- PIŠE: Pakrački List
- 1064
Jučer je u prostoru Kompleksa Janković održana druga po redu manifestacija Tragom Jankovića. Ideja organizatora je bila da posjetitelji u jednom danu pobliže upoznaju svakodnevicu obitelji Janković za vrijeme njihove vladavine na ovom području u 18. i 19. stoljeću. Prijepodne je bilo organizirano za mlade, odnosno „mlađariju“. Njih dvadesetak imalo je priliku krasno pisati, odnosno pisati običnim perom i tintom ili modernijim nalivperom te se okušati u radionici izrade onda popularnih damskih torbica. Mlađarija je imala priliku kroz prezentaciju Hrvoja Šebića doznati kako je tada izgledao grafički tisak i koje su sve vještine i alati bili potrebni da bi se došlo do jednobojnog otiska, primjerice, „Pakračkog dekreta“.
Odraslima je bilo namijenjeno poslijepodne. Nakon ručka i odličnog mađarskog perkelta na redu je bilo vlastelinsko poslijepodne. Dio programa bio je i Pivski banket s Groficom i Grofom na kojem se kušalo pivo pakračkog pivara Marka Barčana. Na usluzi je bila i kočija Državne ergele Lipik pa su posjetitelji krug po gradu mogli napraviti s članovima obitelji Janković osobno. Raskošni kostimi, ali i frizure nastale kroz radionicu baroknih frizura Frizerskog salona Lepka, vjerno su upriličili duh onog vremena za što je sjajno poslužila kulisa Kurije pa je povijesno sunčano poslijepodne privuklo i nešto naših sugrađana. No, unatoč velikom trudu organizatora, ne onoliko koliko se očekivalo… Potvrdila je to i jedna od njih, Alfreda Petani Grafina, ravnateljica OGŠ Pakrac, koja je obraćajući se, izrazila žaljenje zbog nešto slabijeg posjeta manifestaciji, ali i najavila dogodine još raznovrsniji program.
Nakon vlastelinskog plandovanja po starinski te grofičine tombole koju je vješto kao i uvijek, duhovitim opaskama te komentarima i simpatičnim upadicama na zadovoljstvo prisutnih, obogatio naš Mario Barać, gradskim ulicama upriličena je kostimirana šetnja tijekom koje je pobliže predstavljena povijest vlastelinskog kompleksa, ali i pakračke župne crkve, Spahijskog podruma, te Hotela Pakrac na čijem mjestu je nekada bila gostionica u vlasništvu obitelji Janković.
VIŠE FOTOGRAFIJA
Večer Tragom Jankovića završena je koncertom barokne glazbe i baroknim plesom.
Organizatori ove priredbe bili su Muzej Grada Pakraca, Gradska knjižnica Pakrac i Osnovna glazbena škola Pakrac, a odličan mađarski perkelt pripremili su, a tko drugi nego članovi Društva Mađara Pakrac.
Dječji tjedan prema rasporedu završava u nedjelju (6. listopad) u 15 sati kad je predviđena “šetnja sličnih, a različitih” pakračkom Kalvarijom pod nazivom “Živim zdravo”.
- PIŠE: Pakrački List
- 944
Tim za psiho - socijalnu pomoć u 2018. godini je održao 36 grupnih i 21 individualno savjetovanje pri čemu su dio programa „Duhovne obnove“ proveli u istočnoj Slavoniji. Osim te aktivnosti proveli su na području Šibenika i Zadra projekt “Da se ne zaboravi“ te sudjelovali u svim lokalnim manifestacijama obilježavanja značajnih datuma iz Domovinskog rata, istaknula je dr. Marica Topić u izvješću o radu Upravnog odbora na danas u Domu hrvatskih branitelja održanoj skupštini Udruge hrvatskih branitelja oboljelih i liječenih od posttraumatskog stresnog poremećaja Pakrac-Lipik. Za to su potrošili 26.000 kuna dobivenih od gradova Pakraca (7.000), Lipika (5000) i Županije (8000), nešto donatora te oko 6000 kuna prihoda od članstva pri čemu u financijsko izvješće nije ušlo 10.000 kuna koje je stalni donator ove udruge Zdravko Crnković iz Sarajeva potrošio na raznu materijalnu opremu. Slični program rada predviđen je i za 2020. godinu s tim da su planirana sredstva podignuta na 38.000 kuna, a predsjednik Ivica Mateš je za veljaču najavio izvanrednu izbornu skupštinu.
Osim 30-tak članova Udruge skupštini su nazočili i predstavnici ostalih braniteljskih udruga Pakraca i Lipika te predstavnici gradskih vlasti. Pozdravljajući skupštinu lipički dogradonačelnik Slobodan Katunar je pohvalio aktivnosti udruge naročito istakavši one koje se odnose na status branitelja i obranu njihovog dostojanstva te zamolio da, unatoč tome što su sve stariji, nastave raditi na tome u čemu će uvijek imati podršku Grada Lipika.
Pakrački dogradonačelnik Marijan Širac je pohvalio projekt psiho-socijalne pomoći i zahvalio na promicanju vrijednosti Domovinskog rata koju ova udruga kontinuirano provodi kako kod nas tako i na drugim hrvatskim bojišnicama uz uvjerenje da nastavak dobre suradnje s Gradom nije upitan.
- PIŠE: Pakrački List
- 901
Da je 6. listopad jedan od najtragičnijih dana u novijoj pakračkoj povijesti svjedoči i činjenica da u nedjelju će biti održana dvije komemoracije tragičnim žrtvama iz dva rata u prošlom stoljeću.
S početkom u 10,15 sati u organizacija Hrvatskog časničkog zbora Pakrac-Lipik i Grada Pakraca bit će održana komemoracija kod kapele sv. Franje Asiškog u Gornjoj Obriježi u znak sjećanja na tragičan događaj iz 1991. godine kada je ubijeno 19 hrvatskih branitelja, 4 civila, a 12 branitelja je ranjeno što je kasnije ocijenjeno kao najtragičniji dan Domovinskog rata za pakračke branitelje. U 11 sati kod kapele će biti služena sveta misa koju će predvoditi sirački župnik Mihaj Kos.
Prije toga (9,30 sati) izaslanstva gradova, županije te predstavnici braniteljskih udruga položit će vijence i zapalili svijeće na spomen obilježjima u Batinjanima, Velikom Banovcu i Gornjoj Obriježi.
Zavičajna zajednica Španovčana kao i svake godine organizira komemoraciju španovačkim žrtvama u znak sjećanja na taj dan 1942. godine kada su partizani u drugom svjetskom ratu napali selo, ubili 73 mještana civila, spalili selo, a preživjele rastjerali s trajnom zabranom povratka.
Sveta misa bit će održana u 11 sati u pakračkoj župnoj crkvi, a u 13 sati položeni vijenci na spomen obilježje u Španovici.
- PIŠE: Pakrački List
- 897
Domagoj Ajman, 31-godišnjak iz Prekopakre novi je profesionalni tajnik Sportske zajednice Grada Pakraca. On se je jedini javio na natječaj objavljen prošloga mjeseca pa je na toj dužnosti nakon četiri godine zamijenio Denisa Relotu.
Domagoj je u sportu od malih nogu kada je počeo trenirati nogomet u početnicima pakračkog Hajduka u kojem je i danas igrač, ali ove jeseni ne igra zbog povrede. U međuvremenu je igrao još nogomet za klubove „Mladost“ Pavlovci, Kutjevo, Dobrovac i Lipik. Završio je pakrački gimnaziju i studira na Učiteljskom fakultetu. Prije dolaska u Sportsku zajednicu radio je u računovodstvu pakračke bolnice.
- PIŠE: Pakrački List
- 1098
Danas se završava obilježavanje Dječjeg tjedna u OŠ Braće Radića Pakrac, a glavni sadržaj je obilježavanje Svjetskog dana tablice množenja koji je prije osam godina pokrenut iz Poljske, a ove godine se je u projekt uključilo 4 579 škola širom svijeta, od kojih je licencu dobilo 59 hrvatskih. Kako je rekla učiteljica matematike Manuela Paragi u sklopu sata matematike djeca će rješavati testove iz tablice množenja, a oni koji zadatke riješe sto posto dobit će certifikat i poznavanju tablice množenja. Pored toga škola je oblijepljena velikim prikazima tablica množenja, plakatima s brojnim primjerima rješavanja matematičkih zadataka i drugim edukativnim porukama.
Druga velika današnja aktivnost u školi u sklopu obilježavanja Dječjeg tjedna je zamjena uloga učitelja i učenika pa većinu današnje nastave umjesto učitelja predaju učenici. Kroz ovaj tjedan u školi je, pored ostalih prigodnih aktivnosti, proveden likovni natječaj na temu prava djeteta, a najuspjeliji radovi su izloženi u školskom holu.
Cijelog ovog tjedna učenici su slagali jelovnik u školskoj kuhinji pa ne čudi, kaže ravnateljica Sanja Delač, da su dominirala jela poput pizze i hot-doga. Učenici su ovog tjedna također birali i glazbu koja se pod odmorima puštala sa školskog razglasa.
U subotu "Tragom Jankovića"
Program se nastavlja u subotu kad je na rasporedu manifestacija “Tragom Jankovića” u sklopu koje će za posjetitelje biti organizirani brojni, zabavni i zanimljivi sadržaji, s ciljem povjesnog približavanja razdoblja između 1760. i 1861., tijekom kojeg su ovim područjem vladali članovi obitelji Janković.
Organizatori Muzej Grada Pakraca, Gradska knjižnica Pakrac i Osnovna glazbena škola Pakrac će kroz povijesnu priču posjetiteljima nastojat približiti dio zanimljive pakračke povijesti te na taj način očuvati važan dio baštine ovog prostora. Glavnina događanja će biti održana u Kompleksu Janković. Program počinje u 11 sati radionicom krasopisa „Učimo krasno pisati“, već od 12 sati je na rasporedu radionica izrade damskih torbica te ukrašavanja zastavica i uređenje dvorišta sadnjom cvijeća. Objed za pučanstvo je predviđen u 13 sati, na meniju je mađarski perkelt, a poslije objeda će biti upriličen pivski banket kao i „Barokni frizeraj“.
Od 14 sati počinju nagradne igre koje su bile omiljena zabava obitelji Janković. Organizator je pripremio dvije igre; „Osvoji pakrački dekret“ i grofičinu tombolu „Lov na sreću“.
Od 16 sati će posjetitelji moći krenuti u kostimiranu šetnju gdje će se pobliže upoznati s povješću vlastelinskog kompleksa, ali i pakračke župne crkve, Spahijskog podruma, te Hotela Pakrac na čijem mjestu je nekada bila gostionica u vlasništvu obitelji Janković. A od 17 sati za sve posjetitelje će u dvorištu kompleksa Janković biti upriličen barokna zabava, uz koncert i ples.
Dječji tjedan prema rasporedu završava u nedjelju (6. listopad) u 15 sati kad je predviđena "šetnja sličnih, a različitih" pakračkom Kalvarijom pod nazivom "Živim zdravo".
- PIŠE: Pakrački List
- 958
Veseli je bio završetak ljeta u pakračkim obiteljima Štor. Najprije se (24. kolovoza) oženio 37-godišnji Marko, trenutno treća živuća generacija pakračkih Štorovih, za izabranicu Valentinu Karlović. Dva tjedna poslije njegova baka Ivanka i djed Tonči, pravim imenom Antun, proslavili su 60 godina braka. Tako nas ova priča vraća u pedesete godine prošlog stoljeća kada su dvije mlade osobe započele rad u pakračkoj bolnici.
Tada djevojka Ivanka Ajman iz Prekopakre, rođena 1940. godine, 1958. godine dobila je posao kao medicinska sestra u pakračkoj bolnici iako nije završila medicinsku školu. Potreba za medicinskim osobljem je bila u to vrijeme velika pa su u bolnici zapošljavali i one koji su se tek namjeravali uz rad školovati za to zanimanje. Istim putem je u nekako isto vrijeme krenuo i dvije godine stariji Antun Tonči Štor iz Pakraca, iz Cesarčeve ulice, koji je po zanimanju bio krojač, ali kako u Pakracu nije bilo krojačkih obrtnika zainteresiranih za zapošljavanje mladih krojača, put ga je 1956. godine odveo u bolnicu i dodatno školovanje. Oboje, ne samo da su radili na odjelu psihijatrije pakračke bolnice nego su tamo proveli, što je danas nezamislivo, cijeli radni vijek; Ivanka do 1991., Tonči do 1994. godine. No za poznanstvo i kasniju vezu presudno je bilo dodatno školovanje gdje su se upoznali i počeli „hodati“. Godinu dana kasnije, ili točno 5. rujna, imali su svatove. Datum baš i nije slučajan jer je već četiri dana kasnije Tonči morao u tada obvezno dvogodišnje služenje vojnog roka. Devet mjeseci kasnije rodio se sin Davor, danas jedan od najboljih pakračkih kuglača, zaposlen u pakračkoj Šumariji.
Posao-kuća-djeca
Ostatak životne priče, osim po dužini trajanja, jer rijetki su brakovi koji dočekaju 60. obljetnicu, sličan je brojnim pakračkim obiteljima iz tog vremena koji u najkraćim crtama može stati u tri riječi: posao - kuća - djeca.
Štorovi su izvorno Nijemci i koliko je Tončiju poznato, jer nije previše istraživao, u Hrvatsku i Pakrac je doselio njegov djed koji se izvorno prezivao i pisao Stohr. No Hrvatima je to bilo prekomplicirano pa su „po Vuku“ pojednostavili prezime u današnju verziju Štor, a stari Pakračani sve Štorove još zovu i Mife. Za to je zaslužan upravo Tonči jer je u školi na pitanje o hranidbenim nitima gljive umjesto hife, odgovorio mife na što mu je učitelj rekao „pravi si ti Mifa“ i tako stekao nadimak, ne samo za sebe, nego i za ostatak muških članova obitelji te generacije.
Kao u svi mladi bračni parovi 60-tih godina po povratku Tončija iz vojske život su počeli u podstanarstvu, neko vrijeme kod Tončijevih roditelja, preko puta današnjeg hotela, neko vrijeme u iznajmljenoj sobi u „Rusiji“ (ulica prema Gavrinici) u kojoj su živjela sva tri člana obitelji što je bila i prepreka za sljedeće dijete.
Kao i brojni drugi mladi bračni parovi godine 1963. su kupili od Şanta (starijeg) Tessarija gradilište, koje je uz to već bilo nacionalizirano, u Ulici Matije Gupca, na strani do Pakre, danas na kućnom broju 121, u kojoj su se u to vrijeme počele graditi obiteljske kuće, gotovo sve jednake s dvije sobe do ulice, te u „ključu“ u dubinu dvorišta ostale nužne prostorije koje su u pravilu godinama dograđivane kako se povećavao broj ukućana, ali i kako su dozvoljavale materijalne prilike što je u to vrijeme se uglavnom poklapalo s otplatom prethodnog kredita i podizanja novog. Ono što je bilo pomalo specifično u to doba za Pakrac, izbor lokacije kod kupnje gradilišta je ovisio o mjestu rada, bar jednog supružnika. Tako su Pilansku ulicu naseljavali uglavnom zaposlenici pilane, kao i Gundulićevu koju su dopunjavali mlinari iz obližnjeg mlina. Po toj logici, Ulicu Matije Gupca su naseljavali uglavnom zaposlenici bolnice, mada u to vrijeme nisu imali most preko Pakre koji bi im bolničke zgrade doveo u susjedstvo. „No imali smo čizme“, sjećaju se Štorovi, a uvijek bi netko preko korita rijeke prebacio kakvu gredu ili fosnu kojom se moglo prijeći dok ju nabujala Pakra ne bi odnijela. I tako godinama iznova sve do poslije rata kada je konačno napravljen korektan pješački most.
Gradnja bez „izvođača radova“ i roka završetka
Kuće su se tada gradile bitno drugačije nego danas. Nije bilo „izvođača radova“ i roka završetka, gradilo se pomalo radnim akcijama prijatelja i rodbine. I tako u krug, jedni drugima. Za Štorove je sretna okolnost bila što je Tončijev otac Đuro bio zidar pa je on najviše povukao. U novu kuću su uselili 1966. godine, što naravno nije značilo da je ona završena. Godinama kasnije se nastavila uređivati unutrašnjost i dograđivati razne popratne prostorije, kao što su garaža i tada neophodna pušnica. Radilo se i prošle jeseni kada su zamijenili vanjsku stolariju.
Novi stambeni prostor omogućio je i novog ukućana pa je iste godine rođena kćer Branka, danas liječnica u Zadru udana za Tihomira Tomčića, još jednog našeg bivšeg sugrađana kojeg nekoliko puta godišnje možemo vidjeti u Pakracu kada ova zadarska obitelj dođe obići Brankine roditelje i brata.
Godine poslije uglavnom su prolazile u radu, najvećim dijelom na psihijatriji na kojoj su sve do Brankinih 13-14 godina Ivanka i Tonči, izmjenjujući se u tri smjene, pazili da im se smjene ne poklope kako malo dijete ne bi ostalo samo kod kuće, što je tada bila praksa kod svih poslodavaca i nije bilo problema da se takav način rada uskladi. Uz dvije bolničke plaće, materijalno poboljšanje života se tražilo, ne kao danas u dodatnom radu na tržištu, već u vlastitom dvorištu kroz obradu vrta, hranjenje kokoši i svinja što tada, ne samo da u gradu nije bilo zabranjeno nego se smatralo normalnim. U osiguranju hrane za uzgoj životinja bilo je značajno i malo obiteljske zemlje u Prekopakri, što je značilo i dodatni rad, van one bolničke smjene. No bilo je vremena i za zadovoljstva. Kod Tončija je to bio nogomet koji je igrao od 1952. do 1957. godine u Hajduku radi čega Ivanka niti danas ne voli ovu igru jer je za odlazak nedjeljom u kino morala čekati završetak utakmice na Uroševcu, tadašnjem nogometnom igralištu na kojem je danas KTC.
Kredit po kredit i kuća se dovršavala, kao i namještala uređajima koji su se tih godina počeli masovno useljavati u kuće tadašnjih Pakračana kao što je televizor, usisavač, stroj za pranje rublja i slično.
Kao kod svih - „fićo“ prvi auto
Godine 1974. tako je došao i red na kredit za prvi automobil, a koji drugi nego „fićo“. Od tada Štorovi, mada Ivanka ne vozi, nisu bili nikada bez automobila. Promijenili su ih pet, a i danas Tonči vozi Punto. S automobilom je bio dokučiv i Jadran, pa su Štorovi koristili pogodnost za ljetovanja u sindikalnim odmaralištima koje su nudile tadašnje pakračke i lipičke tvrtke i ustanove promijenivši na taj način desetak jadranskih lokacija.
Uhodani životni ritam, koji je skoro narušen početkom 70-tih godina kada su Štorovi pravili papire za odlazak u Australiju, ali se Tonči predomislio, počeo se mijenjati 1983. godine kada je iz kuće otišao sin Davor koji je prethodne godine oženio sugrađanku Dubravku, rođenu Biljan, kasniju dugogodišnju bankarsku službenicu. Dvije godine kasnije iz kuće na studij medicine u Zagreb je otišla i kćer Branka i od tada Štorovi, izuzevši prvo vrijeme vikende kada studenti dolaze kući, žive sami. Majka Ivanka nije bila sretna izborom studija svoje kćeri. No moglo je i gore jer je Branka najprije htjela upisati srednju medicinsku školu što nikako nije bilo prihvatljivo majci, jer kao dugogodišnja medicinska sestra na odjelu, znala je da sestre najviše rade i da su za sve krive upravo one. No nije se suprotstavila izboru kćeri, kao što se niti pet godina ranije nije miješala u sinovljev izbor automehaničarske škole u Daruvaru i njegovog kasnije odustajanja od studija strojarstva. Godine 1988. udala se Branka za Tihomira što je bio definitivno znak da će godinama građena kuća u Gupčevoj ostati dom samo za Ivanku i Tončija, jer je Davor već gradio kuću na Praulji.
Nove generacije Štorovih
Tih osamdesetih godina počela je stizati i sljedeća generacija Štorovih. Prvi od unuka se rodio Davorov sin Marko (1982.) i Igor (1989.), a potom i Brankini sinovi Ivan i Matija. U ovoj jubilarnoj bračnoj godini dodatno veselje je u travnju rođenje prvog praunuka i trenutno četvrte živuće generacije Karla, sina nedavno vjenčanih Marka i Valentine. Kao što je danas sve češća praksa, mali Karlo je bio u svatovima svojih roditelja održanim u kolovozu.
No onaj ustaljeni životni ritam, kao i svim Pakračanima, narušen je ratne 1991. godine. Oboje Štorovih se 27. rujna vratilo sa svoje, kako se kasnije ispostavilo, zadnje smjene u pakračkoj psihijatriji. Zbog siline minobacačke i mitralješke pucnjave preko Pakre se više nije moglo, pa su nakon što je evakuirana pakračka psihijatrija i oni napustili Pakrac. Vratili su se u lipnju 1992. godine u svoju oštećenu kuću u kojoj su živjeli prvih mjesec dana bez struje i vode, a kasnije još neko vrijeme bez plina i telefona. Ali su bili kod kuće.
Ivanka je odbila da se zajedno sa suprugom odu slikati pred pakračku psihijatriju u kojoj su zajedno imali 71 godinu radnog staža, kako ona kaže, ipak ugodnog. Jer preteška joj je i sama pomisao da ta zgrada sada u ruševnom stanju zjapi prazna mada i to ima jednu svoju prednost. Da su u njoj još pacijenti i osoblje iz vremena kada je ona radila, boji se da bi ih, iako sada zbog oštećenja kukova teško hoda uz pomoć štapa, povremeno obilazila.
Najveća radost djeca i unučad
I kada bi se moglo, u životu ništa bitno ne bih mijenjala, kaže Ivanka ističući da su najveća radost uvijek bila, najprije djeca, a potom unučad. A upravo ove godine joj se ispunila jedna od većih želja posljednjih godina, oženio se najstariji unuk Marko što mu je baka, kako sama kaže, već godinama predbacivala. Stoga je i proslava 60. obljetnice braka koju je 8. rujna u svojoj kući pripremio sin Davor bila veselija.
Vjerojatno su mnogi koji su pročitali ovu životnu priču Štorovih u njoj prepoznali i život svojih roditelja ili nekih od bližih obitelji. Naravno jer je riječ o „posve pakračkoj obiteljskoj priči“. Samo što ova traje ipak duže nego što smo to navikli. I neka tako ostane još godinama.
