PIŠE: Domagoj Ajman

05 Srpanj 2026

1563

Piše: Domagoj Ajman

Ako ste ikada u Pakracu vidjeli vatrogasca, nogometnog trenera, kuglača i vrtićkog domara i pritom pomislili da gledate četiri različite osobe, velika je šansa da ste se prevarili. Jer sve te uloge utjelovljuje 51-godišnji Darijo Škariot Škaro iz Donje Obriježi, čovjek koji ima više funkcija nego prosječni daljinski upravljač te koje jednako tako brzo „prebacuje“ iz jedne u drugu. Predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva „Donja Obrijež“, trener u Nogometnom klubu „Croatia“ Donja Obrijež, aktivni igrač Kuglačkog kluba „Lipik 1974“ i domar u pakračkom Dječjem vrtiću „Maslačak“, a iza svih tih funkcija stoji čovjek koji najviše cijeni zajedništvo, obitelj i smijeh, naročito kada ga prati neka spontano smišljena spačka.

No, iza svake šale krije se ono najvažnije – čovjek velikog srca, uvijek spreman pomoći i nasmijati druge. Upravo to veliko srce spomenuo je kada smo načeli temu o upoznavanju supruge i vjenčanju.Uz dva sina 24-godišnjeg Filipa i 20-godišnjeg Florijana ima i 18-godišnju kći Stefani, a o svima brine brižna supruga Klaudija za koju kaže kako je glavni motor obitelji te s kojom se oženio 2001. godine, iste godine kada su preselili u Pakrac. „Suprugu sam poznavao još u djetinjstvu, ali tek smo se kasnije „spanđali“ u svatovima Klaudijinog brata gdje smo zajedno plesali, neki magnet ju je privukao i tada je sve krenulo. Dotad me valjda ni nije računala pod ništa ozbiljno i smatrala nekim vjetropirom. A ja imao veliko srce, sve sam žene volio“, izvalio je Škaro te nismo morali dugo čekati na prvo smijuljenje.

Stanovnik Badljevine, Donje Obriježi i Pakraca

Nakon rođenja u Pakracu, do šeste godine je živio u Badljevini s bakom budući da su roditelji živjeli i radili u Njemačkoj, a vratili su se u Donju Obrijež po polasku Škare u osnovnu školu u Donjoj Obriježi. „Prva dva razreda sam završio u Donjoj Obriježi, zatim sam do četvrtog razreda išao u školu u Ploštinama, a od petog do osmog razreda sam se školovao u pakračkoj školi. Kod bake sam živio sa sestrom Renatom, a druga sestra Blaženka je bila kod druge bake u Donjoj Obriježi jer je bila najstarija i već išla u školu. Već dugo živimo u Pakracu tako da me je bilo svugdje pomalo“, prepričava Škaro.

Na poslu u vrtiću izdvaja izjave dječice s kojima nikad ne može biti dosadno, a najmlađe svake godine uveseljava i kroz ulogu Djeda Božićnjaka kada im na glavnom pakračkom trgu dodijeli poklone, isto kao i kad utjelovi Svetog Nikolu u Donjoj Obriježi. „Uvijek je zabavno s njima, zapamte te pa kad te vide na ulici, u trgovini ili bilo gdje pa trče pozdraviti te i viču „čika Škaro“. Baš sam neki dan bio u KTC-u i dolazim do blagajne, a ispred mene majka s dvije curice koje idu u vrtić i jedna od njih me vidjela i pokazuje joj da pogleda tko to ide. Majka upita tko ide, a mala kaže „on ti ide s nama u vrtić“, nastavio je Škaro u veselom tonu, a između ostalih dječjih bisera izdvojit ćemo i izjavu dječaka koji je objasnio da dan ranije nije bio u vrtiću jer su išli „posaditi didu“.

Nakon igračke karijere postao trener i oružar

„Kada sam krenuo igrati nogomet, nije bilo juniora ni mlađih kategorija pa sam sa 16 godina odmah krenuo igrati za seniore Donje Obriježi, a dvije, tri sezone sam odigrao i u Badljevini kada se klub iz Donje Obriježi ugasio i čim se ponovno osnovao, vratio sam se nazad. Iz igračkih dana mi je u lijepom sjećanju ostalo što smo pobijedili na turniru radničkih sportskih igara na kojemu sam branio za ekipu Grada Pakraca te bio proglašen za najboljeg golmana turnira. Sjećam se da je Krunoslav Otopal u finalu zabio odlučujući penal i dok smo mi svi skakali od sreće, on nije u tom trenutku ni shvatio da je postigao pobjednički pogodak jer je mislio da svaka ekipa mora opaliti po pet penala, a ne tri pa je još izvalio da ne bi ni išao pucati penal da je znao da je baš taj odlučujući. Moram izdvojiti i pobjednički pehar s Kupa Grada Pakraca gdje smo u finalu savladali pakračkog „Hajduka“ 3:2 na njihovom terenu i poslije toga se kup više nije ni održavao“, prisjetio se svojih najdražih nogometnih trenutaka.

U trenerske vode uplovio je trenirajući dječju igraonicu „Hajduka“ gdje se opet našao u vrlo dobro poznatom okruženju dječice vrtićke dobi. Ubrzo mu je ponuđeno i mjesto trenera juniora gdje mu je odlično krenulo drugim mjestom na polusezoni, no kako je u to vrijeme vladala Korona, natjecanje je obustavljeno, a od iduće sezone „Hajduk“ je ostao bez juniorske selekcije pa se Škaro vratio svojim vrtićancima. Novi juniorski angažman uslijedio je sezonu nakon, a završio je vrlo uspješno budući da su postali prvaci lige. Škari će ta sezona posebno ostati u sjećanju budući da je u osvajanju naslova prvaka sudjelovao i sin Florijan pa su zajednički mogli proslaviti uspjeh cijele ekipe.

O njegovom pristupu radu i posvećenosti dovoljno govori i činjenica da je jedne sezone vodio tri ekipe – dječju igraonicu, kadete „Hajduka“ i seniore „Croatije“. Kao licencirani trener Nogometnog kluba „Croatia“ Donja Obrijež drži ekipu na okupu iako svake sezone u gotovo svim našim lokalnim niželigašima kolaju priče o „raspadu sistema“, traži i dovodi nova pojačanja, a dodatno je angažiran i u održavanju terena. Zasad je najbliže tituli prvaka s „Croatijom“ bio u sezoni 2023./2024. kada su imali prvenstvo završili na drugom mjestu s istim brojem bodova kao i prvaci iz Bučja, a koban po Obriježane je bio međusobni omjer. Veliku ulogu u održavanju dobre atmosfere u klubu ima upravo njegov smisao za humor i nerijetke spačke koje su Obriježanima gotovo rutina.

Otac Josip kao glavni uzor u svemu

U vatrogasne vode uplivao je preko oca Josipa koji je i sam bio predsjednik i zapovjednik DVD-a Donja Obrijež, a tu tradiciju je prenio i na svoju djecu. Isto tako, otac Josip je bio i tajnik obriješkog nogometnog kluba te je kuglao. „Za vatrogasca sam položio 1987. godine i eto to traje do današnjeg dana i jako mi je drago da su mi i djeca u vatrogascima. Svi „lajsamo“ okolo po vatrogasnim vježbama, natjecanjima, nogometima, kuglanjima pa tu malo Klaudija trpi, ali šta će s nama, svoji smo si. Još nas drži sve pod kontrolom koliko može“, priča kroz smiješak Škaro, na što se Klaudija samo nasmijala i odmahnula rukom.

Škaro je predsjednik DVD-a Donja Obrijež od 2021. godine, a posebno je ponosan na rezultate koje postižu na natjecanjima. „Mi smo jedan od organiziranijih dobrovoljnih vatrogasnih društava u županiji, imamo i puno mladeži i iduće godine slavimo 130 godina postojanja Društva. Na posljednja dva državna natjecanja išli smo s tri ekipe – muška A, muška B i ženska A, a sve zahvaljujući odličnim rezultatima na županijskom natjecanju gdje smo prošle godine sa sve tri ekipe osvojili prva mjesta, što je stvarno rijetkost. Kada smo organizirali županijsko natjecanje u Donjoj Obriježi, vrijeme nas uopće nije poslužilo, padala je kiša, a mi smo uz posao oko organizacije i pripreme poligona sudjelovali s tri ekipe koje su naposljetku odnijele pobjede. Veseli me činjenica da smo se natjecali na šest posljednjih državnih natjecanja na koje se ni ne možete plasirati ukoliko ne napravite dobar rezultat na županijskom natjecanju, isto kao i što imamo puno mladih koji aktivno vježbaju, treniraju i ne moramo brinuti o budućnosti našeg DVD-a jer će biti u sigurnim rukama. Srećom, nemamo puno intervencija i većinom pomažemo ostalim vatrogasnim društvima kada bude veće nevrijeme, požar u šumi, poplave i slično. Najgore je bilo 2013. godine kada je uslijed velikog nevremena došlo do poplave, svi DVD-ovi su izašli na intervenciju, benzinska postaja je do stepenica bila pod vodom, mi smo ispumpavali kuću preko puta Metalije, a i dvorište od Metalije je cijelo bilo pod vodom, poslovne prostorije, skladište. Ispumpavali smo cijelu noć i podrume od zgrada, ma baš je bio pravi kaos“, prisjetio se Škaro.

Kuglati je počeo prije par godina u Kuglačkom klubu „Lipik 1974“ nakon što je odgledao utakmicu poslije koje su ga nagovorili da se priključi klubu, a s njim kuglaju i oba sina.

Smijeha je bilo već pri ozbiljnijim temama, a na red su tek dolazile priče o zafrkancijama kojih Škaro ima napretek. Uz vođenje DVD-a, treniranje nogometaša, rušenje čunjeva ili brigu o najmlađima u pakračkom vrtiću i sadržajima istog objekta, pronalazi vremena i za spačke koje se često prepričavaju u društvu. Pogotovo kad je riječ o njegovim legendarnim „kićenjima kuća“ povodom rođenja djece nakon kojeg slavljenici imaju što čistiti danima. „Mi to kažemo kako idemo zaraditi, kod čije kuće se „naradiš“, svu „zaradu“ će ti oni i vratiti. Mene ljudi nazovu i pitaju dolazim li, kako još nisam došao, dovezu mi pred kuću perja i svega pa nek imam za sljedeću akciju, a i vole na kraju krajeva ljudi kad im dođeš okititi. Trudimo se kod svih napraviti kako treba i ne šparamo nikoga. Najviše sam se „naradio“ kod sestre Blaženke kad je postala baka, tamo je bilo perja na izvoz i baš sam si dao truda. Kad su se moja djeca rađala, dobio sam i ja svoju porciju, ali mislim da to neće biti ništa u usporedbi s onim što me čeka kad mi pristignu unuke i unuci, imamo dosta „zarađenog“, prognozirao je kroz smijeh.

Škarina susjeda Dubravka često je meta njegovih smicalica, a nije se najbolje provela ni kad je kupio dva pijetla kako bi kasnije skuhao paprikaš. „Doveze ih ta žena koja mi ih je prodala i kako nisam imao kud s njima, išao sam zamoliti susjedu da ih stavim kod nje u gajbu za piliće pa bi sutradan ih zaklao. Bili su malo očerupani i ona mene pita zašto kod nje nosim, šta će meni ti pijetlovi. A tad je bio Dan grada Pakraca i meni padne na pamet ideja kad već pita šta će mi i kažem joj da ih nosim dolje do pijace jer će tamo biti organizirana borba pijetlova povodom Dana grada. Prvo me pitala zezam li ju, a kad sam joj pokazao da su očerupani, uspio sam joj „objasniti“ da je to sve od treninga i borbi. I drugi dan kad je otišla raditi, skrenula je do gradske uprave pitati stigne li se još uvijek prijaviti na tu borbu pijetlova“, ostala je susjeda nasanjkana s namjerom kupiti i sebi pijetla za borbu.

Svoj 20. rođendan bivši igrač „Croatije“ Mihael Ajman će posebno pamtiti zbog Škarine kreativnosti. Naime, kupili su mu malo prase, našminkali mu usta, nalakirali nokte i doveli mu ga na povodcu tijekom treninga na što je Mihael zasigurno ostao i više nego iznenađen smijući se od srca.

Dužan nije ostao ni Muzeju Grada Pakraca kada se telefonskim pozivom pretvarao da će dovesti prepariranog konja iz zagrebačkog muzeja kao poklon pakračkom muzeju. „Nakon što sam zaposlenicu uvjerio da sam dovezao konja u zgradu Gradske uprave i da ne znam doći do muzeja, pitao sam ju može li doći po njega i da ću ja pomoći prenijeti ga. Misija je uspjela, a kad je dolazila do ureda gdje smo ju čekali, ja sam kleknuo na koljena i počeo rzati kad je ušla, a ona je od šoka pobjegla u hodnik. A u međuvremenu je nazvala i ravnateljicu koja je bila na godišnjem odmoru pa me i ravnateljica došla vidjeti s istim scenarijem“, prepričao je još jednu od mora anegdoti.

Što radi kad ima slobodnog vremena, pitanje koje je kratko i jasno poništio jer nema tog dana kad nema obaveza, ali je i u šali nadodao da bi vjerojatno razmišljao gdje mora otići po perje ukoliko bi imao slobodnog vremena.

U malim sredinama često postoje ljudi bez kojih zajednica jednostavno ne bi bila ista, oni koji su uvijek tu kada treba, koji spajaju ljude i koji svojim radom, ali i vedrim duhom, ostavljaju trag. Uvijek je spreman pomoći, nasmijati i dati više nego što se od njega traži, stoga, u vremenu kada mnogi traže slobodno vrijeme za sebe, on ga gotovo i nema jer ga nesebično poklanja drugima, a upravo tako i crpi energiju - kroz zajednicu koja mu vraća jednako onoliko koliko on daje njoj.

Za kraj poručuje: Ne treba gledati samo na sebe, nego i na druge. Čovjek nije stvoren da živi i funkcionira sam, potrebno je određeno odricanje kako bi pomogao i udovoljio drugima, a to se sve na kraju vrati na neki drugi način.

PIŠE: Mario Barać

04 Srpanj 2026

1005

Piše: Mario Barać

Temu ispadanja hrvatske nogometne reprezentacije sa Svjetskog prvenstva od Portugala 1:2 namjerno sam ostavio da „odleži“ jedan dan naivno se nadajući da će biti lakše. Nije. Nakon što sam u miru pogledao reprizu utakmice još je teže i bolnije!

U moru komentara i reakcija koje su preplavile internet pročitao sam i ovaj: „FIFA je usavršila umjetnost isisavanja radosti iz nogometa. Čestitam, službeno ste postigli nemoguće. Uzeli ste najemotivniji sport na svijetu i uspjeli isisati svaki gram spontane radosti iz njega“.
Da, uvođenje VAR-a u nogomet nedvojbeno je „kastriralo“ emocije i strast koji su oduvijek bili temelj ove sportske igre, ali postoji nešto puno gore u ovom slučaju. To je očito, tendenciozno i nelogično pobijanje činjenica i pravila igre koja je bila toliko popularna, sjajna i zanimljiva, da je stekla status „najvažnije sporedne stvari na svijetu“. Njeno ime bilo je nogomet. Ta igra, koje ćemo se ubuduće sjećati sa sjetom i u njoj uživati još samo na lokalnim travnjacima, službeno je likvidirana u noći sa četvrtka na petak. Brutalno, nemilosrdno i javno, pred milijunskim auditorijem. Službeno smo ušli u eru u kojoj stvarnost nije ono što vidimo vlastitim očima, pa i usporenim snimkama iz više kutova. U tom Novom dobu stvarnost i istina je ono što nam tumače strojevi, tehnologija, senzori, grafovi, vizualizacije… U toj eri Novog, svjetskog nogometnog poretka postoje i pisana pravila i smjernice koje je donijela sama FIFA pa se tako u smjernicama za tehnologiju zaleđa navodi sljedeće: "Kosa se smatra dijelom tijela samo ako utječe na kretanje ili putanju lopte. To je vjerojatno samo u slučajevima značajnog kontakta s većom količinom kose, poput punđe na vrhu glave", piše na stranici Međunarodne nogometne federacije (FIFA).
Dakle da razjasnimo situaciju iz 112. minute. Odluka na terenu je da je gol koji je postigao Gvardiol regularan. Aktivira se VAR i sudac ide pred ekran provjeriti odluku koja je na terenu, a odluka je gol. Odluka može i smije biti promijenjena samo ako postoji stopostotni, nedvojben dokaz da je odluka na terenu pogrešna, za što FIFA ima i protokol na koji ćemo naići kasnije. Tehnologija senzora u lopti navodno utvrđuje da postoji dodir Matanovićeve kose s loptom. Usporena snimka iz najmanje dva kuta pokazuje da je dodir, ako ga je uopće bilo, bio toliko neznatan da lopta nije promijenila rotaciju ni smjer. To je očito i nedbojbeno. Dakle, dodir nije utjecao na igru.
Nadalje, zanima me zašto graf na kojem je krivuljom prikazan dodir Matanovićeve kose nije produžen još za pola sekunde da vidimo je li registriran i očiti i puno intenzivniji dodir glavom portugalskog igrača s brojem 13? Zašto nam odmah nije pokazano da je „pametna“ lopta detektirala i taj dodir portugalskog igrača? Na prikazanom grafu te krivulje nema. Osim toga, cijelo prvenstvo gledamo VAR ilustrirane grafike ofsajda generirane kroz 3D vizualizaciju na kojima se čak vide prsti na ruci igrača. Kako onda nemaju istu takvu 3D vizualizaciju prolaska i dodira lopte s glavom igrača?

Podsjećamo na gore napisano FIFA-ino pravilo "Kosa se smatra dijelom tijela samo ako utječe na kretanje ili putanju lopte“. Dakle, logičan zaključak bi bio da eventualni sporni dodir nije imao dovoljan intenzitet da utječe na krajnji ishod te da je gol regularan. Ipak, norveški sudac koji je odmah nakon gola i pokazao na centar, bez ikakvog utemeljenog dokaza mijenja svoju odluku i poništava regularan gol koji bi Hrvatskoj donio produžetke. Znači, glavni sudac i njegovih 7 „pomoćnika“ oglušili su se na nogometni Ustav, prekršili suštinsko pravilo igre i donijeli presudu za koji su neki bivši vrhunski svjetski nogometaši Garry Lineker, Thierry Henry, Zlatan Ibrahiimović i drugi, rekli da je ovo „najgora odluka u povijesti svjetskih nogometnih prvenstva“!

I umjesto da FIFA promptno reagira, da se ogradi od ovakve skandalozne odluke nepoštivanja pravila i suce kazni i barem potjera s prvenstva, oni šalju priopćenje u kojem besramno navode sljedeće: „Prema podacima koje pruža Connected Ball Technology ugrađena u adidas Triondu, službenu loptu Svjetskog prvenstva, potvrđeno je da je hrvatski reprezentativac Igor Matanović ostvario kontakt s loptom u začetku akcije protiv Portugala, što je sucu omogućilo da ispravno dosudi zaleđe i poništi pogodak“. Iz ovoga jedino mogu zaključiti da je norveški sudac bio samo dželat, odnosno izvršitelj odluke. To onda znači da je odluku donio netko „veći/važniji“.

Još jedan od brojnih dokaza da smo ušli u eru „ne vjeruj vlastitim očima“ je i situacija iz 4. minute utakmice Njemačka-Ekvador. Igrač Njemačke Pavlović u protivničkom 16-estercu visoko diže nogu i u glavu, odnosno lice udara Ekvadorskog igrača Pedra Vitea, a u nastavku akcije Sane postiže gol za Njemačku.

U nekadašnjem nogometu to bi bez puno razmišljanja i analiziranja bio dosuđen ili prekršaj ili indirektan udarac zbog neoprezne igre i visoko podignute noge. U svakom slučaju, ništa od gola i lopta protivniku (Ekvadoru). U ovom današnjem Novonogometu aktivirao se VAR, američka sutkinja je otišla na provjeru. Službeno je navedeno kako su suci u VAR sobi procijenili da: „situacija nije zadovoljila FIFA-in protokol o jasnoj i očiglednoj pogrešci (clear and obvious error) potreban za preinačenje odluke ili pozivanje na pregled snimke uz teren“. Procjenjujući intenzitet kontakta glavna sutkinja i VAR protokol utvrdili su: „da naknadni kontakt Pavlovićeve kopačke s licem Pedra Vitea nije procijenjen kao namjeran ili pretjerano silovit prekršaj“. Znači ovdje situacija nije zadovoljila FIFA-in protokol za promjenu odluke, a u slučaju Matanovićeve dlake je!

Shodno tehnokratskoj sadašnjosti, umjesto ljudi koji nose kopačke, nogometne utakmice su počeli odlučivati ljudi koji nose slušalice, povlače linije u blindiranoj stadionskoj sobi i kojima se mora bespogovorno vjerovati. Isti ti nas uvjeravaju da ono što vidimo vlastitim očima nije stvarnost, nego je stvarnost grafička simulacija generirane kroz 3D vizualizaciju. Ako ćemo pošteno, ne treba se previše čuditi jer već neko vrijeme živimo u svijetu poremećenih i potpuno izokrenutih vrijednosti. Razlika je jedino u tome što su sada sve maske skinute!

PIŠE: Mario Barać

02 Srpanj 2026

495

Članovi ekipe Udruga osoba s intelektualnim teškoćama Međimurske županije iz Čakovca pobjednici su 4. međužupanijskih igara za osobe s intelektualnim teškoćama „Ljetni bljesak 2026“. koje su na bazenima u Lipiku prvog dana mjeseca srpnja organizirali članovi Centra za inkluziju Pakrac-Lipik.

Na igrama je sudjelovalo 11 ekipa iz 7 županija, a u svojstvu gostiju i navijača igre su po prvi put posjetili predstavnici udruge „Naši anđeli“ iz Čazme. Sudionici su se natjecali u pet igara i to „voda iznad glave“, „gađanje loptica u koš po bojama“, „slalom u vodi i donos loptica“, „prijenos loptice u žlici“ i „štafeta“.

Pobjednička ekipa je osvojila 94 od ukupno 110 mogućih bodova, a zanimljivo je da su isti broj bodova osvojili i drugoplasirana ekipa „Latice“ iz Koprivnice i trećeplasirana Inkluzija Pakrac-Lipik, jedna od dvije ekipe domaćina. Konačan poredak odlučen je po kriteriju više pobjeda po igrama, gdje su najbolji omjer imali Čakovčani koji su slavili prije dvije godine na „Ljetnom bljesku“ u Lipiku. Zanimljivo je da je lani slavila jučer drugoplasirana ekipa „Latica“ iz Koprivnice.

Organizatori su proglasili i najveselije sudionike, a to su ovaj put bili Anastazija iz Virovitice i Ivan iz Koprivnice koji su na kraju zajedno i zaplesali.

Uz spomenute ekipe sudjelovali su još i Udruga osoba s intelektualnim teškoćama „Bjelovar“, „Jaglac“ Orahovica, prvi pobjednici Ljetnog bljeska, zatim „Rajska ptica“ Karlovac, „Maslačak“ Križevci, „Regoč“ Slavonski Brod, „Vretenac“ Slatina, te ekipa Centra za odgoj, obrazovanje i razvojnu podršku dr. Terezija Salaj Rakić iz Virovitice koja je osvojila najmanje bodova, 18, pa su ponijeli nagradu za Fair play.

Igre je svečano otvorio gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, a pozdrave i dobre želje svim natjecateljima uputili su Marin Piletić, saborski zastupnik, Ivan Radošić, dožupan Poižeško-slavonske županije, Tomislav Novinc, gradonačelnik Pakraca dok je ispred domaćina okupljene pozdravila Ankica Strelar, predsjednica Centra za inkluziju Pakrac.

Pehare, priznanje, nagrade i poklone uručili su Neda Miščević i Milan Nesvanulica koji je bio pokrovitelj pehara i medalja koje su dobili svi sudionici na njihovo neskriveno oduševljenje.

Pehare, priznanje i nagrade uručili su Ankica Strelar, Neda Miščević i Milan Nesvanulica koji je bio pokrovitelj pehara i medalja koje su dobili svi sudionici na njihovo neskriveno oduševljenje.

Igre su i ove godine održane pod motom „Budi IN – sudjeluj i zabljesni!“, realizacija je omogućena zahvaljujući sufinanciranju sredstvima Europske unije kroz Europski socijalni fond plus - „Učinkoviti ljudski potencijali“, a uz županiju Požeško-slavonsku, podršku su dali i gradovi Lipik i Pakrac.

PIŠE: Mario Barać

30 Lipanj 2026

1303

piše: Mario Barać

Nikada nisam bio politički aktivan niti sam se njome bavio osim kroz novinarski rad tijekom posljednjih više od 20 godina. Novinarstvo je razlog zašto me politika ponovno „okrznula“ i to na Aktualnom satu posljednje sjednice Gradskog vijeća održane 1. lipnja. Bez namjere da otvaram bilo kakvu polemiku ili raspravu, dužan sam i imam pravo ukazati na lončiće koje je nehotično ili ne polupala jedna gradska vijećnica i ukazati na činjenice.

Naime, dotična je izjavila sljedeće: „Zabrinuo me Uvodnik našeg novog urednika Pakračkog lista gdje se on zapravo obračunavao sa ženama jer mu se nije svidio vizualni materijal koje su izradile žene koje su obilježavale Međunarodni dan ravnopravnosti. Ovo je netrpeljivost. Zabrinjava me takva atmosfera u gradu. Smatram da je to komunikacija i nešto što ovom gradu ne treba. Mi ovdje živimo gusto naseljeno, sa različitim nacionalnim manjinama i trebali bi se uvažavati, a ovo što se dogodilo na stranicama lokalnog medija, a bome i u tom Uvodniku, zaista nije nešto što bi trebalo biti ogledalo našeg grada“, zaključuje vijećnica Vujanić.
U Uvodniku nasklova Ravnopravnost ukazao sam na dvostruke kriterije spolne ravnopravnosti i „rodno uvjetovanog nasilja“ čije aktivistice ni na lokalnoj ni na nacionalnoj razini nisu reagirale na slučaj premlaćivanja policajke koju je u Zagrebu pretukao migrant iz Maroka. Reakcija je izostala i na kasniju paradoksalnu odluku sutkinje kojom je počinitelj pušten na slobodu.

Pa, krenimo redom. Ne znam od kud dotičnoj ideja da se obračunavam sa ženama zato što mi se nije svidio njihov vizualni materijal? I temeljem čega moja razmišljanja napisana u tekstu naziva netrpeljivošću?! Klasično pribjegavanje etiketiranju u pomanjkanju argumenata jer ni jednim slovom nije odgovorila na pitanje koje sam postavio u Uvodniku. Osim toga onaj tko me zna, zna da ja stvarno volim žene i ne pada mi na pamet obračunavati se s njima! Promašaj prvi!
Moralno dociranje vijećnica nastavlja tvrdnjom da „takva komunikacija ovom gradu ne treba“. Zašto? Zato što se netko uvrijedio jer se novinar drznuo postaviti pitanje koje je možda škakljivo, ali po meni normalno, čak zdravorazumsko. Ako se primjerice nizak čovjek uvrijedi kad mu kažete da je nizak, njegova uvrijeđenost ničime ne mijenja činjenicu da je on nizak. Nije jasno s kojim autoritetom ista zaključuje kako „ovom gradu to ne treba“, ako znamo da je jednoj ranijoj sjednici GV izjavila: „Između ostalog smatram da nije moj posao da dajem konkretne prijedloge“. Promašaj drugi!

Nadalje, potpuno i izvan svakog konteksta „zabrinjavajućeg“ Uvodnika, vijećnica u „problem“ uvlači nacionalne manjine i iznosi revolucionarnu tvrdnju da bi se trebali uvažiti. Glupo je čak i ponižavajuće ponavljati nešto što je očito svim dobronamjernim ljudima, a to je da Pakrac i njegovi stanovnici svakodnevnim životom pokazuju da nacionalne manjine, ne da bi trebale biti uvažavane, nego su uvažene u punini. Osim toga u „spornom“ Uvodniku spomenut je Marokanac, a nisam upoznat da je ta manjina dio našeg manjinskog bogatstva. Ako i postane, dobrodošla je pod uvjetom da ne prebija službene osobe. Posebno žene. Promašaj treći!

Misaona policija naziv je fiktivne, tajne policije u distopijskom romanu Georgea Orwella „1984“. Njen glavni zadatak je potpuni nadzor i eliminacija onih koji bi mogli predstavljati potencijalnu opasnost za sustav. Služe se konceptom „zabranjenih misli“ i onaj tko ih posjeduje postaje državni neprijatelj kojeg se eliminira. Srećom, to je samo roman napisan prije 78 godina.

Ilustracija: naslovnica knjige G. Orwell "1984"

PIŠE: Suzana Bartolić

19 Lipanj 2026

1736

Iako rad Skloništa za napuštene životinje „Bučje“ Pakrac često izaziva podijeljena mišljenja građana, njihovi djelatnici ističu kako se sve radi prema propisanim pravilnicima i zakonskim uvjetima. Navode i da sklonište redovito obilaze i provjeravaju različiti inspektori iz Zagreba koji nadziru uvjete i rad skloništa, a kontrole su pokazale da je sve u skladu s propisima.

Kako bismo iz prve ruke saznali kakva je trenutna situacija, pokucali smo na vrata, obišli sklonište i razgovarali s Tihomirom Čopom, voditeljem skloništa „Bučje“, a pri tom smo saznali kako funkcionira sklonište, izazove na terenu, važnosti kastracije i sterilizacije, procesu udomljavanja, suradnji s veterinarskom ambulantom i s udrugama za životinje koja ih je od velikoj važnosti.

Kakvo je radno vrijeme i kome se obratiti izvan radnog vremena? Od kada je sklonište osnovano?

Na oglasnoj ploči navedeno je radno vrijeme radnim danom od 11 do 15 sati, a neradnim danima od 7 do 9 sati. Međutim, često radimo bez strogih vremenskih okvira ili smo na terenu. I kada nas nema u skloništu, uvijek nas je moguće kontaktirati ili najaviti dolazak na dežurni broj mobitela 099 44 11 019.

Na poslovima skloništa rade tri osobe dok veterinarske poslove obavlja Veterinarska ambulanta Pakrac.

Na ovoj lokaciji nalazimo se od 2012. godine, do tada smo bili u sklopu Veterinarske ambulante, a na samom početku rada smo planirali imati ugovore samo za područja Pakraca i Lipika, no s vremenom se pojavila potreba za širenjem područja djelovanja, kao i samog skloništa. Kako se smanjivao broj stoke, a povećavao broj pasa, odlučeno je da se ide u tom smjeru, što se pokazalo kao dobra odluka. Nažalost, broj napuštenih pasa se ne smanjuje, zbog čega je važno da se u rješavanje ovog problema aktivno uključe cijela zajednica, grad i veterinari, osobito kroz kontinuiranu edukaciju građana o važnosti odgovornog vlasništva, kastracije i sterilizacije životinja.

Kako se financirate i imate li dovoljno sredstava za rad?

Sklonište ima sklopljene ugovore s gradovima i općinama za zbrinjavanje pasa pronađenih na njihovu području. Zahvaljujući tim ugovorima osigurana su sredstva koja omogućuju redovito, stabilno i kvalitetno funkcioniranje skloništa te provedbu svih aktivnosti potrebnih za brigu o životinjama.

Kako Veterinarska ambulanta Pakrac surađuje sa skloništem Bučje?

Suradnja obuhvaća sve, od prvog pregleda, liječenja i kastracije pa do završnog pregleda prije udomljavanja. Veterinarska stanica Pakrac od travnja ove godine promijenila je vlasnika te je sada u vlasništvu Veterinarske stanice Đakovo. Stanica je postala Veterinarska ambulanta i to je novo, ali u praksi se ništa nije promijenilo i suradnja se nastavlja kao i prije.

Koje su trenutno najveće potrebe i problemi skloništa Bučje? Postoje li propisani uvjeti za držanje životinja i što se sve radi kako bi se psi udomili?

Trenutno imamo velik broj pasa, ali zasad uspijevamo održavati ravnotežu. Što se tiče smještaja i uvjeta boravka, nemamo većih problema.

Vrlo dobro surađujemo s njemačkom udrugom za napuštene pse „Fellkinder“, koja radi na udomljavanju pasa. Zahvaljujući njima dio pasa odlazi u Njemačku i da nema njihove pomoći, mislim da bi situacija bila znatno teža. Krajem svibnja dolaze po desetak rezerviranih pasa, a nadamo se da će ih do tad biti i više. Udruga surađuje s više skloništa u Hrvatskoj i na taj način svima značajno pomaže.

Udruge su napravile Skloništu slike sretno udomljenih pasa

Prema pravilnicima Ministarstva poljoprivrede propisani su uvjeti za držanje pasa, poput minimalne kvadrature, grijanja i ostalog. Trenutni kapacitet skloništa je 64 psa. Stariji unutarnji dio ima podno grijanje, dok se drugi dio grije električnim putem.

Psi za udomljavanje redovito se objavljuju na službenoj stranici skloništa, kao i na stranicama Grada Pakraca te na Središnjoj platformi za napuštene i izgubljene životinje Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva. Veliku pomoć pružaju i volonterke iz Pakraca i Lipika koje dolaze u Sklonište, fotografiraju i šeću pse. Zahvaljujući njima dio pasa uspije pronaći dom.

Koliko su kastracija i sterilizacija važne u smanjenju broja napuštenih životinja?

Kastracija i sterilizacija izuzetno su važne. Nažalost, kod privatnih vlasnika to često nije slučaj jer redovito pronalazimo odbačena legla štenaca koje vlasnici ostave nakon što se kujica ošteni. Ponekad je uz njih i majka, ali češće su štenci sami. Često se ista legla ostavljaju na istim lokacijama, nerijetko u šumama ili uz rijeke. Dio njih uspijemo spasiti, a dio, nažalost, ne.

Što učiniti kada netko vozilom udari psa ili mačku na cesti?

Prvo se kontaktira komunalni redar koji odlučuje o daljnjem postupanju. Ako je potrebno, on kontaktira nas. Nekada smo bili registrirani i za zbrinjavanje životinjskih ostataka pronađenih na cesti, no više nismo pa ne mogu sa sigurnošću reći kako danas izgleda taj postupak.

Educiraju li se građani o odgovornom vlasništvu nad životinjama?

Smatramo da je građane potrebno kontinuirano informirati o važnosti čipiranja, kastracije i sterilizacije, redovite veterinarske skrbi te odgovornog udomljavanja, kako bi se dugoročno smanjio broj napuštenih životinja. Vjerujemo da se odgovoran odnos prema životinjama treba poticati od malih nogu, zbog čega nam je posebno drago što nas svake godine posjećuju djeca iz vrtića i učenici osnovnih škola s područja Pakraca i Lipika, što smatramo vrlo lijepim i pohvalnim.

Kako izgleda postupak udomljavanja pasa i mačaka? Koliko dugo životinje ostaju u skloništu?

Ljudi nam često telefonom postavljaju upite o tome imamo li određenu pasminu psa. Najbolje je ipak doći osobno i upoznati pse jer fotografije i kratki opisi ne mogu dočarati njihov karakter. Neki ljudi pregledaju sve pse i ne odluče se ni za jednog, dok drugi pronađu svog ljubimca u svega nekoliko minuta.

Kada osoba odabere psa, vodimo ga u Veterinarsku ambulantu gdje veterinar obavlja završni pregled i potvrđuje da je pas spreman za udomljavanje. Ondje se obavlja i prijenos vlasništva tako da novi vlasnik psa može odvesti kući samostalno, a ako nije u mogućnosti, mi ga prevozimo.

Svi psi po dolasku u sklonište prolaze pregled, cijepljenje protiv bjesnoće, čipiranje, tretman protiv unutarnjih i vanjskih nametnika te cijepljenje protiv zaraznih bolesti. Nakon tri do tri i pol tjedna ponovno se cijepe kako bi se smanjila mogućnost širenja zaraza. Jedini trošak za budućeg vlasnika je završni pregled i prijenos vlasništva, što iznosi oko 35 eura s PDV-om.

Najduže što je neki pas boravio u skloništu bilo je dvije godine, dok je prosjek između šest mjeseci i godine dana. Neki pronađu dom već nakon tri tjedna, nema nekakvog pravila.

S kojim se zdravstvenim problemima najčešće susrećete?

Najčešći problem je štenećak, bolest koja se najčešće pojavljuje kod štenaca i mlađih pasa. Ostale bolesti uglavnom su pojedinačni slučajevi. Bolesni psi se tad izdvajaju i odlaze na liječenje u Veterinarsku ambulantu Pakrac.

Koliko životinja trenutno boravi u skloništu?

Trenutno imamo oko 60 pasa u skloništu. Jedni odlaze, drugi dolaze. Primjerice, jučer je jedna žena iz Slovenije došla i udomila psa, ali već danas očekujemo dolazak novog. Kapaciteti su ograničeni pa je teško održavati ravnotežu. U tome nam mnogo pomažu udruge.

Postoje li privremeni udomitelji?

Sklonište nema privremene udomitelje, ali surađujemo s udrugama „Pakračke šapice“ i „Novogradiške njuške“, koje ih imaju. Ponekad pas uopće ne završi u skloništu, na terenu ga pregledamo, cijepimo, čipiramo i izdamo mu putovnicu, a zatim ostaje kod privremenog udomitelja. Prvih 15 dana vodi se na Veterinarsku ambulantu, a nakon toga prepisuje na udrugu. Takva suradnja je važna jer dodatno pomaže u brizi za pse i u pronalasku najboljeg mogućeg rješenja za svaku životinju.

Svi psi koji se nalaze u skloništu prolaze potrebnu veterinarsku obradu, što uključuje pregled, obavezno cijepljenje, označavanje mikročipom te kastraciju, odnosno sterilizaciju kada je to moguće i primjereno. Na taj način nastojimo osigurati da svaki pas bude zdravstveno zbrinut i spreman za odgovorno udomljavanje.

Što građani trebaju učiniti kada pronađu napuštenu životinju?

Potrebno je obavijestiti komunalnog redara koji pomoću čitača čipa može pronaći vlasnika. Ako je potrebno, komunalni redar nas kontaktira i dojave nam lokaciju psa, nakon čega izlazimo na teren. Tada počinje zahtjevniji dio posla, pronalazak i hvatanje psa.

Postoji li dovoljan broj volontera i kako se građani mogu uključiti? Jesu li aktualne šetnje pasa?

Ponekad nastane problem kada volonteri dođu na šetnju sa jednim psima jer se ostali psi, koji ostanu, uznemire i postanu ljubomorni. Ipak, posjeti volontera su lijepa gesta, kao što je bio i posjet učenika Srednje škole Pakrac. Problem je što je sklonište okruženo šumom pa nema mnogo prostora za šetnju, unatoč svemu tome, volonteri dolaze kad god mogu i šeću pse.

Primate li donacije?

Ne prikupljamo aktivno donacije, ali ako netko nešto donira, zahvalni smo na tome. Hrane imamo dovoljno, čak smatramo da je prednost što psi jedu istu vrstu hrane koja im odgovara. Česte promjene hrane mogu izazvati probavne smetnje.

Imate li programe socijalizacije ili rehabilitacije životinja?

Sklonište trenutno nema posebne programe socijalizacije, no u praksi se ponekad susrećemo s psima koji nikada nisu bili u kontaktu s ljudima. Takvi psi ne znaju što su povodac i ogrlica, skrivaju se u kutovima i ne dopuštaju dodir. U tim slučajevima puno nam pomažu udruge iz Zagreba, Rijeke i Knina koje takve pse m postupno socijaliziraju, što zahtijeva mnogo vremena i strpljenja. Neki se psi s vremenom priviknu, a neki teže – baš kao i ljudima, svaki je drugačiji.

Kako izgleda jedan prosječan dan u skloništu Bučje?

Posao je često vrlo fizički naporan. Održava se čistoća bokseva, brinemo da svi psi budu nahranjeni, izlazimo van na teren po pozivu komunalnog redara – puno je dnevnih obaveza, a i psi zahtijevaju svoju pažnju. Područje koje pokrivamo vrlo je veliko pa mnogo vremena odlazi i na putovanja, cijepljenja, čipiranja i veterinarske preglede. Radimo na području Pakraca, Lipika, Novske, Nove Gradiške, Jasenovca, Čazme, Donjih Andrijevaca, Oriovca i brojnih drugih mjesta te moramo dosta putovati da dođemo do mjesta dojave, a trudimo se izaći na svaki poziv komunalnih redara. Nekad psa pronađemo odmah, a nekad ga satima tražimo ili ga uopće ne uspijemo pronaći, bude krivih dojava. Svaki dan je drugačiji i posao nikada nije dosadan.

Postoje li planovi za budućnost skloništa Bučje?

S obzirom na promjenu vlasništva, trenutno ne znamo kakvi su dugoročni planovi. Postoje manje ideje za adaptaciju i proširenje prostora za nekoliko dodatnih bokseva, trenutno raspolažemo s 18 bokseva različitih veličina i četiri karantene.

Koje savjete najčešće dajete budućim vlasnicima?

Većina ljudi koji dolaze po psa već je imala iskustva sa životinjama. Moj savjet je da starije osobe ne uzimaju mlade i velike pse jer oni zahtijevaju puno aktivnosti i šetnje. Za njih su prikladniji stariji i mirniji psi.

Također je važno prilagoditi veličinu psa uvjetima života – primjerice, ima li osoba veliko ograđeno dvorište ili živi u stanu. Veliki psi uglavnom nisu idealni za male stanove, iako postoje iznimke. Nažalost, često se dogodi da vlasnik završi u bolnici ili premine pa više nema tko brinuti o životinji.

Koju biste poruku poslali ljudima koji razmišljaju o kupnji umjesto udomljavanja životinje?

U skloništu stvarno ima mnogo prekrasnih pasa. Bez obzira planiraju li ljudi kupiti ili udomiti psa, pozvao bi ih da dođu i upoznaju naše pse. Većinom su to mješanci, ali su vrlo dobri i socijalizirani. Možda baš neki od njih pronađe svoj dom. Mi im pružamo ono što je u našoj mogućnosti, od krova nad glavom, hrane, vode i čistoću. Nažalost, znamo da im ne možemo pružiti dovoljno pažnje i ljubavi koliko bi željeli, zato se uvijek nadamo da im je sklonište samo privremena stanica na putu prema boljem, trajnom i voljenom domu.

PIŠE: Mario Barać

19 Lipanj 2026

943

Hrvatska je poražena od Engleske 2:4 na startu Svjetskog prvenstva, a utakmicu koja je odigrana na stadionu Dallas Cowboysa pratilo je više od 70.000 gledatelja.
Među njima je bio i „naš čovjek u Dallasu“, Pakračanin Marko Pušćenik i to na kakvoj poziciji! Marko i njegovo društvo imali su ulaznice praktički u prvim redovima sjeveroistočne tribine, odnosno na poziciji paralelno sa golom koji je u prvom poluvremenu branio naš Dominik Livaković.

Neposredno prije početka utakmice Marko me nazvao na video poziv i bio je vidno impresioniran atmosferom. Pokušaj bilo kakvog razgovora bio je nemoguće jer se jednostavno nismo mogli čuti od buke na stadionu. Pozicija s koje je gledao utakmicu je bila toliko blizu travnjaku da je Marko uspio igrače fotografirati u krupnom kadru, a čak je i snimio penal koji je u prvom pokušaju obranio Livaković.

Utakmica je završila tako kako je završila i Marko se fotografijama i porukom javio tek sljedećeg dana. Iako smo doživjeli poraz, on i njegova ekipa kumova i prijatelja dobro se zabavila poslije utakmice. „Evo par dojmova. Sve je bilo amazing osim rezultata, al dobro, nadoknadit ćemo mi to. Na utakmici je bila odlična atmosfera, stvarno smo uživali i trebalo je to doživjeti. Čestitali smo Englezima poslije utakmice, sve je bilo jako fer i korektno, i družili smo se međusobno. U razgovoru su priznali da im je ova pobjeda olakšanje jer smo im, kako i sami kažu, „noćna mora“. Tek sad sam se privikao na vremensku zonu al me stigao i umor. Nema veze, bit će vremena za odmor. Krećemo prema zračnoj luki, treba uzeti suvenire za obitelj kojoj se jako veselim. I naravno dobroj kavi jer ovdje je nisam popio“, napisao je Marko jučer u 17:30 sati po našem vremenu, odnosno 10,30 po lokalnom.
Porukom se javio jutros u 7:50. „Evo me, sletio u Zurich, kod sestre na kavu pa u podne za Zg i kući“.

Bila je ovo šestodnevna avantura koju će Marko, kako sam kaže, pamtiti cijeli život. Zahvalni smo mu što ju je podijelio s nama i nadamo se da su djelić ove čarolije osjetitli i naši čitatelji. Do neke sljedeće "akcije", Marko živijo!