- PIŠE: Suzana Bartolić
- 2353
- Foto: Plesna skupina učenika iz Badljevine s kojom je nastupala u Zagrebu
Neke se životne želje rode vrlo rano. Toliko rano da ih se čovjek gotovo i ne sjeća kao odluke, nego kao nečega što je oduvijek bilo dio njega. Za ravnateljicu Osnovne škole braće Radića u Pakracu Sanju Delač bila je takva želja – biti učiteljica.
U Badljevini, selu u kojem je rođena i u kojem živi i danas, odrastala je u toploj i složnoj obitelji. Djetinjstvo pamti po igri, smijehu, radu i ljubavi. „Moje djetinjstvo bilo je veselo i razigrano, ispunjeno ljubavlju i toplim obiteljskim odnosima. Odrastala sam u obitelji u kojoj se puno radilo, ali smo uvijek bili usmjereni jedni na druge i pomagali jedni drugima”.
Njezin otac bio je obrtnik koji je izrađivao suvenire od drveta, a posao je, prisjeća se, bio zajednička obiteljska briga. „Cijela je obitelj bila uključena u očev posao. Odmalena sam učila što znači raditi, pomoći i biti odgovoran. Mislim da su upravo te vrijednosti kasnije jako utjecale na moj život“. Ipak, među svim uspomenama iz djetinjstva jedno mjesto je uvijek zauzimalo posebno mjesto – škola.
Miris novih knjiga
Bila je učenica koja je voljela učiti. I nije to bila samo obveza. Učenje ju je iskreno veselilo. „Uvijek sam voljela školu i učenje, a posebno su me veselile nove knjige. Još i danas pamtim odlazak u kupovinu knjiga za novu školsku godinu. Sjećam se tog osjećaja kada donesemo nove knjige kući, njihovog mirisa i onog posebnog trenutka kada ih treba umotati u omote“.
U školu se uključivala na različite načine. Bila je aktivna u priredbama, glumi i plesu, a upravo su školske aktivnosti donijele neke od najljepših uspomena. Posebno mjesto u njezinu životu, priznaje nam, zauzima učiteljica Marija Mioković. „Učiteljica Marija ostala je moja učiteljica za cijeli život. Imala je velik utjecaj na mene i jako sam joj zahvalna“. Život je kasnije učinio nešto posebno. Učiteljica i učenica ponovno su se susrele, ali ovog puta kao kolegice. „Kasnije smo dijelile i svoje profesionalne dane, što mi je bilo posebno drago“.
Marija Mioković vodila je u Badljevini i plesnu skupinu u kojoj su plesali naša sugovornica i njezin budući suprug Miroslav. „Miroslav i ja zajedno smo plesali i nastupali. Sjećam se brojnih nastupa u Badljevini i Pakracu. To su uspomene koje i danas rado prepričavam“. A dok je odrastala, njezina je budućnost već bila određena. „Od najranijih dana željela sam biti učiteljica. Igra škole bila mi je najdraža igra“.
- Foto: S budućim suprugom Miroslavom u plesnoj skupini (lijevo) i rad u obiteljskoj prodavaonici suvenira na Pagu (desno)
Da to nije bila samo bujna dječja mašta, potvrđuje i jedna velika knjiga koja se i danas čuva u majčinoj kući. „Imam jednu veliku knjigu “Kuharica” koja mi je služila kao dnevnik. U njoj su ispisana imena mojih izmišljenih učenika i njihove ocjene. Kada danas pogledam tu knjigu, nasmijem se, ali mi je i drago jer me podsjeća da sam još tada znala što želim“.
Od Badljevine do Paga i Osijeka
Iako je Badljevina njezin dom, mladost je obilježio i jedan drugi kraj. „Pag neizmjerno volim. Naime, od svoje četrnaeste godine tamo sam provodila cijela ljeta, ali nisam bila samo turist. Radila sam u obiteljskoj prodavaonici suvenira“. Ljeta su tako prolazila uz rad, druženje i stjecanje iskustva.
Nakon srednje škole u Pakracu nastavila je školovanje u Osijeku. „Završila sam dvogodišnji studij i stekla stručnu spremu učiteljice razredne nastave. Oduvijek sam znala da želim raditi s djecom. No, prvi posao nije stigao odmah. Četiri godine bila sam nezaposlena. Radila sam različite poslove i nije mi bilo teško prihvatiti bilo kakav posao. Među ostalim, slagala sam i poznate igračke u plastična jaja“.
Godine 1992. stigla je prilika koja će odrediti njezin profesionalni život. „Od 1992. godine radim u školi u kojoj sam danas ravnateljica. Najprije sam radila u područnim školama u Obriježi i Badljevini, a zatim u matičnoj školi kao učiteljica razredne nastave“.
Njezin profesionalni početak obilježilo je i jedno od najtežih razdoblja hrvatske povijesti – Domovinski rat. „To je bilo najteže razdoblje moga života. Rat je počeo nedugo nakon što sam se udala i dok sam čekala rođenje prvog djeteta. Veći dio ratnih godina provela sam u Badljevini i, kao i većina stanovnika, vrijeme smo provodili u podrumima. Bilo je straha i neizvjesnosti. Izgubili smo drage prijatelje i to je ostavilo dubok trag u našim životima“.
Ipak, iz tog vremena nosi i spoznaju o ljudskoj snazi. „Mislim da nas je rat sve i osnažio. Prije vremena smo postali zreli i morali smo postati hrabri ljudi.“
Učiteljica koja nije prestala učiti
Za nju učiteljstvo nikada nije bilo samo posao, bio je to poziv koji je tražio stalno učenje. „Puno sam čitala, proučavala stručnu literaturu i pohađala brojne edukacije. Uvijek sam tražila nove ideje kojima bih obogatila svoju nastavu“. U Zagrebu je na Učiteljskom fakultetu završila dodiplomski studij s pojačanim programom Hrvatskog jezika, a zatim i poslijediplomski stručni studij Suvremena osnovna škola. „I danas smatram da učitelj nikada ne smije prestati učiti. Ako želimo pratiti djecu i njihove potrebe, moramo se i sami stalno razvijati“. Rad s učenicima bio je ono što ju je ispunjavalo. „Nakon obitelji, škola je moja najveća ljubav. Uživala sam u radu s djecom i davala sam cijelu sebe. Bila sam puna ideja i kreativnosti i uvijek sam željela napraviti nešto više i nešto novo“.
Tijekom godina stigla su brojna priznanja. Promovirana je u zvanje učiteljice savjetnice, a danas je ravnateljica savjetnica. Za svoj je rad primila i ministrovo priznanje.
Posebne uspomene, tvrdi, vezane su uz televiziju i određene emisije. „Rado se sjećam emisije “Naj-učiteljica”, ali i “Turbo Limach Showa”. Sa svojom plesnom skupinom iz Badljevine dva sam puta nastupala u toj emisiji“. Tu su i brojni nastupi na “LiDraNu”, uključujući i državnu razinu. „Bilo mi je posebno drago kada su djeca svojim radom i talentom došla do državne razine. Najljepša nagrada učitelju zapravo je vidjeti dijete koje je napredovalo i koje vjeruje u sebe“.
Svoja je znanja često dijelila i s kolegama. „Uvijek sam voljela dijeliti ono što sam naučila. Napisala sam brojne stručne članke, a posebno mi je drago što sam zajedno sa svojom učiteljicom Marijom Mioković napisala knjigu Stvaralačko pisanje za učitelje“.
Škola kao zdravo okruženje
Nakon mnogo godina rada u razredu pojavila se nova želja – voditi školu.„Imala sam viziju i želju za rukovođenjem školom. Željela sam stvarati promjene i izgraditi školu s prepoznatljivim identitetom, kao i stvoriti školu u kojoj će se i učenici i djelatnici osjećati dobro, da budu zadovoljni i da imaju mogućnost ostvariti svoje potencijale. Kao ravnateljica nastojim stvarati što bolje uvjete za rad, omogućiti ljudima kontinuirano stručno usavršavanje i prije svega stvarati vedro ozračje“.
U tom poslu, kaže, ništa se ne može postići sam. „Puno mi znači podrška mog stručnog tima, tajnice, računovotkinje i stručnih suradnica. Imamo mnogo kreativnih učitelja koji obogaćuju rad škole i zaista mi je zadovoljstvo rukovoditi našom školom“.
Najvažnije joj je ipak ono što se često ne vidi u službenim izvještajima.„Najvažnije mi je da su učenici i djelatnici dobro, zdravi i sigurni. Bilo je puno izazova i teških dana, ali nikada nisam razmišljala o odustajanju od svojih ciljeva“. Na pitanje što joj daje snagu, odgovara jednostavno: „U sebi nosim dosta energije i entuzijazma, a vjera mi pomaže u teškim trenucima“. Zadovoljstvo poslom možda najbolje opisuje jednom rečenicom: „Lijepo je dolaziti na posao sretan, a isto tako i otići sretan i zadovoljan postignutim rezultatima tijekom dana“.
Obitelj je ipak na prvom mjestu
Iza svih profesionalnih uspjeha stoji obitelj. „Bez podrške obitelji ne bi bilo ni mojih profesionalnih i životnih uspjeha. Jako je važno imati uz sebe nekoga kome ćete se nakon radnog dana povjeriti, tko vas razumije i podržava“.
Njezin su oslonac bili roditelji, suprug i djeca. „Oni sa mnom dijele izazove, ali i radosti i moje uspjehe. Obitelj mi daje snagu i motivaciju za napredak. Iako posao ravnateljice donosi brojne obveze, za nju postoji jasna životna ravnoteža.
Smatram da treba stvoriti ravnotežu između karijere i privatnog života. Za mene je obitelj ipak na prvom mjestu, a slobodno vrijeme najradije provodim kod kuće. Jednostavno, volim kućanske poslove, opušta me rad u vrtu i dvorištu, sadnja i uzgoj cvijeća, pripremanje zimnice i pečenje kolača. Posebno volim obiteljska okupljanja. Kod nas su okupljanja prijatelja i rodbine uvijek začinjena svirkom i pjesmom. Suprug i sinovi sviraju gitare i to su mi zaista najljepši trenuci“.
Posljednjih godina stigla je i posebna radost – unuci Rita i Toma. „Najveću mi radost donose moji unuci Rita i Toma. Veselim se što će ih uskoro biti i više, a vrijednosti koje su meni prenijeli moji roditelji, prenijela sam i svojoj djeci. Učili smo naše sinove da vole rad, njeguju obitelj i obiteljske vrijednosti. To su stvari koje se ne mogu kupiti“.
- Foto: Opuštanje uz obitelj joj je najdraži dio dana
Što na kraju ostaje?
Uskoro će proslaviti 60. rođendan. Iza nje su desetljeća života, rada, učenja, izazova i uspjeha. Kada se osvrne, ne govori prvo o titulama, priznanjima ili profesionalnim postignućima, govori o ljudima. „Sretna sam i zadovoljna svime što sam postigla, ali najviše time što uz sebe imam osobe koje mi se raduju i koje ja činim sretnima“.
U vremenu u kojem se uspjeh često mjeri titulama, plaćom, funkcijom ili materijalnim stvarima, njezine su vrijednosti jednostavne. „Karijera i materijalne stvari su prolazne. Veselimo se nekoj novoj stvari neko vrijeme, a onda ta radost brzo prođe. Ali iskrene veze s obitelji i prijateljima ostaju. One su ono što nas zaista čini sretnima i što obogaćuje i uljepšava naš život“.
Možda je upravo zato njezina životna priča tako snažno povezana s ljudima. S učiteljicom Marijom koja joj je još u djetinjstvu pokazala koliko škola može biti lijepa. S učenicima kojima je desetljećima prenosila znanje i ljubav prema učenju. S kolegama s kojima danas gradi školu. Sa suprugom i sinovima s kojima dijeli ljubav prema glazbi. S roditeljima koji su joj usadili vrijednosti rada i zajedništva. I, naposljetku, s unucima koji danas unose novu radost u njezin život. Od djevojčice koja je u velikoj “Kuharici” vodila svoj zamišljeni razred do ravnateljice koja danas vodi stvarnu školu prošao je cijeli jedan životni put. Ipak, jedna se stvar nije promijenila. „Biti učiteljica bio je moj jedini izbor“. Možda je upravo u toj jednostavnoj rečenici sadržana cijela njezina priča – priča o pozivu koji nije odabrala samo kao zanimanje, nego ga živi.
U Badljevini, među ljudima koji ju vole i koje ona voli, u školi kojoj je posvetila najveći dio profesionalnog života i u obitelji koja joj je najveći oslonac. Šezdeset godina života iza nje i još mnogo razloga za osmijeh ispred nje.
- PIŠE: Mario Barać
- 2581
U Pakracu će u subotu 10.10. biti održan tradicionalni 17. po redu sajam „Slavonski banovac“ kada se u gradu očekuju tisuće posjetitelja iz cijele Hrvatske i šire. Organizatori su se pobrinuli da i ove godine Sajam obiluje zanimljivim sadržajima, bogatom gastro ponudom te dobrom glazbom i zabavom.
Sajam tradicionalno organizira Grad Pakrac u suorganizaciji s Udruženjem obrtnika Pakraca i Lipika, Poduzetničkim centrom Pakrac, Lokalnom razvojnom agencijom PAK-RA i Turističkom zajednicom Grada Pakraca, a pod pokroviteljstvom Hrvatske turističke zajednice. I ove godine Sajam će biti održan istovremeno na dvije susjedne lokacije, u Ulici Matice hrvatske, odnosno na prostoru oko Tržnice te na središnjem gradskom Trgu bana Jelačića.
Sajam počinje u 10 sati od kada će posjetitelji moći razgledati, degustirati i kupovati robu i proizvode koje će na štandovima predstaviti ukupno 102 izlagača iz čak 11 županija.
Svečano otvorenje Sajma na velikoj sajamskoj pozornici, uz prigodno obraćanje uzvanika i kulturno – umjetnički program za djecu i mlade predviđeno je u 13 sati.
Dječji kutak
Od 11 do 17 sati, trg ispred zgrade Gradske uprave pretvorit će se u mjesto susreta, igre, čitanja i kreativnog stvaranja. Posjetitelje očekuje program namijenjen svim generacijama – od najmlađih posjetitelja, kojima pripremamo poseban Dječji kutak, preko ljubitelja povijesti i tradicije do svih onih koji žele zaviriti u prošlost Pakraca i upoznati njegovu bogatu kulturnu baštinu.
U Dječjem kutku Muzeja grada Pakraca i Gradske knjižnice Pakrac najmlađe posjetitelje očekuje knjižnica na otvorenom, u kojoj će moći zaviriti u odabrane knjige i slikovnice, ali i brojni drugi sadržaji – igraonica, kreativne radionice i aktivnosti.
Poseban dio programa bit će posvećen predstavljanju povijesnog mačevanja, pa će posjetitelji imati priliku upoznati ovu atraktivnu vještinu kroz prezentaciju kluba povijesnog mačevanja Ars Gladiatoria Zagreb. Mačevi, borbene tehnike i priče o vještinama nekadašnjih ratnika približit će povijest na dinamičan i zabavan način.
Tijekom Sajma u vremenu od 11 do 18 sati posjetitelji će moći posjetiti i Spahijski podrum, jedinstveni prostor u kojem se susreću muzejska baština, knjižnica, povijesne priče i suvremeni kulturni sadržaji.
Dio sajamske ponude za sve posjetitelje biti će i obilazak stalnog postava Muzeja vojne i ratne povijesti koji će biti otvoren od 9 do 19 sati. Posjetitelji će moći razgledati izložbu „Operacija Una 1995.“ autora Željka Gašparovića, ljubitelji vojne povijesti i maketarstva, moći će upoznati članove Slavoljub Penkala Scale Model Cluba, koji će se predstaviti maketama na temu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, a posebno zanimljiva bit će izložba kolekcionara Karla Dujmića pod nazivom „Znakovlje i oprema Specijalne policije MUP-a RH u Domovinskom ratu“. Po prvi put u okviru Dana otvorenih vrata bit će organiziran susret povijesnih vojnih vozila, a za posjetitelje pripremaju još nekoliko iznenađenja.
Grahfest i Eno-gastro
Od 15 sati započinje tradicionalni 11. po redu Grahfest - natjecanje u kuhanju graha kojeg i ove godine organizira Udruženje obrtnika Pakraca i Lipika, a sudjelovanje je prijavilo rekordnih 125 ekipa. Organizator je za sve osigurao grah, suho meso, kruh, pregaču, stoli i 20 porcija. Pobjednik Grahfesta će osvojiti glavnu nagradu - dvodnevni odmorom za 8 osoba u vili Blaževci kod Vrbovskog, a organizator će nagraditi i 2. i 3. mjesto. Proglašenje pobjednika predviđeno je u 20 sati.
Zahvaljujući pakračkim i lipičkim obrtnicima u sklopu Sajma će i ove godine biti održana Eno – gastro prezentacija na kojoj će sudjelovati 30-ak udruženja obrtnika i obrtničkih komora iz cijele Hrvatske.
Na Sajmu će se atraktivnom gastro ponudom predstaviti hrvatski branitelji Pakraca i Lipika kao i njihovi prijatelji i suborci iz Dalmacije.
Također tradicionalno će se s autohtonom gastro ponudom predstaviti i pripadnici talijanske, srpske i češke nacionalne manjine koji žive i djeluju na ovom području dok će članovi Društva Mađara Pakrac kuhati sajamski grah za posjetitelje.
Grah i to pobjednički će za posjetitelje kuhati i Novljanin Marko Crnojević i njegova ekipa koja je čak tri puta pobijedila na Grahfestu.
Srednjovjekovni festival
Tijekom cijelog dana, a već od 11 sati posjetitelji će imati prilike upoznati prikaz života iz tog vremena i to kroz Srednjovjekovni festival u sklopu kojega će biti upriličen prikaz sprava za mučenje, starih zanata, kaligrafija te razne srednjovjekovne radionice i igre.
Uz članove domaćeg Reda vitezova Slavonskog banovca na Srednjovjekovnom festivalu će sudjelovati i Streličari krvavog mosta iz Zagreba, Mušketiri i Haramlije Koprivnica, Udruga Sveti Juraj Đurđevac, Karlovački bubnjari, Red vitezova Ružice grada iz Orahovice i Udruga Nobiles se Croatia sa povijesno-glazbenom predstavom Plemićki konji, a bit će održan i streličarski turnir uz školu streličarstva. Ove godine će na Festivalu sudjelovati i srednjovjekovni animatori koji će se posebno posvetiti djeci te KK Diamant sa jahanjem na konjima.
U 18 sati će biti uprizoren središnji događaj – Bitka pod starim gradom i srednjovjekovni fireshow.
Tijekom cijelog dana, od 10 do 18 sati će posjetitelji uživo moći vidjeti kako se kuje replika Slavonskog banovca, novca koji se još sredinom 13. stoljeća kovao upravo u Pakracu i saznati više o povijesti Slavonskog banovca i njegovom značaju za Pakrac.
Balon na vrući zrak
Ovogodišnji novitet sajma biti će vezani balon na vrući zrak koji će biti postavljen na prostoru nekadašnje „Munjare“, u dijelu Prolaza baruna Trenka.
Zainteresirani će se imati prilike u košari balona podići na podići na visinu do 15 metara, a sama visina i trajanje leta ovisi o vremenskim uvjetima na taj dan. Bit će organizirana i tombola za nagradni let balonom za 5 osoba koji je planiran u jutarnjim satima u nedjelju 11.10, dan nakon sajma. Tombole po cijeni od 5 eura moći ćete kupiti u suvenirnici na središnjem gradskom trgu od 5.10., a na dan održavanja sajma prodaja će biti na štandu suvenirnice i trajati će do navečer, kada će biti i izvlačenje dobitnika.
Tijekom trajanja Sajma najmlađi će se moći zabaviti u sadržajima sajamskog luna parka (napuhanci, vlakići, go-cart staza, bunge trampolin, vodene lopte…), zainteresirani će se moći provozati i u konjskoj kočiji ili jahati na konjima Kasačkog kluba „Diamant“, a posjetitelji će po pristupačnim cijenama moći kupiti i autohtone sajamske i pakračke suvenire dok će sajamske djeve i vitezovi dijeliti slatke banovce.
Koncert „Prljavog kazališta“
Uz bogatu gastro ponudu i dobru kapljicu bit će u subotu u Pakracu i dobre muzike za svačiji ukus. Tijekom dana za dobru atmosferu pobrinut će se glazbenici iz Tamburaškog sastava „Gelipteri“, a na središnjoj sajamskoj pozornici će od 21 sat koncert održati „Prljavo kazalište“.
- PIŠE: Domagoj Ajman
- 5231
Piše: Domagoj Ajman
Postoje ljudi čiji se životni put teško može ispričati u nekoliko rečenica. Dubravki Tomljanović, bacc.med.techn., odnosno prvostupnici sestrinstva u pakračkoj bolnici, posao, obitelj, rat, školovanje, ljubav prema ljudima i stalna želja za učenjem skrojili su jednu veliku životnu priču. Gotovo četiri desetljeća provela je uz pacijente, prošla gotovo sve bolničke odjele, radila u najtežim ratnim okolnostima, studirala uz posao i dvoje djece, vodila Interni odjel, predavala budućim medicinskim sestrama, zalagala se za palijativnu skrb, a danas još uvijek istim žarom radi u internističkoj poliklinici. Kada govori o svemu što je prošla, naći će se smijeha, sjećanja i gorkih uspomena, no kristalno je jasno da je izrazito zadovoljna izborom karijere, na sreću svih koji završe u okrilju njezinog radnog mjesta.
Odrastanje uz vlakove, bicikl i Parni valjak
„Svi Daruvarčani rođeni su u Pakracu, a ja u Daruvaru“, kaže Dubravka kroz smijeh. Rođena je 1967. godine, dok je njezin otac radio kao prometnik u Siraču. Ubrzo je dobio posao na željezničkoj stanici u Slavonskoj Pivnici, gdje je obitelj dobila i stan. Stanica je tada bila puno više od mjesta na kojem vlakovi dolaze i odlaze. Bila je svojevrsni centar svijeta. Uz nju su bili pošta, trgovina i gostionica, a vlakom se putovalo liječniku, zubaru, u kupovinu ili u posjet rodbini. Pošta je također stizala vlakom, a crni željeznički telefon na „kurblu“ bio je, nakon zatvaranja pošte, jedina veza s ostatkom svijeta kada je trebalo pozvati hitnu pomoć ili policiju.
Djetinjstvo je bilo slobodno, pomalo divlje i danas gotovo nezamislivo. Djeca su se igrala po livadama i šumi, penjala po vagonima s pijeskom, sama pravila klackalice i tobogane. „Jednom se dogodilo da je tata morao zaustavljati vlak jer smo mi bili na teretnom vagonu u pijesku. Otac jednog prijatelja vozio je parnjaču pa nije bilo veće sreće od toga nego kada bi nas provozao u lokomotivi dok je manevrirao na stanici. Nismo imali dječje igralište pa smo si sami pravili klackalicu, stavili dasku preko klade i raspali! Najveći biser je bio tobogan, daska sa stovarišta na skretničarevu kućicu pa druga s krova za spust. Obično je to završilo s poderanim hlačama, razbijenim koljenima, rukama, ponekad i glavom pa bi uslijedile odgojne mjere (smijeh). Danas je to sve nezamislivo“, prisjeća se.
Vlakom se putovalo u Kukunjevac, Daruvar, Viroviticu, Zagreb ili kod stričeva u Rijeku ili Gorski Kotar, a na duža putovanja obavezno se nosila legendarna limena kutija s pohanom piletinom. A kada bi vlak prolazio kroz Pakrac, Dubravka je gledala i zavidjela djeci koja su se kupala u Pakri na sigama kod vatrogasnog doma. Upečatljivo sjećanje ima i na polazak u školu kada je nakon odličnih ocjena dobila svoj prvi bicikl, nebesko-plavi Pony. „E tu mi tek nije
bilo kraja, vozila sam se po makadamu od jednog do drugog kraja sela“, prepričala je s velikim osmijehom. U Pakrac je stigla s 13 godina, kada je njezin otac dobio stan u zgradama kraj Pakre. Ondje je, kaže, bilo puno života, odnosno dvadesetak djece koje je bilo samo na njihovu ulazu.
Srednjoškolske godine pamti po staroj gimnaziji na „Partizanu“, peći na drva, plesovima, kinu, odlascima u disko, a kući se iz Lipika znalo vraćati pješke usred noći. „Razred je bio na katu do igrališta pa smo za vrijeme odmora stalno visili na prozoru, ponekad i doslovno, grijala nas je peć na drva tako da ukoliko nismo na vrijeme ubacili drvo u peć, brzo bismo se smrznuli. Tamo je bio legendarni toalet u kojem se strašno osjetio amonijak, ali uvijek je pod odmorom bio pun pušača. Osim robne kuće i Varteksa, bilo je i sedam trgovina cipela. Imalo se što gledati i obilaziti, subotom se išlo u osnovnu školu na ples, u disko u atomsko sklonište koji je radio do ponoći pa u pravi disko u Lipik, a petkom je bio disko u domu u Prekopakri. Išli smo u kino, bilo je to doba novog vala, slušali smo Haustor, Azru, Prljavo kazalište, Idole, Bijelo dugme, Parni valjak i naravno stranu rock muziku. Odlazak u disko u Lipik obično je podrazumijevao odlazak vlakom u večernjim satima i povratak pješke u 1 ili 2 poslije ponoći. Na svakom uglu prolaza kod banke, netko bi se ljubio, a u Aleji kestenova šetalo se i držalo za ruke, isto kao i po Veneciji i Kalvariji“, prepričala je nostalgično.
Dok druge fasciniraju balerine, Dudi su san bile pelerine
Odluka o zanimanju nije bila slučajna. Kao dijete često je završavala na terapijama penicilinom i dobro je zapamtila ambulantu, igle, šprice i medicinske sestre u lijepim uniformama, a posebno su je fascinirale plave pelerine. „Ja sam tada rekla da ću biti medicinska sestra. U to vrijeme pelerine su bile moderne, a ja sam ju jako željela“, naposljetku se ispostavilo da ju je odlučnošću i dobila.
Medicinsku školu pohađala je u tadašnjem „Šupu“, današnjem đačkom domu na šetnici. Praksa se odvijala u bolnici, a nastava poslijepodne. Predavali su liječnici i medicinske sestre iz bolnice, a glavna sestra Anđelka bila je, kako kaže Dubravka - zakon, strah i trepet. „Bilo je to vrijeme redukcije struje pa nismo mogli imati predavanja do kraja, a mi smo namjerno zapustili vatru u peći da bude hladno samo da ranije završimo s nastavom. U to vrijeme nije bilo nekakvih kafića, uglavnom smo bili u slastičarni, ali ipak bismo zalutali u Grill u kojem se naravno uvijek našao razrednik pa bi sljedeći sat bilo „ajmo odgovarati drugarice iz Grilla“, prepričala je kroz glasan smijeh.
Iako je rano postala majka i udala se, zacrtala si je da će jednog dana studirati. Nakon mature nije odmah mogla dobiti pripravnički staž, mada je u to vrijeme bolnica imala preko 300 kreveta. Kada je napokon došla na pripravnički, sestra Anđelka ju je samo pogledala, nasmijala se i rekla „ti ideš na internu“, a Dubravka je odahnula. Ljetnu praksu od šest tjedana odrađivala je na internoj gdje joj je sve bilo poznato, nakon pet mjeseci prebačena je na intenzivnu s koje je nakon šest tjedana kao pripravnica prešla na hitni prijem. Svojevrsno „šetanje“ po bolničkim odjelima dovelo ju je i do hemodijalize, pedijatrije i otorinolaringologije. Kada je napokon dobila priliku za stalni radni odnos, put ju je ipak ponovno vratio na internu. Tamo će, pokazat će se, provesti velik dio profesionalnog života.
Ratno doba i rad u bolnici pod granatama
Godina 1991. zatekla ju je na intenzivnoj. Odjel je tada imao 15 kreveta, a ekipa je bila mlada i povezana. Život je još izgledao normalno – druženja, izlasci u Lipik, kavane i pokušaji da se ne razmišlja o sve glasnijim upozorenjima. A onda je rat postao stvarnost. „Bilo je to doba ozbiljnih izlazaka u Lipik. Kod Bojčete, u kavanu, nekako se ispostavilo da dok smo počeli raditi, zamijenili su nas klinci u disku u Lipiku. Najednom smo postali prestari, s 20 i nešto godina?! Onda se najednom nešto počelo čudno zbivati, počele su neke priče, a mi smo željeli samo bezbrižno živjeti, nismo željeli slušati ta neka ružna predviđanja. Otišla sam na godišnji odmor, vratila se dok je naš stariji sin Vedran kao uvijek ostao s bakom u Krivom Putu. Kada me pitaju o tim ratnim zbivanjima, ja se našalim pa kažem da sam i onda zakasnila. Pošto sam nakon udaje za supruga Milana preselila na „tržnicu“ odmah do policije, ta adresa baš i nije bila najugodnija za život. Svašta je tu bilo pa smo taj vikend otišli u Poljanu u mamin stan. Taj ponedjeljak 19. kolovoza trebala sam raditi popodne, zvala sam bolnicu i uspjela dobiti dr. Solara koji mi je rekao da se javim u ambulantu u Poljani, a onda je došao sanitet po pacijenta za hemodijalizu i ja sam s njima otišla u Pakrac. Bilo je nekako nadrealno ući u bolnicu, nakon onoga što su prošli ta dva dana, neki su me pitali jesam li luda što sam došla. Pošto je kirurgija doslovno ostala bez osoblja, svi teže ranjeni su bili na našem odjelu. Ono što je bilo najgore, intenzivna je bila kao i danas sva u staklu, baš se i nije imalo gdje zakloniti, a nekako je bila i na visini snajpera pa bi nas noću često pratile crvene točkice. I protuavionac nas je znao malo potprašiti, probijao je „samo“ tri tanka bolnička zida. Kada bi započela pucnjava, onda je bila frka, trebalo je skoro puzajući izvući krevete s ranjenicima na sigurno, a što je bilo sigurno? Nakon nekog vremena više se nije moglo biti na odjelu pa smo sve izvukli na hol ispred odjela, spavali smo na madracima pokraj lifta, a tko je radio noć, bio je ispred lifta. Netko je rekao da stalno vučemo pacijente kao mačka mlade. Ono što pamtim iz toga doba je pretrčavanje preko ceste po hranu u kuhinju, posebno mi je ostala u sjećanju situacija kada smo išli u mrtvačnicu, trčimo kao budale, netko puca, a ona kolica lijevo-desno, da bi nas kada smo došli ispred mrtvačnice kolege s psihijatrije pitali zašto trčimo u cik-cak, neće nam pacijent pobjeći…“, podijelila je teške i stresne uspomene. Atomsko sklonište bolnice nije bilo upotrebljivo. Tijekom velikog napada našli su se na drugom katu, paradoksalno – dok su svi drugi išli prema podrumima, oni su išli sve više. „I tako smo na 2. katu dočekali veliki napad. Do hladnjaka na holu je trebalo dopuzati jer je frcalo na sve strane. Kada smo u ponoć došli podijeliti terapiju, pitala sam tko je upalio svjetlo, bila je takva mjesečina i bilo je nekako sablasno tiho, a onda opet sve ispočetka. Tu noć neću nikada zaboraviti, ranjenika smo nosili na vratima jer nije bilo nosila, svijetlili svijećama, baš je bilo nekako apokaliptično, nismo znali što nas čeka. Ujutro nam je rečeno da pripremamo pacijente za evakuaciju i da se ide u Kutinu. Danas kada čujem Zabranjeno pušenje i pjesmu „Balada o Pišonji i Žugi“ odmah se sjetim toga izlaska iz Pakraca jer je kolega Zlatko Krucki raspalio tu pjesmu do daske dok smo se uz pucnjavu spuštali niz Pihirov sokak budući da nam je netko rekao da s Yugom nećemo moći preko Klise. Mi smo valjda jedini auto koji je taj dan prošao preko “Petlje“, a da nije okrznut. Oko nas se samo prašilo.“, ispričala je tu stravičnu scenu.
U Kutinu su stigli predvečer, a Dubravka je izgledala kao da je izašla iz nekog drugog svijeta – tajice, prevelike zelene operacijske hlače, tunika, mantil, džepovi puni ampula, šprica i zavoja. Mantil je bio krvav, a stopala prepuna modrica od nošenja ranjenika. Ratni rad nastavila je u Kutini. Na odjelu su se susrele medicinske sestre različitih iskustava i specijalnosti, međusobno se nadopunjujući i učeći jedna od druge. No cijena je bila velika. Sina Vedrana nije vidjela tri mjeseca. Kada je napokon otišla do njega u Senj, njegov uzvik „eno moje mame“ i danas joj je jedna od najemotivnijih uspomena. „Poslije toga ga opet nisam vidjela tri mjeseca. Bilo je to zajedništvo i poštovanje, posebno od strane pacijenata. Iako smo bili ratna kirurgija, nijedna sestra koja je radila na odjelu u smjenama nije dobila status branitelja. U Kutini sam ostala do 1994. godine kada sam otišla na trudničko bolovanje. Nakon porodiljnog sam mijenjala kolegicu u pedijatrijskoj dok se 1996. otvarao odjel interne. Opet organizacija na bivšem odjelu neurologije, na današnjem katu Doma zdravlja“, apsolvirala je period rada u Kutini.
Nakon studija postala voditeljica odjela
Rat nije ugasio želju za učenjem. Upravo suprotno. Kada se 1996. pojavio natječaj za studiranje uz rad na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, Dubravka se odlučila prijaviti. Imala je 30 godina i dvoje djece. Kada je vidjela koliko je kandidata, gotovo je odustala. Na prijemni ispit prijavilo se više od 200 ljudi, a primljeno ih je 30. Dubravka je bila 18. na listi. Studiranje je bilo zahtjevno samo po sebi, a njezina je situacija zahtijevala dodatnu upornost. Suprug je tada bio nezaposlen, bolnica joj je posudila novac za prvi odlazak na predavanja, a u Zagrebu je stanovala u dormitoriju gdje nakon 17 sati nije bilo grijanja. Predavanja su bila na različitim zagrebačkim klinikama – od Klaićeve i Šalate do Mlinarske, Dubrave i Vinogradske. „Uglavnom, na kraju prve godine ne znam je li nas desetero imalo uvjet za upis 2. godine. Proces zdravstvene njege - kamen spoticanja, meni nije bio problem jer sam radila s pacijentima i mogla sam razmišljati na taj način. Najgore mi je bilo kada sam prilikom tog trčanja kroz Zagreb gledala mame kako guraju kolica i vode djecu za ruku, a moj dvogodišnjak je bio daleko… Srećom imala sam svekrvu, a i „sreću“ da mi je muž bio nezaposlen pa su djeca imala tatu kod kuće. Vukla sam knjige u smjenu pa su i kolegice sa mnom učile. Pošto sam obilazila zagrebačke klinike, iz svake bih nešto donijela, prenijela glavnoj sestri, tako da nismo puno zaostajali. Kada sam diplomirala, glavna sestra interne je otišla u mirovinu pa sam preuzela vođenje Internog odjela, ali ne i dodatak za glavnu sestru. Nažalost, tu moju generaciju je stalno nešto loše pratilo, stabilizacija, devalvacija, rat, krize, slabo plaćen pripravnički i smjenski rad...“, rekla je s pogledom u prazno.
Ipak, interna je ostala njezin profesionalni oslonac. Ubrzo je počela raditi i kao vanjski suradnik u Srednjoj školi Pakrac. Bio je to, kaže, jedan od ljepših i izazovnijih dijelova njezina profesionalnog života. Predavala je internističku njegu – područje koje je najbolje poznavala iz vlastitog rada. Prednost joj je bila upravo iskustvo. Uz gotovo svaku nastavnu temu mogla je učenicima ispričati konkretan primjer iz bolnice i objasniti što je u gradivu zaista važno. Nije željela samo prenositi činjenice, nego budućim medicinskim sestrama približiti čovjeka iza dijagnoze. „Sjećam se jedne generacije koja je uvijek zadnjih pet minuta morala pjevati „Kad si sretan“. Kad su bile maškare, došle su nam se pokazati
na odjel pa su ih pacijenti počeli zvati da dođu i u njihove sobe. To je jedan primjer koliko ljude u bolnici može na trenutak razvesliti nešto što nije bolnička rutina. Nastojala sam im prenijeti holistički pristup - osjećaj za pacijente, da nisu svi ljudi isti i ne možemo svakom prilaziti jednako, svi imamo neke iste potrebe, ali različite prioritete, svaki čovjek je jedinstven i treba ga poštovati uvažavajući sve njegove različitosti“, poručila je.
Palijativa – povratak čovjeku, a ne samo bolesti
Upravo je kroz studij prvi put ozbiljnije upoznala palijativnu skrb i taj ju je pristup oduševio. Zalaganje za palijativu nastavila je tijekom rada na odjelu, a u školi ju je uvela kroz internističku njegu. Kasnije su to nastavile i kolegice. Sudjelovala je i u osnivanju palijativnog tima LiPa. Rad u školi omogućio joj je i financiranje razlikovne treće godine studija, prvenstveno kako bi iz područja palijative stekla naziv prvostupnice sestrinstva i dodatno proširila znanje. Danas, međutim, primjećuje da se zdravstveni sustav udaljio od filozofije holističkog pristupa. „Moram priznati da nas je administracija, informatizacija i naposljetku Covid udaljio od filozofije holističkog pristupa, postali smo orijentirani na zadatak, a ne na pacijenta“, zaključila je.
Aktivna je u dijabetološkom društvu, sudjeluje na stručnim skupovima i educira pacijente. Stekla je i priznanje Hrvatskog dijabetološkog društva. Ipak, smatra da bi sustav trebao bolje vrednovati dodatno znanje medicinskih sestara, uvesti pripravnički staž i prepoznati horizontalnu edukaciju. Usprkos svemu tome, poručuje mladim generacijama da se nikada ne prestanu educirati, ali i da ne sagore u tom procesu.
Najbitnija smjena - obitelj
Uz sve što je profesionalno prošla, Dubravkina životna priča ne može se odvojiti od obitelji. Rano se udala i postala majka. Dok je studirala, dvoje djece i posao morali su se nekako uklopiti u raspored predavanja, ispita i smjena. Pomogli su svekrva i suprug, koji je tada bio nezaposlen pa su djeca imala tatu kod kuće. Danas je suprug u mirovini, a najveća joj je radost što su oba sina, Vedran i Filip, zaposlena.
Na pitanje o obiteljskoj fotografiji, kroz smijeh priznaje da su tek tijekom pripreme ove reportaže shvatili kako je zapravo nemaju jer se jednostavno ne vole fotografirati. Možda je to i logično za obitelj u kojoj se život nije mjerio fotografijama, nego zajedničkim trenucima i godinama provedenima zajedno.
Nakon gotovo 40 godina staža Dubravka još uvijek radi u internističkoj poliklinici. Prošla je gotovo sve odjele i iz svakog ponijela neko iskustvo. Kako kaže, u poliklinici je fizički manje zahtjevno nego na odjelu, ali posao i dalje može biti vrlo dinamičan i stresan.
Kada završi radni dan, Duda čita, radi u vrtu, a zbog zdravstvenih problema otkrila je i pilates kojeg zbog pozitivnog utjecaja na tijelo godinama prakticira.
„Posebno me veseli vožnja niz lipičko polje na mom starom biciklu koji sam si kupila za diplomski“, podijelila je za kraj razgovora.
Taj bicikl nije samo prijevozno sredstvo. On je podsjetnik na jednu diplomu, na godine učenja, odricanja i upornosti. Na cijelu Dubravkinu profesionalnu filozofiju, na sve ono što je bilo teško, ali se isplatilo. Od djevojčice koja je odrasla uz prugu i sanjala o plavoj medicinskoj pelerini, preko mlade medicinske sestre koja je u ratnoj bolnici izvlačila ranjenike pod granatama, majke koja je studirala u tridesetima i žene koja je vodila bolnički odjel, do edukatorice, prvostupnice sestrinstva i zagovornice palijativne skrbi. Gotovo četiri desetljeća kasnije, još je u radnoj kuti, još uvijek uči i podučava. I, možda najvažnije, još uvijek vjeruje da se u središtu svega mora nalaziti čovjek.
- PIŠE: Suzana Bartolić
- 2289
Razgovor s Davorom Lepkom, ponovno izabranim predsjednikom Udruženja obrtnika Pakraca i Lipika, donosi nam pogled na trenutno stanje obrtništva, izazove s kojima se mladi obrtnici susreću te njegove želje za novi mandat. Naglašava potrebu za snažnijim povezivanjem obrtnika, razvojem Udruženja i promocijom kroz Grahfest.
Nakon nekoliko godina ponovno ste na čelu Udruženja obrtnika Pakraca i Lipika. Što vas je motiviralo na povratak?
Od 2015. do 2022. godine bili smo dosta aktivni i smatrao sam da je vrijeme da netko drugi preuzme Udruženje. Međutim, nakon četiri godine imao sam osjećaj da smo se pomalo pogubili i da je posao koji je započet 2015. ostao nedovršen. Danas imamo svoju zgradu i prostor u kojem se možemo okupljati, a nekako smo se najmanje tamo nalazili. Smatram da nije smisao da se djelovanje obrtnika svede samo na Grahfest. Grahfest je naš autohtoni doprinos gradu, ali Udruženje obrtnika mora biti puno više od toga – mjesto gdje obrtnici mogu doći, razgovarati, dobiti informaciju, pomoć i povezati se međusobno.
Kako gledate na današnje stanje obrtništva?
Kada sam počeo mandat 2015. godine, imali smo oko 140 obrta, a danas smo na oko 280. To je vrlo dobra slika i pokazuje da se obrtništvo razvija. Naravno, tome su pridonijele i poticajne mjere Grada i države, od poticanja majstorskih zanimanja i edukacije do naukovanja i potpora za pokretanje poslovanja. Tu su različite mjere usmjerene na poticanje majstorskih zanimanja, ulaganje u edukaciju, majstorske ispite, naukovanje i poticanje mladih da se odluče za obrtništvo.
Mislim da je dobro što se danas puno bolje ulaže u nove obrtnike i što se ljude motivira da rade legalno te da se vrate iz inozemstva i pokrenu vlastiti obrt. Ako netko zna raditi svoj posao, zašto ne bi iskoristio poticaj i otvorio vlastiti obrt?
Od obrta se danas može živjeti. Posebno je velika potražnja za kvalitetnim majstorima – keramičarima, soboslikarima, monterima suhe gradnje i sličnim zanimanjima. Za dobre majstore često se čeka i po nekoliko mjeseci. Tržište vrlo brzo pokaže tko radi kvalitetno.
Nedostatak radne snage i dalje je jedan od najvećih problema. Jesu li se mladi ipak počeli više okretati obrtništvu?
Problem radne snage i dalje je izražen, ali vidim da se i sve više mladih okreće majstorskim zanimanjima. Posebno je dobro kada postoji obiteljski obrt koji mladoj osobi može ponuditi priliku. Kod mene je, primjerice, kći završila jezičnu gimnaziju, ali se kasnije prebacila u frizersku školu i dodatno se educirala. Danas radi ovdje u frizerskom salonu. Međutim, mladima ne treba nametati što će raditi. Treba ih slušati i dati im mogućnost da sami odluče.
Zato odlazimo u osnovne škole i učenicima predstavljamo različita obrtnička zanimanja. Mislim da je važno da djeca već u toj dobi vide da obrt nije nikakva „rezervna opcija“, nego posao od kojeg se može dobro živjeti.
I sam sam svojevremeno tako odabrao svoje zanimanje gledajući stričevu djecu koji su uvijek imali bolje igračke. To mi je bio glavni motiv, zato sam i odabrao u osmom razredu što ću završiti. Zato mislim da mladima treba pokazati konkretan život – da vide što mogu postići svojim znanjem i radom.
Imate li danas dobar primjer zanimanja za koje u Pakracu postoji potražnja, a nema dovoljno školovanih ljudi?
Problem se vidi i kod zidara. Imam osjećaj da Hrvati sve manje žele raditi kao zidari. Kao da se ljudi više okreću nekim, uvjetno rečeno, „boljim“ zanimanjima, poput keramičara, soboslikara ili montera suhe gradnje, dok je za zidare sve teže pronaći radnu snagu.
Zbog toga vlasnici građevinskih obrta sve češće traže radnike u inozemstvu, primjerice u Egiptu, Indiji, Nepalu i drugim zemljama. Međutim, cijene njihovog rada zbog toga nisu nužno manje plaćene. Imam dojam da je problem jednostavno u tome što domaći ljudi više ne žele raditi određene poslove.
Koji se sve majstorski ispiti mogu položiti u našem Udruženju?
Majstorski ispiti organiziraju se na razini područne obrtničke komore. Kandidati se prijavljuju područnoj komori jer se svako zanimanje može se polagati na više lokacija. Ako se određeni majstorski ispit ne organizira u našoj područnoj komori, kandidata se uputi u najbližu komoru u kojoj se taj ispit održava dok se skupi dovoljno kandidata.
Primjerice, znam da se za neka zanimanja, poput zavarivača i vodoinstalatera, odlazilo u Bjelovar, dok se neki ispiti održavaju u Požegi. Sve informacije o tome mogu se provjeriti na stranicama Hrvatske obrtničke komore. Mi kao udruženje možemo pomoći tako da obrtnicima damo informacije i savjete o tome koja je dokumentacija potrebna, gdje se trebaju prijaviti te kako cijeli postupak izgleda.
Koliko novim obrtnicima može pomoći Udruženje?
Mislim da je najvažnije da u Udruženju postoji osoba kojoj se obrtnici mogu obratiti. Posebno je to važno ljudima koji tek otvaraju obrt. Oni često ne znaju kome se trebaju obratiti pa hodaju od vrata do vrata. Zato nam je važna tajnica Brigita, koja radi na pola radnog vremena. Ona provjerava informacije, usmjerava ljude i pomaže im pronaći rješenje. Ponekad se problem može riješiti na prvom koraku, ali ako čovjeku samo kažete „nedostaje vam papir, idite tamo“, on zna izgubiti pola dana obilazeći institucije.
Zato mislim da je Brigita jako dobra za tu ulogu. Ona je u mirovini, ali smo je prijavili na pola radnog vremena. Ima volje i energije, jako je angažirana i vidi se da joj je stalo pomoći ljudima. Pritom nije važno samo administrativno znanje – mislim da i pristup, strpljenje i ljudski kontakt puno znače.
Cilj nam je, ako broj obrtnika bude rastao, povećati i njezine radne sate. Svakom budućem predsjedniku bilo bi lakše kada bi imao osobu koja može preuzeti dio svakodnevnog posla.
Mi smo se godinama intenzivno angažirali. Čovjek može u četiri, pet ili osam godina dati puno sebe, ali ne može sve počivati na nekoliko pojedinaca. Ako već volontiram i prihvatio sam funkciju, želim je opravdati, ali ne želim da se čovjek zbog toga iscrpi.
Što ćete napraviti s Obrtničkim domom u ulici kralja Tomislava?
Obrtnički dom sve se više stavlja u funkciju. Imamo uređenu salu za oko 60 ljudi, a na katu smo otvorili još oko 200 kvadrata prostora. Još nismo odlučili namjenu tog prostora, ali on može biti odličan za možda neku salu za edukacije, sastanke ili neku drugu namjenu.
Važno mi je da imamo svoj prostor. Tko zna, možda će u budućnosti doći netko s više energije i novih ideja i iskoristiti ga na način na koji mi danas još nismo ni pomislili.
Mislite li da se pakrački obrtnici dovoljno razvijaju?
Mislim da se obrtnici ponekad boje previše istaknuti. Ako prerasteš određenu sredinu, uvijek se nađe netko tko će te pokušati vratiti korak natrag. Zato se nekad ljudima čini sigurnije biti „prvi u selu“ nego pokušati napraviti nešto više i izaći iz lokalnih okvira. Međutim, mislim da upravo tu trebamo mijenjati način razmišljanja i poticati ljude da se razvijaju.
A treba se razvijati. Ako imaš kvalitetu, trebaš ulagati u znanje, opremu i ljude. Poticaji su danas dobri, ali ne smiju postati sami sebi svrha. Na kraju moraš nešto i zaraditi da bi mogao nastaviti ulagati. Važno je i da se obrtnici međusobno povezuju. Mala smo sredina i to je naša prednost jer informacije brzo kolaju. Svaki obrtnik zna nešto što drugi možda ne zna. Kada sjednemo, razgovaramo i podijelimo iskustva, svi možemo imati koristi.
Grahfest je postao nadaleko prepoznatljiv. Što vam to donosi?
Grahfest je naš veliki doprinos gradu. Na njemu se priprema oko 120 kotlića graha, ali ne rade samo oni koji kuhaju. Rade restorani, kafići, pizzerije, iznajmljivači i drugi, a ljudi dolaze u grad i troše, razvija se turizam. Isto je s našim odlascima na manifestacije po Hrvatskoj. Gotovo svaki vikend smo negdje i ovo nam je već četvrta ili peta godina da gotovo cijelu godinu sudjelujemo na raznim manifestacijama.
Nekada ti se možda ni ne ide i bude ti prenaporno, ali kada dođeš i vidiš koliko je ljudi tamo, na kraju ti bude drago.
Na tim događanjima upoznajemo ljude, razmjenjujemo iskustva i upoznajemo različite krajeve Hrvatske. Oni nam potom dolaze na Grahfest i predstavljaju svoje krajeve kroz raznolika jela – od ribe, tune, žaba i jegulja do čobanca i drugih tradicionalnih specijaliteta. Očekujemo ponovno dolazak između 25 i 30 udruženja i komora iz cijele Hrvatske. To je ujedno i odlična promocija našeg grada. Što se tiče ovogodišnjeg Grahfesta, dosadašnji dvostruki pobjednici „Quercus“ i „Quercusice“ neće se natjecati, nego će kuhati izvan konkurencije i svoj grah podijeliti posjetiteljima jer dečki očito stvarno znaju skuhati jako dobar grah. Razmišljamo i da ih uključimo u ocjenjivanje. Važno je da natjecanje, kao i do sada, bude potpuno transparentno, ako dvije ekipe imaju isti broj bodova, mora postojati unaprijed definiran kriterij što se dalje ocjenjuje. Ocjenjivači ne znaju čiji uzorak isprobavaju jer se koriste šifre tako se uklanja mogućnost bilo kakve manipulacije.
- Foto: Lepka je 2022. dobio priznanje HOK-a "Zlatne ruke"
Dobili ste priznanje „Zlatne ruke“. Postoji li ipak nešto što biste izdvojili kao svoj neuspjeh?
Ako moram izdvojiti jedan, onda je to možda činjenica da nisam postao predsjednik područne komore. Nakon toliko godina rada u obrtništvu nekako je bilo logično očekivati i tu stepenicu dalje. Ako i to možemo nazvati neuspjehom, ali istovremeno mislim da je to više njihov neuspjeh. S druge strane, možda je to i bio poticaj da ne moram nužno ići stepenicu više. Meni su važniji ljudi ovdje, u Pakracu i Lipiku.
Najveće bogatstvo je kada sjednemo zajedno i podijelimo informacije. Mala smo sredina i ako netko ima problem, primjerice s inspekcijom ili nekim postupkom, često vrlo brzo možemo saznati tko je imao sličnu situaciju i kako ju je riješio.
Ako za četiri godine ponovno sjednemo na razgovor, po čemu želite da vas obrtnici pamte?
Iskreno, mislim da sam svoje već odradio. Prije četiri godine imao sam oproštaj i nisam uopće razmišljao da se ponovno kandidiram. Smatrao sam da ima dovoljno kvalitetnih obrtnika koji mogu preuzeti funkciju, ali kroz razgovore s njima shvatio sam da nisu svi spremni ponovno se aktivirati. Da nisam dobio podršku nekoliko istaknutih obrtnika, vjerojatno se ne bih ni ja kandidirao.
Nakon osam godina rada čovjek se zapita što je smisao svega ako se ono što je stvarano jednostavno ostavi. Ne kažem da bi se Udruženje raspalo, ali nije ni smisao da se sve svede na nekoliko pojedinaca koji stalno nose najveći dio posla. Grahfest je naš doprinos gradu, ali Udruženje nije Grahfest. Udruženje mora biti na usluzi obrtnicima – mjesto gdje mogu dobiti informaciju, pomoć, povezati se s drugim obrtnicima i zajedno rješavati probleme. U tome vidim pravi smisao Udruženja i ono što želim ostaviti iza sebe.
- PIŠE: Mario Barać
- 1183
Auto centar AC Lalić (autopraonica) iz Kutine jubilarni je 10.000-i pratitelj Pakračkog lista na našem Facebook profilu i odlučili smo nagraditi ih godišnjom besplatnom pretplatom na naše novine, besplatnim promo člankom i mjesec dana besplatne reklame putem bannera na našem portalu!
Naš Facebook profil zapratili su u subotu 19. rujna oko 21 sat.
Pakrački list je ovih dana u znaku broja 10.000 i zato što smo nedavno objavili jubilarni 10.000 članak na našem portalu. Bila je to NAJAVA vikenda na Omanovcu koja je objavljena 25. kolovoza. Prvi tekst na našem portalu OBJAVLJEN je 26. veljače 2016. godine. Od tada je prošlo točno 3.860 dana, odnosno 10 godina, 6 mjeseci i 26 dana. U tom periodu objavili smo 10.083 članka računajući i ovaj što znači da smo prosječno dnevno objavljivali 2,61 članak.
U proteklih više od 10 i pol godina na našem portalu pisali su Darko Baronica i Duško Kliček koji nažalost više nisu među nama, zatim Dinko Kliček, Silvija Feltrin, Tena Skalnik, Franjo Delač te naša aktualna, tročlana Redakcija Suzana Bartolić, Domagoj Ajman i Mario Barać.
- PIŠE: Pakrački list
- 445
Pri spomenu naziva Topusko prva su asocijacija Top terme Topusko. Nalaze se 75 km. prema jugu od Zagreba. Nekako između Siska, Petrinje, Karlovca te Zrinske i Petrove gore. Lijepa vožnjica kroz zeleni pokupski kraj i Banovinu kojoj se često vraćam u svojim obilascima.
Toplina skorog ljeta miluje me kroz poluotvoreni vizir kacige. Uživaju se lokalni mirisi prirode, a oči miluju okolinu. Tu i tamo pokosim nekog kukca koji ostavlje fleke na kacigi. Razvoju naselja poznatog iz bakarnog doba pogodovali su izvori termalne vode i nalazište ruda. U popularnom narodskom nazivlju ove kupke poznate su kao «blatne kupke» ili crijetne, tresetne kupke. Takve postoje još samo u Češkoj. Ostaci su tercijarne vulkanske erupcije od prije 50-ak milijuna godina. Geološki još i danas potpuno nerazjašnjen znanstveni fenomen. Poseban razvoj naselje doživljava u doba dominacije Rimljana za koje se zna kako su voljeli, uživali, cijenili i razvijali kupke. Hedonisti! Gradeći moderne kupke nailazilo se na ostatke starih rimskih zidina, cjevovoda, novčića, jantarnih predmeta, keramike te raznih klesanih natpisa. Pretpostavlja se iz Augostinova doba. Gradić nudi bogate sadržaje i izvan svoga lječilišnog dijela. Oni su mi cilj obilaska.
Na samo dvjestotinjak metara od lječilišta obišao sam prvo park/perivoj Opatovina sa poznatim gotičkim portalom visokim 23m. Šetnja parkom nudi prigodu fotkanja mnogih različitih vretenaca koji plešu svoju koreografiju iznad malog jezerca. Dugi niz godina portal stoji opasan i zarobljen ružnim skelama radi obnove koja sporo traje. Kompleks cistercitske opatije u Topuskom nekada je okruživao obrambeni jarak vidljiv i u današnje vrijeme. Samostan i crkva izgrađeni su kao zadužbina Andrije II. tijekom 13. st. (1205.-1282.).
Zainteresirao sam se za priče o tragovima bana Jelačića na ovom prostoru. Osim moje malenkosti postoje i još neke “manje” poznate osobe koje su posjećivale Topusko: kralj Franjo II., zapovjednik I. banske pukovnije u Glini spomenuti kasniji ban Josip Jelačić, Petar Preradović, Vuk Stefanović Karadžić, Ivana Brlić-Mažuranić, Vladimir Nazor, Josip Broz Tito. Zatim nadbiskup Franjo Kuharić, plemeniti Draškovići, predsjednik Stipe Mesić tijekom svog mandata i još neki.
Vratio sam se na ulaz u gradić i krenuo ga obilaziti sa druge strane lječilišta. Zastao sam ispred stepenica koje vode do nekakvog paviljona. Nisam našao podatke o gradnji i povijesti istih. Za fotku s mobitelom dovoljno. Nikada mi se nije dogodilo da odem na vožnju sa praznom baterijom fotića! Ovaj put jesam! Preko puta su razrušeni objekti ostavštine Jelačića. Sofijina kupka i Banovska palača! Banovska palača ili Banski stan bila je tada nova katna zgrada u bistrim kupkama izgrađena između stana upravitelja i kupališnih sadržaja. Projekt je vjerojatno radio poznati zagrebački arhitekt Bartol Feldbinger. Jedan dio zgrade uređen je za potrebe zapovjednika pukovnije. Ovdje je odsjedao zapovjednik Jelačić tijekom službenih boravaka u Topuskom, ali i kada je ban dolazio na liječenje s banicom Sofijom 1853. godine. No tužna činjenica jest njihovo postupno i potpuno devastiranje, do temelja kako se kaže. Objekti su razrušeni tijekom drugog svjetskog rata i poraća.
Parkiram potom i zastajem ispod Nikolina brda! Brdo je visine 184 metra, sa pokrovom bjelogoričnog i crnogoričnog drveća. Dom razne flore i „sitne” faune. Vrlo je vjerojatno da je ime dobilo po nekadašnjoj katoličkoj crkvi sv. Nikole, koja se prvi put spominje 1334. godine. Na njemu i oko njega uređena je lijepa kružna šetnica.
Posebno su uočljivi i značajni u bližoj okolini razmješteni razni kameni zavjetni žrtvenici posvećeni rimskim božanstvima: Jupiteru, zatim božanskom paru Vidasu i Thiani, bogu šuma Silvanu i dr. Tamo ispod Nikolina brda uočio sam putokaz ka Benkovu vrelu i raspelu u Hrvatskom Selu. Selo sa tristotinjak duša; 99% hrvatskog stanovništva. Zanimljivo je kako se toponim piše sa velikim slovom S. Hrvatsko Selo! Od crkve u Topuskom prema Selu vodi cesta također zanimljiva naziva: Đon! Ima još jedna zanimljivost; Hrvatsko Selo bilo je otok jezične kajkavske ikavštine u moru štokavštine. Vjeruje se da je većina stanovnika Hrvatskog Sela doselila oko 1700. godine s područja Turopolja i Vukomeričkih gorica, ali su se doseljavali i Uskoci-Hrvati iz Bosne.
... kamo vodi druga cesta izvan grada? Pođoh i tamo istražiti te se uputih prema Staro selo Topusko. U s. Velika Vranovina opazih odmah nakon mosta natpis; Izletište Jelačić Vrelo. Žmigavac lijevi i malom zavojitom cestom nakon cca kilometar nađoh lokaciju vrela izgrađenog krajem 19. stoljeća.
Zapovjednik Glinske pukovnije, Josip Jelačić, znao je satima uživati u hladovini vrela uz šum bistre, izuzetno hladne vode. Zbog njegovih čestih posjeta, lokalno stanovništvo ovaj izvor prozvalo je Jelačićevo vrelo i naziv se zadržao sve do sada. Danas je ukrašeno raspelom i povijesnim Hrvatskim grbom.
Dalo bi se još tipkati opisujući sve što je moje oko vidjelo i objektiv fotića zabilježio. Za sretan povratak doma, mir, zdravlje i spokoj žiteljima Banovine i svojim bližnjima pomolio sam se ispred zatvorene župne crkve Pohoda Blažene Djevice Marije. Tijekom veliko srpske agresije do temelja je razrušena 24.09.1991. Nakon oslobođenja izgrađena je identična na istom mjestu. Neka Vam je: Mir i dobro!
PROVOZAO SE, FOTKAO I TIPKAO: MARIJAN LUKIĆ LUKY