- PIŠE: Mario Barać
- 7
Ovog ljeta, točnije 22. kolovoza imao sam prilike moderirati panel raspravu „Kilometri koji ostaju – priče moto putnika“ koja je u Daruvaru održana u sklopu 2. Bike Show Expoa. Sudionici panela su bili motoputopisci iz Hrvatske, BiH i Srbije koji su sa posjetiteljima dijelili iskustva i događaje sa svojih moto avantura sa svih kontinenata. Jedna situacija odnosno jedan njihov odgovor me jako iznenadio i natjerao na razmišljanje. Kad sam im postavio pitanje koji je najgostoljubiviji narod na koji su našli na svim svojim putovanjima, jednoglasno su odgovorili Iranci. Kažu da njihova gostoljubivost čak ponekad graniči s nelagodom. Bez obzira što su ovi bikeri u njihovoj zemlji bili potpuni stranci, nudili su im hranu, piće, osvježenje, slatkiše, voće. Ne samo to, pozivali su ih u svoje kuće, nudili im prenoćište. Dok su pokazivali gostoljubivost nisu otvarali drugi dlan kako bi u njega nešto zauzvrat primili. Jednostavno su davali od srca, iskreno, s osmjehom i bez ikakve računice.
Pitao sam ih koliko smo mi onda u stvari u zabludi i neistini, posebno u smislu informiranja putem srednjostrujaških, globalnih medija koji nam Irance prikazuju kao ratoborne i agresivne, zatucane teroriste koji su brutalni i opasni. Optužuje ih se za nuklearno naoružavanje i kao takvi su označeni jednom od najvećih prijetnji svijetu, posebno Zapadu. Jedan od sudionika panela je rekao da je to najveća gluposti koju je ikad čuo.
Ovu istinu globalna agenda neće promovirati putem svojih medijskih kanala jer ne odgovara službenom narativu koji za cilj ima stvaranje podjela. Najprije među državama, a još više među samim ljudima.
Vratimo se na spomenuti Bike Show Expo kojeg su organizirali članove udruge „Goran Bence Legacy“, jer se vrlo važna stvar dogodila i za Pakrac. Naime, u sklopu ove priče pokrenuta je humanitarna akcija „Kilometri za osmjeh“ kojom je prikupljeno više od 11 tisuća eura za pomoć odjelu pedijatrije pakračke bolnice (toliko je bilo prikupljeno u vrijeme pisanja ovog teksta, a na kraju je skupljeno 12.222 eura op.a.)
Jedan od glavnih inicijatore akcije je Tomislav Gašpar Gašo koji je poznat u našem kraju.
Živimo u teško poremećenom vremenu, okruženi lopovlukom, nepravdom, lažima, nemoralom, korupcijom u svim sferama, od politike preko kulture i sporta do zdravstva i još dalje. Sve to nas čini još siromašnijima, ali i nezadovoljnijima. Baš zato su potezi ovakvih pozitivnih „luđaka“ koji odluče prikupiti 11 tisuća eura za bolnicu koja je u drugom gradu, posebno vrijedni i važni. Takve geste nas spašavaju da ne potonemo u potpuno beznađe. Zato nam svima treba više „luđaka“ kakav je Gašo i njegova ekipa. Takve ljude treba isticati, o njima pisati, njihove priče i akcije afirmirati jer takvi ljudi pokazuju da nije sve tako crno. Ovisi u šta čovjek odluči gledati.
- PIŠE: Mario Barać
- 1191
Crpilište Gaj, foto: Tekija
Poštovani čitatelji, ovo je naša nova rubrika „Pitali ste – pitamo“ u kojoj ćemo pokušati doći do odgovora na pitanja koja ste postavili vezano uz aktualne, lokalne probleme i situacije iz svakodnevnog života.
Ovom prigodom odgovoramo na pitanje koje je postavio Nemanja Ivanović:
„Smijete li Tekiji postaviti pitanje u vezi ove žute vode koja već neko vrijeme teče iz slavina? Tko će biti odgovoran za probavne probleme kojih već sad ima na području Lipika“?
U nastavku objavljujemo službeni odgovor koji smo dobili od Kornelije Perković, Voditeljice Odjela zahvaćanja, kondicioniranja, pročišćavanja i kontrole vode.
„Voda s crpilišta Gaj ima približno četiri do pet puta izraženiju boju prema skali kojom se mjeri intenzitet boje, u odnosu na vodu koja se uobičajeno isporučuje s glavnog vodocrpilišta, zbog čega je njezina prirodna žućkasta nijansa uočljivija.
Izmjerena vrijednost boje nalazi se unutar dopuštene koncentracije propisane za vodu namijenjenu ljudskoj potrošnji.
Voda se zahvaća iz bušenih bunara pod tlakom i prirodno je obogaćena otopljenim mineralnim tvarima te pripada skupini umjereno tvrdih voda. Njezina prirodna boja i moguće razlike u okusu posljedica su prirodno prisutnih otopljenih tvari.
Voda je prirodno zaštićena unutar vodonosnika, a iako provedena ispitivanja ne upućuju na mikrobiološko onečišćenje vode, voda se nakon postupaka kondicioniranja dezinficira radi održavanja propisane koncentracije slobodnog rezidualnog klora na mreži.
Stoga uočljiva razlika u boji ili okusu sama po sebi ne znači da je voda mikrobiološki odnosno zdravstveno neispravna niti se na temelju nje može zaključiti da je voda uzrok zdravstvenih tegoba.
Kvaliteta vode redovito se prati u okviru propisanog monitoringa, kao i dodatnim operativnim kontrolama isporučitelja vodnih usluga.
U slučaju odstupanja koje bi moglo utjecati na zdravstvenu ispravnost vode ili zahtijevati posebne mjere, korisnike o tome obavještavamo putem službenih kanala“, piše u odgovoru koji smo dobili iz Tekije, podružnica Pakrac-Lipik.
Pozivamo vas da se uključite u ovu našu rubriku s vašim konkretnim pitanjima vezanima uz aktualne probleme iz svakodnevnog života. Naglašavamo da na pitanja pristigla s anonimnih adresa i profila nećemo odgovarati.
Nemanji zahvaljujemo na pitanju uz kratak odgovor: „Smijemo“!
- PIŠE: Mario Barać
- 1272
Foto: FOTOimago
U nedjelju 23. kolovoza na prostoru ispred župne crkve Uznesenja BDM u Pakracu bit će snimana jedna od posljednjih scena filma o doktoru Ivanu Šreteru „Jezik na smrt“ redatelja Dražena Bušića koji poziva građane da u 10,30 sati dođu ispred crkve u što većem broju i sudjeluju u ovoj masovnoj sceni.
„Scena je zamišljena kao odavanje počasti dr. Ivanu Šreteru u tihom mimohodu oko biste koja se nalazi pored crkve. Već sada su dolazak najavili građani iz raznih krajeva Hrvatske. Želimo postići moćnu masovnu scenu kojom želimo poslati poruku cijeloj Hrvatskoj da i danas 35 godina nakon pogibije dr. Ivana Šretera postoje ljudi koji ga smatraju istinskim herojem i mirotvorcem. Dođite svečano obučeni ili u narodnim nošnjama. S cvijetom u ruci (ruža ili sl.)“, poziva redatelj Bušić.
Na njegovom facebook PROFILU možete i vidjeti fotografije koje su snimljene tijekom nastanka filma u kojem glume i neki naši sugrađani.
- PIŠE: Mario Barać
- 3597
Miroslav Hala, skroman, nenametljiv i vrijedan obrtnik koji je zbog svog korektnog i ljudskog pristupa omiljen ne samo među svojim radnicima, nego i među obrtnicima i poštovan od kolega u zahtjevnom šumarskom sektoru, u požaru 5.8. je u samo nekoliko minuta ostao bez gotovo svega što je vrijednim i poštenim radom gradio 17 godina.
Požar koji je 5. kolovoza buknuo u proizvodnom pogonu „Šume Hala“, obrta za iznošenje i sječu drva, prema policijskom izvješću prouzrokovao je kvar na električnom razvodnom ormaru, a šteta je procijenjena na oko 30.000 eura.
Dio proizvodnog pogona koji je u potpunsti izgorio
Miroslav Hala, vlasnik obrta koji radi od 2009. godine i koji zapošljava 11 radnika, kaže da je nakon požara uložio oko 10 do 12 tisuća eura vlastitih sredstava, u fazi su radovi na uvođenju elektroinstalacija, a kupio je nešto hidraulike i elektromotora. Jedine radove koje trenutno može izvoditi su radovi na sječki što ni izbliza nije dovoljno, a dodatne gubitke ima i svakim danom koji on i njegovi radnici na rade.
Požar je izbio u noći 5. kolovoza. Foto Marijan Širac
„Samo na plaće mjesečno izdvajam skoro 20.000 eura i bez obzira na sve probleme, moji radnici će svoje plaće uredno dobiti. Sreća u nesreći je što su u ovom periodu radnici iskoristili godišnje odmore. Najveći problem je što moram uložiti između 20 i 30 tisuća eura u kupovinu novih strojeva, dijelova i opreme koji su u požaru potpuno uništeni. Ne znam ni sam kako, ali sljedeći tjedan moram naći način da pokrenem proizvodnju. Kada bih uspio uložiti te novce, bio bih na oko 80% proizvodnje prije ove nesreće, ali ću za početak biti zadovoljan i sa 60% kapaciteta radova“, kaže Hala.
Zato su u Udruženju obrtnika Pakraca i Lipika pokrenuli inicijativu kako bi Miroslavu Hali pomogli financijski i materijalno i kako bi olakšali i ubrzali normalizaciju poslovanja njegovog obrta, a u inicijativu se mogu uključiti i svi građani ili vlasnici tvrtki i poduzeća.
Svi koji žele i mogu pomoći ovom inače skromnom, nenametljivom i vrijednom obrtniku koji je zbog svog korektnog i ljudskog pristupa omiljen ne samo među svojim radnicima, nego i među obrtnicima i poštovan od kolega u zahtjevnom šumarskom sektoru, mogu to učiniti uplatom na IBAN: HR8223400091160262313 uz naznaku „pomoć za Šume Hala“.
Miroslav pokazuje jedan od oštećenih strojeva
Prioritet je stavljanje u funkciju dviju linija za obradu drveta na kojima je za sad odradio samo kozmetičku obnovu, odnosno brušenje i bojanje konstrukcije, a potrebna je kompletno nova hidraulika i elektroinstalacije. Količinu peha koju je imao Miroslav u ovoj nesreći ilustrira i podatak da je samo 2 mjeseca prije požara promijenio transportnu traku na jednoj od linija, a koja košta više od 2 tisuće eura.
Neki su strojevi u potpunosti uništeni i više nisu upotrebljivi
U objekt koji je djelomično izgorio 5. kolovoza Miroslav Hala je svečano uselio 1. srpnja 2023. godine, a u njegovu izgradnju i opremanje uložio je više od 500 tisuća kuna vlastitih sredstava. Godine 2009. počeo je skromno, sa još dva radnika, da bi danas došao do pogona koji se prostire na skoro 1,3 hektara na kojem je, isključivo vlastitim, kreditnim sredstvima izgradio etažni objekt tlocrtne površine 18x6 metara u kojem su uredi, garderoba za zaposlenike, sanitarni čvor te skladište za alat, koji srećom u ovom požaru nisu oštećeni.
Jedna od izgorjelih razvodnih kutija i uništene elektro instalacije
Dan kada je Hrvatska slavila dan pobjede i domovinske zahvalnosti Miroslav Hala će nažalost pamtiti kao dan u kojem je u samo nekoliko minuta ostao bez gotovo svega što je vrijednim i poštenim radom gradio 17 godina. Zato vas i ovim putem pozivamo da se uključite u ovu inicijativu i pomognete da „Šume Hala“ što prije ponovno „stanu na noge“. To možete učiniti uplatom donacije na IBAN: HR8223400091160262313 uz naznaku „pomoć za Šume Hala“.
- PIŠE: Mario Barać
- 1520
Jedno od omiljenih mjesta na kojem Pakračani i Lipičani, ali i brojni ljudi iz bliže i dalje okolice ovo ljeto traže osvježenje i kakav-takav bijeg od ljetnih vrućina su bazeni u Lipiku.
Tako je već godinama, a mi smo zavirili u digitaliziranu pakračku ARHIVU kao bi se prisjetili kako je na bazenima bilo prije više od 45 godina.
Kompleks od tri bazena površine 2.700 četvornih metara na kojem dominira veliki Olimpijski bazen, izgrađen je i svečano otvoren u rujnu 1980. godine što je označeno kao završetak prve od ukupno tri faze izgradnje Turističko-rekreacijskog centra. S bazenima i sportskim terenima TRC se prostirao na površini od 18 hektara.
Istovremeno je završen i svečano otvoren trgovačko-zabavni dio, poznatiji kao Wandelbahn i to na 2.000 četvornih metara poslovnog prostora. Iz novinskog teksta koji je objavljen u tada jedinom lokalnom mediju „Pakračkom vjesniku“ broj 191 u rujnu 1980. saznajemo da trgovačko-zabavni dio raspolaže „s automatskom kuglanom, disco klubom, kafe-slastičarnom, prodavaonicom novina, suvenira, gramofonski ploča i magnetofonskih vrpci, frizerskim salonom, automatima za igru i drugim sadržajima“. Zahvaljujući novinskom tekstu objavljenom u lipnju 1981. u broju 191 između ostalog doznajemo da je prve kupališne sezone na bazenima radilo 28 zaposlenika.
Godine 1982. godine navodi se da je na bazenima u Lipiku bilo „dva puta više posjetitelja nego lani u istom razdoblju“.
Novinski tekstovi iz tog vremen nam otkrivaju i druge zanimljivosti primjerice tadašnje cijene ulaza, ali i koliko je koštala porcija ćevapa, sladoled ili sok kao i informaciju iz kojih gradova su sve posjetitelji dolazili tražiti osvježenje na bazene Lipik.
U svibnju 1983. godine otvoren je nekadašnji hotel u Lipiku tada kategoriziran u visoku „B“ kategoriju sa 326 kreveta i bio je pravo malo turističko čudo tog vremena.
U „Pakračkom vjesniku“ br. 231 iz srpnja 1983. zapisano je da je prve goste hotel službeno primio 29. travnja, u svibnju je ostvareno 2.470 noćenja, a već u srpnju broj noćenja se popeo na 3.504. U istom tekstu navodi se kako prve organizirane grupe međunarodnih gostiju stižu u rujnu, a prvi su bili Šveđani.
Na naslovnici spomenutog broja 231 je fotografija gužve na bazenima, a u potpisu pod fotografiju autor navodi da lipičke bazene dnevno posjeti i do 2,5 tisuće kupača.
Godinu dana kasnije turističke broje su i dalje rasle, a popunjenost hotela je u kolovozu bila za 85% više od bilo kojeg mjeseca u toj godini. Iz teksta saznajemo da je te godine u lipičkim toplicama boravilo 36.743 domaća i 3.316 stranih turista što je za 155,6% više nego godinu prije. Od stranaca najbrojniji su bili Šveđani i Grci.
Nije Lipik samo preko ljeta bio omiljena, kontinentalna, turistička destinacija, a to potvrđuje tekst objavljen u veljači 1984., u br. U kojem se navodi da je u siječnju te godine bilo popunjeno svih 368 hotelskih kreveta u hotelu „Lipik“ (324) i „Begovača“ (44).
Ususret ljetnoj sezoni te iste 1984. godine Lipik je 9. i 10. lipnja bio domaćin jubilarnih 20. Radničko-sportskih susreta staklara bivše države na kojima je sudjelovalo oko 1.500 natjecatelja.
- PIŠE: Mario Barać
- 2764
Ljetni temperaturni toplinski val koji traje već desetak dana, iz dana u dan postaje sve teži pa većina nas željno iščekuje bilo kakvo osvježenje, a posebno željno iščekujemo kišu. Vodoopskrbne tvrtke diljem Hrvatske pozivaju na racionalno trošenje vode, a energetsku krizu produbljuju i suše zbog kojih su velike hrvatske rijeke dosegle vodostajne minimume.
Vodostajna „kriza“ pogodila je i našu Pakru koje se od rijeke pretvorila u „plitak potok“, a dokaze smo evidentirali i fotografirali 4. kolovoza oko 15 sati i to pri temperaturi zraka od 35 stupnjeva. Prema službenim podacima tog dana vodostaj kod Kusonja je bio 0 centimetara, a protok 0,5 m3 u sekundi. Ilustracije radi, najveći vodostaj Pakre kod Kusonja izmjeren je 16. svibnja 2014. kada je izmjereno 204 centimetra.
Našu ljetnu ekspediciju na Pakri počeli smo kod Brusničkog mosta, svojevremeno jednog od omiljenijih ljetnih kupališta. Sada je korito Pakre kod Brusničkog mosta u većem dijelu suho, a tamo gdje protječe, dubina vode je jedva preko gležnja.
Nizvodno prema gradu također je na oko vidljivo da je vodostaj minimalan, uvjerili smo se u to i kod novog kusonjskog mosta gdje smo doslovno bez problema hodali koritom Pakre koja je na tom dijelu polovično presušila.
Kod pješačkog vatrogasnog mosta iz korita rijeke provirili su brojni sprudovi, a zanimljiv je pogled sadašnje razine Pakre u odnosu na bočni potporni zid koji počinje u obali Petra Krešimira. U već spomenutom svibnju 2014. podivljala Pakra je ostavila trag zahvaljujući kojem je vidljivo da je tada svega desetak centimetara dijelilo rijeku od izlijevanja.
Prema Velikom mostu, vidljivo je da u vodi ima sve manje kisika pa je na površini jako puno algi koje imaju neugodan miris.
U ovom dijelu Pakre nailazimo i na prve znakove života, ali ne na ribe nego na rodu koja je osvježenje pronašla u mlakoj vodi između Velikog i Malog mosta.
Ipak, bez obzira što vlada suša, vegetacija u ovom dijelu rijeke je dosta bujna, korito je zazelenilo raslinje i trava od koje se ne vidi betonski kanal pa to sve skupa pomalo romantično podsjeća na nekadašnji, prirodni tok Pakre prije njene betonizacije.
No na stranu nostalgija, ovo je dokaz da će odgovori brzo morati poduzeti konkretne korake u smislu uređenje korita rijeke Pakre u samom središtu Pakraca.
Na prve ribe nailazimo odmah poslije brane kod mosta kod Nadcestarije, odnosno „petlje“. Upravo zahvaljujući brani, na tom dijelu voda je dublja pa su samim time i uvjeti za život u vodi bolji, no samo nekoliko desetaka metara nizvodno, opet ista priča – sprudovi, polusuho korito i voda koja je jedva kreće prema Lipiku.
Na mjestima je rijeka toliko uska i plitka da ju je doslovno moguće preskočiti.
Mala brana koja je u razini ulaska u Filipovac praktički više nema funkciju, a betonska konstrukcija Velike brane koja se nalazi nedaleko pontonskog mosta u Lipiku više je suha nego mokra jer se rijeke njome slijeva samo kroz sredinu.
Ovu mini ekspediciju završavamo kod pontonskog mosta kojim se ide u Dakićev sokak. Na tom dijelu prirodnog toka korito rijeke postaje usko, a trava koja sakriva obje obale, nosi Pakru, odnosno ono što je od nje ostale, prema ušću u Ilovu…
