PIŠE: Suzana Bartolić

19 Lipanj 2026

1268

Iako rad Skloništa za napuštene životinje „Bučje“ Pakrac često izaziva podijeljena mišljenja građana, njihovi djelatnici ističu kako se sve radi prema propisanim pravilnicima i zakonskim uvjetima. Navode i da sklonište redovito obilaze i provjeravaju različiti inspektori iz Zagreba koji nadziru uvjete i rad skloništa, a kontrole su pokazale da je sve u skladu s propisima.

Kako bismo iz prve ruke saznali kakva je trenutna situacija, pokucali smo na vrata, obišli sklonište i razgovarali s Tihomirom Čopom, voditeljem skloništa „Bučje“, a pri tom smo saznali kako funkcionira sklonište, izazove na terenu, važnosti kastracije i sterilizacije, procesu udomljavanja, suradnji s veterinarskom ambulantom i s udrugama za životinje koja ih je od velikoj važnosti.

Kakvo je radno vrijeme i kome se obratiti izvan radnog vremena? Od kada je sklonište osnovano?

Na oglasnoj ploči navedeno je radno vrijeme radnim danom od 11 do 15 sati, a neradnim danima od 7 do 9 sati. Međutim, često radimo bez strogih vremenskih okvira ili smo na terenu. I kada nas nema u skloništu, uvijek nas je moguće kontaktirati ili najaviti dolazak na dežurni broj mobitela 099 44 11 019.

Na poslovima skloništa rade tri osobe dok veterinarske poslove obavlja Veterinarska ambulanta Pakrac.

Na ovoj lokaciji nalazimo se od 2012. godine, do tada smo bili u sklopu Veterinarske ambulante, a na samom početku rada smo planirali imati ugovore samo za područja Pakraca i Lipika, no s vremenom se pojavila potreba za širenjem područja djelovanja, kao i samog skloništa. Kako se smanjivao broj stoke, a povećavao broj pasa, odlučeno je da se ide u tom smjeru, što se pokazalo kao dobra odluka. Nažalost, broj napuštenih pasa se ne smanjuje, zbog čega je važno da se u rješavanje ovog problema aktivno uključe cijela zajednica, grad i veterinari, osobito kroz kontinuiranu edukaciju građana o važnosti odgovornog vlasništva, kastracije i sterilizacije životinja.

Kako se financirate i imate li dovoljno sredstava za rad?

Sklonište ima sklopljene ugovore s gradovima i općinama za zbrinjavanje pasa pronađenih na njihovu području. Zahvaljujući tim ugovorima osigurana su sredstva koja omogućuju redovito, stabilno i kvalitetno funkcioniranje skloništa te provedbu svih aktivnosti potrebnih za brigu o životinjama.

Kako Veterinarska ambulanta Pakrac surađuje sa skloništem Bučje?

Suradnja obuhvaća sve, od prvog pregleda, liječenja i kastracije pa do završnog pregleda prije udomljavanja. Veterinarska stanica Pakrac od travnja ove godine promijenila je vlasnika te je sada u vlasništvu Veterinarske stanice Đakovo. Stanica je postala Veterinarska ambulanta i to je novo, ali u praksi se ništa nije promijenilo i suradnja se nastavlja kao i prije.

Koje su trenutno najveće potrebe i problemi skloništa Bučje? Postoje li propisani uvjeti za držanje životinja i što se sve radi kako bi se psi udomili?

Trenutno imamo velik broj pasa, ali zasad uspijevamo održavati ravnotežu. Što se tiče smještaja i uvjeta boravka, nemamo većih problema.

Vrlo dobro surađujemo s njemačkom udrugom za napuštene pse „Fellkinder“, koja radi na udomljavanju pasa. Zahvaljujući njima dio pasa odlazi u Njemačku i da nema njihove pomoći, mislim da bi situacija bila znatno teža. Krajem svibnja dolaze po desetak rezerviranih pasa, a nadamo se da će ih do tad biti i više. Udruga surađuje s više skloništa u Hrvatskoj i na taj način svima značajno pomaže.

Udruge su napravile Skloništu slike sretno udomljenih pasa

Prema pravilnicima Ministarstva poljoprivrede propisani su uvjeti za držanje pasa, poput minimalne kvadrature, grijanja i ostalog. Trenutni kapacitet skloništa je 64 psa. Stariji unutarnji dio ima podno grijanje, dok se drugi dio grije električnim putem.

Psi za udomljavanje redovito se objavljuju na službenoj stranici skloništa, kao i na stranicama Grada Pakraca te na Središnjoj platformi za napuštene i izgubljene životinje Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva. Veliku pomoć pružaju i volonterke iz Pakraca i Lipika koje dolaze u Sklonište, fotografiraju i šeću pse. Zahvaljujući njima dio pasa uspije pronaći dom.

Koliko su kastracija i sterilizacija važne u smanjenju broja napuštenih životinja?

Kastracija i sterilizacija izuzetno su važne. Nažalost, kod privatnih vlasnika to često nije slučaj jer redovito pronalazimo odbačena legla štenaca koje vlasnici ostave nakon što se kujica ošteni. Ponekad je uz njih i majka, ali češće su štenci sami. Često se ista legla ostavljaju na istim lokacijama, nerijetko u šumama ili uz rijeke. Dio njih uspijemo spasiti, a dio, nažalost, ne.

Što učiniti kada netko vozilom udari psa ili mačku na cesti?

Prvo se kontaktira komunalni redar koji odlučuje o daljnjem postupanju. Ako je potrebno, on kontaktira nas. Nekada smo bili registrirani i za zbrinjavanje životinjskih ostataka pronađenih na cesti, no više nismo pa ne mogu sa sigurnošću reći kako danas izgleda taj postupak.

Educiraju li se građani o odgovornom vlasništvu nad životinjama?

Smatramo da je građane potrebno kontinuirano informirati o važnosti čipiranja, kastracije i sterilizacije, redovite veterinarske skrbi te odgovornog udomljavanja, kako bi se dugoročno smanjio broj napuštenih životinja. Vjerujemo da se odgovoran odnos prema životinjama treba poticati od malih nogu, zbog čega nam je posebno drago što nas svake godine posjećuju djeca iz vrtića i učenici osnovnih škola s područja Pakraca i Lipika, što smatramo vrlo lijepim i pohvalnim.

Kako izgleda postupak udomljavanja pasa i mačaka? Koliko dugo životinje ostaju u skloništu?

Ljudi nam često telefonom postavljaju upite o tome imamo li određenu pasminu psa. Najbolje je ipak doći osobno i upoznati pse jer fotografije i kratki opisi ne mogu dočarati njihov karakter. Neki ljudi pregledaju sve pse i ne odluče se ni za jednog, dok drugi pronađu svog ljubimca u svega nekoliko minuta.

Kada osoba odabere psa, vodimo ga u Veterinarsku ambulantu gdje veterinar obavlja završni pregled i potvrđuje da je pas spreman za udomljavanje. Ondje se obavlja i prijenos vlasništva tako da novi vlasnik psa može odvesti kući samostalno, a ako nije u mogućnosti, mi ga prevozimo.

Svi psi po dolasku u sklonište prolaze pregled, cijepljenje protiv bjesnoće, čipiranje, tretman protiv unutarnjih i vanjskih nametnika te cijepljenje protiv zaraznih bolesti. Nakon tri do tri i pol tjedna ponovno se cijepe kako bi se smanjila mogućnost širenja zaraza. Jedini trošak za budućeg vlasnika je završni pregled i prijenos vlasništva, što iznosi oko 35 eura s PDV-om.

Najduže što je neki pas boravio u skloništu bilo je dvije godine, dok je prosjek između šest mjeseci i godine dana. Neki pronađu dom već nakon tri tjedna, nema nekakvog pravila.

S kojim se zdravstvenim problemima najčešće susrećete?

Najčešći problem je štenećak, bolest koja se najčešće pojavljuje kod štenaca i mlađih pasa. Ostale bolesti uglavnom su pojedinačni slučajevi. Bolesni psi se tad izdvajaju i odlaze na liječenje u Veterinarsku ambulantu Pakrac.

Koliko životinja trenutno boravi u skloništu?

Trenutno imamo oko 60 pasa u skloništu. Jedni odlaze, drugi dolaze. Primjerice, jučer je jedna žena iz Slovenije došla i udomila psa, ali već danas očekujemo dolazak novog. Kapaciteti su ograničeni pa je teško održavati ravnotežu. U tome nam mnogo pomažu udruge.

Postoje li privremeni udomitelji?

Sklonište nema privremene udomitelje, ali surađujemo s udrugama „Pakračke šapice“ i „Novogradiške njuške“, koje ih imaju. Ponekad pas uopće ne završi u skloništu, na terenu ga pregledamo, cijepimo, čipiramo i izdamo mu putovnicu, a zatim ostaje kod privremenog udomitelja. Prvih 15 dana vodi se na Veterinarsku ambulantu, a nakon toga prepisuje na udrugu. Takva suradnja je važna jer dodatno pomaže u brizi za pse i u pronalasku najboljeg mogućeg rješenja za svaku životinju.

Svi psi koji se nalaze u skloništu prolaze potrebnu veterinarsku obradu, što uključuje pregled, obavezno cijepljenje, označavanje mikročipom te kastraciju, odnosno sterilizaciju kada je to moguće i primjereno. Na taj način nastojimo osigurati da svaki pas bude zdravstveno zbrinut i spreman za odgovorno udomljavanje.

Što građani trebaju učiniti kada pronađu napuštenu životinju?

Potrebno je obavijestiti komunalnog redara koji pomoću čitača čipa može pronaći vlasnika. Ako je potrebno, komunalni redar nas kontaktira i dojave nam lokaciju psa, nakon čega izlazimo na teren. Tada počinje zahtjevniji dio posla, pronalazak i hvatanje psa.

Postoji li dovoljan broj volontera i kako se građani mogu uključiti? Jesu li aktualne šetnje pasa?

Ponekad nastane problem kada volonteri dođu na šetnju sa jednim psima jer se ostali psi, koji ostanu, uznemire i postanu ljubomorni. Ipak, posjeti volontera su lijepa gesta, kao što je bio i posjet učenika Srednje škole Pakrac. Problem je što je sklonište okruženo šumom pa nema mnogo prostora za šetnju, unatoč svemu tome, volonteri dolaze kad god mogu i šeću pse.

Primate li donacije?

Ne prikupljamo aktivno donacije, ali ako netko nešto donira, zahvalni smo na tome. Hrane imamo dovoljno, čak smatramo da je prednost što psi jedu istu vrstu hrane koja im odgovara. Česte promjene hrane mogu izazvati probavne smetnje.

Imate li programe socijalizacije ili rehabilitacije životinja?

Sklonište trenutno nema posebne programe socijalizacije, no u praksi se ponekad susrećemo s psima koji nikada nisu bili u kontaktu s ljudima. Takvi psi ne znaju što su povodac i ogrlica, skrivaju se u kutovima i ne dopuštaju dodir. U tim slučajevima puno nam pomažu udruge iz Zagreba, Rijeke i Knina koje takve pse m postupno socijaliziraju, što zahtijeva mnogo vremena i strpljenja. Neki se psi s vremenom priviknu, a neki teže – baš kao i ljudima, svaki je drugačiji.

Kako izgleda jedan prosječan dan u skloništu Bučje?

Posao je često vrlo fizički naporan. Održava se čistoća bokseva, brinemo da svi psi budu nahranjeni, izlazimo van na teren po pozivu komunalnog redara – puno je dnevnih obaveza, a i psi zahtijevaju svoju pažnju. Područje koje pokrivamo vrlo je veliko pa mnogo vremena odlazi i na putovanja, cijepljenja, čipiranja i veterinarske preglede. Radimo na području Pakraca, Lipika, Novske, Nove Gradiške, Jasenovca, Čazme, Donjih Andrijevaca, Oriovca i brojnih drugih mjesta te moramo dosta putovati da dođemo do mjesta dojave, a trudimo se izaći na svaki poziv komunalnih redara. Nekad psa pronađemo odmah, a nekad ga satima tražimo ili ga uopće ne uspijemo pronaći, bude krivih dojava. Svaki dan je drugačiji i posao nikada nije dosadan.

Postoje li planovi za budućnost skloništa Bučje?

S obzirom na promjenu vlasništva, trenutno ne znamo kakvi su dugoročni planovi. Postoje manje ideje za adaptaciju i proširenje prostora za nekoliko dodatnih bokseva, trenutno raspolažemo s 18 bokseva različitih veličina i četiri karantene.

Koje savjete najčešće dajete budućim vlasnicima?

Većina ljudi koji dolaze po psa već je imala iskustva sa životinjama. Moj savjet je da starije osobe ne uzimaju mlade i velike pse jer oni zahtijevaju puno aktivnosti i šetnje. Za njih su prikladniji stariji i mirniji psi.

Također je važno prilagoditi veličinu psa uvjetima života – primjerice, ima li osoba veliko ograđeno dvorište ili živi u stanu. Veliki psi uglavnom nisu idealni za male stanove, iako postoje iznimke. Nažalost, često se dogodi da vlasnik završi u bolnici ili premine pa više nema tko brinuti o životinji.

Koju biste poruku poslali ljudima koji razmišljaju o kupnji umjesto udomljavanja životinje?

U skloništu stvarno ima mnogo prekrasnih pasa. Bez obzira planiraju li ljudi kupiti ili udomiti psa, pozvao bi ih da dođu i upoznaju naše pse. Većinom su to mješanci, ali su vrlo dobri i socijalizirani. Možda baš neki od njih pronađe svoj dom. Mi im pružamo ono što je u našoj mogućnosti, od krova nad glavom, hrane, vode i čistoću. Nažalost, znamo da im ne možemo pružiti dovoljno pažnje i ljubavi koliko bi željeli, zato se uvijek nadamo da im je sklonište samo privremena stanica na putu prema boljem, trajnom i voljenom domu.

PIŠE: Mario Barać

19 Lipanj 2026

751

Hrvatska je poražena od Engleske 2:4 na startu Svjetskog prvenstva, a utakmicu koja je odigrana na stadionu Dallas Cowboysa pratilo je više od 70.000 gledatelja.
Među njima je bio i „naš čovjek u Dallasu“, Pakračanin Marko Pušćenik i to na kakvoj poziciji! Marko i njegovo društvo imali su ulaznice praktički u prvim redovima sjeveroistočne tribine, odnosno na poziciji paralelno sa golom koji je u prvom poluvremenu branio naš Dominik Livaković.

Neposredno prije početka utakmice Marko me nazvao na video poziv i bio je vidno impresioniran atmosferom. Pokušaj bilo kakvog razgovora bio je nemoguće jer se jednostavno nismo mogli čuti od buke na stadionu. Pozicija s koje je gledao utakmicu je bila toliko blizu travnjaku da je Marko uspio igrače fotografirati u krupnom kadru, a čak je i snimio penal koji je u prvom pokušaju obranio Livaković.

Utakmica je završila tako kako je završila i Marko se fotografijama i porukom javio tek sljedećeg dana. Iako smo doživjeli poraz, on i njegova ekipa kumova i prijatelja dobro se zabavila poslije utakmice. „Evo par dojmova. Sve je bilo amazing osim rezultata, al dobro, nadoknadit ćemo mi to. Na utakmici je bila odlična atmosfera, stvarno smo uživali i trebalo je to doživjeti. Čestitali smo Englezima poslije utakmice, sve je bilo jako fer i korektno, i družili smo se međusobno. U razgovoru su priznali da im je ova pobjeda olakšanje jer smo im, kako i sami kažu, „noćna mora“. Tek sad sam se privikao na vremensku zonu al me stigao i umor. Nema veze, bit će vremena za odmor. Krećemo prema zračnoj luki, treba uzeti suvenire za obitelj kojoj se jako veselim. I naravno dobroj kavi jer ovdje je nisam popio“, napisao je Marko jučer u 17:30 sati po našem vremenu, odnosno 10,30 po lokalnom.
Porukom se javio jutros u 7:50. „Evo me, sletio u Zurich, kod sestre na kavu pa u podne za Zg i kući“.

Bila je ovo šestodnevna avantura koju će Marko, kako sam kaže, pamtiti cijeli život. Zahvalni smo mu što ju je podijelio s nama i nadamo se da su djelić ove čarolije osjetitli i naši čitatelji. Do neke sljedeće "akcije", Marko živijo!

PIŠE: Mario Barać

17 Lipanj 2026

1524

Radnici na održavanju Dallas Reunion towera spremno su pozirali s našom zastavom

Središnji sportski događaj dana za sve nas je večerašnja utakmica 1. kola skupine L na Svjetskom nogometnom prvenstvu u SAD u kojoj će Hrvatska igrati protiv Engleske s početkom u 22 sata.
I dok ćemo mi tu utakmicu gledati putem malih (ili velikih) ekrana, „naš čovjek u Dallasu“, Marko Pušćenik biti će na tribinama stadiona „Dallas Cowboys“ i uživo navijati za Hrvatsku.
Nakon jučerašnjeg dolaska u Dallas, smještanja i kratkog odmora, Marko i njegovo društvo imali su sadržajan dan, a što se sve događalo ispričao mi je u telefonskom razgovoru jutros u 8 sati po našem, odnosno u 1 sat iza ponoći po američkom vremenu.

„Ma ludnica je ovdje, stvarno poseban doživljaj. Prihvaćeni smo fenomenalno, svi nas bodre, žele nam sreću i pobjedu protiv Engleza. Već ujutro kada smo se zaputili prema gradu, zastao sam pored policijske patrole. Policajac koji je sjedio u automobilu spustio je prozor i kada sam ga zamolio da se fotografiraju s nama i našom zastavom, bez razmišljanja su izašli i pozirali. Kasnije nas je jedan policajac čak sam zaustavio i zatražio da se zajedno fotografiramo.

Marko sasvim desno i njegovi kumovi i prijatelji s američkim policajcima

Obišli smo i jednu od znamenitosti Dallasa „Reunion tower“ na kojem je vidikovac na oko 150 metara. Ondje smo zatekli radnike na održavanju koji su visili preko ruba vezani sigurnosnom užadi. Dva mlada Amerikanca su bez razmišljanja pristala fotografirati se s našom zastavom.

Kasnije smo sudjelovali i impresivnom navijačkom korteu u kojem je bilo jako puno naših navijača. Moram istaknuti zajedništvo koje je vladalo u toj povorci u kojoj su se vijorile razne zastave. Najviše je bilo službenih državnih zastava, ali je bilo i zastava Herceg-Bosne i starih hrvatskih zastava s prvim bijelim poljem. Govorim to jer nikome ništa nije smetalo, nije bilo nikakvih podjela i svi smo bili ujedinjeni pod tim zastavama. Iznenadilo me koliko sam poznanika sreo pa se opet pokazala istinitom ona tvrdnja da je svijet u stvari jako mali.

Jedino razočaranje doživjeli smo na cilju povorke, u jednom parku gdje su nas u nekoj vrsti fun zone dočekali sa sladoledima i limunadom! Zato smo završili u jednom irskom pubu koji je sinoć naravno bio pretvoren u hrvatski jer je bilo prepun Hrvata iz svih krajeva lijepe naše, ali i cijeloga svijeta. Pjevalo se navijalo i to je bio savršeni završetak večeri“, ispričao je Marko pomalo umornim glasom, ali, kako sam kaže, nema vremena za odmor.
„Svi znamo šta nas danas čeka tako da već od 9 krećemo prema stadionu zauzeti mjesta za utakmicu koja počinje u 15 sati po lokalnom vremenu. Imam stvarno neki dobar osjećaj da ćemo danas pobijediti i mislim da će na tribinama biti jako puno naših navijača. Jedino se nadam da nećemo biti rasuti po stadionu nego da ćemo biti smješteni zajedno, na jednom dijelu. Doživio sam to na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. godine kada smo bili grupirani. Kada krene to navijanje, taj huk s tribina, čovjek se naježi. Inače, moj dojam s ulice je da nas je u Dalasu puno više nego Engleza, ali znamo iz iskustva da Englezi vjerno prate svoju reprezentaciju pa sam siguran da će i njih večeras na stadionu biti jako puno.

Za Dallas Marko kaže da je prelijep, da su ljudi ljubazni, ali priznaje da se poželio dobre kave. Dodaje i da mu se jučer porukom javio još jedan pakrački „Amerikanac“. Naime, u 1.450 kilometara od Dallasa udaljenom Indianapolisu već mjesec dana živi i radi naš Marijan Gurdon koji se u poruci Marku „očitovao“ na jučerašnji tekst na našem portalu: „J...m ti, ti jedan dan u USA i odmah na vijestima, a Gugašvili već mjesec dana pa nikog briga“, našalio se Guga.

Marko je zamolio da spomenemo i njegovo već provjereno društvo, kumove i prijatelje s kojima više od 20 godina putuje na utakmice reprezentacije. „Molim te spomeni dečke koji su sa mnom, kumovi Nikica i Ante iz Uskoplja, fra Niko iz Stipanića kod Tomislavgrada, Igor iz Guče Gore i Josip iz Broda i ostali iz svih hrvatskih krajeva i dijaspore. U moru poznatih lica naletili smo i na Aljošu Asanovića koji nam je prišao i rekao da se naježio kada je vidio da jedan od nas nosi prvi hrvatski službeni dres iz listopada 1990. Bila je to prva službena utakmica naše reprezentacije, rezultatom 2:1 savladali smo Ameriku, a baš je Aljoša Asanović u 27. minuti zabio prvi, povijesni gol za Hrvatsku! Koliko simbolike!! Bog i Hrvati, ima nas!!!“.

Na kraju još jednom podsjetimo da je Marko do sada uživo gledao 4 utakmice protiv Engleza, od kojih je 3 puta pobijedila Hrvatska, 2:0 u Zagrebu 11. listopada 2006. u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo, zatim 3:2 na Wemblyeu 21. studenog 2007. u posljednjem kolu istih kvalifikacija i 2:1 stadiona Lužnjiki u Moskvi 11. srpnja u polufinalu Svjetskog prvenstva. I njemu i nama želimo da se taj niz večeras nastavi!

PIŠE: Mario Barać

16 Lipanj 2026

2290

Foto: Marko Pušćenik, drugi s lijeva, jučer je stigao u Dallas

Hrvatsku nogometnu reprezentaciju u srijedu 17. lipnja u 22 sata očekuje velika utakmica 1. kola skupine L na Svjetskom nogometnom prvenstvu u SAD. Na Dallas stadionu, domu NFL momčadi „Dallas Cowboys“ protivnik će nam biti Engleska, na tribinama se očekuje nekoliko desetaka tisuća naših navijača, a među njima će biti i Pakračanin, Marko Pušćenik koji već godinama prati našu reprezentaciju na veliki utakmicama.
Marko je s prijateljima i kumovima „preko bare“ otputovao u ponedjeljak 15. lipnja, a javio se porukom sljedećeg dana u 1 sat iza ponoći, odnosno u 18 sati po lokalnom vremenu (Dalas je minus 7 sati).

„Dobro je, put je prošao bez problema, bilo je naših dosta u avion, a uspio sam malo i odspavati. Sletjeli smo, prošli kontrolu američku koja je bila korektna i dosta brza. Očekivao sam više ispitivanja. Uglavnom svi nam žele sreću za srijedu. Policajci, recepcionarka, konobar Meksikanac u hotelu. Sad su nam u restoranu prišli i Englezi. Kažu kao: „Sretno“. Odgovorili smo im: „Ne treba nama sreća nego vama. Mi znamo“, napisao je u poruci Marko koji je prvi put u Americi.
Na moje iznenađenje telefonski me nazvao već u utorak u 10 sati po našem, odnosno u 3 u noći po njihovom vremenu. Vremenska razlika radi svoje što se najprije očituje na poremećaju spavanja.
„Tek smo stigli, pa nismo još uspjeli doživjeti i vidjeti grad posebno jer nismo smješteni u samom centru. Plan je da danas turistički obiđemo grad i da kasnije sudjelujemo u najavljenom velikom okupljanju hrvatskih navijača i da budemo dio navijačkog kortea. Ljudi su ljubazni, čim vide hrvatske dresove, prilaze nam, žele sreću i navijaju da dobijemo Englesku koji, činim mi se, baš nisu omiljeni“, rekao je Marko kojem će ovo biti peti put da uživo gleda utakmicu između Hrvatske i Engleske i koji, zanimljivo, u dosadašnjim utakmicama ima pozitivan omjer.

Naime, nogometne reprezentacije Hrvatske i Engleske do sad su odigrale ukupno 6 službenih utakmica uz 3 pobjede svake reprezentacija. Marko je do sada uživo gledao 4 utakmice protiv Engleza, od kojih je 3 puta pobijedila Hrvatska. To znači da je uživo gledao sve Hrvatske pobjede protiv Engleza. Najprije je na Europskom prvenstvu u Portugalu 21. lipnja 2004. doživio naš poraz 2:4, a potom su zaredale tri pobjede i to redom 2:0 u Zagrebu 11. listopada 2006. u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo kada se između engleskog braniča Gary Nevillea i golmana Paula Robinsona ukazala čuvena maksimirska krtica.
Marko je potom uživao u našoj velikoj pobjedi 3:2 na Wemblyeu 21. studenog 2007. u posljednjem kolu istih kvalifikacija. Novu, vjerojatno i najveću hrvatsku pobjedu Marko je doživio na tribinama stadiona Lužnjiki u Moskvi 11. srpnja 2018. kada smo u polufinalu Svjetskog prvenstva golom Mandžukića u produžetku savladali Englesku 2:1.

Foto: AFP (Mandžukićeg gol Engleskoj u Moskvi 2018. u produžetku za pobjedu 2:1 )

Naravno da je zajednička želja da Hrvatska, a samim tim i Marko u srijedu 17. lipnja u 22 sata nastave naš pozitivan niz protiv Engleza.

Marka, njegove dojmove i doživljaje ćemo pratiti narednih dana na našem portalu, a za kraj prvog javljanja poručio je: „Uvijek je poseban osjećaj biti u prilici sa tribina navijati za svoju reprezentaciju, svoju domovinu, doživjeti himnu i taj huk s tribina. Vjerujem da će i na ovoj utakmici biti jako puno naših ljudi i da ćemo opet pokazati zajedništvo. Idemo hrabro po nove pobjede! Bog i Hrvati!“.

Foto: James D. Smith/Dallas Cowboys (Stadion Dallas Cowboysa na kojem će sutra od 22 sata igrati Hrvatska i Engleska)

PIŠE: Mario Barać

09 Lipanj 2026

310

Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u župnoj crkvu u Pakracu organizira „Večeri sakralne glazbe“ i to programom tijekom tri nadolazeće lipanjska petka.
Najprije će u petak 12. lipnja u 19,30 sati koncert održati Franjo Bilić (čembalo) i Marko Bilić (gitara).
Sljedeći koncert je na rasporedu sedam dana kasnije, u petak 19. lipnja kada će od 19,30 sati djela sakralne glazbe izvoditi nastavnice Osnovne glazbene škole Pakrac.
„Večeri sakralne glazbe“ u Pakracu završavaju u petak 26. lipnja u 19,30 sati nastupom dviju sopranistica Lize Svanidze i Yulie Kobzieve, uz vokalnu i glazbenu pratnju Hayka Martnosyana (bariton, violina) i Eve Kirchmayer Bilić (orgulje).
„Neka nas sakralna glazba uzvisi, nadahne i približi Bogu“ pozivaju i poručuje iz pakračke župe Uznesenja BDM.

PIŠE: Domagoj Ajman

09 Lipanj 2026

1402

Pakrac je sve krcatiji pričama o mladim uspješnim sportašima koji koriste blagodati naše široke sportske lepeze trenirajući od malih nogu sport za koji su se opredijelili, no isto tako ne nedostaje niti onih koji se zaljube u pojedinu rekreativnu aktivnost nakon 30-te, čime ujedno „dožive novu mladost“ koju od tog trenutka ne ispuštaju iz svoje svakodnevnice. Jedna od njih je i naša 48-godišnja sugrađanka Biljana Vidrić Biba – zaposlenica Sportske zajednice Grada Pakraca i predsjednica Biciklističkog kluba „Titan“, koja se biciklizmom počela baviti u 34. godini. Ova nova ljubav na dva kotača joj je osim mira, ispušnog ventila, novih prijateljstava i adrenalina, donijela i uspješne rezultate diljem Hrvatske vrijedne odličja oko vrata i potpuni osjećaj zadovoljstva.

Biba je odrasla na relaciji Daruvar-Beograd jer je majka Božica Daruvarčanka, a otac Miloš Beograđanin, iza kojih se krije vrlo zanimljiva anegdota upoznavanja. Naime, Miloš je došao u Daruvar prodavati čestitke te ga je po povratku na željezničku stanicu ispratila Božica koja je naposljetku sjela na vlak i otputovala s njim u Beograd. Zvuči zaista romantično, no tako to zasigurno nisu doživjeli njeni roditelji kojima tada nije imala ni načina javiti kako je odlučila uploviti u ljubavnu avanturu pravac Beograda. Bilo kako bilo, ispalo je sve u najboljem redu i danas žive miran i skladan umirovljenički život brinući o Bibi i Ivani uz dostupnost na mobilnim mrežama.

Bibini roditelji Božica i Miloš na dan vjenčanja

„Živjela sam kod bake i djeda u Daruvaru i oni su me zapravo i odgajali jer su mi roditelji radili u Beogradu. 1981. rodila se sestra Ivana i tada su otac i majka odlučili preseliti i zaposliti se u Daruvaru te smo od tada živjeli svi „na hrpi“, što bi se reklo. Majka je radila u Podravci u knjigovodstvu, a otac u tvornici vapna u Siraču, kasnije kao glavni mehaničar u Čazmatransu. Iz djetinjstva su mi u lijepom sjećanju ostala ljetovanja u Crnoj Gori, vožnje po Vojvodini i ona bogata polja suncokreta, lubenica i marelica, kupanje u rijeci Tisi... U neposrednoj blizini škole sestra i ja smo se igrale s ostatkom ekipe do mraka na igralištu koje nam je bilo svetinja, klasika našeg doba – igre skrivača, graničara, crne kraljice, lovice… Voljela sam i slikati, a prva trenažna aktivnost, ajmo to tako nazvati, bila je glazbena škola koju sam krenula pohađati s 10 godina. Plesala sam i u Češkoj besedi Daruvar budući da su majka i djed Česi pa su me učili pričati i češki i čak sam ga i solidno „natucavala“, prepričava kroz smijeh Biba te nastavlja kako su majka i djed svirali harmoniku pa se i ona odlučila na taj instrument kojeg je svirala 3 godine, no zadnju je godinu to bilo mučenje i natezanje i za Bibu i za profesoricu jer nije imala volje vježbati pa je odustala, budući da ju je više privlačio sport.

Sportske i školske planove poremetio rat 

„Već u 5. razredu krenula sam na rukomet u školskom timu, nakon toga u gradskom klubu. Nismo imali dvoranu pa smo igrali na betonskom igralištu, prvo pometemo snijeg i udri“, opisala je svoje rukometne početke. U rukometu se „pronašla“ te ga je trenirala sve do 8. razreda 1991. godine kada su krenula ratna zahuktavanja, iste godine kada je bila na pragu izabira srednjoškolskog obrazovanja.

„Prvotni plan mi je bio upisati smjer primijenjene umjetnosti i dizajna u Beogradu, tamo bih imala smještaj i kako sam stalno nešto crtala, izrađivala namještaj od papira i slično, činilo mi se kao najbolja opcija. Plan B bio je hrvatska opcija, odnosno Poljoprivredna škola u Grubišnom Polju u koju sam se upisala kao jedina djevojka od 13 učenika pa kad bih završila, nastavila bih studirati hortikulturu jer me zanimalo šarenilo i cvjećarstvo i smatram da je i to jedna vrsta umjetnosti. Međutim, taman su krenule barikade, opće opasnosti, podjele, brojanje krvnih zrnaca te su nas djecu organizirano sklanjali iz grada. Neki su odveženi u Češku, a mi smo završili na otoku Hvaru gdje smo proveli tri mjeseca, dok su roditelji ostali u Daruvaru. Bili smo zbunjeni, nismo znali kuda nas vode, kada će nas vratiti, nije bilo mobitela, imali smo robe koliko je stalo u kovčeg, a ostatak su nam roditelji slali u paketima koje su dovozili kamioni. Zimska roba je posebice bila potrebna jer tamo kad „grune“ bura, smrzneš se do kostiju. Kad je na red došao upis u srednju školu, sjećam se kako su nas kada smo ulazili u školu tamošnji učenici gađali s raznim predmetima, pljuvali po nama i vikali nam izbjeglice i svašta, ostali smo u šoku i naravno da nakon takve „dobrodošlice“ nismo htjeli ići u tu školu pa su nas na kraju preselili u Stari Grad na Hvaru i od tamo smo putovali u školu u Jelsu. Tamo nas je dočekala potpuno drukčija priča, ti učenici su nam prilazili s pitanjima treba li nam što, kako nam mogu pomoći, imali smo dojam kao da smo došli na drugu planetu. Hvar je ugostiteljski grad pa sam upisala ugostiteljsku školu i ta tri mjeseca prije povratka u Daruvar su mi trajala kao vječnost“, prisjetila se teškog perioda.

Po povratku u Daruvar, ništa im se nije priznalo od hvarskog tromjesečnog obrazovanja te im je omogućen novi upis ispočetka. Razumljivo indisponirana i oduzetog entuzijazma, prepustila se liniji manjeg otpora te ponovno upisala i završila ugostiteljsku školu nakon koje je položila i razliku za trgovačku školu te se zaposlila u trgovini mještovite robe, a u repertoar je instalirala i napredni tečaj joge. „Ma uz te dvije srednje škole imam i autoškolu“, našalila se Biba koja je nakon još pokojih poslova u Daruvaru 2000. godine preselila u Dobrovac.

Obnova poznanstva u novoj sredini

Poveznica Bibe i Dobrovca datira još iz srednjoškolskih dana u Daruvaru kada je upoznala Dobrovčanina Slavišu Zekića s kojim se zbližila, da bi devet godina kasnije ponovno obnovili kontakte, a što je naposljetku rezultiralo Bibinim preseljenjem i zajedničkim životom pod istim krovom. „Počeli smo prakticirati jogu, paziti na prehranu i sve ostalo i mogu reći da nikad nisam bila zdravija i osjećala sam da je to taj dio koji mi fali – mir, duhovnost i zajednička aktivnost koji smo imali kao par, ali i preko koje sam upoznala nove ljude. Ubrzo sam se zaposlila u bivšem Minacu koji je kasnije postao Billa pa Spar, a nakon nekog vremena prešla sam u Imako kod „svog“ Daruvarčanina Josipa Kolačeka“, započela je priču o napuštanju daruvarskog gnijezda. Veza je potrajala sedam godina nakon čega je došlo do novog „dizanja sidra“ i okretanja nove stranice života.

Biciklizam kao ljubav na prvi pogled

Preko bivše šefice Marije Parag iznajmila je kuću u Kalvariji, a dani su joj ubrzo počeli biti dinamičniji kada je upoznala društvo s kojim je počela voziti bicikl. S novom lokacijom došla je i nova veza s Josipom Šebićem koja je potrajala četiri godine, ali i nova ljubav koja će, sudeći po Bibinim riječima, potrajati puno duže, a riječ je o biciklizmu. „Josip je imao bicikl i jedan dan mi je došlo da se odem malo provozati pa sam tako „pospajala“ par dana, svidjelo mi se i naposljetku sam upoznala Tessarije, Igora Čavlovića, Gorana Arbanasa koji su me zvali da idem s njima na vožnje. No, nisam ni slutila što će mi dečki prirediti kasnije, naime kada sam pravila feštu za rođendan, između ostalih je bila i ta moja biciklistička ekipa, Santo Tessari je došao zadnji, pozvonio na vrata, ja otvaram, a ono ispred mene novi bicikl s velikom mašnom… I danas se sva raznježim na to, a sve se odvilo tjedan dana prije moje prve utrke ikad. Bila je 2010. godina, Slavonski Brod na Tvrđavi i pobijedila sam pa možeš mislit' koliko sam bila sretna i koliko sam dodatno „zagrizla“ na treninzima i utrkama. Nisam znala ni brzine mijenjati kako Bog zapovijeda, a staza je kružna pa ima i uspona i nizbrdica. Pomoglo mi je što sam s dečkima trenirala pa sam ušla u mušku kondiciju, a i morala sam „grebat'“ za njima jer ako bih zaostajala, bojala sam se da me neće više zvati na vožnje niti sam znala sama voziti po tim šumama, bojala sam se da ću se izgubiti. Na toj utrci sam ostavljala i muške i ženske iza sebe, šta budala zna šta je utrka i kako će završiti“, provalila je Biba kroz smijeh u svom stilu dodavši kako joj je vožnja i dan danas ispušni ventil i uživancija, kako je najsretnija na biciklu i u šumi te kako odveze 30-ak kilometara „s pol gasa“. Ali znalo je biti i ozljeda kao primjerice kada je vozila utrku u Požegi. Iste te 2010. godine s Bibom je utrke vozila i Jasminka Grbac. Po blatnim uvjetima vozio se probni krug, a Bibi je na kratkom strmom usponu proklizala guma te je spustila nogu i pritom se ogrebala na pedalu sa zubcima, no ona to nije primijetila niti je osjetila neku veliku bol. Kada su izašle na čistinu, Jasminka je počela vikati Bibi da ima nešto na listu. Nakon što su stale, ustanovile su kako je pedala Bibi otkinula poveći komad mesa koji je visio s blatnjave noge te se nakon toga uputila ka hitnoj pomoći gdje je ustanovljeno da mora na šivanje. Bibi ta opcija nije odgovarala budući da je uskoro trebala početi utrka te je zatražila da joj omotaju nogu kako znaju kako bi se vratila na utrku, što nije dočekano s odobrenjem od strane djelatnika hitne pomoći, ali na kraju je „isposlovala“ da joj nakon dezinfekcije omotaju ranu nakon čega je uhvatila pravac startnoj liniji. Prije same utrke Vlado Tessari je pokušao odgovoriti Bibu od utrke, na što je ona rekla kako će pokušati pa ako ne ide, dići će bijelu zastavicu. Po običaju, startala je punom parom kako bi dohvatila vodeće pozicije budući da staza sadrži suženja na kojima se ne može pretjecati. U trećem krugu je kao vodeća došla do suženja, no čula je iza sebe natjecateljicu koja ju je pratila u stopu te se odlučila izmaknuti kako ju ne bi nepotrebno „štopala“ ukoliko naposljetku ne izdrži odvesti utrku s ozljeđenom nogom. U posljednjem krugu Biba je dostigla suparnicu pred suženje nakon kojeg slijedi čistina, mali mostić pa ciljna ravnina. Pred mostićem je suparnica imala malu prednost nakon kojeg je krenuo foto-finiš sprint gdje je za par centimetara završila na drugom mjestu. Po njihovom prolasku kroz cilj nastalo je opće oduševljenje i nevjerica, a Biba nije mogla dugo uživati u takvoj atmosferi budući da se morala zaputiti u požešku bolnicu na šivanje. Na postolje su ju popeli, a iako je bila na stepenici drugoplasirane natjecateljice, svi su je vidjeli kao pobjednicu.

Prvu sezonu u Slavonskoj brdskoj ligi završila je na sjajnom prvom mjestu, a iduće sezone konkurencija se malo zaoštrila, no po završetku prvenstva ponovno je zauzela vrlo visoku poziciju, taj put drugo mjesto u ukupnom poretku.

Kao najveći uspjeh izdvojila je nedavnu europsku broncu s CroUltre, cjelodnevne utrke koja se u Oriovcu održala u sklopu Europskog prvenstva.

Foto: CroUltra 24, brončana Biba s utrke u Orioliku u sklopu Europskog prvenstva

„Meni je to kao nekakva meditacija u pokretu, imam mir u glavi, umorim se, ali se istovremeno osjećam moćno. Nikad nije kasno da pronađeš ono što ti odgovara i što te ispunjava. Vesele me i uspjesi naših sportaša, evo nedavno kad sam gledala video Lorene i Simone, naših kuglačica i europskih prvakinja pa su mi suze išle na oči od sreće, stvarno svaka im čast“, pohvalno se Biba izrazila i o ostalim našim sportašima.

S utrke u Belom Manastiru gdje se jedina odlučila na utrku od 50 kilometara, dok su se ostale natjecateljice opredijelile za kraću relaciju

Biba na utrci oko jezera Taminac 2010. godine

Selidba sa zvukom sirene

Nakon određenog vremena u Bibin život je uplovio Zdravko Milić za kojeg je, priznaje, čula kako je bećar, no kako su se sve duže poznavali pod istim krovom, 2012. godine su odlučili uploviti u ozbiljne bračne vode. Iduće godine rodio se danas 12-godišnji Maksim, a prije samog rođenja preselili su na novu lokaciju u Ulici kralja Tomislava iza čega se krije nevjerojatna priča.

„Na dan selidbe, u roku 15 minuta nebo se zacrnilo kao u filmu, prolom oblaka, vjetar je toliko jako puhao da je kiša padala vodoravno. Ja s „trbuhom do zuba“ u 7. mjesecu trudnoće parkiram auto u dvorište i stvari nismo ni iznosili dok se vrijeme nije smirilo. Nakon što smo ručali, „sodoma i gomora“ je utihnula pa smo unijeli stvari u kuću, a ostalo je par vreća u staroj kući pa smo krenuli i po njih. Kad smo se vratili na Kalvariju, ostali smo „paf“. Puna ulica vatrogasaca, kamioni, potop, a u kući gdje smo živjeli je bilo preko mater vode, blato i voda su prošli stražnja vrata pa je to sve prodiralo kroz cijelu kuću i da nismo iznijeli stvari taj dan, sve bi nam uništilo. Stojim i gledam Mariju i muža kako se drže za glavu i ne vjerujem što se događa, cijela ulica u rasulu… U 15 minuta toliko toga se lošeg izdogađalo, a u tom cijelom „belaju“ smo nas dvoje na kraju imali i neku blesavu sreću i neću taj dan nikad zaboraviti“, projicirala je taj ludi dan pred očima.

Vozila samu sebe na porod i usput stala po cigarete

Dok se dojmovi nisu još ni slegli, uslijedila je nova „bomba“ od priče. „U staroj kući „šikljala“ je poplava, a u ovoj novoj mi je pukao vodenjak, što je bio znak za start prema bolnici u koju sam se sama morala odvesti na porod budući da Zdravko nije položio vozački ispit, a usput smo mu stali i po cigare kod Caffe bara „Cubismo“. Sjećam se da je bilo pola 4 ujutro, do bolnice smo došli ležerno i cool smo to odradili, a kad je medicinska sestra spomenula da sam malo starija prvorotkinja, jer sam rađala s 37 godina, nije mi to bilo lijepo za čuti pa sam se i zabrinula, no na kraju je sve prošlo u najboljem redu“, sipala je kao iz rukava upečatljive životne momente.

„Moj jackpot iliti glavna nagrada je sin Maksim“

„Da skratim priču, premotavamo do 2023. godine i rastave braka i jako sam ponosna na moj glavni izvor sreće i motivacije te za koga živim – na mog Maksima. Ne što je moj, nego je stvarno kao da sam dobila na lotu. Kad radim, bilo preko dana ili navečer, uvijek se javi, istušira se, sam si uzme jesti, legne spavati na vrijeme, ujutro ako se probudi prije mene čujem ga kako proviri u sobu samo da vidi jesam li tu pa si sam složi doručak, samostalan je i sretna sam da mogu biti mirna što se njega tiče“, započela je Bibina priča o Maksimu, koji je upravo to sve i potvrdio budući da je tijekom našeg razgovora nazvao majku i javio da je škola završila i kako ide kući.

„Jako puno razgovaramo i naučila sam ga da mi govori što se sve događa u školi, s prijateljima, na sportovima pa da imam uvid što njega okružuje i ima li problema u tom njegovom malom svijetu. Ako je i bila loša ocjena u školi, nije kraj svijeta i popravit će ju i drago mi je da zna da mi može to sve reći, a ne da skriva od mene pa da se kasnije iznenadim i da se svađamo oko takvih stvari. Divan je, ljubi ga majka (smijeh)“, nastavila je u veselom tonu.

Zanimalo me i kako izgleda Bibina svakodnevnica, što radi u slobodno vrijeme i kakva je trenutna situacija u „Titanu“, na što je također imala spremne odgovore.

„Nema nas puno, dopredsjednik Josip Tessari mi dosta pomaže i on mi je veza s tom mlađom ekipom, a sad kad su i mene bolje upoznali su puno opušteniji jer me prije toga nisu poznali pa nisu znali jesam li neka stroga (smijeh). Tajnik je Mladen Sinkić iz Kutine, Tihomir Šatrović je iz Našica prešao kod nas, a Goran Arbanas je operirao koljeno pa ne može baš previše sudjelovati u utrkama. Tu je i Grad Pakrac, Sportska zajednica i ostali sponzori koji nam pomažu u organizaciji „Titanovog ultimatuma“ koji će ove godine biti 27. lipnja, tajnik Sportske zajednice Jasmin Ramić nam redovito prosljeđuje i natječaje na koje se možemo prijaviti, a tu nam uskače i čovjek koji surađuje i s Rukometnim klubom „Pakrac“ pa i nama piše projekte. Što se tiče svakodnevnice, većinom idem spavati oko 21.30 sati, k'o kokoš, ali dan mi je ispunjen. Ne gledam TV, ne sjedim po kavama, sama se farbam kod kuće jer mi je nezamislivo sjediti tri sata ispod one haube u frizerskom salonu, na takve stvari ne gubim vrijeme, a sviđa li se nekome ili ne kako moja kosa izgleda, to me isto puno „tangira“ u životu. Na kraju krajeva, najbitnije mi je da se za bicikliranje uvijek nađe vremena kad želim, a ići na utrke mi je u zadnje vrijeme još veći gušt zbog klinaca koji su se priključili Klubu i htjela sam da i oni dožive ta iskustva od kojih im je najdraže kad se zablate i to nam uvijek bude posebno smiješno i poseban doživljaj. Čak su i njihovi roditelji išli s nama kao podrška, što mi je bilo posebno drago, a poslije utrke se uvijek podružimo i odemo na zajednički ručak i baš nam bude lijepo u tom prijateljsko-obiteljskom ugođaju“, rezimirala je.

Biba i njena banda, kako ih je i sama nazvala

Kad uhvati slobodan trenutak, najradije ga provodi kod kuće ili bicikliranjem u šumi, prioritetni su mirni trenutci s obitelji, u kojoj veliku ulogu ima i pas Rocky.

Najviše voli biti vani na zraku jer ju to puni energijom, a za kraj ima jednostavnu, ali snažnu poruku. „Potrebno nam je više empatije i razumijevanja prema ljudima i svima će biti ljepše. Prva sam imala predrasude kad sam selila u Pakrac, a sada nakon vlastitog iskustva tvrdim da ne bih voljela živjeti nigdje drugdje na svijetu više nego u Pakracu gdje sam uspostavila svoj život u krugu dragih ljudi, a u kojemu i moje dijete odrasta u mirnom okruženju.“