- PIŠE: Mario Barać
- 632
Mario Lopar je u rukometu od 1999. godine kada je Siniša Karačić poslije Domovinskog rata u Pakracu oživio rukomet i osnovao klub. Nakon igračke karijere, Mario je ostao u rukometu, već četiri godine obnaša dužnost predsjednika Kluba. Od 2022. je i predsjednik Sportske zajednice Grada Pakraca i nedavno mu je produžen mandat. Zato smo s njim razgovarali aktualnoj sportskoj situaciji u gradu, planovima RK „Pakrac“ za sljedeću sezonu kao i o razvojnim planovima sporta u bližoj budućnosti.
Sportska zajednica grada Pakraca brine o nekoliko velikih i važnih sportskih objekta u Pakracu. U kakvom su stanju ti objekti i kakva je njihova popunjenost?
SZGP upravlja Gradskom sportskom dvoranom i kuglanom, te gradskim terenima za tenis i padel koji su u vrlo dobrom stanju. Stručna služba Zajednice redovito održava navedeno objekte i terene te područja oko istih. Tijekom sportske sezone sportska dvorana i kuglana su gotovo u potpunosti popunjene, u maloj dvorani u popodnevnim satima ima nešto slobodnih termina koje popunjavaju rekreativci, a na kuglani se nađe slobodnih termina prijepodne.
Koliko zaposlenika ima SZGP i ima li potrebe za dodatnim zapošljavanjem?
Stručna služba Zajednice broji 6 zaposlenika i trenutno nema potrebe za zapošljavanjem.
U kojoj je fazi izgradnja Sportsko-rekreacijskog centra na Jugu odnosno koji su sljedeći konkretni planovi po pitanju izgradnje sportskih sadržaja?
Sportsko - rekreacijski centar Pakrac se razvija, predprošle godine izgrađen je padel teren, prošle smo dobili nova 2 terena za tenis, ubrzo kreće dogradnja sportskog vježbalište na otvorenom, te će početi radovi na izgradnji mini-golf terena. Također ubrzo možemo očekivati i početak radova na pristupnim cestama i stazama centra.
Kako ocjenjujete suradnju Grada Pakraca i Sportske zajednice u pogledu financiranja i podrške lokalnim klubovima?
Grad snažno podupire sport i rekreaciju te razvoj sportske infrastrukture. Sredstva sufinanciranja programa javnih potreba u sportu grada Pakraca svake godine rastu, ove godine su se povećala za trećinu, na 160.000 eura, što je omogućilo da 22 udruge članice Zajednice dobiju više sredstava za rad nego prošle godine.
Najavljena je skora izgradnja sportske dvorane u sklopu Osnovne škole. Kako gledate na to i hoće li ta dvorana mogla pridonijeti razvoju sporta u našem gradu?
Nova dvorana će svakako omogućiti bolje uvjete za razvoj sporta i rekreacije jer će svi koji se bave dvoranskim sportovima na raspolaganju imati više termina.
Koliko sam upućen, nažalost neće biti kapaciteta da se mogu održavati sportske utakmice jer će biti manjih dimenzija, ali u svakom slučaju moći se trenirati. To znači puno jer je naša dvorana zauzeta od 8 u jutro do 11 na večer. Posebno je važno što ćemo dobiti zatvoreni prostor za treninge u jesenskim i zimskim terminima.
Koliko je izazovno ostati neutralan i objektivan prema svim sportovima u gradu kada ste ujedno i predsjednik SZGP i rukometnog kluba?
Iako je rukomet moj prvi sport i moja ljubav, gledam da je jednak kao svi drugi sportovi. Nedavno produženje mandata vjerojatno na neki način pokazuje da sam uspio ostati objektivan u protekle četiri godine na ovoj funkciji. Meni, ali vjerujem i svim sportskim djelatnicima u Pakracu je glavni interes razvoj sporta u gradu.
RK „Pakrac“ je osvojio naslov prvaka 3. lige istok. Kakvi su planovi?
To nam je bio sportski cilj i veselim se što smo ga i ostvarili na terenu. Nije bilo lako, ali je ova sezona bila jako korisna za mlade igrače jer su osjetili kako se pobjeđuje, grade taj pobjednički mentalitet i smatram da su ove sezone napredovali barem za 50%. Vrlo bitna stvar je da su svi igrači ostali na okupu i kako sada stvari stoje 99% igrač će igrati i ove sezone u 2. ligi
Planirate li i pojačanja u igračkom kadru?
Planiramo iako smo svi mi svi amateri i nitko nije plaćen. Razgovaramo s 2-3 naša bivša igrač da se vrate u klub pa ćemo do početka rujna vidjeti šta će biti od toga. Inače pripreme uvijek počinju tamo poslije 15.kolovoza, a u listopadu počinje liga.
Koliko klub ima igrača i koliko ima licenciranih trenera?
U klubu trenira igra ukupno stotinjak igrača, što djece, što odraslih. Imamo pet licenciranih trenera i mogu reći da smo u hrvatskim okvirima klub s većim brojem licenciranih trenera. Imamo još dva mlada igrača koji treniraju s mladima, to su Karlo Frajfogel i Lovro Nagy i kroz neko vrijeme i njih planiramo poslati na školovanje.
Koje sve mlađe dobne kategorije su u natjecanju?
Imamo mini rukomet ekipu djevojčice i dvije ekipe dječaka jer smo ih tu imali čak 25. Oni od sljedeće sezone prelaze na veliki rukomet pa će to biti još jedna ekipa u velikom rukometu. Rezultati su podjednaki i mogu reći da su prošle sezone najuspješniji bili dječaci U13 koji su u ligi za poredak bili treći na kraju. Još se natječu djevojčice u kategorija U12 i dječaci u kategorijama U13 i U15, a provodimo i projekt rukometne igraonice „Vrtko“. To je rukometni program za djecu u vrtićima koji provodimo u suradnji s Europskom rukometnom federacijom (EHF) i Hrvatskim rukometnim savezom (HRS).
Kakva su iskustva i daje li taj program rezultate?
Program provodi naš profesor Anđelko Lucić već četvrtu godinu i iskustva su pozitivna i od strane djeca i roditelja. Mi smo među prvih šest gradova u Hrvatskoj koji smo pokrenuli ovaj program pa su nas neki klubovi zvali za iskustva i savjete. Najvažniji rezultat je što se pokazalo da većina te djece i ostane u rukometu i to je jedan od razloga zašto smo u mini rukometu imali toliko puno djece.
Koji je najveći problem s kojim se u radu susreće RK „Pakrac“?
Najveći problem su financije i svakodnevna poskupljenja. Koliko god da nam pomažu Grad i Sportska zajednica, povećava se i troškovi. Prije svega prijevoza, a naša putovanja su 200 i 300 kilometara. Tu je još i nabavka opreme, lopti, dresova. Možemo reći da su finance najveći problem
Svjedoci smo velikih afera u sportu. Kako to komentirate?
Šteta je što pojedinci nečasnim radnjama bacaju sjenu na veliku većinu ljudi koji su sportom bave časno i odgovorno, ali i što unazađuju mlade i djecu. Jer država ili neki sponzori su ulagali u razvoj mladih sportaša, a pojedinci su to odlučili uzeli sebi. Tko zna koliko bi još više uspjeha bilo da nije bilo tih nečasnih radnji i daje pristup bio pošteniji.
Koja je vaša opća ocjena po pitanju sportskih sadržaja i kvalitete sportu u našem gradu?
Kada sam se ja počeo baviti sportom u ponudi je bio samo nogomet i karate. Djeca danas imaju na izbor 23 sporta plus neke dodatne sadržaje kao što su teretane i vježbališta. Sportsko – rekreacijski centar se gradi pomalo, općenito iz svake godine se poboljšavaju uvjeti. Mislim da ovako mali grad kao što je Pakrac ima odlične uvjete i da se za svakog tko se želi baviti sportom ima ponešto. Sport je u Pakracu na visokoj razini
Na kraju vaša poruka sportašima, trenerima i sportskim djelatnicima Pakraca?
Pozivam ih sve da nastave vrijedno raditi i trenirati jer vidimo da rezultati dolaze. Uvjerili smo se s našim kuglačicama Lorenom i Simonom koje su postigle svjetske rezultate i osvojile europske naslove. Naša Paula Lucić je dobila pozivu u kadetsku rukometnu reprezentaciju, mladi nogometaš Ante Bahnik je prešao u prvoligaša „Slaven Belup“, a Fran Mašić je pod povećalom nekih prvoligaških klubova. To je to, samo treba raditi, ići naprijed i misliti pozitivno i sve će biti u redu.
- PIŠE: Mario Barać
- 2316
Jučer 9. lipnja smo se oprostili od Željka Popovića, čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio sportu, prije svega kuglanju i nogometu i po čemu će ostati zapamćen u povijesti našeg grada.
Prije nego podsjetimo na njegov sportski put, posebno je važno reći da je Željko Popović ili Jup, kako su ga gotovo svi zvali, oduvijek bio pravi timski igrač, u svakom smislu i značenju te riječi. Igrao je za ekipu, potpuno joj se posvećivao i nikada u prvi plan nije isticao sebe ni svoja postignuća i često vrhunske rezultate. I u kuglanju i u nogometu godinama je bio nositelj igre, jedan od najpouzdanijih igrača koji, kada je u pitanju bio sport, nikada nije pitao gdje se i čime putuje nego je bezuvjetno bio na raspolaganju.
Pamtit ćemo ga kao mirnog, tihog i nenametljivog. Kao skromnog, često i preskromnog čovjeka koji se u životu nije „laktario“ niti probijao pod svaku cijenu pa je vjerojatno zato kroz život plovio najčešće na njegovoj margini. Bio je vrijedan i cijeli život radio i zarađivao radeći svojim rukama i tako prehranjujući sebe i mnogobrojnu obitelj. Prije rata radio je u „Papuku“, a poslije rata, život ga je prisilo da bude snalažljiv i da preživljava radeći često teške fizičke poslove. Ali Jup se nikada nije žalio na karte koje mu je život podijelio. Dokle god ga je zdravlje i tijelo služilo mogli ste ga vidjeti na njegovom biciklu koji je uz Jupa djelovao gotovo kao živo biće, kao njegov najbolji prijatelj i najvjerniji pratitelj.
Mnogi će Jupa pamtiti i po njegovoj nesebičnosti i po vrlini da je znao podmetnuti leđa za druge, nerijetko i na svoju štetu.
Iako nenametljiv, desetljeća njegovog aktivnog bavljenja sportom nisu ostala neprimijećena. Tako je 2009. godine odlikovan Grbom Grada Pakraca za područje fizičke kulture, 2019. godine je u povodu 100 godina kluba dobio plaketu Nogometnog kluba „Hajduk“ Pakrac, a 2022. godine dobio je plaketu Hrvatskog kuglačkog saveza za 50 godina aktivnog bavljenje kuglanjem čime je nekako i završila njegova kuglačka i sportska karijera koja je počela sredinom šezdesetih godina kada je počeo i kuglati i igrati nogomet za „Hajduk“.
Prema zapisima Duška Kličeka u knjizi povodom 60 godina kuglačkog kluba „Papuk“ Pakrac, Popović je kasnije prešao u „Papuk“, povremeno je igrao i za „Budućnost“, a kasnije i za novoformirani Kuglački klub „Pakrac“. Prije rata se natjecao uglavnom u ligama Općinskog središta Pakrac ili u ligama Zajednica općina Bjelovar ostvarujući zapažene ekipne i pojedinačne rezultate i osvajajući brojne medalje i naslove. Tako je zabilježeno da je 1982. godine u dresu „Papuka“ osvojio naslov Općinskog kuglačkog saveza, a te je godine bio je i pojedinačni prvak Pakraca. Godine 1986. s „Papukom“ je bio prvak lige kuglačkog saveza zajednica općina Bjelovar i sudjelovao u kvalifikacijama za 1. hrvatsku kuglačku ligu u Varaždinu.
Poslije rata nastavio je igrati za „Papuk“ koji se u to vrijeme natjecao u 2. kuglačkoj ligi, a „Pakrac-Papuku“ je ostao vjeran do kraja svoje bogate sportske karijere u kojoj je važno mjesto imao i nogomet.
U tekstu pod naslovom „Nikad daleko od Hajduka“ koji je 1995. godine objavljen u „Pakračkom listu“ te kasnije i u publikaciji „100 godina nogometnog kluba Hajduk Pakraca“, autor Duško Kliček navodi kako je najveća i jedina nogometna ljubav tada 45-godišnjeg Željka Popovića Jupa bio i ostao „Hajduk“. U tekstu je iz „Pakračkog lista“ zapisano je sljedeće: „Na golu je od svojih dječačkih dana na Pilani, gdje su se u utakmicama protiv Krndije, Stanice, neke pakračke ulice, ili Kusonja kalili budući igraču Hajduka, Papuka i drugih klubova. Brani i danas, u Županijskoj ligi i sjedi na klupi ako je potrebno, i stane na gol ako je potrebno, ovom „didi“ kako ga već zovu, nije ništa teško za Hajduk“.
Prvi put je službeno registriran 1966. s nepunih 16 godina, a više od 30 godina branio je u ligama Bjelovarskog, Daruvarskog i Grubišnopoljskog kraja. Nekoliko puta je bio i osvajač kupova Općinskog nogometnog središta Pakrac, a kasnije se s „Hajdukom“ natjecao u županijskom nogometnim ligama. Nadimak Jup je dobio po Tomislavu Marekoviću, vrataru lipičkog „Slavonca“ koji je šesdesetih godina u lokalnim razmjerima bio pojam za vrhunskog golmana. Popović je svoj nadimak Jup zaslužio bravuroznim golmanskim obranama.
Naš grad je ostao bez velikog i dobrog čovjeka kojem želimo da počiva u miru kojeg je zaslužio. Upućujemo izraze iskrene sućuti njegovim sinovima Željku, Želimiru i Valentinu, kćerki Suzani, unucima Sandiju, Silviji i Andreji i ostaloj obitelji.
- PIŠE: Domagoj Ajman
- 1759
Piše: Domagoj Ajman
Ako ste ikada u Pakracu vidjeli vatrogasca, nogometnog trenera, kuglača i vrtićkog domara i pritom pomislili da gledate četiri različite osobe, velika je šansa da ste se prevarili. Jer sve te uloge utjelovljuje 51-godišnji Darijo Škariot Škaro iz Donje Obriježi, čovjek koji ima više funkcija nego prosječni daljinski upravljač te koje jednako tako brzo „prebacuje“ iz jedne u drugu. Predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva „Donja Obrijež“, trener u Nogometnom klubu „Croatia“ Donja Obrijež, aktivni igrač Kuglačkog kluba „Lipik 1974“ i domar u pakračkom Dječjem vrtiću „Maslačak“, a iza svih tih funkcija stoji čovjek koji najviše cijeni zajedništvo, obitelj i smijeh, naročito kada ga prati neka spontano smišljena spačka.
No, iza svake šale krije se ono najvažnije – čovjek velikog srca, uvijek spreman pomoći i nasmijati druge. Upravo to veliko srce spomenuo je kada smo načeli temu o upoznavanju supruge i vjenčanju.Uz dva sina 24-godišnjeg Filipa i 20-godišnjeg Florijana ima i 18-godišnju kći Stefani, a o svima brine brižna supruga Klaudija za koju kaže kako je glavni motor obitelji te s kojom se oženio 2001. godine, iste godine kada su preselili u Pakrac. „Suprugu sam poznavao još u djetinjstvu, ali tek smo se kasnije „spanđali“ u svatovima Klaudijinog brata gdje smo zajedno plesali, neki magnet ju je privukao i tada je sve krenulo. Dotad me valjda ni nije računala pod ništa ozbiljno i smatrala nekim vjetropirom. A ja imao veliko srce, sve sam žene volio“, izvalio je Škaro te nismo morali dugo čekati na prvo smijuljenje.
Stanovnik Badljevine, Donje Obriježi i Pakraca
Nakon rođenja u Pakracu, do šeste godine je živio u Badljevini s bakom budući da su roditelji živjeli i radili u Njemačkoj, a vratili su se u Donju Obrijež po polasku Škare u osnovnu školu u Donjoj Obriježi. „Prva dva razreda sam završio u Donjoj Obriježi, zatim sam do četvrtog razreda išao u školu u Ploštinama, a od petog do osmog razreda sam se školovao u pakračkoj školi. Kod bake sam živio sa sestrom Renatom, a druga sestra Blaženka je bila kod druge bake u Donjoj Obriježi jer je bila najstarija i već išla u školu. Već dugo živimo u Pakracu tako da me je bilo svugdje pomalo“, prepričava Škaro.
Na poslu u vrtiću izdvaja izjave dječice s kojima nikad ne može biti dosadno, a najmlađe svake godine uveseljava i kroz ulogu Djeda Božićnjaka kada im na glavnom pakračkom trgu dodijeli poklone, isto kao i kad utjelovi Svetog Nikolu u Donjoj Obriježi. „Uvijek je zabavno s njima, zapamte te pa kad te vide na ulici, u trgovini ili bilo gdje pa trče pozdraviti te i viču „čika Škaro“. Baš sam neki dan bio u KTC-u i dolazim do blagajne, a ispred mene majka s dvije curice koje idu u vrtić i jedna od njih me vidjela i pokazuje joj da pogleda tko to ide. Majka upita tko ide, a mala kaže „on ti ide s nama u vrtić“, nastavio je Škaro u veselom tonu, a između ostalih dječjih bisera izdvojit ćemo i izjavu dječaka koji je objasnio da dan ranije nije bio u vrtiću jer su išli „posaditi didu“.
Nakon igračke karijere postao trener i oružar
„Kada sam krenuo igrati nogomet, nije bilo juniora ni mlađih kategorija pa sam sa 16 godina odmah krenuo igrati za seniore Donje Obriježi, a dvije, tri sezone sam odigrao i u Badljevini kada se klub iz Donje Obriježi ugasio i čim se ponovno osnovao, vratio sam se nazad. Iz igračkih dana mi je u lijepom sjećanju ostalo što smo pobijedili na turniru radničkih sportskih igara na kojemu sam branio za ekipu Grada Pakraca te bio proglašen za najboljeg golmana turnira. Sjećam se da je Krunoslav Otopal u finalu zabio odlučujući penal i dok smo mi svi skakali od sreće, on nije u tom trenutku ni shvatio da je postigao pobjednički pogodak jer je mislio da svaka ekipa mora opaliti po pet penala, a ne tri pa je još izvalio da ne bi ni išao pucati penal da je znao da je baš taj odlučujući. Moram izdvojiti i pobjednički pehar s Kupa Grada Pakraca gdje smo u finalu savladali pakračkog „Hajduka“ 3:2 na njihovom terenu i poslije toga se kup više nije ni održavao“, prisjetio se svojih najdražih nogometnih trenutaka.
U trenerske vode uplovio je trenirajući dječju igraonicu „Hajduka“ gdje se opet našao u vrlo dobro poznatom okruženju dječice vrtićke dobi. Ubrzo mu je ponuđeno i mjesto trenera juniora gdje mu je odlično krenulo drugim mjestom na polusezoni, no kako je u to vrijeme vladala Korona, natjecanje je obustavljeno, a od iduće sezone „Hajduk“ je ostao bez juniorske selekcije pa se Škaro vratio svojim vrtićancima. Novi juniorski angažman uslijedio je sezonu nakon, a završio je vrlo uspješno budući da su postali prvaci lige. Škari će ta sezona posebno ostati u sjećanju budući da je u osvajanju naslova prvaka sudjelovao i sin Florijan pa su zajednički mogli proslaviti uspjeh cijele ekipe.
O njegovom pristupu radu i posvećenosti dovoljno govori i činjenica da je jedne sezone vodio tri ekipe – dječju igraonicu, kadete „Hajduka“ i seniore „Croatije“. Kao licencirani trener Nogometnog kluba „Croatia“ Donja Obrijež drži ekipu na okupu iako svake sezone u gotovo svim našim lokalnim niželigašima kolaju priče o „raspadu sistema“, traži i dovodi nova pojačanja, a dodatno je angažiran i u održavanju terena. Zasad je najbliže tituli prvaka s „Croatijom“ bio u sezoni 2023./2024. kada su imali prvenstvo završili na drugom mjestu s istim brojem bodova kao i prvaci iz Bučja, a koban po Obriježane je bio međusobni omjer. Veliku ulogu u održavanju dobre atmosfere u klubu ima upravo njegov smisao za humor i nerijetke spačke koje su Obriježanima gotovo rutina.
Otac Josip kao glavni uzor u svemu
U vatrogasne vode uplivao je preko oca Josipa koji je i sam bio predsjednik i zapovjednik DVD-a Donja Obrijež, a tu tradiciju je prenio i na svoju djecu. Isto tako, otac Josip je bio i tajnik obriješkog nogometnog kluba te je kuglao. „Za vatrogasca sam položio 1987. godine i eto to traje do današnjeg dana i jako mi je drago da su mi i djeca u vatrogascima. Svi „lajsamo“ okolo po vatrogasnim vježbama, natjecanjima, nogometima, kuglanjima pa tu malo Klaudija trpi, ali šta će s nama, svoji smo si. Još nas drži sve pod kontrolom koliko može“, priča kroz smiješak Škaro, na što se Klaudija samo nasmijala i odmahnula rukom.
Škaro je predsjednik DVD-a Donja Obrijež od 2021. godine, a posebno je ponosan na rezultate koje postižu na natjecanjima. „Mi smo jedan od organiziranijih dobrovoljnih vatrogasnih društava u županiji, imamo i puno mladeži i iduće godine slavimo 130 godina postojanja Društva. Na posljednja dva državna natjecanja išli smo s tri ekipe – muška A, muška B i ženska A, a sve zahvaljujući odličnim rezultatima na županijskom natjecanju gdje smo prošle godine sa sve tri ekipe osvojili prva mjesta, što je stvarno rijetkost. Kada smo organizirali županijsko natjecanje u Donjoj Obriježi, vrijeme nas uopće nije poslužilo, padala je kiša, a mi smo uz posao oko organizacije i pripreme poligona sudjelovali s tri ekipe koje su naposljetku odnijele pobjede. Veseli me činjenica da smo se natjecali na šest posljednjih državnih natjecanja na koje se ni ne možete plasirati ukoliko ne napravite dobar rezultat na županijskom natjecanju, isto kao i što imamo puno mladih koji aktivno vježbaju, treniraju i ne moramo brinuti o budućnosti našeg DVD-a jer će biti u sigurnim rukama. Srećom, nemamo puno intervencija i većinom pomažemo ostalim vatrogasnim društvima kada bude veće nevrijeme, požar u šumi, poplave i slično. Najgore je bilo 2013. godine kada je uslijed velikog nevremena došlo do poplave, svi DVD-ovi su izašli na intervenciju, benzinska postaja je do stepenica bila pod vodom, mi smo ispumpavali kuću preko puta Metalije, a i dvorište od Metalije je cijelo bilo pod vodom, poslovne prostorije, skladište. Ispumpavali smo cijelu noć i podrume od zgrada, ma baš je bio pravi kaos“, prisjetio se Škaro.
Kuglati je počeo prije par godina u Kuglačkom klubu „Lipik 1974“ nakon što je odgledao utakmicu poslije koje su ga nagovorili da se priključi klubu, a s njim kuglaju i oba sina.
Smijeha je bilo već pri ozbiljnijim temama, a na red su tek dolazile priče o zafrkancijama kojih Škaro ima napretek. Uz vođenje DVD-a, treniranje nogometaša, rušenje čunjeva ili brigu o najmlađima u pakračkom vrtiću i sadržajima istog objekta, pronalazi vremena i za spačke koje se često prepričavaju u društvu. Pogotovo kad je riječ o njegovim legendarnim „kićenjima kuća“ povodom rođenja djece nakon kojeg slavljenici imaju što čistiti danima. „Mi to kažemo kako idemo zaraditi, kod čije kuće se „naradiš“, svu „zaradu“ će ti oni i vratiti. Mene ljudi nazovu i pitaju dolazim li, kako još nisam došao, dovezu mi pred kuću perja i svega pa nek imam za sljedeću akciju, a i vole na kraju krajeva ljudi kad im dođeš okititi. Trudimo se kod svih napraviti kako treba i ne šparamo nikoga. Najviše sam se „naradio“ kod sestre Blaženke kad je postala baka, tamo je bilo perja na izvoz i baš sam si dao truda. Kad su se moja djeca rađala, dobio sam i ja svoju porciju, ali mislim da to neće biti ništa u usporedbi s onim što me čeka kad mi pristignu unuke i unuci, imamo dosta „zarađenog“, prognozirao je kroz smijeh.
Škarina susjeda Dubravka često je meta njegovih smicalica, a nije se najbolje provela ni kad je kupio dva pijetla kako bi kasnije skuhao paprikaš. „Doveze ih ta žena koja mi ih je prodala i kako nisam imao kud s njima, išao sam zamoliti susjedu da ih stavim kod nje u gajbu za piliće pa bi sutradan ih zaklao. Bili su malo očerupani i ona mene pita zašto kod nje nosim, šta će meni ti pijetlovi. A tad je bio Dan grada Pakraca i meni padne na pamet ideja kad već pita šta će mi i kažem joj da ih nosim dolje do pijace jer će tamo biti organizirana borba pijetlova povodom Dana grada. Prvo me pitala zezam li ju, a kad sam joj pokazao da su očerupani, uspio sam joj „objasniti“ da je to sve od treninga i borbi. I drugi dan kad je otišla raditi, skrenula je do gradske uprave pitati stigne li se još uvijek prijaviti na tu borbu pijetlova“, ostala je susjeda nasanjkana s namjerom kupiti i sebi pijetla za borbu.
Svoj 20. rođendan bivši igrač „Croatije“ Mihael Ajman će posebno pamtiti zbog Škarine kreativnosti. Naime, kupili su mu malo prase, našminkali mu usta, nalakirali nokte i doveli mu ga na povodcu tijekom treninga na što je Mihael zasigurno ostao i više nego iznenađen smijući se od srca.
Dužan nije ostao ni Muzeju Grada Pakraca kada se telefonskim pozivom pretvarao da će dovesti prepariranog konja iz zagrebačkog muzeja kao poklon pakračkom muzeju. „Nakon što sam zaposlenicu uvjerio da sam dovezao konja u zgradu Gradske uprave i da ne znam doći do muzeja, pitao sam ju može li doći po njega i da ću ja pomoći prenijeti ga. Misija je uspjela, a kad je dolazila do ureda gdje smo ju čekali, ja sam kleknuo na koljena i počeo rzati kad je ušla, a ona je od šoka pobjegla u hodnik. A u međuvremenu je nazvala i ravnateljicu koja je bila na godišnjem odmoru pa me i ravnateljica došla vidjeti s istim scenarijem“, prepričao je još jednu od mora anegdoti.
Što radi kad ima slobodnog vremena, pitanje koje je kratko i jasno poništio jer nema tog dana kad nema obaveza, ali je i u šali nadodao da bi vjerojatno razmišljao gdje mora otići po perje ukoliko bi imao slobodnog vremena.
U malim sredinama često postoje ljudi bez kojih zajednica jednostavno ne bi bila ista, oni koji su uvijek tu kada treba, koji spajaju ljude i koji svojim radom, ali i vedrim duhom, ostavljaju trag. Uvijek je spreman pomoći, nasmijati i dati više nego što se od njega traži, stoga, u vremenu kada mnogi traže slobodno vrijeme za sebe, on ga gotovo i nema jer ga nesebično poklanja drugima, a upravo tako i crpi energiju - kroz zajednicu koja mu vraća jednako onoliko koliko on daje njoj.
Za kraj poručuje: Ne treba gledati samo na sebe, nego i na druge. Čovjek nije stvoren da živi i funkcionira sam, potrebno je određeno odricanje kako bi pomogao i udovoljio drugima, a to se sve na kraju vrati na neki drugi način.
- PIŠE: Mario Barać
- 1121
Piše: Mario Barać
Temu ispadanja hrvatske nogometne reprezentacije sa Svjetskog prvenstva od Portugala 1:2 namjerno sam ostavio da „odleži“ jedan dan naivno se nadajući da će biti lakše. Nije. Nakon što sam u miru pogledao reprizu utakmice još je teže i bolnije!
U moru komentara i reakcija koje su preplavile internet pročitao sam i ovaj: „FIFA je usavršila umjetnost isisavanja radosti iz nogometa. Čestitam, službeno ste postigli nemoguće. Uzeli ste najemotivniji sport na svijetu i uspjeli isisati svaki gram spontane radosti iz njega“.
Da, uvođenje VAR-a u nogomet nedvojbeno je „kastriralo“ emocije i strast koji su oduvijek bili temelj ove sportske igre, ali postoji nešto puno gore u ovom slučaju. To je očito, tendenciozno i nelogično pobijanje činjenica i pravila igre koja je bila toliko popularna, sjajna i zanimljiva, da je stekla status „najvažnije sporedne stvari na svijetu“. Njeno ime bilo je nogomet. Ta igra, koje ćemo se ubuduće sjećati sa sjetom i u njoj uživati još samo na lokalnim travnjacima, službeno je likvidirana u noći sa četvrtka na petak. Brutalno, nemilosrdno i javno, pred milijunskim auditorijem. Službeno smo ušli u eru u kojoj stvarnost nije ono što vidimo vlastitim očima, pa i usporenim snimkama iz više kutova. U tom Novom dobu stvarnost i istina je ono što nam tumače strojevi, tehnologija, senzori, grafovi, vizualizacije… U toj eri Novog, svjetskog nogometnog poretka postoje i pisana pravila i smjernice koje je donijela sama FIFA pa se tako u smjernicama za tehnologiju zaleđa navodi sljedeće: "Kosa se smatra dijelom tijela samo ako utječe na kretanje ili putanju lopte. To je vjerojatno samo u slučajevima značajnog kontakta s većom količinom kose, poput punđe na vrhu glave", piše na stranici Međunarodne nogometne federacije (FIFA).
Dakle da razjasnimo situaciju iz 112. minute. Odluka na terenu je da je gol koji je postigao Gvardiol regularan. Aktivira se VAR i sudac ide pred ekran provjeriti odluku koja je na terenu, a odluka je gol. Odluka može i smije biti promijenjena samo ako postoji stopostotni, nedvojben dokaz da je odluka na terenu pogrešna, za što FIFA ima i protokol na koji ćemo naići kasnije. Tehnologija senzora u lopti navodno utvrđuje da postoji dodir Matanovićeve kose s loptom. Usporena snimka iz najmanje dva kuta pokazuje da je dodir, ako ga je uopće bilo, bio toliko neznatan da lopta nije promijenila rotaciju ni smjer. To je očito i nedbojbeno. Dakle, dodir nije utjecao na igru.
Nadalje, zanima me zašto graf na kojem je krivuljom prikazan dodir Matanovićeve kose nije produžen još za pola sekunde da vidimo je li registriran i očiti i puno intenzivniji dodir glavom portugalskog igrača s brojem 13? Zašto nam odmah nije pokazano da je „pametna“ lopta detektirala i taj dodir portugalskog igrača? Na prikazanom grafu te krivulje nema. Osim toga, cijelo prvenstvo gledamo VAR ilustrirane grafike ofsajda generirane kroz 3D vizualizaciju na kojima se čak vide prsti na ruci igrača. Kako onda nemaju istu takvu 3D vizualizaciju prolaska i dodira lopte s glavom igrača?
Podsjećamo na gore napisano FIFA-ino pravilo "Kosa se smatra dijelom tijela samo ako utječe na kretanje ili putanju lopte“. Dakle, logičan zaključak bi bio da eventualni sporni dodir nije imao dovoljan intenzitet da utječe na krajnji ishod te da je gol regularan. Ipak, norveški sudac koji je odmah nakon gola i pokazao na centar, bez ikakvog utemeljenog dokaza mijenja svoju odluku i poništava regularan gol koji bi Hrvatskoj donio produžetke. Znači, glavni sudac i njegovih 7 „pomoćnika“ oglušili su se na nogometni Ustav, prekršili suštinsko pravilo igre i donijeli presudu za koji su neki bivši vrhunski svjetski nogometaši Garry Lineker, Thierry Henry, Zlatan Ibrahiimović i drugi, rekli da je ovo „najgora odluka u povijesti svjetskih nogometnih prvenstva“!
I umjesto da FIFA promptno reagira, da se ogradi od ovakve skandalozne odluke nepoštivanja pravila i suce kazni i barem potjera s prvenstva, oni šalju priopćenje u kojem besramno navode sljedeće: „Prema podacima koje pruža Connected Ball Technology ugrađena u adidas Triondu, službenu loptu Svjetskog prvenstva, potvrđeno je da je hrvatski reprezentativac Igor Matanović ostvario kontakt s loptom u začetku akcije protiv Portugala, što je sucu omogućilo da ispravno dosudi zaleđe i poništi pogodak“. Iz ovoga jedino mogu zaključiti da je norveški sudac bio samo dželat, odnosno izvršitelj odluke. To onda znači da je odluku donio netko „veći/važniji“.
Još jedan od brojnih dokaza da smo ušli u eru „ne vjeruj vlastitim očima“ je i situacija iz 4. minute utakmice Njemačka-Ekvador. Igrač Njemačke Pavlović u protivničkom 16-estercu visoko diže nogu i u glavu, odnosno lice udara Ekvadorskog igrača Pedra Vitea, a u nastavku akcije Sane postiže gol za Njemačku.
U nekadašnjem nogometu to bi bez puno razmišljanja i analiziranja bio dosuđen ili prekršaj ili indirektan udarac zbog neoprezne igre i visoko podignute noge. U svakom slučaju, ništa od gola i lopta protivniku (Ekvadoru). U ovom današnjem Novonogometu aktivirao se VAR, američka sutkinja je otišla na provjeru. Službeno je navedeno kako su suci u VAR sobi procijenili da: „situacija nije zadovoljila FIFA-in protokol o jasnoj i očiglednoj pogrešci (clear and obvious error) potreban za preinačenje odluke ili pozivanje na pregled snimke uz teren“. Procjenjujući intenzitet kontakta glavna sutkinja i VAR protokol utvrdili su: „da naknadni kontakt Pavlovićeve kopačke s licem Pedra Vitea nije procijenjen kao namjeran ili pretjerano silovit prekršaj“. Znači ovdje situacija nije zadovoljila FIFA-in protokol za promjenu odluke, a u slučaju Matanovićeve dlake je!
Shodno tehnokratskoj sadašnjosti, umjesto ljudi koji nose kopačke, nogometne utakmice su počeli odlučivati ljudi koji nose slušalice, povlače linije u blindiranoj stadionskoj sobi i kojima se mora bespogovorno vjerovati. Isti ti nas uvjeravaju da ono što vidimo vlastitim očima nije stvarnost, nego je stvarnost grafička simulacija generirane kroz 3D vizualizaciju. Ako ćemo pošteno, ne treba se previše čuditi jer već neko vrijeme živimo u svijetu poremećenih i potpuno izokrenutih vrijednosti. Razlika je jedino u tome što su sada sve maske skinute!
- PIŠE: Mario Barać
- 543
Članovi ekipe Udruga osoba s intelektualnim teškoćama Međimurske županije iz Čakovca pobjednici su 4. međužupanijskih igara za osobe s intelektualnim teškoćama „Ljetni bljesak 2026“. koje su na bazenima u Lipiku prvog dana mjeseca srpnja organizirali članovi Centra za inkluziju Pakrac-Lipik.
Na igrama je sudjelovalo 11 ekipa iz 7 županija, a u svojstvu gostiju i navijača igre su po prvi put posjetili predstavnici udruge „Naši anđeli“ iz Čazme. Sudionici su se natjecali u pet igara i to „voda iznad glave“, „gađanje loptica u koš po bojama“, „slalom u vodi i donos loptica“, „prijenos loptice u žlici“ i „štafeta“.
Pobjednička ekipa je osvojila 94 od ukupno 110 mogućih bodova, a zanimljivo je da su isti broj bodova osvojili i drugoplasirana ekipa „Latice“ iz Koprivnice i trećeplasirana Inkluzija Pakrac-Lipik, jedna od dvije ekipe domaćina. Konačan poredak odlučen je po kriteriju više pobjeda po igrama, gdje su najbolji omjer imali Čakovčani koji su slavili prije dvije godine na „Ljetnom bljesku“ u Lipiku. Zanimljivo je da je lani slavila jučer drugoplasirana ekipa „Latica“ iz Koprivnice.
Organizatori su proglasili i najveselije sudionike, a to su ovaj put bili Anastazija iz Virovitice i Ivan iz Koprivnice koji su na kraju zajedno i zaplesali.
Uz spomenute ekipe sudjelovali su još i Udruga osoba s intelektualnim teškoćama „Bjelovar“, „Jaglac“ Orahovica, prvi pobjednici Ljetnog bljeska, zatim „Rajska ptica“ Karlovac, „Maslačak“ Križevci, „Regoč“ Slavonski Brod, „Vretenac“ Slatina, te ekipa Centra za odgoj, obrazovanje i razvojnu podršku dr. Terezija Salaj Rakić iz Virovitice koja je osvojila najmanje bodova, 18, pa su ponijeli nagradu za Fair play.
Igre je svečano otvorio gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, a pozdrave i dobre želje svim natjecateljima uputili su Marin Piletić, saborski zastupnik, Ivan Radošić, dožupan Poižeško-slavonske županije, Tomislav Novinc, gradonačelnik Pakraca dok je ispred domaćina okupljene pozdravila Ankica Strelar, predsjednica Centra za inkluziju Pakrac.
Pehare, priznanje, nagrade i poklone uručili su Neda Miščević i Milan Nesvanulica koji je bio pokrovitelj pehara i medalja koje su dobili svi sudionici na njihovo neskriveno oduševljenje.
Pehare, priznanje i nagrade uručili su Ankica Strelar, Neda Miščević i Milan Nesvanulica koji je bio pokrovitelj pehara i medalja koje su dobili svi sudionici na njihovo neskriveno oduševljenje.
Igre su i ove godine održane pod motom „Budi IN – sudjeluj i zabljesni!“, realizacija je omogućena zahvaljujući sufinanciranju sredstvima Europske unije kroz Europski socijalni fond plus - „Učinkoviti ljudski potencijali“, a uz županiju Požeško-slavonsku, podršku su dali i gradovi Lipik i Pakrac.
- PIŠE: Mario Barać
- 1331
piše: Mario Barać
Nikada nisam bio politički aktivan niti sam se njome bavio osim kroz novinarski rad tijekom posljednjih više od 20 godina. Novinarstvo je razlog zašto me politika ponovno „okrznula“ i to na Aktualnom satu posljednje sjednice Gradskog vijeća održane 1. lipnja. Bez namjere da otvaram bilo kakvu polemiku ili raspravu, dužan sam i imam pravo ukazati na lončiće koje je nehotično ili ne polupala jedna gradska vijećnica i ukazati na činjenice.
Naime, dotična je izjavila sljedeće: „Zabrinuo me Uvodnik našeg novog urednika Pakračkog lista gdje se on zapravo obračunavao sa ženama jer mu se nije svidio vizualni materijal koje su izradile žene koje su obilježavale Međunarodni dan ravnopravnosti. Ovo je netrpeljivost. Zabrinjava me takva atmosfera u gradu. Smatram da je to komunikacija i nešto što ovom gradu ne treba. Mi ovdje živimo gusto naseljeno, sa različitim nacionalnim manjinama i trebali bi se uvažavati, a ovo što se dogodilo na stranicama lokalnog medija, a bome i u tom Uvodniku, zaista nije nešto što bi trebalo biti ogledalo našeg grada“, zaključuje vijećnica Vujanić.
U Uvodniku nasklova Ravnopravnost ukazao sam na dvostruke kriterije spolne ravnopravnosti i „rodno uvjetovanog nasilja“ čije aktivistice ni na lokalnoj ni na nacionalnoj razini nisu reagirale na slučaj premlaćivanja policajke koju je u Zagrebu pretukao migrant iz Maroka. Reakcija je izostala i na kasniju paradoksalnu odluku sutkinje kojom je počinitelj pušten na slobodu.
Pa, krenimo redom. Ne znam od kud dotičnoj ideja da se obračunavam sa ženama zato što mi se nije svidio njihov vizualni materijal? I temeljem čega moja razmišljanja napisana u tekstu naziva netrpeljivošću?! Klasično pribjegavanje etiketiranju u pomanjkanju argumenata jer ni jednim slovom nije odgovorila na pitanje koje sam postavio u Uvodniku. Osim toga onaj tko me zna, zna da ja stvarno volim žene i ne pada mi na pamet obračunavati se s njima! Promašaj prvi!
Moralno dociranje vijećnica nastavlja tvrdnjom da „takva komunikacija ovom gradu ne treba“. Zašto? Zato što se netko uvrijedio jer se novinar drznuo postaviti pitanje koje je možda škakljivo, ali po meni normalno, čak zdravorazumsko. Ako se primjerice nizak čovjek uvrijedi kad mu kažete da je nizak, njegova uvrijeđenost ničime ne mijenja činjenicu da je on nizak. Nije jasno s kojim autoritetom ista zaključuje kako „ovom gradu to ne treba“, ako znamo da je jednoj ranijoj sjednici GV izjavila: „Između ostalog smatram da nije moj posao da dajem konkretne prijedloge“. Promašaj drugi!
Nadalje, potpuno i izvan svakog konteksta „zabrinjavajućeg“ Uvodnika, vijećnica u „problem“ uvlači nacionalne manjine i iznosi revolucionarnu tvrdnju da bi se trebali uvažiti. Glupo je čak i ponižavajuće ponavljati nešto što je očito svim dobronamjernim ljudima, a to je da Pakrac i njegovi stanovnici svakodnevnim životom pokazuju da nacionalne manjine, ne da bi trebale biti uvažavane, nego su uvažene u punini. Osim toga u „spornom“ Uvodniku spomenut je Marokanac, a nisam upoznat da je ta manjina dio našeg manjinskog bogatstva. Ako i postane, dobrodošla je pod uvjetom da ne prebija službene osobe. Posebno žene. Promašaj treći!
Misaona policija naziv je fiktivne, tajne policije u distopijskom romanu Georgea Orwella „1984“. Njen glavni zadatak je potpuni nadzor i eliminacija onih koji bi mogli predstavljati potencijalnu opasnost za sustav. Služe se konceptom „zabranjenih misli“ i onaj tko ih posjeduje postaje državni neprijatelj kojeg se eliminira. Srećom, to je samo roman napisan prije 78 godina.
Ilustracija: naslovnica knjige G. Orwell "1984"