- PIŠE: Pakrački list
- 494
Stari grad Pakrac srednjovjekovna je jezgra današnjeg grada Pakraca. Preostali ostaci velike srednjovjekovne utvrde iz kraja 15. stoljeća srušeni su od strane komunističkih vlasti 1950-ih godina pod izlikom uklanjanja „buržujskih simbola“, a na njezinom mjestu ubrzo će se sagraditi Zgrada gradskog poglavarstva i Policijska postaja, potom stanovi i zgrada „Projektnog biroa“. Dosadašnja arheološka istraživanja koja financiraju Ministarstvo kulture i medija i Grad Pakrac, a provode se od 2017. godine, utvrdila su postojanje sedam kula na bedemima što tvore peterostraničnu utvrdu, okružujući gotičku crkvu.
Najveća kula, odnosno plemićki palas, sagrađen je uz svetište crkve u prvoj polovici 16. stoljeća kako su se intenzivirali osmanski upadi na područje Zapadne Slavonije. Arheološkim istraživanjima ubrzo je utvrđeno postojanje i ranogotičke crkve iz 1200. godine te velikog groblja oko nje koje će kasnije prekriti velika kasnogotička / rano renesansa utvrda. Treba napomenuti da je križarska gotička arhitektura jedinstven primjer francuske gotike koji su primijenili francuski križarski redovi smješteni u Pakracu početkom 13. stoljeća tako ujedno ukazujući na važnost Pakraca u Hrvatsko Ugarskom kraljevstvu. Povijesni izvori jednoglasni su oko pripadnosti Pakraca redu Svetog Ivana Jeruzalemskog početkom 14. stoljeća kada se prvi puta i spominje titular najstarije crkve – one koja se istražuje već godinama u arheološkoj sondi, crkve sv. Ivana. Pakrac je u sklopu redovničke organizacije imao i ivanovačkog preceptora što ukazuje na njegovu važnost u srednjovjekovnoj Hrvatskoj.
Povijesni izvori nisu jasni kada tituliraju graditelje Pakraca nazivajući ih „križnicima“ (univerzalni naziv za ratničke križarske redove) što je otvorilo prostora za mogućnost kako su Templari osnovali grad. Za sada ima nekih elemenata koji bi podržali tu ideju. Treba naglasiti kako povijesni izvori potvrđuju postojanje prve kovnice prvog hrvatskog novca kovanog na području Hrvatske u srednjem vijeku – banskog denara (slavonskog banovca) kojega povijesni izvori potvrđuju od 1256. do 1260., a arheološko-numizmatički od početka 1240-ih do 1260. godine. Kovnica je smještena u Pakrac najvjerojatnije nakon provale Tatara kada je Pakrac oštećen, no ubrzo i obnovljen.
Dosadašnjim istraživanjima potvrđeno je nekoliko faza života Starog grada. U prvoj fazi koja traje od početka 13. stoljeća do sredine 15. stoljeća potvrđeno je postojanje velikog groblja unutar crkve i izvan nje, a arheološki slojevi ukazali su i na oštećenje i obnovu Pakraca tijekom tatarske provale. U ovoj fazi iznimno su značajni pronalasci crkvene drvene ograde, ranije palisade crkvenog dvorišta, ali isto tako panjeva hrasta koji su kasnije prisutni na groblju. Osim vrlo velikog broja pokojnika koji ukazuju na strogu kršćansku tradiciju pokapanja sa glavom okrenutom prema istoku, očekujući tako ponovni Kristov dolazak i Sudnji dan, u nekoliko slučajeva otkriveni su prežitci staroslavenskih vjerovanja u povratak zlih pokojnika među žive. U skladu s tim vjerovanjem zabilježeni su primjeri oskvrnjavanja i uništavanja pojedinih grobova.
Drugu fazu utvrde, od polovice 15. stoljeća do početka 16. stoljeća obilježilo je burno razdoblje u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Započinju sve intenzivniji upadi Osmanlija, a Ivanovački red postepeno odlazi iz Hrvatske na Maltu. Ovaj period označio je razdoblje intenzivnih građanskih ratova u srednjovjekovnoj Slavoniji i čestih promjena vlasti. Isti je slučaj i s Pakracem čemu svjedoči povećana zastupljenost balističkog naoružanja u arheološkim slojevima. Posebno treba naglasiti pronalaske nekoliko primjeraka strelica opsadnog samostrela koji se i dalje koristio u ovom periodu.
Razdoblje 15. stoljeća obilježilo je i nekoliko poplava i podizanje močvarnog mulja na lokalitetu. Ova vrlo štetna pojava za tadašnje stanovništvo uvelike je pozitivno utjecala na očuvanje iznimno značajnih pronalazaka organskih ostataka grančica vinove loze, koštica trešanja i marelica. Apsolutna 14C datacija sloja ukazala je na podrijetlo uzoraka iz 1480. godine. Početkom 16. stoljeća započinje treća faza Starog grada koju obilježavaju intenzivni građevinski pothvati. Nastaje peterostranična utvrda sa 7 cilindričnih kula s toparnicama, a sama francuska gotička crkva ubrzo je obgrljena s 2-3 metra debelim kamenim zidovima. U potpunosti se redekorira unutrašnjost crkve. Nastaju brojne pomoćne fortifikacijske građevine oko crkve, u svojim temeljima očuvane do dan danas. Posljednja kršćanska faza lokaliteta započinje 1539. kada Pakrac dolazi pod vlast Nikole Šubića. Arheološki slojevi potvrđuju veliku opsadu i obranu Pakraca 1540. protiv Osmanlija te velike građevinske zahvate na obnovi utvrde nakon bitke pa do 1543-4. godine.
Arheološki slojevi potvrđuju kako je Pakrac je 1544. godine razoren te su ga Osmanlije osvojile. Nasipavanjem zemljom većeg područja utvrde započela je Osmanska faza lokaliteta koja obilježava uništavanje gotovo svih dekorativnih elemenata na gotičkoj i renesansnoj arhitekturi i njihovo uklapanje u arhitekturu osmanskih vojnih baraka i konjskih staja. U vrijeme Osmanlija Stari grad je imao ulogu snažne baze za osmanski konjički garnizon čemu svjedoče navedeni arheološki ostaci.
I ove godine, arheološki slojevi ukazali su na razdoblje oslobođenja Pakraca od Osmanlija 1691. Mlađi arheološki slojevi na lokalitetu iznimno su devastirani građevinskim radovima provedenima 1950-ih i 1970-ih godina pa o kasnijoj novovjekovnoj povijesti imamo vrlo malo podataka. Treba sumirati kako je u ovogodišnjim istraživanjima potvrđeno postojanje velike srednjovjekovne nekropole (više od 165 pokojnika) koja ujedno dokazuje formaciju snažne utvrde i podgrađa, odnosno grada u današnjem smislu. Ivanovački križarski red u 14. stoljeću širom je otvorio „vrata“ posvećenog tla stanovništvu srednjovjekovnog Pakraca što dokazuje sastav stanovništva na nekropoli. Treba napomenuti da je redovničko obrazovanje uvelike bilo svjesno pojedinih aspekata stare antičke tradicije, čemu svjedoči posebna praksa kod korištenja antičkih tegula za obilježavanje pojedinih ukopa na južnom dijelu groblja.
Pored velikog broja očuvanih drvenih lijesova na lokalitetu Stari grad, zabilježili smo veći broj slučajeva u kojima su nadgrobna obilježja, odnosno spomenici ostali očuvani. Ovogodišnja istraživanja završila su radovima u zapadnom sektoru, otkrićem razrušenog grada iz 1544. godine. Za kraj treba istaknuti kako je arheološko nalazište Stari grad Pakrac biser nacionalne arheologije Hrvatske kojega treba čuvati - ako mi to ne učinimo, povijest je pokazala, nitko drugi neće.
Piše: Krešimir Vacek
- PIŠE: Pakrački list
- 465
- PIŠE: Domagoj Ajman
- 1920
Ovo je priča o čovjeku koji velik dio svoje svakodnevnice provodi pričajući o drugima, o drugim vremenima, događanjima, saznanjima te koji prošlost teleportira u sadašnjost. Izgledom je također fiksiran u sadašnjosti jer u kojoj god se godini našli, uvijek je isti. Ovo je priča o profesoru, pedagogu, kolekcionaru, voditelju muzeja, treneru, majstoru borilačkih vještina, predstavniku dobroga, našem 54-godišnjem sugrađaninu Mariju Tušeku.
Rođen u Pakracu u kojem provodi cijeli život osim za vrijeme fakultetskog obrazovanja, Mariju su odmalena fokus privlačile nešto manje popularne aktivnosti. Dok su svi igrali nogomet, košarku, odbojku, on je bio među prvima koji je vozio skateboard ili plesao brakedance.
„Što se tiče sporta, nikad me nisu privlačile stvari koje su privlačile sve ostale, malo sam trenirao rukomet i to kao golman, kad smo igrali nogomet opet sam bio golman, kad sam dobio bicikl mene su impresionirali BMX-ovi, vožnja na zadnjem kotaču i izvođenje nekakvih ludosti, među prvima sam u Pakracu vozio, a i dan danas s 54 godine znam stati na skateboard i žena poludi kad to vidi jer se boji da ću se polomiti, a drago mi je i da moj sin sad vozi. Onda je došlo vrijeme brakedance-a, to smo rasturali, ta moja starija generacija me pozna po tome i po tim natjecanjima, u osnovnoj i srednjoj školi su nas nastavnici sve znali po breakdance-u.
Nakon toga je došao Bruce Lee, borilačke vještine i zapravo pravo treniranje u klubu sam krenuo tek u prvom razredu srednje škole kad sam se upisao u Karate klub Jovica Marković Pakrac. Krenuo sam u tom klubu da bi već pred kraj srednjoškolskog obrazovanja bio pomoćni trener gdje sam kada bih dolazio iz Virovitice držao treninge klincima koji su kasnije poslije rata došli kod mene trenirati ninjutsu. Kad sam trenirao karate, koji se dijeli na kate i borbe, imao sam dosta uspjeha u borbama i bio sam u treći u Hrvatskoj, ali me je uvijek privlačilo nešto više. Većinom smo išli na borbe, dok su kate bile zapostavljene i nismo išli na natjecanja budući da naš trener Mile Gvozdenović nije bio baš prestručan u katama, on je baš bio borac i borbe smo rasturali, ali kada bismo došli na polaganje nismo pred komisijama baš znali izvesti kate tako da je kod nas najveći doseg bio plavi pojas koji je poslije trenera bio najveći pojas u klubu i smatram da smo za to vrijeme imali nekog tko je znao kate, danas bismo svi bili nositelji crnog pojasa. Karate mi se sveo na specijalke, dođeš na natjecanje i protivnike pobjeđuješ na dvije, tri finte koje su prolazile pa mi je to postalo premonotono.
Počeo sam se zanimati za te pokrete u katama, duhovni aspekt borbe i koji je njihov smisao. Onda se pojavio ninjutsu 80-ih godina, međutim u Hrvatskoj nije bilo kluba u kojem bih to trenirao pa sam kupovao kazete i knjige, da bi se 1993. godine u Zagrebu osnovao klub kojemu sam se ja priključio nakon mjesec dana postojanja te sam tako postao jednim od najranijih učenika tog kluba“, rezimirao je svoj sportski put koji ga je usmjerio u borilačke vode. Tamo je trenirao tijekom cijelog studiranja do povratka u Pakrac 1998. godine, a već sljedeće godine je na njegovu inicijativu osnovan ninjutsu klub. „Pero Antunović je išao sa mnom u srednju školu i mi smo trenirali zajedno prije osnutka kluba, on je bio u pričuvnom sastavu specijalne policije Trenk u Požegi i kad bi dolazio s terena nalazili smo u Lipiku, trenirali na bazenima, po krovovima, po napuštenim kućama, a zanimljivo je da nam je jedno od prvih mjesta za trening bio prostor sadašnje glazbene škole. Tu nam se priključio i Robert Hrastić, sadašnji načelnik Policijske postaje Pakrac. Nije bilo stropova, čak smo trenirali po gredama na visini s koje ako padneš nećeš se polomiti, ali udarit ćeš se pa smo tako balansirali po njima, baš smo bili ludi i mogu reći da nije bilo padova. I onda kad smo te 1999. krenuli s klupskim treninzima u našem Klubu ratničkih vještina Bujinkan Seishin Dojo Pakrac (na japanskom klub božanskog ratnika čistog srca), priključili su nam se Zvonimir Miler, Mario Vulinović iz Lipika i Siniša Babić koji je i dan danas sa mnom u klubu", prisjetio se.
Protiv sudbine se ne može
„Osjećam se kao da sam jučer počeo, a sad već predajem djeci mojih bivših učenika“, rekao je odlutala pogleda. Završio je dva razreda srednje drvne škole u Pakracu, a budući da je kod nas bila samo trogodišnja, odlučio je upisati treću i četvrtu godinu u Virovitici, gdje je i završio za drvnog tehničara. Nakon srednje škole baš je bila '91. godina, počeo je rat i Mario je planirao upisati šumarstvo, ali je naposljetku odlučio poći u smjeru svoje tihe patnje - Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, tadašnjeg DIF-a koji se zapravo zvao Fakultet za fizičku kulturu te kojeg je naposljetku uspješno završio. „To danas ljudima nije jasno, dosta njih me pita: „Kako si ti uspio?“, jer ja nikad nisam bio vrhunski sportaš u smislu da sam ja bio nogometaš, košarkaš, odbojkaš, ja sam se bavio borilačkim sportovima, trenirao sam karate i dobro mi je išao i zapravo sam imao jednu širinu jer kad sam došao na prijemni sam od svega znao pomalo, nisam se ni u čemu isticao. Volio sam igrati i nogomet i odbojku i košarku u kojima nisam bio nešto posebno, ali sam bio rekreativac i gotovo sa svime sam imao nekakvog iskustva. Tako sam u rujnu otišao na fakultet u Zagreb, počeo je rat, očuh je ostao u Pakracu, mama, baka i dida su otišli u prognaništvo i zapravo su meni te ratne godine prolazile u studiranju. Zagrebački Fakultet za fizičku kulturu tada je bio jedan od jačih u Europi, sjećam se da sam studirao s Grcima, to je bila zadnja godina kad su se još Grci dolazili upisivati kod nas, stvarno je faks bio renomiran, upisivalo nas se oko 150 do 180, baš velika konkurencija“, zaključio je.
Podijelio je Frojdovsku misao koja mu se još vrti po glavi. „Znaš, moji su ti radnička obitelj, mama je smatrala da bi moje studiranje u Zagrebu bio financijski prezahtjevan zalogaj. No ubrzo je u rujnu počeo rat i napad na Pakrac. Prvi rok za upis na fakultet sam propustio, no sada se roditeljima ovaj drugi rujanski činio kao neminovna opcija. Uvidjevši ratno stanje, mama mi je rekla: „Neće ovo ovdje izaći na dobro, hajde ti odi na prijemni, nekako ćemo mi izgurati taj faks, samo se makni odavdje.“ I tako sam otišao i upisao fakultet. Nisam bio sudionik Domovinskog rata, pucala me ta ideja da ostanem u Pakracu na što je baka poludila, proživjela je 2. svjetski rat i, pod navodnicima rečeno, nije bilo šanse da mene puste u rat. Većinu mladosti sam proživio s bakom i didom i zapravo su moje društvo većinom bili Srbi i kad je počeo rat ja sam, opet pod navodnicima kažem, ostao kao Pale sam na svijetu. Da sam tad živio recimo u Prekopakri i s Prekopakranima možda bih i ja ostao. Ne znam što bi bilo s upisom na fakultet da nije došao rat nakon kojeg sam kao prognanik imao besplatan smještaj i hranu na fakultetu, često se pitam je li ovaj muzej moj neki doprinos što nisam bio u Domovinskom ratu, u JNA, možda, ne znam stvarno", pita se.
Prvi poslovi se pamte, pogotovo ako za drugim nije bilo potrebe
Rijetko ćete imati priliku čuti od 54-godišnjaka da radi isti onaj posao koji mu je prvi upisan u radnu knjižicu, a upravo je to Marijov slučaj. Svim generacijama omiljenom profesoru Tjelesne i zdravstvene kulture u pakračkoj srednjoj školi teško ćete pronaći učenicu ili učenika kojemu se zamjerio. Osim što ima odličan pedagoški pristup učenicima, svake godine vrlo uspješno slaže i vodi ekipe na srednjoškolska natjecanja u raznim sportovima gdje nerijetko sudjeluju na državnim prvenstvima, dok ona županijska ne mogu proći bez jednog od mjesta na postolju. „Imao sam sreću i nadam se da će mi moj prvi posao biti i posljednji. 1998. godine sam bio na služenju vojnog roka HV-a u Bjelovaru, poslije fakulteta se moralo ići u vojsku. Ostalo mi je još jedno mjesec dana vojnog roka i nazvala me kolegica Jasminka Molnar i rekla da ide na porodiljni, pitala me koliko mi je još vojske ostalo, nakon toga sam se javio Antunu Bariću, ravnatelju Srednje škole Pakrac i ubrzo nakon toga zamijenio kolegicu Jasminku, a put mi se otvorio jer je poslije porodiljnog prešla raditi u Kutinu. Tako sam dobio ugovor na neodređeno i mogu reći da sam stvarno zadovoljan u Srednjoj školi Pakrac, volim taj posao, želim ga raditi i ispunjava me“, rekao je.
Muzej mi nije bio ni na kraj pameti
„Sva povijest koja me zanima je vojna povijest, imam osjećaj da sam oduvijek bio nekakav skupljač. Dok sam se bavio brakedance-om, ako je postojala jedna knjiga o tome, ja sam ju morao imati. U zgradi gdje sam živio su nam ustupili podrumsku društvenu prostoriju za potrebe naših brakedance treninga, a unutra je bila hrpa časopisa i onda sam sve to prelistavao ne bih li naišao na bilo kakvu sliku ili tekst o brakedance-u, pravio sam svoje bilješke, svoje knjige, povezivao sam te sličice, strašno me to sve zanimalo. Ili kad je bio prvi film o brakedance-u u Daruvaru dok sam bio srednjoškolac, sam sam otišao vlakom jer sam to morao pogledati. Čime god sam se bavio, uvijek sam išao u neku dubinu, rovanje i kopanje kako bih što više saznao o tome. O ninjutsu imam na stotine knjiga, hodao sam 7 kilometara do kioska kako bih kupio časopis Crni pojas, morao sam ga imati, baš sam luđak što se tog tiče, to proučavanje je i dovelo do osnutka kluba. Primjerice prije rata su izlazili plavi nindža romani, do rata ih je izašlo 103 broja i ja sam to sve sačuvao, imam trenirku karate kluba koju sam slučajno odnio u vikendicu u Zagorju i to je jedino što mi je ostalo od te moje prijeratne kolekcije tako da mi je to jako draga uspomena i mogao bih ti spomenuti brojne primjerke koji su mi posebni u muzeju, no evo izdvojit ću obiteljske fotografije za koje se nadam da će ostati u muzeju i kad mene ne bude, a nalaze se na zidu gdje je SFRJ period, tamo su mi fotografije bake i dide koji su bili Zagorci i to je baš ono nešto moje“, rekao je s osmijehom na licu.
"Ajde taj Japan stavi malo sa strane..."
1991. je krenuo ispočetka sa skupljanjem knjiga, mačeva, oružja i svega ostaloga, iz čega je naposljetku niknuo Muzej vojne i ratne povijesti, no kako kaže ta mu ideja nije bila ni na kraj pameti. “Za potrebe treninga sam počeo skupljati katane (mačeve), šurikene itd., a 2012. godine smo napravili izložbu u suradnji s gradskim muzejom pod nazivom „Ratnici“. Tu je bilo više o Japanu pa smo prikazali nešto iz 1. i 2. svjetskog rata, Domovinskog rata, ali to su većinom bile posuđene stvari, pogotovo za Domovinski rat, ništa skoro nismo imali. Pakrački muzej je mladi muzej i ljudi nisu donosili nešto iz rata i tadašnji gradonačelnik Davor Huška je došao na ideju kad je vidio da je to sve lijepo uređeno u muzeju da napravimo spomen sobu koju će posjetitelji moći pogledati“, prepričao je začetke stvaranja muzeja.
Znate onaj o Muji i Japancu kad je Japanac rekao da mu je na prvom mjestu Japan, na drugom obitelj, na trećem novac, na što mu je Mujo odgovorio da mu je na prvom mjestu obitelj pa novac, a Japan mu je tek na trećem mjestu. U sličnom stilu je i bivši gradonačelnik Pakraca Huška rekao Mariju neka taj Japan stavi malo sa strane jer se u Pakracu obilježava početak Domovinskog rata, Bljesak i obljetnice tragičnih događaja i tako je sve krenulo, najprije u prostoriji stare gradske vijećnice koja raspolaže i prelijepim baroknim stropom. „Skupljavši eksponate iz JNA, 1. i 2. svjetskog rata, stvorila mi se ideja napraviti nešto što posjetitelji neće vidjeti nigdje osim kod nas. U Hrvatskoj ne postoji nacionalni vojni muzej i kad bi htio pogledati negdje hrvatsku vojnu povijest, nemaš ju gdje pogledati", pojasnio je.
Prije nego je došao do razine Muzeja vojne i ratne povijesti na kojoj je trenutno, fokusirao se na stvaranje malog nacionalnog vojnog muzeja - od stoljeća 7., dolaska Hrvata na more pa čak i ranije, možete vidjeti Rimske legije, Stari grad Pakrac, templare, ivanovce, Baruna Trenka, povijesne postrojbe, 1. i 2. svjetski rat, ustaše, partizane, period JNA, Domovinski rat, a pronaći ćete i modernu povijest Hrvatske u vidu košulje u kojoj je 2019. godine u NATO misiji u Afganistanu poginuo od teških ozljeda zadobivenih tijekom napada na vozilo Hrvatske vojske u Kabulu pripadnik Hrvatske vojske skupnik Josip Briški. „To klinci neće znati i ako sada ne sačuvamo taj spomen na njega, tko će to za 20 godina prikazati? Košulju su izradili njegovi prijatelji i prišili na nju originalni uvez njegovog prezimena s odore. Dobili smo veliku čast, naime javili su mi se naši dočasnici koji idu u Vojni muzej u Sloveniju u sklopu međunarodne suradnje i Slovenci su javili kako bi došli te trenutno dogovaramo dolazak slovenske vojske u Pakrac i Lipik kako bi naučili nešto o cjelokupnoj hrvatskoj vojnoj ratnoj povijesti jer to ne mogu vidjeti nigdje osim kod nas, a ako ćemo se fokusirati „samo“ na Domovinski rat, otići će u Karlovac jer im je to bliže. U muzeju je i zastava bivše predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i njena prikrivna odora koju je koristila za posjeta Afganistanu i još mnogo toga, stoga smatram da smo jedinstveni i prepoznati naširoko i želim da svi imamo koristi od toga. To mi je oduvijek bila namjera“, poručio je.
Kao što mu je u mlađim danima inspiracija bio Bruce Lee - borac za pravdu koji je na strani dobra, tako je i Mario zdušni borac za svoj Pakrac te poručuje: „Ako nešto želiš, nemoj trčati za tim drugdje nego napravi to u svome gradu. Pokupite papir s poda, pokosite ispred svoje kuće, ne očekujte da netko drugi napravi nešto umjesto vas i dok se ne iscrpe sve mogućnosti, nema predaje.“
Možda ga je život odveo od braniteljskog smjera, ali je zato naš narod imao dovoljno bojnika koji su mu „pokrili leđa“, a njega je predodredio da Pakracu pokloni sve što mu je potrebno - čisto srce, stručnost, gostoprimstvo, samoinicijativu, želju za boljitkom kvalitete života svih sugrađana i ljubav prema onome što radi, a radi mnogo toga i to s ocjenom odličan.
- PIŠE: Domagoj Ajman
- 722
Međusobnim Sporazumom o suradnji Grada Pakraca i Hrvatske gorske službe spašavanja (u nastavku HGSS) Stanice Požega - ispostava Pakrac iz 2020. godine lokalni su HGSS-ovci dobili na dugoročno korištenje gradsku stambenu ošasnu imovinu (imovinu bez nasljednika) u Ulici Matije Gupca na atraktivnoj lokaciji u centru grada, točno preko puta Konzuma, a nakon odrađenih rekonstrukcija i adaptacije prostora njihovim potrebama, uskoro će i službeno njihove volonterske akcije započinjati iz novog doma. Iz kojih razloga su ovu lokaciju prepoznali kao idealnu za vlastite potrebe, s kojim se izazovima najčešće susreću te koje su najčešće kobne greške koje ljudi učine u prirodi, između ostalog, upitali smo Zvonimira Milera, pročelnika HGSS Stanica Požega - ispostava Pakrac, predsjednika Udruge za održivi razvoj, šport i rekreaciju „CRO OUTDOOR“ te vlasnika tvrtke Open Way d.o.o. - poslovno savjetovanje za EU fondove i javnu nabavu.
Možete li našim čitateljima ukratko pojasniti na koji način funkcionira HGSS i kako se financira?
HGSS je volonterska organizacija, nitko od nas nema nikakvu naknadu niti plaću, a izvor financiranja je na nacionalnoj razini koji se ciljano dotira za troškove infrastrukture, opreme, goriva i slično, isto kao i financijska sredstva jedinice lokalne samouprave s kojima sklapamo Sporazume o suradnji na godišnjoj razini. HGSS je udruga od posebnog značaja za RH, koja djeluje kroz 25 stanica na području cijele RH, a naša požeška je jedna od najstarijih u Hrvatskoj budući da postoji oko 60 godina te trenutno broji oko 40-ak članova.
Prije same primopredaje objekta, isti je doveden u uporabno stanje sa svim potrebnim priključcima, dok ste ostale građevinske radove financirali vlastitim sredstvima. Je li to bio zahtjevan ukupan iznos i biste li odustali da ste tog dana znali o kojoj se „cifri“ radi što se tiče Vašeg dijela sufinanciranja?
Objekt posjeduje ured, salu za sastanke, sanitarni čvor, malu kuhinju, veliku terasu i garažu sa spremištem za opremu koja je u prizemlju te je ukupna investicija prešla 80.000 eura kojih smo uglavnom financirali sredstvima HGSS-a nacionalne razine pa vlastitim koje smo skupili, a veliki je tu udio našeg osobnog rada i donatora u vidu nabavke materijala kojima ćemo se zahvaliti kad dođe vrijeme za to i naravno najveća pomoć nam je došla od Grada Pakraca koji nam je i ustupio objekt na korištenje te omogućio sve priključke, dakle struju, vodu, plin, kanalizaciju i slobodno mogu reći da bismo dvaput razmislili bismo li se upustili u to sve bez takve pomoći.
Iz kojih razloga ste ovu lokaciju prepoznali kao idealnu za Vaše potrebe?
Bilo je nekoliko opcija, a kad smo od Grada dobili ponudu za ovaj prostor, odlučili smo ga prihvatiti zbog mogućnosti proširenja objekta kako nama odgovara i sada je rasprostranjen na preko 140 kvadrata ukupne površine te upravo ovih dana završavamo tehničke preglede. Lokacija nam odgovara i zbog toga što ima veliko dvorište s izlazom na glavnu cestu, poslije ćemo izgraditi nadstrešnice za vozila i neku drugu opremu koja ne stane u objekt.
Kako ste se odlučili pridružiti HGSS-u, koliko dugo radite i koje ste sve dužnosti obavljali?
Baš sam nedavno, odnosno 27. rujna kada smo slavili 75 godina postojanja HGSS-a, dobio priznanje za 20 godina rada u službi. Radio sam u MUP-u do 2006. godine, a prije toga sam se bavio planinarenjem. Neposredno prije odlaska iz MUP-a stupio sam u kontakt s ekipom iz stanice Požega i polako krenuo u tom smjeru. Tadašnji pročelnik bio je dr. Dario Švajda koji je i dan danas dopročelnik službe. 2006. godine prvi put je donesen zakon u HGSS-u i tako je sve skupa krenulo, organizacija koja mi ponudila ono što volim - boravak u prirodi i planinama te mogućnost da pomažem ljudima koji su u nevolji. Što se tiče dužnosti, pročelnik sam regionalne stanice Požega posljednje dvije godine, a na nacionalnoj razini sam koordinator za organizaciju dežurstava u nacionalnim parkovima Plitvice, Paklenica, Biokovo i donedavno Mljet te koordinator za organizaciju edukacije koju provodim u suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom, a za nositelje organizatora poslovnih aktivnosti u prirodi. Također, u komisiji sam za potrage i licencirani voditelj potraga i instruktor za organizaciju spašavanja i upravljanja u velikim katastrofama kad su u pitanju poplave.
Kako izgleda jedan prosječan dan u HGSS-u – kad nema akcija i kad ih ima?
Prosječan dan HGSS-ovca je da radi svoj posao i živi svoj život te pokušava to uskladiti s HGSS obavezama. Kad nema intervencija, osim što moramo individualno održavati svoju tjelesno-fizičku sposobnost, održavamo školovanja, vježbe i edukacije interno za naše članove.
Koji se postupak provodi da bi netko postao član HGSS-a?
Član HGSS-a se postaje isključivo na poziv, odnosno moraju vas predložiti minimalno tri gorska spašavatelja nakon čega pročelnik odlučuje o prihvaćanju tog prijedloga. Vaši predlagatelji postaju vaši mentori i kasnije odgovaraju za sve vaše postupke. Dužni su o njemu voditi brigu, podučavati ga, davati potporu, ali naravno i prepoznati naznake da možda ta osoba iz nekih razloga nije za službu, a takvih je slučajeva znalo biti, primjerice životne obveze koje jednostavno ne možete uskladiti s obavezama službe ili preseljenje u drugu sredinu i slično. U slučaju ozljede, uvijek postoje poslovi koje ta osoba može raditi i biti vrlo korisna. Nakon toga slijedi školovanje koje je praktički doživotno, ali koje je zamišljeno kroz nekoliko koraka, a da biste od suradnika i pripravnika dospjeli do licenciranog gorskog spašavatelja treba vam 3 do 4 godine. Prva obuka je četverodnevni tečaj prve pomoći nakon čega slijedi osnovni tečaj u kojemu se uči o potragama. Zatim slijede još tri tečaja koja se tiču ljetnih i zimskih tehnika spašavanja te spašavanja iz špilja. Po uspješnom završetku minimalno dva od navedena tri tečaja, stječete pravo izlaska na ispit spašavatelja nakon kojeg slijedi 24-satni ispit za licenciranog gorskog spašavatelja u kojemu pri simulaciji situacije spašavanja nije dozvoljena niti jedna pogrješka jer u našim intervencijama nema mjesta krivim koracima. Naposljetku, obuke se razgranjuju na specijalizacije poput spašavanja u vodama, spašavanja u speleološkim objektima (špilje i jame), voditelja pasa, digitalnih kartografa itd.
Kako izgledaju i koliko često održavate obuke za članove HGSS-a?
Nastojimo svake srijede održati sastanke koji ujedno budu i obuke, a tijekom godine održavamo tri glavne takmičarske vježbe - ljetnih, zimskih i speleoloških tehnika spašavanja te četvrtu - vježbe na vodama. Osim toga postoje individualne vježbe kad se članovi pripremaju za određene tečajeve sa svojim mentorima i na razini HGSS-a državne vježbe po svim tim područjima gdje uvijek nekog pošaljemo.
Koje osobine smatrate najvažnijima za uspješnog člana Vašeg tima?
Zasigurno visoka razina empatije prema ljudima gdje vas tuđa nesreća motivira i nadvlada sve one nedaće. HGSS je služba koja je dostupna 24 sata dnevno 365 dana u godini, dakle nema mogućnosti da nazovete naš dežurni broj i da vam netko kaže da mi ne radimo, a na to se mora naviknuti i vaša obitelj.
Koja je najzahtjevnija akcija spašavanja u kojoj ste sudjelovali i s kojim se izazovima najčešće susrećete na terenu?
Najčešće se susrećemo sa slučajevima kada se ljudi izgube. U sjećanje se najviše urežu akcije koje imaju veze sa stradavanjem i nestankom djece, koje i imaju najviši stupanj hitnosti kad su u pitanju stradavanje i nestanak djece. Tu naravno moramo sačuvati profesionalnost i hladnokrvnost te organizaciju akcije voditi prema svim pravilima, ali ipak postoji taj jedan onako ljudski pritisak, moment ili šok i to je jako teško držati na razini profesionalnosti jer želite što prije sve napraviti. Ako govorimo o najkompleksnijim akcijama, tu bih naveo potrage u kojima se koristi najviše ljudi, najviše resursa i najduže traju. Postoje dvije vrste osoba koje mi tražimo - one koje su svjesne da su se izgubile i one koje nisu i upravo su takvi slučajevi najzahtjevniji, dok je ustanovljen i psihološki profil kod djece do 7. godine koji kaže da kad se izgube ili sakriju ne javljaju se, što iz osjećaja krivnje i straha od batina, što iz nekakve njihove igre. Recimo vodio sam potragu za zrakoplovom koji se srušio na području Psunja, pilot i još jedna osoba, to je bila jako kompleksna akcija. Došli smo do njih, izvukli smo ih i hvala Bogu preživjeli su obojica.
Na koji način je najbrže dozvati HGSS?
Dojave primamo kroz sustav 112 ili direktno na naš telefon 091 112 9340 s tim da pozivom na 112 njihov tim odlučuje koju službu će poslati u pomoć nakon što ustanovi o kakvoj se situaciji radi. Možete poslati i SMS poruku na 112 čak i kada signala gotovo i nema, ali na većini lokacija ima signala.
Kojom opremom raspolažete i koliko Vam ona olakšava posao, koristite li dronove, GPS uređaje i druge moderne tehnologije u potragama?
Svaka stanica i ispostava mora biti opremljena opremom i ljudima. U Pakracu trenutno imamo desetak aktivnih članova, opremljeni smo s po jednim terenskim i osobnim vozilom koja su u našem dvorištu 24 sata. Raspolažemo svom kompletnom opremom za spašavanje, tzv. akcijskim kompletom, uključujući i opremu za spašavanje u vodama, odnosno čamcima, plutajućim užetom i slično. Imamo pse, dronove, GPS i sve moderne tehnologije i kada se izlazi u potražnu, stijensku ili bilo kakvu drugu akciju, svaki naš član mora znati izaći na teren i započeti akciju dok se ne skupe ostali sa specijalistima.
Što biste savjetovali ljudima koji planiraju izlet u prirodu?
Pitanje je dobro formulirano jer sadrži u sebi riječ planiranje, znači oni koji planiraju odlazak u prirodu, upravo to moraju odraditi adekvatno. Predvidjeti gdje se ide, koliko će to trajati, što bi nas sve tamo moglo zadesiti, što nam treba i što može poći po zlu. To nije crni nego realan scenarij kojeg jednostavno treba uzeti u obzir. Adekvatno se obući ovisno o vremenskim temperaturama, ponijeti dovoljno vode i hrane, ne ići sam, napuniti mobitel, ponijeti lijekove ukoliko imate određene zdravstvene probleme, voditi računa o lokaciji i obavijestiti nekoga gdje idete i za koliko vremena se planirate vratiti. Treba voditi računa i o divljim životinjama jer postoji mogućnost napada od vukova i medvjeda kada bi došli u blizinu stoke nakon čega bi ih ljudi koji čuvaju stoku tjerali od svog teritorija prema šumi. Naravno nije preporučljivo bacati hranu i ostatke hrane oko sebe, sve što se sa sobom ponese u prirodu mora se iz nje i iznijeti. Također jedna preporuka, kada stupite u kontakt s nama i mi vas lociramo i organiziramo akciju, nemojte se udaljavati s te pozicije jer se znalo događati da kad smo došli do lokacije, tih osoba više nije bilo tamo. Doći ćemo za pola, tri, pet sati, ali doći ćemo sigurno, još se nije dogodilo da nismo došli.
Što Vam u akcijama najviše otežava posao – vrijeme, teren ili nešto treće?
Što se tiče vremena, mi to zovemo GSS vrijeme, dakle vrijeme kad nitko ne ide van, a ovi koji odu najčešće tada i dožive nesreću, a naravno da su akcije dodatno otežavajuće ukoliko se odvijaju po noći.
Postoji li situacija koja Vas je posebno dirnula?
Nažalost, bilo ih je više, a to su one kad pronađete osobu, no ne živu, a bilo je takvih slučaja i s djecom. To je jedan dio našeg posla koji je neminovan, a kada se nađete u takvoj situaciji vrti vam se u glavi jeste li mogli brže stići do njih ili nešto bolje napraviti po tom pitanju, to su sigurno stvari koje ostavljaju trag na ljudima i mi stariji članovi vodimo posebnu pažnju o mlađim članovima da ih barem donekle pripremimo na takve situacije. Poseban žal ostavlja i činjenica da mi se u svojoj 20-godišnjoj karijeri, doduše samo dvaput dogodilo da nismo uspjeli pronaći tražene osobe, na području Kutine i Psunja. Što ne mora značiti da su mrtvi jer zna biti i slučajeva kad ljudi jednostavno odluče nestati, imali smo slučajeve kad obitelj prijavi nestanak osobe, mi osobu pronađemo, no ona nakon toga ne želi da se obitelj o tome obavijesti, a nama je na kraju najbitnije da je osoba živa i zdrava.
Kako usklađujete privatni život s ovako zahtjevnom obavezom?
Teško. Privatni život, to je ono što obitelj tolerira, jer da ne toleriraju, ne bi bilo izvedivo. Članovima koji imaju fiksno radno vrijeme znatno je teže, no zato nas ima 40-ak te će na teren uvijek moći izaći dovoljan broj spašavatelja.
Koliko Vam znači edukacija građana i jeste li zadovoljni koliko ljudi prate savjete HGSS-a?
Radimo edukacije s djecom u školama, vrtićima, ali i sa građanima u vidu orijentacije na terenu, prve pomoći, radimo i sa zaposlenicima tih ustanova. U zadnje vrijeme pokušavamo i u naše vježbe uključiti građane na siguran način i u obliku koliko oni mogu kako bismo im približili naš rad.
Što Vas osobno najviše motivira u ovom poslu?
Bez neke patetike, najveći motiv je mogućnost preko koje si osposobljen da na siguran način možeš pomoći ljudima koji su stvarno u ozbiljnim nevoljama. HGSS je služba koja dolazi na područje gdje druge službe ne idu, dakle ti ljudi koji su tamo stradali ili koji su se našli tamo u problemu nemaju nikog drugog osim nas i ako nema nas, neće ni biti nikoga tko će im moći pomoći, nema većeg motiva od sretnog završetka kojim usrećimo tu obitelj.
- PIŠE: Pakrački List
- 3162
piše: Duško Kliček
Pakrac je, vjerojatno, prema broju stanovnika, u vrhu Hrvatske po broju velikana hrvatskog glumišta koji su rođeni u tom našem tako malom gradu.
Naime, osim Svena Laste (rođenog 1925. godine) i Žarka Potočnjaka (1946.) poznatih glumaca i likova iz mnogih TV serija i filmova koji su rođeni u Pakracu, i Dubravka Gall, glumačka diva, filmska, kazališna i televizijska glumica, je životni put počela u Pakracu.
Na to je podsjetio Kruno Gall iz Osijeka, Dubravkin brat po ocu, koji nam se javio, pročitavši ime svog oca Božidara u posljednjem Zborniku Povijesnog društva Pakrac - Lipik u tekstu o društvenom životu u pakračkom prigradskom naselju Pilana. Kako je napisao, nije našao ništa što već nije znao o svom ocu Božidaru, ali je još jednom potvrdio već poznate mu stvari.
Dubravka na početku glumačke karijere
U glumačkoj eliti Hrvatske
Božidar i Ljubica, roditelji Dubravke, su bili službenici u „Slavexu“ u Pakracu. Vjenčali su se 1929., a u lipnju 1930. rođena je kćerka Dubravka. Nakon 5-6 godina rastali su se. Dubravka je bila kod majke, a kad je ona zbog posla otišla u Zagreb bila je kod bake i ujaka.
Godine 1945. odlazi majci u Zagreb, gdje se nakon pakračkih glumačkih početaka, opredijelila za glumu. Odmah je primljena u prvu generaciju novoustanovljene Zemaljske glumačke škole (od 1950. godine Akademija za kazališnu umjetnost), koju završava 1948. godine u klasi Tita Strozzija.
Božidar i supruga Ljubica Štantejsky
Nakon školovanja nastupa u brojnim filmskim i kazališnim ulogama. Postajala je sve više tražena. Kazališna scena trebala je takvu vrstu glumice. Bila je mlada atraktivnog izgleda, izrazito blond kose. Od šezdesetih godina prošlog stoljeća, pa sve do umirovljenja, stalna je članica drame Hrvatskog narodnog Kazališta u Zagrebu. U svojih gotovo pola stoljeća glumačkog života odigrala je više desetaka uloga u svjetskom i domaćem repertoaru, a nastupala je ina Dubrovačkim ljetnim igrama. Utjelovila je likove i junake u predstavama na djelima klasika dramske literature: Shakespearea - Hamlet, Kralj Lear, Goldonija - Ribarske svađe, Gogolja - Revizor, Čehova - Višnjik, Shawa - Đavolov učenik… U hrvatskom repertoaru glumila je u Ogrizovićevoj Hasanaginici, Krležinoj Ledi, Budakovoj Mećavi, Marinkovićevim Kiklopu, Inspektorovim spletkama i Pustinji…
Glumila je u filmovima „Tri Ane“ B. Bauera, „Depsu“ A. Vrdoljaka, „U mreži“ B. Stupice, „Donatoru“ V. Bulaića…
Televizijski gledatelji pamte je iz drama i serija koje su režirali A. Marti, I. Hetrich, Z. Bajsić…
Dubravka Gall - Oreščanin imala je dva supruga: Josipa Depola, književnog kritičara i drugog supruga dr. sci. Marka Oreščanina, doktora znanosti - ginekologa. Umrla je 16. listopada 2008. godine u Zagrebu u 79. godini života.
U predstavi pakračkog gradskog kazališta. Božidar sa šeširom (drugi s lijeva) i kćerka Dubravka kao djevojčica
Božidar Gall, glumac i nogometaš
Ostavio je trag u kulturnom i sportskom životu Pakraca od 1928. pa do 1943. godine. Bio je vrstan igrač i jedno vrijeme tajnik Nogometnog kluba „Hajduk“ („100 godina NK „Hajduk“ Pakrac, D. Kliček 2019.). pa je zbog zasluga za razvoj nogometa u Pakracu dobio 1958. godine, 15 godina nakon odlaska iz Pakraca, priznanje Bjelovarskog nogometnog podsaveza.
Nakon što je na Pilani osnovan Radnički omladinski športski klub (ROŠK) „Sloga“, uz nogometnu, biciklističku i planinarsku sekciju osnovana je i glumačka koju je vodio Božidar Gall, a u kojoj je bila i njegova kćerka Dubravka. Sekcija je izvodila kratke igrokaze - skečeve prije čajanki (prema sjećanjima Franje Kličeka, jednog od osnivača ROŠK „Sloge“, i Dragutina Krimera).
Uz dramsku sekciju na Pilani, otac i kćerka Gall bili su i članovi Gradskog amaterskog kazališta u Pakracu, o čemu svjedoče i fotografije.
Božidar je rođen 1901. u Zagrebu u, za ono vrijeme, obitelji višeg srednjeg staleža. Nakon 6 razreda realne škole polazio je kadetsku školu austrougarske mornarice u Boki Kotorskoj i ostao još tri godine u Jugo mornarici do 1921. godine. Nakon toga školovao se na privatnoj trgovačkoj školi i našao posao u drvnoj industriji kao privatni činovnik. Radio je na pilanama u Turopolju i Slavonskom Brodu gdje je stekao znanja i iskustvo u toj grani gospodarstva u kojoj je radio do umirovljenja. Godine 1928. dolazi zbog posla u Pakrac u „Slavex“ ili Pilanu, gdje je dobio i stan. Oženio je Ljubicu Štantejsky čiji su roditelji bili Marija (rođena Kalkus) i Vojteh, soboslikar po zanimanju, prvi predsjednik „Češke besede“ iz Prekopakre, režiser, glumac i slikar. Razveli su se 1935. godine.
U braku s drugom ženom, Vilmom Bakač, rođeni su Ljerka (1941.) i Božidar (1940.) također u Pakracu, a kršteni u crkvi Marijina Uznesenja.
U Pakracu je Božidar imao vrlo široki krug prijatelja, kako među uglednim građanima tako i među pilanskim i šumskim radnicima. Bio je uvijek elegantno odjeven, pakrački „dendy“, poznat po čašćavanju u društvu u kavani ili u klijetima. Početkom 1943. odlazi s obitelji u nešto mirniji Sl. Brod, a 1944. u Zagreb.
Nakon Drugog svjetskog rata i posebno u mirovini nastavio je veze s Pakracom s obiteljima Josipa Kordića, limara, činovnika Kolomana Krimera i Johana Rohrbachera … dolazeći povremeno u Pakrac, obnavljajući uspomene iz lijepog dijela pakračke mladosti.
- 3483
Užurbani stil života ispunjen brojnim poslovnim i privatnim obvezama svake godine naglo usporava dolaskom ljeta i godišnjih odmora kada nam se svakodnevica rasterećuje za barem upola. Tek u tom laganijem tempu možemo zamijetiti određene aspekte života koje smo zanemarivali tokom godine, pogotovo kada se presvlačimo u laganiju i kratku odjeću koja upravo to otkriva. Govorimo o ljetnoj liniji iliti bolnoj točki mnogih žena, potajno i pokojeg muškarca, koji čak ni ne moraju imati direktan sukob s vagom da bi se barem dijelom pronašli u toj temi. Bilo da se radi o zdravlju, fizičkom izgledu, sportskom performansu, svemu navedenom ili nečemu drugom, više je razloga zašto mijenjamo prehranu, a ljeto je zasigurno najčešći razlog zbog kojega ju većina revidira te se nerijetko odlučuje na neku vrstu dijete.
Robert Klobučarević
Neslužbeni razgovori s pobornicima ekspresnih dijeta otkrivaju nam da je većina upoznata s njenom kratkoročnošću te da se uglavnom koriste dijetama kako bi pomoću njih skinuli nagomilani višak kilograma, a nakon toga bi se vratili uobičajenoj prehrani uz nekoliko manjih izmjena. Zanimljivo je da se velika većina pronašla u začaranom krugu gdje u jednom trenutku kampanjski šprintaju prema vitkoj liniji, a nakon dosegnutog cilja postepeno podliježu starim navikama te se vraćaju na prvotno stanje. O opisanoj problematici razgovarali smo s našim sugrađaninom Robertom Klobučarevićem, poznatog brojnim vježbačima u teretani i na treninzima u Hrvatskom domu, koji je inače fizioterapeut i fitness instruktor s položenim tečajem nutricionizma.
Kada biste googlali nešto poput „kako smršaviti“ dobili biste oko 200.000 rezultata među kojima se nalazi preko 1000 dijeta koje to obećavaju, upravo zato što većina ljudi koja se želi riješiti viška kilograma pokušava najprije s brzim dijetama, kaže Klobučarević. Neovisno o tome hoćemo li odabrati Liposucijsku, Kupusnu, Mesnu, Jabučnu, Limun dijetu, Warrior diet ili Mjesečevu dijetu istina je da ako se držimo plana one će funkcionirati. Razlog tomu je jedina im zajednička poveznica kalorijski deficit, koji jednostavno označava unos manje kalorija od onoga što nam je potrebno kako bismo izgubili na tjelesnoj težini, što se sada popularno zove mršavljenje.
Podlijeganje brzim dijetama može ugroziti i zdravlje
Problem sa brzim dijetama je zapravo višestruk. Premalen unos kalorija, razne restrikcije i pravila često nisu dovoljni za normalno funkcioniranje organizma i suočavanje sa stresom, zbog čega će dijeta neizbježno rezultirati prejedanjem upravo onih namirnica koje su zabranjene. U tom slučaju, ne samo da ćemo vratiti sve izgubljene kilograme nego ćemo dobiti nove s manje mišićne mase nego na početku dijete, jer naglim mršavljenjem bez adekvatne tjelovježbe se gube ne samo masne naslage već i mišići. Također, podlijeganje brzim dijetama može ugroziti i zdravlje uzrokovanjem dehidracije, pada imuniteta, umora, konstipacije te brojnih drugih negativnih promjena u tijelu, zaključuje Klobučarević.
Prehrambeni stil koji uključuje zdravo i ono „manje zdravo“
Ono što se kroz primjenu određene dijete najčešće propusti jest zapravo ključno za nekakvo trajno i sigurno rješenje, a to je usvajanje zdravih prehrambenih navika koje su održive. Na pitanje kako to postići Klobučarević kaže da je važno kreirati prehrambeni stil koji ćemo voljeti i u kojem ćemo uživati, a koji će uključivati sve – i „zdravo“ i ono „manje zdravo“, ali u adekvatnom omjeru uz tjelesnu aktivnost. Takva je, kako navodi, i njegova osobna prehrana koja uključuje baš sve: masno, slatko, ljuto, kruh, sladoled… Osim odmjerene količine namirnica, vrlo je korisno izračunavanje količine makronutrijenata (proteina, masti i ugljikohidrata) koje trebamo unijeti te konzumacija raznovrsnog voća i povrća kojim se dobivaju mikronutrijenti i u konačnici zdravlje.
Praćenje dijetetskih trendova popularnih u stranim zemljama lako može zamagliti činjenicu da smo na pakračkom području još uvijek zapravo u velikoj prednosti kada je u pitanju kvaliteta hrane i da još uvijek nema potrebe zamijeniti domaće namirnice s raznim egzotičnim pripravcima.