- PIŠE: Domagoj Ajman
- 1065
Ljubav prema igri zajednički je nazivnik svakome tko se svojevoljno priključi nogometnom klubu, polazišna točka lokalni je klub, a u kakvom god stanju bio, svima potakne isti san i želju – postati profesionalni i poznati nogometaš te zaigrati za svoj omiljeni klub i reprezentaciju. Velikoj većini takvi se snovi na želji i zadrže, no našem Pakračaninu, 13-godišnjem Anti Bahniku, po vokaciji zadnjem i prednjem veznom te dosadašnjem igraču Hajduka Pakrac, stvari su krenule u najboljem smjeru te je nedavno potpisao studentski ugovor s prvoligašem Slaven Belupom iz Koprivnice.
Ante u dresu prvoligaša Slaven Belupa
„Sretan sam, ne želim se hvaliti i ne želim da tako ispadne, no jednostavno se dogodila prelijepa stvar u našim životima i stvarno je prekrasan osjećaj kada saznaš da su se moje i Antine nade pretvorile u stvarnost, baš onu nogometnu u koju smo zaljubljeni, ma kao i cijela obitelj“, sa sjajem u očima ponosno je započeo ovu fantastičnu vijest o novopečenom prvoligašu Antin otac Davor, vjerojatno najpristojnija i najugodnija osoba s kojom možete razgovarati i koliko god skroman i prizeman bio tijekom razgovora, činjenica je da se prvoligaš ne postaje svaki dan, štoviše ni približno.
Davor živi u Pakracu, oženjen je za suprugu Silviju te oboje rade kao fizioterapeuti u Toplicama Lipik, otac je još jednog sina nogometaša, a zove se Duje te je mlađi Antin brat koji također brusi talent u pakračkom Hajduku. Davor je i sam bio vrstan nogometaš ponajviše poznat po svojoj savršenoj tehnici, pripadnike 88. generacije poput moje, tada dok smo bili klinci, impresionirao je s nepogrješivim žongliranjem i raznim fintama, dok je u igri uvijek težio atraktivnim potezima koje bismo kasnije i sami pokušali izvesti. Branio je boje Cernika, Hajduka i Lipika, a karijeru je završio u Slavoniji iz Prekopakre, da bi ga potom život zadržao pri nogometnim terenima u vidu trenera najmlađih kategorija gdje ga malci izrazito vole, cijene i slušaju. Iako je trener nogometnoj dječjoj igraonici u Nogometnom klubu Lipik 1925, nije mu bilo teško uskočiti u pomoć i pakračkom Hajduku kada je trebalo pa je tako jedno vrijeme istovremeno učio nogometnim vještinama dječicu oba kluba, ujedno ih učivši pristojnom ponašanju i poštovanju ostalih, što je vrlo transparentno i u ponašanju njegovog sina Ante kojeg sam upitao koliko je trenera i skauta zaintrigirao prije poziva u Slaven Belupo.
Ante s ponosnim roditeljima Davorom i Silvijom
„Sve se nekako zakotrljalo nakon županijskih selekcija 2024. godine kada smo moj prijatelj Fran Mašić i ja izabrani u najboljih 18 igrača Požeško-slavonske županije gdje smo se kasnije natjecali protiv vršnjaka iz Brodsko-posavske, Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, a naposljetku smo u kombiniranoj selekciji s igračima iz Osječko-baranjske županije pobijedili 3:1 u završnici međužupanijskog selektivnog natjecanja“, prisjetio se Ante.
Fran i Ante u kombiniranoj selekciji s igračima iz Osječko-baranjske županije
Na tom su natjecanju dečki stekli iskustvo natjecanja na visokoj razini, što im je uvelike pomoglo već sljedeće godine kada su tek i mogli biti izabrani na selektivni turnir središta Hrvatskog nogometnog saveza. Poviše navedeni dvojac 2025. godine u lipnju nastupio je u Biogradu na županijskom selektivnom kampu NSSMŽ u sklopu 4. ŽNS Središta Zagreb za dječake do 2012. i 2013. godišta dobivši poziv od Mile Buinca, instruktora Nogometnog saveza Sisačko-moslavačke županije, budući da su obojica sudjelovala na prijašnjim međužupanijskim selekcijama te kroz razna testiranja i nastupe privukla pozornost na sebe, a njihova ekipa Sisačko-moslavačke županije savladala je sve tri momčadi koje su im se suprotstavile na navedenom natjecanju. Nakon analize testiranja i odigrane tri utakmice između 80-ak kandidata iz poviše navedene četiri županije, Ante i Fran su izabrani u završnu U13 selekciju HNS Središta Zagreb, odnosno 20 nogometaša pod vodstvom instruktora Sretena Ćuka koji su se posljednjeg dana kampa na stadionu Šubiševac u Šibeniku suprotstavili U14 sastavu HNK Šibenik te im pružili odličan otpor u završnoj utakmici selektivnog kampa koja je završila bez pogodaka.
„Naš novi „angažman“ uslijedio je u splitskom Stobreču u listopadu 2025. godine kada smo sudjelovali na prestižnom turniru „Prvi koraci“ gdje smo igrali za Lokomotivu i dogurali do finala koje smo nažalost izgubili na jedanaesterce od splitskog Hajduka“, prepričao je Ante uspomenu koja mu vjerojatno nije ostavila previše gorak okus u ustima budući da mu je omiljeni klub upravo Hajduk iz Splita, a igrač Marko Livaja.
Pretpostavivši nakon toga kako su u obitelji svi navijači Hajduka, ubacio se simpatični Duje ponosno naglasivši kako navija za Dinamo Zagreb. Uslijedilo je moje pitanje koji mu je omiljeni igrač, na što je ekspresno odgovorio - Cristiano Ronaldo, nakon čega smo si čvrsto stisnuli ruku u znak složnosti. „Ma pusti ga, mudrijaš, navijao je i on za Hajduk, ali ga je trener Dudo Ljevaković nagovorio da navija za Dinamo i sad je najžešći navijač Dinama“, ubacio se Davor nadodavši anegdotu kako je dečke vodio u posjetu Hajdukovom stadionu Poljud i dok je Ante bio vrlo zainteresiran u razgledavanju, Duje je crvenio oca svojom indisponiranošću i manjkom interesa išta pogledati, no s viškom želje da što prije napuste stadion, na što smo se svi pošteno nasmijali te mogu samo pretpostaviti koliko bude zabavno posvjedočiti derbi Dinama i Hajduka s obitelji Bahnik.
Duje na utakmici pakračkog Hajduka s legendama Dinamo Zagreba
No da se odmaknemo od Dinama i Hajduka, vratili smo se Antinom putu ka Slaven Belupu.
„Novi poziv, nova lokacija, prosinac. U Medulinu je održan petodnevni jesenski selektivni turnir središta Hrvatskog nogometnog saveza, znači to je već bila prva proba za upad u U14 reprezentaciju Hrvatske, a druga će biti na proljeće. Na turniru je nastupilo šest momčadi dječaka (NS Zagreb, NS Sjever, NS Split, ZNS, NS Osijek, NS Rijeka), a glavni instruktor Hrvatskog nogometnog saveza bio je Petar Krpan. Ante je pozvan iz Nogometnog saveza Osijek, s našeg područja bio je još i Erik Rek iz Badljevine koji je nastupao za Nogometni savez Sjever, a jako mi je bilo žao što nisu zvali i Frana koji je isto zaslužio poziv. Slobodno mogu reći da sam ponosan i na Antinu igru i na ponašanje, nije imao straha, a bilo je lijepo čuti i pohvalne povike upućene Anti od ljudi sa strane koji tada nisu znali kako je u njihovoj blizini i Antin otac. Odigrali su pet utakmica u pet dana, od toga dvije pobijedili i tri izgubili“, prepričao je Davor iskustvo iz Medulina.
Ante (gornji red, 7. s lijeva) u Medulinu na prvom probnom nastupu za U14 reprezentaciju
Osim nogometa, Ante i Duje su trenirali pet godina ninjutsu kod trenera Marija Tušeka te Davor ističe kako velike zasluge za disciplinu, dobru koordinaciju pokreta i staloženost dečki mogu zahvaliti upravo i svom bivšem ninjutsu treneru.
Ante i Duje s ninjutsu trenerom Marijom Tušekom
Za junaka priče Antu su nakon zapaženih nastupa na raznim selektivnim utakmicama interes iskazali Lokomotiva i Osijek, no Bahnici su odolijevali sve do poziva voditelja Škole nogometa Slaven Bulepo Romana Sovića i Lea Hajdinjaka s kojima su dogovorili kako će Ante ostati u Pakracu dok ne završi 8. razred te naposljetku potpisali ugovor po kojemu obavezno trenira s momčadi petkom te odigrava vikendom utakmicu, a po završetku osnovne škole, Ante planira u Koprivnici upisati Sportsku gimnaziju ili smjer farmaceutskog tehničara. Debitantski nastup za Slaven Belupo ubilježio je 22. veljače kada je na gostujućoj utakmici u Solinu ušao u igru u 64. minuti pri rezultatu 2:0 za domaćine, a mogućnost povratka u utakmicu Slaven Belupu je dodatno otežao Antin suigrač koji je dobio izravni crveni karton u 8. minuti te je utakmica naposljetku završila pobjedom Solina 3:0.
No tri dana nakon, na rasporedu je bila nova utakmica, domaći susret protiv Cibalije. Gosti su vodili prvo poluvrijeme 0:1, Slaven Belupo je izjednačio u 57. minuti, a novu priliku s klupe ponovno je dobio Ante ušavši u igru u 63. minuti. Nije mu dugo trebalo da demonstrira svoju klasu, uslijedila je prava simultanka u režiji Antiše koji je najprije u 73. minuti iznudio crveni karton kada ga je gostujući igrač udario laktom da bi potom u 77. primio loptu oko šesnaesterca gostiju te sjajno matirao vratara i tako donio svojoj ekipi sva tri boda kojima su preskočili Osijeka na tablici te zauzeli 3. mjesto iza prvoplasiranog Dinama i drugoplasiranog Hajduka – zaista scenarij iz snova!
Screenshot HNS semafor
Antin prvi pogodak u dresu Slaven Belupa kojim je ujedno donio i pobjedu svojoj ekipi
Da stvar bude još bolja, u idućem kolu Ante je 1. ožujka imao priliku zaigrati na Poljudu protiv svog omiljenog Hajduka. Ante je ušao u igru u 62. minuti pri rezultatu 7:1, a utakmica je završila izrazito dominantnom pobjedom Splićana 10:1, na što je Duje dobacio „šta će vam tek Dinamo napraviti“, a možete zamisliti našu reakciju gdje se i otac Davor kao okorjeli Hajdukovac pridružio salvi smijeha.
Duje u dresu pakračkog Hajduka
„Jednostavno su predobri i premoćni, isto kao i Dinamo. Poljud sam doživio kroz razgledavanje stadiona, ali zaigrati na tom travnjaku, onaj ulazak kroz tunel, 99% si siguran da ćeš ući u igru oko 60. minute, no svejedno me jako razveselio trenutak kad me trener poslao na zagrijavanje. Iako su nas rezultatski rasturili, pokušat ću izvući samo ono pozitivno iz tog iskustva i zadržati u sjećanju uspomenu kada sam zaigrao protiv Hajduka", „Misliš, kada si prvi put zaigrao protiv Hajduka?“, upitah ga, na što je s osmijehom potvrdio kako se nada da će odigrati i sljedeći duel s Hajdukom prvom prilikom.
Antiša i Davor su na kraju razgovora poručili kako zahvaljuju svim trenerima Hajduka i Lipika, a posebno trenutnom treneru Dubravku Ljevakoviću koji ga je preporučio te treneru Slavonije Požega Anti Bulatu, koji je Antu prepoznao i vodio uz ostale trenere na selekcije.
Ovaj pristojan momak sve je zaslužio radom, disciplinom, dobrim ponašanjem, fokusiranošću, talentom i hrabrošću, a uz odlično očevo manevriranje, podršku majke i ostatka bliže i šire obitelji, nadamo se da će nas veseliti još dugo i predstavljati Pakrac u dresovima koje si i sam poželi.
- PIŠE: Pakrački list
- 179
Pakračke brdske kamene utvrde uz planinsku cestu - Čaklovac i Bukovik
Psunj, planinska međa zapadne i središnje Slavonije, lepezasto je izdužen uz rijeku Savu, Pakru i Orljavu, a njegove obronke krase stotine dubokih klanaca izrezbarenih planinskim brzacima. Iz zemljine kore je u plamenu i potresu izrastao zasigurno prije 330 milijuna godina, iako postoje naznake i o znatno starijoj dataciji koja bi sezala i milijardu godina. Uvelike on grbi ravnu Slavoniju, i njezinim stanovnicima, koji na njegovom tjemenu postoje tek dašak vremena, otežava put. Psunj je svoju osoru narav pokazivao generacijama, a upravo teškoća kretanja njime uvjetovala je i kreaciju snažnih prapovijesnih utvrđenja. Ipak, prvo znatnije (zabilježeno) savladavanje njegovih klanaca pokazala je srednjovjekovna civilizacija slavonske Hrvatske. Isprva, planinski klanac Pakre i Orljave popunila je srednjovjekovna via Colomanis, Kolomanova kraljevska cesta, povezujući Zagreb preko Pakraca i Požege sa Osijekom. Danas nam je mnogo nejasnija druga, vrlo važna Dukina cesta, uz koju se vežemo prvi spomen 1210. godine. Ona je okomito sjekla Kolomanovu cestu kod današnjeg Dragovića i nastavljala preko Psunja do srednjovjekovnog samostana Rudine na istoku i templarske utvrde Račeša na zapadu.
Arheološko iskopavanje ovako velikih sustava prometnica gotovo pa i nije moguće, stoga sa moramo bazirati na površinsku ostavštinu tih žila kucavica srednjovjekovne Slavonije. I nailazimo na prvi problem. Sve srednjovjekovne prometnice prekrile su moderne asfaltirane trase i šumske uvelike strojno iz nivelirane prometnice. Ovdje praktički nećemo ništa naći. Moram reći kako ipak ima nade, koja se suptilno manifestira u ostacima srednjovjekovnih psunjskih zidina. Naime, brojna arheološka otkrića od 2021. do 2025. godine, ukazala su na poveliku mrežu srednjovjekovnih zidanih lokaliteta na Psunju koji su morali biti povezani cestom. Tako je sada moguće povezati benediktinski samostan Rudine sa srednjovjekovnom utvrdom Orljavac pa dalje se utvrdom Bukovik (vrh Javorovica), što su nastale na samom početkom 13. stoljeća. Sada znamo kako je Dukina cesta prelazila preko visova Psunja i spajala se sa trasom uz rijeku Rogoljicu, dalje prema templarskoj utvrdi Rašaški kod današnjih Bobara.
Ipak njezin najsnažniji krak, vodio je sjeverno prema srednjovjekovnoj aglomeraciji vrlo snažnog Dragovića i Sirača, izravno kroz klanac Rakovog potoka. Upravo ovdje ostaci zemljanih srednjovjekovnih stražarnica ukazuju na važnost opisanih komunikacijskih pravaca. Iako na prvi pogled ovako težak planinski put izaziva skepsu za njegovom potrebom kao i samu tehnološku mogućnost srednjovjekovnih putnika (zapregom), dodatno izgradnja utvrde Čaklovac podupire temelje ovog kompleksa. Povrh dominantnog hrbta, Čaklovac je štitio Rakov klanac isprva lakim streličarskim naoružanjem i brdskim stražarskim jedinicama, da bi vrlo brzo, napretkom tehnologije, tu ulogu mogao prepustiti teškoj artiljeriji. Procvat prometne tehnologije uskoro će utjecati i na formaciju zapanjujuće strmih srednjovjekovnih puteva, od kojih je najfascinantniji cik-cak strmi uspon uz čaklovačke hridi.
Pristup novim tehnologijama za analiziranje terena kao i brojna otkrića starih prometnica na Pakračkoj gori i u dolini rijeke Bijele ponudila su snažnu analogiju za proučavanje zapadnoslavonskih cesta. Rudonosno gorje Psunja bilo je znatno povezanije i naseljenije u srednjem vijeku nego što to danas možemo pretpostaviti. Tadašnja svijest putovanja uvelike se razilazila sa današnjim prometnim pristupom koji favorizira ravnije i manje izazovne trase. Izgleda kako je ušteda vremena u srednjem vijeku bila prioritet, a kreacija zahtjevnih trasa izlagala je putnike izazovima pothvatima. Možda ovakvo poimanje putovanja ima i redovnički filozofski korijen posebno afirmiran u ovom razdoblju ljudske prošlosti. Svakako, nećemo pogriješiti ako kažemo da je Čaklovački prolaz (Rakov klanac), srednjovjekovna vrata Psunja, ujedno i zahtjevna gotička staza iskupljenja.
Piše: Krešimir Vacek
- PIŠE: Pakrački list
- 590
Od danas u poslijepodnevnim satima u prodaji (u Suvenirnici Pakrac i u KTC-u) novi, 642. broj „Pakračkog lista“.
Mjesec veljača, koji je inače obilježen Valentinovom, ove je godine bio ispunjen i brojnim skupštinama naših hvalevrijednih udruga koje su predstavljale svoj cjelogodišnji rad. Riječ je o udrugama koje su uvijek „zasukanih rukava“, spremne na djelovanje i doprinos zajednici, što svojim predanim radom iznova potvrđuju.
Osim Valentinova, s dolaskom kraja mjeseca sve je više događanja i zbivanja u našem gradu.
Vrijeme maškara i krafni ponovno je unijelo vedrinu i razigranost u svakodnevicu. Djeca su dobila priliku pokazati svoju kreativnost i šarenilo u punom sjaju, dok su građani s oduševljenjem i osmijehom na licu pratili malu, veselu povorku koja je prolazila gradom.
Mnogi su pritom poželjeli da maškare traju barem malo duže i da nam takvih trenutaka zajedničkog druženja i smijeha bude češće.
Kako se bliži kraj mjeseca, objavljen je i cjelovit program događanja, kako povodom Dana grada (čiji popis možete pronaći na posljednjoj stranici lista) tako i povodom obilježavanja 35. godišnjice početka rata u Pakracu. Obilježavanje je započelo sada već nadaleko poznatim sedmim Dječjim festivalom domoljubne glazbe „Croatio, iz duše te ljubim“, po kojem naš grad postaje sve prepoznatljiviji.
Donosimo i niz drugih zanimljivih i aktualnih tema, poput novog javnog linijskog prijevoza i njegov cjenik, sigurnosti u našem gradu, problematike vezane uz vožnju romobila koji će nastupiti čim grane prvo sunce te pitanja stranih radnika i odnosa tvrtki prema njima. Riječ je o problematici koja je u sve većem porastu, a koju u temi broja dodatno pojašnjava naš policijski načelnik. To su teme koje izravno utječu na svakodnevni život i potiču nas na razmišljanje o osobnoj odgovornosti i zajedničkom suživotu sa stranicma.
Ne možemo ne spomenuti ni raznolike kolumne naših vrijednih kolumnista s temama koje su svakim novinama sve zanimljivije.
Ovaj je mjesec, između ostaloga, snažno odjeknula i vijest o povećanju računa za vodu. Poskupljenje je, nažalost, mnogima prošlo gotovo “ispod radara”, no ubrzo će se osjetiti na našim novčanicima.
O toj temi, kao i o drugim novitetima, detaljnije smo razgovarali u intervjuu koji donosimo u ovom broju naših novina.
Na kraju, nitko ne može sa sigurnošću znati što nam budućnost donosi, bit će tu lijepih trenutaka, ali i onih izazovnih, možda i teških, koji će od nas tražiti snagu i strpljenje, a na nama je da u svemu tome ostanemo svoji.
- PIŠE: Pakrački list
- 359
... jedna od popularnijih destinacija za kraće ture motorom uz Željavu, Kumrovec i Rastoke, zasigurno je i Petrova Gora. Nekih šezdesetak kilometara od Zagreba te cca sat i pol do dva vožnje autom. Na dva kotača malo brže. Dan nije bio hladan, reklo bi se čak odličan za vožnju krajem veljače. Ugodan planinski zrak mami me dubokom disanju nakon magle koju sam ostavio u Zagrebu. Jednog dana potkraj veljače 2020. uputio sam se i ja tamo, na Kordun. Gvozd je općina u Hrvatskoj, u Sisačko-moslavačkoj županiji. Sjedište Općine Gvozd nalazi se u naselju Vrginmost, koje je u razdoblju od 1996. do 2012. također nosilo naziv Gvozd.
Šumsko područje okolo naselja proglašeno je značajnim šumskim krajobrazom. No po čemu je poznato? Netko će istaknuti devastirani spomenik i odašiljač na vrhu Petrovac. Spomenik partizaniji i rasipništvu crvenih drugova u vremenu bivše Jugovine. Meni je draže istaknuti povijesnu notu na Gvozdu vezanu uz storiju o kralju Petru Svačiću. Tek rijetki će spomenuti šumsko i orintološko blago ovog kraja, a uistinu tek poneko i pavlinski samostan Petrovac.
Moram spomenuti kako su početkom velikosrpske agresije sa tog područja protjerani malobrojni Hrvati, a mnogi i zvjerski pobijeni. Gvozd je početkom i nakon balvan-revolucije bio u skupu općina koje su držali srpski pobunjenici. Na svom četničkom derneku 04. ožujka1991. ili kao su to zvali događanju naroda na ovom mjestu odlučili su kako sa Hrvatima ne žele živjeti. Organizator je bio SDS.
No nisam se tomu došao podsjetiti. Stigavši na zacrtano odredište parkiram motor i prve klikove radim na tom ogromnom devastiranom ruševnom objektu. Ulazim unutar samog objekta koji nije zaštićen od nepotrebnih ulazaka. Niti moga. Ne može se reći kako kretanje unutar te soc-komunističke megalomanije danas nije bezopasno. Spomenik je izgrađen na vrhu Mali Petrovac; na 507 mnv. Ističu se nemaštoviti natpisi/grafiti po unutarnjim prostorijama o povijesti njegove gradnje te posvuda razne novovjeke škrabotine (grafiti). Ispred betonske građevine Stoji podsjetnik na nekada servirano nam bratstvo i jedinstvo. Okrugli spomenik sa rubnom porukom latiničnim i ćiriličnim slovima. Možda se time željelo potisnuti sjećanje i spomen na kralja Petra Svačića i dio naše davne i dične ovdašnje hrvatske povijesti.
Treba spomenuti kao je ovaj spomenik ustanku naroda Banije i Korduna izradio (zamislio) kipar Vojin Bakić. Izgradnja spomenika završena je 1982. godine.
Edukativnom stazom o ptičjim i biljnim vrstama uputio sam se prema ostatcima bivšeg samostana Pavlinskog reda na nedalekom susjednom vrhu (517 mnv). Putem pratim informativne drvene panoe. Nalazim i promatračnicu koja je izgrađena u skladu sa prirodom. Drvena je, nalik na lovačku čeku. Oko mene se budi prizemni soj šume sa nekim endemičnim biljkama. Posebnost Petrove gore predstavlja veliki broj jestivih gljiva koje se mogu sakupljati tijekom čitave godine. Često se ovdje održavaju i škole u prirodi te razne radionice i edukacije o prirodi i potrebi njenog očuvanja. Orintološki park prostire se na 13,6 hektara kojim dominiraju stabla hrasta, bukve i graba. Idealni su za ptičja staništa.
O povijesti ruševina samostana također učimo sa info ploča. Ove su na žalost metalne/limene.
* Samostan su osnovali templari, vjerojatno 1303. ili prema nekim izvorima godinu kasnije. Pouzdan podatak da na tom lokalitetu djeluju pavlini je isprava iz 1328. Bogati red s bogatim posjedima pokleknuo je pred stalnim turskim nasrtajima sredinom XV. st. Jedan je od najstarijih pavlinskih samostana u Hrvatskoj. Stradao je 1445. godine kad su ga prvi put spalili Turci. Pavlini su ipak u njemu proveli još jedno stoljeće, a napustili su ga 1558. godine, također zbog turskih napada. Od tada pavlini borave u samostanu u Kamenskom pokraj Karlovca. Na ruševinama samostana u 17. stoljeću podignut je krajiški čardak koji je izgubio svoju funkciju prestankom turske opasnosti u 18. stoljeću.
Odlazim do Kraljeva groba. Narodna predaja govori da je upravo na ovom mjestu 1097. godine,u borbi s ugarskom vojskom pod vodstvom kralja Kolomana, poginuo kralj Petar Svačić – posljednji hrvatski kralj narodne krvi. Pristup Kraljevom grobu je makadamski put, a sam grob označen je spomen-pločom koju su podignuli šumari Karlovca u svibnju 2006. godine. Bitka na Gvozdu bila je hrvatsko-ugarski oružani sukob koji se vodio 1097. godine na gori Gvozd između hrvatske vojske predvođene kraljem Petrom Snačićem (prema starijim izvorima Svačićem) i ugarskih snaga pod zapovjedništvom kralja Kolomana Arpadovića. Do bitke je došlo zbog zaoštravanja dinastičke krize nakon smrti Stjepana II., posljednjeg hrvatskog kralja iz dinastije Trpimirovića. te ugarskog polaganja prava na hrvatsku krunu. Sama kriza započela je nekoliko godina ranije, kada je 1089. umro kralj Dmitar Zvonimir. Sraz dviju vojska na planini Gvozd bio je vrhunac tih dugotrajnih političkih i vojnih previranja u Hrvatskoj. Bitka je završila porazom Hrvata i smrću kralja Petra. To je imalo dalekosežne posljedice i značilo presudnu prekretnicu u hrvatskoj povijesti, jer od tada hrvatskim zemljama više nikada nisu vladali kraljevi narodne krvi, nego oni tuđinskog podrijetla.
Svoj obilazak završio sam klopicom u pl. domu Muljava, odakle inače kreće planinarska obilaznica. Kompletna planinarska kružna staza sastoji se od osam kontrolnih točaka i kulturno-povijesnih lokaliteta. Opcija su također poučne staze: Rimski put i Kraljev put, prilagođen osobama s teškoćama u kretanju. Može se poći i do nekoliko ruševina kula/utvrda iz davnih vremena. Toliko o ovoj posjeti.
Izvori navedeni na: https://lukylipik-vrijemeodluke.blogspot.com/2025/12/oci-pune-hrvatske-petrova-gora.html
Piše: Marijan Lukić Luky
- PIŠE: Pakrački list
- 917
Slika 1. Mogući izgled utvrde Pakar
Današnja Badljevina nastala je u novom vijeku spajanjem stanovništva sa dva velika srednjovjekovna posjeda, koja su egzistirala na širem području Badljevine. Veći i nešto stariji posjed, Pakar, nalazio se na zapadnom dijelu današnje Badljevine, a posjed Bagenovac jugoistočno od današnjeg naselja.
Posjed Pakar, često nazivan i Petrovina nalazi se uz rijeku Bijelu, na lokaciji Zidine. Vrlo je blizu današnjih Gornjih Sređana, ali ipak u katastarskoj općini Badljevina. Povijesni izvori ovaj oppidum pripisuju obitelji Pekry još 1228. godine, kada njime vlada Petar, kasnije Abraham, sin Marcela. Pola stoljeća kasnije će Petar Pekri (mlađi), sin Benedikta, uzeti titulu bana čitave Slavonije… Ovaj iznimno veliki srednjovjekvni posjed danas pokazuje ostatke bedema, opkopa, ostataka podgrađa i groblja na prostoru većem od 5 hektara. Utvrdom u jugoistočnom dijelu dominira humak opkopan dubokim jarkom koji se najvjerojatnije punio vodom.
U ovogodišnjim arheološkim istraživanjima pronađen je plemićki palas građen od rimske opeke i tegula, učvršćenih blatom. Unutar građevine zabilježena je i podnica od nabijene zemlje, a svi arheološki slojevi bili su bogati kasnosrednjovjekovnim stolnim posuđem. U palasu je pronađeno željezno koplje i ostaci izgorenih drvenih greda. Ipak, mnogo raniji dio ovog gradišta bio je nizinski prostor zapadno od fortificirane opkopane mote. Istraživanja prošle godine ovdje su potvrdila postojanje zemljanog bedema od nabijene ilovače te rub velikog kvadratnog zdanja.
Tek su ovogodišnja zračna snimanja utvrdila impresivnost ovog zdanja bogatog pravokutnim prostorijama. Pronalazak ulomka križnorebrastog svoda, ljudske palčane kosti i bogatstvo slojeva gotičkim posuđem koje je općenito ukrašeno kršćanskim motivima već je tada ukazao na sakralni zonu. Evidentno je pred nama ostatak samostana sv. Augustina koji se više puta spominje u povijesnim izvorima.
Nadalje, isti popisi poreza donose kako utvrda sa podgrađem ima 115 dimova (podgrađe) 5 su posjedovali svećenici, a čak 35 redovnici sv. Augustina. Na sjevernom dijelu lokaliteta evidentirano je srednjovjekvno groblje uz koje povijesni izvori spominju crkvu sv. Petra i crkvu Blažene Djevice Marije. Po svemu sudeći, ovdje je smještena i grobnica obitelji Pekry. Jugoistočno od današnje Badljevine nalazi se brežuljak Gradina ili Peljevci.
Slika 2. Ostaci samostana sv. Augustina vidljivi u žitu
Prije nego li je započela zemljoradnja na ovom lokalitetu, prostorom je dominirao brežuljak 50x50 metara okružen opkopom 15 metara širokim opkopom i zemljanim bedemom. U srednjem vijeku se na brežuljku nalazio plemićki palas, dodatno branjen drvenim palisadama. Sjeverno od ovog najbranjenijeg utvrđenja postojalo je podgrađe, a jugoistočno veliko groblje sa crkvom. I dan danas vidljivi su ostaci zidina u polju koje povijesni izvori 1334. godine pripisuju crkvi sv. Križa. Groblje oko crkve pokazuje obilno korištenje antičkog crijepa kao grobnog pokrova ili za označavanje grobova. Povijesni izvori navode kako se ovaj posjed odvojio od utvrde Pakar početkom 14. stoljeća, a cijeli oppidum dobiva naziv Bagenovac po plemiću Stjepanu Bagimu, odnosno Bagenu. Posljednji se put utvrda spominje kao Sveti Križ u vrijeme pada u turske ruke. Godina 1760. se uzima kao trenutak kada je stanovništvo iz nekadašnjeg Bagenovca i Pakra osniva današnju Badljevinu. Mnogi u nazivu Bagenovac vide poveznicu sa današnjim imenom Badljevina.
Piše: Krešimir Vacek
Slika 3. Mogući izgled utvrde Bagenovac
- PIŠE: Pakrački list
- 1204
Od danas u poslijepodnevnim satima u prodaji (u Suvenirnici Pakrac i u KTC-u) novi, 641. broj „Pakračkog lista“.
Siječanj je mjesec kada malo odahnemo, smješten između dva “velika” potrošačka ludila – Božića i Valentinova. Nakon blagdanskih druženja, punih stolova i užurbanih dana, vraćamo se mirnijim danima, pokušavajući isprazniti pune želuce, ali i ponovno napuniti novčanike za ono što nas tek čeka.
Uz trgovačko ludilo koje redovito prati prosinac, početak godine donosi i porast zaraznih bolesti. Bolnice u Požegi i Pakracu ponovno su se suočile s povećanim brojem pacijenata gripe, a njihovo zatvaranje vrata podsjetila su nas na godine pandemije koronavirusa. Iako se čini kao da je to bilo jučer, od tog razdoblja prošlo je već pet godina, na što nas je podsjetio i 5. memorijalni rukometni turnir “Siki”, vijest koja je tada mnoge zatekla.
Početak mjeseca obilježili su snijeg, niske temperature i led, no zahvaljujući pravovremenom radu Vlastitog pogona Grada Pakraca i dobro održavanim prometnicama, siječanj je u gradu prošao bez većih problema, na čemu svima uključenima dugujemo zahvalu.
Ovaj mjesec donio je i lijepe vijesti koje su nas iskreno razveselile. Posebno izdvajamo otvaranje logopedskog odjela u Pakracu, koji od početka godine pruža važnu podršku djeci s govornim poteškoćama. Stručnjaci ističu kako roditelji sve ranije prepoznaju izazove u razvoju govora, što je iznimno važno jer rano djelovanje često donosi najbolje rezultate. Svako dijete ima svoj put, a nekima je potreban samo mali poticaj da bi pokazali koliko stvarno mogu.
Razloga za ponos imamo ponovno i u sportu. Iskrene čestitke upućujemo Pauli Lucić na ulasku u kadetsku reprezentaciju Hrvatske u rukometu, kao i na uspjehu u fotografiranju zabilježenom u Italiji. Lijepo je vidjeti kako se trud i predanost naših mladih prepoznaju i izvan granica Hrvatske. Na nama je da ih podržimo, saslušamo i budemo uz njih dok otkrivaju što vole i čemu žele posvetiti svoje vrijeme.
Za kraj, vrijedi najaviti i “Noć muzeja 2026.”, manifestaciju koja svake godine okuplja ljubitelje kulture svih generacija. Muzej Grada Pakraca, Gradska knjižnica te Muzej vojne i ratne povijesti pripremaju bogat i raznolik program, od glazbenih i književnih sadržaja, do izložbi i druženja. Bit će to večer u kojoj svatko može pronaći nešto za sebe bez obzira na dob.
Više o svim ovim pričama, ali i o brojnim drugim zanimljivim i važnim temama iz našeg grada i okolice, donosimo u ovom broju Pakračkog lista.