Veseli je bio završetak ljeta u pakračkim obiteljima Štor. Najprije se (24. kolovoza) oženio 37-godišnji Marko, trenutno treća živuća generacija pakračkih Štorovih, za izabranicu Valentinu Karlović. Dva tjedna poslije njegova baka Ivanka i djed Tonči, pravim imenom Antun, proslavili su 60 godina braka. Tako nas ova priča vraća u pedesete godine prošlog stoljeća kada su dvije mlade osobe započele rad u pakračkoj bolnici.

Tada djevojka Ivanka Ajman iz Prekopakre, rođena 1940. godine, 1958. godine dobila je posao kao medicinska sestra u pakračkoj bolnici iako nije završila medicinsku školu. Potreba za medicinskim osobljem je bila u to vrijeme velika pa su u bolnici zapošljavali i one koji su se tek namjeravali uz rad školovati za to zanimanje. Istim putem je u nekako isto vrijeme krenuo i dvije godine stariji Antun Tonči Štor iz Pakraca, iz Cesarčeve ulice, koji je po zanimanju bio krojač, ali kako u Pakracu nije bilo krojačkih obrtnika zainteresiranih za zapošljavanje mladih krojača, put ga je 1956. godine odveo u bolnicu i dodatno školovanje. Oboje, ne samo da su radili na odjelu psihijatrije pakračke bolnice nego su tamo proveli, što je danas nezamislivo, cijeli radni vijek; Ivanka do 1991., Tonči do 1994. godine. No za poznanstvo i kasniju vezu presudno je bilo dodatno školovanje gdje su se upoznali i počeli „hodati“. Godinu dana kasnije, ili točno 5. rujna, imali su svatove. Datum baš i nije slučajan jer je već četiri dana kasnije Tonči morao u tada obvezno dvogodišnje služenje vojnog roka. Devet mjeseci kasnije rodio se sin Davor, danas jedan od najboljih pakračkih kuglača, zaposlen u pakračkoj Šumariji.

Posao-kuća-djeca

Ostatak životne priče, osim po dužini trajanja, jer rijetki su brakovi koji dočekaju 60. obljetnicu, sličan je brojnim pakračkim obiteljima iz tog vremena koji u najkraćim crtama može stati u tri riječi: posao - kuća - djeca.

Štorovi su izvorno Nijemci i koliko je Tončiju poznato, jer nije previše istraživao, u Hrvatsku i Pakrac je doselio njegov djed koji se izvorno prezivao i pisao Stohr. No Hrvatima je to bilo prekomplicirano pa su „po Vuku“ pojednostavili prezime u današnju verziju Štor, a stari Pakračani sve Štorove još zovu i Mife. Za to je zaslužan upravo Tonči jer je u školi na pitanje o hranidbenim nitima gljive umjesto hife, odgovorio mife na što mu je učitelj rekao „pravi si ti Mifa“ i tako stekao nadimak, ne samo za sebe, nego i za ostatak muških članova obitelji te generacije.

Kao u svi mladi bračni parovi 60-tih godina po povratku Tončija iz vojske život su počeli u podstanarstvu, neko vrijeme kod Tončijevih roditelja, preko puta današnjeg hotela, neko vrijeme u iznajmljenoj sobi u „Rusiji“ (ulica prema Gavrinici) u kojoj su živjela sva tri člana obitelji što je bila i prepreka za sljedeće dijete.

Kao i brojni drugi mladi bračni parovi godine 1963. su kupili od Şanta (starijeg) Tessarija gradilište, koje je uz to već bilo nacionalizirano, u Ulici Matije Gupca, na strani do Pakre, danas na kućnom broju 121, u kojoj su se u to vrijeme počele graditi obiteljske kuće, gotovo sve jednake s dvije sobe do ulice, te u „ključu“ u dubinu dvorišta ostale nužne prostorije koje su u pravilu godinama dograđivane kako se povećavao broj ukućana, ali i kako su dozvoljavale materijalne prilike što je u to vrijeme se uglavnom poklapalo s otplatom prethodnog kredita i podizanja novog. Ono što je bilo pomalo specifično u to doba za Pakrac, izbor lokacije kod kupnje gradilišta je ovisio o mjestu rada, bar jednog supružnika. Tako su Pilansku ulicu naseljavali uglavnom zaposlenici pilane, kao i Gundulićevu koju su dopunjavali mlinari iz obližnjeg mlina. Po toj logici, Ulicu Matije Gupca su naseljavali uglavnom zaposlenici bolnice, mada u to vrijeme nisu imali most preko Pakre koji bi im bolničke zgrade doveo u susjedstvo. „No imali smo čizme“, sjećaju se Štorovi, a uvijek bi netko preko korita rijeke prebacio kakvu gredu ili fosnu kojom se moglo prijeći dok ju nabujala Pakra ne bi odnijela. I tako godinama iznova sve do poslije rata kada je konačno napravljen korektan pješački most.

Gradnja bez „izvođača radova“ i roka završetka

 Kuće su se tada gradile bitno drugačije nego danas. Nije bilo „izvođača radova“ i roka završetka, gradilo se pomalo radnim akcijama prijatelja i rodbine. I tako u krug, jedni drugima. Za Štorove je sretna okolnost bila što je Tončijev otac Đuro bio zidar pa je on najviše povukao. U novu kuću su uselili 1966. godine, što naravno nije značilo da je ona završena. Godinama kasnije se nastavila uređivati unutrašnjost i dograđivati razne popratne prostorije, kao što su garaža i tada neophodna pušnica. Radilo se i prošle jeseni kada su zamijenili vanjsku stolariju.

Novi stambeni prostor omogućio je i novog ukućana pa je iste godine rođena kćer Branka, danas liječnica u Zadru udana za Tihomira Tomčića, još jednog našeg bivšeg sugrađana kojeg nekoliko puta godišnje možemo vidjeti u Pakracu kada ova zadarska obitelj dođe obići Brankine roditelje i brata.

Godine poslije uglavnom su prolazile u radu, najvećim dijelom na psihijatriji na kojoj su sve do Brankinih 13-14 godina Ivanka i Tonči, izmjenjujući se u tri smjene, pazili da im se smjene ne poklope kako malo dijete ne bi ostalo samo kod kuće, što je tada bila praksa kod svih poslodavaca i nije bilo problema da se takav način rada uskladi. Uz dvije bolničke plaće, materijalno poboljšanje života se tražilo, ne kao danas u dodatnom radu na tržištu, već u vlastitom dvorištu kroz obradu vrta, hranjenje kokoši i svinja što tada, ne samo da u gradu nije bilo zabranjeno nego se smatralo normalnim. U osiguranju hrane za uzgoj životinja bilo je značajno i malo obiteljske zemlje u Prekopakri, što je značilo i dodatni rad, van one bolničke smjene. No bilo je vremena i za zadovoljstva. Kod Tončija je to bio nogomet koji je igrao od 1952. do 1957. godine u Hajduku radi čega Ivanka niti danas ne voli ovu igru jer je za odlazak nedjeljom u kino morala čekati završetak utakmice na Uroševcu, tadašnjem nogometnom igralištu na kojem je danas KTC.

Kredit po kredit i kuća se dovršavala, kao i namještala uređajima koji su se tih godina počeli masovno useljavati u kuće tadašnjih Pakračana kao što je televizor, usisavač, stroj za pranje rublja i slično.

Kao kod svih - „fićo“ prvi auto

Godine 1974. tako je došao i red na kredit za prvi automobil, a koji drugi nego „fićo“. Od tada Štorovi, mada Ivanka ne vozi, nisu bili nikada bez automobila. Promijenili su ih pet, a i danas Tonči vozi Punto. S automobilom je bio dokučiv i Jadran, pa su Štorovi koristili pogodnost za ljetovanja u sindikalnim odmaralištima koje su nudile tadašnje pakračke i lipičke tvrtke i ustanove promijenivši na taj način desetak jadranskih lokacija.

Uhodani životni ritam, koji je skoro narušen početkom 70-tih godina kada su Štorovi pravili papire za odlazak u Australiju, ali se Tonči predomislio, počeo se mijenjati 1983. godine kada je iz kuće otišao sin Davor koji je prethodne godine oženio sugrađanku Dubravku, rođenu Biljan, kasniju dugogodišnju bankarsku službenicu. Dvije godine kasnije iz kuće na studij medicine u Zagreb je otišla i kćer Branka i od tada Štorovi, izuzevši prvo vrijeme vikende kada studenti dolaze kući, žive sami. Majka Ivanka nije bila sretna izborom studija svoje kćeri. No moglo je i gore jer je Branka najprije htjela upisati srednju medicinsku školu što nikako nije bilo prihvatljivo majci, jer kao dugogodišnja medicinska sestra na odjelu, znala je da sestre najviše rade i da su za sve krive upravo one. No nije se suprotstavila izboru kćeri, kao što se  niti pet godina ranije nije miješala u sinovljev izbor automehaničarske škole u Daruvaru i njegovog kasnije odustajanja od studija strojarstva. Godine 1988. udala se Branka za Tihomira što je bio definitivno znak da će godinama građena kuća u Gupčevoj ostati dom samo za Ivanku i Tončija, jer je Davor već gradio kuću na Praulji.

Nove generacije Štorovih

Tih osamdesetih godina počela je stizati i sljedeća generacija Štorovih. Prvi od unuka se rodio Davorov sin Marko (1982.) i Igor (1989.), a potom i Brankini sinovi Ivan i Matija. U ovoj jubilarnoj bračnoj godini dodatno veselje je u travnju rođenje prvog praunuka i trenutno četvrte živuće generacije Karla, sina nedavno vjenčanih Marka i Valentine. Kao što je danas sve češća praksa, mali Karlo je bio u svatovima svojih roditelja održanim u kolovozu.

No onaj ustaljeni životni ritam, kao i svim Pakračanima, narušen je ratne 1991. godine. Oboje Štorovih se 27. rujna vratilo sa svoje, kako se kasnije ispostavilo, zadnje smjene u pakračkoj psihijatriji. Zbog siline minobacačke i mitralješke pucnjave preko Pakre se više nije moglo, pa su nakon što je evakuirana pakračka psihijatrija i oni napustili Pakrac. Vratili su se u lipnju 1992. godine u svoju oštećenu kuću u kojoj su živjeli prvih mjesec dana bez struje i vode, a kasnije još neko vrijeme bez plina i telefona. Ali su bili kod kuće.

Ivanka je odbila da se zajedno sa suprugom odu slikati pred pakračku psihijatriju u kojoj su zajedno imali 71 godinu radnog staža, kako ona kaže, ipak ugodnog. Jer preteška joj je i sama pomisao da ta zgrada sada u ruševnom stanju zjapi prazna mada i to ima jednu svoju prednost. Da su u njoj još pacijenti i osoblje iz vremena kada je ona radila, boji se da bi ih, iako sada zbog oštećenja kukova teško hoda uz pomoć štapa, povremeno obilazila.

Najveća radost djeca i unučad

I kada bi se moglo, u životu ništa bitno ne bih mijenjala, kaže Ivanka ističući da su najveća radost uvijek bila, najprije djeca, a potom unučad. A upravo ove godine joj se ispunila jedna od većih želja posljednjih godina, oženio se najstariji unuk Marko što mu je baka, kako sama kaže, već godinama predbacivala. Stoga je i proslava 60. obljetnice braka koju je 8. rujna u svojoj kući pripremio sin Davor bila veselija.

Vjerojatno su mnogi koji su pročitali ovu životnu priču Štorovih u njoj prepoznali i život svojih roditelja ili nekih od bližih obitelji. Naravno jer je riječ o „posve pakračkoj obiteljskoj priči“. Samo što ova traje ipak duže nego što smo to navikli. I neka tako ostane još godinama.