- PIŠE: Domagoj Ajman
- 6523
Danas je u Pakracu u Bolničkoj ulici pored „Zdravljaka“ otvorena nova trgovina za kućne ljubimce pod nazivom „PET TIN“, u lokalu u kojem je dosad poslovao Željko Parag - Prga. Kroz razgovor s novim vlasnikom trgovine iz Daruvara, Darijom Orozovićem, saznajemo kako isti centar za životinje ima i u Daruvaru te se odlučio otvoriti ga i u Pakracu nudeći pristupačne cijene, prošireni asortiman ribičkog pribora te hranu za kućne ljubimce.
- PIŠE: Pakrački List
- 5443
Piše: Duško Kliček
Kada ti se od najranije mladosti Pakra, šume, livade i pakrački vinogradi, ulice grada, pa trešnje, grožđe i još koješta iz vinograda i voćnjaka uvuku u krv, onda ti život i ne može biti drugačiji, nego što ga u izviđačima, planinarima i Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja živi već 51 godinu naš sugrađanin Zoran - Zoka Milaković.
Vikendom ga je teško naći kod kuće, jer su barem dva ili tri rezervirana za pješačenja i putovanja po hrvatskim planinama, a zna se desiti da se između dva vikenda „zalomi“ koja akcija HGSS-a, po koji kratak izlet brojnim planinarskim stazama u bližu ili dalju okolicu ili tek odlazak na planinarski dom Omanovac, već godinama drugi dom Zorana ili Zoke kako ga svi ili gotovo svi zovu. Tu je uvijek Dean Nagy, dragi prijatelj, pa netko od planinara, pa se zametne priča o šumama i planinama, o brojnim dogodovštinama, a sve se često završi pjesmom (Gašo, Nešo, Peđa i Barać) jer, kako kaže Zoka, kojemu je gotovo uvijek gitara dio planinarskog prtljaga, „kada nam se pjeva, mi zapjevamo, a kada ne, onda opet zapjevamo i zasviramo i tako svima nama ljepše završava dan“.
Djetinjstvo započelo uz Pakru
Božena, djelatnica u Organima uprave skupštine općine Pakrac i Stojan - Bačo Milaković, trgovac po struci, a poznatiji u Pakracu i Lipiku kao kuglač, rukometaš „Papuka“ i nogometaš „Hajduka“ (i jedne godine „Slavonca“ iz Lipika), imali su dvoje djece: Snježanu, danas poznatiju Milu (udanu Špelić) i tri godine mlađeg Zorana (rođenog 1972. godine).
Roditelji Božica i Stojan - Bačo
Božica potječe iz obitelji poznatog pakračkog užara Danijela Dane Babića, iz Ulice Matije Gupca, ali potječe i iz također poznate kuglačke obitelji, jer Dane je bio 1948. godine jedan od osnivača Kuglačkog kluba „Psunj“ (kasnije „Zanatalija“, pa „Pakrac“) i Općinskog kuglačkog saveza Pakrac, a brat Zdravko je bio prvi kuglački reprezentativac Hrvatske, savezni sudac i dugogodišnji tajnik Kuglačkog saveza. Otac Stojan je iz Kraguja, iz obitelji Steve i Stojanke, poljoprivrednika.
U takvom okružju djetinjstvo je proveo i Zoka: nogomet je igrao na betonu uz stambene zgrade, a sate i sate je s društvom provodio u šumi na Kalvariji ili uz Pakru koja mu je tekla, tako rekuć ispod prozora u Bolničkoj ulici… Jedini ozbiljan sportski pokušaj Zoka je imao kao osmoškolac u mladoj odbojkaškoj ekipi. Iz tog ranog dijela života Zoka izdvaja članstvo u izviđačima, gdje je stekao osnovna znanja, pa čak i nešto više o vještinama koje će mu itekako koristiti u njegovom kasnijem ozbiljnom druženju s prirodom. Posebno su mu u sjećanju ostala ljetovanja na Otoku Mladosti kod Šibenika kuda su ga roditelji puštali uz nadzor tri godine starije sestre Snježane. „U to vrijeme naučio sam mnoge vještine korisne za preživljavanje u prirodi koje i danas nosim u sebi, kao i sva ona lijepa druženja, uređenje logora, programe uz logorsku vatru…“, s ljubavlju se i danas sjeća tih dana Zoka.
Milakovići i Babići: (s desna): Snježana (Špelić), Siniša Babić, Zoran, Danijela (Ćasar)
Posljednje godine uoči početka rata obitelj Milaković je provela u novoj obiteljskoj kući na prelijepim padinama Fiškalovca - nedaleko puta za Kraguj, okružena šumom i padinama vinograda.
Srednju počeo u Zagrebu, završio u Pakracu
Kao dijete bio je, recimo to, vrlo živ. „Pa nema djeteta koje nije palo s trešnje, ili nekog drugog drveta, ili raskrvarilo palac na betonu…,“ kaže. Kao malog, zanimala ga je struja pa je nakon osnovne škole upisao u Zagrebu Srednju elektro tehničku školu „Rade Končar“. Međutim, više je volio zaobilaziti školu, a, priznaje danas, „ćaća me nije dovoljno tjerao“, pa je treći razred završio u Pakracu, ali srednje građevinske.
Pakrac i Hrvatsku sustigla je velika nesreća. Počeo je rat pa se i Zoka javio u Prekopakru, na prve linije obrane, gdje su već bili neki njegovi prijatelji (braća Huška, Svjetličići…). Zoka je u Hrvatskoj vojsci i policiji bio sve do „Bljeska“, a potom je započela njegova višegodišnja „konobarska karijera“ - kruh je, naime, počeo zarađivati u pakračkim kafićima „Škorpiji“ i potom u „Manivi“.
S kumom Zlatkom u izviđačima
Uz konobarske i mladenačke obveze našlo se i vremena za izviđače, njegovu prvu ljubav, pa je s nekolicinom prijeratnih članova osnovao Odred izviđača „Pakra“, na čijem je čelu, kao jedan od starijih u Odredu, bio čak 13 godina.
Planine ga odvele k sebi
U međuvremenu Zoka se također učlanio u Planinarsko društvo „Psunj“. Budući da jedno s drugim nije išlo, jer su se počele duplirati akcije, Zoka je ostavio izviđački život mlađima i sav se posvetio planinarima i planinama.
„Kuda god sam došao bio sam među mlađima, a čim bih „nabacio“ koju godinu života, dužnost predsjednika me nije mimoišla“. Tako je bilo u izviđačima i u planinarima. Znanja stečena u izviđačima te nova stečena, usmjerio je prema osobnom usavršavanju i napredovanju. Postao je vodič - instruktor Hrvatskog planinarskog saveza. Održao je, ali i danas održava s kolegama brojne tečajeve za vodiče, a 2016. godine je izabran za predsjednika PD „Psunj“. Dom je velika obveza svih članova i uvijek ponešto traži, a ništa od toga nije bez novaca. Za naš „Omanovac“ zna cijela Hrvatska. Nema nikoga a da ne zna za njega, pa uživamo i povjerenje HPS. Uz Dom održavamo i 90 kilometara planinarskih staza, uređujemo izvore, ali, jedna me stvar jako boli: sječa šuma. Pa što će planine bez drveta, bez stabala, ali, šumari imaju svoje mišljenje i mi smo nemoćni?“ razočarano kaže Zoka.
„Članstvo u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja smatram kao nadogradnju svega onoga što sam naučio u druženju s prirodom i kao priliku da još kvalitetnije pomažem ljudima. U HGSS sam ušao na poziv prijatelja Zvone Milera. Nakon završenog školovanja dobio sam zvanje spašavatelja. Na seminarima sam stekao mnoge prijatelje iz cijele Hrvatske, a ponosan sam što sam bio kroz potrage za nestalima u prilici pomoći ljudima“, kaže Zoka.
Podrška obitelji
Bez podrške obitelji ne bi, kaže, sve to mogao raditi. Supruga i djeca su mu velika potpora, a do sada je imao i ima i podršku Glazbene škole, čiji je djelatnik na održavanju od 2007. godine. Suprugu Dejanu (danas medicinsku sestru), tada učenicu Srednje medicinske škole u Pakracu, je upoznao dok je radio u „Škorpiji“. Vjenčali su se, prisjeća se uz malo razmišljanja Zoka, 1999. godine, uz svjedočenje kumova: Zlatka Kube iz Pakraca i Bernarde iz Daruvara. Imaju dva sina: Tina (rođen 2000. godine) studenta Više tehničke škole u Zagrebu - smjer računalstvo, i Franka, učenika 6. razreda osnovne škole. Žive u vlastitom stanu na pakračkom jugu, često su zajedno u planinarskim pohodima, a posebno vole „svratiti“ na Omanovac do kojega put zna na pamet i svaki njihov auto.
Roditeljska radost- promocija. S lijeva: Dejana, Tin, Franko i Zoran
A koliko voli svaku stazu Psunja i Papuka i sve hrvatske planine najbolje pokazuje kada kaže: uvijek iznova se radujem svakom putu i svakom usponu, jer svaka prijeđena staza i svaka planina - moj su Everest.
Mont Blanc - neostvareni san
Nakon svih tih prijeđenih planinarskih staza i putova, nakon prijeđenih gotovo svih značajnijih planinskih vrhunaca Hrvatske, došlo je vrijeme i za njegov Mount Everest - za Mont Blanc. Na taj alpinistički pothvat krenuli su članovi visokogorske sekcije pakračkog Planinarskog društva. Ovako je, ukratko, taj pohod izgledao:
„Jedna od etapa uspona na vrh Mont Blanca (4.809 m) bio je dom Tete Rousse (3167 m). Dok smo boravili u domu bili smo svjedoci nezgode koja je završila smrću planinara u tzv. Kuloaru smrti. Zbog loših vremenskih uvjeta (vjetra do 50 km/h i snijega na većim visinama) nakon doručka u 4 sata, odlučujemo odgoditi polazak. Goran Arbanas i ja odlučujemo se ipak na pokušaj uspona do doma Gouter, a ostatak ekipe odustaje od daljnjeg uspona. Nakon 4 sata stigli smo do Goutera. Na žiletu između starog i novog Goutera vjetar je u naletima bio i jači od 60 km/h, a temperatura se spustila na -15. Slijedeći dan, krenuli smo prema vrhu, ali smo nakon prijeđenih oko 100 m morali zbog nevremena - odustati. Mont Blanc ostaje za sada neostvareni san“, završio je Zoka tu alpinističku priču.
Zoran i Goran Arbanas – uspon na Mont Blanc
Takvom zovu ljepote prirode teško je odoljeti i u tome, kaže Zoka, možemo tražiti i odgovor na pitanje: Zašto? čovjek šeće prirodom, zašto planinari, zašto se penje na najviše vrhunce svijeta, zašto svatko ponaosob ide još dalje i još više po tako izazovnim i po život opasnim stazama, iako se u tome ne dijele medalje, niti dobivaju priznanja. Pitanje Zašto? postavio je prije nekoliko dana u Pakracu i Stipe Božić, dvostruki osvajač Mount Everesta i sedam drugih najviših vrhunaca svih kontinenata.
Ni Zoka nema odgovor na to pitanje, ali i dalje će, dok ga noge nose, a glava služi i dalje hodati Psunjom, ili Velebitom, a možda i ponovo krene na Mount Blanc ili s kolegama iz HGSS-a u pomoć izgubljenima i unesrećenima. Jer, još u njemu žive sjećanja na mladost, na dane života uz Pakru, Kalvariju, vinograde i šume, a znanja stečena još u izviđačima i ljubav prema prirodi nikako ne izlaze iz njega. A, po svemu sudeći, niti neće.
- PIŠE: Pakrački List
- 1378
Iz Komunalca d.o.o. Pakrac pozivaju sve korisnike usluga sakupljanja komunalnog otpada sa područja gradova Pakraca i Lipika koji su se upisali za dodjelu kompostera za kućno kompostiranje biootpada da ga mogu preuzeti u Komunalcu d.o.o. Pakrac. Preuzimanje je moguće svakog radnog dana od 07 do 15 sati. Također, oni korisnici koji se nisu upisali, a htjeli bi komposter mogu se upisati i odmah ga preuzeti, a ostalo je još stotinjak komada slobodnih za Pakrac i isto toliko za Lipik.
Kompostiranjem se dobiva kvalitetno gnojivo za vlastite nasade te smanjuje količina komunalnog otpada u spremnicima za otpad.
- PIŠE: Pakrački List
- 1262
Uoči skorašnjeg Dana planeta Zemlje, u Hrvatskom domu "Dr. Franjo Tuđman" u četvrtak 13. travnja u 17 sati gostovat će udruga „Šareni svijet“ s predstavom „Eko jeka i čarobna planeta“.
Ova edukativno-zabavna dječja predstava sastoji se od mnoštva interakcija s djecom gdje ona trebaju pokazati svoje znanje o planeti Zemlji. U predstavi gusar Balaram na zabavan način uči djecu o korištenju ekoloških sistema prijevoza (bicikl, romobil) umjesto vozila na fosilna goriva, pošumljavanju, važnosti vode, izbjegavanju bacanja smeća u vode, recikliranju i razdvajanju otpada, a sve prožeto humorom, veseljem i edukativnim porukama.
Cijena ulaznice je 3,50 EUR.
- 2203
Goran Štefanec iz Lepoglave, bivši pirotehničar, a danas pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske koji je boravio i u mirovnoj misiji u Afganistanu, danas je u spomen na oca, poginulog branitelja Josipa Štefanca, stigao u organizaciji Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Ogranak Ivanec do mjesta očeve pogibije u Pakracu.
Gorana i njegovu obitelj, zajedno sa kolegama i ratnim pripadnicima 104. brigade su ispred zgrade gradske uprave dočekali Miroslav Ivančić, predsjednik Gradskog vijeća Pakrac, predstavnici HVIDRA-e i prijatelji, kako bi zajednički odali počast položivši vijence i zapalivši svijeće ispred spomenika poginulim hrvatskim braniteljima. Nakon odavanja počasti poginulim hrvatskim braniteljima obišli su Muzej ratne povijesti i Gradski muzej.
Josip Štefanec bio je pripadnik 2. bojne u sastavu 104. brigade ZNG Varaždin, a poginuo je od snajperskog hica 9. travnja 1992. godine, na prvoj liniji bojišnice, ispred Vladikinog dvora u Pakracu.
- PIŠE: Iva Širac
- 1756
Udruga slijepih Pakrac - Lipik djeluje od 1996. godine i od tada su aktivnosti udruge raznolike i prilagođene potrebama članova, ali i posvećene edukaciji članova zajednice kako bi se stvorili preduvjeti za što kvalitetniji život slijepih u našim gradovima. Što znači usluga videćeg pratitelja i općenito kako je raditi u udruzi s jednom od najranjivijih skupina, koji su problemi i aktivnosti koje provode razgovarali smo s Mirsadom Madžarević koja je udruzi na raspolaganju članovima od 2010. godine.
Prije 12 godina zaposleni ste na mjestu videće pratiteljice. Što točno podrazumijeva to radno mjesto i kako se ono financira?
Zapravo sam u Udruzi slijepih počela kao volonterka negdje 2010. godine i pomagala sam prvenstveno s administrativnim poslovima i prijevozom po potrebi. Tada sam bila zaposlena u udruzi „Delfin“ gdje sam i stekla iskustvo pisanja i provođenja projekata. U to vrijeme je otprilike i sadašnji predsjednik Stanko Kovačić preuzeo vodeće mjesto u Udruzi slijepih. Te godine smo prošli na jednogodišnjem projektu tada Ministarstva demografije i socijalne skrbi kroz koji mi je bila osigurana i plaća i počeli smo s nekim aktivnostima. Sam program videćeg pratitelja je došao dvije godine nakon toga i od tada se redovito, svake tri godine, prijavljujemo. Posao videćeg pratitelja je zamišljen da omogućimo tu razliku slijepim osobama koja njima nedostaje jer osobe mogu imati fizički invaliditet, ali još uvijek biti sposobne za samostalni život. No, slijepa osoba to jednostavno ne može na isti način. Ne može voziti, ne može pročitati račun, ne može ispuniti obrazac. Videći pratitelj slijepoj osobi omogućava izjednačavanje mogućnosti, odnosno omogućavamo da slijepa osoba samostalno obavlja poslove i sudjeluje u svim aktivnostima u zajednici.
Nereguliran status videćih pratitelja
Iako je posao videćeg pratitelja plaćen preko projekta, Vaš status je i dalje nereguliran?
Tako je, općenito u udrugama poslovi ovise od projekta do projekta i zato je velika fluktuacija osoba koje rade u udrugama jer smo na neki način predodređeni po pravilima natječaja Ministarstva što znači da ono određuje kolika je plaća osobnih asistenata i videćih pratitelja odnosno svih zaposlenih na projektu. Naše plaće su fiksne, dobivali smo 6.400 kuna bruto plaće zadnjih 10 godina. Jedina prednost je što kao videći pratitelji dobijemo naknadu za prijeđene kilometre za korištenje osobnog automobila. Do nedavno nije bilo čak niti mogućnosti zamjene za godišnji, bolovanja su isto bila trošak udruge, a o božićnicama, nekakvim koeficijentima, povećanjima tu nema niti govora. Iako se javljamo redovito na natječaj svake treće godine, uvijek si u neizvjesnosti. A da i ne spominjem da ovaj posao nema fiksnog radnog vremena nego se uvijek prilagođavamo potrebama članova. Našim gerontodomaćicama je minimalna plaća određena prije tri godine natječajem. U međuvremenu je prosječna minimalna plaća u Hrvatskoj povećana, mi trebamo sami naći sredstva za podmirivanje te razlike. Kad jedna od njih ode na godišnji ili bolovanje, mi se ostali moramo prilagoditi situaciji jer ne možemo zaposliti osobu na privremeno, nemamo tih sredstava.
Koliko članova trenutno ima Udruga slijepih i koja je njihova dobna struktura?
Broj našeg članstva fluktuira između 38 i 45 članova, trenutno njihova prosječna dob je 75 godina. Osim dva slijepa dječaka u osnovnoj školi, imamo dvije osobe oko 50 godina, svi ostali su stariji od 70 godina.
Sljepoća ne ovisi o dioptriji
Jeste li u udruzi obuhvatili sve slijepe osobe s našeg područja?
Nismo, pretpostavljamo da ih ima još izvan naše udruge. Na području naša dva grada prema registru osoba s invaliditetom ima gotovo 2500 osoba koji imaju utvrđen neki oblik invalidnosti, od toga je njih 80 sa značajnim oštećenjem vida. Veliki problem je bio, pa možda još uvijek i je, što su te osobe sa oštećenjem vida bile pod dojmom da ukoliko se učlane u Udrugu ili traže neko pravo, da će im se primjerice Centar za socijalnu skrb uknjižiti na imovinu, ili da ćemo to napraviti mi iz Udruge slijepih ili da će izgubiti neko već ostvareno drugo pravo. Drugi razlog je što je ljudima jako teško prihvatiti da gube ili su izgubili vid, a treći razlog je što većina liječnika oftalmologa koji djeluju u našoj sredini nije svjestan prednosti članstva u udruzi slijepih i ne upućuju svoje pacijente našoj udruzi u kojoj bi možda mogli ostvariti svoja prava.
Postoji predrasuda da članom Udruge slijepih mogu biti isključivo slijepe osobe. Tko još može ostvariti pogodnosti koje redovito promovirate i koje su to?
Članom udruge slijepih može biti samo osoba koja ima utvrđen ostatak vida na boljem oku do 5 posto. Sljepoća ne ovisi o dioptriji koju osoba ima, već o prirodi oštećenja samog vida. Mi smo strogo obvezni toga se pridržavati sukladno Statutu. Imamo primjerice osobe koje nemaju jedno oko, ali imaju bolji vid na drugom oku veći od tih pet posto, oni ne mogu biti članovi naše Udruge. Ne može mi nitko reći da njima ne treba pomoć.
Najveća prednost biti članom naše udruge je ta da će te osobe netko uvijek saslušati i razumjeti jer oštećenja vida su toliko raznolika da čak niti najbliži članovi obitelji nekad ne vjeruju u kojem stupnju osoba ne vidi. Pokušavamo stvoriti atmosferu da znaju da će im uvijek iz naše udruge netko pomoći u svakodnevnim obvezama, ali i educirati kako koristiti neka od tiflotehničkih pomagala. Osim videćeg pratitelja, kroz projekt smo osigurali i uslugu gerontodomaćica samo za naše članove.
Jeste li zadovoljni brojem i sadržajem pomagala za slijepe kojima raspolažete u Udruzi?
Jesmo. Ono što nas izdvaja je to što mi ne razmišljamo uvijek samo o našim trenutnim korisnicima već i o budućnosti. Pokušavamo se pripremiti za situaciju da će nam možda jednog dana u udrugu doći mlada osoba kojoj će trebati neko pomagalo, a neće si moći priuštiti jer ta pomagala su izuzetno skupa. Postoji jako veliki izbor pomagala na tržištu, no s obzirom na njihovu cijenu, ali i znajući da će morati učiti kako ih koristiti, stariji članovi nisu baš tome skloni.
S obzirom na Vaše iskustvo u radu s članovima Udruge, kome je teže – nekom tko je rođen slijep ili koji je tijekom života izgubio vid?
Mislim da to ovisi o karakteru osobe. Mislim da je nekako lakše kada ne znaš što si izgubio, nego imati nešto što ti je naglo oduzeto. Kada razgovaramo s našim članovima, nitko od njih nije heroj, svi oni žele nastaviti baviti se aktivnostima koje su radili prije i normalno živjeti. Smatram da je najgore onima koji imaju neki ostatak vida jer će se oni oslanjati na to i odbijati učiti nove tehnologije i tehnike primjerene slijepim osobama.
Unatoč sljepoći aktivni u zajednici
Kroz program videćeg pratitelja, ali i aktivnosti koje organizirate, u lokalnoj zajednici i šire, prepoznati ste kao jedna od najaktivnijih udruga na našem području. Provodite niz programa i projekata koje zahtijevaju dodatni angažman. Koje biste istaknuli kao one najvažnije koje su vas izdignuli iz „sjene“?
Ne bih tu izdvojila niti jedan projekt posebno jer projekti su tu da bi poslužili našim određenim ciljevima i prvenstveno potrebama članova udruge. Kroz projekte pokušavamo zadovoljiti ono što vidimo da nam je potrebno. Mi volimo „gurati nos svugdje“ jer tako razmišljamo predsjednik Stanko Kovačić i ja pa se bavimo i sportom i izletima i kulturom. Naš posao nikad nije stao, čak i kad su bila najveća epidemiološka ograničenja. Svi naši članovi ono što su voljeli raditi prije gubitka vida i danas rade, naravno prilagođeno njihovim mogućnostima i prosjekom životne dobi, ali su aktivni. Srećom, nemamo mladih članova, ali i kad bi ih imali mislim da bi oni još dodatno motivirali starije.
Kao udruga koja se bavi jednom od najranjivih skupina, prate li te vaše aktivnosti i financijska sredstva?
Moramo se uspjeti financijski pokriti jer ako za neke aktivnosti nemamo sredstava ne možemo ih niti odraditi. Međutim, puno događanja, angažmana odrađujemo volonterski. Svi bismo ipak voljeli imati malo više sredstava da možeš „disati“, da imaš malo slobode za fluktuaciju. Jedan od razloga zašto se nismo prijavljivali na europske projekte je zapravo strah te financijske odgovornosti jer ljudi ne shvaćaju da predsjednici udruga potpisuju zadužnice prema instituciji koja financira taj program. Vrlo je tanka ta granica koju treba paziti da se ne prijeđe. Da, ljudi vide da mi puno radimo, ali mi se zapravo ne znamo „prodati“ u smislu „teško nam je“ s obzirom na sva ograničenja s kojima naši članovi žive; mi ne znamo baš dobiti sredstva na tržištu temeljem simpatija i tužnih priča. Uvijek se smijemo, uvijek se muvamo, susretom s našim članovima nećeš baš steći dojam da imaju problem. A problemi su mnogobrojni.
U kojem području je, po vašem mišljenju, u zadnjih deset ili dvadeset godina u Pakracu i Lipiku napravljen najveći pozitivni pomak u pravima osoba s invaliditetom, a posebno slijepih i slabovidnih osoba, a što nije, a moglo je biti?
Pozitivna stvar je što smo zaista prepoznati od obje lokalne samouprave. To nisu nužno materijalni pomaci, postoje oni nemjerljivi. Ne možemo inzistirati da se svi problemi riješe odmah i moramo shvatiti da, kao i s pomagalima, sve stvari vezane uz osiguranje pristupačnosti jako puno koštaju. Srećom, tu postoje europski fondovi. Međutim, da se osigura samo fizička pristupačnost, bez onog neopipljivog dijela, to ne bi funkcioniralo. Jedan od pomaka što bi se moglo napraviti jest da našu udrugu još više dožive i da nas ne stavljaju sa strane kad se organiziraju neka lokalna događanja u segmentima koji nisu na prvu vezani uz socijalu ili osobe s invaliditetom poput sporta i kulture pa čak i turizma nego da nas konkretno uključe ili bar pitaju kako bi se neka aktivnost mogla dograditi iz perspektive osoba s invaliditetom.
Videći pratitelj je najvažnija socijalna sluga koju danas uživaju slijepe i slabovidne osobe u Hrvatskoj. Što očekujete od novog Zakona o osobnoj asistenciji koji stupa na snagu 1. kolovoza? Hoće li ta usluga biti implementirana u njega i donijeti određeno olakšanje u financijskom ili nekom drugom smislu?
Usluga videćeg pratitelja će biti implementirana u novi Zakon o osobnoj asistenciji, no iz moje perspektive kao dugogodišnje videće pratiteljice, taj zakon je u ovom trenutku poprilično nedorečen jer nismo dobili uvid u prateće Pravilnike koji će regulirati licenciranje usluge, obrazovanje videćih pratitelja, određivanje mjesečnog broja sati rada videćeg pratitelja po korisniku. Program videćeg pratitelja službeno traje do 31. srpnja, što će biti s 1. kolovozom i na koji će način to sve funkcionirati zasad nam je nepoznanica. Ipak, vjerujem da će biti bolje nego dosadašnja praksa raspisivanja trogodišnjih natječaja i da je ovo tek korak ka reguliranju prava osoba s invaliditetom na što kvalitetniju skrb u punom opsegu u njihovim vlastitim zajednicama.