Gorana Božičevića, Mirjanu Bilopavlović, Maju Rejger i Agnes Dinkelman susreo sam posve slučajno. Od njih četvero poznavao sam jedino Mirjanu, koja me pozvala da porazgovaram s ljudima koji su u Pakrac došli iz posve nesvakidašnjeg razloga. Nisam ni slutio o kome se radi, kojim su povodom ovdje ni kakvu će mi priču ispričati. Više o razlogu njihovog posjeta krenuo mi je otkrivati Goran.

Krenuvši se predstavljati, odmah je ostavio dojam da se radi o prilično zanimljivom čovjeku. Naime, mama mu je iz Križevaca, otac iz Zagreba. On je rođen u Zadru, odrastao je u Dalmaciji, potom živio u Zagrebu, a od ’98. godine adresa prebivališta mu je u Istri. Da bismo stvari još malo izvrtjeli, recimo kako su mu djeca rođena u Skopju.

Mirotvorac formiran u ratnom Pakracu

Goran nije u Pakracu prvi put.’90-ih je ovdje radio s volonterima, a otad pa sve do danas intenzivno se bavi mirovnim radom, između ostaloga predaje na Centru za mirovne studije u Zagrebu, radi se o neformalnom programu obrazovanja za odrasle. U Pakrac je ovom prigodom došao s grupom od dvadesetak mladih Europljana porijeklom iz Hrvatske, Bosne, Italije, Španjolske (Baskije), Belgije, Njemačke, Austrije... Došli su u sklopu programa u trajanju od nekoliko dana koji je provodila zagrebačka Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću. U sklopu svog proputovanja prošli su Jasenovac, Staru Gradišku te u konačnici Pakrac, a cilj im je upoznati se s određenim dijelom europske prošlosti.

Kaže kako su u pitanju ljudi različitih profila i osobnih priča koji nisu nužno mirovnjaci i nisu u Pakrac došli zbog rata, već naprosto sa željom upoznavanja Europe u različitim dimenzijama. Bili su na Omanovcu, a Pakrac su odabrali jer je zanimljiv. „Dio nas smo se ovdje, kako je to rekao profesor Dragan Marin, na neki način mirovno formirali. Ovdje sam '90-ih s međunarodnim volonterima radio na obnovi grada. Ovamo smo došli upoznavati prošlost, pričati o tome kako se danas živi, slušati ljude“, govori Goran.

Predstavljajući Maju i Agnes, objašnjava kako su one ovamo istovremeno stigle u sklopu projekta „Balkan Trauma Lab“. „Radi se o dvadesetak ljudi iz različitih europskih zemalja koje zanima trauma. Neki se bave kolektivnim traumama, neki su psihoterapeuti ili se bave društvenim znanostima. Prošle godine našli su se u Visokom, u BiH, gdje su bili nekih tjedan dana. To je vrsta retreata, ali i kreativnog razmišljanja. Puno europskih ljudi, naroda, na neki je način traumatizirano. Ovo je grupa profesionalaca koji su odlučili prije svega raditi na sebi, ali i provjeriti mogu li ići izvan sebe. Grupi je posjet Pakracu predložila Susanne Stillhammer, Prekopakranka koja se udala u Njemačku“, objašnjava Goran.

Članove ove nesvakidašnje skupine upoznao je prije nekoliko mjeseci preko Vesne Teršelič iz Documente. „Svidjeli su mi se jer nisu napadni. Ne dolaze s idejom da govore što bi se trebalo raditi. Imaju neinvazivan pristup, dođu i žele čuti. Osobno ne volim efekt „trgovačkog putnika“, gdje mi kao imamo dobar projekt u koji želimo uključiti ostale. Uvijek se postavlja pitanje, zašto bih se ja uključivao u tvoj projekt? Bolji je pristup da stvaramo nešto ispočetka, pa će to onda biti i moj projekt. Pozadina jesu kolektivne traume iz prošlosti, ali na način koji se ne postavlja kao liječenje, već kao razgovor“, pojašnjava pristup skupine „Balkan Trauma Lab“.

„Ne želim reći da smo svi traumatizirani, ali…“

Kaže kada polaznike mirovnih studija na prvom predavanju pita koliko ih ima veze s ratom, ruku digne možda dvoje od dvadesetak. Kad to pitanje postavi zadnji dan, svi dignu ruku. „Ne želim reći da smo svi traumatizirani, jer to su površne etikete, ali imamo neke priče koje bi mnogima od nas pomogle da nešto razriješimo“, smatra.

Vraćajući se na Pakrac u ratno vrijeme, podsjeća kako je u pitanju jedan od prvih svjetskih projekata u kojemu se pokušalo s izgradnjom mirovnog projekta, pod radnim nazivom „Društvena obnova“. Vukovarska ulica u Pakracu u to se vrijeme nazivala Ulica nade, a zamišljena je kao pilot-projekt ostvarivanja suživota među pripadnicima zaraćenih naroda. „Neki ljudi koji danas rade po svijetu ovdje su bili volonteri. Mirna reintegracija istočne Slavonije dobrim je dijelom uspjela i jer su ljudi iz UN-a u Pakracu učili što se ne smije raditi, pa su ta iskustva prenijeli onamo i tako napravili dobar posao“, zaključuje Goran.

Maju i Agnes predstavila je i Mirjana Bilopavlović, koordinatorica udruge „Delfin“. „Radi se o ljudima koji žele razviti nešto ovdje za lokalnu zajednicu, ali na način da lokalna zajednica sama kaže što je to, a ne da to dođe kao gotova ideja izvana. Sad su u pregovorima, a vratit će se u listopadu. S njima će doći i Susanne, koja je predložila da u Hrvatskoj bude izabran Pakrac, a radi se u tri zemlje, Nizozemska, Austrija i Hrvatska. Ovdje su se susrele s mladim ljudima, oduševljene su muzejom i knjižnicom. Razgovarale su s nekoliko Pakračana i žele da mi kao lokalni ljudi pokušamo dovesti što više mladih i vidjeti što bi to mladi željeli napraviti, a da bude od koristi njima samima, kao i široj lokalnoj zajednici“, opisala je Mirjana napore ovih volontera.

Agnes je rekla kako su ovamo došli jer je Susanne rekla da bi voljela učiniti nešto za Pakrac. Agnes je iz Nizozemske i nikad dosad nije bila u Pakracu. Zamisao im nije doći ovamo s nekom idejom koju će nametati ljudima, već razgovarati s raznim ljudima i upitati ih misle li da im treba nešto što im oni mogu ponuditi, odnosno mogu li nešto učiniti zajedno. Nadaju se potaknuti razgovor o tome što se u Pakracu dogodilo, kako žive stariji građani, kako žive ljudi srednjih godina, kako žive mladi. Iz razgovora se kreće na sljedeći korak, uz pitanje žele li biti partneri. U slučaju pozitivnog odgovora, može se početi nešto graditi, korak po korak. „To je vrlo zahvalan način rada“, smatra Agnes.

Potisnute traume

Bilopavlović je izrazila mišljenje kako se o traumi u Pakracu zazire govoriti, jer radi se o intimnoj temi o kojoj se ne priča pred većim brojem ljudi. „O tome se vjerojatno ne govori jer je to tema koja boli, a kad se o njoj priča, otvaramo se ranjivosti. Ipak, kad bismo shvatili da su svi Pakračani na ovaj ili onaj način dotaknuti traumom, možda bismo mogli napraviti korak u smjeru zajedničkog istraživanja te teme. Što to znači za tebe, što to znači za mene? To iskustvo može dovesti do međusobnog slušanja i poštovanja. Ako imamo slično iskustvo, možemo se povezati oko njega, baš poput braće“, govori Agnes.

Dodaje kako mnogi članovi njihove grupe rade s traumama, u Libanonu, u Iraku, u afričkim državama, s raznim ljudima koji su bili suočeni s nasiljem. Mnogi rade s muškarcima, a muškarcima je teško govoriti o tim temama, jer ne vole biti ranjivi. „Ne krivim ih zbog toga. Kad si ranjiv, uvijek postoje ljudi koji to žele zloupotrijebiti. Muškarcu je opasno je biti ranjiv, jer imaš obitelj koju moraš zaštititi. Predivna stvar je, kad pogledaš svoju traumu zajedno s drugim muškarcima, to te učini snažnim. Kad je zajedno pogledate, dijelovi nje nestaju. To je predivan način ozdravljenja. To je zapravo čarobno i voljela bih da dio te čarolije zahvati ovo područje. Imam puno prijatelja iz Bosne, Hrvatske, Srbije, s Kosova koji su ’90-ih došli u Nizozemsku. Korak suočavanja s kolektivnom traumom je korak u smjeru osnaživanja. Ako muškarci i žene iz ovog kraja to žele, možemo im pomoći s tim“, kaže Agnes.

Govori kako se ne radi o formalnoj organizaciji, već je u pitanju grupa profesionalaca. Mnogi od njih bave se terapeutskim radom, mnogi su umjetnici, a mnogi su porijeklom s Balkana. Nitko ih ne financira, u Pakrac su došli vlastitim sredstvima. Agnes kaže kako osobno nije porijeklom s Balkana, već je kod nje u pitanju prijateljstvo i želja za pomaganjem. „Maja je djelomično Srpkinja, Susanne je djelomično Hrvatica, Lara je djelomično Bosanka. Mi smo skupina ljudi koji vole Balkan. Budući da imaju nešto za ponuditi svojoj drugoj domovini, oni to žele ponuditi“, pojašnjava.

Do listopada se nadaju okupiti skupinu hrabrih

Bilopavlović dodatno prisnažuje kako se radi se o skupini entuzijasta koji žele iskoristiti lokalna iskustva kako bi pomogli drugima. Tijekom '90-ih radili su s izbjeglicama u Nizozemskoj i Austriji. Neki od njih porijeklom su iz država bivše Jugoslavije, a zbog Susanne su se odlučili na Pakrac, koji im je zanimljiv i zbog toga što je bio podijeljen.

Agnes je zanimljivo i pitanje mladih ljudi koji su napustili Pakrac i otišli trbuhom za kruhom. Smatra da to stvara podjelu unutar njih, jer dio njih neprestano čezne za domom te upravo tu podjelu vidi kao opasnost za mlade ljudi koji razmišljaju o odlasku. „Mladi se često ne vole vraćati na ratne teme i traume, jer žele gledati u budućnost i napraviti nešto od svog života i za svoju djecu. Mislim da kroz partnerstvo s Pakračanima možemo pomoći mladim ljudima, da pronađu načine i nove perspektive za svoj život, bez da odlaze u inozemstvo u kojemu će shvatiti da nisu kod kuće“, smatra.

Kao žena voli razgovarati s muškarcima, jer vidi svoju prednost u tome da im može reći bilo što, za razliku od drugih muškaraca kojima može biti teško reći neke stvari drugim muškarcima. „Pitanje je postoje li muškarci u Pakracu koji imaju dovoljno hrabrosti krenuti u taj proces suočavanja s traumom i ranjivosti. Prošle godine bile smo u Visokom, u Bosni, ondje smo radili s jednom grupom ljudi. Iskustvo razgovora o traumama u grupi ljude čini braćom. Razmatranje traume u sigurnom okruženju, dijeljenje svojih tereta učini vas braćom za cijeli život i čini vas snažnijima. Ono što želimo je pogled u budućnost na takav način, osnaživanje kroz stvaranje čvršćih veza zahvaljujući razgovorima o traumama koje nas sve tište“, govori Agnes u zaključku.

U listopadu se vraćaju i nadaju se da će uspjeti okupiti skupinu ljudi koji bi bili spremni govoriti o svojim traumama, u sigurnom okruženju. Podijeliti dio tereta o kojemu inače ne pričaju, zacijeliti skrivene dijelove sebe, a u tom procesu postati braća. Ne zvuči kao loša ideja.