- PIŠE: Dinko Kliček
- 2399
Znate li ono kad prođete gradom pa na pomalo bljedunjavoj reklami uočite natpis „trgovina i servis“? Vidljivo istaknute ispod naziva tvrtke, poruke su to koje vam sugeriraju da upravo ovdje možete kupiti novi, ali i popraviti pokvareni televizor; kupiti sat, ali i odraditi urarski servis; kupiti novi kostim, ali i koristiti vješte krojačke ruke za porub hlača ili da ne duljimo – kupiti ili popraviti svašta…
Upravo takve servis / trgovine, koje pamte i bolje dane, a ono „servis“ sve manje vrijedi i doprinosi - tema su što slijedi. Kroz obilazak četiri uslužna pakračka servisa – Bore Grčevića, Jasminke Manarin, Vilka Pilata i Veljka Skorupana – zanimalo nas je kako žive ljudi koji su svojevremeno pohađali škole, usmjeravali specijalnosti pa i utrošili život u razvijanje vještine servisiranja računajući da će posla uvijek biti, prizivajući iz vlastitih sjećanja male kućne incidente s pokvarenom kućnom elektronikom kojoj „nema lijeka“ ako ne ode majstoru!
Međutim, godinama kasnije vrijeme kao da im se narugalo stvorivši od običnih građana – njihovih potencijalnih klijenata – hladne konzumeriste koji su potpuno zatomili kulturu popravljanja stvari na račun novog, modernijeg i ljepšeg. Vještina je gurnuta u stranu, a majstorski kutak predviđen za servis u njihovim dućanima danas zauzima sve manje mjesta.
Ima li tu istine i rezonira li mlađa i srednja generacija baš tako, upitali smo još uvijek aktivne servisere na nekoliko pakračkih adresa. Najprije smo to učinili u Bolničkoj ulici, u sjedištu RTV servisa Bore Grčevića. Drag i svima znan Pakračanin danas je umirovljenik, a u vlastitom prostoru servis vodi legalno, kao doregistriranu djelatnost. Šmekerski je odradio dvadesetak minuta razgovora ubacujući povremeno simpatične usporedbe kako bi meni, laiku približio problematiku.
„To ti je kao kad dođeš u ljekarnu i tražiš lijek jer te sve boli. A što te točno boli? Stvar je dijagnostike, a ona je najvažnija u svakom segmentu održavanja – bilo zdravlja, bilo elektroničkih uređaja“, odmah je Boro plastično objasnio što to vrsnim čini jednog servisera.
„Društvo poteklo iz neimaštine – sve se popravljalo“
Da nije vrstan, ne bi trajao od 1973. godine kad je u tadašnjoj novogradnji, ulici Nikole Miljanića Ratara (današnja Preradovićeva) otvorio RTV servis. Tih je prijeratnih godina u Pakracu egzistiralo njih četiri. Četiri RTV servisa! Boro, Srećko Draksler, Zdravko Bina i Marijan Fritz. „To ti je nekad bilo na izbor, ljudi su odabirali majstore kao danas zubara“, povukao je sebi svojstvenu paralelu naš domaćin i dodao da su svi imali posla i uz puno truda i usavršavanja moglo se, veli, dobro živjeti.
„Naše društvo je poteklo iz neimaštine i sve se nastojalo popraviti jer se nije imalo za novo. Pa ljudi su televizor kupovali za 2 tisuće njemačkih maraka za što je trebalo raditi godinu dana, a otplaćivali bi ga po dvije ili tri godine. Danas ga kupiš za jednu plaću. Naravno da su se jednom kupljeni, takvi uređaji mazili i pazili i da su morali trajati godinama. Bili su robusniji, trajniji i općenito takve naravi da su nakon servisiranja godinama nastavili besprijekorno funkcionirati. Kad se dogodio kvar popravljani su, iako je glavobolju zadavao i transport do servisa jer su TV grdosije znale težiti i do 70 kilograma, pa još ga nekako i sneseš s trećeg kata, a onda ne stane u „stojadina“. Ništa, uzmeš torbu s alatom pa na teren“, prisjeća se Boro 'gostujućih utakmica'.
Danas je, kaže, znatno drugačije. Popravaka je sve manje, a praznih lokala bivših servisa sve više.
Modernim dizajnom, nestankom glomaznih kutija i pojavom tankih modela televizora, nestali su problemi s transportom, napretkom tehnologije uspjelo se projektirati elemente s kraćim rokom trajanja, da ne kažemo programiranim kvarom uređaja proizvedenim da traje koliko i garantni rok. Osim toga, danas je svaki trgovac tehničke robe dovoljno i mehaničar da vam drage volje proda čitav zamjenski sklop skup „k'o četvrt televizora“ i koji se mijenja na „klik“. Na kraju, sustav ozbiljnog servisiranja postavljen je drugačije i mali tv-servisi osuđeni su na mrvice.
Dok platiš Bogu božje,Caru carevo…
„Ugovorenih servisa kao što sam ja bio za Gorenje, Iskru i Riz više nema. Danas su servisi centralizirani i oni ti umjesto pokvarenog televizora pošalju novi jer im jeftini dobavljač omogući gratis toliko i toliko komada baš za tu namjenu. Kad tome dodate besplatne dostavne službe koje vrše dostavu i prikup robe, danas probleme rješavate iz fotelje i nije ljudima za zamjeriti. U najgorem slučaju, kupiš TV u KTC-u, on se pokvari, vratiš ga tamo, oni odvezu – dovezu novi i gotovo. Kakav Boro…“
Što danas ljudi uopće popravljaju?
„Ima svega, nađe se ponešto onih starih televizora koji još rade, međutim sve manje. Općenito je danas u našoj tranši obezvrijeđeno znanje, donesu ljudi fen za kosu od 70 kuna. I koliko bi ja sad trebao naplatiti popravak? Odradim puno posla badave. Radni sat je na minimumu i kad sve skupa zbrojiš, platiš Bogu božje, Caru carevo – ne isplati se. I to je uzrok što novih servisa nema, a bojim se da ih neće niti biti. Pa samo da moram plaćati najam prostora, ne bih radio! A kamoli ljudi koji krenu ispočetka, onako po propisu – ma nema računice“, objašnjava majstor Boro i pokazuje na tablu iznad glave s natpisom – dijagnostika 50 kuna.
„To je ona cijena kad ja pregledam uređaj i pronađem kvar, a kupac odluči da je to skupo i da neće popravljati. Uobičajena naknada za izgubljeno vrijeme potrebno da nađem uzroke. Ipak ti trošiš struju, vrijeme, tražiš po internetu jer moraš, gomila je novih informacija i tako. Ako se kupac pak odluči na popravak, onda se računa radni sat po 80 kuna, što je znatno manje od ostalih servisa gdje je sat od 150 do 200 kuna. Recimo još i to da u pravilu na servis nema garancije pa se često našalim s kupcima kad pitaju koliko će dugo nešto trajati. Zagrlim ih onako pa im uz smiješak izrecitiram onu „pomolimo se za onog koji će prvi među nama preminuti“, prisjeća se Boro i takvih trenutaka.
Koliki je danas udio servisa u ukupnom prihodu servis/trgovine, nije nam znao reći, tek je ustvrdio da je ovaj posao živa materija koja se isprepliće i nadovezuje. Cijena je jedinstvena, a čine ju ruke i dijelovi pa ako je, primjerice, račun za popravak ukupnog iznosa 800 kuna, a udio vještine (servisa/ruku) nekih desetak posto, onda je jasno koliko je s godinama devalvirala struka i koliko je svijetle budućnosti.
Mladima poručuje da je klasičan način popravljanja stvari ekonomski neprihvatljiv, ali da je elektronika polivalentno područje u kojem ima prostora za pristojan život.
Sličnu priču poslušali smo i kod Jasminke Manarin Rajšić, pakračke urarke, vlasnice danas jedine preostale servis/trgovine ove vrste u Pakracu. Preostala kažemo, jer ne možemo zaboraviti spomenuti pokojnog Stjepana Grgurića, legendarnog urara i servisera koji je u Preradovićevoj ulici praktično do posljednjeg dana života sugrađanima servisirao satove. Stari pakrački zanat poznat je i po prijeratnim majstorima Pavloviću i Špeliću, koji su skupa s Grgurićem od svog umijeća u našem gradu živjeli i dočekali mirovine. Jasminka je nastavila tradiciju urarstva 1996. godine otvorivši trgovinu u vlastitom prostoru.
J. Manarin Rajšić: Minimalno zahtjevnih i naplativih popravaka
„To su još bila dobra vremena, bilo je zahtjeva za servis mehaničkih satova, kvalitetnih, koje je imalo svrhe popravljati i ljudi su za to plaćali. Postojala je još nekakva navika popravljanja kod ljudi koja se vremenom izgubila. Školovana sam za stručnije urarske zahvate poput popravaka kompliciranih mehanizama, zidnih satova i ostalog što se može i naplatiti, međutim razvoj elektronskih satova znatno je unazadio servisnu granu“, priča Jaca i kaže da se kod takvih satova servis sveo na promjenu baterije ili manje opravke.
Prirodno, godinu dana po otvaranju uvela je prodaju satova od kojih najviše prodaje Casio i Q&Q, a 2000. godine i prodaju srebra, da bi trgovinu zaokružila dvije godine potom kad je registrirala izradu ključeva.
„Danas mogu reći da je to kombinacija usluga nužna za preživljavanje. Oko 30 posto nosi servisna usluga za koju sam se školovala, ali vidim da taj zanat izumire. Spasilo me pravovremeno širenje asortimana, ali i vlastiti prostor jer da to moram plaćati ne bi bilo računice. Sad imam koliko toliko uhodan posao, a vidjet ću do kad ću izdržati“.
Prodaja satova je također u padu, što je očekivano s obzirom na pojavu online trgovine s besplatnim dostavnim službama, i to za malu Urarsku radionicu izgleda kao utakmica koju je nemoguće dobiti. Realno, danas je mladima preko interneta cijeli svijet jedan izlog - dostupan na 'klik', i teško je fizički konkurirati s ograničenom ponudom, koliko god se ona u očima vlasnika činila širokom.
25 godina rada s istim cijenama
Iz Jasminkinog kuta gledano, pozitivno u svemu je to što okolni gradovi Daruvar, Lipik, Garešnica nemaju urarski servis pa je tržište koje gravitira Pakracu bogatije. Što danas ljudi servisiraju u urarskoj radionici?
„Mehaničkih satova oko kojih bi ja imala posla i taj posao naplatila je minimalno, ima nešto starih zidnih. Dođu mladi koji ih pronađu ili naslijede, žele ih obnoviti pa im to odradim. To je ujedno i najskuplja usluga u našem servisu koju naplatim 450 kuna“, govori nam Jaca i otkriva da je najjeftinija promjena štifta na satu 10 kuna. Izmjena baterije je 25 kuna.
„Ljudi donesu sat vrijedan 200 kuna, a popravak je 80 kuna. Svjesna sam da je to njima gornja granica isplativosti, pa ako poskupim tko će uopće dolaziti? Znate li da nisam podigla cijene od 1996. godine?! Treba li išta više reći?“. Dolaskom smart satova također se nije usrećila. „Ma to nisu satovi, to je elektronika i nema se tu što dirati. Ako što ode postoji garancija, ovlašteni servis i tu ja kao servis nemam što tražiti“, svjesna je novog normalnog.
„Nedostaje ljudi, mase, a plus toga je tržište preplavljeno jeftinom robom pa kad se to iz moje perspektive sagleda vidite koliko je to minus u odnosu na ranije“, završila je pakračka urarka Jasminka Manarin Rajšić.
Na jeftinu robu koja je posljednjih godina preplavila tržište, naročito kineskog porijekla, pomalo se žali i Vilko Pilat, pakrački staklar, od 1992. godine pozicioniran na pakračkoj gradskoj šetnici. Iako nije bio pretjerano pričljiv dovoljno je rekao.
V. Pilat: Staklarski servis? Može, ali „uz nešto“...
„Staklarstvo je bilo dobro onih godina nakon što je završio rat. Valjalo je one silne najlone s prozora ustakliti, od 'prozora' opet načiniti prozore, a štete bilo koliko hoćeš. Da nas je dvadeset bilo mogli smo svi raditi, pogotovo razdoblje poslije Bljeska“, prisjeća se Vilko. Uramljivalo se, kaže, slika, dolazili su tada aktivni umjetnici poput dr. Kramla, Blažeka, Šebetovskog i ostalih uramljivati svoja umjetnička djela.
„Bilo je ljudi, bilo je događanja, manifestacija pa je bilo i posla. Danas? Ustakli se još povremeno neki prozor, odradi se, ne kažem, ali nije to dovoljno za preživjeti. Pa uzmite samo okvire za slike – one kineske plastične svih standardnih formata kupiš u centrima za sitne pare, a nekad se to plaćalo. "Upropastiše nas Kinezi", dobacuje pola u šali i zaključuje da se danas staklarski servis sveo na pomoćnu djelatnost, nužna vezanja „za nešto“, a nikako jedini posao.
Isto tako razmišljaju i u krojačkom obrtu Vesna, vlasnika Veljka Skorupana. Krojački servis supružnika Vesne i Veljka još je na životu samo da bi izdržali tri godine i ostvarili pravo na mirovinu. Iz dana u dan su na raspolaganju kupcima koji navrate tek povremeno. Davno su zaboravili dobru zaradu i lagodan život. Bore se i svaki novi mjesec na poslu istinska je pobjeda.
V. Skorupan: Tek povremeno netko naiđe
„Ima dana kad nema nikog. Znate, sreća je da smo u svom prostoru pa ne plaćamo najam inače ne bismo mogli. Od robe na zalihi koju ovdje vidite gotovo se ništa ne proda, a treba na nju platiti PDV. Ljudi odu u Zagreb kupe, imaju Internet, pojavila se jeftinija kineska tkanina na tržištu i sve to je dodatno otežalo situaciju… Naša se aktivnost svela na popraviti koji patent ili promijeniti zatvarač, porubiti koju zavjesu. To naplatimo 5 do 10 kuna, zavjese malo više. Prestari smo da bi se upuštali u nešto novo ili pratili trendove, jednostavno smo osuđeni izdržati i zasad se držimo“, priča Veljko i kaže da su sa šivanjem krenuli još 1984. godine, a trideset su zima proveli vani.
„U bolja vremena se šivalo i prodavalo po pijacama - moglo se živjeti. Nikad nije bilo nešto naročito, ali bilo je neusporedivo“, prisjećaju se i tvrde da servisi ove vrste nemaju budućnosti, jer ako mladi žele dobru zaradu odmah i sad onda su ovdje na krivom mjestu.
Nije teško zaključiti da brzu i dobru zaradu ne krije niti jedan od navedenih servisa o kojima smo ovdje pisali. Sreća je jedino, primijetili ste, da svi ti ljudi danas rade u vlastitom prostoru. Žalosti istovremeno da upravo toj činjenici svi odreda zahvaljuju trajanje na tržištu rada. Nasuprot godinama školovanja, tesanja vještine i dokazivanja kvalitete. S druge strane, vrijeme nas požuruje odbaciti stari način razmišljanja i prilagoditi se novom - izgledno je da ćemo pokvarene uređaje sve češće bacati u smeće i kupovati nove, a jednako tako je sigurno da ćemo priče o mlađim generacijama kako oživljavaju stare vještine popravaka - sve rjeđe čitati.
- PIŠE: Dinko Kliček
- 3603
Aktualna ratna događanja u Ukrajini potisnula su sva ostala u drugi plan, a stanovnici država u užem i širem okruženju, zajedno s nama, napeto osluškuju stanje u ovom najnovijem europskom oružanom sukobu. Posebna pažnja posvećena je nedavnim, doduše neizravnim, prijetnjama Rusije oko mogućeg aktiviranja nuklearnog oružja.
Dok nas s TV ekrana argumentirano smiruju razni vojni i nevojni analitičari uvjeravajući javnost da je takav ishod malo vjerojatan ili uopće nije, po medijima sve češće čitamo o lokalnim inicijativama obilaska gradskih atomskih i ostalih skloništa, zlu ne trebalo, sve s ciljem uvida u njihovo trenutno stanje. Mnogi gradovi posjeduju takve podzemne objekte, no mnogi ih niti nemaju.
U Pakracu postoje dva atomska skloništa. Jedno je ispod pakračke bolnice, dok se drugo nalazi u podrumu zgrade Privredne banke Zagreb. S načelnikom stožera pakračke Civilne zaštite Marijanom Šircem obišli smo oba objekta.
Sklonište iz 1980. godine u odličnom stanju
Bolnica ima svoje vlastito atomsko sklonište ukupne veličine 255 četvornih metara, smješteno je ispod glavnog ulaza, redovito je održavano te je u uporabnom stanju. Obišli smo ga u društvu ravnateljice Marine Major i Damira Pejše, voditelja Zaštite na radu, koji su nas proveli kroz četiri oveće prostorije s ukupno 96 postavljenih kreveta na podizanje. Veće prostorije okružene su pratećim nužnim za funkcioniranje poput strojarnice, prostorija za medicinsku pomoć, skladišta hrane, te s dva sanitarna čvora s po tri wc-a. Sustav ventilacije je održavan i u funkciji, sve je uredno i čisto. Ima struju, a ako ona nestane tu su akumulatori i ručni generatori. U skloništu postoji šest montiranih kanistera sa slavinama kapaciteta oko 500 litara, no pitanje vode i hrane rješava se naknadno i shodno situaciji za što postoji određeni logistički postupak. Bolničko sklonište opremljeno je da zbrine 120 osoba.
Posljednji službeni tehnički pregled datira iz 2014. godine, što je uobičajeno i relativno friško za ovu vrstu objekata. Ovo sklonište izgrađeno je 1980. godine, a ozbiljan test imalo je u Domovinskom ratu kad je bolnica bila pod neprijateljskom paljbom i granatirana, no sklonište je prošlo neokrznuto.
Širac: Nema mjesta panici
Drugo gradsko atomsko sklonište je ono ispod banke. Izgrađeno je sa zgradom Banke dvije godine ranije, a oni što pamte vrijeme 80-tih sjetit će se da je tamo nekada bio gradski disco-klub. Nakon rata je od gradskih vlasti ustupljen za rad raznim Udrugama koje su ga koristile od sportskih do kulturnih aktivnosti. Od rata naovamo stalno je u takvoj, alternativnoj funkciji.
Ulazeći tamo danas, iza rešetaka i teških metalnih vrata otvorio se uporabni prostor ukupne veličine od oko 400 kvadrata. Čine ga zajednički hol te nekoliko većih prostora od kojih su najveći onaj glavne dvorane od 133 četvorna metra te dva manja s po pedesetak. Navedene prostorije danas su prilagođene radu rečenih udruga i samo nedostatak prozora i dnevne svjetlosti odaju da se radi o skloništu. Kapacitet skloništa je do 200 osoba koje osim smještajnih prostorija imaju na raspolaganju ambulantu, sanitarije, skladišta te pripadajuće prostorije funkcijske podrške. Sanitarni čvor sa šest wc-a je u nešto lošijem stanju što nije nerješiv problem, no ono važno je da u čitavom skloništu nema niti jednog kreveta.
O čemu se radi upitali smo načelnika CZ Marijana Širca.
„Prije svega želim reći da se nadamo da ovakvi prostri građanima uopće neće trebati. Tako se ponašamo i tako smo se ponašali u onim mirnodopskim uvjetima kad su svi kreveti poslani kroz humanitarnu pomoć Gunji 2014. godine, nakon tamošnjih poplava. Trebali su biti vraćeni i upravo kontaktiramo s tamošnjom ekipom po tom pitanju. Alternativa postoji i ako se, ne daj Bože, ukaže takva potreba preko Civilne zaštite i Hrvatskog crvenog križa možemo dobiti neograničen broj kreveta koje ćemo skladištiti i prema potrebi u rekordnom roku opremiti sklonište. Ostale nedostatke ćemo ukloniti s Vlastitim pogonom“, kazao je Širac i dodao da neće nužno prazniti ovaj prostor već će ga uz potrebnu adaptaciju i prilagodbu paralelno ostaviti na uporabu dosadašnjim korisnicima izrazivši još jednom nadu da će tako ostati i u budućnosti.
- PIŠE: Darko Baronica
- 1094
Unatoč malom interesu za cijepljenje i znatnom poboljšanju broja zaraženih osoba Hrvatski zavod za javno zdravstvo nastavlja s akcijama cijepljenja protiv koronavirusa na javnim punktovima. Tako će oni biti otvoreni u pakračkoj sportskoj dvorani sve četiri ožujske subote od 9 do 11 sati, izvijestili su iz županijskog ZZJZ.
Prošle subote, kako nam je rekao dr. Ivan Beluškov, u pakračkoj dvorani cijepljeno je tek nešto više od 30 osoba, a u tri ranije održana punkta u veljači cijepljeno je 163 osobe, 18 po prvi put, 30 drugi i 115 treći.
Prema mapi procijepljenosti HZJZ-a od 28. veljače prvom dozom je procijepljeno 68,4 posto građana s prebivalištem na području Grada Pakraca, odnosno 60,6 posto i drugom dozom.
Pad oboljelih i pozitivnih
Što se tiče trenutne epidemiološke slike na županiji ona se znatno poboljšava. Prema izvješću Stožera Civilne zaštite Županije jutros je bilo aktivno 109 slučajeva zaraze koronavirusom, 12 osoba je hospitalizirano. Na posljednjem testiranju obrađeno je 130 uzoraka, od kojih je 20 pozitivnih, ili 15,4 posto što odgovara prosjeku unazad osam dana i upola je manje nego iz razdoblja polovine veljače. To je dovelo i do toga da je broj zaraženih u konstantnom padu od 24. veljače kada ih je na županiji bilo 334. Bitno je da se pri tom popravlja i statistička slika hospitaliziranih kojih je jutros bilo tek trećina (12) u odnosu na 24. veljače kada ih je bilo 33. Do blagog pada je došlo i na pakračkom covid odjelu gdje je jutros ležalo osam pacijenata, dva manje nego prije osam dana. Četvero njih su s lokalnog područja, a četvero s drugih županija. U tih osam dana nitko nije umro, tako da je broj umrlih na pakračkom covid odjelu u ovoj godini i dalje 10.
Statističko poboljšanje oboljenja odgovora lanjskom poboljšanju u isto ovo vrijeme. Tako su lani 6. ožujka u Požeško-slavonskoj županiji bila aktivna 54 slučaja zaraze, a 8 osoba je hospitalizirano pri čemu se broj pozitivnih u ukupno broju testiranih dnevno bio manji od 10 posto.
- PIŠE: Pakrački List
- 3305
Piše: Duško Kliček
Negdje na kraju ulice Tome Lujanca u Badljevini, na kućnom broju 50A kuća je 66-godišnjeg Zlatka Sabe, kojega je nakon završenog razreda, samohrana majka odvela u Njemačku gdje je završio zanat, a potom doslovce krenuo u svijet, u europske zemlje, pa u Indiju, Indoneziju, Južnu Afriku… radio je za Berlusconija, Musharaffa i Mubaraka, radio u vrtnom parku španjolskog kralja, dubrovačke vrtove sunca, ali nikada u svojoj Badljevini kojoj se ipak vratio u umirovljeničkim godinama života.
U ovom uvodu nije spomenuta njegova životna družica, supruga Jovanka Ivanka, koja je, dok je Zlatko godinama putovao poslom po svijetu, odgajala u malom njemačkom gradiću Traunreutu kćerke Gabrielu i Mihaelu i držala doslovce sva četiri ugla kuće.
Zlatko je rođen 1956. godine u Badljevini u obitelji mađarskog porijekla koja je (djed Ljudevit - Lajoš i baka Juliška), tko zna kada i odakle došla u potrazi za boljim životom iz Mađarske najprije u Korenčane, a potom u Badljevinu. Otac Petar, Lajošev - tako su ga zvali, i Margita, iz obitelji Cetl, imali su uz Zlatka još dvoje djece: starijeg sina Željka i kćerku Mirjanu.
Majka je vrlo rano ostala sama s djecom pa je, kao i mnogi prije nje, otišla 1968. godine na rad u Njemačku, u tvrtku Siemens. Nekada je obitelj Lajoša Sabe bila imućna, ali im je gotovo sve oduzeto nakon Drugog svjetskog rata, pa je Zlatko djetinjstvo proveo najčešće sam u kući u skromnosti i siromaštvu, ali i u bogatstvu prirode koju je Badljevina pružala. Bili su tu djeci na raspolaganju potoci i rijeka Bijela, nepregledna polja, šume i šumarci, ali i seoski jarci i putevi te igralište pored škole - sve djeci na raspolaganju za igru.
„U cijelom selu su bila u to vrijeme dva automobila, dva „Fiće“, učitelja Barčana i brice Lepke, meni najljepša i poželio sam izučiti za automehaničara kako bih ih mogao popravljati. Nakon završenog osmog razreda mama me odvela u Njemačku, u lijepi gradić Traunreut, gdje sam upisao i završio upravo željeni automehaničarski zanat“, počeo je svoju bogatu životnu priču Zlatko.
Posebne 70-e godine
Te godine Zlatko je završio zanat, radeći istovremeno već od prvog razreda kao učenik u tvrtki Adel Opel AG. Volio je taj posao, ubrzo ušao u dušu motorima pa je, kako bi nešto zaradio, slobodno vrijeme održavao i servisirao aute, među ostalima i šefu firme Mihaelu Lohsu. Međutim, kao mladiću, želje su bile nešto više od visine učeničke plaće, jer, želio je kupiti auto, pa izaći s prijateljima, pa djevojke… Srećom, prepoznao ga je kao dobrog radnika Mihael Lohs pa ga je odmah po završetku škole, 1974. godine, pozvao u svoju tekstilnu firmu Sim Kim Erge u kojoj je Zlatko ostao narednih 14 godina, sve do 1989. godine.
Zlatko i supruga Ivanka danas u svojoj kući u Badljevini
Te 1974. godine, na kraju šegrtskog staža, upoznao je na jednom plesu u Ingolstadtu Jovanku Ivanku Gljivica iz Okučana. „Znate, dečki ko dečki, lutali smo okolo i tako sam upoznao Ivanku i već iste godine, 10. kolovoza smo se vjenčali. Ali, iste te godine počeo je i moj put po svijetu. Te iste, 1974. godine kupio sam i svoj prvi auto, „Opel record“, želju još iz badljevačkih dana kada sam s pogledima na dva „Fiće“ maštao postati automehaničar. Te 1974. godine počeo je i moj put po svijetu koji sam započeo kao monter, pa kao glavni monter i na kraju, u drugoj firmi, supervizor i voditelj poslova na mnogim radilištima svijeta od Indonezije, preko tadašnjeg Sovjetskog saveza, Južne Afrike, skandinavskih zemalja…, ali i Hrvatske“, nastavio je svoju priču Zlatko.
Počeo u Aziji
Malezija je bila prva zemlja u koju je Zlatko otputovao na montažu tekstilnog pogona. Budući da je njegov gazda, ili, bolje reći poslodavac Lohs kupio nekoliko tekstilnih tvrtki koje su zbog promjene političkog i ekonomskog poretka u svijetu došle u financijske probleme, ekipe u kojima je bio i Zlatko razmontirali su strojeve, spakirali ih u kontejnere i prevezli u zemlje dalekog Istoka. Prvi Zlatkov teren bila je Malezija, a nakon nje uslijedili su slični poslovi i u drugim državama. Svjestan potrebe sve većeg znanja i sve više škole, Zlatko je zvanju automehaničara dodao, nakon izvanrednog školovanja u Njemačkoj zvanje profesionalnog vozača, tekstilnog tehničara, a završio je i Višu tehničku školu. „Želio sam i planirao upisati i fakultet nekog tehničkog usmjerenja, ali nisam uspio. Bojao sam se i mojih godina, iako su mi kćerke govorile, tata, ti ćeš to završiti. To je jedna od mojih neispunjenih želja“, rekao je Zlatko.
Stigle Gabriela i Mihaela
Kod kuće, u Njemačkoj, rođene su dvije curice, dvije kćeri Ivanke i Zlatka: Mihaela 1976. i Gabriela 1981. godine. Budući da je Zlatko mnogo putovao, supruga Ivanka je nakon rođenja druge kćerke dala otkaz u Siemensu jer uz dvoje male djece i „držanje sva četiri stupa kuće“ nije mogla raditi. Jedan od razloga otkaza je i činjenica da je Zlatko dobro zarađivao pa je ta plaća bila dostatna za solidan život cijele obitelji.
Uz Zlatkov terenski rad nije bilo mnogo vremena za neke sporedne stvari. Tako je Zlatko volio zaigrati s društvom mali nogomet te rukomet u rukometnom klubu TUS Traunreut. Obitelj je voljela putovanja, ali ne i prženja na moru, pa su, uz posjete Badljevini, zajedno obišli prelijepe predjele Austrije, Švicarske, Njemačke… Kao i mnogi drugi „gast arbeiteri“ Zlatko i Ivanka nisu zaboravili na rodnim kraj pa su u Badljevini, na zemljištu u ulici prema Siraču, počeli 1976. godine graditi kuću, a dvije godine za Božići uselili u nju.
Nova firma, nova putovanja
Godine 1989. Zlatko prelazi u ASB - vodeću tvrtku u svijetu koja se bavi projektiranjem, izgradnjom i opremanjem sportskih dvorana za sve popularniji sport squash - igranje tenisa, stolnog tenisa i bagmintona. Već 1990. Godine Zlatko postaje vodeći, odnosno glavni monter pa ga put vodi ponovo na daleki Istok, u Maleziju, Indiju, Pakistan… pa u Južnu Afriku u Južnoafričku republiku, Nigeriju, zatim u Europu, Skandinaviju, bivše države SSSR-a. Govorio je uz hrvatski samo njemački jezik, dok se engleskim služio po potrebi jer, kako kaže, ako su dobri projekti, planovi rada i brojke, onda jezik nije potreban. To je pravilo svugdje u poslovnom svijetu. I, želim to naglasiti: nigdje se nikada nisam osjećao kao stranac.
Zlatko s predsjednikom Svjetske squash federacije, Indijcem Rahmiem Schandranom (desno)
Mene je Europska squash federacija imenovala za supervizora za sportske squash dvorane pa sam sudjelovao u svim projektima, organizaciji i izgradnji infrastrukture za europska i svjetska prvenstva. U Pakistanu, gdje smo gradili dvorane za svjetsko prvenstvo u squashu, upoznao sam predsjednika Perveza Musharrafa, a u Kairu, u Egiptu smo gradili dvoranu za brata predsjednika Hosnija Mubaraka. Dvorane smo gradili u parku španjolskog dvora, a posebno sam ponosan na dvorane u Oxfordu gdje smo prvi puta i prvi u svijetu ugradili potpuno digitalizirani pod koji je kombinacija mramoniziranog stakla debljine 11 centimetara. To je jedna od mojih inovacija i vrlo je prihvaćena u svijetu.
Svuda, samo ne u Pakracu
Zlatko je poslom bio prisutan i u Hrvatskoj, u Zagrebu, Dubrovniku…, želio je nakon Domovinskog rata, tijekom kojega je na stražio u Badljevini bio oko 2 mjeseca, izgraditi proizvodni pogon za dvadesetak ljudi i squash dvoranu. „Moj gazda i šef ASB-a je želio pokloniti Pakracu, a potom i Lipiku dvorane za squash. Razgovarao sam o tome s gradonačelnikom gospodinom Damirom Špančićem, ali negdje je nešto zapelo.
Isto tako, moj gazda je želio u Badljevini izgraditi pogon za proizvodnju opreme ua squash. Već smo odabrali lokaciju u Badljevini, registrirali firmu i izgradili u blizini trafo stanicu, ali, opet je negdje nešto zapelo i ja sam se vratio u Njemačku. To je velika šteta za ovaj kraj, jer, tvornica je, umjesto u Badljevini izgrađena u Češkoj i danas uspješno radi“, završio je tu priču Zlatko.
Vjenčanje prve kćeri Mihaele Amić i Vlade Amića
Vjenčanje druge kćeri Gabriele Sabo Seleši i Marija Selešija
Domovina su mi Hrvatska i Njemačka
U Traunreutu imamo stan, u Badljevini kuću. „Kćerke su često znale reći da se neće vratiti u Badljevinu, ali, eto, danas smo svi u Badljevini. Zajedno. Mihaela, udana Amić, je završila Policijsku akademiju, a potom i germanistiku pa danas radi kao profesorica njemačkog jezika na Srednjoj školi Daruvaru. Kćerka Dolores studentica je na Učiteljskom fakultetu, a sin Patrik učenik je 3. razreda gimnazije, bivši je streličar i najbolji sportaš Pakraca. Gabriela, udana Seleši, je završila prometni fakultet, direktorica je Turističke zajednice Pakrac, suprug je Mario, a sin Rafael učenik 5. razreda osnovne škole.
Zlatkova i Ivankina unučad: Dolores i Patrik Amić, Rafael Seleši (desno)
„Imam oko 300 voćaka, 7-8 vrsta trešanja i svih ostalih vrsta voća kako to i zahtijeva jedno seosko domaćinstvo. I, uživam u tome i ostalim kućnim poslovima. Moj bivši gazda i vlasnik ASB-a Horst Babinski me zove da pomalo radim na promociji proizvoda. Razmišljam. Možda i odem, jer i u Traunreutu ću biti kod kuće. I tamo je moja domovina“, završio je priču Zlatko.
- PIŠE: Darko Baronica
- 2724
Zahvalnost svim policajcima i drugim sudionicima događanja od 1. i 2. ožujka 1991. godine, kao i Pakracu i Pakračanima na tome što svih tih godina čuvaju spomen na te dane i svima onima koji dolaze tom prigodom u Pakrac, bile su najčešće izgovorene riječi danas s govornice postavljene ispred spomenika poginulim hrvatskim braniteljima Domovinskog rata na Trgu bana Josipa Jelačića gdje su se okupili brojni uzvanici, sudionici tog povijesnog događaja, brojna izaslanstva braniteljskih udruga, jedinica lokalne i regionalne samouprave, izaslanstva i različite jedinice MUP-a i više povijesnih postrojbi. No poneki govornici sjetili su se i Ukrajine uspoređujući te pakračke i hrvatske dane s aktualnim događajima u toj zemlji.
Predsjednik Milanović: Dobro i civilizirano okruženje
„Prije 31 godine Pakrac je branilo malo pravih ljudi. U svakom ratu, pa i u Domovinskom, sve je ovisilo o malo hrabrih ljudi, malo odvažnih ljudi koji su u kritičnom trenutku bili spremni poginuti. Taj mali broj ljudi, možda nekoliko stotina u Pakracu, nekoliko tisuća u Hrvatskoj, spriječili su da padne cijela Hrvatska. Strah od smrti je strah koji je uspio potisnuti samo malo broj ljudi…
Hrvatska je oslobođena i pripada zapadnoj zajednici naroda. Uvijek smo tu pripadali uz poštovanje i razumijevanje onih koji su drugačiji. Ne lošijih, niti boljih. Danas se u Ukrajini ne bije borba između dva naroda ili dvije rase. Bije se borba za europske vrijednosti, za neke principe koji u svakoj državi nisu isti, ali pravo je naroda da uz vlastitu odgovornost i posljedica bira svoj put na način da drugome ne radi štetu. Imaju u tome našu podršku.
Hrvatska je danas stabilna sigurna, zemlja dobrih ljudi, zemlja prava i manjinskih prava, zemlja u kojoj se nikoga ne gleda preko nišana niti ispod oka. U starom hrvatskom gradu Pakracu je prije rata živjelo 16 tisuća ljudi, danas ih je sedam tisuća, u gradu u kojem ima više od 5000 stambenih jedinica. Mislim da više nije potrebno govoriti koliko je grad propatio i koliko se suzio samo po toj osnovi. Pakrac je nakon Vukovara najuništeniji hrvatski grad. O tome se i zna i ne zna. Nije to nikakva borba, za prvenstvo, za prioritet tko je više nastradao. Vukovar je više nastradao, ali Pakrac se uspio obraniti što u Vukovaru nije bilo realno.
Stoga mi je čast da sam danas ovdje, ne na proslavi, nego na obilježavanju teških, mučnih krvavih događaja o kojima tada '91. godine nitko nije sanjao niti u noćnoj mori samo zato što je tadašnja Hrvatska stremila prema zapadu i radila na tome da postane članica EU.
Dragi prijatelji, želim vam puno zdravlja da nas nakon ove krize s koronom, ne uhvati neka nova kriza i da se vidimo ponovo za godinu ili dvije u ovako dobrom i civiliziranom okruženju prema onima koji su ovdje, prema onima koji su prije 31 godinu bili s druge strane, a sada su dobili drugu šansu da žive u lijepoj i civiliziranoj Hrvatskoj,“ rekao je Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik oružanih snaga.
Anamarija Blažević, danas i u funkciji izaslanice Gordana Jandrokovića, predsjednika Hrvatskog sabora, istaknula je da ponosna gradonačelnica ponosnog grada i svih njegovih stanovnika. Podsjetila je da se nalazimo na mjestu gdje je prije 31 godinu započeo rat u Republici Hrvatskoj.
Blažević: Pakrac gradimo zbog budućnosti naše djece
“Ovdje se tih dana osjetilo zajedništvo hrvatskog naroda, ali i pripadnika nacionalnih manjina koji su živjeli, ali i danas žive na području Grada Pakraca, osim jednog dijela pripadnika srpske manjine koji Pakrac nisu prihvaćali kao hrvatski grad, ali ni Republiku Hrvatsku kao svoju domovinu. Bio je to prvi otvoreni oružani sukob na području Republike Hrvatske. Zahvaljujući hrabrosti i odvažnosti hrvatskih branitelja i hrvatske policije nikada nije ostvaren cilj velikosrpskih ideja da osvoje grad i da Pakrac postane sjedište SAO Krajine za cijelu zapadnu Slavoniju. Branitelji iz cijele Hrvatske branili su u Pakracu ne samo ovo područje nego i svoje gradove, svoje obitelji i domove. Ovdje se branila Republika Hrvatska na čemu smo im zahvalni. I Pakrac nije samo grad Pakračana nego i svih vas koji ste ovdje bili 1991. godine do kraja rata. Strah i strepnje koje smo tada osjetili, s obzirom na situaciju u Ukrajini, su ponovo prisutni. Zbog tih događanja iz ne tako davne prošlosti suosjećamo s narodom Ukrajine.
Zbog svojih ranjenih i poginulih, zbog njihovih obitelji trebamo čuvati uspomenu na njih. Ne samo kako bi oni dalje živjeli u nama nego i zbog toga kako bi mlađe generacije znalo što se ovdje događalo. Zbog toga moramo znati cijeniti svoju povijest pa kao i svaki puta vam poručujem: pričajte i pišite, snimajte i podučavajte o prošlosti hrabrog hrvatskog naroda jer time našoj mladosti pokazujete put kojim treba ići.
Pakrac je danas okrenut budućnosti, grad koji obnavljamo i gradimo baš zbog svih vas koji ste zaslužili doći kako bi mogli uživati ovdje u njemu. Gradimo ga zbog naše djece kako bi u njemu imali bolju budućnost i naša je obveza da Pakrac i Republika Hrvatska budu baš onakvi kakvi su željeli hrvatski branitelji.
Miroslav Ivančić, predsjednik Udruge hrvatske policije branitelja Pakraca i Lipika, kao prvi govornik pozdravio je goste prisjetivši se prvenstveno poginulih branitelja, ali i događaja od prije 31 godine koje je okarakterizirao kao važan trenutak hrvatske povijesti i mudre odluke dr. Franje Tuđmana i hrvatskog vrhovništva jer da se ovdje nije interveniralo bilo bi pitanje kada bi bili oslobođeni.
Jedinstvo i snaga koja nam je i danas potrebna
O događajima iz 1. i 2. ožujka u Pakracu i širem kontekstu, govorio je sudionik Darko Lutring, predsjednik Udruge ATJ Lučko 90, istaknuvši da je u Pakracu zorno pokazana namjera velikosrpske agresije da uz pomoć JNA pokori Hrvatsku, što je spriječeno već tada pokazanim zajedništvom i snagom građana Hrvatske u otporu agresoru.
Dario Nekić, izaslanik predsjednika Vlade RH i državni tajnik u ministarstvu hrvatskih branitelja naglasio je značaj ovog događaja u sprečavanju pokušaja ugrožavanja teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka RH i stoga ga je vrijedno obilježavati i ne zaboraviti. Naglasio je da nas je Domovinski rat trajno obilježio mada i danas osjećamo njegove posljedice. No sjećamo se i jedinstva iz tih vremena, te snage koje nam je i danas potrebna.
„Svake godine o ovom datumu u Pakracu ističemo važnu činjenicu koju ponavljamo i ovom prigodom. Mi danas u Pakracu ne slavimo početak Domovinskog rata. Ne slavimo niti smo ikada slavili bilo koji rat, posebno ne ovaj koji nam je podmuklo nametnut. Ali u isto vrijeme s ponosom poručujemo, da mi u Pakracu danas slavimo hrabrost i odvažnost hrvatskog čovjeka koji se bio spreman suprotstaviti daleko jačem, brojnijem i bolje opremljenom neprijatelju, koji je ljubav prema svojoj domovini, svome gradu, prema slobodi spreman platiti i vlastitim životom. Slavimo i ponosimo se što danas živimo u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj kao baštinici višestoljetnog sna naših predaka“, rekao je na početku programa voditelj Mario Barać.
Brojna izaslanstva i vijenci
Vijenac su položili uz predsjednika Zorana Milanovića, Anamarija Blažević, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora, gradonačelnica Pakraca i saborska zastupnica u pratnji saborske zastupnice Martine Vlašić Iljkić i zastupnika Želja Sačića; Dario Nekić, izaslanik Predsjednika Vlade Republike Hrvatske i državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja, Irena Petrijevčanin Vuksanović, izaslanica potpredsjednika Vlade i ministra unutarnjih poslova i državna tajnica u MUP-u, Branko Hrg, izaslanik ministra obrane i državni tajnik Željko Prša, zamjenik glavnog ravnatelja policije; izaslanstva županija Požeško-slavonske, Koprivničko-Križevačke i Bjelovarsko-bilogorske te gradova Pakraca, Lipika, Čazme, Križevaca, Bjelovara i općine Kaptol, brojne udruge obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja i sudionici događanja 1. na 2. ožujka 1991. godine iz Pakraca, ali i mnogih drugih dijelova Hrvatske.
Pored već spomenutih svečanosti su prisustvovali i generali Marijan Mareković, Mladen Markač, Željko Sačić te mnogi drugi dužnosnici MUP-a, lokalne i regionalne samouprave.
Svečano obilježavanje početka Domovinskog rata čiji je organizator i domaćin bila Udruga policije branitelja Pakraca i Lipika i Grad Pakraca, uz pokroviteljstvo Ministarstva hrvatskih branitelja i MUP-a je završila nastupom Policijske klape „Sveti Mihovil“ te polaganjem buketa kod spomen-ploče ispred zgrade policije praćena pucanjem iz topa mužara Gradske straže Požega.
- PIŠE: Dinko Kliček
- 2107
Nakon prošlogodišnjeg obilježavanja 30. godišnjice početka Domovinskog rata u Hrvatskoj, koje je uslijed epidemioloških mjera bilo ograničenog karaktera, ove je godine 31. godišnjica ponovo obilježena na visokoj razini - višednevnim prigodnim događanjima, a danas i masovnim događanjem u centru Pakraca.
Obilježavanje započeto 26. veljače danas je nastavljeno svetom misom za sve poginule i umrle hrvatske branitelje u župnoj crkvi Uznesenja BDM koju je predvodio požeški biskup msgr. Antun Škvorčević.
Nakon mise podno crkve je formiran tradicionalan „Mimohod pobjednika“. Osim lokalnih braniteljskih udruga i onih proizašlih iz Domovinskog rata kao i članova obitelji poginulih hrvatskih branitelja, ovogodišnju kolonu činili su brojni uzvanici, pripadnici braniteljskih i veteranskih udruga te neposredni sudionici i svjedoci vremena pristigli sa svih strana Hrvatske, kao i obični građani koji su svojim sudjelovanjem uveličali važan datum u hrvatskoj povijesti.
Kolona ponosa s gotovo sedamsto sudionika, koliko ih je bilo prema procjeni organizatora, kretala se ulicom Braće Radića do Trga 76. bataljuna, potom Šuškovom ulicom preko Bolničke, Maticom hrvatske sve do konačnog odredišta ispred centralnog Spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu bana Josipa Jelačića, gdje je u tijeku čitanje povjesnice i pozdravni govori.
