- PIŠE: Pakrački List
- 1109
Prenosimo reagiranje Miroslava Vaceka u cijelosti na intervju objavljenog u Pakračkom listu:
Reagiranje na navode u tekstovima objavljenih u Pakračkom listu br.523 od 18.studenog 2016. godine
Poštovani uredniče,kao uvod u intervju sa Željkom Špelićem,objavljenog u Pakračkom listu, broj i datum gornji , kojega ste kako sam shvatio vi inicirali ,u tekstu pod naslovom- Ratni suveniri -,kao razloge zbog čega ste stali uobranu navedenog gospodina, naveli nekoliko stvari ,te isto zaključili jednim za vas obvezujućim pitanjem,citat "Tko če te zapovjednike braniti,ako neče njihovi nekadašnji vojnici".Vjerovatno nesvjesno ,time ste otkrili pozadinu i namjeru ovih tendencioznih članaka,koja je izričito političke prirode,jer koliko znam vi niste sudjeloveli u Domovinskom ratu,i o legendama koji su branili Pakrac i Lipik slušali ste od vama prihvatljivih izvora ,ne uzimajuči u obzir da ono što oni govore možebitno nije istina,a sebe u ovom slučaju vjerovatno stavili u položaj vojnika političke opcije koji brani svog svog istomišljenika,a time upravo doveli u pitanje i ugrozili sve one plemenite razloge koje ste naveli u rečenom tekstu.
U tekstu intervjua sa Željkom Špelićem pod naslovom- Samo ne želim da nam se ponovo dogodi rat-,koji ustvari lići na pokušaj dobro izrežirane predstave sa jednim ciljem ,predizborne diskreditacije političkih neistomišljenika ,napisano je niz neistinitih navoda,ali narodna kaže "svako zlo za neko dobro",pa tako i ovo zlo ima svoje dobro jer je ujedinilo istinske branitelje u promicanju istine o Domovinskom ratu te žrtvi koju su branitelji podnjeli u obrani Pakraca i Lipika ,koji su me zaustavljali na ulici i zvali telefonom iz gradova bivše PU Bjelovar. Nadam se da je uredniku a i vama g.Špelić poznata činjenica da su Pakrac branili i policajci iz Zagreba, Bjelovara, Virovitice, Koprivnice, Đurđevca, Grubišnog Polja, Čazme i drugih gradova i mjesta lijepe naše,koji su i prvi reagirali na članke na portalima objavljenih u susjednim zemljama ,koji su ,g. Špelić pisali o vašim aktivnostima na izgradnji tolerancije i pomirenja pod patronatom Documente,i to na naćin da ste kao časnik Hrvatske vojske i predsjednik udruge Časnički zbor Pakrac Lipik, bez ikakvog znanja nadležnih državnih tjela po Pakracu Lipiku i okolnim mjestima vodili pripadnike neprijateljske vojske ,upoznavajuči ih sa akcijama , događajima i pojedinostima istih. Zbog uznemirenosti i velikog broja poziva na, kordinaciji udruga iz Domovinskog rata Pakraca i Lipika , i sam zabrinut tražio sam objašnjenje tog događaja ,jer mislim da je kordinacija jedino mjesto gdje takve stvari moramo raspraviti ,bez obzira što vas ja u ti vašim aktivnostima nikako ne mogu podržati.,i što sam zbog tog vašeg postupka bio veoma ljut. Indikativna je ćinjenica da danas kad istinski branitelji sa strepnjom slušaju i gledaju uhičenja Hrvatskih branitelja u BiH na osnovi nekakvih upitnih dokaza,pregledavaju po portalima spiskove navodnih osoba protiv kojih su pokrenuti nekakvi kazneni postupci za ratni zločin pred sudovima u BiH i Srbiji.vi g. Špelić kao "legendarni "zapovjednik vojne postrojbe koja je krvarila u borbama za Lipik i Pakrac,slobodno kao turista putujete po susjednim zemljama iz kojih su dolazile neprijateljske postrojbe,i u kojima žive pripadnici istih, koji su ubijali branitelje ,naše sugrađane i razarali naše gradove. Sa istim tim osobama vi održavate okrugle stolove i tribine, prepričavate i analiziraze operacije i akcije ,i to sve pod pokroviteljstvom nekih organizacija sa velikim upitnim namjerama prema RH . Danas kad Vlada Republike Hrvatske i naši ministri ulažu ogromne napore da iznađu naćin da zaštite branitelje od tog politićki motiviranog progona i napada na sve što nosi predznak Hrvatsko,vi i dalje pod patronatom tih "čudnih" udruga organizirate susrete,kako ste rekli sada negdje u srednjoj Bosni ,uzdižući sebe kao moralnu vertikalu izgrađenu na lažima, a mene prozivate kao čudorednog policajca koji određuje što je ispravno,moralno,etično ili domoljubno, stvarno je za mene ponižavajuče.Uvažavajući činjenicu da sam samo čovjek koji je kada su u pitanju naše svetinje,mislim na Hrvatsku, Domovinski rat i Hrvatske branitelje ,možda subjektivan jer tu nemam alternative ,potruditi ču se da o tome meritoran stav donesu službe koje se bave pitanjima sigurnosti RH. Da sve to radite zbog pronalaska nestalih osoba ,jer institucije ne rade svoj posao,ili da spriječite novi rat je otrcana farsa.. Mi i danas intenzivno i marljivo radimo na prikupljanju svih informacija o osobama koje još uvjek tražimo,koje dostavljamo nadležnim ovlaštenim službama i institucijama, koje te informacije selektiraju , provjeravaju i poduzimaju sve zakonom utvrđene radnje, pa vas i ovim putem pozivam da sva ta saznanja prikupljena u razgovorima sa pripadnicima neprijateljske vojske dostavite tim službama , ako ih uopće posjedujete. Kao predsjednik udruge i član kordinacije u više navrata se nisam mogao složiti sa vašim stavovima, a aupravo ste vi g. Špelić bili pojedinac koji nije podržao veliki broj odluka koje su donjeli ostali članovi kordinacije. Kad ste rekli ,citat "Oni su protiv svega.I protiv veteranskog centra i protiv svega" ,vjerovatno ste mislili na onu farsu koja se događala oko tog dobrog projekta kojeg su podržale sve braniteljske udruge Pakraca i Lipika,kojom prilikom je za potrebe političke promiđbe pojedinaca iz vaše političke opcije Dom , dva puta otvaran,a cijela braniteljska populacija vučena za nos i pravljena budalama.Znam da vam je poznato da sam odlukom Ministra Hrvatskih branitelja imenovan u Upravno vječe Doma hrvatskih branitelja i sa ostalim članovima ,upravom, Doma, te stručnim službama Ministarstva Hrvatskih branitelja učestvujem u radu na tom pilot projektu ,vodeči računa da isti bude u potpunosti u funkcij branitelja i članova njihovih obitelji ,o čemo obavjesti možete dobiti u Ministarstvu Hrvatskih branitelja,koje je transparentno otvoreno za sve prjedloge i sugestije s ciljem poboljšanja ili unapređenja budučeg funkcioniranja Doma. Izuzetno sam ponosan što sam kao pripadnik MUP-a imao veliku čast i sreču da u tim sudbonosno teškim povjesnim trenutcima za Hrvatsku ,upoznam male,skromne ali veličanstvene ljude koji su, ustrajno, uporno i odlučno uz velike žrtve i odricanja na borbenim položajima u Pakracu cijelom svjetu pokazali kako se voli svoja zemlja ,isti ti ljudi dali su mi povjerenje da ih vodim kao jedan od zapovjednika , pritom obavljajuči i druge odgovorne dužnosti i zadače Umirovljen sam u visokom policijskom zvanju, jer ustrojbeno MUP-a nema činove, a kao HRVI uredbom Ministra prevođenjem preveden u odgovarajuči visoki vojni čin. Degutantna je laž da sam se negdje predstavljao kao pripadnik Hrvatske vojske, jer ne znam zbog čega bih to učinio ,a kako sam i naprijed naveo i sada sam izuzetno ponosan što sam svoj grad i Hrvatsku branio kao policajac. Velika uvreda za mene je što ste rekli g. Špelić da nikad nisam bio hrvatski vojnik , te vas podsječam da smo u tim pogibeljno teškim trenutcima svi bili Hrvatski vojnici bez obzira na oznake na odori . Policajci su na ratištima širom lijepe naše zajedno krvarili sa pripadnicima svih postrojbi koji su branili Hrvatsku, a poznavao sam legendu, Hrvatskog branitelja, koji je u obrani Hrvatske položio svoj život odjeven u obićnu trenirku.Isto tako vas podsječam jer znam da vam je dobro poznata činjenica da iz redova pripadnika MUP-a ima veliki broj visokih časnika koji su ćinove dobili temeljem zakonskih odredbi ,časno služeći svojoj zemlji. Izuzetno sam ponosan na svoj ratni put i nakon ovih vaših napada o njemu če progovoriti moji suborci , i moji nadređeni,u to vrijeme visoki dužnosnici MUP-a čije sam zapovjedi predano i marljivo izvršavao, i koji su "odgovorni" za ovo što sam ja danas, a naši sugrađani dobiju informaciju i urednik ovog lista odgovor na svoje pitanje " gdje si bio 91 godine" .I na kraju moram reči da mi je iskreno žao što smo prisiljeni da na ovakav način ,kroz javne medije, dostojanstvo i ponos istinskih branitelja bacamo na ulicu, jer istina je da je mala "šačica " ljudi okupljenih u postrojbi ZNG-a,,i policajaca PP Pakrac,organizirala obranu Pakraca i Lipika,te bila oslonac svim postrojbama HV-a, MUP-a i HOS-a, koje su Hrvatsku branile u Pakracu i Lipiku ,i bez posebnih vojnih vještina i vojne izobrazbe preko noči u užasima razaranja i pogibelji stasali u ratnike i stratege koji su Pakracu donjele epitet neosvojivog grada,izgrađenog na krvi naših poginulih suboraca. I danas se preživjeli od te šaćice ljudi ,mada bolesni i izmrcvareni od teških ranjavanja ,kroz braniteljske udruge i druga tjela zakonodavne i izvršne vlasti bore za napredak Pakraca i Lipika i boljitak svih građana,a ja osobno sretan sam kad vidim da je postignut i mali pomak u tom smjeru ,pa makar se radilo samo o zasađenom drvoredu.
S poštovanjem!
Miroslav Vacek
- PIŠE: Pakrački List
- 1213
Željko Špelić je umirovljeni časnik Hrvatske vojske, predsjednik Udruge časnički zbor Pakrac-Lipik. U vrijeme rata je bio jedan od čelnih ljudi 76. pakračkog bataljuna, angažiran u obrani Hrvatske od prvih dana. Posljednja dva mjeseca izložen je na Facebooku svakodnevnim uvredljivim napadima dijela nekadašnjih suboraca, a nedavno je i službeno napadnut na skupštini Udruge UHBOL PTSP. Što je razlog tome pitali smo ga u ovom razgovoru ostavši i sami pomalo zatečeni žestinom njegove reakcije.
Skoro dva mjeseca na Facebooku Vas napadaju da ste nedavno „vodali četnike po županiji“. Od subote 5. studenog i održavanja skupštine UHBOL PTSP Pakrac-Lipik je to postalo i službeno, a da nama, a vjerojatno i mnogima drugima, nije poznato što se i kada točno događalo. Možete li nam to pojasniti?
Ovo je prvi put da me za cijelo to vrijeme netko pita što se točno dogodilo. Već duži niz godina surađujem s Centrom za nenasilnu akciju. To je mirovna organizacija iz Sarajeva koja je u mreži međunarodnih organizacija za promicanje mira. Ideje te organizacije i krajnji cilj je da uradimo sve moguće da nam se ponovo ne dogodi rat. Članovi te organizacije su sve ljudi koji imaju iskustva rata, ne ono izdaleka nego s prve linije bojišnice i uglavnom su invalidi, dakle kompetentni da prenose na druge ljude razloge zbog čega nam se ne bi trebao dogoditi novi rat jer znamo da rat ništa ne rješava već sve probleme zbog kojih rat započinje se rješavaju pregovorima i dogovorima. Ideja mi se svidjela iz više razloga: prvo je to što se promovira mir da se ne ponovi rat i da se on ne bi dogodio ni mojoj niti bilo čijoj djeci. Drugi moj cilj je bio prikupljanje podataka o našim nestalima tijekom rata. Kroz ovu mirovnu organizaciju sam u kontaktu s ljudima s raznih strana i koristim ih za prikupljanje podataka. Blizu smo tog da dođem u kontakt s ljudima koji su bili na našem ratištu samo s druge strane i želio bih na tu temu razgovarati s tim ljudima. Konkretno, na jednoj konferenciji u Skopju mi je prišao predsjednik jedne od srbijanskih boračkih organizacija ljudi koji su sudjelovali na ratištima u Hrvatskoj, on konkretno kod Osijeka i preko njega znam da i kod njih ima inicijative za prikupljanje takvih podataka. I oni imaju nestalih i želja im je da razmijenimo te podatke. To mi se čini korektno i interesantno jer to nikoga ništa ne košta. Naglašavam, ja tamo nisam niti predstavnik države, niti udruge, nego nastupam isključivo kao Željko Špelić, privatna osoba, pri čemu uvijek i s ponosom ističem da sam časnik hrvatske vojske, da sam aktivno sudjelovao u oslobodilačkom Domovinskom ratu, i da sam predsjednik Udruge Hrvatskog časničkog zbora Pakrac-Lipik. U tim aktivnostima bio sam u Brčkom, Zavidovićima, Konjicu, Bosanskom Novom, došao sam do nekih Prijedorčana koji su bili blizu našeg ratišta. Ti kontakti su potrebni da se uspostavi povjerenje i razmjene informacije. Možda urodi plodom jer smo svi svjesni da su s protokom vremena šanse sve manje.
I kako dolazi do posjete Pakracu?
U sklopu tih aktivnosti osmišljen je i program obilaska Pakraca predstavnika veterana pet vojski: vojske Jugoslavije, vojske Republike Srpske, armije Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske. Meni je bio cilj da dođu vojni veterani iz Srbije i Bosne da vide da mi ovdje ne jedemo malu djecu već da ovdje žive sasvim normalni ljudi i naravno da vide posljedice rata na području Pakraca. Izradio sam prijedlog programa koji su oni prihvatili. S obzirom da je trebalo doći više od 35 osoba koje imaju i posebne zdravstvene potrebe, bili su smješteni u Daruvaru u hotelu. Odmah nakon prve večere po dolasku, kada smo ih upoznavali s programom pridružio nam se i daruvarski gradonačelnik Dalibor Rohlik i predstavnici daruvarske HVIDR-e.
Kada je to bilo?
Sporni obilazak bojišnice
Osmog rujna. Iz Pakraca sam još pozvao i odazvali su se Stipan Grgić i Marijan Čapek. Prema tada dogovorenom programu sljedeće smo jutro obišli nekadašnju pakračku bojišnicu. Nakon polaganja zajedničkog vijenca u parku na spomen obilježju poginulim daruvarskim braniteljima na kojem je pisalo da predstavnici svih vojski odaju počast žrtvama, obišli smo Spomen sobu Domovinskog rata i pogledali kratki film Daruvar u Domovinskom ratu. To je ono najvažnije: mi odajemo počast žrtvama, nikoga ne osuđujemo, nikome ne praštamo i nitko se nikome ne ispričava. Obilazak je obavljen iznajmljenim autobusom jer su oni u Daruvar došli svojim automobilima iz svojih mjesta stanovanja.
Nakon toga, uz moje vodstvo, krenuli smo prema Pakracu: pored interesantnih točaka nekadašnje bojišnice uz moje objašnjavanje i dopunjavanje od strane Grgića i Čapeka, događaja najprije u Doljanima, vojarna Polom, Kip, Omanovac, potom Gornja Obrijež, Batinjani, Matkovac, sva naša poznata stratišta. Nakon toga spuštamo se u grad, preko Pilane i Kusonja do Bučja gdje smo kod bivšeg logora prvi put stali i gdje sam pojasnio što je tu bilo. Minutom šutnje smo odali počast žrtvama uz molitvu, svatko na svoj način.Vraćali smo se pored Rakovog potoka, gdje smo također odali počast stradalima i kapele u Kusonjama, te se zaustavili pred policijskom postajom Pakrac, gdje je počeo Domovinski rat. Tu je Stipan Grgić, sudionik tih događanja iz 1991. godine, objasnio početak rata u Hrvatskoj. Nakon toga smo obišli pakrački muzej vojne povijesti i otišli na Omanovac na ručak. Vraćajući se s Omanovca objasnili smo događanja vezana uz pakračku bolnicu, lipički park, ergele, sve bez zaustavljanja, samo uz usporavanje i objašnjavanje i iznenadilo me je koliko su ti ljudi upućeni u problem ergele i konja. Kroz Dobrovac, Kukunjevac, Antunovac i Marino Selo smo stigli u bivši motel na ribnjake gdje sam rekao da je tu bila smještena jedna naša postrojba čija dva pripadnika su počinila ratni zločin za koji su osuđeni i na odsluženju su zatvorske kazne što sam istaknuo kao dobar primjer kako bi svatko trebao rješavati svoje zločine. Na upit jedenog od sudionika „što je sa Pakračkom Poljanom“ odgovorio sam da je sudski postupak u tijeku u kojem je nepravomoćno osuđen Tomislav Merčep, a ja ne mogu taj slučaj komentirati jer ne znam što se tamo dogodilo. Vraćali smo se preko Brekinske, Kapetanovog Polja, Ploština, obje Obriježi uz zaustavljanje i odavanje počasti kod kapelice i kod spomenika Vladi Laučanu te se preko Sirača vratili na večeru u Daruvar. Svi smo bili zadovoljni kako je to dobro prošlo, nitko nas nije ružno niti pogledao i oni su se sljedeći dan vratili svojim kućama. Dva ili tri tjedna kasnije je krenula priča.
Da li ste tijekom tog posjeta bili obučeni u odore?
Ne nitko. Svi smo imali svoju civilnu odjeću i to je nepisano pravilo. Nitko od nas tamo nije službena osoba.
Je li Vam poznato kakve su reakcije bile u medijima u susjednim državama?
Nešto sam pročitao na internetu i mediji u Bosni i Srbiji su to pozdravili. Konkretno beogradski Nin je o tom susretu objavio veću reportažu u kojoj je i moj iskaz. I Prva srbijanska televizija je napravila kratku reportažu o tome.
Je li je sve bilo korektno?
Koliko sam vidio da.
Tijekom tog druženja je li bilo govora o politici?
Ne, mi na takvim druženjima o politici ne pričamo. Govorimo o svojim iskustvima iz rata. Razgovara se o šteti koju je prouzročio rat, a što se na ovim prostorima i te kako vidi, a to nas motivira na ustrajnost u provedbi ovog programa. Nemamo dvojbe tko je koga napao. Znam da nisam nikuda išao u rat za razliku od kolege iz Kruševca koji je pričao o svojim iskustvima kada je kao 19-godišnjak bio vrlo ponosni dio kolone tenkova koja je iz Srbije išla u rat u Hrvatsku i na koju su Beograđani bacali cvijeće. Poslije, kada je vidio kuda ide i što se događa, bilo mu je žao. Zato će danas uraditi sve da se to više nikome ne dogodi. On, osim psihičkih stradavanja u suočavanju s posljedicama, fizički nije stradao, ali mu svejedno ne manjka motiva da se trudi da se taj rat više nikome ne dogodi.
Znaju li se ti ljudi od ranije?
Uglavnom da iz sličnih susreta mada ima stalno novih.
Napadi bez službenog stava koordinacije
Da li je o ta dva dana bilo poslije službenih razgovora na koordinaciji udruga proisteklih iz Domovinskog rata Pakrac-Lipik?
Na koordinaciji je bio taj prvi napad na mene i Grgića; da vodamo četnike, da smo izdali branitelje, Domovinski rat.
Jesu li bili pojedinačni napadi, ili je to bio službeni stav koordinacije?
Pojedinačni napadi uvijek od istih pojedinaca: Miroslav Ivančić, Miroslav Vacek, Ivica Mateš-Jovo, Zoran Josipović koji ne žele slušati što se i kako dogodilo. Oni imaju svoju istu priču koju uvijek ponavljaju bez ikakvih argumenata.
Znači o tome se na koordinaciji nije glasovalo?
Ne, to je bilo pod točkom različito.
No, napadi su krenuli, najprije po Facebooku, a odnedavno i sa službenih mjesta, konkretno skupštine Udrugu UHBOL PTSP Pakrac-Lipik?
Ove spomenute ljude razumijem. Oni su uvijek protiv svega. I protiv veteranskog centra i svega. Da je u pitanju napad samo tih ljudi, koji se ponašaju kao neka vrsta ćudoredne policije, jer oni određuju što je ispravno moralno, etično ili domoljubno, a što nije, ja ne bih reagirao što me prozivaju za izdaju, vrijeđanje žrtava rata, vrijeđanje dostojanstva Domovinskog rata, jer to nisu osobe koje meni mogu spočitavati o moralnosti, etičnosti ili domoljublju. A evo zašto: Miroslav Ivančić je među prvima pobjegao iz Pakraca kad je počeo rat, a vratio se kad su bitke prestale, danas se predstavlja za najvećeg domoljuba i branitelja Pakraca. Miroslav Vacek, umirovljeni policajac koji se lažno i bespravno u javnosti predstavlja kao general hrvatske vojske, ne samo da nije časnik već nikada nije bio niti hrvatski vojnik. Ili Ivica Mateš – Jovo, karijerista koji ne bira ni sredstva ni načine da postigne osobne ciljeve. Na ovu reakciju odlučio sam se jer ti ljudi čine institucije. To su vijećnici Gradskog vijeća, zamjenik predsjednika Gradskog vijeća Pakrac, vijećnik županijske skupštine i župan. Tu me jedino razočarao župan koji se ničim izazvan pridružio toj hajci. Bili smo u nekoliko navrata zajedno i nije ga interesiralo što i kako se dogodilo, ali me napada. I sada na obljetnici 76. bataljuna je rekao „da se neki ispričavaju“ aludirajući na mene što su naravno svi nazočni shvatili. Nisam se nikome ispričavao niti vidim zašto bi, niti imam takvu potrebu. Ne znam čemu ti napadi služe.
Vi ste časnik. Časnici su i oni, samo iz drugih vojski. Što su vas pitali?
Nisu časnici svi. Tu je bilo ljudi koji su obnašali vojničke dužnosti do, primjerice, zapovjednika pukovnije HVO iz Bihaća Franje Grgića. Pitali su me kako smo se uspjeli obraniti.
Je li bio netko s druge strane da Vas u odgovoru dopuni na pitanje kako nas nisu uspjeli okupirati?
Pregovarao sam 1991., danas razgovaram
Nažalost ne. Ova organizacija je do sada došla do Bosanskog Novog mada su meni interesantni Prijedor i Banja Luka, ali tamo još nismo pronašli osobu koja bi nam bila domaćin niti možemo naći među bivšim borcima one koji bi o tome govorili. To je posljedica činjenice da su tamo još uvijek na vlasti oni koji su bili na vlasti i 1991. godine. Vjerujem da ćemo s vremenom naći i tamo sugovornika. Bez komunikacije nema ništa. Znam to jer sam s četnicima pregovarao 1991., 1992., i 1993. godine, prvi sam išao na Gavrinicu tri dana nakon Sarajevskog primirja. Na to sam ponosan jer smo upravo tim pregovorima dobili tijela poginulih u akciji Alfa kao i zarobljenike Pakračane i Lipičane iz logora Stara Gradiška. Onda sam pregovarao kao vojnik državni službenik, danas razgovaram kao privatna civilna osoba s ljudima s druge strane. To je bitna razlika.
Da li je o tome stav zauzela domaća časnička udruga?
Ne, zašto bi oni o tome raspravljali? Tamo sam bio kao privatna osoba, a ne ničiji predstavnik, pa ni Časničkog zbora Pakrac-Lipik mada vjerujem da ćemo na sljedećoj sjednici Gradskog odbora Časničkog zbora razgovarati i o tome. Pogotovo nakon skupštine UHBOL PTSP-a. Tražit ću i službeno očitovanje i koordinacije mada ostajem pri svome i neću odustati od potrage za tijelima onih koji se danas vode kao nestali. Nekim roditeljima sam davnih godina obećao da neću odustati od potrage za njihovom djecom. Osim toga, u budućnosti ne bih htio biti član neke buduće udruge roditelja poginulih branitelja, a još manje bih htio tragati za kostima svoje djece po nekim novim stratištima. To ne želim nikome i stoga ću ovu aktivnost, bez obzira na sve, nastaviti.
Mislite li da ta inicijativa može uroditi nekim rezultatom?
Svakako. U situaciji kada se političari svađaju, kada se međusobno oštrimo na rat, uspjeh je kada u svakoj od tih država progovori bar jedan glas i kaže glasno ja sam protiv rata. Uspjeh je tim veći ako je to glas nekoga tko je prošao rat i tko zna što je rat, što on nosi sa sobom u pogledu patnji, razaranja, boli. Meni je besmisleno reagirati na ove napade, na objede koje su usmjereni prema meni jer one objektivno ne stoje. Meni spočitavaju da sam u Marinom Selu okaljao obraz, čast i poštenje hrvatskih branitelja i Domovinskog rata, oni koji tamo nisu bili i oni koji me nisu pitali što sam tamo rekao i što se tamo dogodilo. Ja je nisam ukaljao. Ukaljali su je pojedinci koji su tamo činili zločine i koji su doprinijeli da nas drugi izjednačuju sa zločincima. To se na žalost kod nas dogodilo. To se ne može izbrisati niti sakriti.
Vi i Marijan Čapek ste prije nekoliko godina bili sličnim povodom u Makedoniji. I tada je bilo sličnih reagiranja samo na skupštini Udruge časnički zbor. Kako je to tada završilo i što je to bilo uopće u Makedoniji?
Bilo je to prije pet ili šest godina. Skupu u Makedoniji je prethodio skup u Pakracu. Riječ je o inicijativi za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica zločina u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, takozvani REKOM što je bila inicijativa hrvatske udruge Documenta i Fond za humanitarnu pravdu iz Srbije te Istraživačko-dokumentacioni centar BiH. Da puno ne duljim, riječ je o osnivanju komisije koja bi na području bivše Jugoslavije utvrđivala činjenice ratnih zločina. To je rađeno po primjeru iz Južnoafričke Republike i Argentine gdje se nakon aparheida i građanskog rata na taj način puno postiglo u otkrivanju grobnica masovnih pogubljenja. No prema ovoj inicijativi kod nas bi to bilo podignuto na znatno višu pravosudnu razinu koja je uključivala policiju, državne medije i prevelika ovlašćenja članovima komisije. Sve pakračke udruge su dobile materijale, statut od 30 stranica i obrazloženje od 120 stranica. Dao sam si truda da sve to pročitam. Sumnjam da je to netko drugi u Pakracu napravio. Više predstavnika pakračkih udruga je došlo na taj sastanak u Pakrac. No nakon pauze, u raspravi, sam ostao samo ja pa sam na kraju otišao na još dva sastanka, jedan u Zagrebu i drugi u Stubičkim toplicama i nakon dva mjeseca sam pozvan na sastanak veterana vojske svih država nastalih raspadom Jugoslavije u Skopju na koji je sa mnom išao i Marijan Čapek gdje smo se svi (veterani svih država sa područja bivše Jugoslavije) usuglasili da nam je to na takav način neprihvatljivo, ali smo se upoznali i uspostavili kontakte. Inicijativa za REKOM je definitivno propala par mjeseci kasnije u Sarajevu, ali su kontakti ostali.
Hoće li na razini Centra za nenasilnu akciju biti još aktivnosti?
Aktivnosti se stalno odvijaju, mada ne znam gdje će biti sljedeće. Predviđeno je negdje u srednjoj Bosni.
Hoćete li ići?
Da.
- PIŠE: Pakrački List
- 1081
Već tradicionalno, djelatnici Vlastitog komunalnog pogona Grada Pakraca danas su počeli postavljati božićne jaslice pred pakračkom župnom crkvom u sklopu priprema izgleda grada za nadolazeće blagdane.
Kako nam je rekao Almir Delihodžić, voditelj Vlastitog pogona Grada Pakraca, djelatnici će sutra postaviti i veliku božićnu jelku u parku kod zgrade gradske uprave, a za njeno ukrašavanje i izradu kuglica te ostalih ukrasa zaduženi su naši najmlađi sugrađani, mališani Dječjeg vrtića „Maslačak“. Do kraja tjedna postavit će se i adventski vijenac oko fontane na Trgu dr. Franje Tuđmana kojeg će ukrasiti članice Planinarskog društva „Psunj“ i on će biti spreman za nedjeljno paljenje prve adventske svijeće.
U tijeku je ukrašavanje ostatka grada kao i postavljanje božićnih lampica koje će i ove godine osvjetljavati centar grada.
- PIŠE: Pakrački List
- 1037
Povratak sezonaca u evidenciju nezaposlenih razlog je povećanog broja nezaposlenih osoba na kraju listopada na pakračkom Zavodu za zapošljavanje.
U odnosu na kraj rujna broj nezaposlenih je porastao za 51 (6,3%) i 31. listopada je iznosio 857. Istovremeno u odnosu na prošlogodišnji isti mjesec broj nezaposlenih je manji za 185 (17,8%) . U listopadu je iz evidencije posao u radnom odnosu dobilo 43 osobe (lani 60), a još šest su zaposleni drugim poslovnim aktivnostima. Novoprijavljenih u listopadu je 128 (lani 95), a iz evidencije je brisano 28.
Od 43 zaposlene osobe 21 je muškarac i 22 žene, 27 ih je posao dobilo u Pakracu ili Lipiku, a 16 u ostatku Hrvatske. Samo šestero ih je zaposleno na neodređeno vrijeme.
Novčanu naknadu u prosječnom iznosu 1.952,13 kuna je primilo 127 osoba.
Što se tiče prebivališta, u listopadu je na području Grada Lipika bilo 361 nezaposlena osoba (+27 u odnosu na rujan), a u Pakracu 496 (+24).
- PIŠE: Pakrački List
- 1344
Kad ga sretnete u gradu, normalan mladić, ništa drugačiji od ostalih. Zašto bi uostalom i bio? Kad popričate s njim, uljudan i fin, opširan i precizan u presjeku neobičnog iskustva koje mu je život nemetnuo još kao dječaku.
Krešimir Mađaroši, danas je dvadesetogodišnjak, svršeni gimnazijalac na jednogodišnjoj pauzi od knjige i budući student informatike kojemu je dijagnosticiran relativno novi Brugada sindrom. Sindrom je to ili poremećaj srčanog ritma potencijalno opasan po život. Karakterizira ga specifičan rad srca, kojeg detektira test zvan elektrokardiogram, a zovemo ga brugada znak. Brugada sindrom je često nasljedna bolest, a susrećemo ga kod smrti novorođenčeta ili kod čestih smrti sportaša na sportskim terenima.
„Da nema elektrošokova, umro bi“, započinje Krešo. Prve probleme osjetio je još kao osmogodišnjak kad je imao prvu bezopasnu aritmiju srca. Rješavalo bi se to odlaskom na hitnu, odradili bi EKG, i uz tabletu ili injekciju otišli kući, ne sumnjajući u teže stvari.
„Imao sam sinusne tahikardije koje su se manifestirale jakim aritmijama i otkucajima srca preko 200 puta u minuti, pa me dr. Peić uputio na daljnje pretrage na zagrebačko Rebro gdje sam dopao u ruke dr. Marinovića koji je prvi nakon analize EKG testova izrazio sumnju u Brugadu. Podvrgnut sam hitnim i neugodnim pretragama u kojima sam u jednom trenu doveden u stanje kliničke smrti i na taj mi je način dijagnosticiran ovaj sindrom.“
Istog dana, imao je tada 13 godina, ugrađen mu je kardioverter ili defibrilator. Uređaj ili aparatić veličine kutije šibica koji mu danas čuva život. „Vjerujte mi na riječ, osjećam se poput čovjeka koji je dobio na lotu. Aparat je vrijedan 50.000 eura i elektrošokovima reagira na aritmiju ili nepravilan rad srca. Da sam kojim slučajem u nekoj od europskih zemalja ne bi dobio taj skupi uređaj, tamo nije takva praksa. Kod nas je još uvijek ta crta humanosti u zdravstvu dovoljno zastupljena.“
U početku nije bilo lako. U formativnim godinama pred društvom se osjećao drugačiji. Iako ga nitko nije previše ispitivao i propitivao, sam se isključivao i zatvarao u sebe. Nije se osjećao dobro. „Mala smo sredina pa su ljudi prepričavali nešto o čemu su malo znali. Nisam puno pričao o tome pa su riječ preuzeli drugi, često bez moje prisutnosti pa me to malo i razočaralo. Kažem razumijem, ali…neke su me stvari i povrijedile, no isfiltrirali su se pravi prijatelji koji su i danas uz mene i pružaju mi podršku."
Ugrađivanjem aparatića kojeg je nosio ispod kože 5 godina problemi jakih aritimija nisu prestali. Aparatić je reagirao sedam puta neugodnim elektrošokovima koje je Krešimira osjetio poput jakih udaraca „kao da te netko udari snažno šakama po leđima“. Znao se aktvirati i u društvu, pa je jednoj „terapiji“ svjedočila i prijateljica dok su šetali gradom. Slijedom toga krajem 2012. godine odlazi u Njemačku na još jednu, ispostavit će se, uspješnu operaciju – ablacija se zove, kojom su odstranjeni uzročnici čestih aritmija (sinusne tahikardije), slijedom toga i neugodnih elektrošokova. Od tada je aparatić reagirao tek jednom.
Danas je posve zdrav mladić koji vrijeme krati teretanom. Izgrađuje, kaže, tijelo jer želi biti u dobroj kondiciji. Ugrađeni aparat mu ponekad zasmeta, ali sve manje. Navikao se da neke stvari jednostavno neće moći činiti.“Neću se baš penjati na Himalaju, ali…“.
Velika mu je želja podijeliti vlastita iskustva s Brugadom, ali i čuti tuđa…
„Želim okupiti sve ljude sa Brugada sindromom u nekakvu grupu, da jedni drugima budemo otvoreni za podršku. Ja sam je trebao, znam i koliko, i zato bi volio nekome biti od pomoći i na raspolaganju, ako ima slične probleme. Nema previše ljudi u Hrvatskoj s tom dijagnozom pa i činjenica da je to relativno mlada bolest uvjetuje nedostatak informacija.“
Smatra da bi se moglo poraditi na preventivi. Sistematski školski pregledi morali bi uključivati detaljan EKG test jer se putem njega Brugada jednostavno očitava, pa bi na taj način bilo spašeno puno života.
Kako je ovaj sindrom genetski nasljedan testu se u lipnju ove godine podvrgnula cijela obitelj Mađarošijevih. Sestra Ivana i otac Stjepan su kod očitanja nalaza bili negativni, dok je Brugada dijagnosticirani majci Milici koja je odmah dobila isti aparatić kao i Krešimir.
„Eto, ispostavilo se da i mama ima istu stvar iako nikad nije imala problema s aritmijama. Nema tu pravila. Ostala je čvrsta, vratila se na posao istom voljom i snagom, fascinirala me. Mnogi bi potonuli, ona nije. Znate, može sve biti u redu, ne mora nikad doći, a može te sutra srušiti i ako nema kardiovertera, spasa ti nema. Jer Brugada se očita samo jednom – kad si mrtav.“
Kako mu ne preostaje ništa drugo nego putem interneta potražiti više informacija što i kako živjeti s Brugadom, nerijetko naiđe i na poneku zanimljivost. Kako voli žešću muziku, voli i Slasha čiju je autobiografiju dobio za rođendan. „Prve stranice knjige govore o njegovom iskustvu s elektrošokovima pa sam odmah prepoznao učinke aparatića koje, eto, ima i on. A on je uspješan čovjek. Znači ograničenja nema. Nogometaš na utakmici se srušio, vidio sam grčenje na terenu i tijelo koje je u jednom trenutku odskočilo. Otišao je na trenutak van i tražio povratak u igru. Nakon reakcije aparatića osjetiš laganu ošamućenost, no poslije si apsolutno funkcionalan“, u dahu prepričava Krešimir.
Iako su roditelji ljubitelji motora, Krešo više preferira automobil. Vozačku dozvolu posjeduje i tvrdi da bi u slučaju elektrošoka bez problema iskontrolirao vozilo. „Navikneš se na to, postane normalno.“
Ograničenja su mala ili nikakva. Ne smije, primjerice, prilaziti trafostanici jer aparat prepozna frekvenciju i pomiješa s aritmijom pa reagira, pri vježbanju mora paziti na udarce u predio mišića ispod kojeg je apratić ugrađen, tek su neka na koja mora pripaziti. Složit ćemo se, sitnice spram onog što mu apratić garantira. Promjene uređaja kojemu je vijek trajanja između pet i deset godina vrše se operativnim putem svakih pet do deset godina ovisno o broju odrađenih elektrošokova odnosno trošenja baterije. Do sad ga je mijenjao jednom.
Pod kontrolom je dr. Velagića stručnjaka za Brugadu koji je ovo područje specijalizirao i bio na usavršavanju upravo kod ljudi koji su otkrili taj sindrom. Na kratke preglede odlazi svakih šest mjeseci.
U međuvremenu, kako smo već rekli, u pauzi od knjige vrijeme krati vježbanjem, ali i sviranjem gitare koju je završio u pakračkoj Glazbenoj školi. Ne zaboravi posve niti knjigu. Na taj način obogaćuje gimnazijsko znanje izranjavano brojnim izostancima radi liječenja koji su znali doseći i do 400 sati opravdanog izostajanja godišnje. Sam kaže da je od četiri gimnazijske godine odradio tek dvije.
Kako bilo, zdravlje je na prvom mjestu. Lako nije bilo, stoga je i spreman svakom tko želi ili zatreba pojasniti i pomoći, jer ako njemu nije bilo lako, neka nekom drugom bude lakše.
- PIŠE: Pakrački List
- 1077
Ministarstvo unutarnjih poslova, Hrvatski autoklub, Centar za vozila Hrvatske i stanice za redovni tehnički pregled vozila, pod pokroviteljstvom Nacionalnog programa za sigurnost cestovnog prometa, pozivaju sve zainteresirane vlasnike vozila da se od 21. studenoga (ponedjeljak) do 26. studenoga (subota) jave u redovne stanice za tehnički pregled vozila gdje će im se omogućiti besplatna kontrola tehničke ispravnosti.
Preventivno-sigurnosna akcija nadzora tehničke ispravnosti vozila pod nazivom „Dani tehničke ispravnosti vozila 2016“ provodit će se u svim stanicama za redovni tehnički pregled vozila u Republici Hrvatskoj.
Prilika je to da potpuno besplatno provjerite opće stanje vozila, prekontrolirate kočnice, podvozje, ispušne plinove (eko test), kao i da provjerite svjetla. Sve to možete učiniti u svim stanicama za redovni tehnički pregled, a iznimka vlasnici koji u razdoblju održavanja akcije svoje vozilo podvrgavaju redovnom tehničkom pregledu radi produljenja valjanosti prometne dozvole, odnosno registracije vozila.
Cilj ove prometne preventive je smanjenje prometnih nesreća uzrokovanih tehničkom neispravnošću vozila. Vozači za čija se vozila utvrdi da su tehnički neispravna uputiti će se da utvrđenu nepravilnost otklone u ovlaštenom servisu.
više na linku DANI TEHNIČKE ISPRAVNOSTI VOZILA 2016.
