- PIŠE: Pakrački List
- 1259
"Ovako ti je to bilo... rođen sam u Dubrovniku, ali sam svako ljeto provodio kod mojih u Pakracu i Lipiku, pa otud i moja poveznica s našim gradom. One ljetne dane i danas često zavrtim u glavi, pa ponovo sjedam u tatino krilo dok zajedno gledamo lipički Slavonac ili na „Partizanu“ Dudovo bure. Dobro, nekad sam išao onamo gdje nije vrvilo od mojih vršnjaka, recimo u Kursalon gdje je moj Bela s društvom oko stola bacio koju kartu, ali meni je uvijek mjesto bilo uz njega, bilo gdje i bilo kad. Usadio mi je Bela ljubav prema sportu, ali i dobrom životu“, otvara nam tako jednu stranicu svog života Dean Nagy ili Deki kako ga svi u Pakracu znamo.
Bela je, prepoznajete već, Mladen Nagy - pakrački gospodin, čovjek iz sporta, svojevrsni boem kakav svi ponekad želimo biti, uvijek voljen u društvu, koje je nekad bilo zločesto i znalo - kad ima Bela imaju i svi oko njega, a Bela je imao... „Da, stari je dobar prema svima, odličan čak, no u prošlosti je bio loš za sebe. Iako mi uz njega nikada ništa nije nedostajalo, mogao je sebi učiniti bolje. Iako, kad ga danas gledam, dobar je on tip, drži se uspravno, iako su ga posljednjih godina ljuljali žestoki vjetrovi, ako tako mogu reći… Danas, nek mu je pakračkog Hajduka i malo mira i - sve valja.
Uglavnom, ljetni dani djetinjstva bili su vezani uz tatu, a onako „na malo duže“ u Pakrac sam došao krajem sedmog razreda osnovne, kad sam nakon određenih dječjih nestašluka uzrokovanih pubertetom na preporuku direktora dubrovačke škole osim razreda i škole zamijenio i Dubrovnik. Nisam se baš nešto bunio, u Pakracu sam već imao krug dobrih prijatelja i jednog posebnog…
Slušaj sad ovo...ljeto, završen šesti razred igram ti ja s jednim malim tenis, vodim ga 6:1, odjednom se pojavljuje tata s kamerom i novom prijateljicom, ide on to snimiti. Dat ću mu kratku izjavu, tek za uspomenu pa da završim malog… Međutim, šta se dogodi? Razbije me ovaj u dva seta 0:6, 0:6!! Kamera zabilježila sramotu, a s druge strane mreže ruku mi, onako sa smiješkom pruža moj budući kum Mario Barać. To je bio prvi susret s njim, a do danas je ostala enigma, zbog čega sam izgubio taj meč, zbog tatine nove cure ili je kum bio bolji. Mislim, teško da je bio bolji jer u budućnosti smo igrali dosta i kroz 30 godina se nije baš nauživao pobjeda. Talentiraniji je i bolji, priznajem, iako je u našim godinama teško pričati o talentu, ali dobijem ga na psihu jer znam gdje je tanak“, smije se Dean, sjećajući se prvog susreta i začetka velikog prijateljstva s Baraćem.
Dani uz sport
Prijeratne dane Deki pamti po danima provedenim uz sport. Tražio se pa i okušao u malom nogometu gdje je s Dudovim buretom 2 osvojio 4. mjesto u bivšoj državi… Bila je to generacija Dobrice, Andreja Marina, Zube, Andreja Širca, Mravca, a sve to pod vodstvom Darka Kelemena i Cirila Glasnovića, pakračkog zlatara i sportskog entuzijaste od kojeg je tih godina Deki ponekad i preuzeo kormilo dok je Cile, kako su mu tepali, još proslavljao posljednje pobjede.
Osim „hakla“ volio je tenis i rukomet. Ozbiljnije je zapeo na tom polju tek u Dubrovniku u koji je vraćen nakon jednogodišnjeg „kiksa“ u Srednjoj školi u Daruvaru. “Igrao sam tenis i došao do četvrtine finala prvenstva Dubrovnika, turnira kojeg je moj stari osvajao nekoliko puta. Rukomet sam igrao u seniorskoj momčadi Dubrovnika i skupio iskustva koja ću kasnije prenositi na mlade rukometaše Pakraca i Lipika.“
Zamalo teolog
No, između Dekija rukometaša i Dekija trenera ugurao se rat. Razdoblje koje ga je zatekao u Dubrovniku za posljedicu je imao privremeno iseljavanje u Zagreb u kojem je proveo gotovo tri godine. Nakon završene srednje škole, upisao je vjerovali ili ne – teologiju. I to ne redovnim putem nego direktnim razgovorom s dekanom kojeg je u 25 minuta očarao, bez da su se dotakli religije, da ga je ovaj primio izravno na fakultet. „Prepoznao valjda čovjek Božji materijal pa pružio priliku“, šali se Dean. Tko zna kako bi priča završila i kome bi i na koji način Deki dijelio dobrotu da ga jedan prijatelj nije uveo u neke druge škole… Prijatelj je imao kafić na Kvatriću koji je nakon kratke obuke Dekiju otvorio vidike i kratkoročno punio novčanik kojeg je ovaj dalje nemilosrdno praznio po mraku Kulušića ili ispod disco kugle kultnog Saloona.
„Kume moj… to su bili dani, detalje sam zaboravio“, kratko će pa dodaje uz smijeh „mlado - ludo, u to vrijeme, slobodno napiši, bio sam kralj diskoteka.“
Iz Zagreba je tek povremeno navraćao u Pakrac, točnije svaki drugi vikend dolazio je u Lipik kod tetke koja se već 1992. godine vratila u Fijalin mlin. I sve se odvijalo tako nekako na relaciji ZG – PKC sve do 1995. godine kad je došao na godišnji i ostao. Raduckao je po pakračkim kafićima, družio se sa svima, najčešće sa Šoderom, Kafkom i Grbcem. Družio se, živio život i provodio s njima svaki slobodan trenutak.
„Ozbiljnije sam se dao u rukomet nakon što je od njega ruke privremeno digao Siniša Karačić, čovjek koji ga je nakon rata pokrenuo. To je bila 2003. godina. Bio sam ja tu oko kluba i u vrijeme Sikija, ponešto sam i igrao, češće sjedio na klupi, radio pomalo s djecom, ali sve je to bilo onako - neobavezno. Nakon zasićenja kod Kufnera i Dakija koji su gurali klub nakon Sikija 2006. godine, Stjepan Pupak je jedan od najzaslužnijih što se rukomet tih godina nije potpuno ugasio i upravo me on pozvao da preuzmem klupu. Uspio sam okupiti ekipu koja se zarekla da više neće igrati i već sutradan ih je bilo 20 na treningu. Uloženi trud ubrzo se vratio pobjedama i blagom euforijom pa sam na povratak u klub uspio nagovoriti i kuma Baraća s kojim je kroz rad s djecom formirana i okosnica današnjeg rukometnog kluba.“
Nije bilo jednostavno, pustimo li novac i troškove na stranu jedan klub ili sport uza sve pripadajuće zahtjeva i slobodno vrijeme. Dean s tim nije imao problema. „Ma kakvi, odgovorno tvrdim da od onda do danas u vrijeme natjecanja nisam bio u niti jednim svatovima, obiteljske rođendane sam preskakao, a danas svaki dan u dvorani provodim po par sati. Vikendom me naravno opet nema.”
Danas kad pričamo o Deanu pričamo i o sportskom djelatniku, rukometnom treneru i jednom od glavnih ljudi današnjeg rukometa na području Pakraca i Lipika.
Pet pogona traži svoje, ŽRK Lipik, RK LiPa i 4 selekcije podmlatka kojima je ili trener ili koordinator pa uskače kao trener. „I nije mi žao, jer ta djeca su sada divne žene i muškarci, a naša prijateljstva proizašla iz rukometa su mi iza obitelji najradosniji trenutci u životu. Kad ih sretnem u gradu osjećam se ispunjen i znam da mi vrijeme nije otišlo „niz vjetar“.”
Kao pravi muškarac ponekad se sa ženom voli ponešto i dogovoriti pa je dogovorno, dakle najavljeno i obrazloženo, za sebe ishodio slobodne dane za svoju dušu.
„Sredina osmog mjeseca mi je rezervirana za Sapete, prijatelje košarkaše s kojima sudjelujem na lipičkom streetballu, iako su me ponovno prošle godine „prodali“ u suparničku momčad Mađioničare, što im se osvetilo kasnije jer sam u čudnim okolnostima izabran za MVP amaterskog turnira te 2015. godine. Neki bi možda rekli nezasluženo, ja se ne bih složio. No, dobro…i dalje, kući me nema za Tucindan i Badnjak kad s prijateljima (Barać, Nešo, Zoka) obilazim prijatelje, a njih je puno … Tu najviše ispašta upravo moja najdraža, moja Dalija, jer uvijek bezrazložno strahuje za našu obiteljsku jelku, tko će, kad će…a uvijek bude.“
Iako veseljak u duši, kroz život se nije bojao posla, osim konobarije početkom stoljeća se okušao s ocem Mladenom u vizionarskom projektu koji je, ispostavilo se, promašen za dobrih 15 godina. Naime, Mladen je svojim vječnim pogledom u daljinu osmislio Internet televiziju, od poslovnog kredita nabavio prvi digitalni fotoaparat u Pakracu, kao i digitalnu kameru, mada u to vrijeme još nije bilo niti Youtuba. Iako je naišao na odobravanje tadašnjeg gradonačelnika Damira Špančića, pa čak i gradsko sufinanciranje, projekt nije zaživio iz prostog razloga što je Internet u to vrijeme bio gdje je bio, a niti kompjuter nije stanovao baš u svakom domaćinstvu, tako da…“Da je makar bilo zaštititi ideju, danas bi bili bogati ljudi.“
Brat, mama i kćer u Dubrovniku
Primijetili ste, brat i mama se kroz priču slabije spominju… Ne bez razloga. Žive u Dubrovniku i Dean ih viđa rijetko, “nikad onoliko i nikad dovoljno koliko bih volio“. Brat Gordan svrati nešto češće, u Pakracu je redovito na Uskrs kada provedu zajedničkih pet obiteljskih dana. „Divnih 5 dana kada se živi slično kao i pred Božić samo sada u krugu obitelji, odemo do Dalijinih, a glavnina druženja se odvija u Lelinoj kući u Lipiku. Osim brata s obitelji, stigne mi i kćer Anja dok iz Zagreba dođe i naš obiteljski balans - teta Radmila, sestrične Tihana i Vedrana s muževima Robijem i Gogijem te na šalu ili nekakvu „kotao avanturu“ uvijek spremni susjedi Stanja, Franjo i Cia.“
On u Dubrovnik ne bi, a kad je bio nikad nije htio tamo ostati... „Znaš onu seriju „Život na sjeveru“, Aljaska i to… Pakrac živi upravo takvu priču. Ima ili je imao točno takve likove koji imaju svoju osebujnu narav i posebnost i to me na jedan čudan način privuklo jer sam i sam jedan od takvih. Sjedinio sam se Pakracom i Lipikom danas mogu reći da ih ne bih mijenjao za šest Dubrovnika. Svaka čast svemu, ali ne.“
Da se razumijemo, u Pakracu i Lipiku mu se nisu uvijek događale lijepe stvari. Problemi su sastavni dio života, a živaca pa i dana iza rešetaka koštala ga je priča o Parkovima Lipika koja još uvijek traje, ali i priča kojoj nije dopustio da ga obilježi. Splet okolnosti i pretrpljena obiteljska trauma prijetili su da unište život i obitelj.
„Prije svega trauma u kojoj je oštećena isključivo moja obitelj. Nitko drugi, sudski proces će to i dokazati.“ O ružnoj fazi u životu ne želi puno govoriti, tek dodaje da i danas trpi posljedice, a najteže trenutke je preživio zahvaljujući starom dobrom, danas pokojnom Šoderu, Baraću, Sapetima i Renatu Mariniću Rencu, prijatelju s rukometnih parketa koji mu je prvi pružio ruku kad je ruku najviše trebao.
Danas se Deki opet smije. Turistička priča na Omanovcu je pod njegovom upravom, točnije Dalijinom. Višegodišnja priča započeta sa Zvonimirom Milerom koji je kroz Turističku agenciju zakupio Omanovac te i u suradnji s Deanom kroz višegodišnje agitiranje s Omanovcem napravio mali turistički bum, danas Dekiju i obitelji nudi novu perspektivu.
„Trebalo je izlobirati i privući turiste na Omanovac. Četiri godine smo slali mailove, bombardirali propagandom, a nije bilo lako, niti je posao blizu kraja.
Sad su tu, Omanovac je zakupila Dalijina tvrtka „Zeleni vrh“ na 10 godina od PD Psunj koji su nakon dugogodišnje suradnje u meni prepoznali osobu od povjerenja što govori o dosadašnjem obostrano fer i korektnom odnosu.“ Kroz vrijeme i eventualne investicije planiraju dodatno osuvremeniti kompletnu ponudu i iskoristiti sav mogući turistički potencijal sve popularnije turističke točke na Psunjskim obroncim, a sve to pod budnim okom budućeg gazde, desetogodišnjeg sina Lovre i uz moralnu podršku Deanove kćerke Anje, devetnaestogodišnje studentice u Dubrovniku.
Valjda će se isplatiti, ne kao ono s Internet televizijom kad se uranilo s idejom. Danas smo nekako dojma da su se stvari posložile i da je pravi čovjek u pravo vrijeme na pravom mjestu. Jer tko može turistima željnim društva i dobre atmosfere prodati ugođaj bolje od Nagyevih… Sigurni smo da je tako…
- PIŠE: Pakrački List
- 828
Lipik 1925 osvojio Kutjevo, Badljevčanima domaći bod, a Dobrovcu niti toliko. Slavonija slavila na premijeri u Prekopakri, a Croatia iz Donje Obriježi pobijedila na teškom gostovanju u Čaglinu. Bilanca je to proteklog vikenda odigranih susreta naših predstavnika u tri županijske nogometne lige.
1. ŽNL - Lipičani su se u kratkom vremenu uspjeli oporaviti od šokantnog poraza u prvom kolu kada su teško stradali u Gradcu i u odličnoj su predstavi savladali Kutjevo u gostima 2:1 pogocima Briševca i Osmanovića.
2. ŽNL - Drugoligaši su odigrali 2. kolo. Badljevčani nakon premijerne pobjede u Rajsavcu nisu uspjeli ponoviti sjajnu igru i osvojene bodove potvrditi domaćom pobjedom. Sulkovci iz Badljevine odlaze neporaženi, rezultat je bio 2:2, a bod Dinamu osigurao je dvostruki strijelac Ježabek.
Nogometaši Dobrovca nisu uspjeli iskoristiti povoljan raspored prvenstva koji im je odredio dva uvodna domaćinstva. Nakon prošlotjednog poraza od Omladinca iz Čaglina, tri boda iz Dobrovca odnosi i momčad Dinama iz Rajsavca. Unatoč prividnoj inicijativi igrača trenera Gurdona, slično kao i protiv Čaglina, Dobrovčani na kraju gube 1:2, a sve što vrijedi istaknuti iz ove utakmice je sjajan pogodak domaćeg igrača Šulca, koji se na nesreću domaćina na kraju utakmice ispostavio kao bezvrijedan.
Suprotno Dobrovcu, Croatia iz Donje Obriježi je prvenstvo otvorila s dva gostovanja. Ono prvo u Drenovcu nije završilo dobro, ali Obriježani su sve naplatili u 2. kolu kada se s uvijek neugodnog gostovanja u Čaglinu vraćaju s punim plijenom. Croatia je slavila 1:0,a pogodak vrijedan tri boda postigao je Jozipović.
3. ŽNL - U trećeligaškom društvu Slavonija iz Prekopakre upisala je tri boda na domaćem terenu pobjedom protivi Ovčara 3:2. Bio je to Prekopakranima prvi prvenstveni susret obzirom da su prvo kolo bili slobodni, a pogotke su postigli Ilinović, Hofman i Popović.
- PIŠE: Pakrački List
- 879
Jučerašnjim simboličnim okupljanjem članova Mjesnog odbora, Udruge žena i mještana Prekopakre po prvi put puštena je u rad novoobnovljena fontana na prekopakranskom trgu ispred područne škole i vrtića.
„Uređenje fontane bila je inicijativa našeg Mjesnog odbora kako bi naši mještani dobili ovaj lijepi detalj u selu. Ovi radovi izvedeni su u sklopu uređenja trga koji se sustavno obnavlja već godinama“, rekao nam je Vlado Eck, predsjednik Mjesnog odbora Prekopakra dodavši kako planiraju nabaviti još koju klupu i bojom osvježiti postojeće za potpuni ugođaj.
Sredstva za fontanu u iznosu oko 20.000 kuna osigurao je Grad Pakrac, a sve pripremne građevinske radove, kao i popratno osvjetljenje, mještani su dobrovoljno odradili sami.
- PIŠE: Pakrački List
- 926
Dolazimo iz golgote Jasenovca. Tamo su stradali brojni ljudi. Koliko točno, zna samo Gospon, ali četiri su godine dolazili u kolonama. Razlog njihovog stradavanja je bilo pravoslavlje i pljačka materijalne imovine.
Bolje je trpjeti zločine nego ih činiti. Trpljenje je privremeno, a samo Gospon zna što čeka one koji su ih činili. Zato se nećemo svetiti. Ali nećemo zaboraviti to sveto mjesto gdje počivaju mošti tih stradalnika, poručio je danas Irinej, patrijarh Srpske pravoslavne crkve s prozora Vladičanskog dvora okupljenim pravoslavnim vjernicima u dvorištu Vladikinog dvora u Pakracu.
Povod njegovom dolasku i okupljanju pravoslavnih vjernika u središtu Pakraca je bila završetak obnove južnog krila Vladikinog dvora, pakračkog spomenika kulture, a ova svečanost, nakon jutarnjeg bogoslužja u Jasenovcu odakle su pravoslavni vjernici došli u Pakrac oko 13 sati u 10 autobusa i 30-tak automobila okupila je izuzetno visoke pravoslavne dužnosnike gotovo svih europskih pravoslavnih nacionalnih crkava na čelu s Bartolomejom o čemu je Irinej u Pakracu rekao „rijedak događaj u historiji pravoslavlja da nas je posjetio carigradski patrijarh“.
Irinej, koji je Pakracu bio u veljači ove godine i rujnu 2014. prilikom ustoličenja slavonskog vladike Jovana izrazio je zadovoljstvo što „vidi da se ruševine koje su još uvijek ruševine, ali se obnavljaju“ i izrazio nadu da se tako obnavljaju i životi ljudi poželjevši da se ovo zlo nikada više ne ponovi.
Osim brojnih pravoslavnih dužnosnika činu posvećenja budućeg ureda pakračke episkopije i vladike Jovanu nazočili su i dužnosnici više nadležnih ministarstva Republike Hrvatske, Republike Srpske i Republike Srbije, koja je također uz Ministarstva kulture RH u proteklih nekoliko godina sudjelovala u investiciji vrijednoj oko 1,5 milijun kuna obnove ovog dijela Vladikinog dvora. Uz nekoliko saborskih zastupnika iz prošlog saziva, te Gorana Labusa, pakračkog dogradonačelnika iz redove srpske nacionalne manjine, svečanosti je prisustvovao i požeški biskup dr. Antun Škvorčević, pakrački župnik Matija Juraković, predstavnici drugih crkava, ali i različitih sfera društvenog života poput admirala Davora Domazeta Loše.
Tijekom poslijepodneva kada većina crkvenih i državnih dužnosnika odu, vladika Jovan i biskup Škvorčević posvetit će krst (križ) svecu Vladimiru Jovanu, ovog ljeta sagrađen na vrhu Kalvarija, jugoistočno od saborne crkve sv. Trojice, nedaleko nekadašnjeg Vladikinog ljetnikovca. Riječ je o svecu, dukljanskom knezu čiji mošti počivaju u Albaniji, kojeg štuju sve tri najbrojnije crkve na Balkanu, a kojem se ove godine navršava točno tisuću godina od smrti.
- PIŠE: Pakrački List
- 843
Od petka 9. rujna Turistička zajednica Grada Pakraca gradske će turističke potencijale, ali i cjelokupnu ponudu koju naš grad može ponuditi jednom gostu, prezentirati preko nove web stranice. Ukucate li klasičnu web adresu tz-pakrac.hr pred vama će se otvoriti vrlo pregledno složena i kategorizirana stranica koja vas kroz jednostavne izbornike vodi do željenh sadržaja.
Osim što je informativnog karaktera i kvalitetno opremljena gotovo svim važnijim kontaktima i infomacijama vezanim uz kulturnu baštinu, smještajne kapacitete, ponudu okolnih izletišta ili prezentiranja gastro ponude, na novoj stranici mogu se pronaći razne zanimljivosti vezane uz Pakrac, a može se pročitati i poneka vijest turističkog ili sličnog laganog sadržaja, doznajemo od voditeljice pakračkog ureda Gabriele Sabo Seleši. Kroz kalendarske najave događanja na stranicama pakračke TZ moći ćemo doznati i što nas od društvenih događanja očekuje u budućnosti.
Stranicom dominiraju virtualni uradci i panoramski snimci samog grada i sa sigurnošću se može reći da je grad Pakrac kroz ovaj kvalitetan uradak iz FOTOimago radionice dobio odličan virtualni vodič dovoljan svakome tko se prvi puta zatekne u našem gradu.
- PIŠE: Pakrački List
- 828
Nakon završetka nogostupa i biciklističke staze u dijelu Ulice hrvatske policije iz Domovinskog rata čija sadašnja faza izgradnje je započela krajem kolovoza, ista tvrtka Niskogradnja Jurčak nastavit će svoj ovoljetni ciklus izgradnje pakračkih nogostupa u dijelu Gundulićeve ulice. U dužini od 968 metara će biti izgrađen nogostup na istočnoj strani ove ulice, od Švabinog brijega do kapele Male Gospe u Kusonjama.
Projektnu dokumentaciju vrijednu oko 40.000 kuna prije nekoliko godina je osigurao Grad Pakrac, a izgradnju provode iz svog programa „Sigurnost u prometu“ Hrvatske ceste. Vrijednost radova je s PDV-om 440.000 kuna i započet će krajem rujna, a dovršetak se očekuje prije kraja građevinske sezone.