Vijesti

: PIŠE: Pakrački List; 23. lipnja 2016; 1204

U tijeku su elektronske prijave učenika osmih razreda u sustav upisa željenih srednjoškolskih programa koji će trajati do utorka 28. lipnja. Nakon toga roditelji će znati da li njihovo dijete ima dovoljno bodova da upiše željeni nastavak školovanja. Ovo je druga godina da se upisi u srednju školu obavljaju na ovaj način i lani je bio rezultat za sve više nego dobar.

Sama činjenica da dijete završava osnovnu školu otvara za roditelje brojna pitanja. Ono koje sigurno ne bi trebalo postavljati odnosi se na dilemu nastaviti školovanje ili ne. Valjda je svima jasno da je pitanje kuda upisati djetetu nastavak školovanja, a nipošto da li ga uopće upisati.

Roditeljska pitanja i dileme

Naravno da su pogledi roditelje kada su u pitanju upisi osmaša najprije usmjereni u program najbliže srednje škole. Tu za stanovnike manjih sredina kakva je naša počinju problemi: programi se roditeljima ne rijetko čine neadekvatni, neperspektivni i na druge načine, naročito kada je u pitanje školovanje za trogodišnja usmjerenja i zanimanja, neinteresantni ili najkraće „nedobro za moje dijete“. Drugo često pitanje koje si roditelji postavljaju, potvrđuju nam to roditelji i stručnjaci s kojima smo razgovarali, odnosi se na to da li usmjerenje interesantno djetetu može osigurati uvjete za materijalnu egzistenciju?

Naravno kada je u pitanju neki zahtjevniji četverogodišnji program nameće se pitanje hoće li dijete naredne četiri godine biti dovoljno dobar učenik da odradi sve školske obveze i hoće li i s 19 godina biti raspoložen za nastavak školovanja kako bi na višoj školi ili fakultetu konkretizirao stečeno srednjoškolsko znanje u neko konkretno zanimanje, kao i ima li dijete dovoljno predznanja i radnih navika da zadovolji često zahtjevne školske programe.

Naravno ako programi u najbližoj srednjoj školi, ili bar onoj školi koja je dostupna svakodnevnim javnim prijevozom, što kada je u pitanju Pakrac i Lipik je samo slučaj s Daruvarom, ne dade pozitivne odgovore na sva ova pitanja. gleda se u školu u drugim gradovima, što nameće nova pitanja među kojima su najvažnija: da li je dijete dovoljno zrelo da svakodnevno provodi pola dana na putu i u drugom gradu gdje nema nikakvog roditeljskog nadzora. Ili još zahtjevnije da li je moje dijete dovoljno zrelo i odgovorno da bez roditeljskog nadzora u Zagrebu, Karlovcu, Bakru ili negdje drugdje može provodi u kontinuitetu bez roditeljskog nadzora tjedan, dva ili više i nakon tri ili četiri godine se vrati sa završnom svjedodžbom. Naravno, da to iziskuje nove troškove u obitelji pa je s toga logično slijedeće pitanje: ima li u kućnom budžetu dovoljno prostora da se podnesu troškovi srednjoškolca u Daruvaru ili Zagrebu.

U formiranju ovih pitanja pomogli su mi razgovorom roditelji i zaposlenici stručnih službi pakračke osnovne škole. Tim više jer, u skladu s dobrom praksom oni se u osmom razredu puno bave tom temom kako s učenicima, tako i s roditeljima.

Školski psiholog u Pakracu Nataša Major nam je rekla da su roditelji na tu temu imali roditeljski sastanak još u veljači. Pored toga kroz sate razrednika je više puta razgovarano na tu temu, svaki osmaš je popunjavao anketni upitnik o svom interesu za nastavak školovanja i svaki učenik koji je to želio, a željeli su skoro svi, je mogao doći na analitički individualni motivacijski razgovor na temu ankete kod psihologinje. Također su pakračku osnovnu školu obišli adekvatni stručnjaci iz daruvarske srednje škole, a pakrački osmaši su posjetili i pakračku srednju školu koja im je pokazala i predstavila njihove potencijalne buduće učionice i programe.

Svako dijete drugačije

Odgovore na postavljena pitanja smo tražili od stručnih zaposlenika pakračke osnovne škole: pedagoginje Nataše Major i psihologinje Željke Majc. No, jedinstvenog odgovora nema, jer kako su nam rekle ove stručnjakinje, svako dijete je drugačije i svaki roditelj treba formirati odgovore prema svom djetetu. No osnovno polazište svakom roditelji, upozoravaju stručnjaci, bi trebalo biti pitanje koje u našem nabrajanju nismo postavili: što je interes djeteta. Do tog ispravnog odgovora potrebno je prije svega upoznati dijete sa svim aspektima zanimanja za koje pokazuje interes: od toga kako izgleda njegov radni dan, s kojim alatima sredstvima radi, sve poteškoće i moguće neugodnosti do toga koji je krajnji rezultat tog rada. Naravno da bi roditelj u tome kao najvažnije trebao izvagati zdravstveno stanje djeteta što se naročito odnosi na onih petero djece koje ove godine završavaju pakračku osnovnu školu po posebnom programu prilagođenom djeci s poteškoćama u razvoju. U svemu tome, naglašava N. Major je vrlo važno da roditelji budu u ambicijama realni i prihvate da će učenik koji je prolazio u osnovnoj školi s dobrim uspjehom vjerojatno imati poteškoća u četverogodišnjem srednjoškolskom programu.

Što se tiče odlaska petnaestogodišnjaka na školovanje koje iziskuje poludnevno izbivanje iz Pakraca, N. Major ističe da često roditelje poludnevnu kontrolu nad djecom ne ostvaruju niti u Pakracu jer se uglavnom kod zaposlenih ne vide do kasno poslijepodne pa time ne nastaje nikakva razlika u odnosu na sadašnju praksu. Slično je i kod odlazaka na školovanje koje iziskuje višetjedni kontinuirani boravak u drugom gradu. Što se tiče straha od toga, roditelji mogu puno zaključaka izvući iz dosadašnjeg ponašanja djeteta. Tamo gdje nije bilo problema tijekom završnih godina osnovne škole vjerojatno ih neće biti niti u novoj sredini. Dakle nije problem u novoj sredini nego u djetetu. Stoga je roditeljima u donošenju odluke poslati dijete na školovanje u drugu sredinu ili ne često presudna činjenica mogućnost smještaja djeteta u učenički dom gdje dijete ima bar nekakvog reda i nadzor. Iskustva naših srednjoškolskih pedagoga ukazuju da učenici smješteni u dom imaju u prosjeku bolje ocijene i manje problema u ponašanju od onih koji su tijekom srednjoškolskog obrazovanja podstanari.

U pakračkoj osnovnoj školi ove godine osmi razred završava 85 učenika. Od onih škola koje po logici gravitiraju Pakracu, Lipik ove godine ima 45 učenika završnih razreda, a Poljana samo 8 što čini 138 potencijalno novoupisanih učenika u 1. razred pakračke srednje škole. Istovremeno upisna politika Ministarstva je odobrila Srednjoj školi Pakrac ove godine upis 128 učenika, 10 manje nego lani, u iste programe koji su osmašima bili na raspolaganju i prošle godine, kao i većinu godina u ovom stoljeću, dakle bez bitnih promjena što nije dobro. Već na prvi pogled je vidljivo da je za 10 mjesta manje za upis u Srednju školu Pakrac nego što je osmaša u naše tri osnovne škole.

U SŠ Pakrac 10 upisnih mjesta manje

Srednja škola Pakrac će ovog ljeta upisati 22 učenika u gimnaziju, 2 razreda po 22 učenika u petogodišnji program školovanja medicinskih sestara/tehničara, 22 fizioterapeuta, te 20 građevinskih tehničara. U svakom razredu upisat će dva učenika manje nego lani ili ukupno 10 što nije dobro jer, osim građevinskih tehničara, ostali razredi ovih četverogodišnjih programa se bez problema popunjavaju u prvom upisnom roku, najčešće s bodovima i bitno iznad propisanog praga, dakle otpadaju slabiji vrlo dobri učenici i učenici s prosjekom dobar. Naravno da gimnazijsko usmjerenje popunjavaju isključivo učenici iz naše tri osnovne škole dok razrede zdravstvene struke, kako je ta škola u regiji rijetka, većim dijelom učenici s Požeštine i okolnih županija. Problem su školovanja za trogodišnja zanimanja zidar i tesar u kojima ima u svakom po 10 mjesta koje ostaju uglavnom neupisana, pa se događa kao lani da se pojava tek jedan ili dva kandidata radi kojih se niti ne pokreće nastava nego se preusmjeravaju u druge škole. Svi s kojima smo razgovarali se slažu da je u Pakracu ponuda trogodišnjih zanimanja loša, naručito kada su u pitanju djevojčice i da bi je trebalo nadopuniti. No s čim, pitaju se i Ljiljana Rupena Kelemen, voditeljica smjene i pedagoginja Anita Dašek. Koja su to trogodišnja zanimanja koje trebaju pakračkom gospodarstvu neka kaže netko od nadležnih ili zainteresiranih, poručuju ove dvije prosvjetne radnice naglašavajući činjenicu koja je razvidna, ali o kojoj nismo dovoljno razmišljali: kako se gase pakračke i lipičke tvornice i tvrtke, tako se nekoliko godina kasnije, uslijed nedostatka interesa gase i usmjerenja u lokalnoj srednjoj školi.

Da podsjetimo: još poslije rata ju Pakracu su se školovali u trogodišnjoj školi krojačice, isto tako je plata građevinskih zvanja bila znatno šira. Poslije rata su se još neko vrijeme školovali i drvni tehničari, a prije rata i vrtlari-cvjećari. U ratu smo ostali bez dobrovačkih staklenika, pa je izumrlo to usmjerenje. Gašenjem „Moderne“ i „Papuka“ nekoliko godina kasnije ugasilo se je i tekstilno i drvno usmjerenje. Konstruktor nikada nije vrati predratnu veličinu, a s tržišta je u stečajnom postupku prije nekoliko godina nestala i velika građevinska tvrtka „Maniva“ pa je logično da pokušaj školovanja za tesara, armirača, montera suhe gradnje, vozača građevinske mehanizacije unazad desetak godina nije urodio očekivanim rezultatom ili su upisi svake druge godine vrlo rijetki, skoro pojedinačni. Nije uspjelo pokretanje niti školovanje za dimnjačara, a interesantno je da unatoč sada već dobrom poslovanju lipičke staklane nije uspjelo pokretanje školovanja za staklorezača. Tako je u pakračka srednja škola postala najviše medicinska jer bezmalo 300 učenika, dakle više od polovine se školuje u tom usmjerenje i ne treba niti razmišljati što bi se dogodilo s njom da nam bolnicu pretvore u veći dom zdravlja. U međuvremenu su sada tražene struke poput različitih informatičara, automatičara, mehanotroničara, OPG-eovaca, turističkih i komercijalnih zvanja popunili drugi u regiji što će nam pokazati primjer iz Daruvara.

Interesantna daruvarska ponuda

U pakračkoj osnovnoj školi smo doznali da je moguće da će veći broj od 85 ovogodišnjih osmaša školovanje nastaviti u Daruvaru nego u Pakracu što potvrđuje i podatak koji smo dobili na pakračkom autobusnom m kolodvoru: svaki mjesec prodaju više od 200 mjesečnih učeničkih karata na relaciji Pakrac (Lipik)-Daruvar što znači da najmanje toliko mladih stanovnika ovog kraja putuje na školovanje u Daruvar. Stoga ne čudi niti podatak da su ove godine daruvarske srednje škole imale bolju promociju svojih programa u pakračkoj osnovnoj školi od susjeda iz južnog dvorišta. Mladim Pakračanima i Lipičanima su naročito interesantni daruvarski trogodišnji program. Daruvarske formalne tri škole školuju (tehnička škola) elektrotehničare, računalne tehničare, tehničare cestovnog prometa, tehničare mehanotronike, (sve četverogodišnja zanimanja), te u trogodišnjim elektroinstalatere, automehaničare, instalatera grijanja i klimatizacije, vozače motornih vozila, pomoćne kuhare, slastičare, stolare i soboslikare. U Ekonomskoj i turističkoj školu u četverogodišnjim programima školuju se ekonomisti, hoteljersko-turistički tehničari i agroturistički tehničari, prodavači, kuhari i konobari, te opća gimnazija koju također pohađa nekoliko mladih Pakračana što je zbog postojanja dobre pakračke gimnazije vrlo neobično, te gimnazija na češkom jeziku.

Informacije radi ove godine je mjesečna učenička karta za roditelje koštala nešto više od 170 kuna pri čemu je država subvencionirala još tri puta toliko, dok su za jesen najavljene promjene na štetu roditelja. U kojem odnosu još nije poznato, ali sadašnji prijedlog je da država subvencionira prijevoz s 50 posto što znači da bi cijena mjesečne karte za roditelje mogla biti udvostručena.

Osim u Daruvar pakrački i lipički osmaši pojedinačno upisuju nastavak školovanja i u drugim sredinama. Primjerice u Kutinu odlaze budući informatičari, u Karlovac šumari, u Bakar pomorci, u Garešnicu i Viroviticu frizerke, u Zagreb razni laboranti, grafičari i zdravstvena zvanja kojih nema u Pakracu i svi oni prema dostupnim povratnim informacijama najčešće nemaju problema sa savladavanjem nastavnog gradiva. Stoga ne čudi da se u Pakrac u srednju školu upisuju sve manje Pakračana.

Kako bi pokušali okrenuti taj trend, naročito kada su u pitanju trogodišnja zanimanja, Gradsko vijeća Pakrac je na ovomjesečnoj sjednici donijelo program stipendiranja Pakračana učenika pakračke srednje škole u trogodišnjim deficitarnim zanimanjima. Pojedinostima, poglavito visina mjesečne stipendije nije poznata, ali teško da će 200 kuna mjesečno biti dovoljan motiv nekome da upiše dijete u zidare ili stolare. U borbi za te učenike, a njih nije malo jer od lanjskih 87 pakračkih osmaša njih 27 (31%) je prošlo s odličnim (najviše budućih gimnazijalaca), 41 (47%) s vrlo dobrim (najviše zdravstvena struka i razni budući tehničari) 17 s dobrim (buduće trogodišnje škole), dok dvoje nije završilo razred, pakračka srednja škola treba ponuditi bolje prilagođene i trogodišnje i četverogodišnje programe tržištu i interesu potencijalnih učenika i njihovih roditelja.

ŠTO KAŽE ZAVOD ZA ZAPOŠLJAVANJE?

Od blizu tisuću evidentiranih nezaposlenih na pakračkom zavodu za zapošljavanje na kraju svibnja njih 638 je bilo za srednjom stručnom spremom, od toga 483 KV ili VKV radnici, odnosno osobe s trogodišnjom srednjom školom. Najviše je prodavača 84, raznih kuhara (trogodišnji, četverogodišnji, pomoćni i slično) više od 50, 14 zidara, 13 krojača, 12 stolara, 11 automehaničara, 10 frizera i rukovatelja samohodnim strojevima, 9 konobara, ali i 24 gimnazijalca, 19 ekonomista, 15 fizioterapeutskih tehničara, 13 hoteljerskih, 16 građevinskih i 10 cestovnih tehničara, medicinskih sestara i elektrotehničara.

Istovremeno tijekom 2015. godine preko Zavoda je na našoj županiji potraživano 106 medicinskih sestara, 89 komercijalnih službenika, 72 prodavača, 71 konobar, 58 zidara, 54 maturanta gimnazije, 43 vozača teretnog vozila, 33 kuhara, 29 tesara i 25 ekonomskih službenika.

TONI MANDUŠIĆ: PAKRAČANIN, A DARUVARSKI GIMNAZIJALAC

U daruvarsku gimnaziju sam otišao iz znatiželje

Nekoliko učenika, kažu deset, iz Pakraca svakodnevno putuje na školovanje u daruvarsku gimnaziju. Neki od njih su se u Daruvar upisali odmah u startu, neki su prešli nakon prvog ili drugog razreda.

Pokušali smo saznati zašto bi netko kraj pakračke gimnazije mjesečno izdvajao više od 170 kuna za autobusnu kartu i pri tom trošio dodatno oko dva sata dnevno čekajući autobus i putujući. Pakrački srednjoškolski profesori kažu da za to potrebe nema jer pakračka gimnazija je dobra, pokazuju to upisni rezultati te su u Pakracu skloni taj trend pripisivati lakšem putu u dolasku do boljih ocjena koji predstavljaju bodove na upisu za fakultet.

Naš mladi sugrađanin Toni Mandušić, koji je u unazad godinu dana postao poznat po svojim radio i televizijskim glazbenim ostvarenjima je lani, nakon završenog drugog razreda pakračke gimnazije, treći upisao u Daruvaru.

Odmah je pristao na razgovor pri trom naglasivši da prelazak nije motiviran nikakvim lošim pakračkim iskustvom već ga je na to najviše privukla znatiželja. Zanimalo ga je što je u Daruvaru drugačije, ne samo u gimnaziji nego općenito u životu mladih. Vrlo dobar učenik je bio u Pakracu i to je ostao i u Daruvaru uz nešto veći prosjek ocjena, ali i približno isto rada. U odnosu na Pakrac zapazio je da su profesori u Daruvaru susretljiviji i opušteniji. Priznaje da je jedan od motiva bio i to što u Daruvaru već u trećem razredu počinju ozbiljnu dodatnu pripremu za državnu maturu čega u Pakracu nema. Inače pakračka srednja škola je ljepša, opremljenija, ima više računala. Nakon dolaska u Daruvar najviše mu je žao društva koje je ostavio u pakračkom razredu. Sam kaže da u daruvarskom razredu nije “kliknuo“ s razrednim društvom na prvu i nije stvorena atmosfera kao u Pakracu. Djelomično je to razlog što je razredne kolege u Pakracu poznavao od malena, a u Daruvaru jednog ili dvojicu prije dolaska u razred. Stoga slobodno vrijeme uglavnom provodi u pakračkom društvu, mada se ponekad s razrednim društvom nađe vikendom bilo u Daruvaru ili Pakracu. Zbog te izlomljenosti srednjoškolskog obrazovanja neće ovog ljeta niti na maturalno putovanje nego će radije kupiti još jednu (sedmu) gitaru.

Namjerava nastaviti školovanje u Zagrebu, poput oca na stomatološkom fakultetu i u tome se uzda i u dodatnu pripreme za državnu maturu u Daruvaru. Što se tiče glazbe naravno da i tu postoji puno planova, čak i životnih prioriteta što ne čudi jer je već podosta popularan i u Pakracu i u Daruvaru. No ostat će, kao i do sada, na tom području bez formalne naobrazbe samostalno se usavršavati i pratiti trendove koji su jednaki bio pakrački ili daruvarski gimnazijalac. Kao i mnogo toga drugog.

ISKUSTVA I ŽELJE RODITELJA:

ŽARKO JOSIPOVIĆ: Nisam požalio

Kao 15-godišnjak Patrik Josipović, sin Silvane i Žarka, prošle jeseni školovanje je nastavio u Zagrebu u školi za sanitarnog tehničara. To je bio njegov odabir i sam otac ne zna objasniti gdje je dijete došlo u kontakt s ovim rijetkim zanimanjem. Prva školska godina je završena i iskustva i Patrika i cijele obitelji su dobri. S Patrikom nema nikakvih problema niti u ponašanju niti s ocjenama. Vrlo dobar je učenik, smješten je u đačkom domu što je svakakio bilo olakšavajuća okolnost da ga se pusti tako mladog na nastavak školovanja u Zagreb, ističe otac.

Odlazak iz roditeljskog doma je bio malo problematičan. No nakon mjesec dana je to postala uobičajena rutina, mada je ostalo veselje svakom vikend povratku i maminoj hrani.

Otac bi volio da se sin nakon završene škole vrati u Pakrac. No prioritet će biti posao i nakon ovog iskustva, bude li to situacija nalagala, neće imati ništa protiv da sin egzistenciju potraži negdje drugdje.

DANIJELA BOBOJELIĆ: Sin je izabrao

Obitelj Babojelić iz Pakraca, Danijela i Željko, će ovog ljeta upisivati sina Svena u srednju školu.

Svenov izbor je medicinski tehničar, a roditelji nisu imali ništa protiv jer je škola „pod nosom“ u Pakracu. Kako kaže majka Danijela, fizioterapeutske struke, najprije je razgovarala s njim za neko obrtničko zanimanje cijeneći da ono ima perspektivu. No Sven nije pokazao interes za ništa konkretno pa nema ništa protiv njegovog izbora. Dijelom i jer je nastavak školovanja u Pakracu. Da je izabrao Zagreb pustila bi ga samo u slučaju da se osigura smještaj u kvalitetnom učeničkom domu gdje je često nadzor bolji nego kod nekih roditelja.

Zadovoljna je izborom jer će iz te petogodišnje škole izaći spreman za rad dok da je izabrao srodnu njenu fizioterapeutsku struku, koja mu je drugi izbor, je posao gotovo nemoguće dobiti bez nastavka školovanje koje uvijek kroz naredne četiri godine može postati upitno. Zvanje medicinskog tehničara dijete je upoznalo jer u široj obitelji već imaju te struke i naravno da su očekivanja samo najbolja jer prelazak u srednju školu zahvaljujući blizini, u obitelji se na nikakav način skoro pa neće osjetiti, osim što će Sven imati više ozbiljnijih obveza. No to je život i cijena odrastanja, kaže Danijela.

: PIŠE: Pakrački List; 23. lipnja 2016; 999

U SKLOPU MANIFESTACIJE „ DANI HRVATSKIH PLANINARA“ NA OMANOVCU, PD“ PSUNJ“ I GRAD PAKRAC VAS POZIVAJU 25.LIPNJA 2016. GODINE NA ZAJEDNIČKO GLEDANJE OSMINE FINALA EUROPSKOG PRVENSTVA U NOGOMETU IZMEĐU REPREZENTACIJA HRVATSKE I PORTUGALA. POČETAK UTAKMICE JE U 21 SAT.

UZ BOGATU UGOSTITELJSKU PONUDU, TAMBURAŠE I NAVIJAČKO RASPOLOŽENJE PODRŽIMO NAŠE VATRENE!

: PIŠE: Pakrački List; 21. lipnja 2016; 820

Još jedno posebno vrijedno priznanje odnedavno je arhivirano u kolekciji Pakračanina Endija Schrottera, jedne od najvećih teen zvijezda ovih prostora. Iako publiku u posljednje vrijeme osvaja svojim pjevačkim talentom, hrvatska javnost upoznala ga je kao plesača još tamo 2011. godine kada je ostvario veliki uspjeh u Supertalentu. Ustrajan rad i usavršavanje ovog budućeg polaznika plesne akademije nagrađeno je pet godina kasnije kad je na Državnom natjecanju u suvremenom plesu osvojio 1. mjesto. Prepoznala je to i Agencija za odgoj i obrazovanje nagradivši ga Oskarom znanja koji se dodjeljuje učenicima i studentima glazbe i plesa za osvojena prva mjesta na državnom nivou. Osim ove vrijedne nagrade, pripala mu je i posebna čast da u ime nagrađenih učenika i studenata upravo on održi svečani govor.

"Ples i glazba ritam su naših mladih života, kroz ples i glazbu možemo vidjeti, osjetiti, stvarati i uživati. To je način na koji mi izražavamo svoje živote" između uobičajenih riječi zahvale, rekao je Endi u atriju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu gdje je i upriličena ova svečanost.

: PIŠE: Pakrački List; 20. lipnja 2016; 827

Nedjeljno prijepodne obožavatelji pakračkog pjevača Mateja Plavčeka proveli su u odbrojavanju minuta do konačnog pojavljivanja njegovog spota prvijenca na Youtubu. Nakon otkucanog podneva, spot "Moj svijet" zavrtio se ovim popularnim kanalom, a za razliku od prijašnjih Matejovih uradaka ističemo i dodatnu vrijednost najnovije pjesme. Naime, skladba "Moj svijet" estradnom će tržištu mladog Plavčeka ponuditi i kao kantautora koji je za svoj novi hit napisao tekst i glazbu, dok je aranžman spota djelo Kristijana Brodara iz Osijeka.

Premijera pjesme mogla se čuti nekoliko dana ranije kad je Matej nastupio na Darfestu, daruvarskom festivalu koji se tradicionalno održava u vrijeme Vinodara, a spot je dovršen nedavno: "Snimali smo na moru, lokacije su bile oko Rijeke, Kastav i Volosko i nadam se da sam svojim slušateljima spotom uspio prenijeti bar dio emocija", kaže Matej i dodaje da je pjesma "krenula" odlično, po odabiru slušatelja već je bila hit dana na Radiju N. Gradiške, privukla je i pažnju Croatia Recordsa s kojima uskoro potpisuje ugovor o suradnji, a najviše ga raduje što će se i spot se uskoro zavrtjeti na CMC-u...

[embed]https://www.youtube.com/watch?v=H4h-816ZlH4[/embed]

: PIŠE: Pakrački List; 20. lipnja 2016; 918

Ako u skorašnjim kvalifikacijama Pakrac dobije kuglačkog prvoligaša značit će to da je tog dana nadolazećeg srpnja u Varždinu i on imao svoj dan. A kad je tako, onda brojke na semaforu lete visoko preko 600...
Iako je svoju budućnost kao dijete gledao sasvim drugačijim očima, umjesto lopti i zelenom travnjaku, sportsku stranu života poklonio je kuglanju. Darko Jozipović – Kvisko prvi je put na kuglanu, još tamo osamdesetih godina, stigao slučajno, umoran od treninga u nogometnom klubu Slavonija gdje je redovito trenirao i nastupao kroz tadašnje mlađe kategorije.
Okorjeli nogometaš kuglu je zavolio onako, više usput... u početku mu se najviše svidjelo kuglanje u društvu na pilanskoj kuglani „na razliku“ tako se zvalo, zgodan način zabave kojim se moglo
u tadašnje vrijeme nešto sitno i zaraditi – ako si, naravno, bio dobar. A Kvisko je bio jako dobar.
„Tako sam i naučio, dalo se tu ponešto i zaraditi, osim natjecateljske draži s prijateljima, pospremiš i neki dinar sa strane i tako...“. Sve je češće dane završavao na Pilani u društvu prijatelja do današnjih dana Kira, Sikija, Zakarića i Žulje s kojima je vremenom počeo i malo ozbiljnije kuglati. Nastupao je za KK „Papuk“ u vrijeme dok su kuglačkim stazama još carovali Vlado Flanjak, Zlatko Mustafagić i ostale legende ovog pakračkog kluba. Nogomet nije napustio, poneki trening na Matkovcu je i preskočio, ali i dalje je svoje sportske obaveze izvršavao na obje strane. „Nogomet je bio prvi, igrao sam ga konstantno i nisam htio prestati zbog kuglanja, a i kuglanje je tražilo svoje pa su mi dani bili prebukirani. Sportski se živjelo“, veli Kvisko uz mangupski osmijeh naglašavajući ono „sportski“...
Zaposlio se u Papuku, radio je u montaži pa sa sjetom pamti vremena kad je „Papuk“ zapošljavao preko tisuću ljudi... „i sad ti zamisli pune kuglane, masa gledatelja na nogometnim utakmicama pa i ostalim, ne samo sportskim priredbama - pun grad ljudi. Moglo se živjeti, ali i znali smo živjeti, danas su mladi drugačiji.“

Slobodno vrijeme tih prijeratnih dana, ono malo što je ostalo, provodio je na Krndiji, „imali smo mi svoj „centar“ gore na Krndiji, nije bilo potrebe ići do grada. Okupljali smo se kod lokalne trgovine podno Ulice Grigora Viteza. Odeš ujutro po kruh pa se vratiš u podne, dolje dobro društvo ne da otići... Vikendom smo znali zaostati uz gitaru, našla se tu i koja kapljica, nije da nije... i ostalo kako to već ide. Ono što nas je posebno vezalo bila je ljubav prema motorima. Više nas je bilo mobilnih iz Vitezove ulice - File, Piksy, Metalko i ostali... Pamtim da sam i prvu „Papukovu“ plaću spiskao na motor. Dobro, otac je donirao „resto“, ali u dvorište sam parkirao Javu 175. E da, to je bila ljubav koja i danas traje.“
Sportsku i životnu svakodnevicu prekinuo je rat koji mu je oduzeo ono najdragocjenije – oca Marka i šogora Mladena. O teškim danima ne želi govoriti. Ostao je s majkom Marijom za koju i danas brine, a on se svršetkom rata ponovo ozbiljnije uhvatio kugle i kuglane.
Pilanska ljepotica, onda jedina kuglana u gradu, onako devastirana jedina se nudila za novi početak. Uz pomoć sada već pokojnog Zdravka Osmaka pokrenut je ponovo KK Papuk uz sponzora Madipo i tu se nastavila Kviskova pakračka kuglačka priča koja je, zbog odlaska u požeški KK Zvečevo, prekinuta na tri godine...

Kako ih je vezalo veliko prijateljstvo, odlazak Kira iz KK Papuk u bjelovarskog prvoligaša Tomu Vinkovića bio je okidač da se i Darko okuša u jačoj konkurenciji. Prihvatio je poziv Zvečeva, tadašnjeg drugoligaša i tri godine bio najbolji igrač ovog kluba. „Uredno sam tri puta tjedno putovao i trenirao što se vidjelo na rezultatima. Bilo je to i adekvatno nagrađeno, ne mogu reći, no kadrovskim promjenama u Zvečevu, sport je kod nove garniture izgubio financijski prioritet pa je došlo vrijeme za odlazak, ustvari povratak u Pakrac. Bilo je i prvoligaških ponuda, mogao sam kod prijatelja Kira koji je u međuvremenu prešao u prvoligaša Novsku, ali nisam mogao pomiriti policijski posao i odricanja koje traži prvoligaško natjecanje pa sam se odlučio na povratak u Papuk.“
Iz razdoblja ponovnog nastupanja za Papuk naglašava tek briljantnu partiju u Požegi protiv Obrtnika kada je sa 652 srušena čunja okrenuo već izgubljeni meč i postavio svoj osobni rekord.
Nakon nekog vremena u Pakracu je osnovan još jedan kuglački klub - KK Pakrac koji je u svojim redovima okupio mlađu generaciju, među kojom je bio i Robert De Zan - Dezo, prijatelj na kojeg je Kvisko, kako priznaje, posebno slab. „Prijeđi i igraj samo u gostima“ , sjeća se i danas upornosti i prvotne ponude kojom ga je Dezo mamio i namamio na prelazak u Pakrac. Vremenom su u klub pridošli igrači od formata Zvonko Gnezda i Ilija Turković stariji pa je to s Kviskom postala respektabilna igračka družina. Trenirao je koliko je stigao, priznaje, „ne baš svaki dan, ali...“, i opet bio među nositeljima igre. Tako je i danas kad zajedno imaju priliku ispisati pakračku povijest kuglanja i ući u najviši rang natjecanja – 1. hrvatsku kuglačku ligu.

Kad slušate o njemu, pomislite da mu je kuglanje sve. Kad pričate s njim, vidite da nije tako. Uopće. Prva i najveća ljubav, uz obitelj naravno, su motori. Jedan je od osnivača MK Vitezovi tame, poznate pakračke udruge bikera s kojima voli provesti vrijeme. Baza im je na bivšem Uroševcu, nađu se petkom pa guštaju...Brzina ga više ne zove, davno je vratolomije na autoputu kada je u trapericama i tenisicama jurio 220 km/h zamijenio ugodnim „čoperskim legere“ ritmom. Danas kazaljka na brzinomjeru rijetko prijeđe preko 80. Za razliku od nekad kad je volio miris oktana i gas do daske.
„Naludovao sam se, nastupio sam i na prvom poslijeratnom Motocrossu „Bljesak“, vozio sam 250 ccm klasu na posuđenom motoru s potrganim amortizerima, bez opreme, u tenisicama. Pamtim doskok nakon 20 metara leta i udarac kacigom o governal motora... strava“. Oprobao se i vožnji spretnosti koje su se nakon rata organizirane u Pakracu, Novskoj, Lipiku, Voloderu... naravno da je i tu uzimao medalje.
Ljubav prema motorima prenio je i na najstarijeg sina Sandija rođenog 1996. godine. Danas već momak, koji više od ičeg voli zaći pod haubu automobila pa šarafati do besvijesti. Iz braka sa suprugom Sandrom koju je upoznao 1994., a oženio 1995., dobio je još i sina Marka 1998. godine te 2003. godine i najmlađu kćer Karlu.
Danas sretna obitelj smještena je na 5. katu jedne stambene zgrade. „Visoko jebote..“ završava pola u šali - pola baš i ne, jedinu stvar koja ga zabrinjava i koja je u ovom polusatnom razgovoru ozbiljnije naborala čelo ovog uvijek nasmijanog momka i sportaša.
Nek je svo zlo u tome.

: PIŠE: Pakrački List; 20. lipnja 2016; 782

Planinarsko društvo "Psunj" će od 24. do 26. lipnja biti na Omanovcu domaćin manifestaciji "Dani hrvatskih planinara", najvećem ovogodišnjem skupu hrvatskih planinara koji se održava uz suorganizaciju i pokroviteljstvo Planinarskog saveza Hrvatske.

Pakrački planinari očekuju da će ovom trodnevnom skupu prisustvovati oko tisuću hrvatskih planinara, a na njemu tradicionalno sudjeluju i planinari iz Bosne i Hercegovine. Već sada zauzeti su svi smještajni kapaciteti, ne samo na Omanovcu, nego i na daruvarskom Petrovom vrhu, ali i u Lipiku, Pakracu pa čak i u đačkom domu. Dio planinara bit će smješten u šatorskom naselju koji će sami podići pokraj planinarskog doma na Omanovcu. Sudionici sami plaćaju smještaj i osiguravaju prehranu, osim jednog obroka koji se sastoji od tradicionalnog planinarskog graha u organizaciji domaćina.

Trodnevni program obuhvaća više poludnevnih planinarskih izleta okolnim stazama, različite izložbe koje će biti postavljene oko Doma, svečanost otvaranja, sportske igre, kulturno-zabavni program u kojem će sudjelovati KUD "Seljačka sloga" iz Prekopakre, ali i Udruga starih sportova "Slavonac" iz Našica, kao i različitu ugostiteljsku trgovačku ponudu u koju su uključeni i lokalni OPG-ovi. Dio aktivnosti odvijat će se i u samom Pakracu kao što je razgledavanje grada, muzejske izložbe i slično, pa ćemo taj vikend sretati planinare i u središtu Pakraca, mada niti Pakračanima, neplaninarima nije zabranjeno odlaziti na Omanovac i uvjeriti se u raznolikost i bogatstvo planinarskog života i okupljanja.