- PIŠE: Pakrački List
- 1449
Krajem listopada saznali smo da je, po tko zna koji put, postojala namjera od strane Hrvatskih željeznica Putnički promet da se reducira broj vlakova na pruzi Banova Jaruga – Virovitica, dakle i kroz Pakrac i Lipik, ali su na razgovoru s čelnicima Pakraca, Lipika, Daruvara i Sirača, članovi Uprave HŽPP-a pokazali razumijevanje te će i dogodine na ovoj relaciji, unatoč malom broju putnika, zadržati dosadašnji broj linija, što znači četiri u svakom pravcu radnim danom, odnosno jedan manje nedjeljom. Da bi se uvjerili tko putuje, kojim povodom i što misle o zadržavanju ovih linija provozali smo se vlakom od Pakraca do Banove Jaruge i natrag, i popričali sa nekoliko rijetkih putnika i kondukterom.
Prohladno jutro, ponedjeljak, „stara stanica“ ispod Praulje zjapi sablasno prazna. Društvo nam pravi jedino pakračka „parna ljepotica“, lokomotiva koja je nažalost, iako vrijedan spomenik tehničke baštine, prepuštena zaboravu. Kroz zvukove bagera koji dopiru sa obližnjih radova na aglomeraciji, probija se glasna truba vlaka koji dolazi iz smjera Virovitice točno na vrijeme, baš onako kao što piše u redu vožnje.
U vlaku već na stepenicama putnike čeka mnoštvo uputa i upozorenja o nošenju maski i držanju distance, kao i tekućina za dezinfekciju ruku. Sva su mjesta slobodna, putnika nema, tek strojovođa i kondukter. Pomalo nezainteresiran za razgovor, kondukter (koji je želio ostati anoniman) naplaćuje kartu i govori kako preko tjedna prevezu relativno malo ljudi. Najpopunjeniji je direktni vlak Virovitica-Zagreb koji vozi nedjeljom i 90 posto ga čine studenti. Nema tvornica, nema ljudi…, žali se. Nekad je Pakrac imao drvnu i tekstilnu industriju, a lipička staklana je zapošljavala mnogo više ljudi nego danas. Putnički promet se zbog toga znatno smanjio od prijeratnih vremena, dok teretnoga gotovo više ni nema, navodi kondukter koji ovaj posao obavlja 25 godina, a prije toga je radio kao vozni vlakovođa. Iako mu posao nije težak, kaže da broji vrijeme do zaslužene mirovine pa neka se problemima željeznice bavi netko drugi.
Na „novoj“ stanici u Pakracu ušle su dvije putnice, Marija i Tajana, majka i kćer iz Brezina koje su bile u kupovini u pakračkom trgovačkom centru. Kažu da nisu zadovoljne redom vožnje, pogotovo što je ukinuta linija kojom su ljudi mogli putovati ujutro na posao. Priznaju također da im je bio draži autobus, jer je stajao ispred njihove kuće, no ipak im ostanak vlaka na ovoj relaciji puno znači jer nemaju drugog prijevoza.
Ne može se ništa prigovoriti samom vlaku. Iako 40-godišnjak, pristojno se drži i redovito održava, čisti, dezinficira. Grijanje je radilo i više nego dovoljno, dok su utičnice za struju i besplatan wi-fi nešto što je ipak nerealno za očekivati u vlakovima ovog ranga i na ovoj pruzi. Ukratko, kakva pruga - takvi vlakovi. Treba navesti i da osim željezničke stanice u Pakracu, niti jedna kolodvorska zgrada do Banove Jaruge više nema blagajnu, odnosno nije niti u funkciji, tako da se karte mogu kupiti direktno u vlaku ili online, pri čemu je dovoljno pokazati ju kondukteru na pametnom telefonu.
Put do Banove Jaruge, koji je dug 30 kilometara, trajao je 46 minuta i prošao je relativno brzo uz pogled kroz prozor na obrađena polja, zelene livade, pokojeg fazana i krdo srna. Prije desetak godina je ovaj put trajao 6-7 minuta kraće, ali nećemo sitničariti, jer stižemo na vrijeme. No, da se ipak vozimo Hrvatskim željeznicama shvatili smo na povratku, kad nas je, čekajući da krenemo, ugodni glas s razglasa obavijestio kako će vlak prema Virovitici kasniti u polasku nekoliko minuta. Uobičajeno, rekli bismo.
U vlaku samo dva putnika
Ponovo je u vlaku bilo samo dvoje putnika. Profesorica klavira Kristina koja trenutno živi u Pakracu, dvaput mjesečno putuje kući u Križevce pri čemu izmjeni tri vlaka, a putovanje joj zbog puno čekanja traje i po 6 sati. Iako su ukinuti neki popusti koje je prije koristila, zadovoljna je cijenom karte i komocijom vlaka, no red vožnje bi svakako mijenjala. Vrijeme na putu uglavnom iskoristi za čitanje knjiga ili surfanje na mobitelu. Umirovljenica Francika iz Daruvara koja je putovala iz Zagreba, rekla je da se ne vozi često vlakom, tek nekoliko puta godišnje, ali smatra da je potrebna ova linija i njeno gašenje bi itekako falilo, pogotovo starijim ljudima.
Na ranije spomenutom sastanku predstavnika Uprave HŽPP i navedenih gradova dogovoreno je kako će ove jedinice lokalne samouprave sufinancirati troškove željezničkog prijevoza za svoje umirovljenike čije je polazište ili odredište na pruzi Banova Jaruga - Virovitica. Kako smo čuli od konduktera, umirovljenici Bjelovarsko-bilogorske županije su od ranije imali ove povlastice i u znatnoj mjeri su ih koristili, čak i za odlaske na more u Rijeku ili Split te u posjete udaljenijoj rodbini. Zašto i ne bi, kad već imaju priliku?
Za studente i učenike prijevoz besplatan
Osim umirovljenika, kako bi popularizirali željeznicu i zainteresirali mlade na putovanje vlakom, redovnim studentima i učenicima srednjih škola s prebivalištem na području Požeško-slavonske županije čije je polazište ili odredište na ovoj pruzi i ove je akademske godine također osiguran besplatan prijevoz vlakom, s tim da cijene karte sufinanciraju Županija i HŽ Putnički prijevoz. Za ostvarivanje besplatnog prijevoza učenici i studenti moraju imati izrađenu pametnu karticu s odgovarajućim profilom K-18 i K-33x, rekla nam je zaposlenica HŽ-a na blagajni pakračke stanice Ankica Špehar. Ova subvencija je s rokom važenja do kraja mjeseca studenog, no za očekivati je da će se produžiti u istom obliku i za narednu godinu. U studenom su na ovoj stanici prodali 13 ovakvih karata studentima, no to je samo ono što je prodano na blagajni, vjerojatno je nešto karata prodano i u samom vlaku, govori gospođa Špehar i dodaje da zbog korone i studenti manje putuju ili se snalaze na druge načine. Popularne su Facebook grupe kojima se studenti koji posjeduju automobil često koriste kako bi ponudili slobodno mjesto i time sa suputnicima podijelili troškove prijevoza do mjesta studiranja ili pri povratku kući.
Ako pogledamo red vožnje prema Daruvaru, kao mjestu kojem najviše gravitiramo, možemo zaključiti da se Pakračani slabo mogu služiti ovom linijom na svakodnevnoj bazi. Uglavnom ju mogu koristiti učenici i radnici koji iz smjera Daruvara (vlak kreće u 6.09 sati) dolaze u Pakrac u školu ili na posao (stiže u 6.58). No, isto ne vrijedi u obratnom smjeru, jer vlaka iz Pakraca za Daruvar nema sve do 8.32 sati, što je prekasno i jednima i drugima. To nam potvrđuje i A. Špehar koja kaže da učenici uglavnom ne putuju vlakom, jer je za njih puno bolja veza organizirana autobusom. U prilog ovoj vezi Pakrac-Daruvar sigurno ne ide i dužina putovanja od skoro sat vremena. Razlog tome je, saznajemo, što je prosječna brzina vlaka od oko 50km/h, zbog radova na relaciji od Badljevine do Sirača smanjena na samo 25km/h.
Neadekvatni red vožnje
Da je nužno napraviti izmjene u voznom redu smatra i drugi kondukter iz našeg vlaka koji je zamijenio onog jutarnjeg, kojemu je istekla smjena i napustio nas je na polovici putovanja. Ima ljudi i bilo bi ih još više kad bi se vozni red pravio u skladu s potrebama putnika, kaže i dodaje da je nekad po 50-ak ljudi išlo na posao vlakom jer su imali vezu. Sad se nas, koji smo u kontaktu s putnicima, ništa ne pita već se sve određuje na nekim višim razinama, ogorčen je kondukter, koji se kao i prijašnji nije želio predstaviti niti fotografirati.
Evidentan je i manjak putnika sad u vrijeme korone pa putuju samo oni koji moraju, primjećuju svi naši sugovornici iz vlaka. Nekad se u Pakrac barem putovalo na naručene preglede kod liječnika, odnosno na pretrage u bolnicu, ali sad je i to svedeno na najmanju moguću mjeru pa se većina toga rješava telefonom i mailom. Da se vrate ponovo stara vremena kad se tražilo u vlaku mjesto više, želja je i putnika i konduktera, jer je dobra prometna povezanost važna ne samo da bi se zadržalo stanovništvo na ovim prostorima već i kako bi se smanjila izoliranost ruralnih mjesta između Virovitice i Banove Jaruge.
Na kraju našeg putovanja zaključujemo da su potrebna znatna ulaganja u željezničku infrastrukturu na liniji Banova Jaruga- Daruvar - Virovitica, kako bi se povećala brzina prometovanja i time skratila duljina putovanja, a potom i usklađivanje reda vožnje sa stvarnim potrebama, jer bi u protivnom ovaj vlak mogao doživjeti sudbinu one lokomotive s početka priče i završiti kao muzejski primjerak na sporednom peronu neke zaboravljene željezničke stanice.
- PIŠE: Pakrački List
- 815
U Požeško-slavonskoj županiji trenutno je aktivno 466 slučajeva zaraze koronavirusom od kojih se 409 osoba nalazi u kućnoj izolaciji, a 57 osoba je hospitalizirano. U samoizolaciji se nalazi 1117 osoba. Na posljednjem testiranju obrađeno je 204 uzorka, od kojih je 71 pozitivnih (35 posto) izvješćuje Stožer CZ Županije na svojim stranicama.
Tijekom prijepodneva smo poslali dva upita županijskoj epidemiološkoj službi o broju oboljelih na području Pakraca i Lipika, no odgovor nismo dobili što će vjerojatno uobičajeno pravdati zauzetošću.
No da je stanje ozbiljno i na lokalnoj razini dobili smo potvrdu od Marine Major, ravnateljice pakračke bolnice. Na nedavno ustanovljenom odjelu izolacije u pakračkoj bolnici gdje se liječe pacijenti od Covid-a, prijepodne je bilo 15 osoba i tijekom ovog tjedna su zabilježeni i smrtni slučajevi, ali nismo saznali broj. Pored toga, nešto pacijenata ima i na odjelu gdje se drže pacijenti sa simptomima kojima još nije potvrđena prisutnost virusa. Od prošlog tjedna pakračka bolnica provodi i brzo testiranje pri čemu se pozitivne osobe na tom testu smatraju oboljelima, a negativne idu na provjeru standardnim postupkom. O svim tim pacijentima brine osoblje povučeno s drugih odjela. Pored toga danas je 24 zaposlenika pakračke bolnice bilo u izolaciji ili samoizolaciji. No sve brojke, kada je u pitanju Covid 19, se mijenjaju iz dana u dan, upozorava ravnateljica. Zbog svega toga, uz činjenicu da dio osoblja radi na dvije trijažne točke prilikom ulaska u bolnicu, u pakračkoj bolnici se provode samo nužni i hitni postupci.
Po pitanju županijske statistike ovo je najveći broj uopće novopozitivnih osoba u jednom danu kao i najveći broj istovremeno aktivnih slučajeva Covid-a 19. Promatrajući samo prosinac, dakle dnevna izvješća Stožera za zadnja četiri dana, od 876 testiranih osoba pozitivno je 236 ili 27 posto. Istovremeno je broj aktivnih osoba u županiji narastao s 351 osobe 1. prosinca na današnjih 466 što je povećanje za 115 ili 33 posto. Prema evidenciji koju dnevno objavljuje po županijama portal Index.hr, broj ukupno umrlih u županiji sa 17 do 1. prosinca je u ova četiri dana povećan za pet.
Srednjoškolci na daljinsku nastavu
Danas je bio posljednji dan redovnog programa (model A) nastave u svim srednjim školama županije. Već od ponedjeljka, preostala dva i pol tjedna (do 23. prosinca) ovog polugodišta srednjoškolci će imati nastavu na daljinu, takozvani model C, a hoće li se 11. siječnja vratiti u školske klupe bit će poznato naknadno. Učenički dom se za korisnike zatvara.
Osnovci će nastavu nastaviti u redovnom obliku. Ovaj tjedan u pakračkoj osnovnoj školi dva su razreda imala nastavu na daljinu. No u ponedjeljak se i oni trebaju vratiti u školske klupe i ravnateljica Sanja Delač se nada da će bar do praznika izdržati u tom obliku uz povremene pojedinačne mjere samoizolacije kako među učenicima tako i među učiteljima kojih ima u posljednje vrijeme.
Stanje po pitanju zaraze se popravlja u Domu za stare i nemoćne osobe u Marinom Selu. Jučer se na posao vratilo svih 10 nedavno oboljelih zaposlenika Doma, dok su još u izolaciji dvoje zaposlenika GD CK Pakrac, ali koji ne rade izravno na poslovima Doma. Od 33 oboljela korisnika Doma četvero je hospitalizirano, a preostalih 29 imaju blaže simptome, rekla nam je ravnateljica Danijela Kiš.
- PIŠE: Pakrački List
- 2014
Daruvarčan Darko Havranek je od polovine studenog vršitelj dužnosti ravnatelja Centra za socijalnu skrb Pakrac. On je na toj dužnosti, za sada privremeno – najduže na godinu dana, naslijedio Dubravku Šebić Stoček koja je bila ravnateljica ove ustanove u tri redovna mandata, od 2008. godine te ove jeseni i jedan mjesec kao vršiteljica dužnosti s koje je otišla svojom voljom i to na rad u Centar za socijalnu skrb Požega. O razlozima nije htjela podrobnije razgovarati.
Da je imenovanje ravnatelja Centra za socijalnu skrb Pakrac postao ove jeseni problem potvrdila nam je i Alfreda Petani Grafina, predsjednica Upravnog vijeća Centra koji nakon javnog natječaja treba imenovati ravnatelja. Na naš upit nam je odgovorila: „Za ravnatelja/icu su bila provedena dva natječaja i na nijednom nitko od prijavljenih kandidata nije bio izabran. U prvom natječaju su bila dva kandidata od kojih nijedan nije izabran pa se natječaj poništio i raspisao novi. Na drugi natječaj se javio jedan kandidat koji, također, nije bio izabran od strane članova Upravnog vijeća CZSS Pakrac. Daljnje aktivnosti po pitanju imenovanja ravnatelja/ice CZSS Pakrac će biti provedene sukladno zakonskim propisima.“
No, mjesto čelnog čovjeka Centra nije najveći problem za njegov rad koji u ovom trenutku na različite načine skrbi za oko 1200 stanovnika jedinica lokalne samouprave Pakraca i Lipika.
U sistematizaciji radnih mjesta Centra, bez administrativnog i financijskog osoblja, je predviđeno devet stručnih suradnika. No sada ih je samo četvero, od kojih Havranek, inače diplomirani pravnik koji od 2008. godine radi u pakračkom Centru u stručnoj cjelini za novčane naknade, radi i kao v.d. ravnatelj. Od otišlih, jedna je na dužem bolovanju, a četvero su ove jeseni otišli iz ustanove, među njima i bivša ravnateljica D. Stoček, dvoje u Lipik u Centar za pružanje usluga u zajednici Lipik (Dječji dom), jedna se vratila u rodni Ivanić Grad. Kako je rekao v.d. ravnatelj Havranek Ministarstvo je odobrilo raspisivanje natječaja za tri radna mjesta i natječaj za njih je pri kraju. No iskazani interes je jako slab i kod njega postoji strah da će neka radna mjesta ostati nepopunjena i nakon natječaja. Jedan od razloga može biti i to što su se u Hrvatskoj, ne samo u Pakracu, stručno osposobljene osobe za rad u socijalnoj skrbi unazad godinu i nešto više dana masovno zaposlile u socijalnim projektima raznih udruga sufinanciranih od strane Europskog socijalnog fonda gdje je rad za stručne socijalne radnike znatno ugodniji, s puno manje odgovornosti nego u službenoj državnoj instituciji. S prepolovljenim stručnim kadrom, posebice u doba epidemioloških mjera, jako je teško raditi. Tim više jer su već imali ove jeseni i među njima slučajeva samoizolacije i rada od kuće i zbog toga se rad uopće ne može planirati na tjednoj nego na dnevnoj razini, kaže v.d. ravnatelja Havranek uz konstataciju da preostali zaposlenici daju sve od sebe kako bi se poslovi Centra, posebice u odnosu na korisnike, odvijali što normalnije.
- PIŠE: Pakrački List
- 1193
Ove sportske pričice zasigurno ne bi bilo da onoga dana nije stao pred ogledalo, pa nezadovoljan onim što vidi odlučio „krenuti s nečim“, sve kako bi skinuo nekoliko prokletih kilograma viška. Međutim, 33 godišnji Vedran Kelemen, učitelj razredne nastave iz Lipika, „pogriješio“ je baš tako, a suvišne kilograme istog je trenutka naumio otopiti trkačkim dionicima, ne sluteći odmah u što se zapravo upustio…
„Tako nekako je to krenulo. Prvenstveno je bilo zbog petnaestak kilograma viška, a privremeno sam promijenio i radno okruženje pa je to bila ujedinjena bitka protiv stresa i težine. Nisam se planirao utrkivati, to je došlo kasnije, posve slučajno“, prisjeća se početaka Vedran.
Malo pomalo, trkački je prohodao pa je ubrzo odlučio testirati koliko to sve vrijedi u kakvom slabijem natjecanju, ne očekujući od istog previše. „Prva utrka je bila 2018. u Novskoj na koju sam otišao slučajno, na ženin nagovor, jer je bila humanitarnog karaktera. Tamo sam ostvario drugo vrijeme, što mi je bio poticaj za dalje“, govori nam i dodaje da je nastavio rekreativnim ritmom, a utrke odabirao otprilike ovako: „Idemo u Koprivnicu kod rodbine pa usput na utrku“, ili „kad smo već kod punice u Požegi ništa ne košta da odem na utrku“, i tako se nastavilo. Dvije godine trčao je neredovito, bez plana, da bi se u posljednjih godinu dana stvari drastično promijenile.
Omanovac - šala mala
Lokalni kibici Vedrana znaju po tome što svako malo otrči na Omanovac, što običnim smrtnicima djeluje prilično impresivno. „Ovisi o vrsti treninga. Ako radim brze intervale onda odem negdje na ravnije, ako je trening od 10 km ili više u istom tempu ima me svugdje, od Kusonja, Japage, Pakraca, nasipa uz Pakru do Jagme. Ne znam jesam li dosad dvaput trčao doslovno istu rutu. Omanovac trčim kao brdski trening, zimsku bazu i pripremu za proljetne utrke. Ove kalendarske godine dvaput sam popravljao rekord utrke na Omanovac. Od pakračke Česme do planinarskog Doma se popnem za manje od 38 minuta. Na Omanovac se svatko u malo boljoj formi može popeti kombinirajući trčanje i hodanje, pogotovo ako ide u društvu. Lakše je gore doći trčeći nego biciklom“. Eto da znamo i to…
Više od 100 posto treninga. Nemoguće? Moguće.
Ne zaboravimo spomenuti onih desetak suvišnih kilograma uz koje je Vedran skinuo još pet, pa mu danas noge pod puno manjim pritiskom odrađuju sve brojnije trkačke dionice. No, to nije jedini razlog.
„Unazad zadnjih godinu i nešto trčim za Atletski klub Maratonjare iz Kutine pod vodstvom licenciranog atletskog trenera Gorana Todorova kojeg neki znaju kao bivšeg nogometaša Moslavine i malonogometaša s naših turnira. Trkački gledano to je bila neka prijelomnica i u mojim rezultatima, odnosu prema treningu, napretku, zapravo pun pogodak. Danas treniram bitno drugačije, trčim 4 do 5 puta tjedno. Nekad su ukupne tjedne dionice dugačke 100 km, nekad 30 do 50 km – sve ovisi je li sezona utrka, za koju utrku se pripremam, koji je intenzitet treninga, koja faza pripreme itd. Kako sve bilježim preko mobilnih aplikacija mogu vrlo precizno reći da mjesečno pretrčim oko 200 kilometara. Sve radim prema planu i u 14 mjeseci nisam propustio niti jedan zadani trening, dapače, imam ih i preko 100% jer često trenera tražim dodatan rad. Uz to, svakodnevno radim nekoliko serija snage“, otkriva detalje gotovo fanatične posvećenosti treningu kakvu niti sam nije očekivao.
Davno je Vedranovo trčanje prestalo biti borba s kilogramima, danas je sveprisutan na atletskim kratko i srednjoprugaškim utrkama gdje je vrlo ravnopravan pa i nadmoćan brojnoj konkurenciji.
I dalje sam rekreativac, samo treniram više od drugih
„Najčešće trčim cestovne utrke između 5 i 10 km, uz poneku kraću trail utrku. Najbolje se osjećam na ravnim utrkama od 5 km. Što se tiče konkurencije to ovisi o utrci. Bilo ih je i preko stotinu u Novskoj ili Koprivnici, Slavonskom Brodu, a dogodi se nekada da ih bude 30 do 50, najčešće na sezonskim ligama koje se trče češće i služe više kao treninzi. Nedavno sam u Šibeniku trčao protiv atletičara koji na državnoj razini trče vrhunske rezultate, no to su dečki koji se bave atletikom od malih nogu, i tu sam bio solidan šesti, što je iznad očekivanja.“
Ovo mu je, kaže, dosad najuspješnija godina iako je utrka bilo osjetno manje zbog korone. Osvojio je lokalnu Omanovac ligu s pet uvjerljivih pobjeda, na Sisačkoj nasip ligi ukupno bio drugi, skupilo se tu i medalja s Moslavačke gore, iz Gornje Gračenice, Slavonskog Broda, Mikleuške, štafetnog polumaratona Zagreb… Ukupno je ove godine trčao 15 utrka osvojivši 14 postolja. Za usporedbu, lanjske je godine, bez trenera, u 13 utrka ostvario 10 postolja. Ipak, ove godine su i nešto jače utrke nego lani, a rezultat sezone je stigao rano, već u ožujku u Bosanskoj Gradišci gdje je bio treći u utrci na 5 km s osobnim rekordom od 17:18 minuta, odnosno ispod tri i pol minute po kilometru. Prva dvojica s te utrke bili su višestruki pobjednici utrke i bosanski juniorski reprezentativci.
„Na toj utrci sam popravio osobni rekord za minutu i pol nakon svega par mjeseci treniranja s Todorovom. Također, ove sam godine sedam puta trčao „peticu“ ispod 18 minuta, što je sjajno za 30 + godina i nekog tko se kratko bavi trčanjem. Često se dogodi da pobijedim i dečke koji se atletikom bave od malih nogu, koji trče atletska prvenstva Hrvatske u juniorskoj pa čak i seniorskoj konkurenciji, znači natjecatelje s atletskim pedigreom, ali i dalje se smatram rekreativcem koji samo trenira ozbiljnije od drugih u uvjetima koje imam“, zadovoljan je neplaniranom trkačkom karijerom Vedran, kojeg nakon sportskih napora kod kuće čekaju supruga Vedrana i dvogodišnja kćerkica Mija.
Opijen kilometrima, Vedran vrijedno radi i na omasovljenju ovog sporta u lokalnoj zajednici. Prvu žrtvu pronašao je u vlastitom dnevnom boravku. Naime, upravo je suprugu Vedranu uvjerio da je trčanje pustih kilometara baš super. O tome ozbiljan kaže: „Da, zadnja tri mjeseca trenira i moja supruga Vedrana Molnar Kelemen, koja je u listopadu sa mnom trčala i utrku u Šibeniku povodom Draženovog (Dražen Petrović op.a) rođendana. Do prije tri mjeseca za nju nitko nije vjerovao da može otrčati i 100 metara u komadu, a sad trči po treningu više od 9 km solidnim tempom“, hvali Vedran najdražu, a na naš upit vidi li sebe ponajboljim dugoprugašem u okruženju odgovara: „Sve je to relativno. Sigurno ih ima koji bi me „poderali“ na kratkim dionicama, ali u dugoprugaškoj konkurenciji mi ovdje vjerojatno nitko nije ravan, ali nažalost nitko niti ne trenira organizirano i planski poput mene, još i s trenerom. U ženskoj konkurenciji, recimo, odlične rezultate postižu Antonija Demartini i Sendi Štrbac, brončana s PH na 50 km, ali ona se rijetko utrkuje na kratkim utrkama kojih ima puno više. U zadnje vrijeme ponekad mi se na treningu pridruži Mario Adžijević - Bego“, završava Vedran koji ne gleda predaleko u budućnost, a kao jedan od ciljeva navodi redovito držanje „petice“ ispod 18 minuta te novi napad na osobni rekord.
- PIŠE: Pakrački List
- 850
Memorijalni 25. pohod Fokinom stazom planiran za 19. prosinca neće se održati zbog aktualnih protuepidemioloških mjera i zabrane masovnog okpljanja, doznajemo od Zorana Milakovića, predsjednika PD Psunja, organizatora vrlo cijenjenog Fokinog memorijala.
Podsjetimo, najmasovniji zimski planinarski pohod u ovom dijelu Hrvatske, pokrenut je 1996. godine na inicijativu Planinarskog društva Psunj, u znak sjećanja na svog predratnog člana Marijana Kulhavija Foku koji je zajedno s bjelovarskim braniteljima Ivanom Bedekovićem, Antom Ćurićem, Franjom Gašparom, Draženom Hudecom, Željkom Novoselom i Darko Perošem poginuo u četničkoj zasjedi 29. prosinca 1991. godine u sjevernim pakračkim vinogradima.
Memorijal svake godine okupi preko 250 sudionika, uglavnom članova planinarskih društava, ali i običnih zaljubljenika u prirodu, pristiglih iz Čazme, Bjelovara, Daruvara, Zagreba, Kutine, Pakraca i Lipika, ali i mnogih drugih krajeva Hrvatske. U čast Foke okupljanje obično bude u centru grada odakle kolona ide već poznatom trasom kroz Strossmayerovu te Gundulićevu ulicu sve do ulice sv. Roka i imanja obitelji Brus, smještenom nekoliko metara iza Rokove kapelice, gdje domaćin tradicionalno počasti sve sudionike.
Nakon paljenja svijeća i lampiona ispred spomen obilježja u sjevernim pakračkim vinogradima nastavlja se dalje sve do planinarskog doma na Omanovcu.
Ostaje nadati se da ćemo sve ovo ponoviti dogodine i zajedno, u boljim okolnostima, obilježiti mali jubilej uz 25. memorijalnu hodnju za Foku.
- PIŠE: Pakrački List
- 1782
Ove jeseni (rujan) je prošlo šest godina od kada je Jovan Ćulibrk ustoličen za Pakračko-slavonskog vladiku. Bio je to povod da ga upitamo za njegovo viđenje tog razdoblja, što smatra bitnim za to razdoblje i što se u tom vremenu promijenilo u lokalnoj pravoslavnoj crkvi.
Promijenilo se, hvala Bogu, mnogo toga. Ne samo u životu pravoslavnih vjernika koji ovdje žive i pravoslavne Pakračke eparhije, nego se promijenio značaj i mjesto Pakračko-slavonske Eparhije u pravoslavnoj crkvi i uopće. Recimo, na našem ustoličenju je bio i anglikanski londonski biskup – duhovnik kraljevske porodice Richard Chartres; dvije godine poslije toga obnovljeno južno krilo Vladičanskog dvora je posvetio Carigradski Patrijarh Vartolomej, druga ličnost hrišćanstva; veliki broj episkopa iz cijelog svijeta dolaze u Pakrac i Zapadnu Slavoniju. Naročito su prisutni episkopi Jerusalimske patrijaršije gdje smo dugo živjeli i koja je nama lično druga majka crkva. Ukratko, našoj Eparhiji je vraćen onaj značaj koji je ona kroz povijest imala po svom kulturnom i duhovnom blagu i nasljeđu.
Žive li pripadnici srpske nacionalne manjine bolje nego tada?
Oni žive onoliko bolje koliko su kretanja ka boljem u Hrvatskoj. Ne mogu živjeti ni mnogo bolje ni mnogo gore neovisno od države i društva u kojima žive. No, ima ih više u crkvi; više su prisutni na bogosluženju i u životu Crkve. Sigurno je da se raduju obnovi hramova i drugih drevnih ustanova koji postoje u Pakracu i drugdje u Zapadnoj Slavoniji. U tome se trude, prisutni su na radnim akcijama uređivanja hramova, manastira. Za ovih šest godina, četiri manastira su dobila svoja bratstva i sestrinstva, obnovljeni su brojni hramovi i to kod naroda nije ostalo neprimjećeno.
Sami ste započeli temu obnove objekata pravoslavne crkve. Gledajući izvana došlo je do velikih promjena u izgledu objekata pravoslavne crkve u Pakracu, počevši od Saborne crkve, Vladikinog dvora, do crkve na groblju na Gavrinici, ali i crkve u Grahovljanima, Dragoviću, itd. Što je u toj obnovi sada na redu i u kojoj dinamici i s čijim sredstvima će se odvijati daljnja obnova?
U obnovi na redu pročelja
Sljedeće je na redu obnova sjevernog pročelja Saborne crkve; upravo se postavljaju skele i ja sam beskrajno radostan zbog toga jer je vrijeme da se i mi uključimo u vizualnu obnovu centra grada. Poslije toga iduće godine ide uređenje glavnog, zapadnog, pročelja. Unutrašnjost je manje-više gotova i za najviše dvije godine očekujem posvećenje obnovljenog hrama. To je za nas velika i radosna stvar, posebice ako se sjećate kako je taj hram izgledao u vrijeme našeg ustoličenja, ali i zato što time doprinosimo i obnovi grada.
Naravno, tu je i Vladičanski dvor kao objekt od velike kulturne vrijednosti. Mi smo najprije radili na obnovi njegove unutrašnjosti i da nije ova godina bila ovakva s pandemijom, radovi na unutrašnjosti istočnog i dijela sjevernog krila namijenjenih našoj Knjižnici već bi bili gotovi. Ovako ćemo naredne godine morati završavati Knjižnicu a istočno pročelje, ono koje gleda na Saborni hram i na središnji gradski trg, trebalo bi se početi raditi u proljeće 2022. godine. Vladičanski dvor je svakako dugotrajan projekat obnove, ali je on i građen skoro dva stoljeća, od druge četvrtine XVIII. do posljednje četvrtine XIX. stoljeća.
Dio sredstava je svake godine osigurano i iz Ministarstva kulture RH. Je li to razlog što su Vam pomalo neuobičajeno u posjetu unazad nekoliko godina došla zadnja dva hrvatska ministra kulture: dr. Zlatko Hasanbegović i Nina Obuljen Koržinek?
Ako je britanski princ Charles prilikom posjeta Hrvatskoj pitao za pakračku biblioteku, pa se i sada redovno upućuje u stanje njene obnove, to znači da je ona svjetski poznato kulturno blago. Stoga je sasvim normalno i da ministri kulture Hrvatske ne samo posjete pakračku Knjižnicu nego se i potrude da se nađu sredstva da se Knjižnica, Dvor i Saborni hram vrate u stanje kakvo im priliči i u status kakav zaslužuju. Biskup požeški Škvorčević i ja se često šalimo da smo nas dvojica najveći pobornici de-zagrebizacije kulture i napose duhovnosti, i u tom smislu je jako važno da se naša Knjižnica vratila iz Zagreba u Pakrac jer će Pakracu, u svjetskim razmjerima, dati veliku težinu.
Naša biblioteka ima jako dobre odnose s nizom čuvenih knjižnica – od Jerusalimske patrijaršije koja nam je darovala niz veoma rijetkih izdanja, preko londonske Lambeth Palace Library, središnje biblioteke anglikanske Crkve do Bibliotheque Orientale u Bejrutu i ruskih državnih knjižnica u Petrogradu i Moskvi. Najplodnija nam je saradnja s Hill Museum & Manuscrip Library iz Sjedinjenih Država, najznačajnijom ustanovom za digitalizaciju hrišćanskih rukopisa; uz njihovu pomoć digitalizovali smo našu rukopisnu zbirku, ali i još nekoliko značajnih crkvenih rukopisnih kolekcija u Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Svojevremeno je bio i predsjednik Ivo Josipović. Može li se iz toga zaključiti da imate dobre odnose s hrvatskim vlastima i kakvi su odnosi s lokalnim?
Ovo je Crkva koja živi u Hrvatskoj i svaki dan se moli Bogu za sav narod koji u njoj živi. Razina odnosa se svakako razlikuje od općine do općine, od županije do županije, od jednog ministarstva do drugog i od jedne ličnosti na vlasti do druge. No, zaista se možemo pohvaliti s dobrim odnosima s vlastima bez obzira na to kojeg profila one bile.
Spominjali ste povratak vaše čuvene biblioteke u Pakrac. Hoće li nastavak obnove Vladikinog dvora značiti i njen stvarni funkcionalni povratak i kome će ona biti dostupna?
Biblioteka buduće kulturno blago RH
Skloni smo da govorimo o našoj, pakračkoj, biblioteci, kao što je i naša gradska knjižnica; Episkopska knjižnica predstavlja znamenitost grada Pakraca, i pripada cijelom gradu. Ona se sastoji od depoa, u kome se čuvaju rukopisi, stare tiskane knjige i drugo umjetničko blago Eparhije, bibliotečkog dijela u Dvoru koji obuhvata našu staru zbirku kao i novonabavljene knjige, te od muzejskog dijela, koji će uglavnom biti u holu Knjižnice, a kojem će biti izloženo najznačajnije likovno i historijsko blago Eparhije, poput restauriranog trona Episkopa Pakračkog Kirila Živkovića iz 1787. godine. Taj dio će biti otvoren za javnost, za razliku od depoa.
S druge strane, naša Knjižnica se profilira kao istraživačka knjižnica, i ona je prvenstveno namijenjena istraživačima koji se bave rukopisima i ranim štampanim knjigama. Nama već dolaze brojni istraživači koji istražuju našu građu; za njihove potrebe postoji izuzetno bogata zbirka referentne literature, koja uključuje faksimilna izdanja, rijetke kataloge kao i knjige i časopise koji se bave rukopisima i paleoslavistikom.
Pretpostavljam da brojni Pakračani nisu nikada vidjeli knjigu iz recimo XVII. stoljeća. Znači li da će oni moći doći vidjeti to bogatstvo?
Kao što rekosmo, velika većina knjiga i umjetnina će biti dostupna javnosti, kako lokalnoj, tako i turistima i istraživačima. Knjižnica ima svoj poseban ulaz u sjevernom krilu Vladičanskog dvora, koji je namijenjen za sve one koji će da je posjećuju, dok je južno krilo Dvora namijenjeno službenoj upotrebi. Polako se približava dan otvaranja Knjižnice i to će svakako biti veliki trenutak za Pakrac; posebno je važno to što će Pakračani imati priliku da vide do sada nedostupno blago svoga grada.
Kada govorimo o knjižnici, spomenimo i to da ste lani posjetili Sveučilišnu i nacionalnu knjižnicu u Zagrebu. Što je bio cilj te posjete?
Ne samo da smo posjetili Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, nego smo posjetili i Staroslavenski institut u Zagrebu koji je jednako važna institucija kada govorimo o paleoslavistici. Poslije toga su delegacije obje te institucije bile u Pakracu, pogledale naše knjižno blago i vidjele u kakvim uvjetima se ono čuva. Naša Knjižnica je sada stavljena pod preventivnu zaštitu, čime je već postala zaštićeno kulturno blago Republike Hrvatske; do njenog punog statusa predstoji svakako određeni put.
Vratimo se na vjerski život. Što sada od svećenstva i ostalog osoblja čini kadrovsku strukturu SPC u Pakracu, a što u Eparhiji?
Kao i drugdje u našoj Crkvi, svaku eparhiju čini mješavina domaćih ljudi i ljudi koji dolaze sa strane. Postoji tradicija naše Eparhije da dio sveštenstva u nju dolazi iz Bosanske Posavine i iz sjeverozapadne Bosne, manje iz središnje Bosne, tako da je u ovom trenutku to pola-pola, što je i najbolje. Pri tom, nije kriterij porijeklo nego kvaliteta. Kod monaštva vrijede druga pravila, gdje se uvijek gleda da monah ne bude u svom rodnom kraju, nego se ide u druge krajeve i udaljene manastire da bi se zamonašio, tako da su naši monasi i monahinje sa svih meridijana.
Možete li taj broj usporediti sa stanjem od prije rata, kao i s brojem vjernika?
Monaštva je svakako više, što je veoma značajno, dok je sveštenika mnogo manje kako u odnosu na broj prije ovog rata, tako posebno u odnosu na broj prije Drugog svjetskog rata. Broj sveštenika i broj parohija, župa, uvijek prati broj naroda.
Kako je pravoslavna crkva u Pakracu funkcionirala u doba epidemioloških mjera?
Kako u Pakracu tako i uopšte u Eparhiji, na zapadu Slavonije, mi smo držali redovno bogosluženje, a narod je sam odlučivao o primjeni epidemioloških mjera. Niti smo koga tjerali niti smo koga zvali, ali je svakako bilo primjetno odsustvo jednog broja ljudi, i to još traje i trajat će dok vlada pandemija.
Relativno često ste u kontaktu s požeškim biskupom msgr. Antunom Škvorčevićem, za što mediji često ističu da ste u dobrim odnosima. Mogu li ti dobri odnosi i suradnja dviju crkvi i njihovih čelnika utjecati na poboljšanje odnosa među njihovim vjernicima.
Dobri odnosi s biskupom Škvorčevićem
Po prirodi stvari najviše sam u kontaktu s preuzvišenim biskupom požeškim, ali sam i u jako dobrim odnosima i s drugim biskupima, samo se s njima nešto manje viđam, najviše zbog velikih zahtjeva Eparhije koja je u velikoj obnovi. Veliki korak naprijed u našim odnosima je napravljen kroz komisiju koju je ustanovio papa Franja povodom Alojza Stepinca. Tom koraku su sljedovali susreti episkopa i biskupa koje organizira preuzvišeni biskup Škvorčević. Također dolazak Carigradskog patrijarha Vartolomeja i nedavni dolazak apostolskog nuncija u Jasenovac, veliko okupljanje u Kućancima prošle godine u hramu u kome je kršten Patrijarh Pavle – sve su to veoma značajni događaji koji imaju velikog uticaja na ozračje u kojem svi zajedno živimo.
Na ovogodišnjem obilježavanju Oluje pojavili su se i dužnosnici iz redova srpske nacionalne manjine, a nakon toga su i hrvatski dužnosnici obišli stratišta srpskog naroda. Može li se u dogledno vrijeme pojaviti i neki zajednički sadržaj ova dva naroda u obilježavanju „Bljeska“?
Mislim da je to bio prvenstveno događaj koji ima političku težinu i nije pitanje izravno za nas: ne bih mehanički povezivao političke s duhovnim i crkvenim događajima. Kao što sam rekao, na svim većim događajima u Eparhiji redovito su prisutni katolički biskupi i katolički kler, to polako postaje i lokalna praksa; mislim da jako dobro surađujemo u tom pogledu i nadam se da će stvaranje duhovnog ozračja povjerenja pomoći naći zajednički jezik i kada je u pitanju taj posljednji nesretni rat. No, kao što rekoh, duhovno i političko jesu u međuodnosu ali nisu mehanički vezani.
Osim dužnosničkih obveza, čitanja i slušanja glazbe kako vladika još provodi vrijeme u Pakracu?
Radeći u svom dvorištu. Uređujemo pomalo okolinu, a ovih dana počinjemo i rad na vinogradu iznad hrama. Ova bagremova šuma iznad Sabornog hrama koju sada vidite nastala tokom i nakon rata, a izvorno je tu mjesto vinogradu koji sada počinjemo obnavljati. Prvo ćemo iskrčiti šumu, pa polako dalje.
Što bi ste istakli za kraj ovog razgovora, a da Vas nisam pitao?
Smatram važnim ponoviti za naš, pakrački, medij da mi učestvujemo u obnovi grada koliko god možemo. Zato sam u ovom razgovoru i stavio naglasak na Saborni hram, na Vladičanski dvor i na pakračku Knjižnicu i uvijek se trudim da svaki posjetitelj naše Eparhije dođe obavezno u Pakrac, mada je u Zapadnoj Slavoniji mnogo mjesta kuda ih možemo povesti; ponekad to činimo nauštrb nekih prirodnih ljepota, ali je Pakrac drevna prestonica duhovnosti koja zaslužuje da se vidi. O tome svjedoči dakako naš Saborni hram, Dvor i Knjižnica, ali posebno i templarska crkva na glavnom trgu grada, čiji će značaj za identitet Pakraca tek da se otkriva.
Vladika mogući kandidat za čelo SPC
Razgovor s vladikom napravljen je još početkom listopada no zbog njegovih obveza čekalo se na autorizaciju.
Kako je pisao „Magazin“, subotnji prilog Jutarnjeg lista 14. studenog „sredinom listopada apostolski nuncij u Hrvatskoj, monsignor Giorgio Lingua posjetio je, u povodu blagdana Svete Terezije, požeškoga biskupa Antuna Škvorčevića, da bi zatim, za javnost pomalo nenadano, zajedno s njim i pakračko-slavonskim episkopom Jovanom Ćulibrkom posjetio Jasenovac te u tamošnjoj mjesnoj crkvi Sv. Nikole predvodio ekumensku molitvu. No, slučajno ili ne, istodobno je u posjetu Zagrebu, odnosno nunciju u Hrvatskoj, bio i apostolski nuncij u Beogradu Luciano Suriani. Isto tako početkom studenoga i sam papa Franjo je dao intervju beogradskoj Politici, što mnogi vide kao najavu njegova posjeta.“
U međuvremenu je umro poglavar Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) patrijarh Irinej. U istom tekst Jutarnji list, piše: “Irinejevo zdravlje je narušeno (zbog bolesti je jedva uspio sudjelovati na proslavi osam stoljeća SPC-a, a sada ima koronavirus), i već mjesecima se spekulira o njegovom nasljedniku. Po Statutu SPC-a još uvijek je na snazi odredba o ždrijebu pri izboru novog patrijarha, što znači da postoji neka razina neizvjesnosti, ali sada se tu pojavljuju tri nezaobilazna kandidata: episkop bački Irinej Bulović, vladika pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk i zagrebački mitropolit Porfirije Perić“.
Naknadno smo zamolili vladiku za komentar ovog teksta, ali ga, vjerojatno zbog njegovih obveza, nismo uspjeli dobiti.