- PIŠE: Pakrački List
- 1246
Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća pakračkih branitelja i predstavnika gradova Pakraca i Lipika prijepodne je kod spomenika u Šeovici komemoracijom obilježena 29. obljetnica akcije „Alfa“ koja je trajala od 24. do 29. prosinca 1991. godine.
Akcije se prisjetio Stipo Hodak, tadašnji zapovjednik 3. satnije 76. bataljuna koji je i sam teško ranjen, rekavši kako je u ovoj akciji poginulo 36 branitelja, a 64 ih je ranjeno.
Okupljene je pozdravio dogradonačelnik Pakraca Marijan Širac i zahvalio svima na dolasku i obilježavanju ove važne akcije unatoč epidemiološkim mjerama i zabrani okupljanja većeg broja ljudi. Lipički gradonačelnik Vinko Kasana istaknuo je kako je dužnost i čast prisjetiti se svih poginulih i obilježiti žrtvu koju su dali te kako ovakvim obilježavanjima nikada neće biti zaboravljeni.
Komemoraciji ove godine nisu prisustvovali predstavnici 104. brigade iz Varaždina, kao i drugi prijatelji branitelja iz sjeverozapadne Hrvatske koji svake godine dolaze odati počast poginulima u ovoj akciji. Hodak je rekao da je čak bio planiran njihov organizirani dolazak vlakom, koji se zbog svima znane situacije nije mogao realizirati, ali želja je da se sljedeće godine opet svi okupe i dostojanstveno obilježe 30. godišnjicu.
Idući prema Šeovici, pakrački branitelji su paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca kod spomenika u Kragujskom putu odali počast poginulim braniteljima 104. varaždinske brigade, te na Gavrinici, kod spomenika „Golubica“ ubijenim civilima.
- PIŠE: Pakrački List
- 1075
Što vam se lijepo dogodilo u ovoj godini, pitali smo naše sugrađane i šokirali ih s obzirom na okolnosti u kojima živimo u doba pandemije. Stoga i ne čudi da ih je podosta odbilo sudjelovati. No unatoč svemu kod onih koji su pristali, uvijek se nađe ponešto dobro što ljude čini sretnima, makar činjenica da nitko u obitelji nije bio bolestan, ili da se proslavio dječji rođendan, ponajviše unučadi. No bilo je i kupovina kuća, neki su pronašli idealan grad za življenje, a svi jedva čekaju povratak na „staro normalno“. Kako je riječ o većem tekstu, koji je već objavljen u našem tiskanom izdanju, na portalu smo jučer objavili prvi dio, a danas drugi.
Dubravka Arland, medicinska sestra
Kao i svima, i meni je ova godina prošla u znaku korone, straha i strepnje za najbliže i teških trenutaka na poslu – na liniji obrane. Kao posljedica su izostale i aktivnosti koje su inače trošile velik dio mog slobodnog vremena, one u KUD-u Seljačka sloga. Ipak, predah od korone, taman u ljetnim mjesecima kad se činilo da je malo i popustila, donio je naš Roko, moje peto unuče, a prvo dijete moje najstarije kćeri Andreje. To nam je donijelo neopisivu sreću i radost jer već 12 godina nismo imali malu bebu u užoj obitelji, a unuče od moje „prve“ sam nestrpljivo čekala. Roko mi je došao kao melem na ranu jer sam veći dio godine razdvojena od ostalih četvero koji žive u Njemačkoj, a zbog korone su ove godine manje dolazili baki u posjet. S Rokom se sve ovo čini kao da je još u Kini daleko od nas i ti trenuci su oni koje želim pamtiti iz ove godine. Željno iščekujem povratak na staro normalno, odlazak na večernje probe Seljačke sloge, razmišljanje o dobrim starim problemima gdje naći novce za sve ideje i događaje koje imamo u planu, plesanje u kolu, a ne držanje razmaka… Jedva čekam vidjeti mojih pet zlata: Niku, Leu, Dinu, Luku i Roka zajedno, da ih ljubim i grlim do mile volje bez straha.
Marino Kop, ekonomist
Najvažnija stvar po kojoj ću pamtiti ovu godinu je da smo kupili kuću, u koju planiramo preseliti možda do ljeta, tako da sad svaki slobodni trenutak provodimo u njenom uređenju i to nas jako veseli. Također, promijenio sam posao i ne mogu se požaliti. Jako sam zadovoljan i poslom, ali i radnom atmosferom i kolegama. Djeca su do sad bila odlični učenici i nadam se da će tako nastaviti i da neće biti nastave na daljinu za osnovnu školu kao proljetos jer ih je to demotiviralo u obavljaju školskih obaveza i dosta toga je bilo prepušteno roditeljima na brigu. Ono što nam trenutno nedostaje su druženja s prijateljima i što djeca ne mogu na treninge, no nabavili smo ove godine psa tako da nas on aktivira svojom nepresušnom energijom i željom za igrom.
Alfreda Petani Grafina, profesorica
Čudna 2020.godina je napokon iza nas. Što mi se u njoj lijepo dogodilo? Unučica Antea je proslavila svoj prvi rođendan, uz obiteljsko okupljanje. Viđali smo se skoro svakodnevno zahvaljujući modernoj tehnologiji, mi iz Pakraca, a sin Matej sa suprugom Mijom i Anteom iz Josipovca nedaleko Osijeka. Ono najvažnije, zdravlje je služilo mene i moje ukućane, supruga Gorana i sina Alena skoro cijelu godinu. Novu bolest koja nam je u ovoj godini toliko izmijenila život sam nedavno preboljela, srećom samo s blagim simptomima i sad sam, bar se nadam, što se nje tiče, mirna barem tri mjeseca.
Poslovno sam zadovoljna načinom na koji su se učitelji i učenici naše glazbene škole prilagodili zahtjevnom učenju sviranja i pjevanja u nastavi na daljinu. Uspješno smo organizirali i nekoliko online koncerata. Nadam se zdravoj i sretnoj 2021.godini koju želim svima!
Ante Jozić, ugostitelj
Iza nas ugostitelja je doista poslovno izuzetno teška godina. Proljetos smo zbog epidemioloških mjera bili skoro dva mjeseca zatvoreni, a sada opet, pri čemu nitko ne zna do kada. Kako nesreća nikada ne dolazi sama, između ta dva zatvaranja ispred mog lokala su gotovo stalno trajali radovi na aglomeraciji što je uvelike smanjilo dolazak gostiju jer smo puno vremena za automobile bili nedostupni, a zbog buke i prašine gosti nisu voljeli sjediti na terasi. Pored toga često je nestajalo vode, a onda nema niti glavnog artikla – kave. No u svom tom zlu bilo je ipak i dobrih stvari. Puno je pomogla država osiguravši za mene i moja dva zaposlenika, u vrijeme dok smo bili zatvoreni, plaće. Da se preživi, pomogle su i gradske mjere kojima smo bili oslobođeni plaćanja komunalnog doprinosa i najamnine za terase. Moram istaknuti da i najmodavac nije naplatio ugovorenu najamninu i u svemu tome je pomogao i knjigovodstveni servis pravovremeno riješivši svu potrebnu papirologiju za realizaciju spomenutih pomoći. Ako treba tražiti utjehu, za vrijeme zatvaranja sam i kod kuće i u kafiću odradio neke stvari na održavanju koje inače ne stignem.
Lijepo je i što se nitko u obitelji nije razbolio i što je u toj neugodnoj situaciji supruga Ivana cijelo vrijeme radilo skoro normalno, a kćeri školarke su veći dio godine ipak išle na normalnu nastavu. Dakle, cijela obitelj se prilagodila. Nadamo se dogodine svi boljoj godini jer teško je vjerovati da se ovakve teškoće mogu ponoviti.
- PIŠE: Pakrački List
- 1068
Zaposlenici covid odjela pakračke bolnice bit će prve cijepljene osobe u Pakracu cjepivom protiv Covida-19 tvrtki Pfizer i BioNTech koje je jučer stiglo u Hrvatsku (9750 doza). Za njih je predviđeno 40 doza, rekli su nam epidemiolog dr. Ante Vitalia i Marina Major, ravnateljica pakračke bolnice.
Za našu županiju u ovoj tranši je predviđeno 320 doza i one će biti raspoređene na način da 100 doza dobije starački dom u Velikoj, 80 doza starački dom u Požegi, 60 doza covid odjel požeške bolnice, a po 40 doza covid odjela pakračke bolnice i isto toliko zaposlenici županijske hitne medicinske službe u Požegi, Pleternici i Pakracu.
Plan cijepljenja u Požeško-slavonskoj županiji je da ono započne danas u 14 sati u Općoj županijskoj bolnici Požega, pola sata kasnije i u Domu za starije i nemoćne Požega, mada kako nam je rekao dr. Vitalia, cjepivo još u županiju nije stiglo.
U siječnju je predviđeno za našu županiju 16.000 doza cjepiva. Iz tih će se za tri tjedna cijepiti po drugi puta oni koji će se danas ili sutra cijepiti po prvi put.
Cijepljene osobe i dalje moraju nositi maske i pridržavati se svih epidemioloških mjera, a zdravstveni djelatnici koji rade s oboljelim ili potencijalno oboljelim osobama od koronavirusa i dalje će raditi u zaštitnim odijelima, rekao je dr. Vitalia.
Cijepiti se trebaju prema rasporedu prioriteta i one osobe koje su ove jeseni već preboljele Covid-19.
U našoj županiji danas su aktivna 483 slučaja zaraze koronavirusom, 46 osoba nalazi se u kućnoj izolaciji, a 37 osoba je hospitalizirano, od čega 20 na covid odjelu pakračke bolnice. Na posljednjem testiranju, s obzirom na blagdane, obrađeno je 22 uzorka, od kojih je 11 pozitivnih.
- PIŠE: Pakrački List
- 1490
Što vam se lijepo dogodilo u ovoj godini, pitali smo naše sugrađane i šokirali ih s obzirom na okolnosti u kojima živimo u doba pandemije. Stoga i ne čudi da ih je podosta odbilo sudjelovati. No unatoč svemu kod onih koji su pristali, uvijek se nađe ponešto dobro što ljude čini sretnima, makar činjenica da nitko u obitelji nije bio bolestan, ili da se proslavio dječji rođendan, ponajviše unučadi. No bilo je i kupovina kuća, neki su pronašli idealan grad za življenje, a svi jedva čekaju povratak na „staro normalno“. Kako je riječ o većem tekstu, koji je već objavljen u našem tiskanom izdanju, na portalu ćemo ga objaviti u dva nastavka, danas i sutra.
U šetnji s njenim kućnim ljubimcem susreli smo Irenu Bačić, našu novu sugrađanku. Na naše anketno pitanje „Što vam se lijepo dogodilo u 2020. godini“ kao da je bila pripremljena i u dahu nam je istresla razne životne crtice zbog kojih će po dobrom pamtiti ovu lošu godinu.
Zovem se Irena Bačić, po zanimanju sam edukacijski rehabilitator, rodom iz Daruvara. Odnedavno živim u Pakracu sa Saritom, velikim, bijelim psom koji sve zna. Ovdje sam dobila posao u posebnom razrednom odjelu OŠ braće Radića Pakrac i to je moje četvrto radno mjesto, no ono je ipak po mnogočemu prvo; prvo je na koje ne odlazim sa svima dobro znanim grčem u želucu, već s radošću. Prvo je mjesto gdje se ravnateljica puno smije, prvo gdje se sve može i to s lakoćom; od zajedničkog pjevanja vjeroučiteljice, tajnice, ravnateljice i nastavnika fizike, preko robota Baborova koji pjeva naše omiljene pjesme, a isprogramirali su nam ga nastavnici tehničke kulture i informatike, sve do web stranice na kojoj objavljujemo naše aktivnosti i kreativne poduhvate, a izradila ju je naša nastavnica engleskog jezika, Lejla. Prvo je ponajprije zato jer se svi raduju djeci s teškoćama“, rijetko nadahnuta bila je naša nova sugrađanka. Nastavila je dalje…
Nije odmah vjerovala da će preseliti u Pakrac. Ideja se činila neostvarivom zbog raznih pitanja, normalnih pri promjeni životne sredine. Jedno od važnijih je bilo: „Najam? Ma, tko će me uzeti s psom, gdje mogu naći stan s balkonom i to najviše na prvom katu?“
Pronašla ga je. Može pas? Može pas! Danas joj, kaže, Pakrac ne izlazi iz usta. Majka joj, međutim, ima još nekih dilema…
„Pa kako su tebi stalno puna usta Pakraca, nakon Zagreba i Ljubljane? Dragica je neki dan bila u bolnici i kaže da ćeš tamo poludit“, brine moja majka. „Bez brige, mama. Ni u jednom od tih gradova nisam pronašla kafić u kojem svira Zdravko Čolić (moj idol iz djetinjstva), a narudžba se uzima riječima „Kakve su idejice“, nepoznati ljudi redovito pozdravljaju na ulici, a tate nazivaju svoje sinove po pjesnicima. Pridodamo li još cijeloj priči Kalvariju, nasip uz Pakru, čudesni Omanovac pa još činjenicu da mogu online zumbati svom snagom bez da ikome skačem po glavi (soba je iznad trgovine), ne samo da će mi i dalje biti puna usta Pakraca, već ga, do daljnjega, proglašavam gradom svog života.
Jasminka Manarin Rajšić, urarka
Svaku godinu ispratimo s nadom da će nam ona iduća biti bolja, no ne mogu se previše žaliti ni na ovu. Svi smo živi i zdravi, i to nam je najvažnije. Mlađa kćer je ove jeseni upisala srednju farmaceutsku školu, što joj je bila želja pa se tako pridružila u Zagrebu starijoj kćeri koja se školuje za optičara. Iako su inače u učeničkom domu, zbog nastave na daljinu obje su sad kod kuće pa smo svi na okupu. Tijekom prvog lockdowna morala sam na neko vrijeme zatvoriti svoju urarsku radnju jer nije bilo prometa, no za sada radim i nadam se da će tako i ostati. Suprug također radi, a uspjeli smo ovo ljeto otići i na ljetovanje.
Gordana Bubnjić, domaćica
Ova godina mi uopće nije bila loša. Kao samohranoj majci petero djece, najvažnije mi je da su svi zdravi. Starija djeca uspješno ispunjavaju školske obveze, marljivi su i puno mi pomažu u kućanskim poslovima. Zbog korone nismo ovog ljeta išli na more, ali smo promijenili krov i stolariju na staroj kući za što smo dobili i financijsku pomoć koju Grad Pakrac daje mladim obiteljima. Ono što ne bi voljela je da se ponovo uvedu propusnice među županijama jer često odlazim u Daruvar u kupovinu pelena i dječje hrane pa mi je to proljetos zadavalo najviše problema.
Snježana Špelić, službenica
S obzirom na događanja u ovoj godini najbitnije i najvažnije od svega je da je cijela moja obitelj dobro, da su svi zdravi.Proslavili smo drugi rođendan unučice Enee, koja nam je svima cijeli svijet.
Kćer Gabi se odselila sa dečkom u Zagreb, i tamo oboje rade. Teško je bez nje, ali kad čujem koliko je sretna i zadovoljna, onda sam i ja.
Sin je ugostitelj, kafić mu je zatvoren zbog ove epidemije, ali se bori, i zadovoljan je, sretan uz Anju i Eneu.
I što više reći? Proći će i ovo, nadam se da će cjepivo doći što prije, da počnemo opet normalno živjeti, da se možemo zagrliti, pjevati sa kumovima i prijateljima, da mogu čvrsto zagrliti i poljubiti svoje roditelje, djecu, i mišicu bakinu Eneu.
- PIŠE: Pakrački List
- 1386
U ovoj epidemiološkoj godini prepunoj nečeg zatvorenog i nedostupnog među najviše pogođenima je upravo populacija mladih. U godinama kada bi trebali biti najveseliji mnogo toga im je zatvoreno pa su izostali školski izleti, maturalni plesovi, uobičajena druženja. Kako to podnose pitali smo Ninu Babojelić, 16-godišnju učenicu drugog razreda pakračke gimnazije, ali smo s njom porazgovorali i o drugim segmentima života mladih u Pakracu.
Upravo danas kada vodimo ovaj razgovor ste odradili posljednji dan nastave u ovom polugodištu u klasičnom obliku. Od ponedjeljka ćete ponovo na nastavu „na daljinu“. Je si li time razočarana ili te to veseli?
I jedno i drugo. Veseli me jer ću ostati kod kuće i moći si sama organizirati dan kako to želim. No ne veseli me jer je u nastavi na daljinu teže savladati gradivo. Kada smo u učionici, ako nešto nisam shvatila, pitam profesora. U nastavi na daljinu je teže doći do takve povratne informacije. Moje ocjene su se proljetos tijekom online nastave pokvarile. Puno gradiva naučim, zapamtim na samom satu i onda mi kod kuće ne treba puno učenja za savladavanje gradiva, puno je lakše. U online nastavi smo u velikoj mjeri prepušteni sami sebi. Mislim da sam proljetos u ona dva mjeseca nastave na daljinu naučila puno manje.
Ove jeseni ste imali prilikom boravka u školi poseban režim, od kontrola na ulazu, nošenja maski, ne okupljanja pod odmorima i slično. Je li to bio problem?
Meni nije i zbilja smo se pridržavali mjera, posebice nošenja maski. Ne pamtim da sam ikoga ove jeseni u školi vidjela bez maske, iako neke mjere nemaju smisla. Primjerice ne smijemo izlaziti iz učionice pod malim odmorom, a grupiramo se pod velikim. U pridržavanju mjera nam je pomogla i činjenica da imamo, za razliku od nekih drugih, veliku školsku zgradu koja je omogućavala potrebnu distancu.
Koliko je izvan škole koronavirus prisutan u životu mladih?
Nažalost sve više, što je i normalno, jer gotovo svaki dan čujem da je obolio netko koga poznajem. U početku je to bilo olako, netko oboli i evo ga za dva tjedna nazad. No sada kada su počeli umirati ljude koje poznajem, kao moj rukometni trener, shvaćamo da je stvar postala ozbiljna i promijenio se pristup. Imali smo u društvu slučajeva i izolacije i samoizolacije i u potpunosti smo se pridržavali mjera.
Kako su se profesori snašli u online nastavi?
U kratkom vremenu su se proljetos jako dobro organizirali. Očekujem da će u ovom razdoblju to još biti i bolje jer za razliku od proljetos svi profesori će koristiti istu informatičku platformu pa će ih nama biti lakše pratiti preko jedne, ne više pet ili šest aplikacija.
Koliko vas ima u razredu?
Razred s osam učenika
Osam, sedam iz Pakraca i jedan dečko iz Uljanika.
To je neobično malo učenika za jedan razred. Je li to prednost ili nedostatak?
Prednost je utoliko što profesor može više vremena posvetiti odgovarajući na naša pitanja, dodatno nam pojašnjavati. No nedostatak je kad on pita nas, jer nas sve stigne ispitati u istom satu. Inače smo izuzetno složna ekipa, možda i zbog toga što nas malo ima pa smo stalno svi na okupu. Naravno da je nedostatak online nastave i to što se sada nećemo družiti, ili bar ne u onoj mjeri u kojoj smo se družili tijekom nastave, dakle cijelo prijepodne. No ako je naše nedruženje cijena koju ćemo platiti da bi netko ostao zdrav i da se cijela ova situacija s epidemijom napokon smiri, onda je vrijedno toga.
Ima li netko iz Pakraca, iz tvoje generacije da ide u gimnaziju u Daruvar?
Ima. Ne znam točno broj, ali mislim da neću pogriješiti ako kažem da kroz četiri gimnazijska razreda tamo ide tridesetak Pakračana.
Zašto bi netko iz Pakraca kraj naše gimnazije svakodnevno putovao u istu takvu školu u Daruvar?
Ne znam njihove razloge i motive. O tome zašto bi se netko dizao u šest ujutro da bi stigao na autobus za Daruvar, a ne bi ostao spavao još sat vremena duže i lagano došetao u školu mogu samo nagađati. O pakračkoj gimnaziji se priča dosta da je teška, da profesori imaju visoke kriterije. Možda je to jedan od razloga zašto Pakračani idu u gimnaziju u Daruvar.
Jesi li ti prije godinu i nešto dana dvojila oko upisa u srednju školu?
Da, najprije sam htjela školovanje nastaviti u Zagrebu u jezičnoj gimnaziji jer volim jezike. Onda sam shvatila da imamo jaku gimnaziju i ovdje i da ću ostankom znatno smanjiti troškove školovanja svojim roditeljima, a obrazovanje neće trpjeti.
Jedna od karakteristika naše škole je brojnost učenika koji dolaze u medicinsko usmjerenje iz drugih gradova i drugih županija. Komuniciraju li Pakračani s njima?
Da, moje dvije najbolje prijateljice su iz Požega, a treća iz Kutine, prijatelj Dino je iz Našica. Kao društvo smo nastali ovdje u Pakracu u školi i nije nam bilo bitno odakle je tko nego kakav je kao osoba.
Sada se nećete vidjeti do 11. siječnja, a možda i duže. Hoće li to biti problem?
I osnovna komunikacija preseljena online
Nadam se da neće. No i mi mladi moramo biti svjesni da se i od nas očekuje doprinos savladavanju ove opće situacije. Komunicirat ćemo mobitelima i Internetom.
Sada kada nastava krene na daljinu iz kojeg razloga ćeš uopće napuštati kuću?
S obzirom na zatvorene kafiće i preporuke o ne druženju, samo radi toga da prošećem psa i odem na dramsku sekciju u sklopu Kulturno prosvjetnog društva „Sloga“.
Hoće li ti nedostajati taj kontakt s društvom?
Naravno da hoće. Otići ćemo mi povremeno jedan drugome na kavu, tek toliko da se vidimo. Kontaktirat ćemo i mobitelom, mailom. Imamo aplikacije preko kojih istovremeno možemo svi razgovarati, igrati igrice. No nije to to. Nama je najbolje kada smo svi na okupu, kada se svi vidimo i družimo.
Ovih dana sam trebala biti u Vodicama na festivalu dramskih amaterskih družina Hrvatske. No i to je preseljeno u online verziju što mi je naročito žao. Prije dvije godine smo bili u Rovinju na takvom festivalu i bilo je jako zanimljivo i jedno stvarno novo kvalitetno iskustvo.
Je li bilo proljetos u onom prvom valu epidemioloških mjera, ali i sada u drugom valu, privatnih okupljanja i druženja?
U mom društvu u većem broju ne, bar ja nisam sudjelovala niti čula za tako što. Okupimo se u manjem broju .
Tebe smo izabrali za ovaj razgovor jer te srećemo svagdje; u KPD „Slogi“, na stadionu, natjecanjima Crvenog križa. Čime se, osim školom još baviš?
Idem na dramsku sekciju u Slogi, treniram rukomet, razna školska natjecanja, pomažem tati u organizaciji rada Hajduka gdje mi trenira brat.
Znači li to da ti škola ostavlja dosta vremena za druge aktivnosti?
Ako se čovjek potrudi, ostaje puno vremena i ako sve ocjene nisu uvijek odlične, za to ne moraju biti krive izvanškolske aktivnosti. Neki predmet nekima, meni na primjer kemija, jednostavno ne ide.
Imala si zapažene uloge u „Slogi“, najprije u mjuziklu „Tko pjeva zlo ne misli“, a sada i u filmu „Eržika Plemenita“. Kakva su ti iskustva?
Meni je to bilo nešto posve novo jer nisam od ranije imala iskustva u tako velikim projektima. Svašta sam naučila novo, puno se promijenilo u mojoj glumi u odnosu na neke školske projekte. Stekla sam i nove prijatelje, neke za koje sam mislila da se nikada s njima neću družiti. Definitivno je bilo jako lijepo.
Imaš li ozbiljnijih glumačkih ambicija u životu?
Glumu definitivno ne bih htjela ostaviti. Voljela bih nastaviti i jedno vrijeme sam bila jako zagrijana za glumačku akademiju u Zagrebu. No to nije realno. Prima se jako malo kandidata pa je bolje da razmišljam o nekom drugom faksu.
Načela si temu studiranja. Gimnazijalka si, dakle u neku ruku osuđena na nastavak školovanja. Imaš li što konkretno u planu?
Nemam, odnosno gotovo na mjesečnoj razini mijenjam takve planove ovisno o informacijama koje dobijem. Trenutno mi je u planu psihologija ili pravo. Nastavnici u školi mi govore da trebam ići na pravo jer stalno njima nešto debatiram i argumentiram pa misle da bi bila dobra odvjetnica.
Pakrac ima već niz godina relativno dobro riješen sustav stipendiranja studenata. Razmišljaš li o tome?
O tome ne znam baš previše. Jedan od razloga je što mi to za sada nije trebalo. Kada dođe vrijeme, raspitat ću se.
Kakve sadržaje mladima nudi Pakrac?
U Pakracu dovoljno sadržaja
Mislim da sadržaja ima dovoljno, a stvar je pojedinca koliko će ih konzumirati. Bogata je ponuda u sportu, imamo kroz udruge i društva mogućnost djelovanja u kulturi. Ima udruga gdje se može volontirati poput Crvenog križa. Meni je bilo stvarno dobro i u udruzi Crobran gdje sam išla jedno vrijeme. Sadržaja dakle ima, samo se treba odlučiti pronaći nešto za sebe. Ne mogu se sjetiti ničega konkretnog za što bi rekla: eto baš nam to u Pakracu nedostaje. Ako se tako što i pojavi, uvijek se snađemo, nađemo neki nadomjestak.
Koristite li gradske institucije poput muzeja, knjižnice, Hrvatskog doma?
Ja sam zbog dramske sekcije jako puno u Hrvatskom domu. U muzej idem ako me odvede škola, pojedinačno baš i ne. U knjižnicu često. Često sam u kinu i redovito na kazališnim predstavama. Moje društvo baš i ne, odnosno idu ako ih netko, primjerice nastavnica, natjera da pogledaju film ili predstavu.
Jesu li svi iz društva pogledali mjuzikli i film u kojem glumiš?
Mislim da da, a neki i više puta. Uglavnom, dobila sam od njih podršku.
Čitate li portal Pakrački list?
Da, kada ima tekstova koji su mi interesantni, neki događaji, naročito iz kulture.
Dok je vrijeme bilo normalno kakav je bio večernji život, naročito vikendima?
Meni je o tome teško govoriti jer ova skoro cijela godina nije normalna, a prije toga nisam još imala 16 godina što mi je bila ograničavajuća okolnost prilikom izlazaka jer vikendom večernji izlasci započinju tek poslije deset sati i traju po kafićima do dva ili tri sata u noći.
Zašto je unazad desetak, možda i više godina, postala praksa kod mladih da tako kasno izlaze. U vrijeme moje mladosti izlasci su trajali pet ili šest sati, ali su započinjali u sedam na večer i trajali do ponoći ili jedan sat. Otkud ta promjena?
I meni bi to bilo normalnije i stoga nisam imala ništa protiv odluke da se kafići zatvaraju u ponoć. Pošto moji roditelji ne dozvoljavaju tako dug ostanak vani, meni je bilo super što svi moraju ići kada i ja pa smo kretali u osam ili devet na večer i nakon ponoći, još prije kuće, išli na burek, što je meni bio ove jeseni kraj izlazaka, dok za druge to nije uvijek bilo tako i nekada su nastavljana druženja po privatnim kućama.
Imaš li saznanja da li se u drugim gradovima, Požegi ili Daruvaru, taj život mladih odvija drugačije?
Mislim da ne. Koliko čujem u Požegi imaju bogatiju ponudu noćnih klubova, u Daruvaru možda više kafića koji koriste uglavnom mladi. No nekih bitnih razlika nema.
Idu li mladi u noćni život u druge gradova i dolaze li mladi iz drugih gradova u Pakrac?
Da, dolazi se, posebno ako je u ponudi nešto posebno ili drugačije, nešto što nije uobičajeno.
Za izlaske treba novaca. Imaš li neku vrstu mjesečnog džeparca?
Da, od mame i tate i od bake i dide. Ukupno to je oko 400 kuna.
Što moraš time pokriti, mobitel….?
Mobitel ne, kao niti osnovnu garderobu, ali da neki komad odjeće koji želim, a roditelji smatraju da mi nije neophodan. S time plaćam hranu u školi ako si ne želim ponijeti od kuće, sva pića na izlascima, školske izlete.
Je li to neki približan džeparac općenito mladih ljudi u Pakracu?
Ne znam. Dosta mojih prijatelja nema mjesečni džeparac nego novce dobivaju od potrebe do potrebe, od izlaska do izlaska.
Imaš dvije godine starijeg brata. Je li on u boljem položaju po pitanju džeparca?
Što se tiče samog džeparca ne. On je u boljem položaju jer trenira u Hajduku pa dobije naknadu za to. No on je odnedavno vozač i pravilo je da sam plaća benzin koji potroši tako da mu i više treba.
Vozi li i tebe?
Da, i moje prijateljice kada ga zamolimo, iako mu ponekad moramo platiti benzin.
Dijelite li ti i brat društvo?
Na neki način da. Nismo uvijek skupa, ali nalazimo se na izlascima. Rekla bih da se dobro slažemo. Imamo u odnosu na roditelje i neke svoje tajne, dakle nema cinkanja.
Gdje kupuješ garderobu?
Najčešće u Zagrebu ili online na Internetu.
Koliko roditelji utječu na stil oblačenja?
Prilikom kupovine garderobe ne, ali zato se zna dogoditi da me ne puste van ako im se ne sviđa kako sam se obukla dok se ne presvučem. No na dnevni stil oblačenja niti ne pokušavaju utjecati.
Razlikuju li se po oblačenju mladi Pakračani od Zagrepčana, Požežana….?
Ne, iako je to sve do osobe. Koliko ima raznovrsnih stilova u Zagrebu ili Požegi, toliko ih ima i u Pakracu i po oblačenju ne možete zaključivati odakle je tko.
Pijete li alkohol?
Ja ne, ali dio društvo da. Najčešće vino što je vjerojatno povezano s cijenom.
Razgovaraju li mladi o politici?
Mladi apolitični
Tamo gdje se ja krećem o politici se uopće ne razgovara. Politika nam doista nije nikakav životni čimbenik. Mislim da pola mladih ne razlikuje HDZ i SDP, ali isto tako mislim da niti stranke nisu pokazale nikakav interes za nas.
Koliko je prisutna televizija u vašim životima?
Meni minimalno i što sam starija sve manje. Ako i želim pogledati neku seriju onda odem na Netflix i laptop. Bratovim i mojim odrastanjem su prestala vremena kada bi cijela obitelj navečer sjela pred televizor i gledala seriju. Eventualno, ali rijetko, zajednički pogledamo film.
Pretpostavljam da si aktivna na Facebooku. Je li svakodnevno?
Da, no više na Instagramu. Tamo stvarno svakodnevno.
Možeš li zamisliti život bez mobitela i sadržaja koje on nudi?
Ne mogu jer nikada nisam živjela bez mobitela. Da sam nekada živjela, vjerojatno bih si to mogla zamisliti.
Koristiš li ikada fiksni telefon?
Da, kada sam u kazni koja je najčešće izražena kroz zabranu mobitela, osim za školu gdje je sve više prisutan i bez kojeg je nastava postala nezamisliva. U težim varijantama kazna se protegne i na zabrane izlaska.
Znači ima kazni?
O da, i prečesto.
Bude li i brat u kazni?
Više ne.
Žuriš li odrasti?
Odrasti baš i ne žurim jer svi stariji koje poznajem mi govore da bi se rado vratili u moje godine. No i ove prilike s koronom nas tjeraju da brže odrastamo, da stalno mislimo na maske, razmak, dezinficiranje ruku što nam je sve skupa donedavno bilo nepoznato.
- PIŠE: Pakrački List
- 1018
Piše: Jozo Zorić, pakrački župnik
Posljednjih godina često smo dobivali zanimljive podatke o malom broju ljudi u visokorazvijenim europskim zemljama koji znaju odgovor na pitanje što se slavi 25. prosinca. Može nam izgledati čudno, nevjerojatno ili namješteno da ponegdje u europskim prijestolnicama gotovo polovica ispitanika ne zna što se slavi na Božić. Rijetki su koji ne slave Božić, ali sve manje ljudi zna što je Božić. Kad je tomu tako, onda možemo zaključiti kakva su društvena kretanja u našem susjedstvu i što će sve više prodirati u svijest naših ljudi.
Božić se, znamo, posvuda slavi, ali je iz Božića često iseljen Bog. U proslavi Božića uselilo se obožavanja nas samih i želja da se darivanje voljenih i dragih ljudi promakne u trenutak raja na zemlji u kojem bi trebalo biti obilje zabavnih druženja u obitelji i javnosti. Svake godine naša moć iskorištava Božić za promoviranje ljudskih potreba i odnosa. Istina, ne znači da druženje, trenuci obiteljske blizine, radost, pjesma, lijepi osjećaji blizine i intime nisu važni i dobri. Potrebni su svakim danom sve više, ali Božić nije puki obiteljski blagdan. Božić je slavlje Isusova rođenja. U središtu je On, a ne mi. Na tome sve stoji ili pada. Ili slavimo Boga ili slavimo sami sebe. Budući da je u središtu Božića Bog, onda je jasno da proslava Božića ima svoje središte u euharistijskom slavlju, a time i u obitelji, tj. u kućnoj Crkvi koja živi kroz "liturgiju" obiteljskog života sa svim sadržajima koje nam prenose kulture, navike i običaji u našem narodu u određenom podneblju.
Ne svoditi Božić na folklor i kič
Već danas možemo učiniti ključnu stvar: ne pristati na svođenje Božića na folklorni događaj i kič. Najviše što možemo ovoga Božića učiniti je ostati vjeran njegovu kršćanskom smislu. To se može i mora, a rješenje je u Onomu čije rođenje slavimo na Božić. Bog je u određenom vremenu na određenom prostoru i na određeni način bio s nama. Došao nam je u svome Sinu kao sin židovskog naroda koji ga je stoljećima iščekivao i, pored toga što se rodio u Betlehemu, nisu ga prihvatili kao svoga.
Mi pred Isusom nismo ravnodušni. Slavimo njegovo rođenje kao dar Neba u kojem prepoznajemo istinu o istinskom smislu života. Božić nije puko sjećanje na Isusovo rođenje ili povratak u osjećaje koji nas vezuju uz naše djetinjstvo, obitelj, selo, roditelje, prijatelje, itd. Na Božić slavimo njegovo rođenje koje je promijenio lice svijeta i pozvalo nas da na svijet gledamo Božjim očima i da živimo život svjesni da smo miljenici Božji.
Ove godine Božić slavimo u posebnim okolnostima. Cijeli svijet je u iščekivanju spasonosnog cjepiva koje bi trebalo zaustaviti smrtonosnu opasnost pandemije. Bilo bi premalo ostati samo na tome. Pandemija nas je prisilila da i Božić motrimo u svijetlu okolnosti koje su zadesile čitav svijet i da liječimo jedi druge od zaraznih ideja, stavova i ponašanja kojima smo umanjili čovječnost u svijetu. Proslava Božića u sadašnjim okolnostima može nam pomoći da u svjetlu pandemije jasnije vidimo zašto nam je Bog došao u svome Sinu i koje nam bogatstvo donose blagdanska slavlja u kojima vjerom i pristankom slavimo našu uključenost u Božji naum. U svjetlu posebnih okolnosti, koji od nas očekuju povećan oprez i brigu za svoje i tuđe zdravlje, Božić nas poziva da svakodnevno kažemo "ne" opasnoj zarazi ravnodušnosti, sebičnosti, iskorištavanju tuđih slabosti i dobrote, gramzljivom pristupu životnim prilikama i političkim zavođenjima. Njegovo rođenje u Betlehemu nije izvršilo prisilu ili napad na našu slobodu. I dalje mu možemo okrenuti leđa i ravnodušno se prema njemu postaviti. Svako slavlje Isusova rođenja u Betlehemu proslava je Božjeg nauma koji se do kraja pokazao čovjekoljubiv Bogom, ma koliko se mi tomu opirali.
Zato u pandemijskim prilikama neka nam Božić pomogne vidjeti koje putove do Boga i ljudi moramo prokrčiti i koje osjećaje moramo pobuditi i razvijati, prema čemu usmjeriti pažnju u sadašnjem trenutku i što moramo ostaviti iza sebe da bismo bez paralize srca mogli dolaziti jedni drugima na način kako nam je Bog došao u dolasku Isusa Krista.