- PIŠE: Darko Baronica
- 2074
Od 1. veljače za oko 6700 obiteljskih i poslovnih korisnika s područja gradova Pakraca i Lipika poskupit će sustav sakupljanja komunalnog otpada koji obavlja tvrtka Komunalac. Umjesto dosadašnjih 3,90 eura koliko su obitelji mjesečno plaćali takozvanu obveznu minimalnu uslugu s jednim pražnjenjem 120-litarske kante miješanog komunalnog otpada (zelena) te s jednim pražnjenjem spremnika za papir (smeđa) i jednim spremnika za plastiku (žuta ili plava) računi za veljaču, isporučeni u ožujku, iznosit će 6 eura, što je povećanje za 54 posto. Dodatno pražnjenje zelene kante u istom mjesecu i dalje će se naplaćivati 1,05 eura, odnosno pražnjenje mjesečno druge, treće i četvrte kante neće poskupjeti.
Josip Bišćanin, direktor Komunalaca, ističe da poskupljenje nema nikakve veze s uvođenjem eura već su ona posljedica izmijenjenog i skupljeg sustava načina sakupljanja otpada.
Prije ovoga sakupljanje otpada je poskupjelo u studenom 2020. godine kada je naknada za obveznu minimalnu uslugu s jednim pražnjenjem zelene kante domaćinstvima otišla s 19 na 26 kuna. Od tada je poskupjelo gorivo koje pokreće kamione, uvedena je besplatna žuta/plava kanta za plastiku što podrazumijeva iz domaćinstva jedno pražnjenje mjesečno više, zakonski su pooštreni uvjeti gospodarenjem smetlištem što je između ostalog zahtijevalo bankovnu garanciju za pokriće eventualnih šteta, češća ispitivanja utjecaja na podzemne vode i slično.
„Komunalac je do sada od prosječne cijene nama sličnih pružatelja usluge odstupao gotovo 100 posto, odnosno, pružana je usluga sa uključenim jednim odvozom u iznosu 26 kuna bez PDV-a dok je prosjek pružatelja usluge bio oko 52 kune bez PDV-a“, kaže Bišćanin ilustrirajući naš upit s cjenikom 23 takve tvrtke na prostoru od Preloga do Vinkovaca prema kojemu jer osnovna mjesečna usluga Komunalca doista najjeftinija.
Naravno da bi i zaposlenici htjeli veće plaće, a od 31 zaposlenog u Komunalcu njih 20 na različite načine cijelo ili dio radnog vremena bave se djelatnosti sakupljanja otpada. Sve to su razlozi zbog kojih je Komunalac morao u suglasnosti s predstavnicima vlasnika, gradova Pakraca i Lipika, podići cijenu ove usluge, pojašnjava direktor Bišćanin.
- PIŠE: Pakrački List
- 2730
PIŠE: Duško Kliček
Već je tradicija da uoči blagdana ili nekih značajnijih manifestacija, cvijeće te ukrasi od slame i zelenila više ili manje diskretno i maštovito uljepšavaju pakračke ulice i trgove. Autori tih ukrasa su znani i neznani zaposlenici gradskih tvrtki, volonteri pa i školarci svih uzrasta, a već nekoliko desetljeća, uz duže ili kraće pauze, profesionalno, volonterski ili tek kao kolegijalna pomoć, u adventskim vijencima, uskršnjim skulpturama ili ljudima od slame… vrijedne su ruke Marije Kavajin, naše sugrađanke, cvjećarke u mirovini.
Marijinih ruku djela su i buketi i aranžmani koji su ušli u dvorišta i kuće u prigodi raznih blagdana i obiteljskih svečanosti pa nije stoga niti čudo da se uz njeno ime češće upotrebljava nadimak Cvjećarka, nego prezime Kavajin s kojim je prije 48 godina stigla iz Solina u Pakrac - stigla s tek 18 navršenih godina - i ostala. I tako, već gotovo pola stoljeća.
Život u cvijeću
Najveći dio svog radnog vijeka provela je s cvijećem i zelenilom koje je s mnogo pažnje i ljubavi oblikovala u veće ili manje bukete i vjenčiće i vijence za trenutke radosti ili žalosti. Uz njene aranžmane na svečanim košuljama ili reverima kaputa i na svatovskim stolovima sklopljeni su mnogi brakovi, ili su, s druge strane, mnogi ispraćani na vječni počinak. Marijini aranžmani bili su, tako, tihi svjedoci najvećih radosti i najvećih žalosti, ali i izvor zarade za nju i njenu obitelj.
Na žalost, sve to nije bilo dovoljno za miran i skroman život Marije Cvjećarke nego su ju, pored dana radosti i sreće, nosile oluje i šibali vjetrovi, a najveća potpora, snaga i lijek joj je bila, kako je to više puta isticala tijekom razgovora, njena obitelj. „Bila sam uglavnom sama i ne znam da li sam uvijek odabirala pravi put, ali, i danas sam sigurna da u trenutcima ni malo lakih odluka - jesam. Potvrda toga je i danas bliskost s djecom i njihovim obiteljima, česte posjete i obiteljska druženja. U svemu tome najsretnija sam da nisam sama“, ispričala je Marija, koja je rođena 1956. godine u sinjskoj bolnici, a potom najraniju mladost proživjela u selu Čapolica pored Trilja“.
Otac Duje je radio u Poduzeću za ceste, a majka Mara je bila domaćica, kućanica, vrlo sposobna, svestrana i vrijedna žena koja je odgajala šestoro djece: kćeri Mariju, Milenku, Nedjeljku i Vesnu, te sinove Mladena i Željka. Da bi povećali kućna primanja, majka je plela, vezla, šivala, a kako bi ipak otišli iz sela u grad, bliže školi i drugim većim mogućnostima za život, ova radnička obitelj najprije seli u Kneževe Vinograde, a potom se vraćaju bliže kući, u blažu klimu, u Solin.
Rani dani planinarstva. U planinarskom domu (s lijeva) Marija Merić, Margita Gombarević i Marija.
Umjesto trgovine - cvjećarstvo
Biti trgovac, Marijina je bila želja od početka školovanja. Međutim, zbog velikog interesa za trgovačku školu mogli su se upisati samo odlični đaci, ili oni drugi preko veze. Za Mariju tu nije bilo mjesta pa je mamina sestra skovala plan, koji kod nas živi još i danas, da krene u poljoprivrednu školu i da se nakon prvog polugodišta prebaci u trgovačku. „Meni se poljoprivredna škola cvjećarskog smjera svidjela, profesor Drpić me uključio u grupu mladih nadarenih aranžera, koja je aranžirala prostore za prigodne priredbe. Tako sam mnogo toga naučila što mi je koristilo u kasnijem radu. Nakon završene četverogodišnje škole željela sam nastaviti školovanje na fakultetu za pejzažnu hortikulturu, ali bila su samo dva u državi: jedan u Srbiji i drugi u Sloveniji. Srbija mi je bila daleko, a nisam znala slovenski jezik pa sam ostala u roditeljskoj kući uzaludno tražeći posao kako bih, kao najstarije dijete, što prije pomogla obitelji. Svagdje sam odbijena pa i u Imotskom, gdje su na radno mjesto cvjećarke uzeli frizerku,“ opričala je Marija te svoje cvjećarske početke.
Dolazak u Pakrac
U završnom, četvrtom razredu došla je k nama u školu u Kaštel Štafilić, Nehaj, Vlasta Božić iz Nove Gradiške koju je školovao tamošnji PIK. Sprijateljile smo se, dopisivale nakon škole i jednoga dana ona me pozove da dođem raditi u njenu cvjećarnicu u Pakrac. Naime, njeni rođaci su u Pakracu otvorili cvjećarnicu u kući obitelji Ražov, u kojoj se i ona, nakon problema u PIK-u zaposlila. Budući da se u međuvremenu udala, otišla je iz Pakraca i mene pozvala na to radno mjesto. Ja sam prihvatila. Mama je od sestre posudila novce i kupila mi kišobran, čizme i kaput i ja sam s 19 godina krenula u nepoznati svijet, u Pakrac za koji do tada nikada nisam čula.
Imala sam u svemu tome i sreću da sam, radeći u cvjećarnici „Paloma“, prvootvorenoj u Pakracu, u istoj kući obitelji Ražov dobila i sobicu. S vremenom sam postala dio velike obitelji Ražov koju su, uz gospođu Faniku činili: Željko, Đurđa, Vlado, Zdenka, Vesko i Ratko. Posebno je na mene ostavila pozitivan utisak gospođa Fanika jedna divna žena, prava pakračka gospođa, koja me je tijekom narednih mjeseci i godina, poput majke učila kuhati, peći kolače…“ ispričala je Marija dio priče o njenim prvim danima u Pakracu.
Vrlo brzo je preuzela cvjećarnicu i postala obrtnica o čemu (knjigama, porezima…) nije znala baš ništa. Spas je stigao u vidu „Staklenika“ Dobrovac koji su preuzeli cvjećarnicu i Mariju pa je umjesto vlasnice postala zaposlenica. Za to preuzimanje nije ništa financijski dobila, ali je direktor Bojanić pokazao da „Staklenici“ misle ozbiljno. Naime, kako bi podigli kvalitetu rada poslao ju je u zagrebački Žitnjak da uči aranžiranje od vrhunske aranžerke Maje Topić, koja je osvojila Kup aranžera Jugoslavije 1979. godine. Već godinu dana kasnije, Marija je aranžirala samostalno štand „Staklenika“ na Prvoj izložbi cvijeća u Zagrebu.
Kratak radni izlet u Daruvar i povratak
I „Staklenici“ su polako ulazili u probleme. Mariju su počeli slati s posla na posao, a cvijeća je u tome bivalo sve manje i manje. Nekako u to vrijeme otvoren je novi hotel „Termal“ u Daruvaru pa se Marija javila na natječaj za radno mjesto vrtlar - cvjećar na koje je i primljena. U novoj sredini, novi zalet. Stjecala je nova znanja i širila na radne kolege svoja. „Imali smo naš mali staklenik u kojem smo uzgajali cvijeće i zelenilo za hotel, park i okolinu. U to vrijeme Pakračanka Jasna Erb, prelazi iz Poljoprivredne apoteke u Pakracu u Daruvar kod poznatog cvjećara Janoša i poziva me da putujemo i radimo zajedno. To mi je bio novi izazov i odlazim na novi posao.
Za vrijeme izbivanja zbog posla iz Pakraca, Marija je i dalje bila podstanarka kod obitelji Ražov. U slobodno je vrijeme izlazila, širila društvo i poznanstva pa je tako 1982. godine upoznala Milu Kurjaka, budućeg supruga, inače radnika u „Papuku“ i svirača u orkestru tvorničkog KUD-a. Iste su se godine i vjenčali, rođen je i sin Mihael - Miki i počeo je za Mariju novi i drugačiji život. Sa suprugom je kupila malu staru kuću od obitelji Drahnik na početku Radićeve ulice u Pakracu, koju su srušili i izgradili novu u kojoj su u dovršenom dijelu otvorili cvjećarnicu „Anemona“.
Godine 1985. rođena je kćerka Milena, ali, već 1988. godine dolazi do rastave braka i Marija nastavlja život kao samohrana majka dvoje djece.
Brojna obitelj Kavajin - Kurjak. Stoje s lijeva zet Ivan, kćerke Milena i Martina. Donji red Sofia, Max, Marija, Noa, Suzana (snaha) i sin Mihael.
Ponovo u svojoj cvjećarnici
Nakon završetka Domovinskog rata i ratnih razaranja, Marija se vraća kući i obnavlja cvjećarsku radnju. Zapošljava Renatu Zandona (danas Demicheli), dok na ispomoć dolazi Margita Gombarević.
U privatnom životu cvijeća je sve manje, a Mariju sustiže trnje. Ostaje u drugom stanju i odlučuje napustiti Pakrac. U Renault 4 (popularnu neveliku četvorku) smješta dvoje djece, stvari i cijeli pakrački život i u veljači 1994. godine vraća se kući, u Solin. „Planirala sam otvoriti obrt za holtikulturu mjesta. Obitelj je bila uz mene. Prikupila sam dokumentaciju, ali nisam dobila liječničku dozvolu jer sam bila trudna. Planovi mi padaju u vodu. Ponovo sve trpam u Renola, i djecu i stvari i moj život i vraćam se u Pakrac 8. rujna iste godine. Nakon nekoliko dana rodila sam moju novu veliku ljubav - kćerku Martinu. Život nastavljam kao samohrana majka, od mnogih neshvaćena i to je najteži dio mog života. U mojoj cvjećarnici kao da je život stao. Promet je mali ili nikakav, a porezni dug se povećava. Nitko kod mene ne kupuje cvijeće, ne radim vijence. Iznajmljujem prostor kuće za jednu od prvih trgovina u Pakracu. Nastojim da djeca ne osjete teškoće, snalazim se svakako pa, budući da u kući nema struje, posuđujem agregat kako bi sin Miki mogao vježbati sa svojim bendom… „ opričala je Marija dio života u kojemu je imala potporu i ljubav djece i tek nekoliko prijatelja. U crkvi traži mir, a u Bibliji nalazi i prepoznaje svoj život.
Budući da nije zaboravila raditi, da su aranžerski poslovi ostali u njoj, a treba i obitelj prehraniti, školovati djecu, želi otvoriti kućnu radinost. Ali, tog posla tada nema u državnim propisima. Dobiva posao u Radnoj grupi, Ponovo sadi cvijeće, uljepšava gradske ulice…
Godine 2000. Grad traži cvjećarku i Marija dobiva posao. Sadi cvijeće, Uređuje se nova Venecija uz Pakru… Međutim, nakon isteka ugovora stiže otkaz… a stari porezni dug visi nad glavom… „Da nije bilo vjere u Boga i u istinu, slomilo bi me to, ali, i u najtežim trenucima vjerovala sam da ću sve to nadvladati, da ću dobiti posao i izvesti djecu na pravi put. I, tako je i bilo. 2008. godine se zapošljavam u „Šumariji“ Pakrac na pošumljavanju. Ponovo me primaju na posao u Grad, pa onda u Crveni križ. Vodim i radionicu za djecu s posebnim potrebama u Udruzi „Latica“. Ma, ne želim se vraćati u prošlost niti spominjati ljude i događaje … To je prošlost“, završila je tužni dio priče o svom životu.
Najmlađa unučica Helena
Obitelj je jedan veliki lijepi cvijet
Njeno znanje nije zaboravljeno pa i danas ponešto odradi na ugovor o djelu, ili pomogne kada ustreba. U uglu sobe složeni su materijali za izradu adventskog vijenca, likova iz povijesti kršćanstva, jaslica: perušovina, slama, ljepilo, žica, mahovina, suhe gljive, kora od drveta… Danas radi obitelji, prijateljima, onako, za svoju dušu.
Za svoju dušu već je niz godina planinarka. Obilazi šume i najljepše planine Hrvatske. Društvo je, kaže, dobro, a i priroda ju snaži, jer te ljepote najbolji su lijek za dušu.
Priča o sve brojnijoj obitelji je ljepši, pa i najljepši dio Marijinog života. Mikijevu obitelj čine supruga Suzana i sin Noa. Danas je Miki kuhar, profesionalni vozač, izučeni vatrogasac i nekadašnji svirač u „Dimmos-u“; Milena, izučena viša fizioterapeutkinja, udana Getliher, živi i radi u Daruvaru. Suprug joj je Ivan, a djeca: Max, Sofia i tek rođena Helena. Martina, jedna od najboljih učenica pakračke osnovne škole, je magistrica ekonomije, radi i živi u Sloveniji. „Zovu me često, djeca i unučad mi dolazi, a posebno su lijepa obiteljska okupljanja. Za sve to lijepo nije mi žao niti jednog trenutka mog života. Isplatilo se tako živjeti, jer obitelj je moj najljepši cvijet. Najljepši“, završila je priču Marija.
- PIŠE: Pakrački List
- 1619
Iz Komunalca obavještavaju korisnike iz Pakraca da će zbog blagdana Sveta tri kralja (6. siječnja), odvoz otpada iz dijela Pakracakoji se inače radi petkom, odraditi iznimno sutra (četvrtak, 5. siječnja). Mole se korisnici da ujutro pripreme svoje spremnike s otpadom.
- PIŠE: Pakrački List
- 1587
Tržnica Pakrac u suradnji sa Ribnjačarstvom Končanica organizira prodaju svježe ribe (šarana) koja će biti održana na pakračkoj tržnici u četvrtak 5. siječnja, obavijestio nas je Alen Stipić, voditelj Tržnice Pakrac.
- PIŠE: Iva Širac
- 2270
U pakračkom rodilištu 2. siječnja u 8,30 sati rođena je prva ovogodišnja beba u našoj županiji. Majka Antonela Bokonja iz Uljanika rodila je dječaka Marcela teškog 3720 grama i dugačkog 50 centimetara, treće dijete u obitelji Bokonja. Malenog Marcela dočekali su liječnici pakračke bolnice dr. Igor Šket i dr. Alen Dumančić.
U povodu toga već tradicionalno je danas majku i novorođenče posjetio dožupan Ferdinand Troha koji je uz čestitke i dobre želje dijete i majku darivao cvijećem i uobičajenom novčanom pomoći Županije u iznosu 300 eura. Istom prigodom Marina Major, ravnateljica pakračke bolnice, dožupana je upoznala s radom pakračkog rodilišta i ginekologije rekavši kako se u novoj godini rodilo troje novorođenčadi, a očekuje se uskoro još dvoje.
Dožupan Troha istaknuo je kako mu je drago što u pakračko rodilište dolaze rodilje i iz drugih županija što govori kako je pakračka bolnica značajna ne samo za ovaj dio naše županije nego i šire.
- PIŠE: Darko Baronica
- 3664
Brigita Ražov je naša sugrađanka sa šestogodišnjim umirovljeničkim stažem. U mirovinu je otišla nakon 35 godine radnog staža u bivšem Ugostiteljskom poduzeću Pakrac, banci i privatnoj tvrci „Maniva“. Članica je Izvršnog odbora Udruženja umirovljenika Pakraca i Lipika, a bila je i koordinatorica nedavno završenog dvogodišnjeg vrlo uspješnog projekta „Zajedno u drugu mladost“ koji je na različitim edukativnim i zabavnim aktivnostima okupljao pakračko-lipičke umirovljenike s ciljem da se umirovljenici aktiviraju, socijaliziraju i potaknu na druženje te da im na taj način treća životna dob bude zanimljivija, sadržajnija i lakša. Stoga vrlo dobro pozna život i potrebe naših umirovljenika što je bio razlog da s njom popričamo o njihovim umirovljeničkim danima, životnim radostima, teškoćama i onoga što im donosi ovo blagdansko ozračje.
Što je po vama najveći problem pakračkih umirovljenika?
Najveći problem, ne samo pakračkih nego općenito umirovljenika u Hrvatskoj, su izuzetno male mirovine. Ja to mogu reći jer sam do toga podatka došla kao koordinatorica projekta „Zajedno u drugu mladost“. Iz administrativnih razloga smo trebali iz Mirovinskog zavoda popis umirovljenika s njihovim OIB-ovima na kojem su ujedno bili i iznosi mirovina što je svaki od umirovljenika mogao prekrižiti, odnosno učiniti nevidljivim. No 90 posto njih to nije učinilo tako da dobro poznajem te veličine. Ima u Pakracu i velikih mirovina. No njih je malo i velika većina ima zaista male mirovine. Oni su posebno problem kod umirovljenika koji žive sami, u takozvanim jednočlanim domaćinstvima. Prihod i to mali je jedan, a režijski troškovi, ali i neki drugi, su isti. Nažalost na tom planu stanje se i pogoršava i svježi umirovljenici, dakle ovi koji su otišli u mirovinu unazad nekoliko godina, u startu prema tom izračunu imaju sve manje mirovine u odnosu na plaće koje su ostvarivali dok su bili radno aktivni.
Sjećam se sredine i kraja 90-tih godina kada je značajan broj pakračkih tvrtki bio u stečaju ili su neredovito isplaćivali plaće. Tada su život financirale mirovine s kojima su brojni umirovljenici pomagali svoju djecu. Moraju li danas djeca pomagati svoje roditelje umirovljenike?
Umirovljenicima je potrebna financijska pomoć djece
Moraju. Ja sam, dok mi je majka bila živa morala nju pomagati. Danas da ja moram ići u starački dom, moja mirovina pokriva malo više od pola cijene doma u Lipiku i moja kćer bi morala plaćati ostatak. To je nažalost umirovljenička stvarnost za brojne umirovljenike, ponovo naglašavam naročito samce. Iz iskustva znam da si brojni umirovljenici ne mogu priuštiti neki lijek koji nije na recept besplatan, a kamoli neke druge životne radosti. Imam jednu ekipu umirovljenica s kojima idem jednom tjedno u kafić na kavu da porazgovaramo i osjetimo malo slast tog društvenog života u javnom ugostiteljskom prostoru. No za neke je i taj tjedni izlazak izdatak.
Živimo u doba ponovo visoke inflacije. Pogađa li ona najviše umirovljenike?
Pogađa sve one s malim primanjima, a to su u najvećem dijelu stanovništva umirovljenici. Poskupljenja su naravno zlo po kućni budžet, ali izazivaju strah. Prije dvije godine strah je općenito kod ljudi, a naročito kod starije populacije, izazivala korona. To se sada malo smirilo, ali strah je ostao prisutan, sada od poskupljenja. Ljudi ne znaju gdje je tome kraj, kada će poskupljenja prestati i što će od iduće mirovine, nakon podmirenja režija, moći kupiti od neophodnih namirnica. Stoga se stariji ljudi jako boje što jer razumljivo jer velika većina njih nema ni mogućnosti ni snage ostvariti neku dodatnu zaradu. Uostalom za što bi jer stanje u mirovini podrazumijeva da su u životu puno radili i zaradili za starost u kojoj bi trebali uživati.
U svemu tome je, vjerojatno zbog grijanja, zima najgori dio godine?
Apsolutno i ponovo naglašavam te samačke obitelji. No iz ponosa puno njih o tim teškoćama niti ne želi pričati. Na jednoj strani plin je skup, s druge strane grijanje na drva iziskuje nabavu, rezanje, cijepanje i druge svakodnevne aktivnosti koje su za starije i bolesnije umirovljenike zahtjevne ili nedostupne. Naravno zimi je slabija ponuda povrća, kako onog što smo možda sami uzgojili u vrtu ili kupili na tržnici ili trgovačkim centrima koje je uz to i skuplje što se može odražavati na kvalitetu prehrane. Za izaći van je zbog hladnoće i vlage potrebna drugačija, bogatija i skuplja odjeća i obuća. Ljudi starije dobi se teže kreću. Sve su to razlozi zbog kojeg bi najveći broj umirovljenika najradije preskočio zimu.
U tim teškoćama o kojima govorite upravo nedavno je krenuo treći ciklus programa „Zaželi“ koji za cilj ima upravo pomoći tim starijim ljudima. Predstavlja li njima to veliko olakšanje svakodnevice?
Velika korist od projekata
Da, i za to dobivam potvrdu u svakom razgovoru s tim umirovljenicima koji su u tom projektu, a imala sam tih iskustava i u krugu šire obitelji. Svi su oni izuzetno zadovoljni ne samo kroz pomoć koju dobivaju u obavljanju svakodnevnih kućanskih poslova za koji mnogi nisu više sposobni nego i zbog, za umirovljenike, one famozne riječi „obilazak“. Mnogi umirovljenici žive sami, pitanje je imaju li koga u gradu ili bližoj okolini da ih obilazi na dnevnoj ili tjednoj razini. Stoga dolazak te žene iz projekta „Zaželi“ osim pomoći znači i društvo za kavu ili neku drugu prigodu. Kroz takve razgovore dolaze i uvijek zanimljive informacije iz neposredne okoline što netko tko izlazi rijetko nema prilike čuti negdje drugdje. U svakom slučaju za umirovljenike rijetko koristan projekt.
Za umirovljenike je bio koristan i dobro prihvaćen nedavno završen projekt „Zajedno u drugu mladost“. Što su kroz njega dobili umirovljenici?
Kroz dvije godine projekta njegove sadržaje je koristilo oko 300 umirovljenika. Neke od njih je projekt doslovno podigao na način da je umirovljenicima stvorio potrebu i naviku da izađu iz kuće, a onda da se međusobno i druže. Ja imam 63 godine, rođena sam Pakračanka, a kroz projekt sam shvatila da sam neke sugrađane znala tek usput. Puno ljudi koji su bili tek poznanici sada su prijatelji i što se projekt više bližio kraju, zadovoljstvo njegovih korisnika je bilo veće. Stoga se svi slažu da je projekt bio krasan bez obzira radilo se o izletima, plesu, kulinarskim radionicama, predavanju liječnika, nastupu na Grahfestu, vježbama s našim fizioterapeutom Robertom... Doista, ponuđeni sadržaji su bili jako raznoliki i svatko je mogao pronaći nešto za sebe. Rekla bih da smo kroz taj projekt prodisali.
Ima li šanse da se neki takav projekt ponudi ponovo, ima li nekih natječaja na koji bi se kao udruga mogli natjecati sa sličnim sadržajima?
Stručnjaci za EU fondove nam kažu da smo sada u prijelaznoj fazi između dva sedmogodišnja financijska razdoblja EU što je razlog da takvih natječaja trenutno nema. Nadam se da će ih u budućnosti biti i da će se na njima netko natjecati. Udruga umirovljenika Pakrac-Lipik jedini prihod ima od svojih članarina, a to nije dovoljno niti za pokrivanje tromjesečnih režija tako da za nešto slično nemamo prvenstveno financijske snage nego možemo jedino kao i na prethodnom projektu sudjelovati kao partner.
Ruža Vulinović, predsjednica vaše Udruge, nam je proljetos rekla da Udruga ima 106 članova s plaćenom članarinom, a da se oko nje okuplja oko 200 umirovljenika. Na području Pakraca i Lipika ih je puno više. Zašto ostali nisu u Udruzi?
Stari umiru, novi se baš ne učlanjuju. Puno njih pita što će dobiti u Udruzi, koja im je korist. Nažalost Udruga je jako siromašna i nema što dati svojim članovima osim mogućnosti da si organiziraju i zajedničkim radom stvore neke nove sadržaje. Imali smo prije kasu uzajamne pomoći za koji je bio veliki interes. Nažalost zakonodavac nas je natjerao da i to ukinemo. Nadamo se da ćemo na proljeće iznajmiti prizemlje naše zgrade što bi nam olakšalo financijski život, a nadamo se i ponovo nekom natječaju kroz koji bismo kao partner provodili onakav projekt.
Je li teže biti umirovljenik na selu ili u gradu?
Teže biti umirovljenik na selu
Po meni na selu. U nizu stvari smo mi umirovljenici u gradu povlašteni. To se odnosi na blizinu liječnika, ljekarne, trgovina i raznih drugih institucija koje su potrebne umirovljenicima. Mi u gradu samo izađemo iz svog doma i sve nam je na dohvat ruke. Radi toga se i lakše družimo, pronalazimo društvo. Sve to još više dolazi do izražaja kod samaca, kod umirovljenika koji nemaju automobil i koji su osuđeni za svako kretanje tražiti tuđu pomoć. Uvjerila sam se u to radeći kao koordinatorica spomenutog projekta kada mi je došla žena iz Badljevine interesirati se o uključivanju, a otišla je plačući jer nema prijevoza i nikoga da ju doveze na sadržaje programa, a platiti nekome za prijevoz nije u mogućnosti. Osobno sam sretna što umirovljeničke dane živim u gradu i srećem se s ljudima.
Digitalizacija društva je sve prisutnija. Sve manje je kod plaćanja u upotrebi gotov novac, a sve više kartice i internetska plaćanja. Liječničke uputnice i recepti više nisu papirnati već digitalni. Otežava li to život umirovljenicima?
Meni osobno ne, ali većini svakako da. Umirovljeničke godine sigurno nisu najbolje za učenje, a dio njih je otišlo u mirovinu kada ta tehnologija nije bila toliko rasprostranjena ili nije bila bitna za njihovo radno mjesto pa nisu imali potrebe za savladavanje tog znanja. Mi smo kroz spomenuti projekt imali i informatičke radionice. No dio umirovljenika je i dalje ostao izvan toga i problem im je komunikacija s liječnikom preko SMS ili maila. Problem je nekima i s novcima. Poštar više ne nosi mirovinu, ona sjeda na račun. No neki ne znaju, ili nemaju povjerenje u bankomate, nisu sigurni da im je na račun sjela mirovina i koliko na njemu imaju novca. To je najbolje vidljivo svakog 8. u mjesecu kada sjedaju mirovine. Već sat vremena prije otvaranja banke počinje se stvarati gužva umirovljenika koji idu na šalter uvjeriti se da je mirovina sjela i dignuti gotovinu s kojom onda podmiruju troškove. Dodatno zlo u tome je što banke naplaćuju veću proviziju za rad s gotovinom od one na internetu što znači da takvim plaćanjem zapravo ostaje i manje novaca za ostale životne troškove.
Od 1. siječnja mijenjamo kune za eure. Hoće li to biti problem?
Ne bi bilo samo da ih ima.
Migracije koje su u Pakracu počele s ratom i poraćem, pa novi val s otvaranjem tržišta rada na razinu Europske unije odvele su iz Pakraca brojne mlade stanovnike. To je automatski značilo da su brojni roditelji, stariji ljudi ostali bez blizine svoje djece, unučadi. Pričaju li o tome umirovljenici?
Naravno da pričaju i naravno da je to veliki problem, nekima u svakodnevnom življenju, a svima kao tuga. Znam to jako dobro jer je to prisutno i u mojoj obitelji. Brojni umirovljenici su ostali sami, nema ih tko obići, odvesti liječniku i slično. No najveći problem je što bake i djedovi ne mogu gledati svakodnevno odrastanje njihove unučadi. Mobiteli omogućuju svakodnevnu komunikaciju. No nije to isto kao i kontakt u živo. Ako se i ima novaca put na tako velike udaljenosti je starim ljudima problem. Mladi pak nemaju od posla vremena te se posjete svode na godišnji odmor ili eventualno neke blagdanske dane. Premalo za starije ljude.
Svi ti problemi o kojima pričamo nisu lokalni. Oni pogađaju i umirovljenika u drugim, naročito većim gradovima. Imate li informacija da radi toga u Pakrac dolaze živjeti umirovljenici iz tih gradova?
Da, konkretno kroz projekt sam srela umirovljenika iz Zagreba koji je nakon smrti supruge prodao stan u Zagrebu i radi jeftine nekretnine došao živjeti u Pakrac. Uključio se u projektne aktivnosti, stvorio prijateljstva te je sad jako zadovoljan. Vjerujem da nije jedini.
Pred nama su božićni blagdani. Raduju im se umirovljenici?
U jednu ruku da, u jednu ne i za neke su to tužni dani. Svaki blagdani su kod nas povezani s narodnim običajima u pogledu ishrane, kolača… Takav meni je znatno skuplji od onog svakodnevnog, ali i zahtjevniji u pogledu organizacije i pripremi što kod teže pokretnih ili bolesnijih umirovljenika izaziva dodatni problem. Sigurno je da ovih dana mnogi umirovljenici razmišljaju kako to organizirati i kako podmiriti taj dodatni trošak. Posebno su problematični potencijalni darovi za unučad. Poznata je povezanost bake i djeda s unučadi. Oni bi za njih samo sve najbolje. No odakle kupiti poklon, posebice onaj koji će razveseliti unučad koja je u godinama kada su dovoljno stari da znaju što žele, a dovoljno mladi da ne shvaćaju financijsku i drugu težinu umirovljeničkog života. U takvim situacijama blagdani izazivaju tugu i jad. Iz osobnog iskustva znam da mnogi umirovljenici iz ponosa to neće reći, ali znam kako se osjećaju.
Hoće li pakrački i lipički umirovljenici imati tih blagdanskih dana kakvo zajedničko druženje, proslavu?
Bit će, u jednom od nekoliko zadnjih dana ove godine okupit ćemo se poslijepodne uz glazbu, piće, hranu i kolače u vatrogasnom domu u Filipovcu. Dio kolača ćemo donijeti sami, a ostalo ćemo platiti sami, solidarno neko više, netko manje, ovisno koliko tko ima jer je cilj da dođe što više naših članova. Običaj je da to radimo uoči Nove godine, pa za Valentinovo i Dan žena.
Za kraj što bi poručili građanima koji su pri kraju radnog staža i pred skorim umirovljenjem?
Želim im puno zdravlja i da izdrže na radnom mjestu što duže jer ostane li sve ovako, od mirovine neće moći kvalitetno živjeti.