Brigita Ražov je naša sugrađanka sa šestogodišnjim umirovljeničkim stažem. U mirovinu je otišla nakon 35 godine radnog staža u bivšem Ugostiteljskom poduzeću Pakrac, banci i privatnoj tvrci „Maniva“. Članica je Izvršnog odbora Udruženja umirovljenika Pakraca i Lipika, a bila je i koordinatorica nedavno završenog dvogodišnjeg vrlo uspješnog  projekta „Zajedno u drugu mladost“ koji je na različitim edukativnim i zabavnim aktivnostima okupljao pakračko-lipičke umirovljenike s ciljem da se umirovljenici aktiviraju, socijaliziraju i potaknu na druženje te da im na taj način treća životna dob bude zanimljivija, sadržajnija i lakša. Stoga vrlo dobro pozna život i potrebe naših umirovljenika što je bio razlog da s njom popričamo o njihovim umirovljeničkim danima, životnim radostima, teškoćama i onoga što im donosi ovo blagdansko ozračje.  

Što je po vama najveći problem pakračkih umirovljenika?

Najveći problem, ne samo pakračkih nego općenito umirovljenika u Hrvatskoj, su izuzetno male mirovine. Ja to mogu reći jer sam do toga podatka došla kao koordinatorica projekta „Zajedno u drugu mladost“. Iz administrativnih razloga smo trebali iz Mirovinskog zavoda popis umirovljenika s njihovim OIB-ovima na kojem su ujedno bili i iznosi mirovina što je svaki od umirovljenika mogao prekrižiti, odnosno učiniti nevidljivim. No 90 posto njih to nije učinilo tako da dobro poznajem te veličine. Ima u Pakracu i velikih mirovina. No njih je malo i velika većina ima zaista male mirovine. Oni su posebno problem kod umirovljenika koji žive sami, u takozvanim jednočlanim domaćinstvima. Prihod i to mali je jedan, a režijski troškovi, ali i neki drugi, su isti. Nažalost na tom planu stanje se i pogoršava i svježi umirovljenici, dakle ovi koji su otišli u mirovinu unazad nekoliko godina, u startu prema tom izračunu imaju sve manje mirovine u odnosu na plaće koje su ostvarivali dok su bili radno aktivni.  

Sjećam se sredine i kraja 90-tih godina kada je značajan broj pakračkih tvrtki bio u stečaju ili su neredovito isplaćivali plaće. Tada su život financirale mirovine s kojima su brojni umirovljenici pomagali svoju djecu. Moraju li danas djeca pomagati svoje roditelje umirovljenike?

Umirovljenicima je potrebna financijska pomoć djece

Moraju. Ja sam, dok mi je majka bila živa morala nju pomagati. Danas da ja moram ići u starački dom, moja mirovina pokriva malo više od pola cijene doma u Lipiku i moja kćer bi morala plaćati ostatak. To je nažalost umirovljenička stvarnost za brojne umirovljenike, ponovo naglašavam naročito samce. Iz iskustva znam da si brojni umirovljenici ne mogu priuštiti neki lijek koji nije na recept besplatan, a kamoli neke druge životne radosti. Imam jednu ekipu umirovljenica s kojima idem jednom tjedno u kafić na kavu da porazgovaramo i osjetimo malo slast tog društvenog života u javnom ugostiteljskom prostoru. No za neke je i taj tjedni izlazak izdatak.

Živimo u doba ponovo visoke inflacije. Pogađa li ona najviše umirovljenike?

Pogađa sve one s malim primanjima, a to su u najvećem dijelu stanovništva umirovljenici. Poskupljenja su naravno zlo po kućni budžet, ali izazivaju strah. Prije dvije godine strah je općenito kod ljudi, a naročito kod starije populacije, izazivala korona. To se sada malo smirilo, ali strah je ostao prisutan, sada od poskupljenja. Ljudi ne znaju gdje je tome kraj, kada će poskupljenja prestati i što će od iduće mirovine, nakon podmirenja režija, moći kupiti od neophodnih namirnica. Stoga se stariji ljudi jako boje što jer razumljivo jer velika većina njih nema ni mogućnosti ni snage ostvariti neku dodatnu zaradu. Uostalom za što bi jer stanje u mirovini podrazumijeva da su u životu puno radili i zaradili za starost u kojoj bi trebali uživati.

U svemu tome je, vjerojatno zbog grijanja,  zima najgori dio godine?

Apsolutno i ponovo naglašavam te samačke obitelji. No iz ponosa puno njih o tim teškoćama niti ne želi pričati. Na jednoj strani plin je skup, s druge strane grijanje na drva iziskuje nabavu, rezanje, cijepanje i druge svakodnevne aktivnosti koje su za starije i bolesnije umirovljenike zahtjevne ili nedostupne. Naravno zimi je slabija ponuda povrća, kako onog što smo možda sami uzgojili u vrtu ili kupili na tržnici ili trgovačkim centrima koje je uz to i skuplje što se može odražavati na kvalitetu prehrane. Za izaći van je zbog hladnoće i vlage potrebna  drugačija, bogatija i skuplja odjeća i obuća. Ljudi starije dobi se teže kreću. Sve su to razlozi zbog kojeg bi najveći broj umirovljenika najradije preskočio zimu.

U tim teškoćama o kojima govorite upravo nedavno je krenuo treći ciklus programa „Zaželi“ koji za cilj ima upravo pomoći tim starijim ljudima.  Predstavlja li njima to veliko olakšanje svakodnevice?

Velika korist od projekata

Da, i za to dobivam potvrdu u svakom razgovoru s tim umirovljenicima koji su u tom projektu, a imala sam tih iskustava i u krugu šire obitelji. Svi su oni izuzetno zadovoljni ne samo kroz pomoć koju dobivaju u obavljanju svakodnevnih kućanskih poslova za koji mnogi nisu više sposobni nego i zbog, za umirovljenike, one famozne riječi „obilazak“. Mnogi umirovljenici žive sami, pitanje je imaju li koga u gradu ili bližoj okolini da ih obilazi na dnevnoj ili tjednoj razini. Stoga dolazak te žene iz projekta „Zaželi“ osim pomoći znači i društvo za kavu ili neku drugu prigodu. Kroz takve razgovore dolaze i uvijek zanimljive informacije iz neposredne okoline što netko tko izlazi rijetko nema prilike čuti negdje drugdje. U svakom slučaju za umirovljenike rijetko koristan projekt.     

Za umirovljenike je bio koristan i dobro prihvaćen  nedavno završen projekt „Zajedno u drugu mladost“. Što su kroz njega dobili umirovljenici?

Kroz dvije godine projekta njegove sadržaje je koristilo oko 300 umirovljenika. Neke od njih je projekt doslovno podigao na način da je umirovljenicima stvorio potrebu i naviku da izađu iz kuće, a onda da se međusobno i druže. Ja imam 63 godine, rođena sam Pakračanka, a kroz projekt sam shvatila da sam neke sugrađane znala tek usput. Puno ljudi koji su bili tek poznanici sada su prijatelji i što se projekt više bližio kraju, zadovoljstvo njegovih korisnika je bilo veće. Stoga se svi slažu da je projekt bio krasan bez obzira radilo se o izletima, plesu, kulinarskim radionicama, predavanju liječnika, nastupu na Grahfestu, vježbama s našim fizioterapeutom Robertom... Doista, ponuđeni sadržaji su bili jako raznoliki i svatko je mogao pronaći nešto za sebe. Rekla bih da smo kroz taj projekt prodisali.

Ima li šanse da se neki takav projekt ponudi ponovo, ima li nekih natječaja na koji bi se kao udruga mogli natjecati sa sličnim sadržajima?

Stručnjaci za EU fondove nam kažu da smo sada u prijelaznoj fazi između dva sedmogodišnja financijska razdoblja EU što je razlog da takvih natječaja trenutno nema. Nadam se da će ih u budućnosti biti i da će se na njima netko natjecati. Udruga umirovljenika Pakrac-Lipik jedini prihod ima od svojih članarina, a to nije dovoljno niti za pokrivanje tromjesečnih režija tako da za nešto slično nemamo prvenstveno financijske snage nego možemo jedino kao i na prethodnom projektu sudjelovati kao partner.

Ruža Vulinović, predsjednica vaše Udruge, nam je proljetos rekla da Udruga ima 106 članova s plaćenom članarinom, a da se oko nje okuplja oko 200 umirovljenika. Na području Pakraca i Lipika ih je puno više. Zašto ostali nisu u Udruzi?

Stari umiru, novi se baš ne učlanjuju. Puno njih pita što će dobiti u Udruzi, koja im je korist.  Nažalost Udruga je jako siromašna i nema što dati svojim članovima osim mogućnosti da si organiziraju i zajedničkim radom stvore neke nove sadržaje. Imali smo prije kasu uzajamne pomoći za koji je bio veliki interes. Nažalost zakonodavac nas je natjerao da i to ukinemo. Nadamo se da ćemo na proljeće iznajmiti prizemlje naše zgrade što bi nam olakšalo financijski život, a nadamo se i ponovo nekom natječaju kroz koji bismo kao partner provodili onakav projekt.

Je li teže biti umirovljenik na selu ili u gradu?

Teže biti umirovljenik na selu

Po meni na selu. U nizu stvari smo mi umirovljenici u gradu povlašteni. To se odnosi na blizinu liječnika, ljekarne, trgovina i raznih drugih institucija koje su potrebne umirovljenicima. Mi u gradu samo izađemo iz svog doma i sve nam je na dohvat ruke. Radi toga se i lakše družimo, pronalazimo društvo. Sve to još više dolazi do izražaja kod samaca, kod umirovljenika koji nemaju automobil i koji su osuđeni za svako kretanje tražiti tuđu pomoć.  Uvjerila sam se u to radeći kao koordinatorica spomenutog projekta kada mi je došla žena iz Badljevine interesirati se o uključivanju, a otišla je plačući jer nema prijevoza i nikoga da ju doveze na sadržaje programa, a platiti nekome za prijevoz nije u mogućnosti. Osobno sam sretna što umirovljeničke dane živim u gradu i srećem se s ljudima.  

Digitalizacija društva je sve prisutnija. Sve manje je kod plaćanja u upotrebi gotov novac, a sve više kartice i internetska plaćanja. Liječničke uputnice i recepti više nisu papirnati već digitalni. Otežava li to život umirovljenicima?

Meni osobno ne, ali većini svakako da. Umirovljeničke godine sigurno nisu najbolje za učenje, a dio njih je otišlo u mirovinu kada ta tehnologija nije bila toliko rasprostranjena ili nije bila bitna za njihovo radno mjesto pa nisu imali potrebe za savladavanje tog znanja.  Mi smo kroz spomenuti projekt imali i informatičke radionice. No dio umirovljenika je i dalje ostao izvan toga i problem im je komunikacija s liječnikom preko SMS ili maila. Problem je nekima i s novcima. Poštar više ne nosi mirovinu, ona sjeda na račun. No neki ne znaju, ili nemaju povjerenje u bankomate, nisu sigurni da im je na račun sjela mirovina i koliko na njemu imaju novca. To je najbolje vidljivo svakog 8. u mjesecu kada sjedaju mirovine. Već sat vremena prije otvaranja banke počinje se stvarati gužva umirovljenika koji idu na šalter uvjeriti se da je mirovina sjela i dignuti gotovinu s kojom onda podmiruju troškove. Dodatno zlo u tome je što banke naplaćuju veću proviziju za rad s gotovinom od one na internetu što znači da takvim plaćanjem zapravo ostaje i manje novaca za ostale životne troškove.   

Od 1. siječnja mijenjamo kune za eure. Hoće li to biti problem?

Ne bi bilo samo da ih ima.

Migracije koje su u Pakracu počele s ratom i poraćem, pa novi val s otvaranjem tržišta rada na razinu Europske unije odvele su iz Pakraca brojne mlade stanovnike. To je automatski značilo da su brojni roditelji, stariji ljudi ostali bez blizine svoje djece, unučadi. Pričaju li o tome umirovljenici?

Naravno da pričaju i naravno da je to veliki problem, nekima u svakodnevnom življenju, a svima kao tuga. Znam to jako dobro jer je to prisutno i u mojoj obitelji. Brojni umirovljenici su ostali sami, nema ih tko obići, odvesti liječniku i slično. No najveći problem je što bake i djedovi ne mogu gledati svakodnevno odrastanje njihove unučadi. Mobiteli omogućuju svakodnevnu komunikaciju. No nije to isto kao i kontakt u živo. Ako se i ima novaca put na tako velike udaljenosti je starim ljudima problem. Mladi pak nemaju od posla vremena te se posjete svode na godišnji odmor ili eventualno neke blagdanske dane. Premalo za starije ljude.         

Svi ti problemi o kojima pričamo nisu lokalni. Oni pogađaju i umirovljenika u drugim, naročito većim gradovima. Imate li informacija da radi toga u Pakrac dolaze živjeti umirovljenici iz tih gradova?

Da, konkretno kroz projekt sam srela umirovljenika iz Zagreba koji je nakon smrti supruge prodao stan u Zagrebu i radi jeftine nekretnine došao živjeti u Pakrac. Uključio se u projektne aktivnosti, stvorio prijateljstva te je sad jako zadovoljan. Vjerujem da nije jedini.

Pred nama su božićni blagdani. Raduju im se umirovljenici?

U jednu ruku da, u jednu ne i za neke su to tužni dani.  Svaki blagdani su kod nas povezani s narodnim običajima u pogledu ishrane, kolača… Takav meni je znatno skuplji od onog svakodnevnog, ali i zahtjevniji u pogledu organizacije i pripremi što kod teže pokretnih ili bolesnijih umirovljenika izaziva dodatni problem. Sigurno je da ovih dana mnogi umirovljenici razmišljaju kako to organizirati i kako podmiriti taj dodatni trošak. Posebno su problematični potencijalni darovi za unučad. Poznata je povezanost bake i djeda s unučadi. Oni bi za njih samo sve najbolje. No odakle kupiti poklon, posebice onaj koji će razveseliti unučad koja je u godinama kada su dovoljno stari da znaju što žele, a dovoljno mladi da ne shvaćaju financijsku i drugu težinu umirovljeničkog života. U takvim situacijama blagdani izazivaju tugu i jad. Iz osobnog iskustva znam da mnogi umirovljenici iz ponosa to neće reći, ali znam kako se osjećaju.

Hoće li pakrački i lipički umirovljenici imati tih blagdanskih dana kakvo zajedničko druženje, proslavu?

Bit će, u jednom od nekoliko zadnjih dana ove godine okupit ćemo se poslijepodne uz glazbu, piće, hranu i kolače u vatrogasnom domu u Filipovcu. Dio kolača ćemo donijeti sami, a ostalo ćemo platiti sami, solidarno neko više, netko manje, ovisno koliko tko ima jer je cilj da dođe što više naših članova. Običaj je da to radimo uoči Nove godine, pa za Valentinovo i Dan žena.

Za kraj što bi poručili građanima koji su pri kraju radnog staža i pred skorim umirovljenjem?

Želim im puno zdravlja i da izdrže na radnom mjestu što duže jer ostane li sve ovako, od mirovine neće moći kvalitetno živjeti.