PIŠE: Duško Kliček

Već je tradicija da uoči blagdana ili nekih značajnijih manifestacija, cvijeće te ukrasi od slame i zelenila više ili manje diskretno i maštovito uljepšavaju pakračke ulice i trgove. Autori tih ukrasa su znani i neznani zaposlenici gradskih tvrtki, volonteri pa i školarci svih uzrasta, a već nekoliko desetljeća, uz duže ili kraće pauze, profesionalno, volonterski ili tek kao kolegijalna pomoć, u adventskim vijencima, uskršnjim skulpturama ili ljudima od slame… vrijedne su ruke Marije Kavajin, naše sugrađanke, cvjećarke u mirovini.

Marijinih ruku djela su i buketi i aranžmani koji su ušli u dvorišta i kuće u prigodi raznih blagdana i obiteljskih svečanosti pa nije stoga niti čudo da se uz njeno ime češće upotrebljava nadimak Cvjećarka, nego prezime Kavajin s kojim je prije 48 godina stigla iz Solina u Pakrac - stigla s tek 18 navršenih godina  - i ostala. I tako, već gotovo pola stoljeća.

Život u cvijeću

Najveći dio svog radnog vijeka provela je s cvijećem i zelenilom koje je s mnogo pažnje i ljubavi oblikovala u veće ili manje bukete i vjenčiće i vijence za trenutke radosti ili žalosti. Uz njene aranžmane na svečanim košuljama ili reverima kaputa i na svatovskim stolovima sklopljeni su mnogi brakovi, ili su, s druge strane, mnogi ispraćani na vječni počinak. Marijini aranžmani bili su, tako, tihi svjedoci najvećih radosti i najvećih žalosti, ali i izvor zarade za nju i njenu obitelj. 

Na žalost, sve to nije bilo dovoljno za miran i skroman život Marije Cvjećarke nego su ju, pored dana radosti i sreće,  nosile oluje i šibali vjetrovi, a najveća potpora, snaga i lijek  joj je bila, kako je to više puta isticala tijekom razgovora, njena obitelj. „Bila sam uglavnom sama i ne znam da li sam uvijek odabirala pravi put, ali, i danas sam sigurna da u trenutcima ni malo lakih odluka - jesam. Potvrda toga je i danas bliskost s djecom i njihovim obiteljima, česte posjete i obiteljska druženja. U svemu tome najsretnija sam da nisam sama“, ispričala je Marija, koja je rođena 1956. godine u sinjskoj bolnici, a potom najraniju mladost proživjela u selu Čapolica pored Trilja“.

Otac Duje je radio u Poduzeću za ceste, a majka Mara je bila domaćica, kućanica, vrlo sposobna, svestrana  i vrijedna žena koja je odgajala šestoro djece: kćeri Mariju, Milenku, Nedjeljku i Vesnu, te sinove Mladena i Željka. Da bi povećali kućna primanja, majka je plela, vezla, šivala, a  kako bi ipak otišli iz sela u grad, bliže školi i drugim većim mogućnostima za život, ova radnička obitelj najprije seli u Kneževe Vinograde, a potom se vraćaju bliže kući, u blažu klimu, u Solin.

Rani dani planinarstva. U planinarskom domu (s lijeva) Marija Merić, Margita Gombarević i Marija.

Umjesto trgovine - cvjećarstvo

Biti trgovac, Marijina je bila želja od početka školovanja. Međutim, zbog velikog interesa za trgovačku školu mogli su se upisati samo odlični đaci, ili oni drugi preko veze. Za Mariju tu nije bilo mjesta pa je mamina sestra skovala plan, koji kod nas živi još i danas, da krene u poljoprivrednu školu i da se nakon prvog polugodišta prebaci u trgovačku. „Meni se poljoprivredna škola cvjećarskog smjera svidjela, profesor Drpić me uključio u grupu mladih nadarenih aranžera, koja je aranžirala prostore za prigodne priredbe. Tako sam mnogo toga naučila što mi je koristilo u kasnijem radu. Nakon završene četverogodišnje škole željela sam nastaviti školovanje na fakultetu za pejzažnu hortikulturu, ali bila su samo dva u državi: jedan u Srbiji i drugi u Sloveniji. Srbija mi je bila daleko, a nisam znala slovenski jezik pa sam ostala u roditeljskoj kući uzaludno tražeći posao kako bih, kao najstarije dijete, što prije pomogla obitelji. Svagdje sam odbijena pa i u Imotskom, gdje su na radno mjesto cvjećarke uzeli frizerku,“ opričala je Marija te svoje cvjećarske početke.  

Dolazak u Pakrac

U završnom, četvrtom razredu došla je k nama u školu u Kaštel Štafilić, Nehaj, Vlasta Božić iz Nove Gradiške koju je školovao tamošnji PIK. Sprijateljile smo se, dopisivale nakon škole i  jednoga dana ona me pozove da dođem raditi u njenu cvjećarnicu u Pakrac. Naime, njeni rođaci su u Pakracu otvorili cvjećarnicu u kući obitelji Ražov, u kojoj se i ona, nakon problema u PIK-u zaposlila. Budući da se u međuvremenu udala, otišla je iz Pakraca i mene pozvala na to radno mjesto. Ja sam prihvatila. Mama je od sestre posudila novce i kupila mi kišobran, čizme i kaput i ja sam s 19 godina krenula u nepoznati svijet, u Pakrac za koji do tada nikada nisam čula.

Imala sam u svemu tome i sreću da sam, radeći u cvjećarnici „Paloma“, prvootvorenoj u Pakracu, u istoj kući obitelji Ražov dobila i sobicu. S vremenom sam postala dio velike obitelji Ražov koju su, uz gospođu Faniku činili: Željko, Đurđa, Vlado, Zdenka, Vesko i Ratko. Posebno je na mene ostavila pozitivan utisak gospođa Fanika jedna divna žena, prava pakračka gospođa, koja me je tijekom narednih mjeseci i godina, poput majke učila kuhati, peći kolače…“ ispričala je Marija dio priče o njenim prvim danima u Pakracu.  

Vrlo brzo je preuzela cvjećarnicu i postala obrtnica o čemu (knjigama, porezima…) nije znala baš ništa. Spas je stigao u vidu „Staklenika“ Dobrovac koji su preuzeli cvjećarnicu i Mariju pa je umjesto vlasnice postala zaposlenica. Za to preuzimanje nije ništa financijski dobila, ali je direktor Bojanić pokazao da „Staklenici“ misle ozbiljno. Naime, kako bi podigli kvalitetu rada poslao ju je u zagrebački Žitnjak da uči aranžiranje od vrhunske aranžerke Maje Topić, koja je osvojila Kup aranžera Jugoslavije 1979. godine. Već godinu dana kasnije, Marija je aranžirala samostalno štand „Staklenika“ na Prvoj izložbi cvijeća u Zagrebu.

Kratak radni izlet u Daruvar i povratak

I „Staklenici“ su polako ulazili u probleme. Mariju su počeli slati s posla na posao, a cvijeća je u tome bivalo sve manje i manje. Nekako u to vrijeme otvoren je novi hotel „Termal“ u Daruvaru pa se Marija javila na natječaj za radno mjesto vrtlar - cvjećar na koje je i primljena. U novoj sredini, novi zalet. Stjecala je nova znanja i širila na radne kolege svoja. „Imali smo naš mali staklenik u kojem smo uzgajali cvijeće i zelenilo za hotel, park i okolinu. U to vrijeme Pakračanka Jasna Erb, prelazi iz Poljoprivredne apoteke u Pakracu u Daruvar kod poznatog cvjećara Janoša i poziva me da putujemo i radimo zajedno. To mi je bio novi izazov i odlazim na novi posao.

Za vrijeme izbivanja zbog posla iz Pakraca, Marija je i dalje bila podstanarka kod obitelji Ražov. U slobodno je vrijeme izlazila, širila društvo i poznanstva pa je tako 1982. godine upoznala Milu Kurjaka, budućeg supruga, inače radnika u „Papuku“ i svirača u orkestru tvorničkog KUD-a. Iste su se godine i vjenčali, rođen je i sin Mihael - Miki i počeo je za Mariju novi  i drugačiji život. Sa suprugom je kupila malu staru kuću od obitelji Drahnik na početku Radićeve ulice u Pakracu, koju su srušili  i izgradili novu u kojoj su u dovršenom dijelu otvorili cvjećarnicu „Anemona“.

Godine 1985. rođena je kćerka Milena, ali, već 1988. godine dolazi do rastave braka i Marija nastavlja život kao samohrana majka dvoje djece.   

Brojna obitelj Kavajin - Kurjak. Stoje s lijeva zet Ivan, kćerke Milena i Martina. Donji red Sofia, Max, Marija, Noa, Suzana (snaha) i sin Mihael. 

Ponovo u svojoj cvjećarnici

Nakon završetka Domovinskog rata i ratnih razaranja, Marija se vraća kući i obnavlja cvjećarsku radnju. Zapošljava Renatu Zandona (danas Demicheli), dok na ispomoć dolazi Margita Gombarević.

U privatnom životu cvijeća je sve manje, a Mariju sustiže trnje. Ostaje u drugom stanju i odlučuje napustiti Pakrac. U Renault 4 (popularnu neveliku četvorku) smješta dvoje djece, stvari i cijeli pakrački život i u veljači 1994. godine vraća se kući, u Solin. „Planirala sam otvoriti obrt za holtikulturu mjesta. Obitelj je bila uz mene. Prikupila sam dokumentaciju, ali nisam dobila liječničku dozvolu jer sam bila trudna. Planovi mi padaju u vodu. Ponovo sve trpam u Renola, i djecu i stvari i moj život  i vraćam se u Pakrac 8. rujna iste godine.  Nakon nekoliko dana rodila sam moju novu veliku ljubav - kćerku Martinu. Život nastavljam kao samohrana majka, od mnogih neshvaćena i to je najteži dio mog života. U mojoj cvjećarnici kao da je život stao. Promet je mali ili nikakav, a porezni dug se povećava. Nitko kod mene ne kupuje cvijeće, ne radim vijence. Iznajmljujem prostor kuće za jednu od prvih trgovina u Pakracu. Nastojim da djeca ne osjete teškoće, snalazim se svakako pa, budući da u kući nema struje, posuđujem agregat kako bi sin Miki mogao vježbati sa svojim bendom… „ opričala je Marija dio života u kojemu je imala potporu i ljubav djece i tek nekoliko prijatelja. U crkvi traži mir, a u Bibliji nalazi i prepoznaje svoj život.

Budući da nije zaboravila raditi, da su aranžerski poslovi ostali u njoj, a treba i obitelj prehraniti, školovati djecu, želi otvoriti kućnu radinost. Ali, tog posla tada nema u državnim propisima. Dobiva posao u Radnoj grupi, Ponovo sadi cvijeće, uljepšava gradske ulice…

Godine 2000. Grad traži cvjećarku i Marija dobiva posao. Sadi cvijeće, Uređuje se nova Venecija uz Pakru… Međutim, nakon isteka ugovora stiže otkaz… a stari porezni dug visi nad glavom… „Da nije bilo  vjere u Boga i u istinu, slomilo bi me to, ali, i u najtežim trenucima vjerovala sam da ću sve to nadvladati, da ću dobiti posao i izvesti djecu na pravi put. I, tako je i bilo. 2008. godine se zapošljavam u „Šumariji“ Pakrac na pošumljavanju. Ponovo me primaju na posao u Grad, pa onda u Crveni križ. Vodim i radionicu za djecu s posebnim potrebama u Udruzi „Latica“.  Ma, ne želim se vraćati u prošlost niti spominjati ljude i događaje … To je prošlost“, završila je tužni dio priče o svom životu.

Najmlađa unučica Helena 

Obitelj je jedan veliki lijepi cvijet 

Njeno znanje nije zaboravljeno pa i danas ponešto odradi na ugovor o djelu, ili pomogne kada ustreba. U uglu sobe složeni su materijali za izradu adventskog vijenca, likova iz povijesti kršćanstva, jaslica: perušovina, slama, ljepilo, žica, mahovina, suhe gljive,  kora od drveta…  Danas radi obitelji, prijateljima, onako, za svoju dušu.

Za svoju dušu već je niz godina planinarka. Obilazi šume i najljepše planine Hrvatske. Društvo je, kaže, dobro, a i priroda ju snaži, jer te ljepote najbolji su lijek za dušu. 

Priča o sve brojnijoj obitelji je ljepši, pa i najljepši dio Marijinog života. Mikijevu obitelj čine supruga Suzana i sin Noa. Danas je Miki kuhar,  profesionalni vozač, izučeni vatrogasac i nekadašnji svirač u „Dimmos-u“; Milena, izučena viša fizioterapeutkinja, udana Getliher, živi i radi u Daruvaru. Suprug joj je Ivan, a djeca: Max, Sofia i tek rođena Helena. Martina, jedna od najboljih učenica pakračke osnovne škole,  je magistrica ekonomije, radi i živi u Sloveniji. „Zovu me često, djeca i unučad mi dolazi, a posebno su lijepa obiteljska okupljanja. Za sve to lijepo nije mi žao niti jednog trenutka mog života. Isplatilo se tako živjeti, jer obitelj je moj najljepši cvijet. Najljepši“, završila je priču Marija.