- PIŠE: Darko Baronica
- 2190
Jučer su počeli radovi u Strossmayerovoj ulici na rekonstrukciji dijela te prometnice. Mehanizacija i radnici izvođača Promet građenje Požega jučer su „frezali“ asfalt u zapadnoj traci kolnika, a danas u istočnoj, počevši od Trga Ivana Pavla II (križanje pred crkvom) prema istoku. Promet automobilima je moguć, ali uz oprez koji zahtjeva vožnja po gradilištu. Tako će i ostati do daljnjeg, kaže Marijan Malogorski, pročelnik Odjela za stambeno-komunalne poslove i graditeljstvo Grada Pakraca. Posebice dok je za promet zatvoren izlaz s Trga, pored suda, prema Strossmeyerovoj i tom križanju, a on ističe da od izvođača traži organizaciju gradilišta na način da je minimum prometa uvijek moguć.
U ovoj fazi radova predviđeno je spuštanje razine kolnika Strossmayerove ulice do kraja Spahijskog podruma te izrada novog sustava odvodnje oborinskih voda.
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 2315
Početkom drugog polugodišta učenicima osnovnih škola u cijeloj Hrvatskoj osigurana je besplatna prehrana koja će biti financirana iz državnog proračuna. Znatno je to financijsko olakšanje za roditelje osnovnoškolaca koji ujedno mogu biti sigurni da će im djeca u školi dobiti kvalitetan obrok, sukladan nacionalnim smjernicama o prehrani učenika. No, kako se hrane srednjoškolci, koji su nažalost izuzeti od ovih Vladinih mjera, provjerili smo u pakračkoj srednjoj školi.
Kao ni većina srednjih škola, niti pakračka nema kuhinju u kojoj bi se pripremali obroci kao u osnovnim školama, no ima kantinu koja je dana u zakup lokalnoj pekarnici te aparate za tople napitke, sokove i grickalice. Ponuđeni pekarski proizvodi nisu baš najbolja opcija, no prema riječima pedagoginje Anite Dašek, zadovoljni su da je uopće netko zakupio taj prostor i da svakodnevno radi, jer škola nema u blizini trgovina gdje bi se na brzinu, za vrijeme odmora, moglo otići kupiti nešto za užinu. „Našu školu pohađa 440 učenika, u više smjena, s tim da „medicinari“ imaju dopodne praksu, poslije podne nastavu i praktički su cijeli dan ovdje. Kako bi učenici funkcionirali, fizički i mentalno, smatram da moraju pojesti neki kvalitetan međuobrok, bez obzira čeka li ih nakon škole ručak, jer puno njih nažalost ujutro ni ne doručkuje. Oni koji su smješteni u učeničkom domu imaju tri obroka dnevno, no imamo i učenike koji su smješteni u stanovima i oni su sigurno u težoj situaciji“, kaže pedagoginja Dašek i dodaje kako je primijetila da sve više učenika donosi hranu od kuće, u posudicama. Zadovoljna je da se učenicima polako počela mijenjati svijest o važnosti redovite prehrane pa bi stoga voljela da zakupci kantine pokažu interes za ponudom i nekih zdravijih obroka poput smoothija, čašica sa narezanim voćem ili žitarica sa voćem i jogurtom.
Upitali smo nekoliko učenika, koji su pod odmorom kupovali užinu, da ocjene koliko se zdravo hrane. Uglavnom su rekli da svaki dan jedu u školi, i da su zadovoljni svojom prehranom. Bilo je i onih koji se bave sportom pa dobivaju upute od trenera o pravilnoj prehrani, no nisu obvezni se ničega strogo pridržavati. Kvalitetnije se hrane kod kuće, dok u školi ipak malo „zgriješe“ ponekom buhtlom, lisnatim tijestom, pizzom…
Besplatni sok ili voće
Kroz nacionalni projekt Školska shema, pakračkim srednjoškolcima je svakodnevno ponuđeno sezonsko voće ili voćni sok, a učenici medicinske škole predvođeni profesoricom Vesnom Božić često kroz svoje aktivnosti nastoje ukazivati na potrebu zdrave prehrane i općenito zdravog življenja. Jedna od takvih aktivnosti, koja se svake godine provodi, je „Tjedan školskog doručka“, kojim se nastoji pomoći djeci da razviju pravilne prehrambene navike, a ujedno da prihvate doručak kao najvažniji obrok, koji im osigurava energiju i nutrijente potrebne da bi izdržali naporan dan. Također, pedagoginja naglašava da se na satu razrednika obrađuju teme o zdravoj prehrani koja bi trebala biti obavezan sastavni dio naše svakodnevice, iako priznaje da ni sama više nije sigurna što je danas zdravo, odnosno što se smatra zdravom prehranom jer se piramida prehrane i savjeti nutricionista s godinama mijenjaju.
No, hrana je iz dana u dan sve skuplja te zbog toga nije svima jednako dostupna. „Ljudi koji se bore za život od mjeseca do mjeseca, neće razmišljati o zdravoj prehrani. Kupit će tjesteninu i bijeli kruh, a ne proizvode od cjelovitih žitarica koji su zdraviji, jer je razlika u cijeni zamjetna“, zaključuje Dašek i dodaje da se ipak može poraditi na svijesti da nije ono zdravo uvijek i najskuplje. Treba educirati djecu, ali i njihove roditelje o pravilnoj i zdravoj prehrani, kao i o tjelovježbi, jer se takve navike stječu u obitelji i najčešće prenose na sljedeće generacije.
- PIŠE: Pakrački List
- 1699
Lokalna razvojna agencija Poduzetnički centar Pakrac zapošljava novinara/rku za rad na portalu i novinama „Pakrački list“. Radni odnos u punom radnom vremenu zasniva se na neodređeno vrijeme, a oglas je objavljen i na službenim stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.
Zainteresirani kandidati osnovni životopis i potrebnu dokumentaciju trebaju dostaviti osobno ili poštom na adresu Zona male privrede 5, 34550 Pakrac ili e-mailom na adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. do ponedjeljka 20. veljače.
Eventualne dodatne informacije mogu se dobiti u uredništvu Lista na telefon 034 411 035.
- PIŠE: Darko Baronica
- 2043
Jak vjetar koji je jučer prijepodne zahvatio Hrvatsku bio je prisutan i u Pakracu stvorivši manje nevolje. Pakrački vatrogasci su pozvani na dvije intervencije: u Brusniku su pomogli u prekrivanju kuće s koje je vjetar odnio dio crijepa te su na Pilani uklanjali srušeno stablo na vodove Elektre, rekao nam je zapovjednik Ilija Turković mlađi.
Oko 11 sati vjetar je iščupao zajedno s korijenom stablo bora na križanju Ulice Matice hrvatske i odvojka prema dječjem vrtiću. Pred nekoliko godina s druge strane te ulice olujno ljetno nevrijeme je također iščupalo stablo bora.
- PIŠE: Darko Baronica
- 2217
Niti hladno vrijeme i jak vjetar nisu spriječili planinare da sinoć ne odrade 10. po redu noćni uspon na Omanovac. U 18 sati njih 42 iz Pakraca, Lipika i Daruvara vođeni Stevom Nagyem krenuli su s glavnog gradskog trga put planinarskog doma Omanovac. Nakon dva i pol sata pješačenja trasom preko Tri križa, Kalvarije, spomenika Golubica, odmorišta Tromeđa i Žirovnjaka svi su stigli do doma gdje su ih dočekale palačinke koja su spremili Pakračani Vera i Goran Far, članovi PD Psunj.
Sljedeću akciju pakrački planinari imaju u nedjelju 12. veljače kada idu u pohod na takozvani „Nepoznati Psunj“. Kao što ime kaže končano odredište je, osim vodičima, nepoznato.
- PIŠE: Darko Baronica
- 3889
Dalibor Lapaš jedini je mesar obrtnik na području Pakraca i Lipika koji svoju robu kupcima plasira iz jedine specijalizirane mesnice u gradu. Tim poslom se bavi od 1993. godine kada se kao mesar zaposlio u tvrtki Agroimpex, čiji je direktor i jedan od osnivača bio otac Josip s mesnicom u stambenom bloku u Preradovićevoj ulici. Otac Josip, mama Zdenka i sin Dalibor 2000. godine prelaze u vlastiti obrt i radnju sele u sadašnji prostor u Ulicu braće Radića. Vlasništvo obrta otac prepušta sinu, ali i dalje radi i naveliko pomaže sa svojim znanjem i iskustvom. Daliborov dugogodišnji staž mu je pomogao da poznaje potrebe i navike svojih kupaca te smo ga pitali koliko ova poskupljenja utječu na promjenu načina ishrane naših sugrađana, koje kategorije su najtraženije, gdje nabavlja meso, ima li asortiman sezonski karakter.
Unazad godinu dana u Hrvatskoj imamo val poskupljenja koja svakodnevni život građanima čini sve skuplji i primorava ih na odricanja od nekih navika pa i prehrambenih. Osjećate li vi to kao mesar obrtnik s jednom radnjom u malom gradu?
U odnosu na ono što sam mislio i pribojavao se ispalo je za sada dosta dobro. Svoje kupce poznajem dobro i trudim se kvalitetom i dobrom uslugom zadovoljiti njihove potrebe. Što se tiče jeftinog uvoznog ili smrznutog mesa, u usporedbi s trgovačkim lancima u našoj prodavaonici toga nema. Nastojim držati kvalitetu, neki renome. Mislim da mogu reći da kupci to prepoznaju i kada se negdje drugdje opeku, vraćaju mi se, tako da sam sve u svemu zadovoljan s prometom u prošloj godini.
Jeste li analizirali cijene u ožujka lani i sada? Što se s cijenama događalo u tih deset mjeseci?
Lančani ciklus
Cijene su jako otišle gore, a da sam ja pri tom nemoćan. Mesna proizvodnja je lančani ciklus, od uzgajivača hrane za stoku, uzgajivača stoke, klaonice, poskupljenju električne energije itd. Ja sam zadnji u tom prodajnom lancu i ako svi oni ispred mene podignu cijenu ni meni ne preostaje ništa drugo. Pri tome svi oni u uzgoju dobivaju neke državne poticaje, a ja kao konačni prodavač ne i to me oduvijek smetalo. Lani su svi ispred mene dizali cijene i onda niti meni nije preostalo ništa drugo.
Kad gledamo pojedine vrste i kategorije mesa, bar one najtraženije, koliko je to poskupljenje iznosilo u postotku?
Najčešće oko 20 do 25 posto. Primjerice, svinjski but je bio 34 kune za kilogram sada je, ako zanemarimo prelazak na euro od nekidan, 41 kunu. Posebno je otišla gore cijena junetine. Kilogram žive vage juneta je iznosio 14 ili 15 kuna. Sada je 24 ili 25 kuna. Kilogram junećeg buta je bio 55 kuna, sada je 80 kuna. I meni je to jako velika razlika. Ali ponavljam, ona je nastala u lancu ispred mene.
Jesu li ta poskupljenja utjecala na promjenu njihovih prehrambenih navika u smislu da kupuju tjedno manje mesa, ili kupuju jeftinije kategorije?
Rekao bih da su stari kupci zadržali svoje prehrambene navike, da i dalje kupuju iste vrste mesa i iste količine kao i ranije. No, pojavili su se novi kupci, novi ljudi koji nisu ranije dolazili u radnju. Zašto, nemam objašnjenja, osim da su se negdje drugdje s nečim opekli. Primijetio sam da nikada kao lani nisam prodao količinu svinjskih polovica što je posljedica promjene navika, odnosno sve manje prisutnog svinjskog kolinja u domaćinstvima. Za to je puno razloga od toga da je sve manja ponuda svinja po seoskim dvorištima, sve je manje mesara koji se hoće baviti kućnim kolinjima, sve je manje prostornih uvjeta za to. Kućno kolinje je ipak težak posao, zahtjevan u mnogim segmentima za razliku od završne obrade svinjske polovice koja podrazumijeva da se napravi malo čvaraka, malo kobasica, obradi se slanina. To se još uvijek može i u kućnim uvjetima i stoga raste interes i za svinjskim polovicama, ali i samo za određenim mesnim kategorijama, primjerice masnoće za topljenje ili slaninom.
Ima li neka vrsta i kategorija mesa da joj je prodaja lani jako opala?
Sve više se traži pripremljeno meso
Već spomenuta junetina. Čak se više troši teletina koja je cjenovno skuplja od junetine. Iz toga se može zaključiti da nije razlog tom padu prodaje junetine samo cijena već općenito promjene u našim životnim navikama. Živimo sve brže, ostaje sve manje vremena za svakodnevnu pripremu hrane. Kao prodavač mesa u svakodnevnom kontaktu s kupcima primjetljivo mi je da kupci potražuju sve češće meso koje je sve više pripremljeno za završnu termičku obradu, dakle isječeno, samljeveno, upacano… Samo nosi kući, stavi u tavu, tepsiju, na roštilj, što prije i jednostavnije do ručka. Junetina je zahtjevna kategorija. Ona se mora polako termički obrađivati, dinstati, kuhati. To je proces koji iziskuje vrijeme i upravo je to, uz spomenuto poskupljenje, razlog da pada interes za junetinom.
Odnosi li se to i na popularne ćevape?
Ne, ali rijetke su iznimke i uglavnom se odnose na ljude koji imaju kod kuće svog ovčjeg mesa. Oni kupe mljevenu junetinu i onda kod kuće miješaju s tom ovčetinom. Ćevapi su izvorno muslimanski specijalitet i u njima ne bi trebalo biti svinjetine. Stoga se i moji ćevapi sastoje od 90 posto junetine i 10 posto ovčetine.
Priprema često podrazumijeva iskoštavanje mesa. Što se događa s kostima?
Kosti su u zadnje vrijeme jako tražena roba. Svi neupotrebljivi dijelovi za ljudsku prehranu, svaka dlaka, ostane na klaonici, a meni u radnju dođe samo iskoristivi dio i sve se može potrošiti. Ovlašteni zbrinjavatelj iz Sesvetskog Kraljevca za preuzimanje kilograma mog otpada koje su samo kosti, naplaćuje jednu kunu. Kako bih izbjegao taj trošak ja sam uveo prodaju kosti po 40 lipa za kilogram i ljudi ih uzimaju za ishranu pasa ili nekih drugih kućnih ljubimaca.
Vjerojatno ste u kontaktu s kolegama mesarima iz okolnih gradova. Imate li informacija je li potražnja za određenim kategorijama mesa kod njih drugačija nego kod vas, odnosno imaju li njihovi stanovnici drugačije prehrambene navike kada je meso u pitanju?
Možda je kod nas manja potražnja najskupljih kategorija mesa poput bifteka, ramsteka, različitih rolada te junećeg odreska (steak). Te kategorije mesa kod mene najviše kupuju ugostiteljski objekti. Dojam je da posljednjih godina ti ugostiteljski objekti, pogotovo fastfoodovi, kupuju kod mene sve više mesa što bi trebalo govoriti da im promet raste, možda od domaćeg stanovništva ili uslijed većeg broja posjetitelja koji dolaze u naše gradove. Uglavnom moji potrošači manje kupuju skupe kategorije mesa nego kod kolega iz okolice.
Znači li to da su Pakračani i Lipičani dobri kupci, nisu prezahtjevni, čangrizavi…?
Nisu prezahtjevni i čangrizavi, stvarno su dobri kupci, većina njih dugotrajni i stalni, dobro se poznajemo.
Je li vikendom u Pakracu veća potrošnja mesa?
Definitivno. Radnim danom je nešto malo manja potražnja mesa. Vikend je druga priča. I u obiteljima i u restoranskoj potrošnji. Vjerojatno ljudi imaju više vremena za kuhanje, dolaze gosti, nešto se slavi.
Ima li dio godine kada je potražnja veća za mesom?
Sezonski karakter pojedinih kategorija
Gledajući na količine to je apsolutno studeni i prosinac, znači doba tradicionalnih kolinja i blagdana. Tada je i nas trojica zaposlenih u radnji malo. Naravno interes za pojedine kategorije raste u određenom dijelu godine: u proljeće i ljeto. Tada počinje vrijeme vanjskih roštilja i dolazi do izražaja zahtjevnost kupca u pogledu pripreme mesa, da je isječeno, upacano, pomiješano. Slično je i s mljevenim mesom. Kada se ukiseli kupus za sarmu, ili naraste paprika za filovanje, onda se traži mljeveno meso. To me je naučio moj otac, znači da ta pravila vrijede jako dugo. Isto vrijedi i za suha rebra ili koljenice koje se kuhaju u vrijeme kiselog kupusa. Puno asortimana je sezonski. Isto tako je i s odojcima. Mada ih je moguće kupiti cijele godine, svi znamo kada je sezona prodaje odojaka i ove godine je bila velika potražnja uoči oba Božića. Mada sam i ja kao prodavač baš nezadovoljan s cijenom odojka. Ako je cijele godine kilogram bio 35 kuna, ne znam zašto uoči tih dana mora biti 48. Opet nisam ja kriv nego sam osuđen slijediti taj prodajni lanac ispred mene. Kupio sam ih žive po 28 kuna za kilogram i platio klanje 150 kuna, pa prijevoz. Zato sam prisiljen ugraditi sve troškove u svoju cijenu.
Odojak je jedan blagdanski obrok. Imate li u ponudi i ima li interesa za dimljenom šunkom uoči Uskrsa kao drugi običajni blagdanski obrok godišnje?
Imam i interesa ima, mada nije niti tu sve jednostavno. Uglavnom se traže manje šunke težine 6 do 7 kilograma i njih ću uvijek prodati. One teže od 10 kilograma, što je češća težina kod svinja, nema toliko potražnje. Šunke sam obrađujem i pripremam za dimljenje, solim ih, dimim i stavljam na zrak na sušenje. No tu je u trgovini drugi problem. Na taj način sam „u sol stavio“ i novce, likvidna sredstva koja su mi neophodna za svakodnevno obrtanje robe pa sam ponekad bio prisiljen tražiti u banci pozajmicu što ima svoju cijenu u vidu kamata. Onaj famozni proizvodni lanac ispred mene je kroz godine poslovanja stekao povjerenje i vjeruje u moje plaćanje. No ne preostaje mi ništa drugo nego čekati Uskrs da mi se novac vrati.
Imate li u ponudi i janjetinu?
Imam, mada se i njoj cijena povećala. Sada je 30 do 35 kuna po kilogramu žive vage malog janjeta, do 25 kilograma. Njega otpadne pola u klanju i bez 80 kuna ja nemam interesa ga prodavati.
Vlada je pokušala intervenirati u smislu zaštite kupaca ograničavanjem cijena nekih mesnih kategorija. Imate li vi interesa prodavati te kategorije po toj cijeni?
Ni slučajno i nemam ih u ponudi. Svinjski vrat prodajem samo bez kostiju, odnosno svinjsku lopaticu bez kosti prodajem kao drugi proizvod deklariran kao kocke za gulaš što je dozvoljeno i što rade i drugi moji kolege mesari.
Kupci kada dođu u radnju vide isječene komade mesa u rashladnim vitrinama i nikada se ne pitaju u kojem obliku vi dobivate to meso iz klaonice?
Isključivo u polovicama, bez obzira na vrstu. Imam ugovore s uzgajivačima koji hrane za mene stoku, osim junadi koju kupujem po potrebi i ovisno o ponudi. Za svinje imam ugovore s dvije farme u okolici Bjelovara. Tamo je i klaonica u kojoj tu stoku kolju iz usluge. Nekada ja, nekada netko iz usluge mi tu robu, uglavnom dva puta tjedno, utorkom i četvrtkom, doveze u prodavaonicu u Pakrac. Utorkom i petkom dolazi svježa piletina i suhomesnata roba.
Znači li to da kod vas nema stranog mesa, mesa iz Metroa, Getroa, niti smrznutog?
Kod mene nema takvog mesa i nikada nisam kupio smrznuto svinjsko, juneće ili teleće meso. Događa se da ga ponekad ja zamrznem jer je ponuda na tržištu, primjerice janjetine ili odojka bila povoljna. No to ja rasijecam, obilježavam datumom smrzavanja i vodim u potpunosti o tom procesu brigu da ono ostane ispravno i kvalitetno.
Koliko su vam konkurencija trgovački lanci kojih u Pakracu imamo tri, pa kada je u pitanju meso možda i četiri?
U bitku s trgovačkim lancima isključivo kvalitetom
Naravno da su mi konkurenti, mada bih se usudio reći da je to prije bilo i izraženije što zaključujem iz prometa. Pred nekih šest ili sedam godina sam neko vrijeme razmišljao o zatvaranju obrta i odlasku u inozemstvo gdje je moja struka dobro plaćena. No stanje se popravilo, valjda su potrošači ponovo počeli uvažavati kvalitetu jer ja se cijenom, kao niti uvjetima plaćanja, primjerice odgode i akcije, s trgovačkim lancima ne mogu boriti. Ne mogu ja kao mala radnja iz inozemstva uvesti šleper neke smrznute robe, što trgovački lanci mogu i rade. Kod mene je sve meso hrvatskog porijekla s tim da neki moji uzgajivači kupuju jako male telce ili odojke iz Rumunjske ili Poljske pa ih tove u Hrvatskoj.
Znači li to da je i suhomesnata roba vaše proizvodnje?
Da i osim spomenutih dimljenih šunki, to se odnosi na kobasice i slanine. Ja nemam nikakve industrijske pogone poput komora za zrenje i slično. Sve radim na klasičan način, kao ljudi kod kuće. Sada ih solim, dimim, dižem na tavan i kasnije deklariram, vakumiram i ponavlja se ona priča o zamrzavanju likvidnih sredstava.
Od tog suhomesnatog asortimana najprodavaniji mi je proizvod domaća kobasica. Ona je sada 62 kune svježa, odnosno 90 kuna suha pri čemu je u tome 25 posto PDV. Radimo i kulen, sušimo govedinu, ono što dozvoljava prostor i uvjeti koje imam i moja registracija obrta. Za proizvodnju polutrajnih proizvoda poput salama i hrenovke nisam registriran i u prodavaonici imam u ponudi te tuđe proizvode.
Imate li u ponudi onaj klasični seljački slavonski asortiman: čvarke, krvavice, švargle, svinjsku mast?
Traženi slavonski asortiman
Da. Potražnja za čvarcima je ogromna. Mast u malim pakovanjima od kilograma ili dva još nekako ide, ali u velikim pakovanjima, primjerice za pekare, moram prodati po jako maloj cijeni. Čvarci su sada po 115 kuna i kažu da je to puno. Ljudi se sjećaju vremena kada je bilo jako puno čvaraka, da su se bacali. No to je bilo i vrijeme drugačijih svinja, jako masnih. Svinje više nemaju takve masnoće pa nema niti čvaraka. A kada nečeg nema, cijena ide gore. Idu i krvavice, jako je tražen i švargl (tlačenica) i to tijekom cijele godine mada je meni problem praviti švargl i krvavicu u ljeti kada su temperature velike. Onda znam tu robu uzeti od Kudelića.
Znači li to da vi iz klaonice, osim pola dobivate i sve iznutrice?
Da, kada je u pitanju svinja dobivam sve iznutrice, ali ne teleće ili juneće. To je tako po ugovoru sa klaonicom koja vrši uslugu klanja.
S obzirom na konkurenciju u trgovačkim lancima koje oblike plaćanja primjenjujete?
Gotovina i kartice, a za račune veće od 500 kuna i plaćanje na više rata, onako kako to dozvoljava kartična kuća. Uvođenjem kartica u plaćanje promet mi se bitno povećao. Moram priznati da sam se bojao kartica, a razlog je bio to što ja stoku nabavljam kod naših seljaka gdje nema mogućnost plaćanja karticom nego platiš i voziš što je iziskivalo stvaranje obrtnog kapitala. Naplata kartice se vremenski čeka s time da vam kartične kuće uzimaju 3 do 5 posto vaše zarade a kartično plaćanje je sve prisutnije. Za sada to još mogu izdržati mada primjećujem da u brojnim trgovinama su prisutne dvojne cijene, jedne za karticu pa popust na plaćanje gotovinom.
Mesnica za kupce radi od 7 do 16 sati. S obzirom da sve meso dobivate u polama kada radite pripremu i obradu mesa?
Velik dio posla obavimo iza prodajnog prostora, u radno vrijeme prodavaonice. Ima nas trojica, ponekad je za prodajnim pultom dovoljan jedan, a dvojica rade na pripremi. Naravno ima posla oko soljenja ili dimljenja u pušnici koje nije moguće obaviti u radno vrijeme i to se radi poslije radnog vremena.
Sve u svemu za drugu takvu vašu mesnicu u Pakracu nema mjesta?
Mislim da nema. U Hrvatskoj je općenito problem sa strukovnim, obrtničkim školama sa deficitarnim zanimanjima kao što je i zvanje mesara. Bilo je i za mene samog teških trenutaka kada sam razmišljao o odustajanju od samostalnog obrta. To je težak i vrlo odgovoran posao, no tata je dobro usadio ljubav za taj posao i izdržao sam.