- PIŠE: Pakrački list
- 363
Za sve učenike koje imaju prebivalište na području gradova Pakraca i Lipika pripreme su započele 22. ožujka, a završile 20. lipnja, dakle samo nekoliko dana prije ispita. Radilo se u 14 termina, 14 dana, uglavnom subotom po 120 minuta. Gradovi Pakrac i Lipik su osigurali prostor i kvalitetne uvjete za izvođenje priprema te financijsku podršku, tako da je za sve maturante ponavljanje gradiva bilo besplatno.
Cilj je bio obraditi što veći broj tipskih zadataka. Sveukupno je bilo 476 zadataka za obje razine iz 25 matematičkih područja, u prosjeku preko 19 zadataka po poglavlju. Dodatno je bilo 80 zadataka za višu razinu iz pet područja (kompleksni brojevi, trigonometrija, što uključuje trigonometrijsku kružnicu, limese, kružnicu te derivacije s analizom funkcije), sveukupno 556 zadataka od kojih barem 450 različitih tipova. Puno sličnih zadataka pojavilo se i na nedavno održanom ispitu.
Prema anketi, maturanti su se izjasnili da su sve teme kvalitetno obrađene, a svidjelo im se što su mogli raditi timski. Oni koji su dolazili preferiraju pripreme uživo, a koji nisu dolazili smatraju da bi se ponavljanje gradiva trebalo provoditi i online. S obzirom da su se nakon završetka nastave počeli pripremati i za ostale ispite, mišljenja su da pripreme treba ranije početi i ranije završiti.
„Definitivno su bili odlična grupa, što se naročito odnosi na one koji su dolazili redovnije. Ovo je tek drugi put da se organizira ovakav tip priprema za maturante Lipika i Pakraca, pa će im dogodine sigurno biti još primjerenije. Njima je zadnje srednjoškolsko polugodište vrlo naporno, ali unatoč tome su na ove pripreme puno više dolazili u odnosu na prošlu godinu“, izjavio je voditelj priprema Nenad Kuzmanović koji je prema rezultatima ankete uspješno obavio svoj dio posla.
- PIŠE: Pakrački list
- 399
Svečano otvorenje izložbe „6 u 1 – Slavonske muzejske obljetnice 2024.“ održat će se u srijedu 2. srpnja u Muzeju grada Pakraca, u prostoru Malog dvora Janković. Izložba je nastala na poticaj Gradskog muzeja Požega te objedinjuje i predstavlja povijest i djelovanje šest slavonskih muzeja koji su 2024. godine obilježili važne obljetnice svoga rada: Gradski muzej Požega, Muzej grada Pakraca, Muzej likovnih umjetnosti Osijek, Zavičajni muzej Našice, Zavičajni muzej Slatina, Muzej Brodskog Posavlja.
„Pozivamo Vas da iskoristite ovu posebnu priliku i kroz izložbu upoznate bogatu povijest, priče i tradiciju čak šest slavonskih muzeja, koji će vam približiti svoje početke i razvoj muzejske djelatnosti u vlastitim sredinama. Radujemo se vašem dolasku!“, poručuju iz pakračkog gradskog muzeja.
- PIŠE: Franjo Delač
- 1115
U poslijepodnevnim satima u prodaji će biti novi, 635. broj „Pakračkog lista“.
Dugo vrelo ljeto
U trenutcima nastanka ovih redaka upravo smo upali u prvi ozbiljniji ovogodišnji toplinski val. Pa iako i dan danas postoje neki skeptici koji smatraju kako je globalno zatopljenje obična izmišljotina, većini nas sve je jasnije da se klima nepovratno mijenja. Zapravo pomalo iznenađuje lakoća kojom ignoriramo ozbiljne klimatske promjene i tendencije koje prijete u dogledno vrijeme nekoć plodnu slavonsku zemlju pretvoriti u polupustinju, a naše potoke i rječice u suha korita. Tako s određenom zebnjom pratim vodostaj Pakre koji je već sad izuzetno nizak, a prave vreline i suše tek su pred nama. Ne želim zvučati odveć pesimistično, ali bojim se da je budućnost prilično alarmantna i da bi uskoro pitka voda, čijim smo se obiljem i čistoćom donedavno dičili, mogla postati vrlo oskudan resurs čak i u našim krajevima.
Bilo kako bilo, život ide dalje i valja nam se s njim uhvatiti ukoštac kako znamo i „napasti“ ga onime čime najbolje rukujemo. Netko se tako hvata tipkovnice, netko drugi gletera, treći volana. U kratkom roku od svega mjesec dana, Pakrac je od grada bez ijednog službenog taksista odjednom postao grad s dvojicom, neobično sličnih naziva – TOMAŠ i TOMA T. Ipak, kojeg god Tomu da nazovete, možete se mirne duše prepustiti u sigurne ruke profesionalnog vozača, a ni cijenom vas neće „oderati“ – svjesni lokalnih prilika, kao i toga da se u maloj sredini poštenim pristupom može doći na dobar glas, a u suprotnom još puno brže na loš.
Ovo vrijeme godišta očigledno je inspirativno djelovalo na lokalne poduzetničke ambicije, jer osim naših dvaju Toma, u poduzetničke avanture upustile su se i dvije mlade žene – frizerka Nikolina iz Badljevine i fizioterapeutkinja Elvira iz Pakraca uz svesrdnu pomoć i podršku svojih supruga odlučile su se okušati u poduzetničkim vodama i ponuditi svoje usluge na tržištu. Svim novim poduzetnicima i poduzetnicama svakako želimo puno sreće i mnogo zadovoljnih klijenata.
Osim novih poduzetnika, dobili smo i novog gradonačelnika, pa možemo reći kako su nam u svakom pogledu zapuhali neki novi vjetrovi. Kako bismo vam ga još malo bolje približili, friškog smo gradonačelnika, a donedavnog učitelja i gradskog vijećnika Tomislava Novinca zamolili za intervju, čemu se rado odazvao.
Mjesec na odlasku obilježio je i Multipak, kako mu organizatori tepaju, „manifestacija dobrih vibracija“. I uistinu iz godine u godinu opravdava taj epitet. Manifestacija je to dobrog zvuka, interesantnih audiovizualnih sadržaja, primamljiv prvenstveno audiofilima, ali zapravo nudi, koliko god to „klišejasto“ zvučalo, ponešto za svakoga. Bilo da uživate u čaju, grahu, pivi, dobrom dokumentarcu ili, naravno, Hi-Fi opremi, koja mu je ipak glavni forte, Multipak nudi ponešto od svega toga, ali najviše i najvažnije upravo ono što su organizatori opisali kao „odličnu energiju i dobre vibracije dobrih ljudi“. Zato uostalom i opstaje sve ove godine i biva sve bogatiji i raznovrsniji, zato i privlači posjetitelje od Makedonije do Slovačke.
Što za jednu manifestaciju koja se održava u gradiću veličine Pakraca, priznat ćete, nije mala stvar.
PAKRAČKI LIST možete kupiti u KTC-u.
- PIŠE: Domagoj Ajman
- 4682
Nesvakidašnju i inspirativnu priču priredio nam je bračni par Blaženka (ex Juranović) i Philipp Kämpf koji su jučer sretno i uspješno završili svoju biciklističku avanturu od Züricha do Pakraca, naime odlučili su kako će se iz mjesta gdje žive i rade 14. lipnja električnim biciklima zaputiti ka Pakracu i tako na jedan novi i uzbudljiv način iskoristiti godišnji odmor koji bi svakako iskoristili za posjetu rodbine u Pakracu i Prekopakri. 
Za ovaj hvale vrijedan pothvat od 1330 kilometara bilo im je potrebno vrlo pomno, detaljno i oprezno isplanirati rutu, lokacije odmora, prenoćenja, pa i nepredvidivih situacija, za što se većinom pobrinuo Philipp, 54-godišnji Švicarac koji je prije 22 godine oženio 51-godišnju Prekopakranku Blaženku Juranović, a prije isto toliko godina je Blaženka i odselila iz Prekopakre.
„Supruga Blaženka radila je u Zürichu i tamo sam ju i upoznao. Imamo dvoje djece, sin je radio u kasinu kao krupije (osoba zadužena za vođenje igara, djelitelj karata i sl.), a sada je u vojsci u Švicarskoj i ima 20 godina, kći ima 21 i radi u osiguranju, oboje su ekonomske struke. Prije sam radio kao novinar nakon čega sam prešao na medijske komunikacije s javnošću koje obavljam za jednu veliku farmaceutsku tvrtku u Švicarskoj. Veliki sam ljubitelj biciklizma i to mi je omiljeni hobi, a osim po Švicarskim ulicama i brdašcima, par puta sam se vozio i na Omanovac iako na par mjesta ima vrlo zahtjevne uspone, posebice ako se vozite s običnim, a ne električnim biciklom“, ukratko je Philipp sažeo svoje najbitnije osobe i sporedne stvari.
Pretpostavilo bi se da je ideja započela s njegove strane, no upravo je Blaženka predložila kako bi bilo vrlo uzbudljivo dovesti se biciklima do njenog omiljenog mjesta, što Philippu baš i nije 'sjelo na prvu'. Budući da se i inače rekreativno bavi biciklizmom, ideju je pokušao racionalno obustaviti, što iz teške izvedivosti, što iz brige da im se nešto loše ne dogodi, a posebice Blaženki prema kojoj osjeća i odgovornost pri takvim avanturama.
„Sportom se ne bavim niti sam se ikad bavila, ali ova ideja došla mi je spontano, volim izazove i volim si postaviti cilj koji želim ostvariti. Puno pješačim, vozim bicikl, no puno češće sam na nogama, a otkako se pojavio Covid19, svake nedjelje pješačim 12 kilometara. Suprug Philipp puno radi i istovremeno i studira, a kada sam mu spomenula svoju ideju, blago rečeno nije dijelio isti entuzijazam poput mene“, kroz smijeh je započela Blaženka, nakon čega je Philipp podijelio svoje misli.
„Supruga je bila vrlo odlučna i ustrajna u svojoj namjeri pa sam pomalo počeo računati koliko bi nam dana trebalo za takav pothvat, imam li dovoljno godišnjeg odmora za takav put i na kraju došao do zaključka da bi najbolje bilo kupiti električne bicikle, iako ih dotad nisam baš preferirao. Tako mi je ta, ajmo reći luda ideja, iz dana u dan postajala sve realnija, kupili smo električne bicikle, izabrao sam rutu bez prevelikih uspona i prevoja, što je značilo i veću kilometražu, no uz manje napora. No i tad mi nije bilo jasno hoćemo li to moći izvesti ili ne, velike su vrućine, ako na karti neki dijelovi izgledaju ravno, ne mora značiti da su baš takvi i uživo, nerijetko sam pitao suprugu hoćemo li stvarno se upustiti u to ili ipak da stanemo na loptu, no s njene strane je uvijek bila intencija nastaviti po zamišljenom planu. Prevagnuo je cilj, a cilj je bio doći do Pakraca i Prekopakre, mojoj supruzi to puno znači, a samim time i meni. Da nismo imali to za cilj, da se radilo o nekoj drugoj državi i nekim drugim mjestima, možda bismo se okrenuli na pola puta i vratili nazad“, rekao je Philipp.
Cjelokupni put nije bio posut ružama, započeo je u 6 sati u Zürichu, a nakon što su uspješno dovezli do prve zamišljene etape, do jednog njemačkog restorana, tada su se pojavili i prvi problemi - Blaženki se zamračilo pred očima, a ustanovljeno je kako ju je do takvog stanja dovela dehidracija. Već sljedeći dan sve se vratilo u normalu, a da problemi ne stanu u Njemačkoj, pobrinula se mađarska šuma u kojoj je Blaženka probila gumu. Uslijedilo je guranje bicikla 3.5 kilometara do sela koje ih je prilično podsjećalo na Prekopakru, a u kojem im je nakon obilaženja par trgovina od najveće pomoći bio pristupačni dobronamjerni stariji gospodin Jozef s kojim su se jedva uspjeli sporazumijevati zbog jezične barijere, no "prekopakranskom" dobrom duhu u tijelu ovog mađarskog starčića bilo je vrlo jasno u kakvoj su se situaciji zatekli glavni junaci priče te je vrlo odlučno i konkretno riješio problem kako bi s novom gumom Kämpfi mogli nastaviti svoju avanturu. To je bio i posljednji problem na koji su naišli, cilj je itekako ostvaren, Blaženka nikad nije ni posumnjala da ova misija neće uspjeti, iako priznaje da je inače podosta pesimistična i oprezna osoba. No naglasili su kako su najprije napravili probnu vožnju od 70 kilometara kako bi otprilike imali uvid što ih čeka.
Phillipp s Jozefom
„Nakon 50 kilometara mi baš i nije bilo svejedno, a kad je Philipp ustvrdio da to nije šala i pitao me hoćemo li odustati, ja sam odlučno rekla - ne. Tješilo me što smo se taj dan žurili kući pa smo bržim tempom i vozili, dok će na proputovanju to biti proizvoljan tempo bez nekakvih vremenskih pritisaka, samo ležerno. Također, proradila je i dodatna lampica, ona koja mi je govorila da sam rođena u Pakracu, da volim doći ovdje, da mi je tu najljepše. Više puta godišnje obilazimo naše mjesto, a svake druge godine slavimo Božić u Prekopakri u krugu obitelji. Sada kada smo to ostvarili, mogu slobodno reći da su um i savjest jači od fizičkog napora, a bilo je itekako bolno i naporno“, zaključila je Blaženka.
Par je složno ustanovio kako su prošli jedno jako lijepo iskustvo, cilj je postignut te su presretni i ponosni na te činjenice, a kako i ne bi bili, ovo nije priča entuzijastičnih studenata u ranim 20-ima, u ovu priču bi se autor ovog teksta vrlo teško upustio, vjerujem kao i velika većina čitatelja, stoga veliki naklon glavnim akterima ove inspirativne avanture koja je završila sretnim i uspješnim završetkom u našem Pakracu iz kojeg tko god ode, ukoliko se ne vrati magnetnom silom, vrati se vlastitim naporom uz malu pomoć električnog pogona, kako i priliči sve modernijim i tehnološki opremljenijim vremenima.
Foto: privatni album
- PIŠE: Domagoj Ajman
- 1469
Grla Dalibora Maroševića Vilenjaka i Pavla Tepeša osvojili su vrijedna priznanja na tradicionalnoj priredbi „Zlatne grive Zlatne doline 2025.“ održanoj 22. lipnja u Mihaljevcima u organizaciji Konjogojstvene udruge „Vallis Aurea“ iz Požege. U kategoriji kobila sa ždrijebetom četverogodišnja Vilma je osvojila šampionsko grlo cijele požeško-slavonske izložbe u pratnji Dalibora, što mu je za rukom pošlo i prije 4 godine s kobilom Šarom. Također, Vilma je kroz godine pa do sada nanizala pobjede u tri različite kategorije - omica, kobila bez ždrijebadi te nedavnu posljednju u nizu u kategoriji kobila sa ždrijebadi, dok je Pavle Tepeš sa šestogodišnjim Zekom u kategoriji starih pastuha osvojio 1. mjesto.
Marošević i Vilma - foto: Kronika požeško-slavonska
Tepeš i Zeko - foto: Kronika požeško-slavonska
„Ove godine imali smo sponzore iz Pakraca pa se zahvaljujem tvrtkama Šume Hala i Termometal Pakrac, osim po osvojenim nagradama, ovogodišnju izložbu pamtit ćemo i zbog 30 godina postojanja udruge „Vallis Aurea“ povodom čega je bila još bolja i svečanija“, rekao je Marošević.
Marošević je tako uspješno nastavio desetogodišnji niz odličnih rezultata sa svojim grlima na mihaljevačkim izložbama, a ponosan može biti i Pavle koji se drugu godinu zaredom vraća s pobjedničkim grlom u kategoriji starih pastuha.
Foto: privatni album
- PIŠE: Franjo Delač
- 2516
Hodočasnici su iz Okučana 20. lipnja krenuli na veliko hodočašće pješice u Podmilačje u BiH (u blizini Jajca), u svetište sv. Ivana Krstitelja. Izrazili su želju podijeliti ovu lijepu vijest kako bi se možda i netko drugi odlučio na sličan poduhvat. U nastavku prenosimo njihove dojmove s puta.
„Dolazak u svetište Svetog Ivana Krsitelja u Podmilačje ne može se riječima opisati, to treba doživjeti! Sav umor, iscrpljenost, žuljevi i malaksalost briše pogled na veličanstvene tornjeve dviju crkvi u Podmilačju.
S krunicom u ruci, u molitvi, pjesmi, razgovoru i tišini hodočasnici Vladimir Dado Ćosić, Ante Golub, Kristijan Matić, Antun Roždijevac, Renato Kričančić, Dalibor Ilinović, Marijo Jeličić, Drago Šarić, Mate Janković i dva Daruvarčana, Mijo Marijanović i Ivo Šugić, netko po prvi, netko drugi, a netko po peti put nosili su svoje zahvale, preporuke, nakane i zamolbe put svetišta svetog Ive u Podmilačju.
Ljepota zajedništva i briga jednih za druge liječila je žuljeve, a bolne i umorne noge činila snažnima i ustrajnima. Vjerujem da su mnogi koji su i ove godine iskusili poteškoće puta, ali i zadovoljstvo zbog izvršenih zavjeta, molitava i žrtava već odlučili, ako to bude Božja volja, i dogodine krenuti istim putem ka velikom svetištu u Podmilačju“, javlja nam hodočasnik Željo Ćosić.