- PIŠE: Domagoj Ajman
- 1484
Grla Dalibora Maroševića Vilenjaka i Pavla Tepeša osvojili su vrijedna priznanja na tradicionalnoj priredbi „Zlatne grive Zlatne doline 2025.“ održanoj 22. lipnja u Mihaljevcima u organizaciji Konjogojstvene udruge „Vallis Aurea“ iz Požege. U kategoriji kobila sa ždrijebetom četverogodišnja Vilma je osvojila šampionsko grlo cijele požeško-slavonske izložbe u pratnji Dalibora, što mu je za rukom pošlo i prije 4 godine s kobilom Šarom. Također, Vilma je kroz godine pa do sada nanizala pobjede u tri različite kategorije - omica, kobila bez ždrijebadi te nedavnu posljednju u nizu u kategoriji kobila sa ždrijebadi, dok je Pavle Tepeš sa šestogodišnjim Zekom u kategoriji starih pastuha osvojio 1. mjesto.
Marošević i Vilma - foto: Kronika požeško-slavonska
Tepeš i Zeko - foto: Kronika požeško-slavonska
„Ove godine imali smo sponzore iz Pakraca pa se zahvaljujem tvrtkama Šume Hala i Termometal Pakrac, osim po osvojenim nagradama, ovogodišnju izložbu pamtit ćemo i zbog 30 godina postojanja udruge „Vallis Aurea“ povodom čega je bila još bolja i svečanija“, rekao je Marošević.
Marošević je tako uspješno nastavio desetogodišnji niz odličnih rezultata sa svojim grlima na mihaljevačkim izložbama, a ponosan može biti i Pavle koji se drugu godinu zaredom vraća s pobjedničkim grlom u kategoriji starih pastuha.
Foto: privatni album
- PIŠE: Franjo Delač
- 2533
Hodočasnici su iz Okučana 20. lipnja krenuli na veliko hodočašće pješice u Podmilačje u BiH (u blizini Jajca), u svetište sv. Ivana Krstitelja. Izrazili su želju podijeliti ovu lijepu vijest kako bi se možda i netko drugi odlučio na sličan poduhvat. U nastavku prenosimo njihove dojmove s puta.
„Dolazak u svetište Svetog Ivana Krsitelja u Podmilačje ne može se riječima opisati, to treba doživjeti! Sav umor, iscrpljenost, žuljevi i malaksalost briše pogled na veličanstvene tornjeve dviju crkvi u Podmilačju.
S krunicom u ruci, u molitvi, pjesmi, razgovoru i tišini hodočasnici Vladimir Dado Ćosić, Ante Golub, Kristijan Matić, Antun Roždijevac, Renato Kričančić, Dalibor Ilinović, Marijo Jeličić, Drago Šarić, Mate Janković i dva Daruvarčana, Mijo Marijanović i Ivo Šugić, netko po prvi, netko drugi, a netko po peti put nosili su svoje zahvale, preporuke, nakane i zamolbe put svetišta svetog Ive u Podmilačju.
Ljepota zajedništva i briga jednih za druge liječila je žuljeve, a bolne i umorne noge činila snažnima i ustrajnima. Vjerujem da su mnogi koji su i ove godine iskusili poteškoće puta, ali i zadovoljstvo zbog izvršenih zavjeta, molitava i žrtava već odlučili, ako to bude Božja volja, i dogodine krenuti istim putem ka velikom svetištu u Podmilačju“, javlja nam hodočasnik Željo Ćosić.
- PIŠE: Pakrački list
- 739
Ravnateljica Gradskog društva Crvenog križa Pakrac Danijela Kiš danas je izdala službeno priopćenje koje prenosimo u cijelosti:
„Poštovani građani,
Obzirom da netko tko se lažno predstavlja iz Udruge Crveni križ naziva naše građane starije dobi i pokušava doći do određenih informacija, želimo Vas obavijestiti da ne nasjedate na takve pozive, ne razgovarate s nepoznatim ljudima i ne dajete nikakve informacije o svojim primanjima i računima.
Vjerujemo da se radi o mogućoj prijevari jer GDCK Pakrac ne provodi nikakva telefonska istraživanja niti prikuplja informacije bilo kakve vrste od građana Pakraca i Lipika.
Čuvajmo svoje starije!“
- PIŠE: Franjo Delač
- 1648
Pavao (Pajo) i Ivanka (Ika) Andričević u skladnom su braku već preko 60 godina. Vjenčali su se 27. ožujka 1965. godine, a sin Marijan i snaha Snježana koji žive s njima u istom kućanstvu, zajedno s kćeri Olivom te njihovom djecom, odnosno unucima slavljenika, organizirali su im proslavu iznenađenja. Iako su je u tajnosti planirali mjesec i pol dana, Pavao i Ivanka nisu slutili što im se sprema. U subotu, 10. svibnja rekli su im da ih voze na proslavu rođendana unuke i praunuka iz Filipovca te ih suptilno nagovorili da se dodatno dotjeraju. Rekli su im da kod njih u kući nije bilo mjesta za proslavu, pa je ona eto zbog toga organizirana u društvenom domu u Badljevini.
„Pitala sam kćer Olivu da ispečemo kolač, rekla mi je da ne treba. Kad smo zašli u salu, vidjeli smo puno ljudi. Vidimo svoje susjede, nije nam jasno zašto bi oni došli našim unucima na rođendan. Kad smo ušli, mislila sam da će nam srca puknut'. Kad je Snježana rekla da su nam pripremili proslavu za 60. godišnjicu braka, krenula sam plakati“, govori Ivanka. „Mladenci“ su na proslavi ostali do 23 sata, a društvance se zadržalo još barem dva sata više. Na proslavi im je svirao one-man-band Gašo, koji je obećao da će im na 70. obljetnici svirati badava.
Priča kako su se u subotu svi nekamo razišli. Kad je pitala sina gdje su joj kći Oliva i snaha Snježana, rekao joj je da se dotjeruju. Unuka iz Crikvenice pitala ju je što će obući, pa kad je odgovorila, trenirku i patike, rekla joj je neka radije obuče haljinu, jer da će svi biti u haljinama. Baka i djed htjeli su unucima ponijeti poklone, ali i od toga su ih uspjeli odgovoriti. Iako im je ponašanje ukućana taj dan bilo pomalo neobično, ni na kraj pameti im nije bilo što se sprema.
Jedna od zanimljivosti naših slavljenika koja se može zapaziti na prvu jest da ni dan danas ne nose dioptrijske naočale. Ivanka doduše ima naočale za čitanje, ali u svakodnevnom ih životu ne koristi. Unatoč tome što se nakon dugog životnog staža i dalje dobro drže, Pavao se našalio, „Mi smo već takoreć' otpisani. Čekamo smrt“.
Ništa bez Gaše
Djeca Drugog svjetskog rata
Pavao je rođen u Badljevini, 27. listopada 1940. godine, a Ivanka 11. veljače 1943. Možemo ih nazvati ratnom djecom, pogotovo stoga što je Ivanka u Drugom svjetskom ratu bila ranjena. „Ranjena sam 1945. godine. Na kuću u Badljevini je pala granata i ranila mene i brata. U bolnici sam bila četiri mjeseca“, priča te dodaje kako ona i brat imaju na licu identične ožiljke od tog nemilog događaja.
Osim što su suseljani, ovi rođeni Badljevčani u djetinjstvu su bili i susjedi, tako da se znaju cijeli život. „U djetinjstvu smo se igrali s vršnjacima. Djetinjstvo je bilo lijepo iako je bilo skromno, sirotinjski. Nas je bilo petero djece, dvije sestre i nas tri brata. Najstarija sestra i jedan brat su u Francuskoj i oboje su još živi“, govori, a na moju napomenu kako očigledno imaju dobre gene, govori mi kako im je otac umro sa 68 godina, dok je mama doživjela 83. „Nekad se sjetim prošlosti i čini mi se kao da nije to tako davno bilo“, kaže Pavao, a na pitanje koliko je razreda škole završio, odgovorio je s „peti načet“, jer školu je završio taman u vrijeme kad se osnivala petoljetka.
Nakon škole bavio se poljoprivredom. Pavao se družio s Ikinim bratom, pa se tako zbližio i s njom. Nakon vjenčanja živjeli su s Ikinom mamom i očuhom, da bi nakon nekog vremena kupili staru, „nabijanu“ kuću od Pavlovog djeda. Pavao je u to vrijeme otišao raditi u Njemačku, kako bi zaradio za izgradnju nove kuće, a kao gastarbajter je odradio četiri godine. S novcem zarađenim u Njemačkoj kupio je građevinsko zemljište, u ono vrijeme platio ga je gotovo četiri tisuće njemačkih maraka.
Kad se vratio, imao je 33 godine te se bacio na gradnju kuće. U to vrijeme sami su pravili ciglu i dobrano se naradili, podsjeća se, ali su zato napravili veliku kuću koja uznosito stoji i danas i u kojoj žive zajedno sa sinom Marijanom i snahom Snježanom.
„Sad trebamo jedno drugom. Da si dohvatimo vode, kruha, kad djeca odu na posao. Dok smo skupa, dobro je“, kaže Ivanka te naglašava kako se sa snahom još nikad dosad nije porječkala. „Predobra je“, kaže. S njima su u djetinjstvu živjele i unuke Bernarda i Marijana, koje su se vremenom udale i odselile. Ni mladim „zetovima“ naši mladenci nemaju što prigovoriti.
Stol naših slavljenika bio je ukrašen fotografijama iz mladosti
Pavao je 18 godina radio u daruvarskoj Novogradnji, kao stolar, dok je Ivanka cijeli život radila u badljevačkoj Budućnosti, koja je u prošlosti bila poznata i pod nazivima Jedinstvo, odnosno Sloboda. U trgovini u Badljevini prije rata se između ostaloga prodavao i namještaj. „Voljela sam svoj posao, a kad radiš, tad još i vrijediš“, govori Ivanka.
„Volim kad se ljudi vesele“
S mirovinom su, kažu, zadovoljni, jer ima ih koji primaju i manje. Financijsku sliku popravi i mirovinica koju je Pavao zaslužio za četiri godine rada u Njemačkoj.
Dok je bio mlad, Pavao se podsjeća kako su se skupljali u prostoriji u središtu sela. „Seoska omladina je skupila novac i kupili smo si radio. Imali smo jednog koji je znao sa strujom, pa bi nam povezao 20 baterija, to bi trajalo mjesec dana“, govori, a sjeća se i čestih seoskih zabava s priredbama na kojima se okupljalo mnogo ljudi.
U selu je prije bilo više ljudi. Puno ih je otišlo u Zagreb, pa je Pavao imao takvu priliku, koju je ipak propustio. U vojsku je išao 1960., a vratio se 1962. „Javio sam se u mornaricu, sviđala su mi se mornarska odijela. Tada je u Pakracu načelnik vojnog odsjeka bio Milivoj Bunčić iz Omanovca, a moji teta i tetak bili su mu susjedi. U mornaricu me nisu htjeli primiti jer sam im bio premršav“, podsjeća se.
Kći Oliva rođena je 1961. godine te je isto kao i majka veći dio radnog vijeka provela u badljevačkoj Budućnosti. Njen je život obilježila obiteljska tragedija jer joj je suprug umro u dobi od svega 33 godine te je ostala sama s dva sina. Danas je u mirovini i svakodnevno obilazi roditelje te im pomaže dok su Marijan i Snježana na poslu. Marijan je rođen 1966. godine, a u mladosti je svirao u bendu s Brankom Kopom, Zdravkom Čapekom i Zlatkom Martinovićem, dok im se kasnije pridružio Šuorek iz Daruvara. Vježbe su imali u obiteljskoj kući, na katu.
U proslavi iznenađenja sudjelovala je čitava obitelj, sve do praunučadi
Razmišljajući o godinama koje nose, Ivanka govori kako je bitno da se možeš poslužiti i da te um sluša. „Ne daj Bože da me netko služi. Samo da ne legnemo u krevet. Život se je produžio, ali kosti propadaju“, govori.
Što se potomaka tiče, naši su mladenci zasad dogurali do dvoje djece, četvero unučadi i petero praunučadi. Dvoje praunučadi su u Crikvenici, jedan u Italiji i još dvoje u Filipovcu. Najstariji praunuk ima 16 godina, a najmlađi 4, a svi su bili na proslavi godišnjice braka.
Snaha Snježana jako je zadovoljna svekrvom i svekrom te govori kako su je lijepo prihvatili. „Kad smo bili mladi, baka je čuvala djecu, unučad. Sve to ima svoje prednosti. Danas više nitko nikoga ne želi trpjeti, vremena su takva. Ja sam se s njima uklopila i prihvatili smo jedni druge. Četvero nas je, svi imamo svoje osobnosti, ali ako i dođe do nekih neslaganja, svatko ode na svoju stranu i radije šutimo nego da se svađamo. Sad kad su ostarjeli, nema šanse da bismo ih ostavili same, a i mi smo sad sami, jer i naša su djeca otišla“, govori Snježana.
Pavao se za kraj našeg druženja podsjetio kako je i on nekoć svirao na mnogim sličnim prigodama kao što je bila njihova proslava iznenađenja. „Volim kad se ljudi vesele“, zaključuje naš vedri domaćin, a tom se stavu priklonila i vedra domaćica.
Ne znam jesu li prije 60 godina na svom vjenčanju razmišljali o tome hoće li danas biti živi te i dalje zajedno ili kako će im život izgledati, ali iz svega viđenog, da su i zamišljali budućnost u poznim godinama, teško da bi mogli zamisliti bolju. Uz njih su brižni sin i snaha, imaju divnu unučad i praunučad, zdravlje ih još dosta dobro služi, a i mirovine su dovoljne za njihove skromne prohtjeve.
Jer, ipak sreća nije u hrpi novca, već u ljubavi koju čovjek može podijeliti sa svojim najbližima.
- PIŠE: Franjo Delač
- 1450
U prošlom smo broju pisali nešto o natjecanju Worldskills Croatia. Radi se o najvećem natjecanju strukovnih škola u ovom dijelu Europe koje se svake godine održava na Zagrebačkom Velesajmu, a ove je godine trajalo od 9. do 11. travnja i okupilo više od 400 najboljih učenika iz cijele Hrvatske koji su se natjecali u 44 discipline.
Pakrački fizioterapeuti mogu se pohvaliti jedinstvenim postignućem, naime, već četiri godine zaredom na ovom su prestižnom natjecanju pod vodstvom mentorice Marine Grčević osvojili jedno od prva tri mjesta. Uspjeh je time veći ako uzmemo u obzir da se na ovom natjecanju osim naših natječu i brojni strani učenici iz Crne Gore, Mađarske, Danske, Estonije, skandinavskih zemalja...
Kako to otprilike izgleda, pojasnila nam je njihova profesorica Grčević, inače magistra fizioterapije. „Natjecanje traje tri dana. Natjecatelji imaju dva sata za razgled i upoznavanje prostora u kojemu se natjecanje odvija. Nakon prvog dana, navečer slijedi svečano otvorenje uz prigodni program i uzvanike. Drugi dan natjecanja traju cijeli dan. U posjet dolaze učenici osmih razreda iz cijele Hrvatske, to je more učenika. Dolaze se upoznati sa strukama kako bi eventualno na temelju onoga što vide mogli odlučiti jesu li za neku strukovnu školu“, govori mentorica te dodaje kako svaka disciplina ima i dio koji se zove „isprobaj vještinu“. Ondje osmaši i ostali mogu gledati natjecatelje, ali i sami isprobati nešto vezano uz struku.
Osvojiti medalje četiri godine zaredom na takvom natjecanju jedinstven je poduhvat. Fizioterapeuti, o kojima ovom prigodom pišemo, moraju pokazati znanje iz sve četiri godine, iz područja tri predmeta, a to su fizikalna terapija, kineziterapija i kineziometrija, a pritom i javno demonstrirati edukaciju pacijenta vezano uz određenu dijagnozu.
Worldskills je najveće natjecanje strukovnih škola u ovom dijelu Europe
„To nije lako i ne može to svatko odraditi, jer koliko god netko bio odličan učenik, ako ima jaku tremu, u toj tremi blokira. Zato sam tražila učenike koji se mogu nositi s tremom. Pripreme traju dugo. Ako u generaciji ima više kandidata, provodi se školsko natjecanje. Ove je godine situacija bila takva da je samo Hana bila zainteresirana, tako da sam radila samo s njom. Zahtjevno je, teško i treba jako puno vremena i odricanja da se izbruse svi detalji“, objašnjava mentorica.
Prvo mjesto na ovom natjecanju donosi izravan upis na fakultet, dok drugo i treće mjesto donose dodatnih 10 posto na ukupan broj bodova. Na državno natjecanje dolazi osam najboljih iz svoje generacije. Plasman osiguravaju preko izlučnih međužupanijskih natjecanja koja prethode onom državnom, a slijede nakon školskih koja se održavaju u svim fizioterapeutskim školama u Hrvatskoj.
„Kriteriji su vrlo strogi. Josipu Biliću (osvajaču zlata prije tri godine) htjeli su skinuti bodove jer je imao bradu, od čega su ipak odustali jer su bradu imali i gotovo svi ostali muški natjecatelji. Hani Basarić (ovogodišnjoj srebrnoj) bodove su na međužupanijskom oduzeli zbog šminke. Gleda se znanje, nastup, komunikacijske vještine, izgled uniforme, pristup pacijentu. Mi ne znamo točno koji su kriteriji, ali pretpostavljamo i na temelju toga ih pripremam. Zadaci moraju biti izvršeni po najvišim standardima fizioterapije“, završava svoj uvod mentorica Grčević, nakon čega je riječ prepustila laureatima.
Hana i Mateja opravdale visoka očekivanja
Hana Basarić iz Novske ovogodišnja je osvajačica srebrne medalje. „Zacrtala sam si da želim biti među prvih troje. Nakon natjecanja nemaš dojam kako si prošao, u glavi vrtiš sve greške koje si napravio ili misliš da si napravio, uspoređuješ se s drugima i onime što su oni rekli“, započinje Hana opis svog iskustva.
Ovogodišnja laureatkinja, Hana Basarić
Na međužupanijskom natjecanju napravila je više od onoga što je bilo traženo. „Srećom, na vrijeme sam to uočila. Kad odradite zadatak, morate uvijek još nešto nadopisati, ispratiti pacijenta i raspremiti prostor. Vrijeme mi je isteklo, a ja zbog ispravljanja uočene greške još nisam stigla sve obrisati, zbog čega sam se izdeprimirala“, govori. Nakon odrađenog zadatka, otišla je u drugu prostoriju i čekala rezultate tri sata tijekom kojih se izjedala i bila ljuta na sebe. Žestilo ju je što nije dobro pročitala zadatak, a znala je kako ga je mogla napraviti kako treba.
Srećom, kad su napokon stigli rezultati, vidjela je kako je četvrta i da prolazi na državno. „Da nisam prošla, a znam da mogu, osjećala bih se baš glupo. S obzirom da su moji prethodnici godinama unazad prolazili, isto se očekivalo i od mene“, govori Hana.
S nastupom na državnom bila je zadovoljna, pri čemu kaže kako je prvi dan bio najbolji, drugi dan imala je sitne greške, ali kroz priču s drugima shvatila je da su ih radili i oni. Na prezentaciji je imala manjih problema jer u priči voli otići naširoko i detaljno, kaže. Zbog kratkog roka od deset minuta imala je osjećaj da to nije odradila onako zna i umije. Na kraju krajeva bila je druga, a s minimalnom razlikom pobijedila je djevojka koja je bila s njom i na međužupanijskom. „Nas dvije smo bile najviše zabrinute oko toga hoćemo li uopće proći na državno“, zaključuje svoju srebrnu priču Hana.
Mateja Matić prošlogodišnja je osvajačica brončane medalje, dolazi iz Pakraca, a nakon srednje škole odabrala je studij sestrinstva. O svom putu prema medalji rekla je sljedeće: „Još na školskom natjecanju nisam vjerovala da ću proći. Kad sam saznala da sam upravo ja pobijedila, bila sam u šoku. Nakon toga dosta sam vježbala komunikaciju i radila na kontroli treme. Pristup pacijentu mora biti dovoljno opušten, ali istovremeno i dovoljno autoritativan. To sam brusila kroz pripreme s profesoricom i drugima iz razreda“, govori.
Na državno je upala s osmim rezultatom od svih osmero koji su se plasirali, a na kraju je osvojila treće mjesto, pri čemu joj je drugo pobjeglo za marginalnu razliku, što je doživjela kao ogroman napredak i velik uspjeh.
Dva Josipa za zlato i broncu
Josip Šundalić iz Feričanaca pohađao je pakračku školu za fizioterapeute sve četiri godine, a sad studira fizioterapiju u Orahovici. Kaže kako zapravo nije trebao ići ni na školsko natjecanje, jer ispred njega je bilo par djevojaka koje su kotirale kao ozbiljne kandidatkinje. Jako je želio da ga profesorica odabere kako bi mogao pokazati što može. „Profesorica me na kraju trećeg razreda pitala, znaš li koliko se trebaš truditi? Rekao sam, znam“.
U četvrtom je razredu ostao u užem krugu s jednom djevojkom koja je, govori, znanjem bila dosta ispred njega. Odradili su i nekoliko proba na kojima je, prema Josipovom mišljenju, bila bolja od njega. Na kraju je kod nje interes za natjecanje opao, što ga je dodatno motiviralo i potaknulo na učenje. Trema mu, kaže, nije bila problem, a profesorica je dovodila dva razreda da ga gledaju kako bi ga pripremila na uvjete kakvi su na natjecanju. „Satima sam učio mišiće. Dugo smo se pripremali. Jednom sam i to neposredno pred samo natjecanje u danu ruke oprao i dezinficirao 120 puta, tako da mi je koža ispucala“, prisjeća se svojih priprema te dodaje kako je na međužupanijskom zbog jedne banalne pogreške bio treći, ali to je bilo dovoljno za plasman na državno.
Poker asova mentorice Grčević
Na državnom je natjecanju osvojio broncu čime, kaže, nije baš bio naročito zadovoljan. Nezadovoljan suđenjem, čak se i žalio komisiji. Smatra kako je sva tri dana odradio korektno, a na edukaciji i komunikaciji vjerojatno bio i najbolji.
Šundalić je danas na drugoj godini fakulteta u Orahovici, pri kojemu je uzgred budi rečeno ustanovljen Centar za dijagnostiku, liječenje i rehabilitaciju kardiovaskularnih bolesti, najsuvremeniji u Europi, na kojemu studenti odrađuju praksu na pacijentima.
Na kolegu se nadovezao imenjak Josip Bilić iz Sesveta kod Pleternice, inače student treće godine u Orahovici i osvajač zlatne medalje s državnog prvenstva prije tri godine. Za razliku od kolega, Bilić nije pohađao pakračku srednju školu sve četiri godine. Prvi razred srednje upisao je tehničku školu, nakon čega se prebacio u drugi razred fizioterapeuta. Prije prelaska u fizioterapeute, morao je položiti razliku predmeta, a kad je krenuo u školu, nije ni znao da postoji državno natjecanje.
„U trećem razredu sam saznao za natjecanje i odmah se zainteresirao, jer stvarno volim ovo zanimanje i pronalazim se u njemu. Na školskom natjecanju imao sam tremu, nisam znao što će me točno dočekati. Bilo je gusto između mene i još jednog kolege, ali na kraju sam ipak ja prošao na međužupanijsko u Pregradi, u Zagorju. Tamo je bilo devet predstavnika drugih škola, među kojima sam upoznao i neke moje današnje kolege na fakultetu“, priča Bilić.
Međužupanijsko je već bilo dosta zahtjevnije. Dugo su ga pripremali i nije želio iznevjeriti svoju mentoricu ni sve one koji su od njega imali određena očekivanja. „Trema me pratila cijelo vrijeme, ali nekako sam se uspio „održati na životu“. Trudio sam se raditi onako kako smo radili na pripremama. Završio sam dvije minute prije vremena i čim sam izašao van, odmah sam počeo razmišljati o tome kako sam sigurno negdje pogriješio“, govori, pri čemu se bojazan ipak pokazala neopravdanom, jer završio je kao prvi i otišao na državno baš kao i kolega Frklić iz pakračke škole godinu dana prije njega.
„Dotad nisam često išao u velike gradove, iako se natjecao jesam, jer sam prije trenirao karate, ali to su ipak bila manja natjecanja. Kad sam stigao u Zagreb, meni je to izgledalo kao Space Shuttle. Kad sam stigao u kabinete u kojima se naše natjecanje održavalo, trudio sam se upiti svaki detalj, svaku sitnicu, od kreveta, komoda, loptica koje su se ondje nalazile“, nastavlja priču Bilić.
Na natjecanju je imao fizikalnu i kineziterapiju. Na fizikalnoj su, govori, imali elektroterapiju, koju je upravo tjedan dana ranije radio u sklopu prakse u Lipiku, na identičnom aparatu. Na kineziterapiji su dobili dijagnozu lumboišijalgije (išijasa) koju je često imao na vježbalištima. Bio je zadovoljan svojim izvedbama, a vjetar u leđa dali su mu i članovi komisije koji su mu kasnije prišli i popričali s njim.
Zadnji dan došao je red na edukaciju, odnosno prezentaciju. „Imao sam rok od šest do sedam minuta, a ja sam prešao na osam. Mislio sam da sam to dobro odradio i da mi prekoračenje roka nitko neće uzeti za zlo. Na kraju nisam znao što očekivati. Kad je profesorica došla s privremenim rezultatima i vidio sam da smo prvi, to me prebacilo u stanje šoka. Ni danas nisam u potpunosti svjestan tog uspjeha“, dodaje Bilić, pri čemu zahvaljuje profesorima na svoj pomoći i podršci koju su mu pružali.
Kad vidi da se medalje iz Pakraca osvajaju četiri godine zaredom, kaže kako osjeća zahvalnost i ponos. „Otvorili smo neka vrata, podigli standarde, osigurali prijenos iskustva. Razrednici svaka čast na četiri medalje zaredom. Njihove sam rezultate iščekivao kao i svoje i stvarno su me razveselili“, govori za kraj.
„Rezultati su mi najveća nagrada“
Profesorica se u pripremi naših medaljaša koristila učenicima starijih generacija koji su već prošli iskustvo s natjecanjem. „Kad pripremam učenika jedne generacije, zovem mlađe, zainteresirane iz drugog i trećeg razreda. To olakšava i meni, jer mogu vidjeti što i kako točno radim, a dalje to samo brusimo. Znanje je osnova i njega moraju imati, bez toga nema ništa“, kaže mentorica i dodaje kako su svake godine išli kod županice na dodjelu nagrada zbog ostvarenih rezultata.
Najteže joj je, kaže, bilo pronaći vrijeme. Zahvalna je kolegama koji su puštali učenike sa sata da bi se pripremali. Ističe kako je u ove uspjehe uloženo puno njenog i njihovog slobodnog vremena. Iako za svoje napore nije dobivala konkretne financijske bonuse, kaže kako joj je neka mala satisfakcija to što su za vrijeme natjecanja odsjedali u zaista vrhunskim hotelima, od četiri ili pet zvjezdica. „S Matejom smo bili u Sheratonu, imali smo butlera koji nam je otvarao vrata, nismo navikli na te standarde“, kaže.
Ipak, ističe kako joj je najveća nagrada kad nakon sve gužve i gungule stignu rezultati i vidi da su opet došli do medalje. Osim iskrenih čestitki na uistinu nesvakidašnjem nizu medalja, preostaje nam da ih poželimo još te da marljivi i talentirani pakrački fizioterapeuti nastave predstavljati sebe, svoje profesore, mentore, školu i grad u najboljem mogućem svjetlu.
- PIŠE: Domagoj Ajman
- 1083
Na čelu s predsjednicom udruge Anom Romanić, članovi Udruge antifašističkih boraca i antifašista Pakrac-Lipik danas su položili vijence kod spomenika „Ranjenom borcu“ na Trgu bana Josipa Jelačića u Pakracu povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe. Počast je također odana u Lipiku te kod kosturnice u Gavrinici.
Dan antifašističke borbe obilježava se 22. lipnja na spomen osnutka Prvog sisačkog partizanskog odreda, 22. lipnja 1941. godine, u šumi Brezovica kod Siska.