Vijesti

: PIŠE: Pakrački list; 09. travnja 2025; 412

piše: Jelena Hihlik

Višednevnim obilježavanjem proslavili smo ovogodišnji Dan Grada Pakraca, ujedno i blagdan njegovog nebeskog zaštitnika sv. Josipa. Pakrac je status grada dobio nakon završetka Domovinskog rata - 1997. godine, a znate li zašto je za zaštitnika izabran upravo sveti Josip?

Osim što je sv. Josip jedan od omiljenih svetaca u hrvatskom narodu te je i odlukom Hrvatskog sabora 1687. proglašen njegovim zaštitnikom, u jednoj od najstarijih kanonskih vizitacija Pakraca (1757. i 1758). pronađen je podatak kako je u to vrijeme u Pakracu postojala drvena župna crkva posvećena upravo ovom svecu. Zagrebački biskup Franjo Thauszy odredio je tih davnih godina da u Pakrac pođe kanonik i opat Ivan Krstitelj Paxy koji je trebao obaviti kanonsku vizitaciju pakračke župe i okolnih kapela. Zahvaljujući Paxyju koji je nakon posjeta podnio opširan izvještaj na latinskom jeziku o tadašnjem stanju crkava i kapela na ovom području, upravo u tom izvještaju pronalazimo dosada jedini poznati opis tadašnje župne crkve sv. Josipa koja je sagrađena nakon one gotičke u Starom gradu Pakracu. U toj je vizitaciji ostalo zapisano i kako su pakračku župu vodili franjevci do 1. siječnja 1754. kada su je napustili, kada je upravu pakračke župe preuzeo svećenik Petar Berletić.

U vizitaciji se opisuje kako je: Župna crkva odavna u obliku križa sagrađena od drveta ali je pretijesna i pretamna. Crkva ima pet oltara od kojih se glavni oltar nalazi u svetištu. Taj se oltar ističe svojom arhitekturom, a napravio ga je stolar. Oltar ima drvenu menzu (stol) i sve potrepštine za službu božju, a nad njim je platnena slika sv. Josipa. Na crkvenoj stijeni sa strane evanđelja nalazi se oltar sv. Antuna Padovanskog, dok je oltar sv. Ivana Nepomuka u suprotnoj kapelici koja je crkvi prigrađena s lijeve strane. Svi su oltari djelo stolara, a iskićeni su bojadisanim stupovima. Oltari sv. Ane i sv. Ivana Krstitelja nemaju svoj portatile tj. kamen s moćima ( česticama) svetaca; zato se onamo prigodom čitanja svete mise donaša portatile s oltara sv. Josipa, odnosno sv. Antuna Padovanskog ili sv. Ivana Nepomuka. Župna crkva ima propovjedaonicu koju je načinio stolar. Crkveni je krov još uporabljiv ali se opaža da počinju popuštati grede, na kojima krov počiva. Zidana je cinktura ( ograda ) dobra prema uličnoj strani dok je oštećena prema drugim stranama. Nad ulazom u staru župnu crkvu bijaše otprije toranj s dva malena zvona. Berletić je 1756. nabavio oveće zvono koje je vagalo 4 centa i 13 funti. Kako ovo zvono nije moglo doći u dotadašnji toranj, dao je Berletić 4 koraka od crkvenih vrata podići 4 stupa s natkritim krovom, pa je ondje privremeno objesio novo zvono, koje će kasnije smjestiti u toranj nove župne crkve.

U vizitaciji kanonik radosno ističe kako se u Pakracu gradi nova župna crkva, zidana kamenom i ciglom. Crkva se gradi na brežuljku koji nadvisuje cijelo trgovište Pakrac, crkveni zidovi su već doprli do krova, a nad svetištem je podignut svod u obliku kupole. Zidari su dovršili veći dio svog posla nedostaje svod nad crkvenim tijelom te žbukanje crkvenih zidova. Također treba dovršiti toranj na lijevoj strani pročelja koji dopire do iste visine kao i crkveni zidovi. Nova će crkva biti prostrana, ugledna i simetrična. Ova nova zidana crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije bit će posvećena 1763., šest godina nakon posjeta kanonika Paxyja Pakracu. Nažalost, u ovoj vizitaciji koja obiluje i drugim zanimljivim podacima o izgledu i stanju pakračke župe prije više od 260 godina, nigdje nije zapisano gdje je bila smješten stara župna crkva sv. Josipa. Iz zapisa se zaključuje kako se nova zidana crkva gradi, a još uvijek postoji stara čiji se položaj nigdje ne navodi.

Možda je možete pronaći na najstarijem slikovnom prikazu Pakraca, majstorskom listu s početka 19. stoljeća, a možda će mjesto njezine gradnje i postojanja zauvijek ostati tajnom.

: PIŠE: Pakrački list; 08. travnja 2025; 206

: PIŠE: Pakrački list; 07. travnja 2025; 434

Požeško-slavonska županija uvodi novu mjeru kojom će roditelji novorođene djece ostvariti jednokratnu novčanu potporu u iznosu od 250 eura.

Mjera predstavlja još jedan korak u nastojanjima županije da odgovori na izazove pada nataliteta te da postane partner mladim obiteljima u najosjetljivijim i najsretnijim životnim trenucima - kada dolaze novi članovi.

„Nova mjera, uz kontinuirano ulaganje u sve ono što je stanovnicima Požeško-slavonske županije važno od zdravstva, obrazovanja, socijalne skrbi pa do prometne i svake druge infrastrukture dokaz je kako je županija partner svim generacijama. Prema tome, želimo biti podrška i mladim obiteljima u njihovim najsretnijim danima života“, izjavila je županica Antonija Jozić.

Neki gradovi i općine Požeško-slavonske županije već godinama provode slične mjere, a Odluka o uvođenju županijske potpore dolazi kao podrška postojećim lokalnim inicijativama. Time se želi stvoriti ujednačen sustav podrške za sve obitelji, na razini cijele Požeško-slavonske županije.

Županica Jozić istaknula je važnost digitalizacije postupka prijave, naglasivši kako će roditelji prijavu moći obaviti elektroničkim putem.

„Prijave za potporu za novorođeno dijete provodit će se putem sustava E-prijave. Time želimo maksimalno olakšati proces roditeljima, smanjiti papirologiju i ubrzati cijeli postupak“, rekla je Jozić.

Pravo na jednokratnu novčanu potporu može ostvariti jedan od roditelja/samohrani roditelj/roditelj iz jednoroditeljske obitelji/skrbnik koji je državljanin Republike Hrvatske, u trenutku podnošenja Zahtjeva ima prijavljeno prebivalište na području Požeško-slavonske županije i čije novorođeno dijete ima prijavljeno prebivalište na području županije.

Pravo na jednokratnu novčanu potporu ostvaruje se od 1. siječnja 2025. godine, prijave se podnose putem sustava E-prijave, a rok za podnošenje Zahtjeva je najkasnije 6 mjeseci od dana rođenja djeteta.

Više informacija dostupno je na poveznici.

Izvor: PSŽ

: PIŠE: Franjo Delač; 07. travnja 2025; 1662

Brico je u svojoj Badljevini uvijek bio rado viđena ličnost. Seoski brijač, seoski muzikant, seoski vicmaher. Danas je u mirovini. Unatoč tome što su mu obje noge amputirane ispod koljena, a zbog narušenog zdravstvenog stanja sestra mu dolazi iz podaleke Savudrije kako bi se brinula za njega, Brico nije klonuo duhom ni milimetra.

U njegovoj kući dosad nisam bio, kada bismo se sretali, bilo je to uvijek negdje u selu, čije je prepoznatljivo lice. Dočekao me u svojoj sobi, sjedeći na krevetu, bez nogu i bez proteza, ali i dalje pršteći zaraznom pozitivnošću koja ga niti nakon pune 74 godine i svega što je život prostro pred njega nikad nije napustila.

Zamolio sam ga da mi pokaže neke stare fotografije, a on ih je izvukao ispod stola, kao da je čekao upravo taj trenutak. Organizirane prema životnim razdobljima, uredno umotane, prvo su na red došle one iz osnovne škole. „U prvom razredu bilo nas je trideset – šesnaest dječaka i četrnaest djevojčica. S 15 godina sam bio viši od učitelja, došao sam do 175 cm, ali dalje nisam ni maknuo“, govori dok mi pokazuje školske fotografije na kojim ga neuspješno pokušavam pronaći. „U to vrijeme već sam se naveliko brijao. Prerano sam vegetirao“, šali se.

Pad s bine u kumovu juhu

Bricu sam upamtio po jednoj priči koja se tu i tamo spomene u mojoj obitelji, a koju je ovaj put sam potegnuo. Naime, svirao je na vjenčanju mojih roditelja. „Kad su se tvoji mama i tata vjenčali, išao sam s ostalim svircima na binu, a nije bilo ograde. Popilo se. Željko Jednaković nije volio pokojnog kuma tvog tate, Franju. Gurnuo me i pao sam ravno u čorbu koja je bila na stolu ispred njih“, opisuje svoj pamtljivi slet u juhu mladoženjinog kuma.

Brico je pun anegdota i pošalica koje nasumično ubacuje u razgovor. Ovaj se put tako kroz priču podsjetio kako su mu najljepše godine bile od 30 do 45, kad je čovjek spreman za sve. „Jesi ti u formi kad si mlađi, ali trebaš sazrjeti, kao dobra rakija“, poentira. Bilo je tu još viceva i pošalica koje, premda sam dobio odriješene ruke, možda ipak ne bi bilo uputno nekritički prepisati.

Junak naše današnje priče nije se nikad ženio, premda je žene jako volio. Preciznije, najviše je volio udane žene, jer prema njima, kaže, nije imao obaveza. Njegovoj mami to se nije sviđalo, a tata je šutio, govori preko smiješka, a kroz brkove. Kad bi ga mama grdila zbog već neke ljubavnice, on bi joj zapjevao „Slušaj majko moju pjesmu i ne kuni ime njeno“. Na to joj ne bi bilo druge nego zašutjeti.

U Društvenom domu s ekipom

Brico je rođen na blagdan Blagovijesti, 25. ožujka 1951. godine i to u Badljevini, u kojoj je i završio osmoljetku. Ima pet godina mlađu sestru Katicu koja je kao kuharica otišla raditi u Savudriju, gdje se kasnije i udala te ondje živi već četrdesetak godina. Sestra mu ima dvije kćeri. Jedna je udana, prije tri godine dobila je sina, dok se druga nije udavala. „Bacila se na ujaka“, osmjehuje se.

Kad je imao prilike za ženidbu, te je prilike „batalio“. „Kao svirac sam upoznavao puno djevojaka. Tko ne osjeti binu i daske pod nogama, taj ne zna što je veselje. U životu sam se napjevao, nijedna pjesma nije mogla proći bez mene. Željko Jednaković je bio glavni vokal, ja sam „tercirao“, a pjesme su se same slagale“, prisjeća se.

Šišao Lamzu, Kranjčara…

Kad je bio mali, nije volio brijače. U to vrijeme nije bilo struje, radilo se ručnim mašinicama koje bi svako malo počupale. Zanat je izučio u Badljevini, nakon čega je otišao u vojsku. Nakon vojske, godinu je dana radio u Pakracu kao šegrt. Kao slobodan mladić bez žene i djece, odlučio se okušati u Zagrebu. Tamo se zaljubio u jednu Đurđu Babić koja je radila u NAMA-i.

„Kad sam je ugledao, pitao sam je gospođice, imate li plave čarape, zimske? Tako smo krenuli pričati i vremenom se upoznali. I ona je bila Slavonka, rodom iz Starog Petrovog Sela“, govori.

U Zagrebu je radio na Trgu kralja Tomislava, preko puta Glavnog željezničkog kolodvora, a posao je našao putem novinskog oglasa. Plaća je ovisila o učinku, a dobivao je i napojnice. Na Remizi je bila ZET-ova kuhinja u kojoj se hranio, a najjeftinije jelo bio je grah s kobasicom, koji je stajao tadašnje tri „banke“. Nakon odrađene sezone kod privatnika, zaposlio se preko tzv. „Bratstva“, međutim smetalo mu je što im tamo nisu dopuštali da zadrže napojnice.

U mlađim danima

„Bio sam rječit, ljudi bi me zavoljeli i brzo bih stekao redovne mušterije. Između ostalih, šišao sam Stjepana Lamzu. Kad sam ga ošišao, rekao je neka nakon posla s kolegom svratim u obližnju gostionicu. Kad smo došli onamo, konobarica nam je rekla da imamo plaćenih pet rundi pića od gospodina Lamze“, govori.

Imao je bliskih susreta s još poznatih ličnosti svog vremena. Između ostalih, imao je čast ošišati i Cicu Kranjčara dok je tek bio na putu da postane vrhunski nogometaš. U gostionici naziva „Lika“, preko gazde kojega je šišao došao je u kontakt i s poznatim bivšim boksačem, Ivanom Prebegom.

„U vrijeme kad sam zavolio Đurđu, bio sam model djevojkama i momcima koji su išli u frizersku školu. Naime, na meni su se učili brijati, prati kosu i slično. Tako sam upoznao jednu praktikanticu i njenu prijateljicu. Dok sam prolazio pored NAME s njih dvije i prijateljem, Đurđa nas je vidjela, došla do mene, primila me za ruku i na šaku mi navukla debelu plavu zimsku čarapu. Nakon toga mi je rekla neka navratim kad se budem vraćao. Kad sam se vratio, rekla mi je neka joj više ne dolazim“, podsjeća se tog bolnog trenutka. Nije joj se svidjelo što se zabavlja s djevojkama, tražila je ozbiljnog muškarca. Svi njegovi prijatelji znali su da nikad nije prebolio „žensku iz NAMA-e“, kako su je zvali.

Mišo Kovač iz Siračkog sokaka

U Zagrebu je zanat pekao tri godine. Nekako u to vrijeme brijač Slavko Lepka odlazio je iz Badljevine, pa mu se ukazala prilika za povratkom. Ponuđen mu je prostor za brijačnicu koji je samo trebalo malo srediti. Kad se vratio, Zagreb mu je nedostajao, a vrijeme je kratio sviranjem gitare. To je primijetio Željko Jednaković koji ga je pitao želi li mu prodati gitaru. „Rekao sam mu da nije na prodaju, ali sam predložio da pokrenemo bend i tako samo krenuli okupljati ekipu“, podsjeća se Brico svojih muzičkih početaka.

Akordi

Bili su prvi električni bend u selu, a nazvali su se „Akordi“. Nakon nekog vremena uspjeli su okupili punu postavu, a njih četvero prvu su svirku imali na proslavi Ivanja u Badljevini, ispred škole. Iako su orgulje morali posuditi, jer svoje nisu imali, ostavili su dobar dojam, a nakon toga su pomalo počeli svirati po zabavama. Ubrzo su zauzeli čitav kraj, od Banovca i Ploština, preko Prekopakre, Filipovca, Trojeglave, Sređana, Doljana, sve do Končanice. Iako je bilo instrumentalno potkovanijih bendova, Brico smatra kako je njihova prednost bila u vokalima.

Zbog fizičke sličnosti, posvuda su ga tražili da pjeva pjesme Miše Kovača. I pjevao ih je. Pjevao ih je sve. Bend je svirao desetak godina prije nego što su se zbog određenih nesuglasica razišli. „Izgustirali smo se i svirke i ljudi. Doživjeli smo određeni vrhunac i rekao sam, bolje da sami prestanemo nego da nam jednog dana netko kaže kako nas više ne žele slušati“, kaže.

Ima Brico još jednu cjeloživotnu strast, a to su golubovi. „S golubovima sam se rodio, s njima ću i umrijeti. Pokojni tata je golubario, pokojni stric također, to je jedna vrsta bolesti“, smatra. Fascinira ga to što mi ljudi moramo pitati jedni druge kamo ide vlak, kako doći do određene ulice, a oni uvijek točno znaju kamo idu. „Kad je lijepo vrijeme, mogu letjeti do 80 km/h. Goluba se može testirati tako da ga odvezeš u Požešku kotlinu, jer iz nje im je zbog konfiguracije terena teško izaći. Ako se vrati, onda ga možeš voditi bilo kamo“, kaže.

Vraćajući se mislima u mladost, podsjeća se pune brijačnice, ljudi koji donose svoja pića, druže se. „Bilo je zanimljivo, a to me i odbilo od ženidbe, jer sve sam imao. Nisam imao neki novac, ali imao sam sve ono što sam želio. Život je bio sladak, samo to ne traje dugo“, govori.

Brico je još od sviračkih dana imao problem s venama u lijevoj nozi, zbog čega je završio i na operativnom zahvatu koji je bio samo djelomično uspješan. Nastavile su mu se otvarati rane, a 2007. godine naposljetku su je morali amputirati. 2014. zabolio ga je palac na desnoj nozi i buknuo kao šaka. Nakon tri dana u bolnici, odstranili su ga, ali time nije uspio spasiti nogu, koju su morali amputirati u roku od svega tri mjeseca.

Brico ima kćer, a nedavno je dobio i dva unuka. Redovit je gost bolnica, ali ne klone duhom. I dalje ga krasi isti zarazni osmijeh, uvijek je spreman na zbijanje šala, ako treba i na svoj račun.

Sa kćeri i unukom

Na odlasku sam ga upitao kad je prebolio Đurđu.

Reče da nije nikad.

Nekako me to i žacnulo i zagrijalo oko srca.

Neke su ljubavi izgleda stvarno vječne.

: PIŠE: Franjo Delač; 06. travnja 2025; 671

Redovna godišnja skupština DVD-a Pakrac održana je 5. travnja u prostorijama kurije Janković. Skupštinu je vodio Ilija Turković st., predsjednik VZP Pakrac-Lipik. Između ostalih, prisustvovali su joj pakračka gradonačelnica, Anamarija Blažević, potom predsjednik i zapovjednik Vatrogasne zajednica PSŽ Dragutin Žnidarec, odnosno Marko Ašenbrener, kao i zapovjednik VZP Pakrac-Lipik, Tomislav Stokić, ali i brojni predstavnici obližnjih dobrovoljnih vatrogasnih društava.

Izvješće o radu DVD-a za 2024. godinu iznio je zapovjednik DVD-a Pakrac, Ilija Turković ml. „DVD Pakrac je uz DVD Požega najstarije dobrovoljno vatrogasno društvo u našoj županiji, a djeluje već 147 godina. Generacije vatrogasaca su se smjenjivale, ali cilj je uvijek ostao isti, sačuvati i spasiti živote i imovinu svojih sugrađana“, rekao je Turković. Dodao je kako Društvo sveukupno ima 121 člana, od čega 3 veterana, 30 operativnih članova, 32 izvršna člana, 11 pričuvnih članova, 30 podupirućih članova te 15 članova pomlatka i mladeži.

U 2024. godini pakrački DVD sveukupno je imao 281 događaj, a od onih najznačajnijih, to je jedan izvid te 12 požarnih i 18 tehničkih intervencija. Sudjelovali su na združenoj vatrogasnoj vježbi u Brezinama, kao i na brojnim manifestacijama koje organiziraju Udruge na pakračkom području. Članovi pomlatka sudjelovali su na natjecanju održanom u Velikom Banovcu.

Upravni odbor DVD-a Pakrac održao je deset sjednica na kojima se razmatrala sveukupna problematika rada Društva. Osim toga, članovi pakračkog DVD-a prošle su godine servisirali 2053 vatrogasnih aparata. Vršili su i ostale uobičajene usluge poput prijevoza vode i ispumpavanja. U ime Upravnog odbora, Turković je zahvalio Gradu Pakracu i svima ostalima koji su im pomogli u radu.

„DVD Pakrac perjanica je VZP Pakrac-Lipik“

Zapovjednik Tomislav Stokić istaknuo je kako je DVD Pakrac perjanica Vatrogasne zajednice područja Pakrac-Lipik u koji se ostala Društva ugledaju i na koje računaju te im poželio da što prije završe s radovima na Vatrogasnom domu koji bi trebala popratiti i nabava novih vozila. Rekao je i kako će Vatrogasna zajednica DVD-u uvijek stajati na raspolaganju, a za kraj uputio pohvale vodstvu DVD-a na dosadašnjem radu.

Zapovjednik Ašenbrener također je pohvalio rad, brojne aktivnosti i efikasnost pakračkog DVD-a te dobru sinergiju dobrovoljnih i profesionalnih vatrogasaca. Dodao je i kako Vatrogasna zajednica PSŽ stoji na raspolaganju DVD-u Pakrac za sve vidove aktivnosti.

Pohvalama se priključila i gradonačelnica Blažević. „Jako smo ponosni na svemu što DVD Pakrac radi i nadam se kako sam u svoja dva i pol mandata kao gradonačelnica napravila određene pomake u suradnji s DVD-om i našom Vatrogasnom zajednicom, kao i s ostalim DVD-ovima na pakračkom području“, rekla je, dodavši kako DVD Pakrac kao stožerno Društvo treba biti adekvatno opremljeno, zbog čega se intenzivno radi na nabavci navalnog vozila koje im nedostaje. Spomenula je i kako je zasad u obnovu Vatrogasnog doma utrošeno već 620 tisuća eura te kako svi željno iščekujemo dovršetak radova, prvog temeljitog zahvata na objektu još od Domovinskog rata.

: PIŠE: Pakrački list; 05. travnja 2025; 665

Završeno je natjecanje „Pušenje odbaci, lovu nabaci“ koje je trajalo od 5. ožujka do 3. travnja, a jedanaestu godinu zaredom provodio ga je Zavod za javno zdravstvo Požeško-slavonske županije.

„Zahvaljujući sredstvima Ministarstva zdravstva dobivenim kroz projekt „Zdravo biram i nisam sam“ povodom korizme imamo priliku nagraditi naše sugrađanke i sugrađane koji su se uspješno odrekli pušenja. Prvo županijsko natjecanje „Pušenje odbaci i lovu nabaci“ raspisali smo 2015. godine te je kroz spomenutih jedanaest godina ukupno bilo prijavljenih 348 osoba. Od navedenog broja tijekom mjesec dana korizme u natjecanju je ostalo 247 osoba, odnosno iznimno visokih 71 % prijavljenih, što govori o visokoj motiviranosti prijavljenih za prestanak pušenja, kao i važnosti korizmene odluke o odricanju od štetne navike. Naravno, kako je svakom pušaču poznato prestati pušiti nije lako, a posebno nije lako ostati nepušač dugoročno. Prema našim analizama dugotrajno, odnosno duže od 6 mjeseci prestala je pušiti trećina prijavljenih osoba što predstavlja zaista izniman uspjeh“, izjavila je Jasmina Kovačević u ime organizatora.

U četvrtak, 3. travnja, djelatnici Službe za javno zdravstvo u prisutnosti natjecatelja koji su uspješno prestali pušiti i ravnatelja Mate Matijevića, izvukli su sretne dobitnike nagrada koje su dodijeljene u obliku poklon bonova. Ove se godine, iako je medijski interes bio velik, ipak prijavio nešto manji broj osoba; točno 17 (10 M, 7 Ž) od čega je 6 odustalo pa su stoga svi natjecatelji bili nagrađeni najmanje nagradom druge vrste, odnosno sa 100 €.

Prvu nagradu i poklon bon u vrijednosti 400 € osvojila je gđa Marijana Karačić. Nagradu drugog reda u iznosu od 100 € osvojili su: Svjetlana Džomba, Boris Bobić, Ivan Džomba, Davor Krznarić, Ljiljana Kremeček, Bruno Kremeček, Tomislav Rakonić, Antonija Živković, Laura Čulina i Ivan Arambašić.

„Nakon izvlačenja složili smo se kako je svakom natjecatelju/ici najdraža i najvrjednija nagrada prestanak pušenja, a da je natjecanje malo pomoglo donijeti pravu odluku“, zaključak je organizatora.