U prošlom smo broju pisali nešto o natjecanju Worldskills Croatia. Radi se o najvećem natjecanju strukovnih škola u ovom dijelu Europe koje se svake godine održava na Zagrebačkom Velesajmu, a ove je godine trajalo od 9. do 11. travnja i okupilo više od 400 najboljih učenika iz cijele Hrvatske koji su se natjecali u 44 discipline.

Pakrački fizioterapeuti mogu se pohvaliti jedinstvenim postignućem, naime, već četiri godine zaredom na ovom su prestižnom natjecanju pod vodstvom mentorice Marine Grčević osvojili jedno od prva tri mjesta. Uspjeh je time veći ako uzmemo u obzir da se na ovom natjecanju osim naših natječu i brojni strani učenici iz Crne Gore, Mađarske, Danske, Estonije, skandinavskih zemalja...

Kako to otprilike izgleda, pojasnila nam je njihova profesorica Grčević, inače magistra fizioterapije. „Natjecanje traje tri dana. Natjecatelji imaju dva sata za razgled i upoznavanje prostora u kojemu se natjecanje odvija. Nakon prvog dana, navečer slijedi svečano otvorenje uz prigodni program i uzvanike. Drugi dan natjecanja traju cijeli dan. U posjet dolaze učenici osmih razreda iz cijele Hrvatske, to je more učenika. Dolaze se upoznati sa strukama kako bi eventualno na temelju onoga što vide mogli odlučiti jesu li za neku strukovnu školu“, govori mentorica te dodaje kako svaka disciplina ima i dio koji se zove „isprobaj vještinu“. Ondje osmaši i ostali mogu gledati natjecatelje, ali i sami isprobati nešto vezano uz struku.

Osvojiti medalje četiri godine zaredom na takvom natjecanju jedinstven je poduhvat. Fizioterapeuti, o kojima ovom prigodom pišemo, moraju pokazati znanje iz sve četiri godine, iz područja tri predmeta, a to su fizikalna terapija, kineziterapija i kineziometrija, a pritom i javno demonstrirati edukaciju pacijenta vezano uz određenu dijagnozu.

Worldskills je najveće natjecanje strukovnih škola u ovom dijelu Europe

„To nije lako i ne može to svatko odraditi, jer koliko god netko bio odličan učenik, ako ima jaku tremu, u toj tremi blokira. Zato sam tražila učenike koji se mogu nositi s tremom. Pripreme traju dugo. Ako u generaciji ima više kandidata, provodi se školsko natjecanje. Ove je godine situacija bila takva da je samo Hana bila zainteresirana, tako da sam radila samo s njom. Zahtjevno je, teško i treba jako puno vremena i odricanja da se izbruse svi detalji“, objašnjava mentorica.

Prvo mjesto na ovom natjecanju donosi izravan upis na fakultet, dok drugo i treće mjesto donose dodatnih 10 posto na ukupan broj bodova. Na državno natjecanje dolazi osam najboljih iz svoje generacije. Plasman osiguravaju preko izlučnih međužupanijskih natjecanja koja prethode onom državnom, a slijede nakon školskih koja se održavaju u svim fizioterapeutskim školama u Hrvatskoj.

„Kriteriji su vrlo strogi. Josipu Biliću (osvajaču zlata prije tri godine) htjeli su skinuti bodove jer je imao bradu, od čega su ipak odustali jer su bradu imali i gotovo svi ostali muški natjecatelji. Hani Basarić (ovogodišnjoj srebrnoj) bodove su na međužupanijskom oduzeli zbog šminke. Gleda se znanje, nastup, komunikacijske vještine, izgled uniforme, pristup pacijentu. Mi ne znamo točno koji su kriteriji, ali pretpostavljamo i na temelju toga ih pripremam. Zadaci moraju biti izvršeni po najvišim standardima fizioterapije“, završava svoj uvod mentorica Grčević, nakon čega je riječ prepustila laureatima.

Hana i Mateja opravdale visoka očekivanja

Hana Basarić iz Novske ovogodišnja je osvajačica srebrne medalje. „Zacrtala sam si da želim biti među prvih troje. Nakon natjecanja nemaš dojam kako si prošao, u glavi vrtiš sve greške koje si napravio ili misliš da si napravio, uspoređuješ se s drugima i onime što su oni rekli“, započinje Hana opis svog iskustva.

Ovogodišnja laureatkinja, Hana Basarić

Na međužupanijskom natjecanju napravila je više od onoga što je bilo traženo. „Srećom, na vrijeme sam to uočila. Kad odradite zadatak, morate uvijek još nešto nadopisati, ispratiti pacijenta i raspremiti prostor. Vrijeme mi je isteklo, a ja zbog ispravljanja uočene greške još nisam stigla sve obrisati, zbog čega sam se izdeprimirala“, govori. Nakon odrađenog zadatka, otišla je u drugu prostoriju i čekala rezultate tri sata tijekom kojih se izjedala i bila ljuta na sebe. Žestilo ju je što nije dobro pročitala zadatak, a znala je kako ga je mogla napraviti kako treba.

Srećom, kad su napokon stigli rezultati, vidjela je kako je četvrta i da prolazi na državno. „Da nisam prošla, a znam da mogu, osjećala bih se baš glupo. S obzirom da su moji prethodnici godinama unazad prolazili, isto se očekivalo i od mene“, govori Hana.

S nastupom na državnom bila je zadovoljna, pri čemu kaže kako je prvi dan bio najbolji, drugi dan imala je sitne greške, ali kroz priču s drugima shvatila je da su ih radili i oni. Na prezentaciji je imala manjih problema jer u priči voli otići naširoko i detaljno, kaže. Zbog kratkog roka od deset minuta imala je osjećaj da to nije odradila onako zna i umije. Na kraju krajeva bila je druga, a s minimalnom razlikom pobijedila je djevojka koja je bila s njom i na međužupanijskom. „Nas dvije smo bile najviše zabrinute oko toga hoćemo li uopće proći na državno“, zaključuje svoju srebrnu priču Hana.

Mateja Matić prošlogodišnja je osvajačica brončane medalje, dolazi iz Pakraca, a nakon srednje škole odabrala je studij sestrinstva. O svom putu prema medalji rekla je sljedeće: „Još na školskom natjecanju nisam vjerovala da ću proći. Kad sam saznala da sam upravo ja pobijedila, bila sam u šoku. Nakon toga dosta sam vježbala komunikaciju i radila na kontroli treme. Pristup pacijentu mora biti dovoljno opušten, ali istovremeno i dovoljno autoritativan. To sam brusila kroz pripreme s profesoricom i drugima iz razreda“, govori.

Na državno je upala s osmim rezultatom od svih osmero koji su se plasirali, a na kraju je osvojila treće mjesto, pri čemu joj je drugo pobjeglo za marginalnu razliku, što je doživjela kao ogroman napredak i velik uspjeh.

Dva Josipa za zlato i broncu

Josip Šundalić iz Feričanaca pohađao je pakračku školu za fizioterapeute sve četiri godine, a sad studira fizioterapiju u Orahovici. Kaže kako zapravo nije trebao ići ni na školsko natjecanje, jer ispred njega je bilo par djevojaka koje su kotirale kao ozbiljne kandidatkinje. Jako je želio da ga profesorica odabere kako bi mogao pokazati što može. „Profesorica me na kraju trećeg razreda pitala, znaš li koliko se trebaš truditi? Rekao sam, znam“.

U četvrtom je razredu ostao u užem krugu s jednom djevojkom koja je, govori, znanjem bila dosta ispred njega. Odradili su i nekoliko proba na kojima je, prema Josipovom mišljenju, bila bolja od njega. Na kraju je kod nje interes za natjecanje opao, što ga je dodatno motiviralo i potaknulo na učenje. Trema mu, kaže, nije bila problem, a profesorica je dovodila dva razreda da ga gledaju kako bi ga pripremila na uvjete kakvi su na natjecanju. „Satima sam učio mišiće. Dugo smo se pripremali. Jednom sam i to neposredno pred samo natjecanje u danu ruke oprao i dezinficirao 120 puta, tako da mi je koža ispucala“, prisjeća se svojih priprema te dodaje kako je na međužupanijskom zbog jedne banalne pogreške bio treći, ali to je bilo dovoljno za plasman na državno.

Poker asova mentorice Grčević

Na državnom je natjecanju osvojio broncu čime, kaže, nije baš bio naročito zadovoljan. Nezadovoljan suđenjem, čak se i žalio komisiji. Smatra kako je sva tri dana odradio korektno, a na edukaciji i komunikaciji vjerojatno bio i najbolji.

Šundalić je danas na drugoj godini fakulteta u Orahovici, pri kojemu je uzgred budi rečeno ustanovljen Centar za dijagnostiku, liječenje i rehabilitaciju kardiovaskularnih bolesti, najsuvremeniji u Europi, na kojemu studenti odrađuju praksu na pacijentima.

Na kolegu se nadovezao imenjak Josip Bilić iz Sesveta kod Pleternice, inače student treće godine u Orahovici i osvajač zlatne medalje s državnog prvenstva prije tri godine. Za razliku od kolega, Bilić nije pohađao pakračku srednju školu sve četiri godine. Prvi razred srednje upisao je tehničku školu, nakon čega se prebacio u drugi razred fizioterapeuta. Prije prelaska u fizioterapeute, morao je položiti razliku predmeta, a kad je krenuo u školu, nije ni znao da postoji državno natjecanje.

„U trećem razredu sam saznao za natjecanje i odmah se zainteresirao, jer stvarno volim ovo zanimanje i pronalazim se u njemu. Na školskom natjecanju imao sam tremu, nisam znao što će me točno dočekati. Bilo je gusto između mene i još jednog kolege, ali na kraju sam ipak ja prošao na međužupanijsko u Pregradi, u Zagorju. Tamo je bilo devet predstavnika drugih škola, među kojima sam upoznao i neke moje današnje kolege na fakultetu“, priča Bilić.

Međužupanijsko je već bilo dosta zahtjevnije. Dugo su ga pripremali i nije želio iznevjeriti svoju mentoricu ni sve one koji su od njega imali određena očekivanja. „Trema me pratila cijelo vrijeme, ali nekako sam se uspio „održati na životu“. Trudio sam se raditi onako kako smo radili na pripremama. Završio sam dvije minute prije vremena i čim sam izašao van, odmah sam počeo razmišljati o tome kako sam sigurno negdje pogriješio“, govori, pri čemu se bojazan ipak pokazala neopravdanom, jer završio je kao prvi i otišao na državno baš kao i kolega Frklić iz pakračke škole godinu dana prije njega.

„Dotad nisam često išao u velike gradove, iako se natjecao jesam, jer sam prije trenirao karate, ali to su ipak bila manja natjecanja. Kad sam stigao u Zagreb, meni je to izgledalo kao Space Shuttle. Kad sam stigao u kabinete u kojima se naše natjecanje održavalo, trudio sam se upiti svaki detalj, svaku sitnicu, od kreveta, komoda, loptica koje su se ondje nalazile“, nastavlja priču Bilić.

Na natjecanju je imao fizikalnu i kineziterapiju. Na fizikalnoj su, govori, imali elektroterapiju, koju je upravo tjedan dana ranije radio u sklopu prakse u Lipiku, na identičnom aparatu. Na kineziterapiji su dobili dijagnozu lumboišijalgije (išijasa) koju je često imao na vježbalištima. Bio je zadovoljan svojim izvedbama, a vjetar u leđa dali su mu i članovi komisije koji su mu kasnije prišli i popričali s njim.

Zadnji dan došao je red na edukaciju, odnosno prezentaciju. „Imao sam rok od šest do sedam minuta, a ja sam prešao na osam. Mislio sam da sam to dobro odradio i da mi prekoračenje roka nitko neće uzeti za zlo. Na kraju nisam znao što očekivati. Kad je profesorica došla s privremenim rezultatima i vidio sam da smo prvi, to me prebacilo u stanje šoka. Ni danas nisam u potpunosti svjestan tog uspjeha“, dodaje Bilić, pri čemu zahvaljuje profesorima na svoj pomoći i podršci koju su mu pružali.

Kad vidi da se medalje iz Pakraca osvajaju četiri godine zaredom, kaže kako osjeća zahvalnost i ponos. „Otvorili smo neka vrata, podigli standarde, osigurali prijenos iskustva. Razrednici svaka čast na četiri medalje zaredom. Njihove sam rezultate iščekivao kao i svoje i stvarno su me razveselili“, govori za kraj.

„Rezultati su mi najveća nagrada“

Profesorica se u pripremi naših medaljaša koristila učenicima starijih generacija koji su već prošli iskustvo s natjecanjem. „Kad pripremam učenika jedne generacije, zovem mlađe, zainteresirane iz drugog i trećeg razreda. To olakšava i meni, jer mogu vidjeti što i kako točno radim, a dalje to samo brusimo. Znanje je osnova i njega moraju imati, bez toga nema ništa“, kaže mentorica i dodaje kako su svake godine išli kod županice na dodjelu nagrada zbog ostvarenih rezultata.

Najteže joj je, kaže, bilo pronaći vrijeme. Zahvalna je kolegama koji su puštali učenike sa sata da bi se pripremali. Ističe kako je u ove uspjehe uloženo puno njenog i njihovog slobodnog vremena. Iako za svoje napore nije dobivala konkretne financijske bonuse, kaže kako joj je neka mala satisfakcija to što su za vrijeme natjecanja odsjedali u zaista vrhunskim hotelima, od četiri ili pet zvjezdica. „S Matejom smo bili u Sheratonu, imali smo butlera koji nam je otvarao vrata, nismo navikli na te standarde“, kaže.

Ipak, ističe kako joj je najveća nagrada kad nakon sve gužve i gungule stignu rezultati i vidi da su opet došli do medalje. Osim iskrenih čestitki na uistinu nesvakidašnjem nizu medalja, preostaje nam da ih poželimo još te da marljivi i talentirani pakrački fizioterapeuti nastave predstavljati sebe, svoje profesore, mentore, školu i grad u najboljem mogućem svjetlu.