Pavao (Pajo) i Ivanka (Ika) Andričević u skladnom su braku već preko 60 godina. Vjenčali su se 27. ožujka 1965. godine, a sin Marijan i snaha Snježana koji žive s njima u istom kućanstvu, zajedno s kćeri Olivom te njihovom djecom, odnosno unucima slavljenika, organizirali su im proslavu iznenađenja. Iako su je u tajnosti planirali mjesec i pol dana, Pavao i Ivanka nisu slutili što im se sprema. U subotu, 10. svibnja rekli su im da ih voze na proslavu rođendana unuke i praunuka iz Filipovca te ih suptilno nagovorili da se dodatno dotjeraju. Rekli su im da kod njih u kući nije bilo mjesta za proslavu, pa je ona eto zbog toga organizirana u društvenom domu u Badljevini.

„Pitala sam kćer Olivu da ispečemo kolač, rekla mi je da ne treba. Kad smo zašli u salu, vidjeli smo puno ljudi. Vidimo svoje susjede, nije nam jasno zašto bi oni došli našim unucima na rođendan. Kad smo ušli, mislila sam da će nam srca puknut'. Kad je Snježana rekla da su nam pripremili proslavu za 60. godišnjicu braka, krenula sam plakati“, govori Ivanka. „Mladenci“ su na proslavi ostali do 23 sata, a društvance se zadržalo još barem dva sata više. Na proslavi im je svirao one-man-band Gašo, koji je obećao da će im na 70. obljetnici svirati badava.

Priča kako su se u subotu svi nekamo razišli. Kad je pitala sina gdje su joj kći Oliva i snaha Snježana, rekao joj je da se dotjeruju. Unuka iz Crikvenice pitala ju je što će obući, pa kad je odgovorila, trenirku i patike, rekla joj je neka radije obuče haljinu, jer da će svi biti u haljinama. Baka i djed htjeli su unucima ponijeti poklone, ali i od toga su ih uspjeli odgovoriti. Iako im je ponašanje ukućana taj dan bilo pomalo neobično, ni na kraj pameti im nije bilo što se sprema.

Jedna od zanimljivosti naših slavljenika koja se može zapaziti na prvu jest da ni dan danas ne nose dioptrijske naočale. Ivanka doduše ima naočale za čitanje, ali u svakodnevnom ih životu ne koristi. Unatoč tome što se nakon dugog životnog staža i dalje dobro drže, Pavao se našalio, „Mi smo već takoreć' otpisani. Čekamo smrt“.

Ništa bez Gaše

Djeca Drugog svjetskog rata

Pavao je rođen u Badljevini, 27. listopada 1940. godine, a Ivanka 11. veljače 1943. Možemo ih nazvati ratnom djecom, pogotovo stoga što je Ivanka u Drugom svjetskom ratu bila ranjena. „Ranjena sam 1945. godine. Na kuću u Badljevini je pala granata i ranila mene i brata. U bolnici sam bila četiri mjeseca“, priča te dodaje kako ona i brat imaju na licu identične ožiljke od tog nemilog događaja.

Osim što su suseljani, ovi rođeni Badljevčani u djetinjstvu su bili i susjedi, tako da se znaju cijeli život. „U djetinjstvu smo se igrali s vršnjacima. Djetinjstvo je bilo lijepo iako je bilo skromno, sirotinjski. Nas je bilo petero djece, dvije sestre i nas tri brata. Najstarija sestra i jedan brat su u Francuskoj i oboje su još živi“, govori, a na moju napomenu kako očigledno imaju dobre gene, govori mi kako im je otac umro sa 68 godina, dok je mama doživjela 83. „Nekad se sjetim prošlosti i čini mi se kao da nije to tako davno bilo“, kaže Pavao, a na pitanje koliko je razreda škole završio, odgovorio je s „peti načet“, jer školu je završio taman u vrijeme kad se osnivala petoljetka.

Nakon škole bavio se poljoprivredom. Pavao se družio s Ikinim bratom, pa se tako zbližio i s njom. Nakon vjenčanja živjeli su s Ikinom mamom i očuhom, da bi nakon nekog vremena kupili staru, „nabijanu“ kuću od Pavlovog djeda. Pavao je u to vrijeme otišao raditi u Njemačku, kako bi zaradio za izgradnju nove kuće, a kao gastarbajter je odradio četiri godine. S novcem zarađenim u Njemačkoj kupio je građevinsko zemljište, u ono vrijeme platio ga je gotovo četiri tisuće njemačkih maraka.

Kad se vratio, imao je 33 godine te se bacio na gradnju kuće. U to vrijeme sami su pravili ciglu i dobrano se naradili, podsjeća se, ali su zato napravili veliku kuću koja uznosito stoji i danas i u kojoj žive zajedno sa sinom Marijanom i snahom Snježanom.

 „Sad trebamo jedno drugom. Da si dohvatimo vode, kruha, kad djeca odu na posao. Dok smo skupa, dobro je“, kaže Ivanka te naglašava kako se sa snahom još nikad dosad nije porječkala. „Predobra je“, kaže. S njima su u djetinjstvu živjele i unuke Bernarda i Marijana, koje su se vremenom udale i odselile. Ni mladim „zetovima“ naši mladenci nemaju što prigovoriti.

Stol naših slavljenika bio je ukrašen fotografijama iz mladosti

Pavao je 18 godina radio u daruvarskoj Novogradnji, kao stolar, dok je Ivanka cijeli život radila u badljevačkoj Budućnosti, koja je u prošlosti bila poznata i pod nazivima Jedinstvo, odnosno Sloboda. U trgovini u Badljevini prije rata se između ostaloga prodavao i namještaj. „Voljela sam svoj posao, a kad radiš, tad još i vrijediš“, govori Ivanka.

„Volim kad se ljudi vesele“

S mirovinom su, kažu, zadovoljni, jer ima ih koji primaju i manje. Financijsku sliku popravi i mirovinica koju je Pavao zaslužio za četiri godine rada u Njemačkoj.

Dok je bio mlad, Pavao se podsjeća kako su se skupljali u prostoriji u središtu sela. „Seoska omladina je skupila novac i kupili smo si radio. Imali smo jednog koji je znao sa strujom, pa bi nam povezao 20 baterija, to bi trajalo mjesec dana“, govori, a sjeća se i čestih seoskih zabava s priredbama na kojima se okupljalo mnogo ljudi.

U selu je prije bilo više ljudi. Puno ih je otišlo u Zagreb, pa je Pavao imao takvu priliku, koju je ipak propustio. U vojsku je išao 1960., a vratio se 1962. „Javio sam se u mornaricu, sviđala su mi se mornarska odijela. Tada je u Pakracu načelnik vojnog odsjeka bio Milivoj Bunčić iz Omanovca, a moji teta i tetak bili su mu susjedi. U mornaricu me nisu htjeli primiti jer sam im bio premršav“, podsjeća se.

Kći Oliva rođena je 1961. godine te je isto kao i majka veći dio radnog vijeka provela u badljevačkoj Budućnosti. Njen je život obilježila obiteljska tragedija jer joj je suprug umro u dobi od svega 33 godine te je ostala sama s dva sina. Danas je u mirovini i svakodnevno obilazi roditelje te im pomaže dok su Marijan i Snježana na poslu. Marijan je rođen 1966. godine, a u mladosti je svirao u bendu s Brankom Kopom, Zdravkom Čapekom i Zlatkom Martinovićem, dok im se kasnije pridružio Šuorek iz Daruvara. Vježbe su imali u obiteljskoj kući, na katu.

U proslavi iznenađenja sudjelovala je čitava obitelj, sve do praunučadi

Razmišljajući o godinama koje nose, Ivanka govori kako je bitno da se možeš poslužiti i da te um sluša. „Ne daj Bože da me netko služi. Samo da ne legnemo u krevet. Život se je produžio, ali kosti propadaju“, govori.

Što se potomaka tiče, naši su mladenci zasad dogurali do dvoje djece, četvero unučadi i petero praunučadi. Dvoje praunučadi su u Crikvenici, jedan u Italiji i još dvoje u Filipovcu. Najstariji praunuk ima 16 godina, a najmlađi 4, a svi su bili na proslavi godišnjice braka.

Snaha Snježana jako je zadovoljna svekrvom i svekrom te govori kako su je lijepo prihvatili. „Kad smo bili mladi, baka je čuvala djecu, unučad. Sve to ima svoje prednosti. Danas više nitko nikoga ne želi trpjeti, vremena su takva. Ja sam se s njima uklopila i prihvatili smo jedni druge. Četvero nas je, svi imamo svoje osobnosti, ali ako i dođe do nekih neslaganja, svatko ode na svoju stranu i radije šutimo nego da se svađamo. Sad kad su ostarjeli, nema šanse da bismo ih ostavili same, a i mi smo sad sami, jer i naša su djeca otišla“, govori Snježana.

Pavao se za kraj našeg druženja podsjetio kako je i on nekoć svirao na mnogim sličnim prigodama kao što je bila njihova proslava iznenađenja. „Volim kad se ljudi vesele“, zaključuje naš vedri domaćin, a tom se stavu priklonila i vedra domaćica.

Ne znam jesu li prije 60 godina na svom vjenčanju razmišljali o tome hoće li danas biti živi te i dalje zajedno ili kako će im život izgledati, ali iz svega viđenog, da su i zamišljali budućnost u poznim godinama, teško da bi mogli zamisliti bolju. Uz njih su brižni sin i snaha, imaju divnu unučad i praunučad, zdravlje ih još dosta dobro služi, a i mirovine su dovoljne za njihove skromne prohtjeve.

Jer, ipak sreća nije u hrpi novca, već u ljubavi koju čovjek može podijeliti sa svojim najbližima.