- PIŠE: Darko Baronica
- 1171
Od jutros i Gradsko društvo Crvenog križa Pakrac prikuplja materijalnu humanitarnu pomoć za izbjeglice iz Ukrajine. Namirnice se prikupljaju isključivo u skladu s preporukom HCK i odnose se isključivo na sljedeće artikle:
HRANA: brašno, ulje, riža, šećer, kuhinjska sol, tjestenina, juha u vrećici, riblja konzerva, mesna konzerva i marmelada, hrana za bebe, kašica i žitne kašice/pahuljice za djecu.
HIGIJENA: sapun za ruke, gel za tuširanje, šampon za kosu, pasta za zube, četkica za zube, potrepštine za pranje rublja, jednokratni brijač, higijenski ulošci, pelene za djecu, krema za djecu, šampon za djecu, dječja pasta za zube, dječja četkica za zube i higijenske vlažne maramice za djecu.
Kako nam je rekla ravnateljica GD CK Pakrac Danijela Kiš, namirnice moraju biti isključivo u originalnim proizvođačkim pakovanjima. Namirnice se mogu predati u njihovom pakračkom središtu u Ulici braće Radić svakim radnim danom od 7 do 15 sati, a izvan tog vremena uz prethodni dogovor na telefon 411-324. D. Kiš naglašava da ovom trenutku ne prikupljaju odjeću i obuću.
Ovako prikupljene namirnice, bar za sada, namijenjene su isključivo za distribuciju ukrajinskim stradalnicima smještenim na lokalnom području. Za GD CK Pakrac to za sada znači tri obitelji koje čine majke i petero djece koje se nalaze u privatnom smještaju u Lipiku.
Pored toga u Crvenom križu prikupljaju informacije o mogućnostima građana da doniraju razna pokućstva za opremanje stambenih objekata. Cilj je stvoriti bazu podataka za slučaj da u nastavku ove izbjegličke krize bude potrebno da se namještajem opreme dodatni stambeni objekti.
Zgrada Gradskog društva Crvenog križa Pakrac određena je prošloga tjedna kao gradski prihvatni centar za izbjeglice iz ruskom agresijom poharane Ukrajine. Prvi kat tog objekta u Ulici braće Radić ima dva sanitarna čvora s WC-om i tuševima te mogućnost da se u prostorije koje sada koriste razne udruge smjesti 32 ležaja. Pored toga na četiri dodatne lokacije predviđeno je još 20 ležaja; dio u jednom praznom gradskom stanu, dio u dva stana koje su privatni vlasnici stavili za tu namjenu na raspolaganje lokalnom Stožeru, te devet mjesta u dva apartmana u vlasništvu KPD „Sloge“ u sklopu Hrvatskog doma.
Građani koji imaju prazne stambene prostore i volju staviti ih na raspolaganje za potrebe ukrajinskih stradalnika mogu se javiti e poštom Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili na mobitel Marijana Širca, (098 927 39 10) načelnika Stožera CZ.
Novčane donacije
Hrvatski Crveni križ otvorio je i humanitarni telefon i svi oni koji žele pomoći mogu nazvati 060 9011 (cijena poziva iznosi 6,25 kuna, u iznos je uključen PDV kao i naknada teleoperateru). I dalje je otvoren apel za pomoć izbjeglicama iz Ukrajine i oni koji žele pomoći mogu to učiniti uplatom na žiro račun:
IBAN: HR0923600001503056530
Poziv na broj odobrenja : 705
Banka: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10
Primatelj: Hrvatski Crveni križ, Ulica Crvenog križa 14-16, Zagreb
Za uplate iz inozemstva BIC (SWIFT) kod: ZABAHR2XXXX
- PIŠE: Darko Baronica
- 1635
U prošloj godini posredstvom Centra za socijalnu skrb Pakrac stanovnicima jedinica lokane samouprave Pakraca i Lipika isplaćeno je 10,755 milijuna kuna različitih oblika socijalne pomoći. To je za oko 300.000 kuna ili tri posto više nego 2021. godine, što je opet bilo za 220.000 kuna više nego godinu ranije. Ovdje je riječ samo o novčanim sredstvima koje je Centar izravno u gotovini isplatio na račune ili adresa korisnika, dakle ne i druge naknade koje su isplaćene nositeljima kroz socijalne usluge, primjerice smještaj u dom, obitelj, ustanovu i slično.
U ovoj godini, uslijed promjene Zakona o socijalnoj skrbi za očekivati je da će se taj iznos značajno povećati, doznajemo od Darka Havraneka, ravnatelja Centra za socijalnu skrb Pakrac.
Prema računovodstvenoj klasifikaciji koju provodi sustav socijalne zaštite od tih bezmalo 10,8 milijuna kuna na ime pomoći u obiteljima i kućanstvu isplaćeno je 2,7 milijuna, pomoći osobama s invaliditetom 3,8 milijuna kuna, te 4,3 milijuna kuna ostalih naknada u novcu.
Koliko je tim pomoćima obuhvaćeno obitelji, a koliko pojedinaca u Centru nemaju evidencije jer neke obitelji, pojedinci se pojavljuju po više osnova, neke tek jednom godišnje. Sagledavajući to na mjesečnoj razini u veljači ove godine za siječanj je isplaćeno ukupno malo manje od 750 tisuća kuna za 821 korisnika pri čemu se neki pojavljuju više puta.
Darko Havranek, ravnatelj Centra za socijalnu skrb Pakrac
Najzastupljenija zajamčena minimalna naknada
Prema vrstama socijalnih prava lani je uobičajeno najzastupljenija bila takozvana zajamčena minimalna naknada koju primaju osobe koje nemaju sredstava dostatna za osobne životne potrebe. Nju je primilo 215 obitelji (može biti samačka ili višečlana). Pakrački Centar lani je isplatio 79 jednokratnih naknada koja se isplaćuju obiteljima koje primaju zajamčenu minimalnu naknadu ili su u drugim u izvanrednim situacijama i životnim okolnostima, kao što je rođenje ili obrazovanje djeteta, teži oblik bolesti, smrt člana obitelji, prirodne nepogode i dr. i može iznositi do najviše 2.500 kuna za samca ili 3.500 kuna za kućanstvo u godini. Za iznose koji su veći suglasnost mora dati resorno Ministarstvo. Ovaj oblik socijalnih prava lani bilježi najveću porast od 8 posto što je posljedica boravka na našem području stradalnika potresa na Banovini, te teža ekonomska situacija u cjelini, kaže ravnatelj.
Osobnu invalidninu, na koju trajno ili privremeno ostvaruju pravo osobe od 4. stupnja invaliditeta na više, u maksimalnom iznosu do 1500 kuna lani je primilo 244 korisnika. Doplatak za pomoć i njegu, do maksimalno 600 kuna, što isključuje kao primatelje osobe koje su primile invalidninu, je isplaćena u 321 slučaju. Pomoć za naknadu za energente (el. energiju) od 200 kuna mjesečno je lani primalo 383 osobe i njihov broj je pao za pet posto u odnosu na prethodnu godinu. Na ime pomoći temeljom statusa roditelja njegovatelja djeteta s teškoćama u razvoju pomoć je primalo lani 24 obitelji te još tri obitelji sa statusom njegovatelja. Ova pomoć iznosi 4.000 kuna mjesečno.
U koroni više razvoda i obiteljskog nasilja
Osim socijalnih prava Centar se bavi i socijalnim uslugama pri čemu je najzastupljenija obiteljska pravna zaštita. Po tom pitanju lani su radili sa 176 obitelji pri čemu su u znatnom porastu razvodi i obiteljsko nasilje što ravnatelj pripisuje utjecaju epidemioloških mjera. Mogućnost smještaja u dom za starije osobe kroz ovaj Centar je lani koristilo 62 korisnika koji su smještavani u domove za stare i nemoćne osobe u Marinom Selu, Borovoj kraj Virovitice, Ljeskovici kraj Požege, Bjelovaru i dr. Kod ovakvog smještaja, ako korisnik nema dovoljno prihoda za plaćanje doma, razliku plaća socijalni sustav. Smještaj u udomiteljsku obitelj lani je koristilo 27 osoba koje su bile smještene u sedam obitelji. Naknada za takav smještaj, ovisi o zdravstvenom stanju (pokretni, nepokretni) i okvirno se kreće oko 2880 kuna po osobi. Kod ove socijalne usluge Havranek ističe nedovoljan broj obitelji koji su spremni pružati takvu uslugu pa poziva eventualno zainteresirane da se jave u Centar. Pored toga 10 osoba s našeg područja je smješteno u program inkluzije namijenjen organiziranom stanovanju osoba s intelektualnim poteškoćama.
Među korisnicima socijalne pomoći još je jako raširena naknada za ogrjev. No ona se ne isplaćuje preko Centra nego kroz sustav lokalne samouprave koji za tu namjenu koriste (uz ostalo) evidenciju korisnika Centra.
Osobe koje misle da imaju pravo na bilo koju od ovih vrsta pomoći Centra, bilo da je riječ o novcu ili usluzi, kao prvi korak je osobno javljanje nekom od socijalnih radnika u Centru, mada to, zbog zdravstvenih ili drugih razloga može učiniti umjesto njih i neki od njihovih rođaka, prijatelja, susjeda, ali i razne udruge, škole, policija za koje Havranek kaže da imaju dobru suradnju s Centrom, kao i s gradskom upravom. Takve zahtjeve, kao i sve druge operativne radnje u pakračkom Centru provodi 14 zaposlenika od kojih je petero stručnih socijalnih radnika.
Novi zakon povećava i proširuje prava
Polovinom veljače je na snagu stupio novi Zakon o socijalnoj skrbi. Poznato je da će novi Zakon povećati osnovicu zajamčene minimalne naknade pomoću koje se izračunava vrijednost socijalnog primanja što će značiti njihovo povećavanje, ali će i proširiti broj stanovnika (korisnika) koji će ostvariti pravo na socijalnu pomoć. Zakonom je predviđeno i osnivanje tri javne ustanove. Osnivanje Hrvatskog zavoda za socijalni rad kao javne ustanove koja će poslove iz svoje djelatnosti obavljati u središnjem i područnim službama. Cilj osnivanja Obiteljskog centra kao samostalne ustanove je provedba aktivnosti i programa usmjerenih na preventivni aspekt za djecu mlade i obitelj. Također, osnovat će se Akademija socijalne skrbi kao javna ustanova u svrhu organiziranja i provođenja stručnog usavršavanja, stručnih i drugih radnika u sustavu socijalne skrbi. Osnovat će se i Povjerenstvo za odlučivanje o osnovanosti pritužbe kako bi se sustav socijalne skrbi otvorio korisnicima.
Centar za socijalnu skrb Pakrac time prestaje s radom 31. prosinca 2022., prestaje mandat Upravnog vijeća i ravnatelja Centara, a njegove poslove na lokalnoj razni preuzet će nečija ispostava.
- PIŠE: Pakrački List
- 2365
Memorijalnim rukometnim turnirom „Dino Plažanin“ koji će u Gradskoj sportskoj dvorani u Pakracu biti održan 12. ožujka, započinje ovogodišnje višednevno obilježavanje Dana Grada Pakraca s brojnim kulturnim, zabavnim, sportskim, sajmenim i ostalim sadržajima.
U znaku sporta će proteći i nedjelja 13. ožujka kada će u Gradskoj kuglani i na teniskim terenima od 11 sati biti održan „Dječji sportski dan“.
Poduzetnički centar Pakrac će u utorak 15.3. biti domaćin Dana poduzetništva koji započinje u 10 sati, a u popodnevnim satima će u Hrvatskom domu dr. Franjo Tuđmana s početkom u 18 sati biti održana kazališna predstava KPD „Sloga“ pod nazivom „Život jednog mobitela“.
U gradskoj vijećnici kurije Janković će 16.3. s početkom u 18 sati biti održan kviz znanja o povijesti i baštini grada „(Ne)poznati Pakrac“, a već sljedećeg dana u istom prostoru, također od 18 sati biti će održano predstavljanje rezultata arheoloških istraživanja Starog grada Pakraca.
Još jedan kviz pod nazivom „Volim svoj grad“ bit će održan u gradskoj vijećnici kurije Janković 18.3. od 11 sati. Istog dana u Gradskoj sportskoj dvorani biti će održana tradicionalna Dodjela priznanja učenicima i mentorima i manifestacija „Poklon mome gradu“ koja započinje u 18 sati.
19.3. - blagdan sv. Josipa
Na sam blagdan svetog Josipa 19.3. u Staroj školi u Ulici braće Radić će od 9 sati biti održane Sportske igre slijepih, a u gradskoj vijećnici kurije Janković od 10 sati će biti održan šahovski turnir i simultanka s velemajstorom Mladenom Palacom. U 10,30 sati će biti organizirano polaganje vijenaca i odavanje počasti, a od 11 sati će u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije biti služena svečana sveta misa. Na prostoru Gradske tržnice od 16 sati će biti organiziran „Sajam udruga“, a od 20 sati koncert će održati Jole.
Svoj obol ovogodišnjem obilježavanju Dana grada Pakraca dati će i ribolovci i to Otvorenim prvenstvom Grada Pakraca u ribolovu koje će na jezeru Raminac biti održano u nedjelju 20.3. od 10 sati.
Svečana sjednica Gradskog vijeća u povodu Dana Grada biti će održana 21.3. u Hrvatskom domu dr. Franjo Tuđman s početkom u 11 sati, a sjednici će u 10 sati prethoditi svečano otvaranje Centra za mlade „Libero“ i to u njihovom prostoru u Varoškoj kući, iznad gradske Turističke zajednice.
Obilježavanje Dana Grada Pakraca završava 22. ožujka kada će u gradskoj vijećnici kurije Janković od 18 sati biti održano proglašenje najboljih sportaša.
- PIŠE: Darko Baronica
- 1820
Zgrada Gradskog društva Crvenog križa Pakrac određena je kao gradski prihvatni centar za izbjeglice iz ruskom agresijom poharane Ukrajine. Prvi kat tog objekta u Ulici braće Radić ima dva sanitarna čvora s WC-om i tuševima te mogućnost da se u prostorije koje sada koriste razne udruge smjesti 32 ležaja. Pored toga na četiri dodatne lokacije predviđeno je još 20 ležaja; dio u jednom praznom gradskom stanu, dio u dva stana koje su privatni vlasnici stavili za tu namjenu na raspolaganje lokalnom Stožeru, te devet mjesta u dva apartmana u vlasništvu KPD „Sloge“ u sklopu Hrvatskog doma, izvijestio je Marijan Širac, načelnik Stožera Civilne zaštite Grada Pakraca nakon jučerašnjeg sastanka.
Građani koji imaju prazne stambene prostore i volju staviti ih na raspolaganje za potrebe ukrajinskih stradalnika mogu se javiti e poštom Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili na mobitel načelnika (098 927 39 10). Brigu o prehrani osoba smještenim kroz ovakav vid preuzet će GD HCK Pakrac.
Ukrajinske izbjeglice u Pakrac mogu stići na dva načina: preko mreže koju je uspostavio nacionalni Stožer CZ koja podrazumijeva rasporede izbjeglice kroz nacionalne i županijske prihvatne centre do ovakvih gradskih, odnosno privatnim (rodbinskim i prijateljskim) kanalima. U oba slučaja dolazak izbjeglica u Pakrac, radi pružanja pomoći i evidencije potrebno je prijaviti Stožeru ili MUP-u.
- PIŠE: Darko Baronica
- 2319
Ovaj mjesec obilježavamo Josipovo, Dan Grada Pakraca. Već tradicionalno u našim lokalnim medijima, uoči tih dana objavljujemo razgovor s gradonačelnicom Anamarijom Blažević u kojem tražimo njenu ocjenu gradskih aktivnosti u prošloj godini i najavljujemo ovogodišnje.
Treću godinu za redom obilježavanje našeg Dana Grada održava se u vrijeme epidemioloških mjera. Znači li to da će ponovo u programu izostati neki od ranije uobičajenih sadržaja?
Aktivnosti pripremamo kao da epidemioloških mjera neće biti. Konkretno to znači da smo potpisali ugovor za koncert s Joletom kao izvođačem, a koncert će biti na vanjskim prostorima tržnice. Obavijestili smo ustanove i ostale izvođače u programu „Poklon mome gradu“ da je ovogodišnja tema hrvatski izumitelji u čemu su doprinos dali i pakrački izumitelji. Planiramo dan poduzetništva, kao i sportski dan, sajam udruga. Dakle sve uobičajeno. Ako na snazi budu epidemiološke mjere prilagodit ćemo se istima jer se uvijek kao organizatori pridržavamo mjera i tako će biti i za ovogodišnji program povodom Dana Grada. Najsporniji je „Poklon mome gradu“ kao najmasovnije događanje u zatvorenom i razmišljamo, odnosno ostavljamo kao mogućnost otvorenim da bi mogla ići online pri čemu zaslužene nagrade za učenička ostvarenja na državnim i županijskim natjecanjima nisu upitne, kao što nisu bile niti prethodne dvije epidemiološke godine kada su iznosi za mentorska i učenička postignuća uplaćena na njihove račune te priznanja poslana poštom.
I proteklih godinu dana, možda manje nego godinu ranije, živjeli smo uz epidemiološka ograničenja. Kako ste vi doživjeli život u takvom okruženju?
Uvijek na tu temu naglašavam da mi najviše nedostaje socijalni kontakt, odnosno druženja. Na različite načine održavamo kontakte neophodne za planiranje i provođenje raznih aktivnosti, nemamo masovne kontakte tipa seminara, ali održavamo sastanke pojedinačno, savjetovanja i seminare „na daljinu“ takozvane webinare i slično pri čemu je meni zbog učestalog boravka u Zagrebu kao saborska zastupnica to i olakšano kada su u pitanju kontakti s dužnosnicima ministarstava. S te strane posao ne trpi, ali smo mi ljudi društvena bića i nedostaje nam taj neposredni kontakt.
Sigurno okruženje
S više od 67 posto svog stanovništva na području Grada Pakraca smo procijepljeni prvom dozom, odnosno više od 60 posto drugom dozom što je najbolje u županiji i dosta bolje od državnog prosjeka. Kako ste zadovoljni s takvim odazivom građana?
Osobno smatram da je cjepivo jedno od većih znanstvenih postignuća. Voljela bih da je procijepljenost veća, ali u usporedbi s drugima opet smo pokazali visoku razinu svijesti.
Je li bilo pritužbi i reakcije građana, kako na cijepljenje tako i inače na epidemiološke mjere?
Službeno ne, ali u razgovoru s ljudima je bilo raznih pritužbi što je razumljivo jer nitko ne voli nositi maske i živjeti s drugim ograničenjima koje podrazumijevaju mjere. Njihovo provođenje sam prepustila našem stožeru i nisam se u to miješala tako da se i ne smatram baš najpogodnijom osobom za to komentirati.
S obzirom na malobrojnost takva događanja i bojkot cijepljenja u drugim sredinama, naši građani su se ponovo pokazali kao izuzetno disciplinirani i kooperativni u suradnji s vlasti što je jednako tako primjetljivo i po količini nemilih policijskih događaja uopće. Kako vi komentirate takvu mirnoću naših građana?
Nekidan smo, pripremajući obljetnicu početka Domovinskog rata, bili na sastanku u MUP-u i tamo smo ponovo čuli da smo mi jedno sigurno okruženje. Uvijek mi je drago čuti takvu ocjenu. Puno radimo na preventivi i s MUP-om i školama i mislim da to rezultira malom dozom kriminaliteta i uopće prekršaja. No prije svega smo savjesni. Izvođači na aglomeraciji su mi nedavno rekli da imaju dojam da su ljudi u krajevima gdje je bio Domovinski rat puno tolerantniji nego oni koji ratne nedaće nisu izravno okusili. Slažem se s takvom ocjenom i to smo potvrdili kroz pridržavanje epidemioloških mjera koje smo primjenjivali znatno više nego neke druge sredine možda i zbog toga jer je dio naših građana početkom devedesetih godina već imao iskustva života u okolnostima koje nisu bile „normalne“. Toj savjesnosti pripisujem i činjenicu da je kod nas broj oboljelih u postotku znatno manji nego u nekim drugim sredinama.
Lani je odrađen i popis stanovništva. Prvi rezultati ukazuju da nas je manje za oko 1365 ili 16 posto u odnosu na popis od prije 10 godina. Kako to komentirate?
Možemo to promatrati s dvije strane. Nama je Državni zavod za statistiku prije popisa stanovništva svojom metodologijom izračuna predviđao pad na nešto više od 6500 stanovnika, a popis kaže 7.095. Smatram to realnom brojkom. Zbog tog pada sam jako tužna. Vjerujem i drugi, ali s obzirom koliko nam je DZS predviđao pad, ovo je dobro. Uspoređivala sam predviđanja DZS i rezultate popisa po ostalim jedinicama lokalne samouprave naše županije. Primjer, u Požegi je po popisu manje 532 osobe u odnosu na procjenu, a Pakrac 529 više, kao i u Lipiku 135 više, Brestovac 11. No manjak u tom kontekstu imaju u Jakšiću, Kaptolu 142, u Čaglinu čak 376. Kod nas je problem odnos umrlih i rođenih, dok unazad par godina smo u pozitivi kada gledamo doseljavanja i odseljavanja. U 2020. godini smo imali 62 novorođena i 134 umrla. Lani je taj odnos 66:149. To je puno. Upravo u tom negativnom prirastu vidim problem. S tim se bore gotovo sve sredine, pa čak i izvan granica Republike Hrvatske. To dolazi s novim, užurbanijim, suvremenijim načinom života.
U tom kontekstu koliko su se djelotvornima pokazale naše lokalne demografske mjere?
Očito da daju neke pozitivne učinke što pokazuje i onaj broj od preko 550 popisanih stanovnika od statistike Državnog zavoda.
Koliko su se djelotvornima pokazale mjere prema gospodarstvu?
Nemamo pad gospodarske aktivnosti, niti u epidemiološko vrijeme. Broj obrtnika i poduzetnika je u porastu što je posljedica, uz primjenu državnih mjera i lokalnih. Lani smo iz gradskog proračuna kroz mjere poticali gospodarstvo s više od milijun kuna.
Velika su očekivanja od nove poduzetničke zone u dvorištu bivšeg „Papuka“. Prije točno godinu dana, uz povoljne financijske uvjete, ali i konkretne obveze, pet novih vlasnika je steklo posjed nad šest parcela. Idu li oni dogovorenim tempom prema realizaciji njihovog oživljavanja?
Tu smo dosljedni. Imali smo kontrolu prije zime, sada opet ide u proljeće. Svi su zadovoljili prve kriteriji po kojem su parcele očišćene i dovedene u primjerenije stanje što je vidljivo. U tijeku je izrada projektne dokumentacije. Na nama je da radimo na infrastrukturi kao što je trafostanica, kanalizacija, voda itd.
I lani su na našim ulicama najvažnija graditeljska aktivnost bili radovi na aglomeraciji. Jeste li zadovoljni njihovim tempom i kvalitetom?
Tempom jesam, izvođač se u potpunosti drži dinamičkog plana i ostalo je još desetak posto radova za odraditi. Prema tom dinamičkom planu aglomeracija završava 30. lipnja i vjerujem da će u tom roku biti završena. Kada je u pitanju kvaliteta ne mogu odgovoriti s da ili ne jer to ovisi o kojem izvođaču je riječ, lokaciji, našim privatnim interesima tako da jednoznačnog odgovora nema. Kada je u pitanju tako veliki projekt, vredniji od 200 milijuna kuna, bilo je za očekivati da će doći do nekakvih problema. Ali nije bilo značajnih nego uglavnom pojedinačnih za koje se uvijek iznalazilo rješenje i nadam se da će tako i ostati do kraja. Za funkcioniranje grada, recimo vodoopskrbe, nije bilo većih problema.
Radovi, bar kada su u pitanju kopanja, u naselju Pakrac su uglavnom završeni i u tijeku je sanacija oštećenog. U te se, prema planu ovogodišnjeg proračuna i Programa građenja, značajno uključuje i Grad. Teško je precizno razvrstati sve proračunske stavke, ali riječ je o dodatnih sedam ili osam milijuna kuna. Je li njihova realizacija realna i znači li to da će nam gradske prometnice na jesen izgledati bitno drugačije?
Kada govorimo o uređenju gradskih ulica, posebno ove u užem središtu grada, niz godina smo govorili kako nema smisla nešto uređivati kada će slijediti kroz projekt aglomeracije veliko kopanje. Sa završetkom aglomeracije taj izgovor će nestati i stoga moramo prionuti rješavanju upravo tih problema. Zbog toga će ove godine većina financijskih sredstava te namjene biti usmjerena na potpuno rješavanje ovoga što je aglomeracija raskopala. Ugovorena sintagma „vraćanje u prvobitno stanje“ podrazumijeva asfaltiranje pojedinih rupa, a ne cijele asfaltne površine prometnice. S time nismo zadovoljni i značajan dio proračunskih sredstava ćemo usmjeriti da se te prometnice po pitanju asfalta dovedu u razinu kakva je sada u Ulici Gojka Šuška. Mislim da smo ta nemala sredstva u proračunu planirali realno, ali se ne oslanjamo u tome samo na vlastita sredstva nego računamo i borimo se i za sredstava Ministarstva regionalnog razvoja i Ministarstva graditeljstva, koja smo za tu namjenu koristili i do sada. Primjerice, Branimirova ulica je županijska cesta i računamo i s njima.
Osim prometnih površina kroz aglomeraciju, ali i na razne druge načine (dotrajalost, preraslost) značajno su stradale i zelene površine. No na toj stavci je tek 100.000 kuna. Nije li to premalo?
Nakon aglomeracije ozelenjavanje
Je, ali to ima i svojih opravdanih razloga u pogledu toga što je taj dio posla moguće odraditi tek nakon što se završi sve ostalo pri čemu niti sadnja bilja nije moguća tijekom cijele godine. Stoga upravo ovih dana krećemo s izradom planske dokumentacije. Imamo ugovor s tvrtkom koja će stanje na površinama koje želimo ozeleniti snimiti dronom, radit će se analiza tla i sve to bi nam trebalo dati stručan odgovor koje bilje, koje drveće je pogodno za koju površinu. Dio će biti zasađen ove jeseni, a dio idućeg proljeća. Konkretno, u Gundulićevoj i Strossmayerovoj ulici je bilo vrlo malo zahvata u zelenim površinama i one će ići prve s ozelenjavanjem, a plan nam je još ozeleniti Ulicu kralja Tomislava te Branimirovu. Kada je u pitanju modernizacija prometnica koje provodimo posljednjih godina, primjerice ulice Hrvatske policije, Augusta Cesarca (dio uz prugu), Aleje kestenova, Alojzije Janković ili sada dijela Trga bana Jelačića u projektnoj dokumentaciji je uvijek prisutna i stavka ozelenjavanja koja podrazumijeva sadnju drveća. U budućnosti ćemo se zasigurno puno više posvetiti hortikulturalnom uređenju.
Unazad dvije godine smo dovršili energetsku obnovu na niz gradskih objekata kao što su dvorana, bolnica, škola, đački dom, stambene zgrade. Od te vrste obnove ove godine za sada su najavljene samo dvije veće aktivnosti, na Spahijskom podrumu i vatrogasnom domu DVD Pakrac. Znači li to da su nam sada i potrebe za takvim aktivnostima manje ili je riječ o svojevrsnom vakuumu u raspisivanju natječaja s državne i EU razine?
Natječaja ima, ali smo, što se tiče zgrada u našem vlasništvu, unazad dvije takve akcije riješili većinu. Preostale, poput primjerice glazbene škole kojoj bi taj projekt dobro došao imaju određeni certifikat o energetskoj učinkovitosti koji nije prihvatljiv za natječaj. Mi smo energetsku učinkovitost shvaćali i kao priliku da se obnove fasade što nije bio u namjeni prioritet, ali smo time riješili za većinu njih i njihov vizualni identitet. Nešto stambenih zgrada u Pakracu je preostalo. Koliko sam upućena, Komunalac za njih ima uglavnom spremnu natječajnu dokumentaciju i samo se čeka javni poziv Fonda koji je najavljen za ovo proljeće da ih se kandidira. Očekujemo i duge javne pozive i natječaje iz proračuna EU i zato radimo planske dokumente kako bismo ih mogli pravovremeno kandidirati.
U tome je vidljivo da su došli na red, nazovimo to uvjetno, i neki luksuzniji projekti kao sportski park i slično.
Sportski park je u fazi idejnog rješenja o čemu je potpisan ugovor s izvođačem. Po nekim izračunima, u konkurenciji smo manjih gradova među vodećim u Hrvatskoj po ulaganju u sport, kako onaj živi tako i u sportske objekte uzimajući to po glavi stanovnika. Na osnovu dostupnih FINA-inih podataka o našem proračunu jedan web portal je izračunao da smo po tim ulaganjima u top 10 gradova u RH.
Nećemo ostati ni bez vode ni bez plina
U postupku je iskaz interesa za otkup vlasničkih udjela Pakrac-Plina, kao i pripajanje Voda Lipik požeškoj Tekiji. Možemo li očekivati da ćemo ostati bez još koje vlastite tvrtke ili ustanove s gradskim obilježjem, odnosno osnivačkim ili vlasničkim pravima?
Nismo ostali niti hoćemo ostati bez voda kao ni bez plina. Svi smo za racionalizaciju. No kad ona dođe na naša vrata svi se iz emocionalnih razloga bunimo. Naše Vode će biti ispostave požeške Tekije. Pregovarački postupci su u tijeku i direktori i stručne službe pripremaju stručnu podlogu nakon čega će biti puno toga jasnije. No sve što se nalazilo ovdje, ovdje će se i dalje nalaziti. Ne ostajemo bez nečega.
Plin je na tržištu i gradovi se tom trgovinom ne mogu baviti. I taj postupak je u tijeku i ne mogu ga komentirati dok ne bude završen.
Plan ovogodišnjeg proračuna je dosegao skoro 70 milijuna kuna, za 20-tak više nego lani. Je li to realno?
Je, i to sam više puta objasnila. Prvenstveno zbog Spahijskog podruma kao projekta koji ima iza sebe veliki iznos financiran sredstvima EU.
Ima li proračun dospjelih, a neizmirenih ozbiljnijih obveza prema izvođačima radova iz prijašnjih godina kojih nije bilo malo?
Od 2017. godine proračun nikada nije imao dospjele, a neizmirene obveze. Tako je i sada.
Gdje je onda zapeo projekt katastarske izmjere jer nisam još čuo da je itko od građana dobio neki vid rješenja po tom pitanju?
Grad i geodeti su svoj dio napravili i Grad je sve svoje obveze podmirio u roku. Najveći problem je u drugom dijelu katastarske izmjere gdje nastupaju katastar i gruntovnica. Grad financijski prema tom nema nikakvih obveza, jedino smo ugovorom s Općinskim sudom Bjelovar i DGU- om financijski pomogli njihov rad na katastarskim izmjerama. Pojavila se i epidemija pa neko vrijeme gruntovnica nije radila sa strankama. Uglavnom, Grad više nema nikakvih obveza, ali u razgovoru s kolegama gradonačelnicima čujem da su naša očekivanja da ćemo takav obiman posao završiti u šest godina bila preoptimistična. Dijelom su problem i građani koji se ne odazivaju na pozive katastra i gruntovnice. Procedura je propisana Zakonom. U Saboru se prije nekoliko tjedana u proceduri našao Zakon koji ima namjeru ubrzati katastarske izmjere, što sam pozdravila upravo zbog našeg pakračkog iskustva.
Proračun raste, ali na rashodovnoj strani puno brže rastu stavke namijenjene raznim građevinskim projektima, a puno manje za udruge. Zašto?
Naše udruge dobro rade. Bilo je i pandemijsko razdoblje koje je značajno smanjilo aktivnost udruga pa su mijenjani i ugovori o financiranju i s te strane udruge nisu oštećene. Dobro je što su naše udruge sve više okrenute pisanju projekata i kandidiranju na državne i europske natječaje i veliki broj udruga se sufinancira na taj način, a mi participiramo, da ih ne nabrajam da ne bi nekoga ispustila.
Vezano uz rast cijena svega i svačega, osjećate li u gradskoj upravi povećanje zahtjeva za socijalnom pomoći?
Ne, bar ne prema onim informacijama koje do mene dolaze. Uglavnom je riječ o pojedinačnim slučajevima gdje možemo pomoći osim novčanim sredstvima i oslobađanjem od plaćanja obveza poput vrtića i slično, što je i dosadašnja praksa.
Što biste još istaknuli za kraj ovog razgovora?
Mislim da smo odradili većinu tema i kao i inače čestitam građanima blagdan sv. Josipa, našeg zaštitnika kojeg slavimo i kao Dan Grada te ih pozivam da se u skladu s epidemiološkim mjerama uključe u program koji pripremamo, koji je raznolik tako da svatko može u njemu naći nešto za sebe.
- PIŠE: Dinko Kliček
- 2288
Znate li ono kad prođete gradom pa na pomalo bljedunjavoj reklami uočite natpis „trgovina i servis“? Vidljivo istaknute ispod naziva tvrtke, poruke su to koje vam sugeriraju da upravo ovdje možete kupiti novi, ali i popraviti pokvareni televizor; kupiti sat, ali i odraditi urarski servis; kupiti novi kostim, ali i koristiti vješte krojačke ruke za porub hlača ili da ne duljimo – kupiti ili popraviti svašta…
Upravo takve servis / trgovine, koje pamte i bolje dane, a ono „servis“ sve manje vrijedi i doprinosi - tema su što slijedi. Kroz obilazak četiri uslužna pakračka servisa – Bore Grčevića, Jasminke Manarin, Vilka Pilata i Veljka Skorupana – zanimalo nas je kako žive ljudi koji su svojevremeno pohađali škole, usmjeravali specijalnosti pa i utrošili život u razvijanje vještine servisiranja računajući da će posla uvijek biti, prizivajući iz vlastitih sjećanja male kućne incidente s pokvarenom kućnom elektronikom kojoj „nema lijeka“ ako ne ode majstoru!
Međutim, godinama kasnije vrijeme kao da im se narugalo stvorivši od običnih građana – njihovih potencijalnih klijenata – hladne konzumeriste koji su potpuno zatomili kulturu popravljanja stvari na račun novog, modernijeg i ljepšeg. Vještina je gurnuta u stranu, a majstorski kutak predviđen za servis u njihovim dućanima danas zauzima sve manje mjesta.
Ima li tu istine i rezonira li mlađa i srednja generacija baš tako, upitali smo još uvijek aktivne servisere na nekoliko pakračkih adresa. Najprije smo to učinili u Bolničkoj ulici, u sjedištu RTV servisa Bore Grčevića. Drag i svima znan Pakračanin danas je umirovljenik, a u vlastitom prostoru servis vodi legalno, kao doregistriranu djelatnost. Šmekerski je odradio dvadesetak minuta razgovora ubacujući povremeno simpatične usporedbe kako bi meni, laiku približio problematiku.
„To ti je kao kad dođeš u ljekarnu i tražiš lijek jer te sve boli. A što te točno boli? Stvar je dijagnostike, a ona je najvažnija u svakom segmentu održavanja – bilo zdravlja, bilo elektroničkih uređaja“, odmah je Boro plastično objasnio što to vrsnim čini jednog servisera.
„Društvo poteklo iz neimaštine – sve se popravljalo“
Da nije vrstan, ne bi trajao od 1973. godine kad je u tadašnjoj novogradnji, ulici Nikole Miljanića Ratara (današnja Preradovićeva) otvorio RTV servis. Tih je prijeratnih godina u Pakracu egzistiralo njih četiri. Četiri RTV servisa! Boro, Srećko Draksler, Zdravko Bina i Marijan Fritz. „To ti je nekad bilo na izbor, ljudi su odabirali majstore kao danas zubara“, povukao je sebi svojstvenu paralelu naš domaćin i dodao da su svi imali posla i uz puno truda i usavršavanja moglo se, veli, dobro živjeti.
„Naše društvo je poteklo iz neimaštine i sve se nastojalo popraviti jer se nije imalo za novo. Pa ljudi su televizor kupovali za 2 tisuće njemačkih maraka za što je trebalo raditi godinu dana, a otplaćivali bi ga po dvije ili tri godine. Danas ga kupiš za jednu plaću. Naravno da su se jednom kupljeni, takvi uređaji mazili i pazili i da su morali trajati godinama. Bili su robusniji, trajniji i općenito takve naravi da su nakon servisiranja godinama nastavili besprijekorno funkcionirati. Kad se dogodio kvar popravljani su, iako je glavobolju zadavao i transport do servisa jer su TV grdosije znale težiti i do 70 kilograma, pa još ga nekako i sneseš s trećeg kata, a onda ne stane u „stojadina“. Ništa, uzmeš torbu s alatom pa na teren“, prisjeća se Boro 'gostujućih utakmica'.
Danas je, kaže, znatno drugačije. Popravaka je sve manje, a praznih lokala bivših servisa sve više.
Modernim dizajnom, nestankom glomaznih kutija i pojavom tankih modela televizora, nestali su problemi s transportom, napretkom tehnologije uspjelo se projektirati elemente s kraćim rokom trajanja, da ne kažemo programiranim kvarom uređaja proizvedenim da traje koliko i garantni rok. Osim toga, danas je svaki trgovac tehničke robe dovoljno i mehaničar da vam drage volje proda čitav zamjenski sklop skup „k'o četvrt televizora“ i koji se mijenja na „klik“. Na kraju, sustav ozbiljnog servisiranja postavljen je drugačije i mali tv-servisi osuđeni su na mrvice.
Dok platiš Bogu božje,Caru carevo…
„Ugovorenih servisa kao što sam ja bio za Gorenje, Iskru i Riz više nema. Danas su servisi centralizirani i oni ti umjesto pokvarenog televizora pošalju novi jer im jeftini dobavljač omogući gratis toliko i toliko komada baš za tu namjenu. Kad tome dodate besplatne dostavne službe koje vrše dostavu i prikup robe, danas probleme rješavate iz fotelje i nije ljudima za zamjeriti. U najgorem slučaju, kupiš TV u KTC-u, on se pokvari, vratiš ga tamo, oni odvezu – dovezu novi i gotovo. Kakav Boro…“
Što danas ljudi uopće popravljaju?
„Ima svega, nađe se ponešto onih starih televizora koji još rade, međutim sve manje. Općenito je danas u našoj tranši obezvrijeđeno znanje, donesu ljudi fen za kosu od 70 kuna. I koliko bi ja sad trebao naplatiti popravak? Odradim puno posla badave. Radni sat je na minimumu i kad sve skupa zbrojiš, platiš Bogu božje, Caru carevo – ne isplati se. I to je uzrok što novih servisa nema, a bojim se da ih neće niti biti. Pa samo da moram plaćati najam prostora, ne bih radio! A kamoli ljudi koji krenu ispočetka, onako po propisu – ma nema računice“, objašnjava majstor Boro i pokazuje na tablu iznad glave s natpisom – dijagnostika 50 kuna.
„To je ona cijena kad ja pregledam uređaj i pronađem kvar, a kupac odluči da je to skupo i da neće popravljati. Uobičajena naknada za izgubljeno vrijeme potrebno da nađem uzroke. Ipak ti trošiš struju, vrijeme, tražiš po internetu jer moraš, gomila je novih informacija i tako. Ako se kupac pak odluči na popravak, onda se računa radni sat po 80 kuna, što je znatno manje od ostalih servisa gdje je sat od 150 do 200 kuna. Recimo još i to da u pravilu na servis nema garancije pa se često našalim s kupcima kad pitaju koliko će dugo nešto trajati. Zagrlim ih onako pa im uz smiješak izrecitiram onu „pomolimo se za onog koji će prvi među nama preminuti“, prisjeća se Boro i takvih trenutaka.
Koliki je danas udio servisa u ukupnom prihodu servis/trgovine, nije nam znao reći, tek je ustvrdio da je ovaj posao živa materija koja se isprepliće i nadovezuje. Cijena je jedinstvena, a čine ju ruke i dijelovi pa ako je, primjerice, račun za popravak ukupnog iznosa 800 kuna, a udio vještine (servisa/ruku) nekih desetak posto, onda je jasno koliko je s godinama devalvirala struka i koliko je svijetle budućnosti.
Mladima poručuje da je klasičan način popravljanja stvari ekonomski neprihvatljiv, ali da je elektronika polivalentno područje u kojem ima prostora za pristojan život.
Sličnu priču poslušali smo i kod Jasminke Manarin Rajšić, pakračke urarke, vlasnice danas jedine preostale servis/trgovine ove vrste u Pakracu. Preostala kažemo, jer ne možemo zaboraviti spomenuti pokojnog Stjepana Grgurića, legendarnog urara i servisera koji je u Preradovićevoj ulici praktično do posljednjeg dana života sugrađanima servisirao satove. Stari pakrački zanat poznat je i po prijeratnim majstorima Pavloviću i Špeliću, koji su skupa s Grgurićem od svog umijeća u našem gradu živjeli i dočekali mirovine. Jasminka je nastavila tradiciju urarstva 1996. godine otvorivši trgovinu u vlastitom prostoru.
J. Manarin Rajšić: Minimalno zahtjevnih i naplativih popravaka
„To su još bila dobra vremena, bilo je zahtjeva za servis mehaničkih satova, kvalitetnih, koje je imalo svrhe popravljati i ljudi su za to plaćali. Postojala je još nekakva navika popravljanja kod ljudi koja se vremenom izgubila. Školovana sam za stručnije urarske zahvate poput popravaka kompliciranih mehanizama, zidnih satova i ostalog što se može i naplatiti, međutim razvoj elektronskih satova znatno je unazadio servisnu granu“, priča Jaca i kaže da se kod takvih satova servis sveo na promjenu baterije ili manje opravke.
Prirodno, godinu dana po otvaranju uvela je prodaju satova od kojih najviše prodaje Casio i Q&Q, a 2000. godine i prodaju srebra, da bi trgovinu zaokružila dvije godine potom kad je registrirala izradu ključeva.
„Danas mogu reći da je to kombinacija usluga nužna za preživljavanje. Oko 30 posto nosi servisna usluga za koju sam se školovala, ali vidim da taj zanat izumire. Spasilo me pravovremeno širenje asortimana, ali i vlastiti prostor jer da to moram plaćati ne bi bilo računice. Sad imam koliko toliko uhodan posao, a vidjet ću do kad ću izdržati“.
Prodaja satova je također u padu, što je očekivano s obzirom na pojavu online trgovine s besplatnim dostavnim službama, i to za malu Urarsku radionicu izgleda kao utakmica koju je nemoguće dobiti. Realno, danas je mladima preko interneta cijeli svijet jedan izlog - dostupan na 'klik', i teško je fizički konkurirati s ograničenom ponudom, koliko god se ona u očima vlasnika činila širokom.
25 godina rada s istim cijenama
Iz Jasminkinog kuta gledano, pozitivno u svemu je to što okolni gradovi Daruvar, Lipik, Garešnica nemaju urarski servis pa je tržište koje gravitira Pakracu bogatije. Što danas ljudi servisiraju u urarskoj radionici?
„Mehaničkih satova oko kojih bi ja imala posla i taj posao naplatila je minimalno, ima nešto starih zidnih. Dođu mladi koji ih pronađu ili naslijede, žele ih obnoviti pa im to odradim. To je ujedno i najskuplja usluga u našem servisu koju naplatim 450 kuna“, govori nam Jaca i otkriva da je najjeftinija promjena štifta na satu 10 kuna. Izmjena baterije je 25 kuna.
„Ljudi donesu sat vrijedan 200 kuna, a popravak je 80 kuna. Svjesna sam da je to njima gornja granica isplativosti, pa ako poskupim tko će uopće dolaziti? Znate li da nisam podigla cijene od 1996. godine?! Treba li išta više reći?“. Dolaskom smart satova također se nije usrećila. „Ma to nisu satovi, to je elektronika i nema se tu što dirati. Ako što ode postoji garancija, ovlašteni servis i tu ja kao servis nemam što tražiti“, svjesna je novog normalnog.
„Nedostaje ljudi, mase, a plus toga je tržište preplavljeno jeftinom robom pa kad se to iz moje perspektive sagleda vidite koliko je to minus u odnosu na ranije“, završila je pakračka urarka Jasminka Manarin Rajšić.
Na jeftinu robu koja je posljednjih godina preplavila tržište, naročito kineskog porijekla, pomalo se žali i Vilko Pilat, pakrački staklar, od 1992. godine pozicioniran na pakračkoj gradskoj šetnici. Iako nije bio pretjerano pričljiv dovoljno je rekao.
V. Pilat: Staklarski servis? Može, ali „uz nešto“...
„Staklarstvo je bilo dobro onih godina nakon što je završio rat. Valjalo je one silne najlone s prozora ustakliti, od 'prozora' opet načiniti prozore, a štete bilo koliko hoćeš. Da nas je dvadeset bilo mogli smo svi raditi, pogotovo razdoblje poslije Bljeska“, prisjeća se Vilko. Uramljivalo se, kaže, slika, dolazili su tada aktivni umjetnici poput dr. Kramla, Blažeka, Šebetovskog i ostalih uramljivati svoja umjetnička djela.
„Bilo je ljudi, bilo je događanja, manifestacija pa je bilo i posla. Danas? Ustakli se još povremeno neki prozor, odradi se, ne kažem, ali nije to dovoljno za preživjeti. Pa uzmite samo okvire za slike – one kineske plastične svih standardnih formata kupiš u centrima za sitne pare, a nekad se to plaćalo. "Upropastiše nas Kinezi", dobacuje pola u šali i zaključuje da se danas staklarski servis sveo na pomoćnu djelatnost, nužna vezanja „za nešto“, a nikako jedini posao.
Isto tako razmišljaju i u krojačkom obrtu Vesna, vlasnika Veljka Skorupana. Krojački servis supružnika Vesne i Veljka još je na životu samo da bi izdržali tri godine i ostvarili pravo na mirovinu. Iz dana u dan su na raspolaganju kupcima koji navrate tek povremeno. Davno su zaboravili dobru zaradu i lagodan život. Bore se i svaki novi mjesec na poslu istinska je pobjeda.
V. Skorupan: Tek povremeno netko naiđe
„Ima dana kad nema nikog. Znate, sreća je da smo u svom prostoru pa ne plaćamo najam inače ne bismo mogli. Od robe na zalihi koju ovdje vidite gotovo se ništa ne proda, a treba na nju platiti PDV. Ljudi odu u Zagreb kupe, imaju Internet, pojavila se jeftinija kineska tkanina na tržištu i sve to je dodatno otežalo situaciju… Naša se aktivnost svela na popraviti koji patent ili promijeniti zatvarač, porubiti koju zavjesu. To naplatimo 5 do 10 kuna, zavjese malo više. Prestari smo da bi se upuštali u nešto novo ili pratili trendove, jednostavno smo osuđeni izdržati i zasad se držimo“, priča Veljko i kaže da su sa šivanjem krenuli još 1984. godine, a trideset su zima proveli vani.
„U bolja vremena se šivalo i prodavalo po pijacama - moglo se živjeti. Nikad nije bilo nešto naročito, ali bilo je neusporedivo“, prisjećaju se i tvrde da servisi ove vrste nemaju budućnosti, jer ako mladi žele dobru zaradu odmah i sad onda su ovdje na krivom mjestu.
Nije teško zaključiti da brzu i dobru zaradu ne krije niti jedan od navedenih servisa o kojima smo ovdje pisali. Sreća je jedino, primijetili ste, da svi ti ljudi danas rade u vlastitom prostoru. Žalosti istovremeno da upravo toj činjenici svi odreda zahvaljuju trajanje na tržištu rada. Nasuprot godinama školovanja, tesanja vještine i dokazivanja kvalitete. S druge strane, vrijeme nas požuruje odbaciti stari način razmišljanja i prilagoditi se novom - izgledno je da ćemo pokvarene uređaje sve češće bacati u smeće i kupovati nove, a jednako tako je sigurno da ćemo priče o mlađim generacijama kako oživljavaju stare vještine popravaka - sve rjeđe čitati.