- PIŠE: Iva Širac
- 1807
Mikola Slypenki, 39-godišnji Ukrajinac, s obitelji je početkom travnja s grupom izbjeglih osoba stigao u Pakrac. Budući da je otac troje djece, Mikola je mogao legalno otići iz Ukrajine te je s obitelji preko Poljske došao u Hrvatsku gdje su otprilike dva mjeseca bili smješteni u prihvatnom centru Gradskog društva Crvenog križa Pakrac. Kako je došao do Pakraca, kako su se do sada snašli, što misle o Pakracu i razmišljaju li o povratku kući, pokušali smo saznati u razgovoru na hrvatskom jeziku kojeg je Mikola već donekle savladao zahvaljujući radnom iskustvu prije dvije godine u Zagrebu gdje je bio zaposlen u jednoj građevinskoj tvrtki.
Iz kojeg dijela Ukrajine ste došli u Hrvatsku?
Došli smo iz grada Zastavna koji je dio Černivačke oblasti i nalazi se u zapadnoj Ukrajini, blizu rumunjsko - moldavske granice. Nešto slično kao Pakrac u Požeško-slavonskoj županiji. Zastavna je prije početka rata imala oko 7.800 stanovnika, sad je vjerojatno tamo puno manje stanovnika.
Iz Ukrajine niste došli sami. S vama je i vaša obitelj?
Tako je. Supruga Svetlana i ja imamo troje djece; 10-godišnju Ivanku, 7-godišnju Nikol i 2-godišnjeg Danijela.
Što ste radili prije rata u Ukrajini, što ste po zanimanju?
U Zastavni sam radio u privatnoj tvrtki gdje sam izrađivao namještaj po mjeri, a supruga Svetlana je na porodiljnom dopustu kojeg još uvijek koristi jer on traje u Ukrajini do napunjene treće godine djeteta.
Bijeg od strahota rata
Je li vaš grad Zastavna napadnut i koga ste ostavili tamo?
Moja uža obitelj je preminula 10 godina prije početka rata, no ostavili smo najbližu obitelj sa ženine strane. Imam dva bratića koji su pripadnici ukrajinske vojske i trenutno su na ratištu. Iz naše regije ima dosta poginulih na frontu. Zastavna nije trenutno napadnuta ni raketirana, ali smo gledali kako preko našeg grada prelijeću projektili i slušali sirene za uzbunu. Nismo znali gdje će granate pasti. Svi smo bili u velikom strahu i sigurno nismo željeli da to naša djeca gledaju i slušaju. I odlučili smo otići najviše zbog njih. Osim obitelji, ostavili smo vlastiti dvosobni stan i staru obiteljsku kuću. Supruga se redovito čuje s majkom i ocem. Punica skoro planira doći kod nas u posjetu na nekih mjesec, da vidi unuke i pomogne supruzi oko djece.
Čuli smo da ste prije rata u Ukrajini već bili u Hrvatskoj, točnije radili ste u Zagrebu?
Tako je, bio sam godinu dana, od rujna 2020. do rujna 2021. godine. Jedna građevinska tvrtka u Lavovu je posredovala u zapošljavanju i radio sam kao građevinski radnik u Zagrebu. Živio sam na Jankomiru, a radio u Buzinu u Novom Zagrebu. Tada sam i naučio ponešto hrvatskog jezika što mi danas itekako dobro dođe. Prije rata sam svake godine odlazio u Europu neko vrijeme negdje raditi pa sam tako radio četiri godine i u Poljskoj.
Kada ste otišli iz Ukrajine?
Iz Ukrajine smo organiziranim autobusnim prijevozom otišli 8. travnja u Poljsku, a iz Poljske smo krenuli za Hrvatsku, konkretno Varaždin. U Varaždinu smo boravili 48 sati i tada došli autobusom zajedno s još dvadesetak zemljaka u Pakrac. U Pakrac smo došli 10. travnja u večernjim satima.
Pakračani odmah priskočili u pomoć
Jeste li sami izabrali Hrvatsku?
Jesam, zbog iskustva rada u Zagrebu. Kada smo došli u Varaždin, ja sam htio da s obitelji odemo u Zagreb gdje sam se planirao tada javiti toj tvrtki u kojoj sam radio, no u Varaždinu su nam rekli da idemo u Pakrac. Zagrebačka tvrtka je za mene znala kad sam došao i tamo dok sam radio bio sam zadovoljan i smještajem i plaćom. Nisam znao za Pakrac ni čuo nikada za njega. Kada smo došli u Pakrac bili smo smješteni u prihvatnom centru Gradskog društva Crvenog križa. Načelnik lokalnog stožera nam je rekao da će nam tu biti bolje nego u većem gradu jer su za nas već čuli da smo došli i da će nam Grad i građani pomoći. Tako je stvarno i bilo.
Koliko je u Pakracu vaših zemljaka i komunicirate li međusobno?
Ima nas negdje tridesetak. Nitko više nije u prihvatnom centru nego su smješteni po gradu u privatnom smještaju. Komuniciramo najčešće unutar zajedničke viber grupe zajedno sa svim ljudima koji su nam neophodni za komunikaciju i organizaciju života u Pakracu. Komunikacija je otežana jer smo došli iz različitih dijelova Ukrajine i prije susreta na putu u Hrvatsku, odnosno dolaska u Pakrac se nismo međusobno poznavali. Ovdje boravimo o uglavnom u krugu obitelji i na poslu, oni koji ga imaju.
Gdje ste sada smješteni i jeste li zadovoljni?
Dobili smo na korištenje gradski stan u Bolničkoj ulici i jako smo zadovoljni i zahvalni. Stan je veći nego naš vlastiti u Zastavni. Stan je u početku bio ponešto namješten, ali puno su nam pomogli Stožer civilne zaštite grada Pakraca, ali i građani koji su sami donosili različite stvari kao na primjer posuđe, pribor za jelo, odjeću ili igračke za djecu. Stvarno nam ništa ne nedostaje, hvala svima koji su nam pomogli i primili nas kao sugrađane. Djeca su dobila i računalo od pakračke osnovne škole.
Tko vam plaća smještaj i režije?
Stan je u vlasništvu Grada Pakraca koji ga je prijavio MUP-u kao nekretninu za korištenje raseljenim osobama iz Ukrajine i Grad podmiruje troškove za što oni dobiju naknadu od države što je predviđeno u sljedećih godinu dana.
Imate li od hrvatske države neki oblik financijske pomoći?
Nakon mjesec i pol dana boravka u Pakracu dobili smo jednokratnu novčanu pomoć od Centra za socijalnu skrb u iznosu oko 3.500 kuna i drugih pomoći nemamo, osim prihoda koje imam od zaposlenja. Supruga Svetlana prima porodiljnu naknadu još iz Ukrajine, no ona je vrlo mala, nekoliko desetaka eura i dolazi na račun u Ukrajini.
Imate li kontakata s ukrajinskim veleposlanstvom u Zagrebu?
Nemam. Mislim da nitko od mojih zemljaka iz Pakraca nema neki kontakt. Dobili smo od njih samo obavijest i upute o nekakvoj besplatnoj pravnoj pomoći. Ipak mislim da je kroz našu registraciju kod hrvatskih vlasti njima poznat podatak da ovdje boravim s obitelji kao izbjeglica.
Ubrzo našao posao u Pakracu
Gdje ste zaposleni?
Trenutno radim kod jednog pakračkog privatnika. Nije baš kao posao što sam radio u Ukrajini jer sam tamo slagao ugradbeni namještaj izrezan od iverice i sličnih materijala, rezao po potrebi i kantirao, a sad obrađujem sirovo drvo. Ja sam već peti dan od dolaska u Pakrac našao posao u struci, ali trebali smo ići na put u Francusku i slagati namještaj i ne bi me bilo barem mjesec dana kod kuće. Nisam mogao ostaviti suprugu i djecu u prihvatnom centru i otići.
Je li vam vaša plaća dovoljna za život?
Moja plaća pokriva sve troškove hrane kao i neke druge potrebe. Stvar je u tome što trenutno ni nemamo nekih većih troškova. Režije i stanarinu ne plaćamo, a nemamo ni automobil da trošimo na gorivo.
Jesu li vaše kćeri krenule u osnovnu školu odmah po dolasku u Pakrac?
Jesu, starija kćer Ivanka krenula je u četvrti razred, a mlađa Nikol je završila prvi razred i obje su dobile svjedodžbe.
Kako su se snašle u školi, je li jezik bio veliki problem?
Za stariju Ivanku prilagodba je bila laka, brzo je pohvatala jezik i sada već vrlo dobro priča hrvatski. Puno se druži s vršnjacima i djecom iz Pakraca i hrvatski joj stvarno dobro ide. Za Nikol je bilo puno teže jer je u prvi razred krenula u Ukrajini i učila sva slova pisati i čitati na ćirilici i onda naglo prijelaz na latinicu, a da nije još savladala niti materinji jezik. No djeca su u školi imala uz redovnu nastavu, još dodatne sate hrvatskog jezika. Mi kod kuće pričamo ukrajinski.
Jeste li s obitelji posjetili Zagreb otkad ste ovdje?
Planirali smo otići u Zagreb, želja nam je otići, ali problem su prometne veze. Kako nemamo automobil, nama je problem iz Pakraca doći do Zagreba javnim prijevozom jer taj prijevoz traje cijeli dan.
Što vam najviše nedostaje iz Ukrajine?
To je teško pitanje. Osim naše kuće, obitelji i prijatelja, jako nam nedostaje vrt. U Zastavni smo imali veliki vrt i sami uzgajali povrće. I ja sam puno radio i pomagao u vrtu.
Ima li nekih namirnica koje ste koristili u Ukrajini, a da ih u Pakracu nema?
Hrana je u Hrvatskoj dosta drugačija nego što smo navikli u Ukrajini. U Ukrajini se puno jede heljde kao priloga, a ovdje je baš i nema. Hrvati previše jedu krumpira i riže, i piju kave, čak i previše alkohol, vino kao mi u Ukrajini vodu. Pijemo i mi kavu, ali više pijemo čaj. Kod nas se ne pije toliko alkohol, osim na nekim većim druženjima. No nama je otkriće vaša tržnica jer je povrće domaće i svježe, najsličnije onom iz našeg vrta. Tako da je supruga svakog četvrtka na pakračkoj tržnici.
Jeste li vjerski opredijeljeni?
Ja sam po vjeri protestant i kad mogu odlazim na mise u Dom molitve u Lipiku. Subota mi je neradni dan pa odradim svoj posao nedjeljom. Problem nam je ponekad odlaziti na mise u Lipik jer nemamo automobil.
Kakvi su vam planovi vezani za Pakrac, želite li se vratiti u Ukrajinu?
Živimo svaki dan kako najbolje možemo i radim sve što mogu kako bih obitelji osigurao sve što treba. Meni je želja i od ranije pokrenuti vlastiti posao izrade i sklapanja namještaja jer je to najbolje što znam raditi. Kćeri će na jesen opet krenuti u školu, a najmlađi je upisan i u vrtić. Supruga zasad još nije tražila posao zbog najmlađeg djeteta.
O povratku u Ukrajinu nam je još teško govoriti jer ne znamo što će se još događati. Koliko će rat trajati i kad će se biti sigurno vratiti, mislim da to nitko ne zna. Meni je najvažnije da svojim radom mogu prehraniti obitelj bez obzira gdje bio smješten.
- PIŠE: Iva Širac
- 3593
Danas kada je normalno da kućanstvo ima jedan ili više osobnih automobila, čini se kako je ideja iznajmljivanja vozila potpuno nepotrebna. Ali samo na prvu. Sve veći broj ljudi, organiziranih grupa, mlađih generacija sklono je ideji rentanja za različite potrebe. Oni koji vole fleksibilnost i opušteni boravak, te vožnju, znaju da se to ne može uvijek postići osobnim vozilima. Osim što su ograničena veličinom, oni su često i zauzeti od drugih članova obitelji te je tada potrebno raspolagati s nekoliko vozila odjednom. Postoje situacije u kojima je više nego vjerojatno da ćete posegnuti za najbližim iznajmljivačem kombi vozila.
Tako je slično razmišljao i 21- godišnji Dino Sadilek iz Pakraca, vlasnik obrta za prijevoz putnika i najam kombija „Rent a Dino“, koji je posao započeo u samom jeku epidemije koronavirusa, u rujnu 2020. godine. Nakon što je završio srednju školu za tehničara cestovnog prometa u Daruvaru, godinu dana pokušavao je naći posao u struci, no ustvari je razmišljao o vlastitom obrtu.
Sam svoj šef - san od djetinjstva
Mladost i eventualno radno neiskustvo Dinu nisu omele od željenog cilja. „Zapravo od malih nogu sam sanjao da ću imati nekakav svoj posao. Još kao dijete sam stalno „visio“ oko automobila, kamiona i meni je to bilo zanimljivo, vidio sam se u tome. Nakon završene srednje škole, otvaranje takvog obrta nekako mi je bio logičan slijed“, priča nam Dino.
Dino je za otvaranje obrta koristio mjeru Zavoda za zapošljavanje, poticaje u iznosu od 25 tisuća kuna, no ipak su mu najviše pomogli roditelji i baka i djed te je uspio bez kreditnog zaduživanja za početak kupiti dva rabljena kombija. I tu je sve krenulo. Posao se „zakotrljao“ sjajno, priča Dino, no tada je došao lockdown, pa su doslovno kombiji pola godine stajali na mjestu. Nije bilo lako prebroditi to vrijeme, no opet uz pomoć obitelji, nakon ponovnog otvaranja i epidemiološke normalizacije, Dini je posao opet krenuo i danas je, kako kaže, jako zadovoljan. Jedini je obrtnik na području Pakraca koji nudi putnički prijevoz i ne misli da je pogriješio u odabiru jer smatra da je takva usluga ovdje itekako potrebna.
Vozi se gdje god treba
Najviše mu se javljaju udruge koje ovakva vozila trebaju za organizirane odlaske na izlete, sportska događanja ili različita privatna putovanja, počeo je surađivati i s školama prevozeći učenike na različite ekskurzije, ali i sve češće za djevojačke i momačke večeri te sve ostale vrste proslava.
„U svakom poslu, pa i u ovom, imaš i lijepih i gorkih iskustava. I sve je to škola. Najvažnije je da je vozač odgovoran i vozilo ispravno. Meni najluđe i najzabavnije vožnje su kada vozim svatove, onda se svašta nagledaš i svačemu nasmiješ jer se ljudi opuste budući da ne moraju voziti, a opet nisu prijetnja drugima u prometu“, priča nam Dino, no ističe da je neke potencijalne klijente morao i odbiti jer mu se nisu činili pouzdanim i odgovornim da dobiju vozilo na raspolaganje, bez obzira što su uslugu htjeli platiti. I tu treba biti ozbiljan i oprezan koliko možeš, dodaje Dino.
Dino je nedavno nabavio i kamion za prijevoz paletirane i zbirne robe, prijevoz poljoprivrednih strojeva, motora, namještaja, bilo kakvog tereta većih dimenzija, a iza njega su, osim vožnje po Hrvatskoj, i inozemne rute. Najčešće, kako kaže, putuje za Italiju, bio je i u Grčkoj, a najdužu rutu koju je dosad vozio je 15 kilometara od Lihtenštajna kada je u četiri dana napravio više od 4000 kilometara zajedno s ocem Silvijom koji mu zbog povećanog opsega posla pomaže kad god zatreba.
Širenje djelatnosti uz oca Silvija
Planova i ideja Dino ima mnogo, a najviše ih veže uz oca Silvija kojeg planira zaposliti u svom obrtu kao najveću pomoć i podršku te najboljeg poslovnog partnera, kojeg je imao od početka.
Zajednički razmišljaju o proširenju obrta s još jednim šleperom kada bi se špedicijom, posebno inozemnom, počeli ozbiljnije baviti. A kako su nam obojica rekli, ukoliko posao krene, morat će posegnuti za barem još jednim suradnikom. Za sada, srce im je obojici na mjestu, Dini jer je ostvario svoj san, a obitelji što je sin jedinac ipak svoj život odlučio graditi u svom rodnom gradu.
- PIŠE: Pakrački List
- 1909
Zbog povećanog obujma posla produžuju se radovi na rekonstrukciji dijela županijske prometnice koja prolazi pakračkim Trgom bana Josipa Jelačića tako da će do 4. kolovoza do 17 sati ostati zatvorena ulica za promet svih vozila, točnije od zgrade pakračkog suda do početka Ulice 30. svibnja, obavještavaju građane iz Županijske uprave za ceste Požeško-slavonske županije.
Građane se i dalje moli da koriste obilazne pravce:
- Trg bana Josipa Jelačića - Ulica 30. svibnja - križanje ulice J.J. Strossmayera i Ulice braće Radić.
- Ulica J.J. Strossmayera - Ulica braće Radić - Ulica Vlade Laučana - Bolnička ulica - Ulica Matice hrvatske.
- PIŠE: Darko Baronica
- 1820
Danas poslijepodne u prodaji će biti novi 602. broj „Pakračkog lista“ u kojem možete pročitati:
40 u hladu, a mi o grijanju
Bar u dosadašnjem dijelu ljeta, zaključno s 27. srpnjem, slično prijašnjih godina, pošteđeni smo dva ljetna zla koja nisu zaobišla neke dijelove Hrvatske – ljetnih oluja praćenih tučom i nestašice vode koja bi zahtijevala reduciranu potrošnju. Istina, kiše nema dovoljno, žale se mnogi pri čemu su materijalno najpogođeniji poljoprivrednici, ali nas nitko ne limitira u tuširanju pa čak niti u zalijevanju cvijeća, vrtova i pranju automobila. Bar za sada jer i kod nas sunce ovih dana grije i grije, a zrak gori. Tako je prema podacima Državnog hidrometeorološkog zavoda u subotu 23. srpnja u 16 sati najveća temperatura u regiji, što se odnosi na Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru i BiH izmjerena na Požeškoj Gori i u Pakracu i iznosila je 41,2 stupnja Celzijusa te smo za onih 0,2 stupnja „pobijedili“ Podgoricu, tek malo više Niš i Mostar, a za 0,8 stupnja naš Brestovac, Vinkovce i Zagreb-Gajnice dok je u Požegi bilo „samo“ 39,9. Da kao u neka druga vremena temperaturu mjeri neki ostarjeli meteorolog amater okom i termometrom i DHZ izvješćuje telefonom, pomislio bih da nije dobro vidio, ili pak da je bio šum na telefonskim linijama. Ovako teško je povjerovati da je današnja računalna tehnologija pogriješila. No ipak smo svi, braneći se na različite načine, preživjeli i ovaj neželjeni rekord. Uostalom srpanj i jest mjesec kada bi trebalo biti vruće.
Tih dana ćemo se, možda i po dobrom, sjećati u prosincu i siječnju. Ne zbog bojazni od rekordnih niskih temperatura koje su, istina za volju, posljednjih zima izostajale bar u nekom dužem razdoblju. I na njih smo navikli i znali se, bilo ogrjevnim drvetom ili plinom, obraniti bar u zatvorenom prostoru. Problem je što će, izostane li nestašica plina, najavljuju stručnjaci, cjenovno plin (i struja), ali i drva, otići nebu pod jako jako visoke oblake, one iste kojih sada nema da nas bar malo zaklone od ovog užarenog sunca ili donesu besplatno osvježenje kroz malo kiše. Tako smo dovedeni u situaciju da na 40 stupnjeva u hladu, umjesto o pivu i sokovima, pričamo i brinemo zbog grijanja. Neobično, ali ako se najave stručnjaka pokažu točnima i ako ćemo uz moguće nestašice plina, plaćat ćemo ga puno skuplje nego prošlih zime, što ne čudi. Zimi, puni komfor doma, uz puni stol, u Slavoniji čini i dobro zagrijana prostorija, a kada se jednom navikneš na dobro, teško ga se odreći.
TEMA BROJA - U ŽARKOM LJETU O GRIJANJU Uslijed straha od nestašica i cijene plina građani se okreću drvima
Ovih dana živimo na temperaturi iznad 35 stupnjeva Celziusa što mediji uz pomoć znanosti napuhavaju kao nedoživljeni toplinski val, mada bi zapravo uz dva ili tri stupnja tolerancije trebala biti uobičajena srpanjska pojava. No ono što je doista neobično i novo u našim životima jest da u danima kada klime i u radnim i životnim prostorima rade intenzivno, jednako intenzivno razgovaramo o jeseni i grijanju. Razlog je znan svima – više nije glavno pitanje koliko će koštati plin kao najzastupljeniji grijači energent na ovom području nego hoće li ga uopće biti dovoljno. Piše: Darko Baronica
INTERVJU - MIKOLA SLYPENKI, NAŠ NOVI SUGRAĐANIN IZ UKRAJINE
Najvažnije je da radom mogu prehraniti obitelj
Mikola Slypenki, 39-godišnji Ukrajinac, s obitelji je početkom travnja s grupom izbjeglih osoba stigao u Pakrac. Budući da je otac troje djece, Mikola je mogao legalno otići iz Ukrajine te je s obitelji preko Poljske došao u Hrvatsku gdje su otprilike dva mjeseca bili smješteni u prihvatnom centru Gradskog društva Crvenog križa Pakrac. Kako je došao do Pakraca, kako su se do sada snašli, što misle o Pakracu i razmišljaju li o povratku kući, pokušali smo saznati u razgovoru na hrvatskom jeziku kojeg je Mikola već donekle savladao zahvaljujući radnom iskustvu prije dvije godine u Zagrebu gdje je bio zaposlen u jednoj građevinskoj tvrtki. Razgovarala: Iva Širac
NOVI OBRTI - SLASTIČARNA „MISTENA“ Obiteljski posao proširen na ulice grada; OTVOREN PRVI PAKRAČKI SALON ZA NJEGU PASA U „Nao“ po nove frizure Piše: Gordana Marčetić
U ovom broju još pišemo:
REZULTATI DRŽAVNE MATURE Ove godine maturanti birali višu razinu
UPISI U SREDNJU ŠKOLU PAKRAC Slobodnih mjesta samo među građevinarima, fasaderima i stolarima
ZAŽIVJELA APLIKACIJA ZA PRIJAVU KOMUNALNOG NEREDA U pola godine 97 prijava
VODOOPSKRBA Vode ima - za sada
EPIDEMIJA COVID 19 Virus još nije nestao
ZAKON O PROMETU Konačno pravila za vozače električnih romobila
ANKETA - KAKO ĆE PAKRAČANI PROVESTI LJETO? More na prvom mjestu, sve ostalo većinom spontano
COOLTURNO LJETO 2022. Mjesec dana ljetne uživancije za klince
ARHEOLOŠKO NALAZIŠTE STAROG GRADA Istraživanja proširena na sjeverni dio sonde
ŽUPA SV. MARIJE MAGDALENE Obnovljena unutrašnjost župne crkve u Donjoj Obriježi
IZBORNA SKUPŠTINA SZGP-A Mario Lopar novi predsjednik
Sve to pročitajte u NOVOM BROJU PAKRAČKOG LISTA kojeg možete kupiti već danas na sljedećim lokacijama: MLIN I PEKARE (Hrvatskih velikana, Strossmayerova, Prekopakra), KTC, TO KRNDIJA.
- 2040
Organizacija civilnog društva „Delfin“ održala je danas s volonterima na gradskoj tržnici javnu akciju u sklopu projekta „Organizacije civilnog društva kao ključni akteri u standardizaciji sustava za podršku žrtvama i svjedocima/kinjama kaznenih djela“ koji provode Ženska soba – Centar za seksualna prava u partnerstvu s Udrugom za podršku žrtvama i svjedocima, Hrvatskim pravnim centrom i partnerskom organizacijom s Islanda, Samtok um kvennaathvarf. Cilj akcije je bila osvještavanje javnosti o rodnom nasilju, a prolaznicima su tradicionalno podijeljeni informativni letci.
Kako nam je rekla Mirjana Bilopavlović, koordinatorica udruge „Delfin“, nakon javne akcije u prostorijama udruge promoviran je dokumentarni film u sklopu projekta „Miris kruva“ kojega provodi udruga Domine Split. Film govori o domu kao mjestu koje nadilazi sve nacionalne, etničke i religijske granice kroz priču o tri žene iz općine Biskupija na kninskom području koje se nakon rata vraćaju u gotovo potpuno razrušeno mjesto te se odlučuju na ponovnu izgradnju svoga života.
Isti su dan na gradskoj tržnici djelatnici Policijske uprave požeško-slavonska održali promidžbu natječaja za Program srednjoškolskog obrazovanja odraslih za zanimanje policajac/policajka u 2022./2023. Ministarstvo unutarnjih poslova planira upis 480 polaznika, a rok za podnošenje prijava je do 15. kolovoza 2022. Više o natječaju možete pročitati na službenoj stranici PU požeško-slavonska.
- PIŠE: Pakrački List
- 1422
„Budi turist u svome gradu“ naziv je inicijative koju provodi Turistička zajednica Grada Pakraca u suradnji s Ekonomskom i turističkom školom Daruvar, a koja će biti održana u petak 29. srpnja. Inicijativa je osmišljena na način da učenici daruvarske škole koji u Turističkoj zajednici Grada Pakraca pohađaju praksu istražuju dio pakračke povijesti te da ju prezentiraju kroz turistički obilazak.
Najprije će u 18:15 sati Bram Meijer povesti posjetitelje u obilazak na temu „Pakrac – poveznica između tržišta Istoka i Zapada“ za koju je istražio obrtništvo i princip prodaje roba i usluga kroz našu povijest. Potom će od 19 sati ulogu turističkog vodiča preuzeti Martina Grgić koja je osmislila obilazak za najmlađe, a budući da želi postati učiteljica, spojila je to s turizmom!
„I ovog ljeta su nam na praksu došli učenici raznih interesa i afiniteta, a cilj nam je bio da kroz istraživanje za ovu inicijativu nešto nauče i osmisle zanimljiv sadržaj. Pozivamo sve naše sugrađane da nam se pridruže u petak i dođu na ovaj obilazak jer vjerujem da će uz dobru zabavu i naučiti ponešto novo o našem gradu“, poručuje Gabriela Sabo Seleši, direktorica TZ Pakrac koja je ovu inicijativu pokrenula prije četiri godine.
Seleši dodaje da se inicijativi naknadno priključio i Kristian Matijević koji je počeo razrađivati svoju turu koju će prezentirati sljedeći tjedan.