- PIŠE: Dinko Kliček
- 3435
Aktualna ratna događanja u Ukrajini potisnula su sva ostala u drugi plan, a stanovnici država u užem i širem okruženju, zajedno s nama, napeto osluškuju stanje u ovom najnovijem europskom oružanom sukobu. Posebna pažnja posvećena je nedavnim, doduše neizravnim, prijetnjama Rusije oko mogućeg aktiviranja nuklearnog oružja.
Dok nas s TV ekrana argumentirano smiruju razni vojni i nevojni analitičari uvjeravajući javnost da je takav ishod malo vjerojatan ili uopće nije, po medijima sve češće čitamo o lokalnim inicijativama obilaska gradskih atomskih i ostalih skloništa, zlu ne trebalo, sve s ciljem uvida u njihovo trenutno stanje. Mnogi gradovi posjeduju takve podzemne objekte, no mnogi ih niti nemaju.
U Pakracu postoje dva atomska skloništa. Jedno je ispod pakračke bolnice, dok se drugo nalazi u podrumu zgrade Privredne banke Zagreb. S načelnikom stožera pakračke Civilne zaštite Marijanom Šircem obišli smo oba objekta.
Sklonište iz 1980. godine u odličnom stanju
Bolnica ima svoje vlastito atomsko sklonište ukupne veličine 255 četvornih metara, smješteno je ispod glavnog ulaza, redovito je održavano te je u uporabnom stanju. Obišli smo ga u društvu ravnateljice Marine Major i Damira Pejše, voditelja Zaštite na radu, koji su nas proveli kroz četiri oveće prostorije s ukupno 96 postavljenih kreveta na podizanje. Veće prostorije okružene su pratećim nužnim za funkcioniranje poput strojarnice, prostorija za medicinsku pomoć, skladišta hrane, te s dva sanitarna čvora s po tri wc-a. Sustav ventilacije je održavan i u funkciji, sve je uredno i čisto. Ima struju, a ako ona nestane tu su akumulatori i ručni generatori. U skloništu postoji šest montiranih kanistera sa slavinama kapaciteta oko 500 litara, no pitanje vode i hrane rješava se naknadno i shodno situaciji za što postoji određeni logistički postupak. Bolničko sklonište opremljeno je da zbrine 120 osoba.
Posljednji službeni tehnički pregled datira iz 2014. godine, što je uobičajeno i relativno friško za ovu vrstu objekata. Ovo sklonište izgrađeno je 1980. godine, a ozbiljan test imalo je u Domovinskom ratu kad je bolnica bila pod neprijateljskom paljbom i granatirana, no sklonište je prošlo neokrznuto.
Širac: Nema mjesta panici
Drugo gradsko atomsko sklonište je ono ispod banke. Izgrađeno je sa zgradom Banke dvije godine ranije, a oni što pamte vrijeme 80-tih sjetit će se da je tamo nekada bio gradski disco-klub. Nakon rata je od gradskih vlasti ustupljen za rad raznim Udrugama koje su ga koristile od sportskih do kulturnih aktivnosti. Od rata naovamo stalno je u takvoj, alternativnoj funkciji.
Ulazeći tamo danas, iza rešetaka i teških metalnih vrata otvorio se uporabni prostor ukupne veličine od oko 400 kvadrata. Čine ga zajednički hol te nekoliko većih prostora od kojih su najveći onaj glavne dvorane od 133 četvorna metra te dva manja s po pedesetak. Navedene prostorije danas su prilagođene radu rečenih udruga i samo nedostatak prozora i dnevne svjetlosti odaju da se radi o skloništu. Kapacitet skloništa je do 200 osoba koje osim smještajnih prostorija imaju na raspolaganju ambulantu, sanitarije, skladišta te pripadajuće prostorije funkcijske podrške. Sanitarni čvor sa šest wc-a je u nešto lošijem stanju što nije nerješiv problem, no ono važno je da u čitavom skloništu nema niti jednog kreveta.
O čemu se radi upitali smo načelnika CZ Marijana Širca.
„Prije svega želim reći da se nadamo da ovakvi prostri građanima uopće neće trebati. Tako se ponašamo i tako smo se ponašali u onim mirnodopskim uvjetima kad su svi kreveti poslani kroz humanitarnu pomoć Gunji 2014. godine, nakon tamošnjih poplava. Trebali su biti vraćeni i upravo kontaktiramo s tamošnjom ekipom po tom pitanju. Alternativa postoji i ako se, ne daj Bože, ukaže takva potreba preko Civilne zaštite i Hrvatskog crvenog križa možemo dobiti neograničen broj kreveta koje ćemo skladištiti i prema potrebi u rekordnom roku opremiti sklonište. Ostale nedostatke ćemo ukloniti s Vlastitim pogonom“, kazao je Širac i dodao da neće nužno prazniti ovaj prostor već će ga uz potrebnu adaptaciju i prilagodbu paralelno ostaviti na uporabu dosadašnjim korisnicima izrazivši još jednom nadu da će tako ostati i u budućnosti.
- PIŠE: Darko Baronica
- 1013
Unatoč malom interesu za cijepljenje i znatnom poboljšanju broja zaraženih osoba Hrvatski zavod za javno zdravstvo nastavlja s akcijama cijepljenja protiv koronavirusa na javnim punktovima. Tako će oni biti otvoreni u pakračkoj sportskoj dvorani sve četiri ožujske subote od 9 do 11 sati, izvijestili su iz županijskog ZZJZ.
Prošle subote, kako nam je rekao dr. Ivan Beluškov, u pakračkoj dvorani cijepljeno je tek nešto više od 30 osoba, a u tri ranije održana punkta u veljači cijepljeno je 163 osobe, 18 po prvi put, 30 drugi i 115 treći.
Prema mapi procijepljenosti HZJZ-a od 28. veljače prvom dozom je procijepljeno 68,4 posto građana s prebivalištem na području Grada Pakraca, odnosno 60,6 posto i drugom dozom.
Pad oboljelih i pozitivnih
Što se tiče trenutne epidemiološke slike na županiji ona se znatno poboljšava. Prema izvješću Stožera Civilne zaštite Županije jutros je bilo aktivno 109 slučajeva zaraze koronavirusom, 12 osoba je hospitalizirano. Na posljednjem testiranju obrađeno je 130 uzoraka, od kojih je 20 pozitivnih, ili 15,4 posto što odgovara prosjeku unazad osam dana i upola je manje nego iz razdoblja polovine veljače. To je dovelo i do toga da je broj zaraženih u konstantnom padu od 24. veljače kada ih je na županiji bilo 334. Bitno je da se pri tom popravlja i statistička slika hospitaliziranih kojih je jutros bilo tek trećina (12) u odnosu na 24. veljače kada ih je bilo 33. Do blagog pada je došlo i na pakračkom covid odjelu gdje je jutros ležalo osam pacijenata, dva manje nego prije osam dana. Četvero njih su s lokalnog područja, a četvero s drugih županija. U tih osam dana nitko nije umro, tako da je broj umrlih na pakračkom covid odjelu u ovoj godini i dalje 10.
Statističko poboljšanje oboljenja odgovora lanjskom poboljšanju u isto ovo vrijeme. Tako su lani 6. ožujka u Požeško-slavonskoj županiji bila aktivna 54 slučaja zaraze, a 8 osoba je hospitalizirano pri čemu se broj pozitivnih u ukupno broju testiranih dnevno bio manji od 10 posto.
- PIŠE: Pakrački List
- 3143
Piše: Duško Kliček
Negdje na kraju ulice Tome Lujanca u Badljevini, na kućnom broju 50A kuća je 66-godišnjeg Zlatka Sabe, kojega je nakon završenog razreda, samohrana majka odvela u Njemačku gdje je završio zanat, a potom doslovce krenuo u svijet, u europske zemlje, pa u Indiju, Indoneziju, Južnu Afriku… radio je za Berlusconija, Musharaffa i Mubaraka, radio u vrtnom parku španjolskog kralja, dubrovačke vrtove sunca, ali nikada u svojoj Badljevini kojoj se ipak vratio u umirovljeničkim godinama života.
U ovom uvodu nije spomenuta njegova životna družica, supruga Jovanka Ivanka, koja je, dok je Zlatko godinama putovao poslom po svijetu, odgajala u malom njemačkom gradiću Traunreutu kćerke Gabrielu i Mihaelu i držala doslovce sva četiri ugla kuće.
Zlatko je rođen 1956. godine u Badljevini u obitelji mađarskog porijekla koja je (djed Ljudevit - Lajoš i baka Juliška), tko zna kada i odakle došla u potrazi za boljim životom iz Mađarske najprije u Korenčane, a potom u Badljevinu. Otac Petar, Lajošev - tako su ga zvali, i Margita, iz obitelji Cetl, imali su uz Zlatka još dvoje djece: starijeg sina Željka i kćerku Mirjanu.
Majka je vrlo rano ostala sama s djecom pa je, kao i mnogi prije nje, otišla 1968. godine na rad u Njemačku, u tvrtku Siemens. Nekada je obitelj Lajoša Sabe bila imućna, ali im je gotovo sve oduzeto nakon Drugog svjetskog rata, pa je Zlatko djetinjstvo proveo najčešće sam u kući u skromnosti i siromaštvu, ali i u bogatstvu prirode koju je Badljevina pružala. Bili su tu djeci na raspolaganju potoci i rijeka Bijela, nepregledna polja, šume i šumarci, ali i seoski jarci i putevi te igralište pored škole - sve djeci na raspolaganju za igru.
„U cijelom selu su bila u to vrijeme dva automobila, dva „Fiće“, učitelja Barčana i brice Lepke, meni najljepša i poželio sam izučiti za automehaničara kako bih ih mogao popravljati. Nakon završenog osmog razreda mama me odvela u Njemačku, u lijepi gradić Traunreut, gdje sam upisao i završio upravo željeni automehaničarski zanat“, počeo je svoju bogatu životnu priču Zlatko.
Posebne 70-e godine
Te godine Zlatko je završio zanat, radeći istovremeno već od prvog razreda kao učenik u tvrtki Adel Opel AG. Volio je taj posao, ubrzo ušao u dušu motorima pa je, kako bi nešto zaradio, slobodno vrijeme održavao i servisirao aute, među ostalima i šefu firme Mihaelu Lohsu. Međutim, kao mladiću, želje su bile nešto više od visine učeničke plaće, jer, želio je kupiti auto, pa izaći s prijateljima, pa djevojke… Srećom, prepoznao ga je kao dobrog radnika Mihael Lohs pa ga je odmah po završetku škole, 1974. godine, pozvao u svoju tekstilnu firmu Sim Kim Erge u kojoj je Zlatko ostao narednih 14 godina, sve do 1989. godine.
Zlatko i supruga Ivanka danas u svojoj kući u Badljevini
Te 1974. godine, na kraju šegrtskog staža, upoznao je na jednom plesu u Ingolstadtu Jovanku Ivanku Gljivica iz Okučana. „Znate, dečki ko dečki, lutali smo okolo i tako sam upoznao Ivanku i već iste godine, 10. kolovoza smo se vjenčali. Ali, iste te godine počeo je i moj put po svijetu. Te iste, 1974. godine kupio sam i svoj prvi auto, „Opel record“, želju još iz badljevačkih dana kada sam s pogledima na dva „Fiće“ maštao postati automehaničar. Te 1974. godine počeo je i moj put po svijetu koji sam započeo kao monter, pa kao glavni monter i na kraju, u drugoj firmi, supervizor i voditelj poslova na mnogim radilištima svijeta od Indonezije, preko tadašnjeg Sovjetskog saveza, Južne Afrike, skandinavskih zemalja…, ali i Hrvatske“, nastavio je svoju priču Zlatko.
Počeo u Aziji
Malezija je bila prva zemlja u koju je Zlatko otputovao na montažu tekstilnog pogona. Budući da je njegov gazda, ili, bolje reći poslodavac Lohs kupio nekoliko tekstilnih tvrtki koje su zbog promjene političkog i ekonomskog poretka u svijetu došle u financijske probleme, ekipe u kojima je bio i Zlatko razmontirali su strojeve, spakirali ih u kontejnere i prevezli u zemlje dalekog Istoka. Prvi Zlatkov teren bila je Malezija, a nakon nje uslijedili su slični poslovi i u drugim državama. Svjestan potrebe sve većeg znanja i sve više škole, Zlatko je zvanju automehaničara dodao, nakon izvanrednog školovanja u Njemačkoj zvanje profesionalnog vozača, tekstilnog tehničara, a završio je i Višu tehničku školu. „Želio sam i planirao upisati i fakultet nekog tehničkog usmjerenja, ali nisam uspio. Bojao sam se i mojih godina, iako su mi kćerke govorile, tata, ti ćeš to završiti. To je jedna od mojih neispunjenih želja“, rekao je Zlatko.
Stigle Gabriela i Mihaela
Kod kuće, u Njemačkoj, rođene su dvije curice, dvije kćeri Ivanke i Zlatka: Mihaela 1976. i Gabriela 1981. godine. Budući da je Zlatko mnogo putovao, supruga Ivanka je nakon rođenja druge kćerke dala otkaz u Siemensu jer uz dvoje male djece i „držanje sva četiri stupa kuće“ nije mogla raditi. Jedan od razloga otkaza je i činjenica da je Zlatko dobro zarađivao pa je ta plaća bila dostatna za solidan život cijele obitelji.
Uz Zlatkov terenski rad nije bilo mnogo vremena za neke sporedne stvari. Tako je Zlatko volio zaigrati s društvom mali nogomet te rukomet u rukometnom klubu TUS Traunreut. Obitelj je voljela putovanja, ali ne i prženja na moru, pa su, uz posjete Badljevini, zajedno obišli prelijepe predjele Austrije, Švicarske, Njemačke… Kao i mnogi drugi „gast arbeiteri“ Zlatko i Ivanka nisu zaboravili na rodnim kraj pa su u Badljevini, na zemljištu u ulici prema Siraču, počeli 1976. godine graditi kuću, a dvije godine za Božići uselili u nju.
Nova firma, nova putovanja
Godine 1989. Zlatko prelazi u ASB - vodeću tvrtku u svijetu koja se bavi projektiranjem, izgradnjom i opremanjem sportskih dvorana za sve popularniji sport squash - igranje tenisa, stolnog tenisa i bagmintona. Već 1990. Godine Zlatko postaje vodeći, odnosno glavni monter pa ga put vodi ponovo na daleki Istok, u Maleziju, Indiju, Pakistan… pa u Južnu Afriku u Južnoafričku republiku, Nigeriju, zatim u Europu, Skandinaviju, bivše države SSSR-a. Govorio je uz hrvatski samo njemački jezik, dok se engleskim služio po potrebi jer, kako kaže, ako su dobri projekti, planovi rada i brojke, onda jezik nije potreban. To je pravilo svugdje u poslovnom svijetu. I, želim to naglasiti: nigdje se nikada nisam osjećao kao stranac.
Zlatko s predsjednikom Svjetske squash federacije, Indijcem Rahmiem Schandranom (desno)
Mene je Europska squash federacija imenovala za supervizora za sportske squash dvorane pa sam sudjelovao u svim projektima, organizaciji i izgradnji infrastrukture za europska i svjetska prvenstva. U Pakistanu, gdje smo gradili dvorane za svjetsko prvenstvo u squashu, upoznao sam predsjednika Perveza Musharrafa, a u Kairu, u Egiptu smo gradili dvoranu za brata predsjednika Hosnija Mubaraka. Dvorane smo gradili u parku španjolskog dvora, a posebno sam ponosan na dvorane u Oxfordu gdje smo prvi puta i prvi u svijetu ugradili potpuno digitalizirani pod koji je kombinacija mramoniziranog stakla debljine 11 centimetara. To je jedna od mojih inovacija i vrlo je prihvaćena u svijetu.
Svuda, samo ne u Pakracu
Zlatko je poslom bio prisutan i u Hrvatskoj, u Zagrebu, Dubrovniku…, želio je nakon Domovinskog rata, tijekom kojega je na stražio u Badljevini bio oko 2 mjeseca, izgraditi proizvodni pogon za dvadesetak ljudi i squash dvoranu. „Moj gazda i šef ASB-a je želio pokloniti Pakracu, a potom i Lipiku dvorane za squash. Razgovarao sam o tome s gradonačelnikom gospodinom Damirom Špančićem, ali negdje je nešto zapelo.
Isto tako, moj gazda je želio u Badljevini izgraditi pogon za proizvodnju opreme ua squash. Već smo odabrali lokaciju u Badljevini, registrirali firmu i izgradili u blizini trafo stanicu, ali, opet je negdje nešto zapelo i ja sam se vratio u Njemačku. To je velika šteta za ovaj kraj, jer, tvornica je, umjesto u Badljevini izgrađena u Češkoj i danas uspješno radi“, završio je tu priču Zlatko.
Vjenčanje prve kćeri Mihaele Amić i Vlade Amića
Vjenčanje druge kćeri Gabriele Sabo Seleši i Marija Selešija
Domovina su mi Hrvatska i Njemačka
U Traunreutu imamo stan, u Badljevini kuću. „Kćerke su često znale reći da se neće vratiti u Badljevinu, ali, eto, danas smo svi u Badljevini. Zajedno. Mihaela, udana Amić, je završila Policijsku akademiju, a potom i germanistiku pa danas radi kao profesorica njemačkog jezika na Srednjoj školi Daruvaru. Kćerka Dolores studentica je na Učiteljskom fakultetu, a sin Patrik učenik je 3. razreda gimnazije, bivši je streličar i najbolji sportaš Pakraca. Gabriela, udana Seleši, je završila prometni fakultet, direktorica je Turističke zajednice Pakrac, suprug je Mario, a sin Rafael učenik 5. razreda osnovne škole.
Zlatkova i Ivankina unučad: Dolores i Patrik Amić, Rafael Seleši (desno)
„Imam oko 300 voćaka, 7-8 vrsta trešanja i svih ostalih vrsta voća kako to i zahtijeva jedno seosko domaćinstvo. I, uživam u tome i ostalim kućnim poslovima. Moj bivši gazda i vlasnik ASB-a Horst Babinski me zove da pomalo radim na promociji proizvoda. Razmišljam. Možda i odem, jer i u Traunreutu ću biti kod kuće. I tamo je moja domovina“, završio je priču Zlatko.
- PIŠE: Darko Baronica
- 2600
Zahvalnost svim policajcima i drugim sudionicima događanja od 1. i 2. ožujka 1991. godine, kao i Pakracu i Pakračanima na tome što svih tih godina čuvaju spomen na te dane i svima onima koji dolaze tom prigodom u Pakrac, bile su najčešće izgovorene riječi danas s govornice postavljene ispred spomenika poginulim hrvatskim braniteljima Domovinskog rata na Trgu bana Josipa Jelačića gdje su se okupili brojni uzvanici, sudionici tog povijesnog događaja, brojna izaslanstva braniteljskih udruga, jedinica lokalne i regionalne samouprave, izaslanstva i različite jedinice MUP-a i više povijesnih postrojbi. No poneki govornici sjetili su se i Ukrajine uspoređujući te pakračke i hrvatske dane s aktualnim događajima u toj zemlji.
Predsjednik Milanović: Dobro i civilizirano okruženje
„Prije 31 godine Pakrac je branilo malo pravih ljudi. U svakom ratu, pa i u Domovinskom, sve je ovisilo o malo hrabrih ljudi, malo odvažnih ljudi koji su u kritičnom trenutku bili spremni poginuti. Taj mali broj ljudi, možda nekoliko stotina u Pakracu, nekoliko tisuća u Hrvatskoj, spriječili su da padne cijela Hrvatska. Strah od smrti je strah koji je uspio potisnuti samo malo broj ljudi…
Hrvatska je oslobođena i pripada zapadnoj zajednici naroda. Uvijek smo tu pripadali uz poštovanje i razumijevanje onih koji su drugačiji. Ne lošijih, niti boljih. Danas se u Ukrajini ne bije borba između dva naroda ili dvije rase. Bije se borba za europske vrijednosti, za neke principe koji u svakoj državi nisu isti, ali pravo je naroda da uz vlastitu odgovornost i posljedica bira svoj put na način da drugome ne radi štetu. Imaju u tome našu podršku.
Hrvatska je danas stabilna sigurna, zemlja dobrih ljudi, zemlja prava i manjinskih prava, zemlja u kojoj se nikoga ne gleda preko nišana niti ispod oka. U starom hrvatskom gradu Pakracu je prije rata živjelo 16 tisuća ljudi, danas ih je sedam tisuća, u gradu u kojem ima više od 5000 stambenih jedinica. Mislim da više nije potrebno govoriti koliko je grad propatio i koliko se suzio samo po toj osnovi. Pakrac je nakon Vukovara najuništeniji hrvatski grad. O tome se i zna i ne zna. Nije to nikakva borba, za prvenstvo, za prioritet tko je više nastradao. Vukovar je više nastradao, ali Pakrac se uspio obraniti što u Vukovaru nije bilo realno.
Stoga mi je čast da sam danas ovdje, ne na proslavi, nego na obilježavanju teških, mučnih krvavih događaja o kojima tada '91. godine nitko nije sanjao niti u noćnoj mori samo zato što je tadašnja Hrvatska stremila prema zapadu i radila na tome da postane članica EU.
Dragi prijatelji, želim vam puno zdravlja da nas nakon ove krize s koronom, ne uhvati neka nova kriza i da se vidimo ponovo za godinu ili dvije u ovako dobrom i civiliziranom okruženju prema onima koji su ovdje, prema onima koji su prije 31 godinu bili s druge strane, a sada su dobili drugu šansu da žive u lijepoj i civiliziranoj Hrvatskoj,“ rekao je Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik oružanih snaga.
Anamarija Blažević, danas i u funkciji izaslanice Gordana Jandrokovića, predsjednika Hrvatskog sabora, istaknula je da ponosna gradonačelnica ponosnog grada i svih njegovih stanovnika. Podsjetila je da se nalazimo na mjestu gdje je prije 31 godinu započeo rat u Republici Hrvatskoj.
Blažević: Pakrac gradimo zbog budućnosti naše djece
“Ovdje se tih dana osjetilo zajedništvo hrvatskog naroda, ali i pripadnika nacionalnih manjina koji su živjeli, ali i danas žive na području Grada Pakraca, osim jednog dijela pripadnika srpske manjine koji Pakrac nisu prihvaćali kao hrvatski grad, ali ni Republiku Hrvatsku kao svoju domovinu. Bio je to prvi otvoreni oružani sukob na području Republike Hrvatske. Zahvaljujući hrabrosti i odvažnosti hrvatskih branitelja i hrvatske policije nikada nije ostvaren cilj velikosrpskih ideja da osvoje grad i da Pakrac postane sjedište SAO Krajine za cijelu zapadnu Slavoniju. Branitelji iz cijele Hrvatske branili su u Pakracu ne samo ovo područje nego i svoje gradove, svoje obitelji i domove. Ovdje se branila Republika Hrvatska na čemu smo im zahvalni. I Pakrac nije samo grad Pakračana nego i svih vas koji ste ovdje bili 1991. godine do kraja rata. Strah i strepnje koje smo tada osjetili, s obzirom na situaciju u Ukrajini, su ponovo prisutni. Zbog tih događanja iz ne tako davne prošlosti suosjećamo s narodom Ukrajine.
Zbog svojih ranjenih i poginulih, zbog njihovih obitelji trebamo čuvati uspomenu na njih. Ne samo kako bi oni dalje živjeli u nama nego i zbog toga kako bi mlađe generacije znalo što se ovdje događalo. Zbog toga moramo znati cijeniti svoju povijest pa kao i svaki puta vam poručujem: pričajte i pišite, snimajte i podučavajte o prošlosti hrabrog hrvatskog naroda jer time našoj mladosti pokazujete put kojim treba ići.
Pakrac je danas okrenut budućnosti, grad koji obnavljamo i gradimo baš zbog svih vas koji ste zaslužili doći kako bi mogli uživati ovdje u njemu. Gradimo ga zbog naše djece kako bi u njemu imali bolju budućnost i naša je obveza da Pakrac i Republika Hrvatska budu baš onakvi kakvi su željeli hrvatski branitelji.
Miroslav Ivančić, predsjednik Udruge hrvatske policije branitelja Pakraca i Lipika, kao prvi govornik pozdravio je goste prisjetivši se prvenstveno poginulih branitelja, ali i događaja od prije 31 godine koje je okarakterizirao kao važan trenutak hrvatske povijesti i mudre odluke dr. Franje Tuđmana i hrvatskog vrhovništva jer da se ovdje nije interveniralo bilo bi pitanje kada bi bili oslobođeni.
Jedinstvo i snaga koja nam je i danas potrebna
O događajima iz 1. i 2. ožujka u Pakracu i širem kontekstu, govorio je sudionik Darko Lutring, predsjednik Udruge ATJ Lučko 90, istaknuvši da je u Pakracu zorno pokazana namjera velikosrpske agresije da uz pomoć JNA pokori Hrvatsku, što je spriječeno već tada pokazanim zajedništvom i snagom građana Hrvatske u otporu agresoru.
Dario Nekić, izaslanik predsjednika Vlade RH i državni tajnik u ministarstvu hrvatskih branitelja naglasio je značaj ovog događaja u sprečavanju pokušaja ugrožavanja teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka RH i stoga ga je vrijedno obilježavati i ne zaboraviti. Naglasio je da nas je Domovinski rat trajno obilježio mada i danas osjećamo njegove posljedice. No sjećamo se i jedinstva iz tih vremena, te snage koje nam je i danas potrebna.
„Svake godine o ovom datumu u Pakracu ističemo važnu činjenicu koju ponavljamo i ovom prigodom. Mi danas u Pakracu ne slavimo početak Domovinskog rata. Ne slavimo niti smo ikada slavili bilo koji rat, posebno ne ovaj koji nam je podmuklo nametnut. Ali u isto vrijeme s ponosom poručujemo, da mi u Pakracu danas slavimo hrabrost i odvažnost hrvatskog čovjeka koji se bio spreman suprotstaviti daleko jačem, brojnijem i bolje opremljenom neprijatelju, koji je ljubav prema svojoj domovini, svome gradu, prema slobodi spreman platiti i vlastitim životom. Slavimo i ponosimo se što danas živimo u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj kao baštinici višestoljetnog sna naših predaka“, rekao je na početku programa voditelj Mario Barać.
Brojna izaslanstva i vijenci
Vijenac su položili uz predsjednika Zorana Milanovića, Anamarija Blažević, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora, gradonačelnica Pakraca i saborska zastupnica u pratnji saborske zastupnice Martine Vlašić Iljkić i zastupnika Želja Sačića; Dario Nekić, izaslanik Predsjednika Vlade Republike Hrvatske i državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja, Irena Petrijevčanin Vuksanović, izaslanica potpredsjednika Vlade i ministra unutarnjih poslova i državna tajnica u MUP-u, Branko Hrg, izaslanik ministra obrane i državni tajnik Željko Prša, zamjenik glavnog ravnatelja policije; izaslanstva županija Požeško-slavonske, Koprivničko-Križevačke i Bjelovarsko-bilogorske te gradova Pakraca, Lipika, Čazme, Križevaca, Bjelovara i općine Kaptol, brojne udruge obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja i sudionici događanja 1. na 2. ožujka 1991. godine iz Pakraca, ali i mnogih drugih dijelova Hrvatske.
Pored već spomenutih svečanosti su prisustvovali i generali Marijan Mareković, Mladen Markač, Željko Sačić te mnogi drugi dužnosnici MUP-a, lokalne i regionalne samouprave.
Svečano obilježavanje početka Domovinskog rata čiji je organizator i domaćin bila Udruga policije branitelja Pakraca i Lipika i Grad Pakraca, uz pokroviteljstvo Ministarstva hrvatskih branitelja i MUP-a je završila nastupom Policijske klape „Sveti Mihovil“ te polaganjem buketa kod spomen-ploče ispred zgrade policije praćena pucanjem iz topa mužara Gradske straže Požega.
- PIŠE: Dinko Kliček
- 1990
Nakon prošlogodišnjeg obilježavanja 30. godišnjice početka Domovinskog rata u Hrvatskoj, koje je uslijed epidemioloških mjera bilo ograničenog karaktera, ove je godine 31. godišnjica ponovo obilježena na visokoj razini - višednevnim prigodnim događanjima, a danas i masovnim događanjem u centru Pakraca.
Obilježavanje započeto 26. veljače danas je nastavljeno svetom misom za sve poginule i umrle hrvatske branitelje u župnoj crkvi Uznesenja BDM koju je predvodio požeški biskup msgr. Antun Škvorčević.
Nakon mise podno crkve je formiran tradicionalan „Mimohod pobjednika“. Osim lokalnih braniteljskih udruga i onih proizašlih iz Domovinskog rata kao i članova obitelji poginulih hrvatskih branitelja, ovogodišnju kolonu činili su brojni uzvanici, pripadnici braniteljskih i veteranskih udruga te neposredni sudionici i svjedoci vremena pristigli sa svih strana Hrvatske, kao i obični građani koji su svojim sudjelovanjem uveličali važan datum u hrvatskoj povijesti.
Kolona ponosa s gotovo sedamsto sudionika, koliko ih je bilo prema procjeni organizatora, kretala se ulicom Braće Radića do Trga 76. bataljuna, potom Šuškovom ulicom preko Bolničke, Maticom hrvatske sve do konačnog odredišta ispred centralnog Spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu bana Josipa Jelačića, gdje je u tijeku čitanje povjesnice i pozdravni govori.
- PIŠE: Darko Baronica
- 1976
Gradsko društvo Crvenog križa Pakrac je ponudilo državnom Stožeru Civilne zaštite RH smještajne kapacitete svog odmarališta na Viru za smještaj izbjeglica iz Ukrajine, rekla nam je ravnateljica Danijela Kiš. Do toga će doći bude li potrebno.
Pored toga su u stalnom kontaktu sa svojom središnjicom u Zagrebu radi koordiniranja aktivnosti humanitarne pomoći stanovništvu Ukrajine. U ovom trenutku ne postoje jasno iskazane potrebe za prikupljanjem materijalne pomoći te je u pripremi popis potrebnih artikala koji zajedno definiraju različite međunarodne humanitarne organizacije i ukrajinski Crveni križ kao i njihov prijevoz do potrebitih.
Prijevoznici ili donatori koji su sami spremni voziti pomoć u Ukrajinu na područja zahvaćena sukobom moraju znati da trenutno nema uspostavljenog humanitarnog koridora što znači da nema dogovorene sigurne rute za dostavu pomoći. To znači da trenutno nema sigurnog načina na koji bi se mogle distribuirati čak i one zalihe koje postoje u zemlji. Naši kolege u Ukrajinskom CK čine sve što mogu kako bi pomogli ljudima u ovoj teškoj sigurnosnoj situaciji. ICRC je u stalnom kontaktu sa sukobljenim stranama i ističe važnost pristupa civilima, rekla je D. Kiš pozivajući se na svoje izvore CK Hrvatska.
Novčana pomoć
Hrvatski Crveni križ pokrenuo je apel za pomoć izbjeglom i raseljenom stanovništvu uslijed ukrajinske krize. Svi oni koji žele pomoći, mogu to učiniti uplatom na žiro račun:
IBAN: HR0923600001503056530
Poziv na broj odobrenja : 705
Banka: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10
Primatelj: Hrvatski Crveni križ, Ulica Crvenog križa 14-16, Zagreb
Za uplate iz inozemstva BIC (SWIFT) kod: ZABAHR2XXXX
Sva prikupljena sredstva bit će namijenjena za pomoć izbjeglom i raseljenom stanovništvu o kojemu skrbe članice Međunarodnog pokreta Crvenog križa i Crvenog polumjeseca na području Ukrajine i drugih država koje su prihvatile izbjeglice.
Smještaj i prevoditelji
Ravnateljica Kiš naglašava da trenutno postoji potreba za prevoditeljima s ukrajinskog jezika i svi oni koji u tom dijelu mogu pomoći, mole da se jave na e-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.. GD Crvenog križa Pakrac poziva osobe iz Ukrajine koje su ušle u Hrvatsku i smjestile se na području Grada Pakraca i Grada Lipika da se jave Gradskom društvu Crvenog križa Pakrac kako bi ih se evidentiralo te im se osigurala potrebna humanitarna pomoć kao i usluge Službe traženja. Pozivaju se osobe koje su primile osobe iz Ukrajine u svoj privatni smještaj da se jave na kontakt broj: 034/411-324.
Također svatko tko nudi privatni smještaj može se javiti u GD HCK Pakrac ili na email Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. budući da je Ravnateljstvo civilne zaštite zaduženo za smještaj, kaže ravnateljica D. Kiš.