Mikola Slypenki, 39-godišnji Ukrajinac, s obitelji je početkom travnja s grupom izbjeglih osoba stigao u Pakrac. Budući da je otac troje djece, Mikola je mogao legalno otići iz Ukrajine te je s obitelji preko Poljske došao u Hrvatsku gdje su otprilike dva mjeseca bili smješteni u prihvatnom centru Gradskog društva Crvenog križa Pakrac. Kako je došao do Pakraca, kako su se do sada snašli, što misle o Pakracu i razmišljaju li o povratku kući, pokušali smo saznati u razgovoru na hrvatskom jeziku kojeg je Mikola već donekle savladao zahvaljujući radnom iskustvu prije dvije godine u Zagrebu gdje je bio zaposlen u jednoj građevinskoj tvrtki.

Iz kojeg dijela Ukrajine ste došli u Hrvatsku?

Došli smo iz grada Zastavna koji je dio Černivačke oblasti i nalazi se u zapadnoj Ukrajini, blizu rumunjsko - moldavske granice. Nešto slično kao Pakrac u Požeško-slavonskoj županiji. Zastavna je prije početka rata imala oko 7.800 stanovnika, sad je vjerojatno tamo puno manje stanovnika.

Iz Ukrajine niste došli sami. S vama je i vaša obitelj?

Tako je. Supruga Svetlana i ja imamo troje djece; 10-godišnju Ivanku, 7-godišnju Nikol i 2-godišnjeg Danijela.

Što ste radili prije rata u Ukrajini, što ste po zanimanju?

U Zastavni sam radio u privatnoj tvrtki gdje sam izrađivao namještaj po mjeri, a supruga Svetlana je na porodiljnom dopustu kojeg još uvijek koristi jer on traje u Ukrajini do napunjene treće godine djeteta.

Bijeg od strahota rata

Je li vaš grad Zastavna napadnut i koga ste ostavili tamo?

Moja uža obitelj je preminula 10 godina prije početka rata, no ostavili smo najbližu obitelj sa ženine strane. Imam dva bratića koji su pripadnici ukrajinske vojske i trenutno su na ratištu. Iz naše regije ima dosta poginulih na frontu. Zastavna nije trenutno napadnuta ni raketirana, ali smo gledali kako preko našeg grada prelijeću projektili i slušali sirene za uzbunu. Nismo znali gdje će granate pasti. Svi smo bili u velikom strahu i sigurno nismo željeli da to naša djeca gledaju i slušaju. I odlučili smo otići najviše zbog njih. Osim obitelji, ostavili smo vlastiti dvosobni stan i staru obiteljsku kuću. Supruga se redovito čuje s majkom i ocem. Punica skoro planira doći kod nas u posjetu na nekih mjesec, da vidi unuke i pomogne supruzi oko djece.

Čuli smo da ste prije rata u Ukrajini već bili u Hrvatskoj, točnije radili ste u Zagrebu?

Tako je, bio sam godinu dana, od rujna 2020. do rujna 2021. godine. Jedna građevinska tvrtka u Lavovu je posredovala u zapošljavanju i radio sam kao građevinski radnik u Zagrebu. Živio sam na Jankomiru, a radio u Buzinu u Novom Zagrebu. Tada sam i naučio ponešto hrvatskog jezika što mi danas itekako dobro dođe. Prije rata sam svake godine odlazio u Europu neko vrijeme negdje raditi pa sam tako radio četiri godine i u Poljskoj.

Kada ste otišli iz Ukrajine?

Iz Ukrajine smo organiziranim autobusnim prijevozom otišli 8. travnja u Poljsku, a iz Poljske smo krenuli za Hrvatsku, konkretno Varaždin. U Varaždinu smo boravili 48 sati i tada došli autobusom zajedno s još dvadesetak zemljaka u Pakrac. U Pakrac smo došli 10. travnja u večernjim satima.

Pakračani odmah priskočili u pomoć

Jeste li sami izabrali Hrvatsku?

Jesam, zbog iskustva rada u Zagrebu. Kada smo došli u Varaždin, ja sam htio da s obitelji odemo u Zagreb gdje sam se planirao tada javiti toj tvrtki u kojoj sam radio, no u Varaždinu su nam rekli da idemo u Pakrac. Zagrebačka tvrtka je za mene znala kad sam došao i tamo dok sam radio bio sam zadovoljan i smještajem i plaćom. Nisam znao za Pakrac ni čuo nikada za njega. Kada smo došli u Pakrac bili smo smješteni u prihvatnom centru Gradskog društva Crvenog križa. Načelnik lokalnog stožera nam je rekao da će nam tu biti bolje nego u većem gradu jer su za nas već čuli da smo došli i da će nam Grad i građani pomoći. Tako je stvarno i bilo.

Koliko je u Pakracu vaših zemljaka i komunicirate li međusobno?

Ima nas negdje tridesetak. Nitko više nije u prihvatnom centru nego su smješteni po gradu u privatnom smještaju. Komuniciramo najčešće unutar zajedničke viber grupe zajedno sa svim ljudima koji su nam neophodni za komunikaciju i organizaciju života u Pakracu. Komunikacija je otežana jer smo došli iz različitih dijelova Ukrajine i prije susreta na putu u Hrvatsku, odnosno dolaska u Pakrac se nismo međusobno poznavali. Ovdje boravimo o uglavnom u krugu obitelji i na poslu, oni koji ga imaju.

Gdje ste sada smješteni i jeste li zadovoljni?

Dobili smo na korištenje gradski stan u Bolničkoj ulici i jako smo zadovoljni i zahvalni. Stan je veći nego naš vlastiti u Zastavni. Stan je u početku bio ponešto namješten, ali puno su nam pomogli Stožer civilne zaštite grada Pakraca, ali i građani koji su sami donosili različite stvari kao na primjer posuđe, pribor za jelo, odjeću ili igračke za djecu. Stvarno nam ništa ne nedostaje, hvala svima koji su nam pomogli i primili nas kao sugrađane. Djeca su dobila i računalo od pakračke osnovne škole.

Tko vam plaća smještaj i režije?

Stan je u vlasništvu Grada Pakraca koji ga je prijavio MUP-u kao nekretninu za korištenje raseljenim osobama iz Ukrajine i Grad podmiruje troškove za što oni dobiju naknadu od države što je predviđeno u sljedećih godinu dana.

Imate li od hrvatske države neki oblik financijske pomoći?

Nakon mjesec i pol dana boravka u Pakracu dobili smo jednokratnu novčanu pomoć od Centra za socijalnu skrb u iznosu oko 3.500 kuna i drugih pomoći nemamo, osim prihoda koje imam od zaposlenja. Supruga Svetlana prima porodiljnu naknadu još iz Ukrajine, no ona je vrlo mala, nekoliko desetaka eura i dolazi na račun u Ukrajini.

Imate li kontakata s ukrajinskim veleposlanstvom u Zagrebu?

Nemam. Mislim da nitko od mojih zemljaka iz Pakraca nema neki kontakt. Dobili smo od njih samo obavijest i upute o nekakvoj besplatnoj pravnoj pomoći. Ipak mislim da je kroz našu registraciju kod hrvatskih vlasti njima poznat podatak da ovdje boravim s obitelji kao izbjeglica.

Ubrzo našao posao u Pakracu

Gdje ste zaposleni?

Trenutno radim kod jednog pakračkog privatnika. Nije baš kao posao što sam radio u Ukrajini jer sam tamo slagao ugradbeni namještaj izrezan od iverice i sličnih materijala, rezao po potrebi i kantirao, a sad obrađujem sirovo drvo. Ja sam već peti dan od dolaska u Pakrac našao posao u struci, ali trebali smo ići na put u Francusku i slagati namještaj i ne bi me bilo barem mjesec dana kod kuće. Nisam mogao ostaviti suprugu i djecu u prihvatnom centru i otići.

Je li vam vaša plaća dovoljna za život?

Moja plaća pokriva sve troškove hrane kao i neke druge potrebe. Stvar je u tome što trenutno ni nemamo nekih većih troškova. Režije i stanarinu ne plaćamo, a nemamo ni automobil da trošimo na gorivo.

Jesu li vaše kćeri krenule u osnovnu školu odmah po dolasku u Pakrac?

Jesu, starija kćer Ivanka krenula je u četvrti razred, a mlađa Nikol je završila prvi razred i obje su dobile svjedodžbe.

Kako su se snašle u školi, je li jezik bio veliki problem?

Za stariju Ivanku prilagodba je bila laka, brzo je pohvatala jezik i sada već vrlo dobro priča hrvatski. Puno se druži s vršnjacima i djecom iz Pakraca i hrvatski joj stvarno dobro ide. Za Nikol je bilo puno teže jer je u prvi razred krenula u Ukrajini i učila sva slova pisati i čitati na ćirilici i onda naglo prijelaz na latinicu, a da nije još savladala niti materinji jezik. No djeca su u školi imala uz redovnu nastavu, još dodatne sate hrvatskog jezika. Mi kod kuće pričamo ukrajinski.

Jeste li s obitelji posjetili Zagreb otkad ste ovdje?

Planirali smo otići u Zagreb, želja nam je otići, ali problem su prometne veze. Kako nemamo automobil, nama je problem iz Pakraca doći do Zagreba javnim prijevozom jer taj prijevoz traje cijeli dan.   

Što vam najviše nedostaje iz Ukrajine?

To je teško pitanje. Osim naše kuće, obitelji i prijatelja, jako nam nedostaje vrt. U Zastavni smo imali veliki vrt i sami uzgajali povrće. I ja sam puno radio i pomagao u vrtu.

Ima li nekih namirnica koje ste koristili u Ukrajini, a da ih u Pakracu nema?

Hrana je u Hrvatskoj dosta drugačija nego što smo navikli u Ukrajini. U Ukrajini se puno jede heljde kao priloga, a ovdje je baš i nema. Hrvati previše jedu krumpira i riže, i piju kave, čak i previše alkohol, vino kao mi u Ukrajini vodu. Pijemo i mi kavu, ali više pijemo čaj. Kod nas se ne pije toliko alkohol, osim na nekim većim druženjima. No nama je otkriće vaša tržnica jer je povrće domaće i svježe, najsličnije onom iz našeg vrta. Tako da je supruga svakog četvrtka na pakračkoj tržnici.

Jeste li vjerski opredijeljeni?

Ja sam po vjeri protestant i kad mogu odlazim na mise u Dom molitve u Lipiku. Subota mi je neradni dan pa odradim svoj posao nedjeljom. Problem nam je ponekad odlaziti na mise u Lipik jer nemamo automobil.

Kakvi su vam planovi vezani za Pakrac, želite li se vratiti u Ukrajinu?

Živimo svaki dan kako najbolje možemo i radim sve što mogu kako bih obitelji osigurao sve što treba. Meni je želja i od ranije pokrenuti vlastiti posao izrade i sklapanja namještaja jer je to najbolje što znam raditi. Kćeri će na jesen opet krenuti u školu, a najmlađi je upisan i u vrtić. Supruga zasad još nije tražila posao zbog najmlađeg djeteta.

O povratku u Ukrajinu nam je još teško govoriti jer ne znamo što će se još događati. Koliko će rat trajati i kad će se biti sigurno vratiti, mislim da to nitko ne zna. Meni je najvažnije da svojim radom mogu prehraniti obitelj bez obzira gdje bio smješten.