- PIŠE: Iva Širac
- 1759
Tragedija hrabrih branitelja 105. bjelovarske brigade Hrvatske vojske koji su u Kusonjama položili svoje živote obilježila je živote njihovih najmilijih, a sjećanja na ove hrabre ljude još uvijek je živo i bolno za sve nas, rečeno je danas na komemoraciji koja je održana kod kapele Male Gospe u Kusonjama u povodu obilježavanja 31. i 29. obljetnice stradavanja bjelovarskih branitelja.
Položivši vijence i zapalivši svijeće ispred kapelice Male Gospe počast su odali obitelji poginulih branitelja kao i druge braniteljske udruge te izaslanici predsjednika Hrvatskog sabora i predsjednika Vlade RH, saborski zastupnik Josip Đakić i Dinko Tandara, ravnatelj Uprave za savjetodavnu, psihosocijalnu i zdravstvenu pomoć Ministarstva hrvatskih branitelja, te izaslanstva Požeško-slavonske i Bjelovarsko-bilogorske županije na čelu s županom Markom Marušićem i dožupanom Ferdinandom Trohom, te predstavnici gradova Pakraca, Bjelovara i Lipika na čelu s gradonačelnicima Anamarijom Blažević, Darijom Hrebakom i Vinkom Kasanom.
Prigodnim riječima obratio se suborac poginulih branitelja Mladen Sabolović, predsjednik Kluba veterana A satnije, prisjetivši se kronološki događanja koja su prethodila tragičnom danu, a nakon 31 godine i mora izrečenih riječi i isplakanih suza, teško je iznova pronaći riječi koje nisu rečene. Dodao je kako je A satnija, tada A četa, osnovana kao prva djelatna vojna formacija ZNG-a pod okriljem Ministarstva unutrašnjih poslova na području današnje Bjelovarsko-bilogorske županije.
Mladen Sabolović, predsjednik Kluba veterana A satnije
Marko Marušić, bjelovarsko-bilogorski župan, iskazao je zahvalnost i poštovanje za branitelje nad kojima je počinjen jedan od najtežih zločina u Domovinskom ratu dodavši kako nema čovjeka koji se na ovom mjestu ne osjeća užasnuto i duboko uznemireno, a posebno boli činjenica što počinitelji zločina još nisu privedeni pred licem pravde.
Marko Marušić, bjelovarsko-bilogorski župan
„Došli smo ovdje nešto i naučiti. Ono što su naši heroji napravili i način na koji su se borili za našu zemlju, zajedno i jedinstveno, ne napustivši jedni druge, iskreno se nadam da i mi ovdje koji smo bili sudionici tako mislimo i da ćemo se tako odnositi prema našoj domovini. Agresorima nije bilo bitno je li netko vojnik, civil, žena ili dijete nego im je bilo bitno očistiti Hrvatsku od Hrvata, a to zahvaljujući braniteljima nisu uspjeli i sve dok bude nas, tako će i biti. Upravo zato ne smijemo jedne druge ostaviti, a put kojim trebamo ići pokazali su nam i naši poginuli prijatelji - zajedništvo u najgorim trenucima“, istaknuo je Dinko Tandara.
Dinko Tandara, ravnatelj Uprave za savjetodavnu, psihosocijalnu i zdravstvenu pomoć Ministarstva hrvatskih branitelja
O žrtvi koju je hrvatski narod ugradio na našem području govorio je saborski zastupnik Josip Đakić rekavši kako se klanjamo njihovoj žrtvi i sjećamo zvjerstava pobunjenika. „Za te žrtve postoje oni koji su odgovorni, oni koji su organizatori pobune na pakračkom području trebali bi biti procesuirani. Klanjamo se žrtvama, ali ne smijemo zaboraviti ni oprostiti zločincima. Neki su odgovarali, neki još nisu, a neki se još uvijek šeću“, istaknuo je Đakić zapitavši se zašto nadležne institucije ne poduzimaju korake koji su nužni.
saborski zastupnik Josip Đakić
I ovogodišnja komemoracija započela je već tradicionalno okupljanjem kod spomen obilježja Rakov Potok, no zbog radova na mostu u Kusonjama izostao je tradicionalni mimohod istine. Komemoraciju je uveličala i klapa Policijske uprave bjelovarsko-bilogorske „Sveti Matej“, a misu za poginule hrvatske branitelje služio je bjelovarsko-križevački biskup msgr. Vjekoslav Huzjak, dok se prigodnim riječima obratio i požeški biskup msgr. Antun Škvorčević.
Povodom obilježavanja tragedije održan je i "1. Memorijalni maraton A satnija Bjelovar - Heroji ne umiru" u organizaciji Kluba Veterana A satnije Bjelovar u koju je bila uključena Udruga Maratonaca “Heroji ne umiru” Sisačko-moslavačke županije te Atletski klub Borik Bjelovar, a trčalo se od Bjelovara do Kusonja.
- PIŠE: Pakrački List
- 1263
Županica Požeško-slavonske županije je 6. rujna 2022. godine donijela je Odluku o proglašenju prirodne nepogode zbog suše za područje svih gradova i općina Požeško-slavonske županije.
Pozivamo sve poljoprivrednike, fizičke i pravne osobe s područja Grada Pakraca, upisane u Upisnik poljoprivrednika da prijave štetu na svojim poljoprivrednim usjevima/nasadima nastalu zbog dugotrajne suše, navodi se na službenim stranicama Grada Pakraca.
Prijave štete podnose Povjerenstvu za procjenu šteta od prirodnih nepogoda Grada Pakraca, putem e-mail adrese: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. iliu gradskoj upravi Grada Pakraca na adresi Trg bana J. Jelačića 18, Pakrac (I kat, ured br. 102), svaki radni dan od 07:00 do 15:00 sati. Prijave se podnose od 07.09.-14.09.2022. godine.
Za prijavu je potrebno ispuniti Obrazac prijave štete (Obrazac PN) ili u uredu br. 102.
Obrascu prijave štete (Obrazac PN) je potrebno navesti katastarsku česticu i površinu te postotak štete za ratarske/povrtlarske kulture, a za dugogodišnje nasade potrebno je uz površinu navesti i broj komada te obavezno za sve navedene kulture navesti ugovoreno osiguranje. Ukoliko je šteta nastala na ekološkoj proizvodnji, isto je potrebno naznačiti na Obrascu PN.
Prilikom prijave uz popunjen Obrazac PN obavezno priložiti:
- dokaz o prijavi potpore za 2022. godinu APPRR-u – preslika lista A i B Zahtjeva za potporu
- kopija osobne iskaznice
- Obrazac izjave o osiguranju ili u uredu br. 102.
Za sve dodatne informacije građani se mogu obratiti Marijanu Šircu na e-mail adresu: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili u gradskoj upravi Grada Pakraca na adresi Trg bana J. Jelačića 18, Pakrac (I kat, ured br. 102).
- PIŠE: Dinko Kliček
- 2031
U nazočnosti predstavnika brojnih Vatrogasnih društava te ostalih uglednika iz svijeta vatrogastva s područja naše i okolnih županija, 4. rujna je u Velikom Banovcu svečano obilježena 60. godišnjica postojanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva Veliki Banovac.
Već po pravilu, svečanost je započela jutarnjom budnicom, nastavljena svetom misom, a središnji događaj bila je svečana skupština održana u nazočnosti gostiju i najvećim dijelom posvećena bogatoj povijesti slavljenika.
Čitajući povijesnu crticu, na samu ideju osnivanja mjesnog DVD-a te o njegovim prvim godinama rada osvrnula se tajnica Društva Gordana Baschiera.
„Da te večeri u rujnu 1961. godine nije bilo plamtećeg stoga slame Imbre Giacomettija i intervencije susjeda i mještana, tko zna kad bi se rodila priča o osnivanju vlastitog vatrogasnog društva. Ovako, slučaj nesretnog Imbre bio je pokretač ideje o vatrogasnoj samostalnosti i neophodnosti mjesne vatrogasne postrojbe koja će u budućnosti postati kotačić zamašnjak života u Velikom Banovcu. DVD Veliki Banovac je osnovan u rujnu 1961. godine na inicijativu Ivana Colosettija te uz ogromnu podršku Vatrogasnog saveza Općine Pakrac kao i samih mještana Velikog Banovca“.
Kako je razvidno iz izvješća Društvo se kroz godine razvijalo, operativno slagalo i opremalo, a u novom tisućljeću birano je novo rukovodstvo koje s manjim izmjenama DVD Veliki Banovac uspješno vodi i danas. Pod predsjedanjem Damira Colosettija i na njegovu inicijativu tih se godina u kratkom vremenu osnivaju ekipe vatrogasne mladeži koje sudjeluju na gotovo svim natjecanjima i postižu dobre rezultate. U budućnosti brojna prva, druga i treća osvojena mjesta na natjecanjima VZ Pakrac – Lipik te na Požeško – slavonskoj županiji, ovo vatrogasno Društvo čine prepoznatljivo po radu s mladima, ali i bogatim kolekcionarima pozamašne količine priznanja i pehara.
Danas Društvo ima ukupno 88 članova, a čini ih: 28 operativnih i 9 izvršnih članova, 11 članova podmlatka, isto toliko mladeži te 29 podupirućih članova. Od pokretnina raspolažu vozilima Kombi Renault Master za prijevoz vatrogasaca, Mercedes navalnim vozilom, Štajer cisternom kapaciteta 4.000 litra vode te cisternom zapremine 3.500 litara vode.
Na respektabilnu povijest referirao se Ilija Turković st., predsjednik VZ područja Pakrac-Lipik, pohvalivši ih za dosadašnji rad te postignute natjecateljske uspjehe. Predajući prigodne poklone, čestitao je domaćinu 60. rođendan te poželio da u budućnosti sve zacrtane ciljeve i ostvare. Slično su ponovili zapovjednik VZ PPL Tomislav Stokić te tajnik Zlatko Zerdin, a obljetnicu je čestitao i Marko Ašenbrener, zapovjednik županijske Vatrogasne zajednice.
Prenoseći pozdrave županice Antonije Jozić, gradonačelnica Pakraca Anamarija Blažević je čestitala rođendan, a obraćajući se istaknula je važnu ulogu vatrogasnog društva u životu sela. Vatrogasci su, kako je rekla, istovremeno i nogometaši, i radnici, i prijatelji i susjedi… “Ne brinem za vašu budućnost jer ste primjer rada s madima i sigurna sam da upravo obilježavamo samo prvih 60 godina vašeg društva“.
Primajući čestitke i poklone predstavnika susjednih i prijateljskih Vatrogasnih društva, predsjednik Damir Colesetti je svima zahvalio na dolasku te što su prisustvom uveličali značajan trenutak za DVD-Veliki Banovac.
Obilježavanje je nastavljeno polaganjem vijenca pored spomenika za umrle vatrogasce DVD-a Veliki Banovac te za sve poginule hrvatske branitelje. Nakon polaganja podijeljena su priznanja zaslužnim članovima DVD-a Veliki Banovac za višegodišnje aktivnosti, da bi potom dionicom kroz selo krenuo svečani mimohod vatrogasaca, praćen brojnim vatrogasnim vozilima i zvukom sirana. Službeni dio programa završen je pokaznom vježbom DVD-a Donja Obrijež i Pakrac te kulturno umjetničkim programom.
- PIŠE: Pakrački List
- 2020
Piše: Duško Kliček
Darko Baronica, urednik i novinar „Pakračkog lista“, je s Vinkom Vukovićem iz Omiša, prvi nositelj novoustanovljene nagrade za lokalno novinarstvo – tiskani mediji Hrvatskog novinarskog društva „Anđelko Erceg“, koja mu je jučer, uz prisutnost vodećih hrvatskih novinara, uručena na svečanosti u Vinkovcima.
„Kao novinar i urednik u Parkačkom listu Darko Baronica radi neprekidno 30 godina. I sve te godine u stalnoj rubrici "Priča s naslovne strane" ispisuje životne teme važne za lokalnu zajednicu.
"Božićna priča: Inkluzija je način života" donosi socijalnu temu iz Pakraca, temu o životu osoba s posebnim potrebama izvan obiteljske zajednice. Novinarski istkana tako da budi snažnu emociju i vjeru u borbu za bolju budućnost, poticajna je ne samo za korisnike stambene zajednice te one građane koji žive u sjeni, marginalizirani, nego i za cijelu lokalnu sredinu kojoj se obraća jer je senzibilizira za probleme socijalno depriviranih, potiče solidarnost“, obrazložila je nagradu Sanja Mikleušević, novinarka HRT-a.
Zahvalivši se prosudbenoj komisiji na nagradi, Baronica je rekao da mu je uz Nagradu Grada Pakraca ovo druga nagrada na koju je zaista ponosan. „Novinarstvo nije lagan posao, a posebno nama u malim lokanim zajednicama jer mi čitatelje, izvore informacija, srećemo svakodnevno na ulicama, mi s njima živimo svakodnevno, jer to su naši rođaci, susjedni, prijatelji ili školske kolege“, rekao je Baronica, poručivši mladim novinarima da se u svom radu vrijedi potruditi kako bi se dobila ovakva cijenjena nagrada.
Vinko Vuković iz Omiša, novinar Slobodne Dalmacije, drugi dobitnik Nagrade „Anđelko Erceg“ već 20 godina piše o devastaciji i brutalnoj devastaciji i tajkunizaciji uvale Vrulje, netaknutog bisera jadranske obale.
Nagrada za lokalno novinarstvo na televiziji, radiju i portalima „Siniša Glavašević“ uručena je peteroma novinara iz Zagreba, Dubrovnika, Sl. Broda, Vukovara i Petrinje.
Vinkovačka svečanost uručivanja nagrada dio je dvodnevnog medijskog festivala „Media in time“ i protekla je u znaku lokalnog novinarstva koje je, kako je rečeno, često zanemareno na nacionalnoj razini, iako je temelj novinarstva. Govoreći o Anđelku Ercegu i Siniši Glavaševiću Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, rekao je da su ove nagrade nazvane po njima dokaz da nikada neće biti zaboravljeni i to kao najbolji primjer kako se za novinarstvo živi i umire.
- PIŠE: Pakrački List
- 1474
U Kusonjama će u četvrtak 8. rujna biti održana komemoracija u znak sjećanja na dvadesetoricu hrvatskih branitelja koji su mučeni i pogubljeni u tom mjestu 8. rujna 1991. godine, i trojici njihovih suboraca koji su dvije godine kasnije, na istom mjestu došli položiti vijence i zapaliti svijeće, te su poginuli od kukavički postavljene neprijateljske mine.
Program počinje u 15 sati polaganjem vijenaca kod spomen obilježja Rakov potok, no ove godine će izostati mimohod sudionika komemoracije koji se uobičajeno održavao od Rakovog potoka do kapelice zbog radova na mostu u Kusonjama.
U 16 sati započet će komemoracija kod kapelice Male Gospe, a u 17 sati bit će služena sveta misa zadušnica.
- PIŠE: Dinko Kliček
- 2682
Početkom srpnja, poznati pakrački frizer i donedavni predsjednik Udruženja obrtnika Pakraca i Lipika Davor Lepka u Zagrebu je primio priznanje „Zlatne ruke“. Riječ je o najvišem priznanju Hrvatske obrtničke komore uglednim i časnim članovima Komore za izuzetna poslovna dostignuća u obrtu i zasluge u razvoju i promicanju obrtništva i malog poduzetništva, kao i drugim fizičkim i pravnim osobama, koje su svojim djelovanjem dali značajan doprinos razvoju obrtništva Hrvatske.
Nagrada pakračkom obrtniku, slučajno ili ne, stigla je baš na 20. godišnjicu djelovanja i rada Frizerskog salona Lepka. Sletjele su „Zlatne ruke“ u prave ruke točno dva desetljeća kasnije, nakon što se tada 26-godišnji Davor Lepka ohrabrio otvoriti vlastiti lokal, primiti se škara i prionuti poslu te oblikovati budućnost kao sam svoj gazda.
A „biti svoj gazda“ ili tek obrise tog pojma doživio je još davno, kao dječarac, odrastajući u Gupčevoj ulici u radničkoj obitelji „sa svime dovoljno, ali bez previše ičega“. Roditelji su bili zaposlenici lokalne tvornice NIK, odnosno lipičkog Studenca i živjelo se sukladno mogućnostima. Tako su i dječje igračke znale biti bolje ili lošije, ovisno o roditeljskoj platežnoj moći...
„Kad sam odlazio kod strica Slavka Lepke, uglednog pakračkog frizera, na rođendane bratića Darija ili sestrične Mirele, tamo sam vidio igračke koje su meni bile nedostižne. Aha, pomislio sam, njihov je tata frizer i to je posao koji bi valjalo raditi ako želim imati više novca“, priča nam Davor o svojim prvim signalima i maštarijama kako bi obrtnički put mogao biti i njegov odabir.
Nakon završene osnovne škole u Pakracu odlazi u Zagreb. Izbor je pao na Obrtničku školu za osobne usluge u Savskoj 23, gdje je Davor usmjerio frizeraj. „To je bila četverogodišnja srednja škola još prema Šuvarovom sistemu. Uz školovanje išla je i obvezna stručna praksa. Prvu godinu takve odradio sam u stričevom pakračkom salonu u Bolničkoj ulici. Šišao sam mlađe mušterije, dok je stric imao svoje stalne. Sviđala mi se ta odanost gostiju jednom majstoru. To povjerenje prema njemu i skepsa istih kad ga slučajno nije bilo pa bi dopali meni pod škare. Meni je to bila odlična praksa, ipak te malo takvog pritiska i osjećaj odgovornosti očvrsnu. Međutim, ubrzo je došao rat i ja sam morao nazad za Zagreb“, prisjeća se Lepka i kaže da mu je ta nesretna situacija, gledajući s profesionalne strane pomalo i koristila…
Šišao besplatno izbjeglice
„Silom prilika morao sam osigurati praksu u Zagrebu i u Savskoj sam pronašao jednu uglednu zagrebačku brijačnicu. Gazda je bio sretan što je dobio šegrta, a ja sam uživao jer sam kroz brojne mušterije brusio vještinu. Šišao sam prognanike, koji su u to vrijeme uz poznati „žuti karton“ imali besplatno šišanje. Tu sam se dobro ispraksirao, a šišao sam i mnoge Pakračane koji su u to vrijeme bili tamo.“ Čim su se stekli uvjeti, Davor se vratio u Pakrac i nastavio godinama raditi kod strica. Sad već respektabilni frizer, polako je gradio rejting, ali i vlastiti krug mušterija, naročito onih mlađih.
„Radio sam većinom muška šišanja, iako se znalo zalomiti i pokoja ženska frizura, međutim nisam to previše volio. Ženama se treba više posvetiti, čavrljati s njima, a ja nisam uvijek bio raspoložen za to. No, sve je to škola, a stricu ću uvijek ostati zahvalan što mi je dozvolio da osam godina radim kod njega i omogućio da radni elan pretvorim u vještinu od koje ću sutra samostalno živjeti.“
„Sutra“ je došlo sredinom 2001. godine i odluke unutar obitelji kako bi se valjalo osamostaliti i krenuti svojim putem. Ostati u Pakracu ili možda pokušati u Daruvaru gdje posjeduju obiteljsku nekretninu, pitanja su koja su tih dana bila glavna tema u domu Lepkinih. Vidjevši oglas da „Budućnost“ prodaje objekt stare pakračke knjižare u ulici Gojka Šuška, Davorovi roditelji u dogovoru sa sinom konačno odlučuju prodati obiteljsku kuću i kupiti parcelu bivše knjižare.
„Za ostalo sam digao značajan poduzetnički kredit preko Grada Pakraca, uz gradske povlastice, ali i obvezu zapošljavanja pet osoba u narednom petogodišnjem razdoblju. Objekt je napravljen tako da mogu prodati pola prostora ako posao ne bude išao“, komentira Davor ondašnju odlučnost i svojevrsni hazard bez alternative, da u ranjeni i tek probuđeni Pakrac uloži sve i krene u privatluk.
2004. godina – godina tuge i radosti
Razdoblje života obilježeno ulaskom u obrtničke vode, osamostaljivanjem i jačanjem na poslovnom planu pamtit će doživotno, jednako kao i 2004. godinu koja je više nego i jedna prije bila isprepletenu boli, tugom, radosti i pjesmom…
Te je godine Davor oženio Mariju Pijuko, današnju suprugu, a iste godine postali su roditelji djevojčice Erin. Bezgraničnu sreću koja u takvim trenucima obasja obiteljski dom, zasjenila je smrt Davorove majke Marjane – podrške i velikog životnog oslonca - koja je preminula samo deset dana prije dolaska na svijet unuke Erin. Mlada obitelj Lepka kompletirana je dvije godine kasnije rođenjem druge kćerkice Lare. Jedna od ove dvije mlade djevojke kasnije će krenuti očevim stopama, no o tome nešto kasnije…
Nije sve u novcu
Posao u Frizerskom salonu u Šuškovoj ulici Lepka je obavljao s frizerkom Marijanom Kovačić, a ubrzo u tim dolazi Jasmina Egredžija - djevojka, frizerka i primjer vrijednosti i vjernosti radnika, koja je u FS Lepka ostala raditi sve do 2019. godine. Marijana ostaje do 2010. godine, nakon čega otvara privatni frizerski salon.
Kako gleda na to da u zanatskim radnjama vlasnici često odgajaju i obučavaju buduću konkurenciju?
„Bio bih prvoklasni licemjer kad bih rekao da mi smeta. Pa i ja sam to u neku ruku napravio i to je svačije pravo. Normalno da nikom nije drago kad se to dogodi. Istina je da svaka radnica ima svoje mušterije i ona sutra može otići, povući ih za sobom i otvoriti svoju radnju – to je realnost. Moje je da probam dobro platiti kvalitetnog radnika i da im osiguram pristojno radno vrijeme. Znate, mnogi će se prevariti misleći da je riječ samo o novcu. Plaća mora biti dobra, ali radnici jako cijene svoje slobodno vrijeme i jednosmjenski rad. Kad kreneš sam, onda treba raditi i dvokratno, a to nije lako…“
Nakon kapitalne investicije 2002. godine, kakva su tekuća ulaganja u frizerski salon. Koliko košta jedna radna jedinica u dobro opremljenom lokalu?
„Onako ugrubo, jedno radno mjesto košta oko 10 tisuća kuna. Od tekućih ulaganja, mašinice za šišanje su oko tisuću i one traju otprilike godinu dana bez oštrenja i brušenja. Fenovi se zbog prirode posla više troše, a ima onih od tristo pa do tri tisuće kuna koliko košta novi Dyson koji smo nedavno uzeli. Škare za šišanje su oko dvije tisuće kuna… ima toga…“, na brzinu je Davor preletio one nevidljive troškove sredstava za rad koja moraju biti vrhunska.
Na naše pitanje kaje li se ponekad što je ovaj posao pokrenuo u Pakracu, malenom gradiću ograničene kupovne moći, umjesto da je probao negdje drugdje, Lepka odgovara negativno.
„Sigurno da bih drugdje možda stekao više. Muški frizeraj se razvija, pojavljuju se nove tehnike šišanja, a to je mamac za mlade, uređene ljudi koji to žele platiti. Primjerice, tehniku osjenčanog šišanja, koje ja ne naplaćujem posebno već kao standardno šišanje, moj kolega u Splitu naplaćuje 80 posto skuplje. Na cijenu običnog šišanja! Mi to u Pakracu ne možemo. Ali, Pakrac je moj grad, okružen sam dragim ljudima i prijateljima, a i slobodno vrijeme treba negdje provesti. Opet ću reći - nije sve u novcu…“
Biti zadovoljan često znači ništa ne mijenjati. Lepka, međutim, već razmišlja o budućem ustroju svog salona što podrazumijeva neke izmjene. Ranije spomenuta starija kćerka, danas 18-godišnja Erin, ove je godine donijela diplomu iz Obrtničke škole za osobne usluge – smjer frizer.
Završila je s odličnim uspjehom, priča otac, i kaže kako je već od 6. razreda u salonu radila pomoćne frizerske poslove i tako zarađivala džeparac. Erin, međutim, za sada ne vidi u salonu, vrlo je ambiciozna, govori Davor, i više preferira terenski posao te planira položiti za edukatora tj. prezentatora noviteta tvrtke kao što je npr. svjetski poznata tvrtka KEUNE - proizvođač profesionalnih boja za kosu. Postoji pet levela edukatora, a onaj najviši nudi prezentacije i putovanja po svjetskim destinacijama.
Želja – vlastita brijačnica
„Budućnost otvara razne varijante. Najskloniji sam onoj da otvorim vlastitu berbernicu – brijačnicu i izdvojim ženski frizerski salon. S muškim dijelom izašao bih iz PDV-a koji danas plaćam, a Erin bi mogla voditi ženski program, čime bi na određeni način nastavila obiteljsku tradiciju frizeraja, ali… sve je to još faza razmišljanja“, progovara o mogućoj budućnosti nagrađivani pakrački obrtnik.
Da ne pomislite nakon ovih redaka posvećenih Lepkinoj profesionalnoj prošlosti kako ovaj čovjek sve vrijeme provodi u salonu sa škarama u ruci, spomenut ćemo i njegov vrlo intenzivan društveni život. Kreće se uglavnom u krugu prijatelja formiranom u ranoj mladosti. Onima koji će ovo čitati ne treba posebno predstavljati Skeju, Žareta, Crnca, Rendu, Špecu, dva Dekija, Kubu, Zubu, Žulja, Bertija, Zoku, dva Andreja, Baraća i one ostale koje možda nismo spomenuli, a čine Bad Club – samoprozvanu zajednicu prijatelja koja je svojim grupnim pojavljivanjem znala dizati atmosferu kako u lokalnim birtijama tako i na sportskim terenima. Tako su 2002. godine pod ovim imenom nastupali na pakračkom malonogometnom turniru. Svi odreda nogometaši samo u tragovima i s vaterpolo kapicama na glavi nisu igrali na rezultat nego više za raju, koja je burno pozdravljajući njihove manguparije odmarala oči od ozbiljnijeg nogometa.
Godinama kasnije baza društva ostala je ista. Uz neke nove likove koji su u međuvremenu ušli u priču, društvo se uozbiljilo i okupilo u okviru Kuglačkog kluba Slavonski Banovac. Ljubav prema kugli, keglama i svemu što ide uz ovaj sport drži ih zajedno, a na sportskom borilištu više nisu atrakcija već vrlo konkurentni, legitimni takmaci koji su na ovaj način uspješno povezali sport i druženje.
Obrtnik za primjer
Posebno poglavlje u Lepkinom životu zauzima angažman u lokalnom Udruženju obrtnika Pakrac - Lipik, na čega se u najvećem dijelu i odnose hvalospjevi s početka priče. S posebnim ponosom Davor se sjeća trenutaka kad ga je u Udruženje pozvao Vladimir Tessari, još jedna veličina pakračkog obrtništva. Aktivan član bio je sve do 2015. godina kad ga biraju za predsjednika Udruženja, na čijem čelu provodi dva mandata zaključno s 2022. godinom. Sa zadovoljstvom iz svog mandata izdvaja kupovinu pa opremanje Doma obrtnika u Tomislavovoj ulici te pokretanje Grahfesta u sklopu tradicionalnog Slavonskog Banovca, čija je masovnost u velikoj mjeri posljedica brojnih kontakata uspostavljenih upravo posljednjih osam godina.
Kad je krajem srpnja s čelne funkcije lokalnih obrtnika ispraćen aplauzom, poklonima i živom muzikom za sve učinjeno, doživio je to kao priznanje bliskih ljudi za višegodišnja odricanja i doprinose obrtništvu i vlastitom gradu. Od danas je opet u fokusu frizerski salon, budućnost kćerki i uređenje kućice za odmor u Badljevini gdje će polako „spuštati gas“.
Međutim, ako ostvari naum i otvori klasičnu mušku brijačnicu - poput onih iz starijih američkih filmova gdje muškarci pod frizerskim ogrtačem i britvom brijača pretresaju teme i ispod glasa „vode politiku“ - još ćemo se dugo družiti s ovim vrijednim Pakračaninom s kraja Gupčeve ulice.
