- PIŠE: Pakrački List
- 1101
Zlatko Recc iz Gornje Obriježi je jedan od najvećih poljoprivrednika na području zapadnog pakračkog bazena. U poljoprivredi je od malena, počeo je kao dijete s ocem uveliko proširivši nekadašnja klasično seljačko imanje. Sada je kroz OPG koji glasi na njega i suprugu Mirjanu specijalizirao klasično ratarstvo i zajedno sa sinovima Daliborom (36 godina) i Josipom (33) obrađuje oko 230 hektara zemlje. Sa svom trojicom smo razgovarali oko sadašnjeg stanja, tražili odgovore može li se i kako dobro živjeti od poljoprivrede, ima li na selu budućnosti za mlade ljude....
Koliko obrađujete zemlje?
Sada obrađujemo oko 220, 230 hektara. Dio toga je naše, dio u najmu, približno pola-pola. Pola zemlje u najmu je državna zemlja što je problem za sebe jer je najam od pet godina prekratak za dugoročna ulaganja, kako u zemlju tako i u prateću mehanizaciju i infrastrukturu poput sušarskih i drugih skladišnih kapaciteta. Nama ratarima bi bilo puno bolje da imamo najam na rok od 20 godina što bi nam omogućivalo kvalitetnije planiranje i ulaganje koje bi se kroz to vrijeme vratilo. Sva ta zemlja još uvijek traži ulaganja u kalcifikaciju, ravnanje, drenažiranje. Ovako je ovo prekratko. Još uvijek i kupujemo zemlju, naravno kada je ima u ponudi. Skoncentrirali smo zemlju na području od Kapetanovog Polja, do Dereze i Badljevine. Da ima zemlje u ponudi, radili bi još i više jer bi postigli bolju zaposlenost raspoložive mehanizacije. Mi smo registrirani kao OPG koji glasi na mene, a supruga, sinovi kao i još jedan radnik su zaposlenici. S više zemlje bi vjerojatno zaposlili još jednog radnika. Ratarstvo je posao gdje se svi radovi moraju odraditi na vrijeme pa bi za puno zaposlenost mehanizacije morali uzeti još jednog čovjeka. Sijemo pšenicu, soju, kukuruz i uljanu repicu, dakle čisto ratarstvo.
Za obrađivati tolike površine što je potrebno od mehanizacije?
Imamo dobru i dovoljno mehanizacije, dva kombajna i šest traktora različite snage, od 80 do 200 konjskih snaga. Naravno, tu su i brojni priključni strojevi. To su velika ulaganja. Danas novog boljeg traktora od 200 konja nema više bez 100.000 eura. Tu su još i priključci, obično od 10.000 eura na više pri čemu stalno izlazi nešto novo, a tehnologija se mora pratiti. Poželjno bi bilo da imamo i razne prilagođene skladišne prostore. Sada s njive izravno isporučujemo kupcima. Tu su i razni garažni prostori. Nama je sada sva mehanizacija pod krovom što je za njenu funkcionalnost i održavanje bitno, a nama olakšava rad. Dok dugoročno ne riješimo pitanja zakupa državne zemlje, prava ulaganja, primjerice 3 ili 4 milijuna kuna u sušaru i vagu, nemaju smisla niti sigurnosti. Primjerice, da ostanem bez pola državne zemlje, ostali bi i bez prihoda i onda nemamo više iz čega vraćati kredit za koji bi se zadužili za takvu investiciju. Zemlja je strašna stvar. Sprdaj se s njom ona će ti vratiti. Poštuj je ona će ti opet vratiti. Ne bojimo se konkurencije. Bojimo se eventualnih stranaca, velikih tvrtki, čudnih programa.
Odakle takav kapital u seljačkim dvorištima s obzirom da poljoprivrednici stalno kukaju kako je teško?
Ja nisam novopečeni poljoprivrednik koji je krenuo od nule. U tom poslu sam naslijedio oca, dakle imao sam neki start i neko zaleđe. Kada smo kupili prvi traktor 1971. godine imao sam 11 godina. Već 1975. godine smo obrađivali 15 hektara svoje zemlje. Od tada sam u pogledu obradive zemlje narastao 15 puta, a u pogledu mehanizacije i više od toga. Drastično su od toga doba otišli i prinosi. U odnosu na 80-te godine prošlog stoljeća, uz dobru tehnologiju, prinosi su narasli 80 do 100 posto pri čemu se uljana repica i soja nije niti sijala, već isključivo standardne kulture pšenica i kukuruz, odnosno za sebe zob, ječam i slično. Naravno značajno je poskupila i mehanizacija. Prije 30 godina nitko u selu nije imao traktor vrijedan 30.000 eura. Danas toliko vrijede priključci.
Uz tu tehnologiju da li je onda danas fizički lakše raditi?
Naradim se manje. Počnimo samo od banalnih stvari: trakori i kombajni su moderniji, klimatizirani. Nekada to nije bilo tako. S polja smo se vraćali prljavi od prašine i iscrpljeni od sunca, upravljanja strojevima bez servo volana, suvremenih kočionih sustava, učestalim popravcima i improvizacijama.
Koliko u ovom zapadnom dijelu Pakraca ima poljoprivrednika vaše veličine?
Teško je reći, ali mislim da su na tolikoj površini ostala, uz nas samo još jedna obitelj. Ostali su ili prestali s razvojem, otišli u mirovinu ili ostali na 15-tak hektara.
Znači li to da otkupljujete ili na neki drugi način preuzimate njihovu zemlju?
Da, kupujem i danas i uvijek nastojim okrupniti svoje parcele kako bi postigao bolju ekonomičnost u obradi. Kupujem i razne zarasle površine pa ih cijele zime, mi seljaci bi rekli „dok se odmaramo“, krčimo, svojim bagerom čupamo panjeve i osposobljavamo ih za oranje i obradu.
Znači nema sezone?
Dobra priprema sezone, pola posla
U poljoprivredi nema sezone, mada ima „lera“, primjerice u kolovozu i tada sinovi s obiteljima idu na more, pravi godišnji odmor. Kada nema nikakvog posla, ako ništa drugo „šarafa“ se po mehanizaciji jer smo svi takve struke, priprema se kako bi bila spremna za intenzivna opterećenja i kako u tim danima ne bi gubili vrijeme na popravke. Ponavljam, u poljoprivredi sve mora biti odrađeno na vrijeme bez obzira koliko te sezone jako padala kiša ili sijalo sunce jer sve sjetve, žetve i berbe se obavljaju na otvorenom. Zato je dobra priprema strojeva prije sezone pola uspjeha. No, priprema strojeva ne ide bez novaca, nekada je to i desetak tisuća kuna za stroj. Tako pripremljen stroj uglavnom ne izda i onda više nije niti bitno što stroj nije novi. Tko od poljoprivrednika sam ne zna osnovne stvari o održavanju mehanizacije i ne zna to sam napraviti nego plaća majstore za svaku sitnicu, tom se u konačnosti po pitanju financijskog rezultata ne piše dobro.
Idete li s traktorom u Pakrac, na zabavu ili neke slične vožnje?
Ma kakvi, za to imamo automobile. Takva su vremena prošla i takve vožnje bi u više pogleda bile preskupe. Na velikom traktoru zadnja guma košta 2000 eura. Naravno da se o tome razmišlja kada se pali traktor i kuda ideš s kojim strojem jer svaki ima svoju namjenu.
Usfali li tijekom sezone što od mehanizacije?
Za sada ne. Za obradu zemlje imamo sve, ali na sajmovima, prezentacije na koje odlazimo učestalo, ili druge načine, uvijek vidimo nešto novo, nešto bolje što bi nam trebalo ili pomoglo. No, sada je toga već toliko da je to jako teško financijski pratiti. Od novih strojeva jedan traktor smo uzeli 2009., jedan 2011., poslije dva polovna. Priključcima pokušavamo pratiti trendove.
Bilo je podosta cestovnih prosvjeda poljoprivrednika. Da li vi sudjelujete u njima?
Bili smo na jednom prosvjedu i poslije toga više nismo.
Poljoprivrednici se žale na cijene svojih proizvoda što mi je i razumljivo ako ja u trgovačkom lancu platim kilogram krumpira 1,70 kuna. Koliko je po tom pitanju danas teže biti poljoprivrednik nego prije pet godina?
Spomenuli ste krumpir. U ovom našem kraju nekada se puno proizvodilo krumpira. Mi smo nekada bili veliki proizvođači krumpira, ali smo odustali. Dolaskom velikih trgovačkih lanaca mi je bilo jasno da mi tu utakmicu ne možemo dobiti. S druge strane smo od čipsare u Hercegovcu daleko jer oni imaju bliže svojih proizvođača i da u nju nećemo moći ući. Tako je velika proizvodnja otpala. S krumpirom je bilo najbolje raditi dok su u dvorište dolazili romski nakupci, otkupljlivali 2-3 tone. I sam sam se po Pakracu i Lipiku navozao i nanosio krumpira. Danas više nitko u jesen ne kupuje 200 kilograma krumpira nego po dvije ili tri kilograma.
Ulaskom u EU cijene pale
S ovim cijenama naravno da je teže, one su definitivno pale ulaskom u Europsku uniju. S druge strane cijene repromaterijale su narasle u pet godina i do 30 posto. Lanjska i ovogodišnja cijena pšenice su katastrofa, tako će izgleda biti i s ovogodišnjim kukuruzom. Soja i uljana repica se još drže.
Što reći kada za 4 kutije cigareta trebate dati sto kilograma pšenice? Mogao sam naći još tih pariteta. Žao mi je stočara kojima sam i sam nekada pripadao kada dobiju za litru mlijeka manje nego za litru vode. Najbolje godine su bile od 2008. do 2011. To ne kažem samo ja, to pokazuje i statistika kupljenih traktora.
Kada smo ušli u EU što je išlo na bolje, što na lošije?
Ja se pitam da li smo mi u Europskoj uniji? Kada suša pogodi velike europske proizvođače hrane poput Poljske onda su i kod nas cijene dobre. Kada je kod njih sve normalno cijene su kod nas male, tada nas uspoređuju ns balkanskim zemljama. Cijene su definitivno manje.
Što je s poticajima?
Poticaji se drže, možda kasne, ali dolaze u obećanom iznosu. Nama je unazad dvije godine sve isplaćeno. Poticaji kvare ljude. Nama bi bolje odgovaralo da za proizvedenu robu dobijemo adekvatnu cijenu.
Što je s kreditiranjem poljoprivrednika od strane banaka?
Ne znamo, ne kreditiramo se. Možda je to zaostalo, ali volim se pokriti s čim imam. Uz tako male cijene, što će ostati od zarade ako ju još budem dijelio i s bankama. Ne kreditiram se niti od strane proizvođača repromaterijala ili konačnog kupca naših proizvoda. Ja njih ne pitam kolika je odgoda plaćanja, nego koliki je popust ako platim prije preuzimanja robe. Uz tako male cijene proizvoda, naprosto nema mjesta za sve, za proizvođača, za banke, za prekupce, za kamate.
Da li ste pokušavali doći do nepovratnog kapitala iz fondova Europske unije?
Razmišljali jesmo, ali nismo nikada pokušavali. Nismo dobili prave informacije. Za nas klasične ratare nema interesa.
Zašto ste vi ostali u klasičnom ratarstvu, na ove četiri kulture koje ste spominjali?
Pokušavali su ljudi promijeniti, pokušavali s bućom, šećernom repom, ali iskustva nisu dobra. Kod šećerne repe mi smo daleko od Virovitice, još dalje od Osijeka. Dok mi za njihov stroj koji će skinuti tu repu s njive dođemo na red, nakon što oni skinu sve njive na području oko Virovitice, već je prosinac. A znamo kakvo je vrijeme u prosincu. Tada se urod može brati samo na asfaltiranoj pisti i kuda ćete s onakvom blatnom i smrznutom repom?
Rekli ste da ste se bavili i stočarstvom. Danas svinje hranite samo za svoje potrebe. Što vas je usmjerilo u čisto ratarstvo?
Odluku sam donosio u vrijeme kada se poljoprivreda modernizirala i okrupnjavala. S deset ili 12 krava više nisi mogao opstati, trebalo je ići na tri puta više ili još više, a to je značilo ulagati u nove modernije farme. Za ulagati u farme i poljoprivrednu mehanizaciju paralelno nisam imao kapitala i odlučio sam se za ratarstvo. Oni koji su probali ni jedno i drugo, danas ih više nema nigdje. Ja sam ratar. Mlijeko kao i vi u gradu kupujem u trgovini. Imam jednu krmaču i godišnje od svinja uhranimo, ali i pojedemo, koliko ona oprasi. Ostala je još navika da uzgojimo piliće, kokoši, krumpira i ostalog povrća koliko treba mojoj obitelj i obitelji moje djece.
Ove četiri kulture koje obrađujete, sijete li za poznatog kupca ili za tržište, pa tko se javi?
Uglavnom za poznatog i najviše za stalne kupce s kojima imamo dobra iskustva. Zadovoljni smo rokovima plaćanja pri čemu je uvijek bila najteža prva godina. Mora postojati vlastiti kapital i kada ga jednom zavrtiš onda je sve lakše. Naravno, pod uvjetom da već nakon prve godine iz njega nisi „odvadio“ i umjesto u slijedeću proizvodnju ga plasirao u neki skupi auto i slično. Za tako što treba se dva puta preračunati. Godišnji troškovi, bilo da je riječ o plaćama, repromaterijalu, održavanjima su poznati i taj iznos se ne smije u ništa drugo dirati, kao da na njima „leži zmija“. Ako se zaletiš, nema ti druge nego u banku po kredit, a to znači i njima ostaviti prostora u cijeni proizvoda. To je sklizak teren kojem nisam sklon.
Radite uglavnom s velikim kupcima. Je li to znači da u vašoj poljoprivrednoj proizvodnji nema više plaćanja gotovinom?
Nema više gotovine i niti mi to nedostaje. Imao sam nedavno državnu reviziju, gledali su mi poslovanje četiri godine unazad. Ništa nisu našli, niti kune. Ne zanima me kako rade drugi. Kod mene nema brljanja s ničim, pa ni s porezom. Prevelika su to ulaganja, od toga još dugo namjeravaju živjeti tri obitelji da bi se igrali s porezom ili s drugim financijskim obvezama. Nije mi žao platiti više poreza jer onda znam da je i meni više ostalo i da mi ne može nitko ništa. To je moje.
Koje su komunalni nedostaci u Obriježi i drugi koji su u nadležnosti lokalne uprave da bi išli i dalje naprijed?
Sama voda i kanalizacija koje nemamo u Obriježi u našem poslu ne znači ništa. Da imamo plin imali bi veće mogućnosti razmišljati o sušari jer na lož ulje je poprilično rizično. Putovi uvijek mogu biti bolji. No, mi u Gornjoj Obriježi od rata do sada nismo niti imali mjesni odbor, sada smo ga tek osnovali i ja sam predsjednik Odbora. Imali smo sastanak s gradskim vlastima i napredak je prisutan, rade nam cestu Omanovac – Gornja Obrijež, kopaju kanale. Do sada sam ga mi održavali našim bagerom.
Što se tiče trgovina, nerealno je očekivati da bi mi svoje količinski ogromne potrebe za repromaterijalom mogli rješavati u selu. No, i za to više ne moramo putovati, naručimo i dovezu nam. Slično je s rezervnim dijelovima za strojeve. Dečki to rješavaju navečer internetom.
Za ovu godinu, bar kada su u pitanju vremenske prilike, netko kaže da je dobra, netko loša. Što vi mislite?
Pšenica je ove godine bila relativno dobra, posebno prinosom. Kvaliteta je druga priča. Uložili smo sve i maksimalno, a oni, kupci, opet kažu treća klasa i ne možeš ništa. Cijena je bila od 90 lipa na niže. S tom cijenom, gdje mi nismo kreditno zaduženi nismo izgubili, ali niti zaradili. Ostao nam je poticaj s kojim ćemo u slijedeću sjetvu.
Kakve će biti jesenske ovogodišnje kulture?
Problem divljač i elementarne nepogode
U tijeku je žetva soje. Ljetos je bila fantastična i trebala je biti nenormalno dobra godina. No došli su vjetrovi, povaljali nam, ne samo nama nego svima, tako da će od idealne godine doći na prosječnu, ili čak i nešto manje, ovisno o sorti.
Kukuruz je jako ove godine dobar, ne samo kod nas nego svima i oni koji su u njega malo uložili. Kukuruz je najkonstantnija kultura, ali kod njega je problem divljač. Unište ga, zgaze, pojedu. Tu dolazimo do novog problema poljoprivrednika. Elementarne nepogode su pojave s kojima se ne možemo boriti i ne možemo utjecati. Preklani smo za tri poplave u Badljevačkom polju na više od 100 hektara, dobili smješnu odštetu.
Za mjesec dana kreće jesenska sjetva. Imate li novaca da sjetvu odradite u obimu i kvalitetu kako ste planirali i kako mislite da to treba?
Imamo i još uvijek duramo, ali na način kako sam to već opisao – nema skretanja novaca izvan proizvodnje osim onog najnužnijeg. Naravno da potreba ima, ali to će biti pravilo koje će vrijediti sve dok ne dođu neka bolja vremena.
U Gornjoj Obriježi imate tri kuće koje se ne bi posramio niti jedna kvart u Pakracu, imate ogroman vozni park, velike prateće gospodarske zgrade, ogromne asfaltne površine na imanju. Živite li dobro, radite li više nego što rade vaši prijatelji?
Sigurno da radimo više, ali više i imamo. Malo nas je ostalo na selu, nama nije žao. Da li nam je bolje, teško je reći.
Ne morate prije sedam proći kroz portu neke tvornice?
Ne moramo, ali smo svako jutro prije sedam u dvorištu i u sedam se svako jutro odlazi na njivu. Mene ne zanima tko je legao u dva ili tri sata, petnaest do sedam se pije kava u sedam odlazi na polje. Da nema takvog reda jedan dan bi išli u devet, jedan možda i ne bi išli na polje, a rekao sam poljoprivreda zahtjeva sve na vrijeme.
Što je bilo ključno u vašem opredjeljenju da ostanete na poljoprivredi i intenzivno se razvijate?
Poljoprivrednik sam postao odmah poslije škole i nikada izvan nje nisam radio mada je bilo ponuda i razmišljanja. Jedno vrijeme sam razmišljao da se počnem baviti kamionskim prijevozom, poslije rata čak i autobusnim, no ipak sam ostao u poljoprivredi.
Jeste li u konačnosti zadovoljni što ste ostali na poljoprivredi?
Kada bih se mogao vratiti 30 godina unazad nisam siguran da bih ponovio ovaj put. Nije bilo loše, nisam nikada oskudijevao, ali ni bahatio se. I sinovi su sada prošli 30-te godine i vjerojatno su i oni „zacementirali“ put kojim će ostati na selu i u poljoprivredi.
Da li je sinovima žao?
Ne, ipak smo sami svoje gazde, držimo se zajedno, šefa nema, dogovaramo se zajedno.
Razmišlja li poljoprivrednik o mirovini?
Za pet godina imat ću 61 godinu starosti i 41 godinu staža i ne vidim zašto kao i svaki drugi radnik ne bih išao u mirovinu. No, to neće značiti i mirovanje. Radit ću koliko mogu i do kada mogu. U poljoprivredi uvijek ima poslova koje može odraditi i fizički slabiji član zajednice.
Predsjednik ste MO, aktivan vatrogasac. Znači da i poljoprivrednik ima slobodnog vremena?
Kako da ne, dan je dugačak. Sada možeš započeti u 6 ujutro i dan traje do 8 na večer. Tu su i nedjelje. To je puno vremena i tko se dobro organizira stigne na sve.
- PIŠE: Pakrački List
- 910
Na području Pakraca i Lipika, u tri godine provođenja procesa legalizacije nezakonito izgrađenih građevinskih objekata, od 3053 zaprimljena zahtjeva riješeno je 1273. Dokumentaciju za legalizaciju Agencija za ozakonjenje nezakonito izgrađenih zgrada je preuzela u 700 predmeta, tako da je pakrački ured za prostorno planiranje riješio 54 posto preostalih predmeta, rekla nam je Ljuba Jaković, viši stručni referent.
Istovremeno, prema podacima na internetskoj stranici Agencije, na području Požeško-slavonske županije od 16.241 zahtjeva zaprimljenih do kraja 2013. godine, 4.000 predmeta je preuzela agencija, riješeno je 4.717 ili 33,12 posto. S tim postotkom rješivosti naša županija je značajno ispod državnog prosjeka koji iznosi 57,63 posto i od nje je lošija samo Sisačko-moslavačka županija.
Od preostalih 1080 neriješenih pakračkih predmeta, 155 vlasnika je već uplatilo naknadu za zadržavanje u prostoru od 500 kuna na više i čekaju samo da se napiše rješenje tako da je preostalo za obradu još oko 900 predmeta. Do kada će oni biti riješeni, nadležni se nisu htjeli izjašnjavati.
Kako nam je rekla Ljuba Jaković, nikome kome se žurilo na rješenje o legalizaciji radi poslovnih potreba, nastavka gradnje ili certificiranja nije čekao na rješenje i svi su oni odrađeni kao prioriteti. Neki od neriješenih predmeta su nekompletni, neki su odustali od legalizacije, neki i umrli, a većini ostalih se ne žuri jer izdavanje rješenja podrazumijeva i plaćanje naknade za zadržavanje u prostoru, komunalnu i vodnu naknadu, a da nitko ne zna reći što će biti s objektima koji se u ovoj višegodišnjoj akciji ne legaliziraju.
- PIŠE: Pakrački List
- 919
Idući tjedan betonara u Filipovcu ponovo će velikim i malim kupcima početi isporučivati sve vrste i marke atestiranog betona, najavio je jučer na simboličnoj svečanosti na Planinarskom domu Omanovac Željko Kukec, vlasnik i direktor tvrtke „Kukec“ d.o.o. iz Ivanić Grada, koja je ovog proljeća kupila zapuštenu i umrtvljenu betonaru od požeške tvrtke „Pak konstruktor“.
Obnova postrojenja je završena, probni rad je prošao s uspjehom i za komercijalni početak proizvodnje betona trebaju još samo administrativne dozvole što će biti gotovo idućeg tjedna, najavio je Kukec poslovnim partnerima, budućim potencijalnim većim kupcima iz ovog kraja i regije. On je zahvalio nazočnim gradonačelnicima Pakraca i Lipika, te zaposlenicima Poduzetničkog centra Pakrac na srdačnom prijemu koji je doživio došavši u ovaj kraj i istaknuo nadu da je to početak dobre suradnje u gospodarskoj aktivnosti, za čiji razvoj tvrtka „Kukec“ ima i konkretne planove.
- PIŠE: Pakrački List
- 1188
Postavljanjem skela oko zgrada počela je dugoočekivana faza obnove stambenih zgrada u Pakracu i Lipiku koja će kao konačni rezultat najkasnije već idućeg proljeća imati najmanje dvije nemale koristi. Prva dobit za sve stanovnike Pakraca i Lipika će bit uveliko smanjen broj ratnih ožiljaka kroz novi vizualni izgled cjelokupnog naselja u Vukovarskoj ulici u Lipiku i bar djelomično takav efekt na početku Hebrangove ulice u Pakracu. Druga korist će se ogledati u činjenici da će u život u 246 stanova biti stanarima ugodniji i po pitanju energenata, posebice onih koji služe za grijanje, jeftiniji. Pratećih popratnih efekata je daleko više, a važnost svega je da se u obnovu fasade na tih 13 stambenih zgrada ulaže više od 20 milijuna kuna što je uz izgradnju zgrade pakračke srednje škole i sportske dvorane vjerojatno treća najveća poslijeratna građevinska investicija. Nažalost domaći građevinari će kao izravni izvođači uzeti tek dvadesetak posto tog kolača kojeg s više od 15 milijuna kuna financira država, odnosno Fond za energetsku učinkovitost i zaštitu okoliša.
O tom projektu u protekle oko dvije godine, koliko traje njegova papirnata priprema, pisali smo nebrojeno puta željno sa svim stanarima, gradskim strukturama, građevinarima i Komunalcem očekujući njegov početak. U tom razdoblju Komunalac kao upravitelju svih stambenih zgrada na području Pakraca i Lipika prošao je nekoliko faza: „čišćenje“ vlasničke strukture i ucrtavanje zgrada na pripadajuće parcele, izrada energetskih certifikata, projekata obnove, ugovaranje kreditiranja stanara s bankama i na kraju izbor i ugovaranje same izvedbe s izvođačima.
Riječ je o zgradama u Pakracu Hebrangovoj ulici na kućnim brojevima 2 i 4 (prve dvije križne na desnoj strani), te u Lipiku u Vukovarskoj ulici na brojevima 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 9, Slavonska 32, 36, 38 te Udinska 2.
Uloga Fonda
Prije nekoliko godina po uzoru na slična događanja u razvijenijim europskim zemljama Fond za energetsku učinkovitost i zaštitu okoliša je zahvaljujući novcima koje skuplja kao razne oblike nameta gospodarstvo, u konačnosti potrošačima, na ime trošenja energetskih resursa i zagađenja okoliša je pokrenulo niz akcija u cilju smanjivanja potrošnje energije. Jedna od tih aktivnost, pokrenuta pred dvije godine se odnosila na poboljšanje energetske učinkovitosti obiteljskih kuća izmjenom stolarije i izgradnjom nove moderne fasade, a već naredne godine na red su došle i višeetažne zgrade. U Pakracu i Lipiku zbog katastarske i gruntovne nesređenosti se nismo uspjeli uključiti odmah prve godine, ali je Komunalac, uz pomoć gradskih uprava, koji je sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća postao upravitelj svih višeetažnih stambenih zgrada na području Pakraca i Lipika, uspio za značajan broj zgrada pripremiti dokumentaciju za ovoproljetni natječaj koji je urodio plodom za ovih 13 zgrada.
Tako će Fond s 80 posto sredstava financirati zamjenu stolarije u 42 pakračka stana i 204 lipička, te obnoviti fasadu na 13 zgrada s nešto više od 16 milijuna kuna, dok će stanari u tome sudjelovati s oko dodatna 4 milijuna, proporcionalno udjelu u svojoj stambenoj površini.
Fond odobrava 80 posto troškova, ali po zgradi najviše do 1,4 milijuna kuna. Neke od tih zgrada će u potpunosti iskoristiti limit pri čemu će njihovi stanari još financirati s oko 600.000, dok je kod nekih taj trošak nešto manji, oko 1,1 milijun kuna i tu će obveze stanara biti manje.
Provoditelj akcije je Komnunalac koji je po sklapanju ugovora s Fondom tijekom kolovoza imao otvoreni javni poziv na koji su se javljali zainteresirani potencijalni izvođači. Konačni izbor izvođača su napravili stanari zgrade pa su se tako u Pakracu odlučili za domaće izvođače: obrt Visković vlasnika Zlatka i tvrtku Trimprojekt u vlasništvu Marijana Hihlika koji su se protekle dvije godine u poslovima izrade i montaže PVC stolarije (Trimprojekt), ali i postavljanju fasade afirmirali na projektima obiteljskih kuća u kojem je svaka od tih tvrtki odradili stotinjak fasada i kompleta stolarije. U Lipiku su stanari u 8 zgrada su za izvođača izabrali požeški Preseofleks, a po jednu su dobili požeške tvrtke Promet Požega i Konstrukt, dok je jedanaestu zgradu dobio zagrebačka tvrtka Pavić usluge.
„Napadaju“ izvođači
Kako nam je 22. rujna rekao Zdravko Vostri, direktor Komunalca, sve tvrtke su uvedene u gradilište i sve su obećale da će danas započeti na svim zgradama s postavljanjem skele. Rok za završetak cijelog projekta je 23. svibnja iduće godine. No, taj rok podrazumijeva završetak i nemalog papirnatog dijela posla u koji su uključeni nadzorni organ, razna papirologija za fakturiranje izvođača prema Fondu jer će Fond svoj dio platiti tek po završetku projekta. Stoga građevinski radovi trebaju biti gotovi najkasnije do kraja travnja.
Pripremajući ovaj tekst razgovarali smo s domaćim izvođačima i obojica ističu da očekuju da će svoje zgrade u Pakracu, dozvoli li vremenske prilike, završiti prije Božića. Ovih dana dovršavaju posljednje poslove iz programa obiteljskih kuća i nakon toga će s većim dijelom zaposlenika i neophodne tehnike „navaliti“ na ove dvije pakračke zgrade.
Izvođač ima obvezu da radove izvodi na način da omogući stanarima nesmetano stanovanje u stanovima. Kod izmjene stolarije obveza je izvođača da u istom danu stari prozor koji je izvadio zamjeni novim. Naši izvođači tvrde da će to tijekom obnove zgrade, biti jedina smetnja u svakodnevnom životu stanara tijekom izvođenja radova, osim onog neophodnih pratećih pojava kao što su oblijepljeni prozori, buka, prašina i ulaz u zgradu ispod skele.
Mada su pripreme za cjelokupan projekt trajale dugo, kada smo pripremali ovaj tekst, ipak još nisu bili poznati svi detalji. Ostalo je da se nadzorno tijelo (zagrebačka tvrtka „Pomak“) i stanari riješe pitanje balkona koje su pojedinci prethodnih godina zatvorili u lođe, kao i izbora boje fasade.
U Pakracu, kako nam je rekao Vostri, to će riješiti sami stanari o čemu još nisu postigli dogovor. U Lipiku su unajmili hortikulturnog arhitektu koji treba predložiti hortikulturno uređenje cijele Vukovarske ulice pa će u sklopu toga predložiti i boju za fasade.
Također kada smo razgovarali s Vostrijem još nije bio završen postupak izbora banke koja će kreditirati stanare. Kako smo već napisali Fond financira 80 posto, a stanari 20. No i to ovisno o zgradi iznosi između 400.000 mi 600.000 kuna. U fondu pričuve, koji stanari plaćaju svakoga mjeseca 1,53 kune po četvornom metru stana, tih novaca nema, odnosno oni koji su skupljali ne trošeći pričuvu na razna druga održavanja imaju između 70 i 110.000 kuna što je nedovoljno. Tako će sudjelovanje stanara u ovom kapitalnom projektu ovisno o zgradi i veličini stana iznositi između 15 i 30 tisuća kuna po stanu što je, posebice za umirovljenike puno. Stoga će se Komunalac, u ime stanara kreditno zadužiti kod banke, a kredit će narednih 10 godina vraćati stanari. Okvirno on će iznositi između 200 i 250 kuna mjesečno. No, stručnjaci kažu da će uslijed izolacije fasade jer se stavlja stiropor debljine 14 centimetara, te puno boljih energetskih svojstava nove PVC stolarije troškovi grijanja zimi biti između 30 i 40 posto manje čime bi rata kredita bila pokrivena između 50 i 70 posto.
Što s preostalima?
Naravno da ovaj način uređenja privatne imovine u kojem država sudjeluje s financiranje 80 posto kod mnogih koji time neće ništa dobiti izaziva negodovanje. No na dobiti su sigurno svi stanovnici, u najmanju ruku s naših ulica nestati će mnogi ratni ožiljci. To se posebno odnosi na Lipik gdje će biti obnovljena gotovo cijela Vukovarska, a značajno i okolne dvije ulice. U Pakracu bar dvije zgrade.
No, nadležni u gradovima se nadaju da je to prva tura i da će dogodine doći na red i ostale. U Lipiku su papirnato u potpunosti spremne i ostale zgrade u Vukovarskoj (7 i 10), Slavonskoj 34 i 45, te Frankopanskan12, ali za njih nije bilo novaca u Fondu u ovom krugu i Vostri vjeruje da će ući u slijedećem kao što se nada da će do tada biti pripremljene i još neke pakračke od preostalih 30-tak koliko ih je ostalo za obnovu fasade ne računajući one koji su izgrađene poslije rata i koje na to nemaju pravo. No sigurno je da Fond više neće participirati s 80 posto, nego znatno manje, spominje se najčešće 45 posto. Koliko će to biti prihvatljivo i primamljivo stanarima ostaje tek da se vidi. Do tada ćemo imati iskustva s ovim projektom, kako s njegovim izvođenjem, tako i s konačnim energetskim učincima. Za vidjeti će sigurno biti lijepo jer gore od ovog sada ne može.
PREDSTAVNICA STANARA BLANKA LOVRIĆ
Silno se veselim
Umirovljenica „Papuka“ Blanka Lovrić od prvog dana stanuje u Hebrangovoj 2 u Pakracu i ona je predstavnik 22 vlasnika stana u toj zgradi te je na taj način uključena u projekt od njegovog početka.
Kaže da je silno veseli početak obnove. U njihovoj zgradi od 22 vlasnika 15 je potpisalo pristanak i sudjelovanje te se time on automatski podrazumijeva i za preostalu manjinu od 7 vlasnika koji iz raznih razloga nisu svojim potpisom pristali na sudjelovanje.
Zgrada je, prisjeća se gospođa Lovrić, djelomično nakon rata obnovljena 1994. godine kada je Savez Luterana svijeta financirao obnovu krovišta, stubišta i instalacija jer je zgrada u ratu gorila. Nakon toga iz pričuve je promijenjena ulazna stolarija, obnovljene su ulazne stepenice, postavljena ograda, opločene staze oko zgrade i izvođeni manji radovi na održavanju hodnika. Stoga u pričuvi imaju samo 74.000 kuna pa će oko 600.000 koliko će iznositi njihov dio financiranja rješavati kreditnim zaduženjem. Trebalo bi zanoviti i krovište, ali Fond to ne financira, a novaca više nema pa će se s tim čekati bolja vremena.
Ona je svoj stan dobila od „Papuka“ u kojem je zaradila mirovinu, no iza male plaće ostala je i mala mirovina. Stoga je kredit bio jedino rješenje i ne slaže se baš sa stručnjacima da će bar polovinu iznosa riješiti ušteda na grijanju. Umirovljenici, kaže ona, pale grijanje baš kad moraju tako da su i novci utrošeni na njega mali, pa će biti i mala ušteda, nedovoljna za povrat kredita. No u njenoj zgradi ima i umirovljenika s manjim primanjima od nje pa su se u zgradi solidarno dogovorili da će njima produžiti mogućnost otplate za nekoliko godina kako bi im mjesečna rata bila manja.
Za izvođača nisu dvojili, odabrali su Obrt Visković, a motiv im je bio domaći čovjek iz dva razloga: kada ukloni skele neće otići iz Pakraca, sretat će ga i moći tražiti eventualne reklamacije. Drugi razlog je bila da priliku za raditi dobiju domaći ljudi i da na taj način od cijele ove akcije bude veća korist za Pakrac.
Što se tiče nadzora, gospođa Lovrić kaže da će ona biti izvođaču najveći nadzor jer zna neke slabosti zgrade i ranije propuste i sada će paziti da se o ni ne ponove. Uglavnom ne može dočekati da radovi počnu.
.
- PIŠE: Pakrački List
- 1039
Radnici i strojevi tvrtke Niskogradnja Jurčak iz Požege danas asfaltiraju pješačku i biciklističku stazu na sjevernom dijelu Ulice hrvatske policije iz Domovinskog rata. Od ugovorenih ovogodišnjih radova u ovoj ulici ostalo je još da tvrtka „ZIV Tica“ dovrši podzemno polaganja instalacija za buduću javnu rasvjetu, te da Niskogradnja Jurčak do kraja odradi manje poslove na uređenju zelenila.
Kako nam je rekla gradonačelnica Anamarija Blažević želja je još ove godine postaviti stupove javne rasvjete i posaditi zelenilo, prvenstveno drvored. To, posebno javna rasvjeta, dolazi u obzir ukoliko se na državnoj razini pronađu sredstva iz kojih bi se sufinancirali ovi radovi.
Ukupna vrijednost uloženih financijskih sredstava u rekonstrukciju ove ulice, uključujući projektiranje i prošlogodišnje radove je 1,9 milijuna kuna, a sufinancirane su iz više državnih izvora i gradskog proračuna.
Po završetku radova na ovoj prometnici, mehanizacija i zaposlenici Jurčak gradnje sele u Gundulićevu ulicu gdje će na istočnoj strani raditi nogostup od Švabinog brijega do kapele u Kusonjama.
- PIŠE: Pakrački List
- 950
„Sukladno odredbama Zakona o tržištu kapitala i Pravila Burze, obavještavamo da je Podravka d.d. dana 20. rujna 2016. godine sklopila Ugovor o kupoprodaji 100% poslovnog udjela u svom ovisnom društvu Studenac d.o.o. sa sjedištem u Lipiku, s društvom Radenska d.o.o., Radenci, Slovenija, kao kupcem te društvom Kofola ČeskoSlovensko Ostrava, Češka Republika, kao jamcem“, piše u službenom priopćenju tvrtke „Podravke“ Koprivnica objavljenom na internetskim stranicama Zagrebačke burze.
„Po ispunjenju ugovornih preduvjeta te prijenosa ugovora o radu radnika na Studenac, Radenska d.o.o. će preuzeti poslovni udjel u Studencu, a što je predviđeno do kraja godine. Očekuje se da navedena transakcija neće negativno utjecati na rezultate poslovanja Grupe Podravka u tekućoj godini te da će u narednom razdoblju pozitivno utjecati na profitabilnost poslovanja. Nakon dezinvestiranja biznisa pića do kraja 2016. godine, Podravka d.d. će nastaviti s razvojem portfelja hrane i lijekova usmjeravajući dodatne resurse za internacionalizaciju svojih ključnih brandova u skladu sa strategijom Društva.
Isto tako, odabirom Radenske d.o.o., kao uglednog proizvođača bezalkoholnih pića i vode u regiji, odnosno grupe Kofola, Podravka je pokazala da vodi brigu o budućem nastavku proizvodnje te sigurnim radnim mjestima za radnike u Lipiku uz zaštitu njihovih zatečenih prava po Kolektivnom ugovoru Grupe Podravka za razdoblje od 18 mjeseci“ cjelokupni je sadržaj priopćenja koje je dopodne objavila koprivnička kompanija.
O ovom za Lipik i ovaj kraj izuzetno značajnom događaju na portalima još nema svježih informacija. Prema našim neslužbenim informacijama direktorica i sindikalni povjerenik Jagor Opić su u Zagrebu na potpisivanju ugovora, pa nemamo niti njihova reagiranja.
Ova vlasnička transakcija nije iznenađenje. Prve najave u medijima o mogućoj prodaji „Studenca“ i cjelokupnog biznisa pića od strane Podravke pojavile su se u medijima u veljači 2013. godine.
„Kad netko pita što ćemo s vodom i Studencem, onda bi se trebao pitati što ćemo s Vegetom. Ako nađemo partnera koji će preuzeti pića, mi ćemo taj novac moći usmjeriti na programe koji nam donose novac, moći ćemo ih više promovirati, proizvoditi, moći ćemo otvoriti nova radna mjesta ili sačuvati ova koja imamo“, rekao je tada šef Podravkine uprave Zvonimir Mršić.
Već pola godine kasnije mediji su počeli spominjati kao kupca češku tvrtku Kofola.
Godišnji prihod od 307 milijuna eura
Kofola, koja je u komunizmu nastala kao odgovor na Coca-Colu, a potom je "recept" kupila grčka obitelj Samaras, prema nekim podacima godišnje ostvaruje oko 307 milijuna eura prihoda i ima sedam tvornica u Češkoj, Poljskoj, Slovačkoj i Rusiji. Uspjelo joj je probiti se i u Austriju i Njemačku.
Kofola je posljednjih godina u akciji brzog rasta i osvajanja tržišta, a nakon što je krajem 2014. godine od Pivovarne Laško i DBS banke za 64,65 milijuna eura kupila slovensku Radensku, obvezala se, zapravo, na izgradnju nove regionalne pozicije na njezinu starom tržištu bivše Jugoslavije, a svojem je portfelju bezalkoholnih pića dodala prvu mineralnu vodu. Kofola je u konačnici Radensku, nakon kupnje udjela od malih dioničara, platila 69 milijuna eura. Kupnja tradicionalnih brendova Nare, Inke i Voćka uz preuzimanje punjenja i distribucije Pepsi Cole od Badela 1862 dio je strateškog plana gradnje regionalne pozicije za Radensku. Neslužbeno se na tržištu spominje da je Kofola te brendove platila tri milijuna eura, a iz kompanije nisu potvrdili podatak ističući da je riječ o poslovnoj tajni, pisali su portali posljednjih pola godine nagovješćujući ovu vlasničku transakciju koja je očigledno dugo pripremana.