- PIŠE: Pakrački List
- 1058
Osobe zaposlene kroz program javnih radova u Pakracu se priključuju vlastitom komunalnom pogonu koji djeluje već 15 godina. Sve to vrijeme na njegovom čelu je Almir Delihodžić.
Dojam je nas koji pratimo događanja u Gradu da broj zelenih površina koje održava komunalni pogon je iz godine u godinu sve veći. Gdje je tome kraj?
Ja kraja ne vidim. Ljudi je sve manje, a površina sve više i mi smo bili već ovog proljeća na izmaku snaga. Ne možemo koristiti godišnji odmor, slobodne dane. Nije problem samo da ima ljudi, a ove godine je program javnih radova u odnosu na prošlih sezona kasnije oko dva mjeseca. A nama je svaki čovjek dragocjen jer su to većinom takvi poslovi da ih može odraditi samo čovjek. Međutim nisu to samo zelene površine. Mi smo na raspolaganju svima, za sva događanja u Gradu, od petlje do Koturića, bilo da je riječ o komemoracijama, bilo koji sajam, svečanostima, aktivnostima udruga tipa natjecanja ili bilo što drugo. Sada će petero ljudi mjesec dana raditi za potrebe arheoloških iskapanja.
Kada neka udruga ili netko drugi treba pomoć komunalnog pogona, što je prvi korak?
Odlazak u tajništvo Grada. U principu kao što postoji kalendar radova, tako postoji i kalendar aktivnosti pa mi unaprijed znamo naše obveze kroz cijelu godinu. Naravno uvijek ima iskakanja i dodatnog posla tako da iz godine u godinu potreba za komunalnim pogonom je sve veća.
Kažeš da su ključni ljudi. No važna je mehanizacija. Što imate od nje na raspolaganja?
Dobro opremljeni mehanizacijom
Imamo bager, kamion, traktor s malčerom, dva mala traktora s kosilicama, šest trimera i naravno puno ručnog alata. Imamo automobil i kombi. Alata dakle ima, samo treba ljudi da ima tko s njime raditi. Što se tiče ljudi koji rade sa strojevima, to smo u stalnom pogonu ekipirani. Treba nam samo ljudi koji će opsluživati ovaj udarni strojni val. S ovih 20 što smo dobili ovog tjedna imamo i tu ljudsku podršku i uvjeren sam da će se za desetak dana to na gradskim ulicama vidjeti. Mi ovog proljeća još nismo naprosto stigli na rundele s cvijeće, Sada smo među ovih dvadeseta osoba iz javnih radova dobili petero žene i mislim da će do kraja tjedna već biti zasađeno cvijeće.
Unazad dvije ili tri godine redovito nas je u ovo vrijeme pogađali jaki pljuskovi i poplave što je vama danima zadavao dodatne poslove. Postoji li strah da će se to dogoditi i ove godine?
Nema tu nekog straha tim više što smo u odnosu na prošlu godinu bogatiji za jedan kamion i bager, dakle tehnički osposobljeniji.
Pomaže vam i ljudi koji na rad dolaze zato što primaju socijalnu naknadu?
Njih koristimo za razna metenje i druge manje zahtjevne poslove jer oni nisu osposobljeni za rad sa strojevima, rade povremeno, samo četiri sata dnevno, u pravilu ne više od 10 dana mjesečno, ali pomažu.
Koje je za komunalni pogon nagore razdoblje u godini?
Teško je reći. Ljeti je više posla na zelenim površinama, ali imamo i više ljudi. Zimi, ovisno o snijegu ima posla oko zimske službe i to obavljamo sa znatno manjem brojem izvršitelja.
Građani bi mogli više pomoći
Po pitanju urednosti grada mogli bi puno pomoći i građani?
Mogli bi. Nažalost sve je manje onoga što je nekada bilo normalno, da ljude kose javne površine ispred svoje kuće. O čišćenju putnih kanala da i ne pričam. Ljudi sve više čekaju da pred njihovu kuću dođe komunalni pogon. Nije problem, za to i postojimo. No problem je premali broj izvršitelja, a takvih površina je sve više. Posebno je problem kada kao ovog proljeća se ne ničijom krivnjom u Pakracu kasni s javnim radovima pa se onda oni još smanje umjesto uobičajenih šest mjeseci traju četiri.
Imamo niz primjera da građani, ne da pomažu, nego odmažu. Primjerice kada na zelenoj površini ostave parkiran automobil pa mi moramo kositi oko njega i pri tom se nadati da mu trimer neće baciti kamen na staklo kakvih je slučajeva bilo što je srećom pokriveno osiguranjem.
Komunalni pogon upravlja i kombijem kojeg koriste udruge. Ima li tu problema?
Ne, utvrdili smo pravila upotrebe. Najam kombija se plaća 100 kuna dnevno. Taj novca se troši na registraciju, redovne servise i održavanje. Svatko preuzme kombi čist i pun goriva i dužan ga je tako i vratiti. Udruge potrebu za kombijem upisuju u gradskoj upravi. Sve je uhodano, sve funkcionira i nitko se više ne buni. Naravno uvijek ima iznimaka.
- PIŠE: Pakrački List
- 1084
Od 12. listopada pakrački komunalni pogon je po pitanju ljudstva bogatiji za 20 zaposlenika koji su u njega došli raditi na četiri mjeseca kroz Vladin program sufinanciranja javnih radova. Ovo je nastavak dugogodišnje prakse koji ima za cilj dva efekta: s jedne strane vratiti dugotrajne nezaposlene osobe, ili osobe s raznim hendikepom po pitanju zapošljavanja u sustav rada, a s druge strane pomoći jedinicama lokalne samouprave u održavanju javnih površina. Što se tiče ovogodišnjih javnih radova dvostruki je problem u odnosu na ranije godine. Jedan je to što kasne oko dva mjeseca što je vidljivo i po pitanju sadašnje urednosti javnih površina, a druge je što, bar kada je Pakrac u pitanju, traje dva mjeseca krače nego prijašnjih godina, umjesto nekadašnjih šest, samo četiri mjeseca.
Koliki je značaj javnih radova za bar privremeno zapošljavanje dovoljno govori podatak da je za 20 ovogodišnjih radnih mjesta u javnim radovima Grada Pakraca pristigle 51 zamolba pri čemu postoji mnogi ograničavajući faktori, a najvažniji je da je riječ o dugotrajno nezaposlenim osobama pri čemu, uz nekoliko izuzetaka, je mala vjerojatnost da netko može dvije godine za redom raditi u javnim radovima.
Svake godine kompliciranije
Mada gradske službe odabiru osobe koje će raditi u javnim radovima konačnu riječ ipak ima Zavoda za zapošljavanje koji prema svake godine razrađenijim i kompliciranijim kriterijima odobrava svakog zaposlenika pojedinačno. Ovo godine su uveli cjelokupni sustav bodovanja što je i od ranije komplicirani sustav učinio još kompliciranijim što je jedan od razloga zašto program kasni. No veća je vjerojatnost da je problem u osiguravanja sredstava za njegovo financiranje što radi Vlada kroz državni proračun.
Iako Zavod nije poslodavac oni imaju pravo odabira stoga jer, bar kada su u pitanju program javnih radova koje koriste jedinice lokalne samouprave, što je tek jedna od desetak mjera javnih radova, oni u potpunosti financiraju plaću zaposlenika u javnim radovima u bruto iznosu mjesečno od ove godine 3.839,47 kuna, odnosno neto 2.600 do 2.700 kuna uvećanu za stvarne putne troškove u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru do propisane visine od najviše 1.200 kn.
Grad Pakrac je ove godine kandidirao dva programa: jedan pod nazivom Revitalizacija javnih površina pod čime se podrazumijeva uređenje sada zapuštenih zelenih javnih površina poput onih u dvorištu stare bolnice, na gradskim obodima i slično. U njemu će raditi 10 zaposlenika. Drugi program nazvan je revitalizacija pakračke Aleje kestena koja podrazumijeva uređenje te gradske ulice, odnosno šetnice koja ide alejom. I traj program zapošljava deset ljudi i svaki od njih je financijski težak oko 230.000 kuna pri čemu Zavod za plaće ovih 20 zaposlenika u naredna 4 mjeseca će u Pakrac upumpati 321.000 kuna pri čemu će naravno oko trećina otići na mirovinski i zdravstveni fond, dok će Grad Pakrac financirati materijalne troškove (zaštitna oprema, gorivo, alati i slično). No ipak u gradu ostaje 80 plaća pa će pakračke novčane tokove kronično gladne svježeg novca ipak naredna četiri mjeseca uči više od 200.000 kuna. Naravno, kako je riječ dugotrajno nezaposlenim osobama tih nešto više od 10.000 kuna neto koliko će naredna četiri mjeseca zaraditi svaki od zaposlenika javnih radova bit će značajna financijska injekcija njihovim obiteljima u preživljavanju.
Kako je riječ o identičnim poslovima u obadva programa, ljudi, osim na papiru neće biti u praksi odijeljeni već će raditi paralelno shodno organizaciji rada. Manje više sve je to uhodano kroz dugogodišnju povijest (vidi okvir) provođenja javnih radova u Pakracu i upravo se stoga u gradskoj upravi s nestrpljenjem čekalo da se program najprije raspiše, a potom i odobri. Uslijed tog kašnjenja gradske zelene površine ove godine izgledaju lošije nego prijašnjih godina u ovo doba proljeća jer se, primjerice sa sadnjom cvijeća krenulo tek ovaj tjedan.
Deveta godina javnih radova
Ovo je deveta godina kako Grad Pakrac koristi program javnih radova. Počelo je 1999. godine s 12 osoba; pa 2000. godine – 20 osoba, 2001. godine također 20 osoba da bi kao takva mjera bila ukinuta sve do 2011. godine kada Grad ponovo zapošljava 10 osoba, 2012. godine rekordnih 25 osoba, 2013. godine 7 osoba, 2014. godine 5 osoba, 2015. godine 15 osoba kao i lani.
Koliko će osoba zaposliti odlučuje Zavod koji plaća njihove plaća, pri čemu Gradu nitko ne brani da zapošljava više ali o svom trošku.
Ono što je dobro i bez čega program javnih radova ne bi mogao funkcionirati je postojanje vlastitog komunalnog pogona koji u Pakracu djeluje unazad 15 godina.
Vlastiti komunalni pogon
Pakrački komunalni pogon ima sada stalno šest zaposlenih osobe pri čemu jedna uvijek radi na kontroli naplate parkirališta na za to obilježenim površinama u središtu grada. Pored toga, dvije dodatne osobe su o trošku proračuna zaposlene na određeno vrijeme na rok od 6 mjeseci počevši od polovine ožujka. Ono što je bitno svi ovi zaposleni imaju potrebnu kvalifikaciju za rad sa strojevima bilo da je u pitanju (nitko za nešto) bager, kamion, traktor, trimer, motorna pila što nije slučaj sa osobama zaposlenim iz programa javnih radova. Naime malo je poznato da na javnim površinama nitko čak niti kosilicom ne smije raditi ako nema potvrdu o osposobljenosti za rad s takvim strojevima pa zaposlenici komunalnog pogona rade strojno, a zaposlenici javnih radova ručno, pojašnjava Almir Delihodžić voditelj Vlastitog komunalnog pogona Grada Pakraca kako se službeno zove ova radna jedinica.
Rad za opće dobro
Osim vlastitih zaposlenika i zaposlenika iz programa javnih radova gradski komunalni pogon tijekom godine koristi, mada u manjoj mjeri, i treću vrstu zaposlenika, takozvani rad za opće dobro.
Naime zakonodavac je omogućio lokalnim upravama da povremeno (do 80 sati mjesečno) na rad za javno dobro poziva osobe koje primaju socijalnu pomoć, a imaju radnu sposobnost, dakle zdravi su.
U pakračkoj gradskoj upravi su rekli da su u nepuno prvoj polovine ove godine uputili 102 poziva takvim osobama i sklopili 33 ugovora toj vrsti rada pri čemu s nekim osobama više puta, dok se neke nisu odazvale za što bi trebale snositi posljedice tipa prestanka primanja socijalne pomoći o čemu za sada nemamo saznanja.
Kako ističu u upravi nikada nisu koristili maksimalnu mogućnost mjesečnog opterećenja od 80 sati već je praksa da pozivaju te osobe na desetodnevni rad u trajanju od 4 sata dnevno.
Dobro utrošeni proračunski novci
Kroz ovih desetak godina postojanja vlastiti komunalni pogon je rastao postupno kako brojem zaposlenika i njihovom stručnom osposobljenošću tako i opremom koja je najaviše skupljena kroz donacije, posebice iz austrijskog Tirola, ali i programima EU, vlastitom kupnjom, odnosno na sve načine, kao prava sirotinja. Prije nekoliko godina su dobili i pristojnu lokaciju unajmljenu od Hrvatskih cesta na križanju Tomislavove i Gajeve ulice.
Kako su rasli tako su im se i širili poslovi koji su im dodjeljivani pa je danas gradski život bez njih nezamisliv. Osim održavanja javnih zelenih površina jako su značajni prilikom održavanja gotovo svih manifestacija bilo da je riječ o komemoracijama, kulturnim smotrama i manifestacijama kao i sportskim natjecanjima. Na svim tim događanjima su prisutni najviše kroz prethodni i naknadni prijevoz potrebnih tehničkih sredstava poput šatora, klupa, razglasa, bine, postolja, prethodnog i naknadnog uređenja prostora te osiguravanja prometa i drugih vidova sigurnosti. Naročito su zajedno s vatrogascima došli do izražaja prilikom poplava koje smo imali unazad tri godine. Pored toga preuzimaju sve više poslova iz domena rada zimske službe, najprije nogostupa, a otkako su donacijama i programima EU nabavljena mehanizacija (traktor i bager) pomalo od koncesionara preuzimaju i poslove održavanja cesta u zimskim uvjetima. Zbog svega toga investicija u komunalni pogon je jedna od boljih proračunskih potrošnji, mada bi društveni kritičari mogli zamjeriti gradskim službama da razvijajući i dodjeljujući poslove vlastitom komunalnom pogonu guše tržište ta privatne poslodavce, svoje proračunske platiše, što bi mogla biti jedina zamjerka sustavu vlastitog komunalnog pogona koji je zakonodavac mudro pred desetak tak godina dozvolio jedinicama lokalne samouprave omogućivši im time sigurno znatno uredniji životni prostor, ali i lagodniji rad udrugama i svim ostalim organizacijama.
- PIŠE: Pakrački List
- 1624
U tradicionalnoj manifestaciji “Zlatne grive Zlatne doline” u organizaciji Konjogojstvene udruge “Vallis Aurea” Požega koja je nedavno održana u Mihaljevcima uzgajivač konja hladnokrvnjaka iz Prekopkare Dalibor Marošević (na slici sa sinom Ivanom) se vrati s dva vrijedna priznanja: u kategoriji „omica“ (mlade kobile do 3 godine starosti koje se još nisu ždrebile): njegova omica 14-to mjesečna Šara osvojila je prvu nagradu. U kategoriji kobila sa ždrebadi treću nagradu osvojila je Cvijeta sa ženskim ždrebetom.
Daliboru, koji je šest godina član ove požeške udruge uzgajivača konja, ovo je treći nastup na ovoj manifestaciji i nije se nikada vratio bez nagrade. Kobila Cvijeta je prethodne dvije godine osvojila prvo mjesto u kategoriji kobila sa ždrebetom pri čemu je lani to ostvarila u paru sa ždrebetom Šarom koja je ove godine, slijedom odrastanja, pobijedila u kategoriji omica. Trenutno ima 6 konja sve pasmine hrvatskog hladnokrvnjaka, dijelom iz vlastitog uzgoja, a dijelom kupljenih jer ne drži pastuhe pa na taj način pravi selekciju.
Ovaj 50-ogodišnji umirovljenik iz Prekopakre u društvu je konja oduvijek jer su oni bili tradicija njegove obitelji, kao i u većini tadašnjih prekopakranskih obitelji, a danas, koliko mu je poznato, konja u Prekopakri ima jedino u njegovom dvorištu.
Naravno da su se promijenile i prilike za konja, od nekadašnje vrlo bitne radne snage konji su postali kućni ljubimci pa on i njegova obitelj, supruga Daliborka, kćer Ana (21) i sin Ivan (19) doslovno svi u njima uživaju i brinu se o njima. Dalibor je tek iz zabave i radi podsjećanja na neka druga vremena pokušao malo raditi s konjima na zemlji.
Za konje je tijekom godine potrebno pripremiti oko tisuću bala sijena, a zbog njih obrađuje oko pet jutara zemlje s kojih dobiva značajan dio hrane u zrnu: kukuruza i zobi. Država uzgajanje konja pomaže godišnje s 1.500 kuna poticaja, ali samo za odraslu kobilu, pa je osim puno ljubavi za uzgoj konja potrebno i novca. Oni mu to vraćaju na način kućnih ljubimaca svakodnevnim uzvraćanjem ljubavi i ponekom nagradom na ovakvim priredbama kao dokaz da radi dobro, ako ne i pomalo bolje od drugih. Istovremeno, nagrade su mu, ali i njegovoj obitelji, tek motivacija i ohrabrenje za nastavak rada na uzgoju ovih plemenitih životinja, kaže Dalibor.
Svoje konje Dalibor na raznim gradskim priredbama, koje su posvećene tradicionalnim načinima življenja i folkloru, pokazuje i susjedima i sugrađanima sudjelujući u defileima i izlaganjima.
- PIŠE: Pakrački List
- 1182
Popriličan broj godina nije bila na početku ljeta u Pakracu ovako intenzivna građevinska sezona kao ovog lipnja. Unatoč znatnim vrućinama i sezoni godišnjih odmora intenzivno se radi na pet većih radilišta od kojih će, prema najavama, ali i stanju na gradilištima, većina biti završena idućeg mjeseca. U odnosu na neke ranije godine intenzivne gradnje, primjetljivo je da je na gradilištima sve manje ljudi, a sve više mehanizacije kao i činjenica da se sve manje radi s rasutim građevinskim materijalima, a sve više s gotovim betonskim i željeznim elementima. Stoga ne čude relativno kratki rokovi koji se postavljaju pred građevinare pa su promjene stanja na gradilištima i okolišu vidljive gotovo na dnevnoj razini.
Najživlje na jugu
Najživlje je na pakračkom jugu gdje su aktivna četiri gradilišta od kojih se tri odnose na prometnice u tom dijelu grada, a jedna na privatnu investiciju u novi proizvodni pogon.
Mehanizacija, radnici i kooperanti Niskogradnje Jurčak iz Požege rade na četvrtoj fazi modernizacije prometnice Ulice hrvatske policije iz Domovinskog rata (od bolnice do Bille) kojom će u potpunosti biti završena njena rekonstrukcija koja traje unazad dvije godine. Nakon što je pripremljen sustav odvodnje oborinskih voda, instalacije za javnu rasvjetu u tijeku je postavljanje ivičnjaka i priprema podloge za asfaltiranje. Na ranije postavljenim instalacijama bit će montirani kandlaberi i svjetiljke za javnu rasvjetu te u potpunosti postavljena javna rasvjeta u dijelu Hebrangove ulice gdje je do sada nije bilo. Također će u potpunosti urediti raskrižje ulica Hrvatske policije, Osječke i Andrije Hebranga. Prema najavama sve to bi trebalo biti gotovo do kraja srpnja.
Vrijednost ovih radova je oko milijun kuna, 80 posto će financirati Ministarstvo regionalnog razvoja i europskih fondova, a preostalo gradski proračun.
Bolnička ulica
Niskogradnja Jurčak iz Požege pripremnih radova za asfaltiranje pješačke i biciklističke staze u nastavku Bolničke ulice, od Vukovarske do nadvožnjaka na petlji. Veći dio ivičnjaka, sve do Vukovarske ulice) je jučer bio postavljen, a na tom dijelu je napravljena i podloga za asfaltiranje. U tijeku su isti radovi i na nastavku Bolničke ulice. Prema najavama asfaltiranje i uređenje okoliša bit će odrađeno do kraja srpnja.
Vrijednost radova je 451.000 kuna, od čega 351.000 osigurava MUP iz Programa sigurnost u prometu, a oko 100.000 gradski proračun.
Zaposlenici Trim projekta su jučer asfaltirali nogostup u Ulici Matice hrvatske prema dječjem vrtiću. U dužini od 90 metara su završili modernizaciju ovog nogostupa. Preostalo je tek zasijati travu što će biti odrađeno u boljim meteorološkim prilikama od sadašnjih velikih vrućina. Vrijednost radova je 40.000 kuna, a financirani su iz proračuna Grada Pakraca.
Nova tvornica na jugu
Talijansko-hrvatska tvrtka „Detas Adria“ d.o.o. početkom veljače započela je s izgradnjom tvorničke hale na pakračkom jugu u budućoj poduzetničkoj zoni Pakrac 5. Dugo su se proljetos bavili zemljanim i drenažnim radovima. Sada su u fazi montaže zidova od armirano-betonske konstrukcije pa se naziru konture buduće tvorničke hale veličine oko dvije tisuće četvornih metara od čega će oko polovine biti namijenjen proizvodnji.
Građevinski dio radova trebao bi biti završen do kraja srpnja, u kolovozu montirana oprema kako bi u rujnu mogla početi probna proizvodnja. Kako nam je još u veljači rekao Sebastijan Bartoš, prokurist tvrtke, plan je njegovim otvaranjem zaposliti ukupno oko 40-tak radnika, pretežno elektrotehničara i elektromehaničara, od čega ih sada dio radi na proizvodnji LED svjetiljki za uličnu rasvjetu u iznajmljenom prostoru u Lipiku.
Sanacija smetlišta
Radnici i mehanizacija „Radnika“ Križevci i „Komiga“ Koprivnica od kraja ožujka su ponovo na pakračkom odlagalištu smeća „Crkvište“ na Krndiji. Najintenzivnije se radi na izgradnji budućeg objekta reciklažnog dvorišta na kojem su u fazi montiranja betonskih zidova, pa su vizualne promjene i ovdje primjetljive na tjednoj bazi. Nastavljeni su radovi na pripremi nove plohe za deponiranje kućnog otpada, te saniraju postojeće. Osim što se po smetlištu sada vozi tvrdo nasipanom prometnicom, vidljive su i betonske konstrukcije buduće kazete za deponiranje. Bar u gornjem dijelu smetlišta vidljiva gomila desetljećima nakupljanog smeća je znatno manja, dio je pod zemljom pa je i smrad znatno manji.
Kako je rekao Adriano Baškiera, stručni zaposlenik Komunalca, ovo je najzahtjevnija faza sanacije Crkvišta, a kako su u tom dijelu u velikoj mjeri zastupljeni zemljani radovi, graditelji su žure dovršiti ih prije početka jesenskih kiša.
Ukupna vrijednost ugovorene investicije je oko 16 milijuna kuna S PDV-om, a sufinanciraju je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost s 90 posto, dok će gradovi Pakrac i Lipik sudjelovati svaki s po 5 posto.
Još neotvorena gradilišta
Iako su najavljeni za ovo proljeće na gradilište akumulacije Šumetlica, vrijedno oko 90 milijuna kuna, još nisu stigli radnici Viadukta, a razlog su poteškoće s predstečajnom nagodbom u toj tvrtki koja je otvorena 9. lipnja što bi trebao biti početak rješavanja problema s likvidnošću pa, kako neslužbeno doznajemo, moguće je da početkom srpnja dođu i izvođači na ovu najvrjedniju poratnu investiciju u Pakracu, ali istovremeno i projekt čija realizacija se odvija s realno nezamislivim problemima svih vrsta.
Također nije započela niti od strane Hrvatskih cesta najavljena sanacija nerazvrstanih cesta i poljskih putova, kao i aktivna četiri klizišta nastala kao posljedica nevremena iz svibnja 2014. godine. Ovi radovi vrijedni su 2,2 milijuna kuna, a njihov financijer su Hrvatske ceste iz kojih još nema objašnjenja za odgađanja najavljenog početka.
Dobra građevinska sezona gotovo sigurno će biti nastavljena ujesen početkom novog ciklusa uređenja fasada u programu energetske učinkovitosti na pakračkim stambenim zgradama za što su pakrački poduzetnici-fasaderi potvrdili da su u tijeku u pregovorima sa stanarima zgrada koji su ovog proljeća ušli u program energetske obnove koju provodi Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost koja će gotovo sigurno krenuti u rujnu ili listopadu.
- PIŠE: Pakrački List
- 1075
Vatrogasna zajednica Pakrac-Lipik i DVD Pakrac na Gradskom stadionu sutra organiziraju izlučno natjecanje vatrogasne mladeži za DVD s područja Pakraca i Lipika.
Kako nam je rekao tajnik Vatrogasne zajednice Zlatko Zerdin prijavljeno je u dvije starosne kategorije ukupno 17 ekipa pa se na natjecanju očekuje nastup 170 mladih vatrogasaca. Dječaci i djevojčice u starosti od 6 do 12 godina, te mladež (M, Ž) u starosti od 12 do 16 godina natjecat će se u dvije discipline: gađanju meta s pomoću brentača te savladavanju različitih fizičkih prepreka.
Pobjedničke ekipe idu na županijsko natjecanje koje će biti održano u rujnu.
Za 10 sati je predviđeno svečano postrojavanje i otvaranje natjecanja koje će trajati do 14 sati kada će biti upriličena svečanost podjela nagrada.
- PIŠE: Pakrački List
- 1629
Naš sugrađanin Mario Tušek, profesor tjelesne i zdravstvene kulture u Srednjoj Školi Pakrac, poznat i kao trener ratničke vještine Bujinkan Seishin Dojo, kolekcionar je predmeta vezanih uz vojnu i ratnu povijest svih razdoblja i podneblja, ali najviše iz pakračke i hrvatske povijesti. Baveći se time unazad 15-tak godina stvorio je impozantnu kolekciju u kojoj se nalazi oko 500 eksponata od oružja, streljiva, odora, zaštitne opreme, fotografija, zastava, amblema, video zapisa, knjiga i svega ostalog. Od 2012. godine je svoju kolekciju uz pomoć Grada u prostoru nekadašnje vijećnice (poslije muzeja) u Ulici hrvatskih velikana, stvorio muzej ratne i vojne povijesti. S njim razgovaramo o toj strasti, nastanku tako impresivne zbirke, planova za dalje...
Otkud ideja i kako je to sve počelo?
Ideja je nastala iz potrebe treninga u našem klubu ratničkih vještina Bujinkan Seishin Dojo kada smo počeli skupljati kacige, zaštitne prsluke, replike oružja. To je sve bilo negdje poslije 1999. godine, a prijelomna je bila 2012. godina. Te 2012. godine smo u suradnji s Muzejom grada Pakraca, u povodu Dana Grada Pakraca napravili izložbu „Ratnici“ na kojoj smo osim tog japanskog oružja i japanskih ratnih vještina izložili i jedan dio koji smo posudili raznih privatnih kolekcionara na temu Domovinski rat. Izložba je pobudili veliki interes, dovedena je i vojska iz Petrinje koja je našu izložbu uveličala svojim tehničkim zborom na kojoj su između ostalog pokazali i po prvi puta oklopno vozilo „Patria“. Radi velikog interesa izložbu smo produžili do kolovoza. Nakon toga smo u razgovoru s gradonačelnikom Davorom Huškom došli na ideju da Grad osigura prostor gdje bi bio stalni postav takve izložbe s naglaskom na Domovinski rat. No, ja sam u startu želio imati širi postav, želio sam imati nešto što drugi nemaju. Postoji više gradova koji imaju za postav temu Domovinski rat. Imam dobre odnose s nekima od njih, primjerice u Novoj Gradišci imaju spomen sobu s postavom 121. brigade, u Požegi sa 123. brigadom, u Daruvaru nešto slično. Dakle svi imaju takav neki postav gdje djeca uče u Domovinskom ratu i da sam se ograničio na tako nešto ne bih imao posjetitelje sa strane, bio bih tek još jedan takav muzej u nizu. Iako se naravno pakračka ratna priča ne može s nikime od njih usporediti budući da je kod nas započeo Domovinski rat i završio „Bljesak“. Bit tog postava je da se samofinancira od ulaznica. Tako je tijekom vremena zbirka sve više rasla.
Prvobitna ideja je bila da to bude vojni muzej pakračke povijesti, dakle bez obzira na povijesno razdoblje. Trebala je obuhvaćati materijale vezane uz rimske legije, Ivanovce, Templare, Trenkovi panduri... njihov boravak u Pakracu. Međutim kako pakračke udruge proizašle iz Domovinskog rata imaju dobre odnose sa sličnim udrugama iz drugih gradova i održavaju susrete, tako su dolazili i u Pakrac, posjećivali moj muzej pa su došli Riječani i poklonili svoju odoru, došli su Splićani pa poklonili svoje i tako redom. Tako se i ta priča kada je u pitanju Domovinski rat počela širiti. No Pakraca je ostao bit i on obuhvaća oko 80 posto svih eksponata dok je preostalih 20 posto izvan njega.
Tako je vaš muzej postao neizostavni dio u obilasku Pakraca?
Da pri čemu su mi neke posjete posebno zadovoljstvo. Meni svake godine dolaze u posjet iz dočasničke škole Franjo Tuđman iz Zagreba. Oni svake godine dolaze u posjet u Požegu na dio nastave i u sklopu toga dolaze u obilazak pakračke bojišnice, a u okviru toga u moj muzej. Dvije godine za redom dolaze djece iz osnovnih škola iz Vukovara koji na ovaj način uče o Domovinskom ratu jer svi iz Hrvatske dolaze o Domovinskom ratu učiti kod njih. Dio te njihove nastave odvija se kod mene u muzeju. Za srpanj mi je najavljen dolazak kadetske škole. Prema evidenciji koju vodim ove godine ćemo priječi više od 2000 posjetitelja.
Dio eksponata odnosi se na razdoblje jugoslavenske vojne povijesti. Otkuda ti eksponati i kako ljudi reagiraju na to?
Većinu toga kupim, najviše putem interneta, mada još uvijek se kod ljudi mogu pronaći dio takve opreme koja je zaostala iz vremena kada su oni služili Jugoslavensku narodnu armiju, što je nekada bila obveza za sve muško stanovništvo, a posebne kod onih koji su bili profesionalni dio njihove časničke strukture koja je 1991. godine dijelom prešla u Hrvatsku vojsku gdje su postali značajan dio zapovjedne strukture, primjerice generali Tus, Agotić i drugi pri čemu su ova dvojica najpoznatiji, ali postoji cijeli niz njih koji su ostali anonimni. Primjerice posjedujem odoru kadeta jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva, danas zrakoplovstva, Zvonimira Berića iz Nove Gradiške koji je jedan od prvih pilota koji je prešao na hrvatsku stranu i postao zapovjednikom novogradiške protuzračne obrane. To je nepoznato jer nije prešao s MIG-om i onda su iz spomen sobe iz Nove Gradiške meni poklonili njegovu odoru jer se njima nije uklapala u postav. Uglavnom od tisuće ljudi koji su prošli kroz muzej možda su jedan ili dvojica izrazili negodovanje radi posjedovanja eksponata koji su vezani uz JNA što je zanemariv broj. Drugima je to zanimljivo vidjeti. No jednako tako u istoj sobi, jer je riječ o sobi koja je koncipirana kao vojno razdoblje 194.-45. godina postoje i ustaške uniforme, odnosno obilježja vezana uz ustašku vojsku. Recimo da je to jedna protuteža pa neka svatko razgleda što ga interesira.
Da li ste se nekada bojali da bi ste s zbog nekih eksponata mogli imati neugodnosti, odnosno imate li eksponata koje niste iz tih razloga izložili, primjerice vojske srpske krajine?
Naglasak na hrvatskoj vojnoj povijesti
Njih nisam izložio jer to nije hrvatska ratna povijest. Nije to jedini slučaj kada eksponat završi, za sada, sa strane. Osim oružja i vojne opreme posjedujem i kolekciju raznih novčića što mi je interesantno jer je Pakrac kroz slavonski banovac poznat i po novcu. Dobio sam od ljudi novac koji je u opticaju bio u vrijeme srpske krajine. Takve eksponate za sada čuvam sa strane. Poveznica mi mora biti Hrvatska i hrvatska ratna povijest. Primjerice imam nekoliko izložaka vojnih šapki vojske takozvane srpske krajine, ali u obrazloženju piše da je to dio predmeta oduzetih za vrijeme „Bljeska“, dakle naglasak je na hrvatskoj vojnoj povijesti. Praksa mi je pokazala da i takve stvari netko mora spremiti, arhivirati. Već u više navrata sam posuđivao za različite kazališne predstave eksponate koji su služili kao dio kostimografskih rekvizita i nedavno se je upravo iz tih razloga pokazalo da i tu odoru netko treba spremiti. Ako ni zbog čega drugog onda zbog kazališnih i sličnih predstava.
Postoji li najdraži eksponat?
Većina eksponata priča priču
To je uobičajeno pitanje, kao i koji je najvrjedniji. Ne mogu reći niti za jedan eksponat da mi je najdraži. Iz većine eksponata stoji priča i kada znaš od koga je i kako je dobivena, kada poznaješ njegovu povijest, to je kao s osobom. Odora nekog pakračkog hrvatskog branitelja koji je poginuo 1991. je nemjerljive vrijednosti. I u emotivnom smislu i kao eksponat. Isti slučaj je i s jednim običnim vojničkim hlačama koje sam dobio od vojnika iz Drniša koje su rasparane jer je on u njima bio ranjen i jedva preživio. On mi je poklonio dio svog života. Ili odora sada već pokojnog Stjepana Klasnića, zapovjednika 76. bataljuna. Može li netko odrediti novčanu vrijednost takvog eksponata? Sretan sam na svaki eksponat koji dobijem.
Postoji li način, recept, kako se dolazi do eksponata?
Ne, toga nema. Kao što postoji tisuće eksponata, tako postoji i tisuće načina na koji sam došao do njih. Nedavno je jedna od mojih kolegica, izvan Pakraca, naslijedila neku staru obiteljsku kuću i čisteći je pronašla raznih predmeta iz ranijih života te obitelji. Između ostalog i stričevu privatnu arhivu svega i svačega, između ostalog i časopisa „Hrvatska krila“ koji se odnosio na tadašnje ratno zrakoplovstvo. Ispostavilo se je da je njen stric kao student strojarstva surađivao s tim časopisom i da posjeduje sva brojeve koji su izašli tog časopisa kao i negative fotografija, razne bilješke vezane uz nastajanje pojedinih brojeva časopisa. To nema nitko i to ima veliku vrijednost već i zbog protoka vremena, ali i zbog činjenice da je on to sačuvao cijelog vremena komunizma. To čuvam kao zasebnu zbirku koju sam nazvao njegovim imenom „Zbirka Zlatka Živkovića“. Vjerojatno da to zna, bi bio sretan.
Prostor u kojem čuvate i izlažete eksponate je gradski. Plaćate li ga?
Plaćam, ali ne kroz novac. Muzej je otvoren, besplatno za sve prilike kojem Gradu to treba. Na taj način smo spojili moju ljubav prema tome i njihove potrebe.
Prostor je apsolutno pretijesan kako za čuvanje i izlaganje, a kamoli za grupne posjete. Spominjalo se da će te seliti u bivšu zubnu ambulantu, u Ulicu Gojka Šuška. Što je s tim?
Kada sam sve razmotrio i pregledao ispalo je da se ne radi o puno većem prostoru i da bi on ubrzo postao jednako tijesan kao i sadašnji. U razgovoru s gradonačelnicom Anamarijom Blažević složili smo se da bi se stanje po pitanju prostora popravilo, ali ne puno. S druge strane to bi tražilo prevelika ulaganja pa ukupno uzevši bi dobit bila premala.
Idealna bivša zgrada gimnazija
Moj plan je oduvijek bila zgrada bivše gimnazije koja i sama ima svoju povijesnu vojnu poriču jer je u njoj prvobitno bila vojarna baruna Trenka. Odlične je veličine, odličnog oblika za izlaganje; jedinstveni hodnik s odvojenim ulaskom u pojedinačne velike prostore bi omogućilo da se izložba postavi kronološki i tematski. Po potrebi se fragmentarno može zatvarati ili otvarati. Ima mjesta za depo, predavaonicu, suvenirnicu. Nije nebitan niti vanjski prostor jer koliko mi je poznato HVIDR-a i Časnički zbor priželjkuju na nekom vanjskom prostoru postaviti velika oružja poput tenka ili topa za što ima mjesta u gimnazijskom dvorištu. Odmah do je i veliko i uređeno parkiralište Dakle idealna je za sve.
Manje je poznato da osim raznog oružja, odora i sličnih predmeta posjedujemo ni knjižnicu na temu vojne povijesti u kojoj se nalazi oko 500 knjiga, kao i brojni časopisi te video materijali. To je na raspolaganja učenicima i studentima za potrebe pisanja seminara, završnih radova i sličnoga. Već sam tu literaturu posuđivao čak i za izradu jedne disertacije. Da bi se taj dio zbirke mogao koristiti na taj način mora biti dostupan, odnosno pregledno složen jer više niti ja ne mogu pamtiti što sve posjedujem. Naravno da i za to treba prostora.
Ta strast i ljubav prema svemu što je povezano s vojnom poviješću zahtjeva vremena i novaca. Osjeti li to obitelj?
Naravno da se osjeti mada se trudim da to bude što manje. No mislim da nam ništa zbog toga ne nedostaje, od materijalnog do ljubavi i vremena koje provodimo skupa.
Financira li što Grad?
S Gradom imam odličnu suradnju, najviše po već spomenutom prostoru. Pokušavam biti realan i od Grada, kada je u pitanju novac, ništa ne tražim. Da nemam na raspolaganju ovaj prostor ne znam gdje bih to držao, a kamoli izlagao, dakle ne bih mogao funkcionirati. Smatram da je za sada to dovoljno i za to ne tražim nikakva dodatna sredstva.
Sadašnja lokacija ima, uz sve svoje nedostatke i prednosti, nalazi se odmah preko puta gradskog muzeja pa pakrački posjetitelji uglavnom prelaze iz jedne zgrade u drugu. Stvara li to dojam kod posjetitelja da su vidjeli jedan ili dva muzeja?
U Pakracu jedan ili dva muzeja
Ljudi to uglavnom doživljavaju kao jedan muzej. Meni to osobno ne smeta, ali mislim da Pakrac treba potencirati kao grad s dva muzeja jer je to doista tako. Naravno razlika je u tome što je ovaj muzej ratne povijesti moj privatni projekt. Već sam rekao da puno eksponata dobivam kroz poklone ili donacije. Ta činjenica da postoje dva muzeja stvara pomutnju i kod neupućenih donatora koji napišu da predmet poklanjaju muzeju Grada Pakraca što onda može, ali ne mora doći do mene. Naravno da postoje ljudi koji žele svoj predmet donirati gradskom muzeju, ali ne nekoj zbirci privatnog vlasnika. Ja to poštujem, ali i zbog toga smatram da je razdvojenost bolje rješenje da se ni u kom pogledu ne stvara zabuna.
Dobiju li što donatori?
Svaki eksponat ima zabilježeno svoje porijeklo koje se najčešće ističe kod izlaganja. Također svaki dobiveni eksponat odmah pojedinačno ističem na Facebooku s imenom, ako to želi donator. Kada bude novaca bit će jednog dana izrađen i katalog eksponata sa svim tim podacima.
I ovom prilikom pozivam sugrađane da ako imaju neki eksponat iz drugog svjetskog rata, ili bilo kojeg drugog povijesnog razdoblja, neki komad djedove ili tko zna čije odore bilo koje vojske, fotografiju ili slično da mi se jave, da mi, ako im to više ne treba poklone, ili da napravimo neku presliku ili fotografiju pa im vratim original.
Kada je moguće posjetiti muzej?
Svima je jasno da ja ne dobivam plaću od par tisuća kuna pa tamo sjedim dnevno nekoliko sati i čekam kada će doći posjetitelj. Ili možda neće. Muzej se otvara kada se najave grupe izvana, prigodnim manifestacijama zajedno s Muzejom grada Pakraca kao što je Noć muzeja, Dan Grada i slično te uz prethodnu najavu. Ako nekoliko osoba iz Pakraca žele razgledati muzej vojne i ratne povijesti potrebno je stupiti u kontakt i brzo ćemo naći termin koji odgovara svima. Spomenuli smo taj nedostatak prostora i nisu uvijek svi eksponati spremni za izlaganje tako da meni treba dvadesetak minuta da pripremim izložbu i još toliko da je pospremim što znači da meni svaki posjet u startu znači potrošnju najmanje 40 minuta. Naravno kontakt je moguć telefonom, mailom (Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.), Facebookom (www. facebook.com/ratna.povijest.pakrac.)
Dolaze li Pakračani?
Nedovoljno i to ide jako teško, sporo. Najviše dođu kao pratnja ili domaćini nekoj grupi koja je u Pakrac došla sa strane. I onda su reakcije najčešće takve da ostanu zatečeni s onim što vide i ne jedanput mi se dogodilo da su nakon posjeta mi prilazili sugrađani i rekli da pojma nisu imali što to u Pakracu ima. Naravno u tome je dodatan problem što ja priču o eksponatima prilagođavam gostima, ovisno odakle dolaze i kojeg su uzrasta. Naglasak je nekada na nečemu, uglavnom Domovinski rat i moderna vojska. Da mi dođe grupa starijih Pakračana naravno da naglasak ne bih stavio na ono što je njima poznato ili čega se sjećaju jer su to doživjeli nego bi otišao u dalju povijest i ispričao priče koje još nisu vjerojatno čuli. Dakle tko je u mom muzeju bio jednom s nekom grupom sa strane neka ne misli da je sve vidio ili čuo.
Ima li negdje nešto slično u Hrvatskoj?
Mogu sa sigurnošću reći da u Hrvatskoj nema nigdje ništa slično. Postoji u Zagrebu vojni muzej. Međutim on za sada eksponate samo prikuplja i arhivira tako da se nigdje na jednom mjestu ne mogu vidjeti vojne odore iz doba Trenkovih pandura, odore ustaša, partizana, JNA, milicije, policije, odore iz Domovinskog rata; oružje od kugle za kuburu nabijaču pa do moderne automatske puške. Toga sada ima samo u Pakracu. Nažalost meni, osim novaca za prezentaciju i marketing, nedostaje za to i vremena, ali vjerojatno i stručnog znanja u korištenju suvremenih prezentacijskih alata i načina prikupljanja novaca poput natječaja na raznim fondovima i ministarstvima, tako da je to već godinama isključivo moja briga. Bili su tu ljudi iz Ministarstva kulture, Ureda Predsjednice RH i svi su ona „vau“, ali se na tome ostalo. Da je to u Zagrebu... Druga je stvar sama atraktivnost lokacije. Ja gostima izvana mogu zajamčiti 45 minuta zabavnik, edukativnih, dakle dobro iskorištenog vremena. Ali onda se u tu priču uključuju i drugi kakao bi svojim sadržajima upotpunili cjelodnevnu ponudu: ergela, Toplice Lipik, Omanovac, Muzej grada Pakraca...