Vijesti

: PIŠE: Pakrački List; 29. kolovoza 2017; 1543

Dvije ljubavi, dva svijeta. Biciklizam i planinarenje. Obje fizički zahtjevne discipline ukoliko ih shvatite dovoljno ozbiljno. A i financijski gledano – nije da ne koštaju. Vašu ozbiljnost i predanost pedalama ili usponima itekako će osjetiti novčanik, do krajnje mjere olakšan čim se ukaže potreba za novim „updateom“ bicikla ili planinarske opreme ako ste se, možda, uputili u neko strmije, zahtjevnije gorje.
Razgovaramo s jednim takvim zaljubljenikom, entuzijastom ili, ako vam je draže, samo avanturistom, koji za svoje dvije strasti ne žali niti novca niti vremena. Goran Arbanas, mladić iz Pakraca, dovoljno je ozbiljno shvatio svoje ljubavi, taman toliko da nam približi stvar i ispriča kako je kroz vrijeme naučio kombinirati ove dvije životne discipline i između njih uspostavit nužni balans.
Goran je rođen 1981. godine u Pakracu. Vrijeme do pete godine živio je u Lipiku, nakon čega seli u Pakrac gdje nakon vrtića završava četiri razreda osnovne škole. Mirno djetinstvo, prva prijateljstva iz kojih izdvaja „frendove“, Lipičane Stevu Nagyja i Ivana Demartinija – Glistu, morao je nakratko napustiti zbog početka rata. Život će ih kasnije ponovo spojiti kroz biciklizam i planinarstvo, no o tome nešto kasnije… Obitelj Arbanas, otac Mato i majka Blanka, djecu je sklonila najprije u Gorski kotar, potom u Zagreb gdje je Goran i završio peti razred. Nakon kratkog izbivanja, već nakon godinu dana, svi su bili ponovo u Pakracu.

Goran nakon osnovne, upisuje srednju građevinsku školu i kao vrlo dobar đak stječe zvanje građevinskog tehničara. Iako kaže da nije obožavao knjigu i u srednjoj školi nije razmišljao o konkretnom budućem pozivu, ispostavilo se da je završio školu koja je usko povezana s njegovim poslom danas.
Naime, nakon odrađenog pripravničkog staža na Staklani, pa vojnog roka u pakračkoj tvrtki Projektni biro, vlasnika Ive Hodaka, ukazala se potreba za radnikom. Obzirom da je na istom mjestu odradio praksu, problema pri zaposlenju nije bilo. Danas odrađuje petnaestu godinu na mjestu projektanta. Poslom je zadovoljan „radim na poslovima projektiranja stambenih poslovnih zgrada, etažiranja objekata, troškovnike, izlaske na teren, ma sve što ulazi u domenu uredskog i terenskog posla – znači sve“, smije se i dodaje da je doista zadovoljan. I to bi bilo to…

Ustaljeni ritam kuća – posao – kuća, Goran razbija hobijem. Ljubav prema biciklu traje od ranih dana, a ozbiljniji dodir s natjecateljskim biciklizmom imao je 2006. godine kad je osnovan pakrački BK Titan. „Tu sam se skompao s ekipom i mogu reći da sam od onda vjeran biciklu. Zajedno s „Titanovcima“ sudjelovao sam u izradi biciklističkih staza na Psunju, organizirao s njima utrke, a i natjecao se. Spomenut ću odvežene Adria Bike maratone, 2013. i 2015. godine, vozio sam redovito Slavonsku ligu iz koje imam četiri bronce i srebro, a posljednju oproštajnu utrku odvozio sam u Pakracu, Enduro kup, i pomalo iznenađujuće, bio treći. Od tada vozim rekreativno, za svoju dušu“.

Kad ga uhvati želja za dobrim treningom odveze koju rutu. Slušajući ga, pomalo neobično zvuči podatak da pod laganu rekreaciju podrazumijeva vožnju na Omanovac do kojeg mu od pakračkog centra grada do vrha treba jedva 37 minuta. To je, kaže, samo uphill…kao da mu je neugodno što pridajemo pažnju običnoj vožnji uz brdo bez ikakvih prepreka... Naravno da ne pamti broj uspona do našeg planinarskog doma, spominje tek da se, ovako neobavezno, voli provozati do Požege i natrag. To, ozbiljno dodaje, malo i umori.
Sve to je ništa prema jednom road trip izletu na koji je krenuo s prijateljima Ivanima – Černijem i Ivanom Zemanom. „Išli smo na more, cilj nam je bio Omiš gdje nas je na ušću Cetine čekao jedan tamošnji prijatelj. Vozili smo kroz Bosnu dobro poznatom „jadranskom rutom“ Banja Luka – Bugojno – Kupres prema granici. Tamo smo još odradili neke rute, svekupno smo izračunali „odrađenih“ 1000 kilometara. Zanimljivost u svemu je podatak da smo u povratku zbog najave lošeg vremena malo stisnuli pedalu i odvozili u komadu posljednjih 250 kilometara. Od Otočca preko Bosne do Pakraca što je ujedno i najveća kilometraža što sam odvozio u komadu.
Tona kilometara ne trpi polovnu opremu pa nas je zanimalo koliko košta biti biciklist avanturist. „Imam dva bicikla, nisu to strašni novci, ali dobar „bajk“ dođe nekih desetak tisuća kuna. Ima tu i dodatne opreme pa se nakupi. Naravno da se razlika osjeti na dužim relacijama, ili u natjecateljskoj priči na samim natjecanjima.
Iako s posebnim žarom priča o biciklističkim dogodovštinama, Goranov bicikl sve više odmara. Privilegiju slobodnog vremena u posljednje vrijeme okupira - planinarenje. Ljubav traje posljednjih nekoliko godina, a Goran je član Visokogoranske sekcije PD Psunj iz Pakraca.
„Da, planinarenje i ugoda svježeg i hladnijeg zraka polako potiskuje biciklizam. Sve više sam posvećen visokogorskoj sekciji. Biciklistička ekipa koju je činilo dvadesetak entuzijasta se pomalo razvodnila. Prirodno je to, nešto se poženilo, neki i djecu imaju pa je sve manje vremena ostalo za održavanje visokog nivoa kojeg su u organizacijskom i natjecateljskom smislu postavili „Titanovci“. Žalim jedino… da je bilo više ljudi, volje i vremena, dojma sam da se možda moglo napraviti i mrvicu više, jer priča oko šumskih staza, kvalitetnih ljudi u organizaciji i uopće ljubavi prema biciklizmu - bila je vraški dobra“.

Strast prema planinarenju otkrio je odlaskom na prvu feratu ili uspon gdje se osiguran penješ uz vertikalno stijenje. „Ljudi često visokogorsku sekciju mješaju sa alpinizmom. Mi „visokogorci“ idemo preko brda ili stijenja gdje je ponekad nužno koristiti znanje iz alpinizma i alpinističku opremu pa se u tom dijelu može govoriti o koketiranju s alpinizmom. Međutim, razlika je u tome što alpinisti ne koriste osigurane putove. Oni svoje smjerove rade sami, idu instinktivno najkraćim neosiguranim putem na vrh.

Alpinizam je viši level

Svi vrhovi iznad 2000 metara smatraju se visokogorskim usponima i tamo se mijenja klima, usponi su teži nego na neke naše planine. Obiluju strminama, brdima, stijenjem i nužna je planinarska oprema i znanje. Potrebna je i dodatna oprema koja štiti od hladnoće, vrućine… zato je tu ta vizualna poveznica. Goran kao već iskusni visokogorac iza sebe ima neke visine, navest ćemo samo neke:
U Austriji je pohodio najviši vrh Grossglockner (3798m), potom Grossenediger (3666 m), u Sloveniji je „pao“ Špik (2472m), Škrlatica (2740m), Prisojnik (2574m), te dva puta Triglav (2864m). Posljednji pohod bio je na najviši europski vrh Mont Blanc koji zbog izuzetno loših vremenskih uvjeta nisu uspjeli osvojiti. Iskustvo više doživio je u društvu Manuele Lipušić, Zorana Milakovića, Maje Iličić, Matka Medenjaka i Steve Nagyja.

Ima li ambcija postati alpinist? Treba tečaj i ispunjeni neki uvjeti što se tiče iskustva, tako da… treba vremena, kondicije, ipak je to viši level. Možda jednom.
Financijski gledano, biciklizam je nešto skuplji, ipak je tamo veća paleta proizvoda dodatne opreme, mada niti planinarski hobi ne zaostaje puno. Sve ovisi koliko duboko zagrebeš, ako zabrazdiš, vjerujte, nije mi žao potrošiti novac na dobru opremu.
Kako na hobi, koji ide ruku pod ruku s opasnosti, gleda obitelj? Goran živi u Pakracu u stanu sa zaručnicom Vlatkom. Ona, kaže, nema primjedbi na njegove „druge ljubavi“. Valjda je do danas upoznala Arbanase, smije se, aludirajući na sestru Marinu koja živi i radi u Požegi. „Svjetska je putnica, obožava putovanja, a kad dođu godišnji odmori bez brige zapali za Tunis, Egipat i Tajland. Ove godine ide na Kubu. Voli egzotiku. Nemirnog smo duha oboje“, za čas je Goran u par rečenica predstavio sestru, dodavši da je pogrešno misliti da su putovanja skupa. „Sutra da se odlučim za put, moj film je – pjehe, stopat i čekat da se smiluje kakva dobra duša pa poveze. Avantura na najjače. Nisam tip za autobus ili vlak…
U Pakracu slobodno vrijeme koristi u krugu prijatelja. „Ne izlazimo po kafićima, veći nam je gušt otići na Omanovac, Begovaču ili do Velike Poljane pa nešto baciti na roštilj. Godine valjda… Ne vidim da će se nešto promijeniti u budućnosti. Volim ovaj grad, posao imam, ako tako ostane i sutra se vidim ovdje - u krugu obitelji, možda klinac, bicikl, šetnja, roštilj, planina i svjež zrak..što će ti više..“
Preduvjeti su ispunjeni, na pedalj su mjesta razna izletišta, prijatelja ima, za meso će uvijek biti pa nema razloga da i on sutra pođe onom modernom stazom - pored Omanovca, Begovače i Velike Poljane - svoju sreću tražiti po raznima tuđinama…

: PIŠE: Pakrački List; 28. kolovoza 2017; 1200

U Pakracu danas boravi Ivo Čakarić, načelnik prijateljske općine Dobretići iz BiH. Jedna od tema razgovora s pakračkom gradonačelnicom Anamarijom Blažević je rad i opremanje gradskog vlastitog komunalnog pogona. Kolega iz Dobretića se kod naše gradonačelnice interesira o ustrojstvu vlastitog komunalnog pogona, opremljenosti, načinu rada i slično kako bi dobra pakračka iskustva prenio u Dobretiće.

U povodu toga obišli su gradilište teniskih terena na gradskom stadionu gdje gradski bager upravo danas obavlja zadnja nasipavanja mljevenog kamenog materijala prije skorog stavljanja završnog sloja.

Također su obišli i gradilište tvrtke "Detas" na jugu Pakraca pored kojeg danas radi gradski malčer.

S njima je u pratnji i Almir Delihodžić, voditelj vlastitog komunalnog pogona Grada Pakraca.

: PIŠE: Pakrački List; 28. kolovoza 2017; 1431

Na stovarištu pakračke šumarije, na staroj željezničkoj stanici u Pakracu u dijelu preko puta benzinske stanice, danas je ogromni stroj za sječku, takozvani Silvator, u vlasništvu privatne tvrtke iz Vrbanje pored Županje, trebao isjeći u bio masu (sječku) oko 180 kubnih metara trupaca, vlasništvo Hrvatskih šuma. Njih je pakračka šumarija na Psunju lani posjekla kao sušce jer su puni gelera i nemaju tehničku kvalitetu i zbog gelera ne mogu biti izrezani u standardnom postupku. Kamioni zapremine 30 kubika su trebali sječku odvesti u Koprivnicu gdje bi probno poslužila kao ogrjev. Međutim, stanovnici Aleje kestenova su se žalili na buku i prašinu te je komunalni redar Tomislav Luksetić izdao zabranu radova koji će ipak kompromisno potrajati do 14 sati, do kada će na ovaj način biti moguće preraditi i otpremiti pola, tri kamiona od planiranih šest.

Nije sporno da je malo nakaradno trupce za koje nije previđen daljnji transport vlakom uskladištavati u središtu grada i tu ih na ovaj način prerađivati, odnosno puno je prikladnije to raditi na stovarištu u šumi. No i reakcija građana je pretjerana. Buka i prašina ipak nisu toliki da je to neizdrživo. Tim više jer je to trebalo trajati samo danas.

Lako je moguće da je do ovakve reakcije stanovnika Aleje kestenova došlo zbog lošeg iskustva s nedaleko udaljenim stovarištem rasutog kamenog materijala koji se već mjesecima u večernjim i noćnim satima tovari u vlakove i odvozi na gradilište pruge Dugo Selo – Križevci, što će još potrajati.

: PIŠE: Pakrački List; 28. kolovoza 2017; 1387

Obriježani su polovinom kolovoza imali veliko slavlje: obilježili su 120 godina postojanja svog vatrogasnog društva. Trenutno im se oko sela uređuju poljski putovi stradali u poplavama još 2014. godine. Sva ta događanja bila su povod da razgovaramo s Josipom Savijem, predsjednikom njihovog mjesnog odbora. Pitali smo ga živi li se u Obriježi sada teže nego prije, što ih ponajviše muči, je li Obrijež doista centar takozvanog obriješkog bazena, ali i što je dobro u životu tamošnjih mještana.

Donja Obrijež je polovinom kolovoza obilježila 120 godina postojanja svog vatrogasnog društva, najstarije udruge u selu, ujedno jednog od kvalitetnijih društava na ovom području. Kako je ta proslava prošla?
Uobičajeno dobro, čak odlično kada su u pitanju takve manifestacije u Donjoj Obriježi. Kao i uvijek, bilo je angažirano cijelo selo, tako je to kod nas. U dobroj organizaciji posla se nađe i za najmlađe i najstarije tako da smo bez problema ugostili oko 300 uzvanika i odradili sve onako kako je bilo dogovoreno i predviđeno protokolom.
Kažete da je bilo angažirano cijelo selo. Često sam u Obriježi i imam dojam da se na takvim i sličnim manifestacijama, bez obzira da li je organizator DVD, nogometni klub, Udruga žena ili netko četvrti, angažira cijelo selo?
U pravu ste, mada niste spomenuli lovce koji pripadaju pakračkom društvu, ali se njihovo obriješko članstvo uključuje jedinstveno u seoske manifestacije. Nama nije važno na koju udrugu glasi organizacija. Svi rade, svatko ono što najbolje zna i može. Cijeli tjedan smo slagali šatore, pripremali posuđe, čistili prostore, pekli odojke. Posla je bilo i za mlade i stare i sve je odrađeno na odličnoj razini.
U sklopu priprema za ovu veliku obljetnicu još ste tijekom proljeća uz pomoć akcije inženjerije Hrvatske vojske na uklanjanju ruševina u Pakracu i okolici navezli ogromne količine građevinske šute s kojom ste zatrpali veliku rupu odmah iza vatrogasnog doma i uz nogometno igralište?
Da, a ako ćemo i to brojati kao pripreme za obilježavanje, one su započele još proljetos. No to ne treba vezati isključivo za obljetnicu DVD-a. To je bio prostor koji je selu potreban, a s druge strane, ta ogromna i strma terenska neravnina, svega 3-4 metra uz liniju igrališta nam je otežavala njegovo održavanje jer je igralište stalno pomalo klizilo na toj strmini. Stoga smo još proljetos od Grada tražili da prilikom uklanjanja ruševina vojska šutu doveze u tu rupu. Naišli smo na razumijevanje gradskih struktura i tamo je tijekom proljeća dovezeno na stotine kamiona. Dobili smo lijep parkirni prostor i prostor gdje vatrogasci mogu izvesti svoja vozila. Sada pomalo šutu nasipavamo zemljom kako bi to u dogledno vrijeme ljepše izgledalo.
Prije nekoliko godina ste u tom središnjem seoskom kompleksu dobili asfaltno igralište za mali nogomet, nedavno i rasvjetu na njemu. Mnogo ste radili na popratnim sadržajima na igralištu tako da sada to izgleda lijepo, pravi mjesni trg?
Igralište smo dobili prije sedam ili osam godina, a obje rasvjete, i na malom i na velikom igralištu, radili smo sami. Kupili smo bandere za nosače, prateći materijal i dali besplatno sav potreban dobrovoljni rad. To nam je jako bitno jer zahvaljujući rasvjeti, igrači mogu trenirati tijekom večeri. Na selu se radi dok ima svjetla, tako da su ostale aktivnosti rezervirane za večernje i noćne termine. S druge strane, ljeti niti djeci nije ugodno na ovim vrućinama igrati nogomet dok sunce sja, a zimi padne vrlo brzo mrak, skoro odmah po povratku djece iz škole. Isto vrijedi za odrasle i posao pa je bez rasvjete nemoguće igrati nogomet, bilo da je riječ o rekreaciji ili treningu u nekoj od dvije raspoložive selekcije u klubu. Ovako se može trenirati do 10 sati dok radi javna rasvjeta, jer je igrališna rasvjeta spojena na uličnu.
Kao što je Donja Obrijež neka vrsta središta za ovih 11 sela sjeverozapadnog područja Grada Pakraca, tako je i NK Croatia Donja Obrijež neka središnja udruga za ovaj kraj, zar ne?

Nogometna utakmica središnji događaj

Može se reći da je tako. Ne znam kako, niti tko je to izmislio, ali već godinama ovaj dio Grada Pakraca zovu Obriješkim bazenom. Ne bunimo se i ne borimo se, ali moram konstatirati da je taj bazen svake godine sve suši. Točno je da u nogometnom klubu, kao i u vatrogasnom društvu, ima članova iz većine, odnosno kada je nogomet u pitanju, iz svih sela ovog kraja. Kako igrača, tako i publike koje na utakmicama ima od, recimo skromno, najmanje sedamdeset pa do dvije stotine. Posljedica je to toga što u klubu igraju naša djeca kada su u pitanju mlađe kategorije, odnosno naši suseljani, pri čemu ne mislim samo na Obriježane, nego i na sva ostala naselja. Svakog od tih igrača dođe gledati netko od roditelja, braća, sestre, bake, djedovi, kumovi, susjedi, svi se znaju i onda se nakupi ta masa. Od pet do 75 godina. U Pakracu je to drugačije. Druga stvar je da u Obriježi i okolici se dva tjedna ništa ne događa i onda dođe nedjelja i utakmica i gdje ćeš ljepše nego otići na utakmicu, sjesti s nekim koga nisi vidio dva tjedna i popričati. Pa nama su u publici bake koje možda niti ne znaju nogometna pravila, ali su tu, druže se. To je velika pomoć u radu kluba.
Ima li Donja Obrijež neku ugostiteljsku radnju?
Ne.
Pa kako selo funkcionira bez birtije?
Bila je nekada tu na križanju za Ploštine. No zatvorena je odmah nakon rata i odonda nemamo birtiju. Tko želi, sjedne pred trgovinu koja je stvarno dobro opskrbljena i popije pivo ili se družimo po kućama. Tko baš želi sjesti u kafić mora u Pakrac. Očito nema nitko interes za otvaranje birtije.
Koliko sada Donja Obrijež ima stanovnika, ne mislim na popis iz, sada već davne, 2011. godine, nego stvarno?
Pokušao sam prebrojati i mislim da nas nema više od 180. Ne vjerujem da sam pogriješio za više od tri ili četiri čovjeka.
Osjeća li se i u Obriježi taj histeričan odlazak u Njemačku, Irsku ili tko zna kuda sve?

Jedna Obrijež odselila

Pomalo da. Dovoljno je da pođem od sebe; djeca odrasla, kćer otišla u Lipik, sin u Italiju, a žena i ja ostali u kućerini. U Obriježi je sigurno 50 takvih kuća. Možda nisu svi mlađi otišli u inozemstvo, ali u Pakrac, Lipik, Zagreb.... Unazad 10 godina izbrojao sam 70 mladih koji su otišli iz Obriježi. Većina njih danas ima svoje obitelji, dvoje djece. Kad se to sve zbroji ispada da je jedno selo otišlo iz Obriježi. Nema još jedne Obriježi i ako se ovo nastavi, uskoro ćemo doći na razinu Tornja. Glavni razlog je slabo zapošljavanje. Ove godine u Gradu se zaposlio jedan Obriježanin. Po javnim komunalnim poduzećima već godinama nitko. Ljudi ne mogu ostati, moraju ići. U poljoprivredi su ostale male parcele. Velike table su već odavno zauzete tako da za nove velike poljoprivrednike nema mjesta. Ponovo se vraćam na svoj problem. Sinu je dobro u Italiji, ne žali se ni na što, ali vidim da bi se vratio. Kada dođe na vikend non-stop je van kuće u društvu. Nedostaje mu. Ali kako da se vrati kad nema posla. I nije jedini od tih naših mladih ljudi. Da je posla za mlade i Obrijež bi izgledala drugačije. To je sigurno najveći problem, ne samo nama u Obriježi, nego svima.
Koliko imate velikih poljoprivrednika?
Najveći je obitelj Szabo. On radi 300-tinjak hektara. Imamo 10 do 15 seljana koji rade po 20 ili 30 hektara.

Ima li stoke?
Ako se ovako nastavi, stoku ćemo uskoro ići gledati u zoološki vrt. Kod nas se u trgovini mlijeko prodaje jednako često kao i u gradu s tom razlikom što naš seljak dobije dvije kune za litru, a mi plaćamo u trgovini pet ili šest kuna za litru obranog. U Obriježi možda ima sedam ili osam obitelji koje imaju kravu i to do 10 komada ili manje. Mislim da samo jedan proizvođač ima veće količine, 25 do 30 grla.
Hrane li se svinje za svoje potrebe?
Skoro svaka kuća, bilo za odojke, bilo za jesenska kolinja. Od toga se živi. Sad već pomalo ima i janjaca i ovaca.
Ima li u Obriježi doseljenika iz Bosne ili odnekuda drugdje?
Iz Bosne nema, ali po mom saznanja unazad pet godina dvije obitelji su doselile, jedna iz Omanovca, druga iz Goveđeg Polja putem nekog nasljedstva. Jedni su bez posla, socijala, nemaju gdje raditi.
Ima li praznih kuća danas spremnih za stanovanje?
Ima.
Pošto se prodaje useljiva obiteljska kuća u Obriježi?
Petnaest do dvadeset tisuća eura, s tim da se može odmah živjeti. Kuće su jeftine kad nema kupaca, ali niti puno toga drugog, primjerice zemnog plina. Infrastruktura je naš veliki problem. Nemamo plinovod, vodovod ni kanalizaciju. No ljudima je najveći problem plin. Po bocu se mora ići u Pakrac, ali s bocom se ne možeš grijati. Mi smo osuđeni na grijanje drvima, a imamo već starijih domaćinstava koja si ne mogu sama napraviti drva. S drvima je i teško. Plinom bi mnogi grijali jednu prostoriju u kojoj bi zimi živjeli i bilo bi im lakše. Puno godina nam već obećavaju infrastrukturu. Plin sada više i ne, tu se zašutjelo. Za njega više nema niti naznaka, mada je po meni on potrebniji od vode. No, ja ne vjerujem niti da ću doživjeti vodovod. Nije mi jasno: svi nas uvjeravaju da se radi preko Europskih fondova. No ja ne vidim da se kod nas radi išta.
Imate uličnu rasvjetu?
To imamo.
Nogostup?

Puno sami rade

Imamo i nogostup koji smo sami napravili. Od Grada smo dobili materijal, a izvođač radova bili su naši seljani. Slično je bilo i kada se radila škola i mnogo toga drugog. Sve što imamo smo sami radili. Naravno, ne mogu reći da Grad nije pomogao, osigurao je materijal, ali ugradnja je uvijek naša obveza, naš problem. Sada su ljudi već pomalo zasićeni. Ne zato što su se ulijenili, nego stoga što čuju da u drugim selima postoje plaćeni izvođači takvih radova.

Odvozi li se smeće?
Odvozi, ali unatoč tome imamo divlje odlagalište iznad groblja. Na njega smeće voze stanovnici iz pet sela i, unatoč našim pokušajima, ne uspijevamo to sanirati. Tražio sam od komunalnog redara da se stavi videokamera da se već jednom netko uhvati i kazni. Kada bi jednoga kaznili to bi se brzo pročulo. Ovako ne vrijedi. Naravno ova zamjerka ide na stranu naših ljudi, stanovnika ovog kraja. Komunalac uredno svaki tjedan vozi kućno smeće, povremeno krupni otpad i svejedno netko vozi na divlji deponij. Tamo ima i ormara i frižidera i svega ostalog. Bilo je problema i kod nogometnog igrališta kada smo otvorili tu rupu za deponiranje građevinske šute. Uskoro smo počeli dobivati i stiropor, najlone. Vjetar je to nosio posvuda po poljima do Ploštine, i nismo mogli nikoga uvjeriti da to nije za stiropor i najlone. Za njih je to odbačeni građevinski materijal. Ne znam kako ćemo tome stati na kraj.
Javni prijevoz je loš, odnosno skoro pa ga i nema. Kako ljudi koji nemaju u obitelji auto putuju u Pakrac?
Autobus vozi samo četvrtkom, a ove vožnje školskim autobusom za stanovnike su maltene nelegalne. Tko nema automobil u obitelji, a imamo nekoliko takvih starijih domaćinstava čiji su ukućani ostali sami, moljakaju susjede, suseljane, snalaze se svakako.
Ambulanta u Ploštinama već godinama ne radi?
I to je jedan od problema. U toj ambulanti su bili prijavljeni skoro svi Obriježani i zadnji koji je radio bio je dr. Solar koji je drugi dio ambulante imao u Lipiku. Kada je on otišao u mirovinu, ambulanta je zatvorena, a naši kartoni su ostali u Lipiku tako da većina stanovnika je prijavljena kod liječnika u Lipiku, dok su se neki prebacili u Pakrac.
Bio sam nekidan na gradilištu gdje se radi poljski put tu sjeverno od sela. Uskoro će on biti odličan. Kakvi su drugi poljski putovi oko Obriježi?

Za putove i divlje deponije sukrivci mještani

Nisu putovi tako loši i učestalo se saniraju. Nisu uvijek krivi neki drugi nego ima puno krivice i kod naših seljana. Putovi se saniraju i nije to malo novca. Ali što se događa? Iskopa se kanal i, kako bi čovjek mogao na svoju njivu, on baci u kanal tri, četiri cjepanice. Kasnije dođe bujica, na njih nanese blato i još koješta i zatvori njegovu protočnost i voda ponovo teče nasutim kolnikom i opet je uskoro put loš. Rekao sam ljudima: idete na tu njivu desetak puta godišnje, ugradi tri - četiri cijevi da put ostane prohodan. Rekao sam i komunalnom redaru da kažnjava takvo zatvaranje kanala. No, nitko ništa. Drugi je problem što su ti putovi izvorno rađeni u vremenima kada je mehanizacija bila znatno lakša pa se po putovima nasipavalo desetak centimetara agregata. To je za one traktore bilo dobro. No danas su traktori višestruko veći, vuku po dvjesto metara zrna i naravno da putovi propadaju. Dodatni i najveći problem u tome su kamioni koji voze trupce iz šuma. Oni su preteški, prekrupni za te putove i on i ih najviše unište. Kada od Šumarije tražimo da to poprave, oni obećaju, ali djeluju samo kada njihovi kamioni više ne mogu voziti nekim putem. Onda zakrpaju samo najnužnije, toliko da je prohodno. Na to su se na sastanku predsjednika MO Grada Pakraca nedavno žalili svi.
Inače kad govorimo o putovima, moram istaći da je veliki napredak u njihovom održavanju nastao od trenutka kada Grad raspolaže vlastitom mehanizacijom. Dok je održavanje radila firma po narudžbi, oni iskopaju sto metara kanala, ostave desetak metara do spoja neiskopano zato jer je plaćeno samo stotinu metara i uskoro sav trud postane uzaludan. Otkada to radi gradski pogon stanje je puno bolje, puno lakše i brže se, ja kao predsjednik mjesnog odbora, mogu dogovoriti. Dakle ima loših putova, ali ukupno stanje je solidno. Isto vrijedi i za zimsku službu. Ako je padao snijeg, čiste u pet ujutro. Da se razumijemo, nisu ceste skroz čiste, ali nikada nismo ostali odsječeni i ne znam da netko nije stigao radi snijega na posao ili kuda je krenuo.
Živi li se u Obriježi jeftinije nego u Pakracu?
Teško je ovako uopćeno reći. Možda da, ali i ne, ili bar ne onoliko koliko ljudi u Pakracu to misle. Trgovina nam je možda i malo skuplja nego pakračka. Trošimo za lokalne vožnje više goriva, televiziju i odvoz smeća plaćamo jednako. Našli bi u oba pravca i puno pluseva i puno minusa pa je sve stvar kako tko to doživljava i organizira se.
Ima li socijale?
Pa recimo pet ili šest obitelji, uglavnom jednočlane staračke obitelji koje bi trebale živjeti od 700 kuna mirovine. Mene su iz Crvenog križa tražili te podatke radi nekih humanitarnih paketića pa sam pred otprilike pola godine obilazio kuće i pronašao sam te tri ili četiri bakice koje su udovoljavale kriterijima.
Tko kome u Obriježi više pomaže: roditelji (stari) mladima ili mladi starima?
Mislim stari mladima. Ljudi su djeci napravili kuće i djeca opet otišla. Neki su čak kuće napravili i u Pakracu misleći da dijete neće živjeti na selu, ali neka bude bar blizu, a djeca svejedno otišla nekamo. Dok im ne možeš pružiti posao ne možeš ih zaustaviti. Bojim se da se kod nas više nema što zaustavljati, sve je otišlo.
Postoji li na selu još uvijek te solidarnosti kada se kolje ili prigodom nekih svetkovina da se odnese susjedu koji nema?
Kod samih jesenskih kolinja još uvijek da. Inače u drugim prilikama nisam primijetio. Nisu ljudi u Obriježi još toliko iskvareni, zavidni ili ne znam što. Ali pomalo toga nestaje kao i mnogih drugih tradicija i običaja.
Ima li kolinje još uvijek u svakoj kući?
Osim u tih par staračkih domaćinstava, da. I dalje se prave i dime kobasice, šunke, čvarci i ja mislim da će toga biti dok god nam ne zabrane iz Europske unije. To je tradicija, ali i način življenja. Pa radi toga se i hrane svinje u skoro svakoj kući. U tom segmentu je možda i život u Obriježi jeftiniji nego u Pakracu, ali Pakračani trebaju znati da se te svinje treba hraniti cijele godine što je neminovno povezano i s troškovima i s radom.
Ima li rakijskih kotlova?
Ima još uvijek možda i desetak, ljudi su ih legalizirali. Međutim, ove godine će se peći manje rakije jer je nekima, u vrlo čudnim valovima, mraz obrao šljive. Kažem čudnim jer ja recimo nemam ništa, a susjedi nekoliko kuća dalje imaju i tako kroz cijelo selo.
U rujnu se počinje s izradom proračuna. Mjesni odbori trebaju prijaviti svoje proračunske želje u idućoj godini. Što će prijaviti MO Donje Obriježi?
Nama je dom najkritičniji. Imali smo obećanje da će to ići u povodu ove 120. obljetnice. Pa neće, pa će kroz Europske fondove, pa je problem vlasništva. I tako stoji, a trebalo bi ga prekriti, dakle nova građa i crijep te fasada. Crkva ima dobar krov, ali je fasada, stara 10 godina, loša. Ljušti se i runi. Nama je velika želja i potreba plin, mada bojim se da od toga ništa. Ove seoske objekte mi održavamo nekako, mada nisu baš sjajno napravljeni. Stoga ćemo vjerojatno prepisati program od lani i samo zamijeniti godinu.
Kakav je odnos s okolnim naseljima: Banovcima, Tornjem, drugom Obriježi, Ploštinama...?

Kao predsjednik se moraš posvaditi

Mislim da su odnosi dobri. S Velikim Banovcem ratujemo na vatrogasnom planu na natjecanju mladeži jer se već godinama te dvije ekipe izmjenjuju kao pobjednici na razini naše vatrogasne zajednice, ali i županije. Međutim, rivalitet traje do završetka natjecanja i odmah nakon toga smo za istim stolom bez obzira tko pobijedio. Malo je djece u ovom bazenu, pa i jedni i drugi prilikom formiranja ekipa vatrogasne mladeži moramo posegnuti u susjedno selo koje nema DVD ili tu školu. Tako mi imamo uvijek poneko dijete iz Tornja, Kapetanovog Polja, Ploština. Kod nogometa, bez obzira što njih treba za dvije ekipe s više igrača, malo je lakše jer smo jedini, stoga imamo igrače iz svih okolnih sela. Čak se protegnemo i na Treglavu, Gaj, Omanovac.
Ljudi u selu nerado prihvaćaju obnašati dužnost predsjednika mjesnog odbora. Jesu li Vas trebali nagovarati?
Meni je ovo drugi predsjednički mandat. Htio sam s tim prekinuti nakon prvog, ali nitko neće prihvatiti. Možeš biti predsjednik i ništa ne raditi. Ako nešto hoćeš raditi, moraš malo i kritizirati. Kao ja za divlje deponije i poljske putove. Prigovori idu malo u smjeru gradske uprave, malo svojih seljana. Svi bi da netko odradi umjesto njih. Onda se posvađaš za nešto od čega nemaš koristi.

: PIŠE: Pakrački List; 28. kolovoza 2017; 1270

Zbog radova na elektroenergetskim objektima, bez opskrbe električnom energijom danas i sutra ostat će pojedini dijelovi Pakraca i okolice.

Danas će bez struje od 8.30 do 9.30 sati biti ulice: Zbora narodne garde od kućnog broja 6-34 i 7-39; Basaričekova 1-11 i 4-12; Marina Držića 1-3 i 2-12; Frankopanska 18-36 i 27-43 te Krndija 1-37 i 2-42.

Od 10 do 11 sati Marinkovac, Grigora Viteza 54-80 i 57-107; Ruđera Boškovića; Krndija 39-97, 46-48 i 62-118 te Ulica Ivana Meštrovića na kućnim brojevima 13-29 i 22-40.

Od 13.30 do 14.30 bez struje ostaju ulice Radničko naselje 1-13; Pilanski put 3-55 i 8-62; Kranjčevićeva ulica i Leptirovo brdo.

Za sutra, 29. kolovoza, najavljen je nestanak struje u razdoblju od 8 do 10 sati u ulicama: Kardinala Alojzija Stepinca 1-25; Aleja kestenova k.br. 5; Kneza Domagoja 1-31 i 2-40 i Ivana Gorana Kovačića 1-51 i 2-62.

0d 10.30 do 11.30 bez struje će biti domaćinstva na kućnim brojevima 4 i 6 u Gupčevoj ulici.

Od 12 do 14 sati bez opskrbe će biti Bolnička ulica 1-51 i 6-52; Hrvatskih velikana 1-19 i 2-14; Gojka Šuška 1-11 i 2-10; Petra Preradovića k.br. 6; A. Cesarca 1-19 i 2-30; Matije Gupca 1-23 te Trg dr. Ivana Šretera, doznajemo iz dnevnog izvješća Centra 112.

: PIŠE: Pakrački List; 25. kolovoza 2017; 1247

Tijekom poslijepodneva s višednevne intervencije na požarištima u okolini Benkovca vratila se interventna postrojba Vatrogasne zajednice Požeško-slavonske županije koja je pod zapovijedanjem Lipičana Tomislava Stokića od utorka gasila požare na području Benkovca. Pet vozila s pratećem opremom i 24 vatrogasca s područja naše županije upućeni su u ponedjeljak 21. kolovoza kasno poslijepodne kao pomoć Zadarskoj županiji. Šestoro je bilo iz Lipika i trojica iz Pakraca, te navalno vozilo DVD Veliki Banovac

Od pakračkih vatrogasaca dio interventne postrojbe su bili profesionalni vatrogasci Alen Birešić (26), Tomislav Žgela (23) i dobrovoljac Željko Szabo (40).

Pred lipičkim su ih DVD-om oko 16 sati, prije raspuštanja postrojbe, dočekali Josip Ugrin, zapovjednik Vatrogasne zajednice Požeško slavonske županije, Ilija Turković mlađi, zapovjednik Vatrogasne zajednice Pakraca-Lipika te dužnosnici lokalne samouprave Mladen Dolić, predsjednik Gradskog vijeća Lipik i Marijan Širac, pakrački dogradonačelnik. Svi oni su zahvalili zalaganju i doprinosu naših vatrogasaca na gašenju požara u tom dijelu Dalmacije, ali istakli i zadovoljstvo što su se svi vatrogasci vratili zdravi i neozlijeđeni.

Pakrački vatrogasci su nam rekli da je bilo naporno, da su doživjeli posve nova vatrogasna iskustva u odnosu na naše požare, ali i da bi se sutra, da je potrebno, vratili u Dalmaciju pomoći u gašenju ovakvih požara koji su nešto posebno što se ne da usporediti s ničim sličnim u njihovom slavonskom protupožarnom iskustvu. Jednako tako sva trojica su naglasila da informacije o katastrofalnoj prehrani i drugoj skrbi o terenskom životu vatrogasaca koje su se posljednjih dana pojavile u pojedinim medijima, nemaju veze s realnošću.