Vijesti

: PIŠE: Pakrački List; 28. svibnja 2017; 1239

Darko Kelemenu, ravnatelju Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Lipik ovog ljeta ističe drugi četverogodišnji mandat. Povodom toga smo razgovarali s njim o učinjenom u Bolnici, trenutnom stanju, strukturi pacijenata, aktualnim gradilištima, ali i o planovima, eventualnoj kandidaturi za novi mandat....

Na kraju ste svog drugog mandata. Kako biste opisali učinjeno?

U zadnjih osam godina ostvarili smo značajne rezultate u obnovi bolničkih objekata - od završetka zgrade fizikalne terapije s bazenom, kuhinjom i kotlovnicom, Quellom, Depandansom i Rimskim kupkama, Kamenim kupkama, spojnim mostovima, perivojnom rasvjetom, meteorološkim kućicama, pročeljem i vanjskom stolarijom Kurhotela. Postali smo vlasnici Ankinog dvora i s osam apartmana ostvarujemo solidan tržišni prihod. Tri naša objekta, s ukupno 69 kreveta, na visokoj su smještajnoj razini (klimatizacija, pristup internetu, kvaliteta kreveta i namještaja, televizori u sobama). Dodajmo tome i upravo adaptiranih 15 soba u Fontani i imate sto kvalitetnih postelja. Tijekom zadnjih osam godina u obnovu Bolnice uložili smo 18 milijuna kuna vlastitih sredstava , prosječno više od dva milijuna godišnje, iskoristili smo decentralizirana sredstva, sredstva MIZ-a, MINK-a, MRRFEU-a i Fonda za zaštitu okoliša u ukupnom iznosu od oko 20,4 milijuna kuna. Dakle, za osam godina u obnovu je uloženo oko 38 milijuna kuna, čemu treba dodati još 27 milijuna kuna koje je Ministarstvo zdravstva 2016. evidentiralo kao svoje ulaganje u zgradu fizikalne terapije i kotlovnicu između 2007. i 2010.

Nije samo obnova objekata ono što nam postaje prednost. Govorim, naravno, o blagodatima naše geotermalne ljekovite vode, o ulaganju u stručni kadar i odnosu prema gostu. Vizualni identitet Toplica značajno je popravljen i manjim financijskim zahvatima poput povijesnih natpisa na zgradama, tablama s povijesnim osobama, tablama Jelkinom stazom, nazivom Toplice Lipik, uređenim cvjetnim rundelama i kontinuiranim održavanjem perivoja, aktiviranjem glazbe u paviljonu Izvor. Kontinuirano napredujemo u animacijskim sadržajima i ponudi za pacijente/goste. Ima tu glazbe, izleta, društvenih večeri, mogućnosti korištenja konferencijske sale u Quelli…

Manje HZZ-ovih pacijenata, više s uputnicom

U odnosu na 2009., danas dnevno na bolničkoj rehabilitaciji imamo 28 posto HZZO pacijenata manje (48 pacijenata dnevno). Sve više smo upućeni na tržište, i unatoč lošijoj startnoj poziciji, zahvaljujući svim gore navedenim aktivnostima, uz formiranje službe za marketing i zdravstveni turizam, iz godine u godinu povećavamo broj zdravstvenih turista i to iz svih krajeva Hrvatske, uspostavljamo ravnotežu između HZZO pacijenata i privatnih gostiju tako da smo u 2016. ostvarili rekordan broj od preko 21.000 noćenja privatnika.

Ovi podaci jasno pokazuju da je Bolnica i dalje zdravstvena ustanova značajno vezana uz HZZO, ali da konstantno raste broj privatnih korisnika, a time i prihod od tržišta. Učešće noćenja privatnika povećalo se sa 14 posto 2009. na 32 posto svih noćenja 2016. godine, a prihod od tržišta popeo se s 2 milijuna na 5,5 milijuna kuna i sudjeluje u ukupnom prihodu s 19 posto.

Što od toga smatrate najvažnijim i najvećim uspjehom?

Teško je to razdvojiti, uspjeh se ne zasniva ni na jednom pojedinačnom projektu ili akciji. Sve zajedno smatram svojim najvažnijim uspjehom. Moja dva mandata podudaraju se s vremenom financijske i ekonomske krize u cijelom svijetu, a posebno u Hrvatskoj. Moj, i naš, najveći uspjeh je u činjenici da pozitivno poslujemo svih ovih godina, da smo u tako značajnom opsegu obnavljali bolnicu, da se uspješno razvijamo i zauzimamo svoje mjesto u zdravstvenom sustavu kao prepoznatljiva i kvalitetna rehabilitacijska ustanova, ali i kao lječilišna destinacija, dok s druge strane 60 posto hrvatskih bolnica posluje s gubitkom. Nema nas među gubitašima, među nesolventnima, među onima koji su digli kredit da isplate plaću, među utuženima zbog dugova prema radnicima, poslovnim partnerima ili pacijentima.

Mislim da o tome najbolje svjedoče ocjene neovisnih revizorskih kuća koje su u svojim izvješćima ustvrdile da se u svim segmentima poslovanja poštuje zakon, namjenski i svrhovito koriste sredstva, a Bolnicom upravlja pažnjom dobrog gospodarstvenika, uspješno i financijski stabilno i pozitivno.

U hrvatskom zdravstvu je stalno prisutan nedostatak novaca i prekomjerni dospjeli dug. Kakva je situacija u Bolnici Lipik?

Bolnica bez dugova

Specijalna bolnica Lipik financijski i poslovno je vrlo stabilna. Nemamo niti jedne kune dospjelog duga, podmirene su sve obveze prema radnicima i dobavljačima. Godinama uredno ispunjavamo svoje ugovorne obveze prema HZZO-u. U posljednjih osam godina ostvaren je višak prihoda nad rashodima od 10,8 milijuna kuna, dakle godišnje prosječno više od 1,3 milijuna kuna s namjenom financijske sigurnosti stvaranja sredstava za kapitalne investicije poput obnove Fontane, Narodnih kupki, perivoja, Kurhotela, restorana. Ne vodimo niti jedan sudski spor, niti smo imalo ozbiljnije sankcionirani od strane mnogobrojnih kontrola i nadzora Posljednjeg dana prošle godine višak prihoda prenesen u 2017. iznosio je 11,6 milijuna kuna.

Kakva je struktura prihoda Bolnice Lipik; odnos sredstava dospjelih temeljom ugovora s HZZO-om i ostalih prihoda?

Ako govorimo samo o prihodu od djelatnosti i s njom povezane aktivnosti i eliminiramo transfere raznih državnih tijela namijenjenih obnovi, onda prihod od HZZO-a, iako dominantan, sudjeluje u strukturi ukupnog prihoda sa sve manjim učešćem. Primjerice, u odnosu na 2008. godinu sad dobivamo godišnje 4 milijuna kuna manje, dok je tržišni prihod došao na razinu od 19 posto ukupnog prihoda. To je prihod od smještaja pacijenata, dodatnih usluga, bazena, najma, Ankinog dvora, pregleda privatnika itd. i prošle je godine iznosio 5,5 milijuna kuna odnosno 3,5 milijuna kuna više nego 2008.

Jamči li to financijsku stabilnost bar do kraja godine?

Kao što sam rekao Bolnica je stabilna, nikome dužna, ima akumuliran kapital koji sad većim dijelom ulažemo u obnovu. Ne bojimo se za plaću, dugove dobavljačima. Pod sadašnjim uvjetima poslovanja, koliko god bili teški, uz kontinuirane napore na tržištu i privlačenje i povećanje broja privatnih gostiju, nema dileme da ćemo i dalje biti stabilni, pozitivni i uspješni.

Koliko i kakvih pacijenta trenutno imate, odakle dolaze?

Preko uputnice HZZO-a, na stacionarno liječenje dolazi oko 2.300 pacijenata, a privatno malo manje od 2.000. To je dnevno oko 180 pacijenata na stacionarnom liječenju, te još toliko na specijalističko-konzilijarnom liječenju, na razini 2005. Pritom je broj HZZO-ovih značajno pao, a privatnih porastao. Radi se o osobama zrelije životne dobi, kojima je rehabilitacija potrebna zbog njihovih neuroloških, reumatskih, ortopedskih stanja i tegoba, a poseban naglasak stavljamo na rehabilitaciju multiple skleroze i stanja nakon moždanog udara koji sad čine oko trećine svih naših pacijenata. Većim dijelom to su osobe teže pokretljivosti koje ne mogu rehabilitirati nama srodne ustanove u okruženju. Bolnica Lipik jasno se profilira svojim opredjeljenjem ka uspostavljanju Toplica Lipik kao regionalnog rehabilitacijskog centra kvalitete.

Kao takvi prepoznati smo i u sustavu javnog zdravstva, ali i među pojedincima i umirovljeničkim i bolesničkim skupinama koje u Lipik dolaze na rehabilitaciju iz svih krajeva Hrvatske, tako da se iz godine u godinu povećava broj privatnika, da bismo u 2016. ostvarili 100 posto više noćenja nego u 2009.

Moram naglasiti da se područni uredi HZZO-a različito ponašaju pa uglavnom upućuju pacijente u najbližu specijalnu bolnicu. Tako, primjerice, iz Osijeka imamo vrlo mali broj pacijenata. Prednjače Požega, Sl. Brod, Bjelovar, Virovitica, Zagreb, Sisak. S druge strane, privatnici sami odlučuju kamo će na rehabilitaciju tako da ih imamo iz svih županija, i tu je Osječana puno više. Posebno me raduju sredine poput Vinkovaca, Zagreba, Bjelovara, Šibenika, Rijeke, Koprivnice.

Do prije godinu i pol dana dolazili su u vlastitoj režiji, danas imamo sve više organiziranih skupina, primjerice iz Pitomače, Osijeka, Metkovića, Vodica, Vukovara, što je rezultat ustrojene marketinške službe koja radi vrlo kvalitetno, iako još moramo puno raditi na razvijanju infrastrukture i organizacije za ovakve goste. Isto tako sve bolje surađujemo sa županijskim maticama umirovljenika, Savezom društava multiple skleroze Hrvatske, ali i županijskim udrugama multiple skleroze Požege, Bjelovara, Zagreba.

Koriste li domaće stanovništvo mogućnosti bolnice u dovoljnoj mjeri?

Kad je u pitanju rehabilitacija, stacionarna ili ambulantna, onda kao i svi drugi. Ali, tu su drugi sadržaji koji se nude našim sugrađanima, bazen, konferencijska sala u Quelli, blagodati našeg, velikim dijelom uređenog lječilišnog perivoja, glazba u paviljonu, likovne izložbe, aktivnosti koje organiziramo za naše pacijente poput glazbe dva puta tjedno, šetnje Jelkinom stazom, predstave, prezentacije, predavanja, kojima se uvijek odaziva manji li veći broj domaćih ljudi. Najveći dio bez ikakve naplate. Da ne spominjem razna događanja u našem perivoju, od Uskrsnog sajma, manifestacije Ususret Božiću, Dana zdravlja. Mislim da nema događanja u Lipiku u kojem nismo uključeni kao sponzori ili partneri. Sretan sam zbog te interakcije građana i Bolnice, zanimljivo je koliko pozitivnih prijedloga dolazi upravo od njih. Moram spomenuti i ovo – naši su pacijenti izuzetno ugodno iznenađeni ljubaznošću koju susreću u Lipiku, ne samo od našeg osoblja nego od samih građana. Bolnica i Grad su jedno.

Surađujete li s nedavno otvorenim Veteranskim centrom i kakve su tu mogućnosti i potrebe?

Još prije dvije godine počeli smo s kontaktima, ali ništa nismo realizirali do unazad dva mjeseca. Naime, nas ne zanima usluga prehrane ili čišćenja nego naša stručna usluga odnosno ponuda naše osnovne djelatnosti, a to je rehabilitacija, kadar, oprema. U zadnje vrijeme kontaktiramo sve više, zasad Veteranski centar koristi naš bazen tri puta tjedno, iskazali su potrebu za uslugama specijalista fizijatra. Razgovarao sam s pomoćnikom ministra Dinkom Tandarom, a upravo imam dogovoren sastanak i sa samim ministrom hrvatskih branitelja Tomom Medvedom. Razgovori idu upravo u smjeru naše stručne usluge. To znači da bismo mogli za štićenike Veteranskog centra osigurati određeni broj pregleda i terapije van liste čekanja, što bi se odrazilo kroz povećanje našeg ugovora s HZZO-om, a za drugi dio štićenika nudimo pakete usluga koji se sastoje u specijalističkim pregledima i terapijama koje bi plaćalo samo Ministarstvo hrvatskih branitelja. Nisu to preveliki iznosi, ali mislim da bi ovakva suradnja, uz već spomenuti bazen, uz mogućnosti naše Quelle, bila na obostranu korist.

Postoji li mogućnost da u skoro vrijeme počnu dolaziti i pacijenti drugih zemalja EU?

Za strano tržište treba još investicija

Kroz Klaster termi Hrvatske, ali i u suradnji s Turističkom zajednicom Lipik pokušavamo prikazati našu ponudu i predstaviti se zemljama u okruženju, ponajprije BiH, Austrija, Njemačka. S druge strane, nas se poziva na razne sajmove zdravlja i zdravstvenog turizma širom Europe. Ne idemo na te sajmove jer se ne želimo lažno predstavljati i nuditi ono što ne možemo ispuniti. Jednom možete obmanuti gosta, ali samo jednom. Moramo ponajprije popraviti našu smještajnu infrastrukturu kako bismo mogli primiti grupu od barem jednog autobusa gostiju, to je ta famozna Fontana, moramo imati barem dva ili tri bazena, s različitim temperaturnim režimima, da možemo cijeloj grupi omogućiti kupanje i relaksaciju,moramo stvoriti pretpostavke za bife posluživanje i proširivanje naše prehrambene ponude, proširiti restoranski kapacitet dogradnjom terase.

Nije da nema stranih gostiju, uglavnom su to ljudi koji dolaze u Lipik iz poslovnih ili drugih razloga (sajmovi, lov, ribolov, izleti) i koriste usluge Ankinog dvora. Ima i naših ljudi koji žive i rade u inozemstvu, imaju strano zdravstveno osiguranje pa se tretiraju kao inozemni pacijenti. Bilo je i pokušaja da nam dolaze paraplegičari iz Švedske, ali to je za nas u ovom trenutku prezahtjevno i nije naša orijentacija.

Ispunimo li ove navedene pretpostavke, uz prirodne i geografske prednosti koje imamo, siguran sam da će nam dolaziti pacijenti iz BiH, Slovenije, Austrije, Srbije. Imamo čudesnu ljekovitu geotermalnu vodu, imamo izuzetne stručnjake svih profila, od liječnika, preko fizioterapeuta, sestara, radnih terapeuta, logopeda, imamo jedinstven geografski položaj u regiji, imamo mogućnost smještaja i opremu za rehabilitaciju teže pokretnih pacijenata, imamo jedan od najljepših lječilišnih perivoja u Hrvatskoj.

Ali, ima još jedna važna činjenica. 60.000 do 80.000 naših umirovljenika godišnje posjećuje Banju Vrućica u BiH, najvećim dijelom radi rehabilitacije, zbog povoljnih cijena i kvalitetnog smještaja. Rekao sam da nama dođe 2.000 privatnika godišnje. Da se samo 2.000 hrvatskih umirovljenika koji odlaze u BiH, usmjere k nama, udvostručili bismo svoj tržišni prihod.

U bolnici se stalno nešto radi. Nedavno ste završili modernizaciju 15-ak soba u Fontani. Koje je sada otvoreno gradilište?

Mogli ste primijetiti da se radi i terasa, odnosno dio dvorišta Quelle, u vrijednosti oko 500.000 kuna. Sredinom lipnja počet ćemo s uređenjem predprostora restorana, to je barem 250.000 kuna. Završava se glavni projekt revitalizacije lječilišnog dijela perivoja, predvidjeli smo izvođenje radova po fazama. Kad završimo projekt terase, počet ćemo i s tim radovima. Nije vidljivo, ali upravo smo pred izdavanjem građevinske dozvole za glavni projekt Fontane, vrijedan skoro 1,5 milijuna kuna. Isto tako radimo na Narodnim kupkama već dvije godine, dobivamo i potporu Ministarstva kulture, a ove godine, uz uvjet rješavanja praonice rublja, počet će cjelovita obnova Narodnih kupki u kojoj ćemo dobiti bazen, jacuzzi i ostale terapijske jedinice poput hidromasaže, ručne masaže, vježbaone.

Zašto niste koristili sredstva fondova EU ili neke druge izvore financiranja?

Nažalost, u Operativnim planovima EU nije predviđeno financiranje infrastrukture u specijalnim bolnicama i lječilištima, tako da za nas nema odgovarajućih natječaja. Ideja o uspostavljanju centra izvrsnosti, koja bi mogla biti financirana iz tih fondova, ipak je pretenciozna, prezahtjevna za nas i traži potporu više subjekata, povezivanje s medicinskim i drugim fakultetima.

Bilo je tu i pokušaja s Junckerovim planom, pa javno-privatnim partnerstvom, ali zasad ništa.

Zasad su nam dostupna sredstva za obnovu kulturne baštine i tu smo, u partnerstvu s Gradom Lipikom, dobili sredstva za izradu projekata obnove perivoja. U idućem natječaju nadamo se i realizaciji ovog projekta.

Od Ministarstva zdravstva ove godine dobit ćemo dio sredstava za izradu projekata energetske učinkovitosti Mramornih kupki i obnove restorana s terasom.

Već sam spomenuo da nas treću godinu zaredom sufinancira Ministarstvo kulture u obnovi Narodnih kupki.

Nije nevažno spomenuti da smo koristili i sredstva Fonda za razvoj turizma, a posebno sredstva Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, kojima smo osvijetlili naš dio perivoja, ali i instalirali dizalice topline kojima godišnje štedimo od 15 do 20 posto energije.

Važno je reći da, unatoč obećanjima, još uvijek nije promijenjen Zakon o zdravstvenoj zaštiti koji bi specijalnim bolnicama i lječilištima omogućio zakonito nastupanje na tržištu i time korištenje sredstava za razvoj turizma.

U zdravstvu se uvijek naglašava važnost kadrova. Kakva je slika u Bolnici Lipik?

Kadrovska se struktura izuzetno popravila. U odnosu na 2008., povećan je broj radnika sa 176 na 186, od čega je broj zaposlenih zdravstvenih povećan za 20 posto. Odnos zdravstvenih i nezdravstvenih značajno se promijenio u korist zdravstvenih (104:82), a broj zdravstvenih radnika visoke i više stručne spreme u ukupnoj strukturi povećao se s 30 na 44 posto. Danas imamo jednog doktora znanosti, 4 primarijusa, diplomiranu medicinsku sestru, diplomirane fizioterapeute, a značajan napredak postignut je i u kvalifikacijskoj strukturi nezdravstvenih radnika. Da ne spominjem edukacije i usavršavanja u svim područjima našeg posla, od subspecijalizacije iz reumatologije, do kontinuiranog certificiranja fizioterapeuta, medicinskih sestara i ostalog zdravstvenog kadra, preko majstora kuhara i konobara, nutricioniste, marketinga, javne nabave, masera itd.

Ponosan sam što nas je, u ovih osam godina, radi prelaska u drugu sredinu u Hrvatskoj, napustila samo jedna liječnica, i to iz privatnih razloga. Nekoliko radnika otišlo je u zemlje EU, također iz obiteljskih razloga. Mislim da to dovoljno govori o tome kako naši radnici doživljavaju svoju ustanovu.

Svakako moram spomenuti da smo, unatoč smanjenju prihoda od HZZO-a, povećali broj radnika. Ali 10 više zaposlenih nije sve. Barem još 10 radnika angažirano je kroz vanjske usluge kao što su čišćenje dijela bolničkih prostora, održavanja cvjetnih nasada, ili rad u iznajmljenom bifeu, što smo sve sami radili prijašnjih godina.

Namjeravate li se kandidirati za treći mandat?

Namjeravam.

Zašto?

Ovu ustanovu, u kojoj radim 27 godina, vodim i volim kao svoju kuću, od nje živim, hranim svoju obitelj i iz nje mislim otići u mirovinu.

Stanje obnovljenosti bolnice, njen identitet i profiliranje, kako na tržištu tako i u javnom sektoru, financijski rezultati i poslovna stabilnost, kadrovska situacija, stanje opreme, jasno pokazuju što i kako se radilo proteklih 8 godina i daju mi za pravo očekivati treći mandat.

U mom mandatu pripremljeni su gotovo svi projekti za obnovu cijelog lječilišnog kompleksa. Naravno da smatram da se u njihovoj realizaciji nitko ne može bolje snaći od mene.

I dalje imam motiva, želje, entuzijazma i snage voditi Bolnicu ka ostvarenju vizije, a to je, uspostaviti ravnotežu između HZZO i privatnih gostiju, postati moderan regionalni rehabilitacijski centar, prepoznatljiv po kvaliteti svoje usluge i rezultatima rehabilitacije.

Kao osoba kontinuiteta, sigurnosti i pouzdanosti, nisam igrač na sreću, dakle osoba sam koja to može ostvariti.

Dobijete li ga, kakvi su planovi?

Potrebno modernizirati lječilišne kapacitete

Pred nama je još puno izazova koji zahtijevaju rad, odgovornost, staloženost, ali i kreaciju, viziju i upornost. U ovoj godini završit ćemo s glavnim projektom Fontane kao modernog hotela s bazenom, restoranom i terapijskim sadržajima. Završit ćemo i sve projekte koje sam naveo kao započete u ovoj godini. U konačnici želimo modernizirati lječilišne kapacitete, postati tržišno konkurentniji, osloboditi se ovisnosti od HZZO-a i postati rehabilitacijski centar za liječenje i rehabilitaciju neuroloških stanja i bolesti, s naglaskom na rehabilitaciju multiple skleroze, stanja nakon moždanog udara te drugih neuroloških, ortopedskih i reumatskih stanja i bolesti, dakle na ljude koji pate od kroničnih zdravstvenih problema i kojima boravak i oporavak u Lipiku barem na jedno vrijeme ublažava bolest i olakšava život. Tu su naravno i svi oni koji će u Lipik doći radi poslovnih, izletničkih ili drugih razloga, koristeći sve blagodati mira i ljepote lipičkog perivoja i Lipika.

: PIŠE: Pakrački List; 27. svibnja 2017; 1055

Inženjerija Hrvatske vojske jučer je iz dvorišta bivše bolnice uklonila ruševinu predratnog zaraznog odijela. To je bila 36. ruševina koju su vojnici inženjerci uklonili od kada su polovinom ožujka došli s ljudstvom i mehanizacijom čistiti grad od ruševina s tim da su prethodnih 35 bile obiteljske kuće na području Pakraca, Kusonja, Prekopakre i Badljevine.

U ovom ciklusu za ukloniti su ostale još dvije obiteljske kuće u Pakracu, te četiri objekta u krugu stare bolnice koji su nekada bili korišteni kao radionički i gospodarski prostori tako da bi od starih objekata u tom dvorištu ostala nekadašnja glavna zgrada, „psihijatrija“ i patologija.

Kako je rekao komunalni redar Tomislav Luksetić, u gradskoj upravi se pripremaju rješenja o uklanjanju i preostalih ruševina kako bi spremno dočekali eventualno novi ciklus dolaska inženjerija HV. Po njegov procjeni za ukloniti još ima oko 40 ruševina, gotovo sve obiteljske kuće, na području Pakraca, Prekopakre i Kusonja te oko 80 takvih objekta na području Batinjana, Tornja, Obriježi, Dragovića i Španovice.

Pravovaljana rješenja o njihovom uklanjanju bi mogla biti napisana do kraja godine, kaže Luksetić, nakon čega će opet njihovo uklanjanja biti u rukama razumijevanja Ministarstva obrane.

: PIŠE: Pakrački List; 26. svibnja 2017; 1145

PAKRAČKI LIST I SVIBANJSKI VRŠNJACI NAPUNILI 25 GODINA ŽIVOTA
Prije 25 godina, 18. svibnja 1992. godine, izašao je prvi broj „Pakračkog lista“. U ljudskom životu, prema sadašnjim statistikama, to je približno trećina životnog vijeka. U životu „društvenog bića“ ta životna mjera je puno teže odrediva. Za neke je to tek početak, za neke duboka starost pri čemu dužinu tog puta ne određuje ničija dobra volja već niz društvenih okolnosti kao što je društvena potreba, entuzijazam i upornost glavnih protagonista, društveni trendovi i tko zna što sve još....
Za nas koji smo godinama sudjelovali u njegovom nastajanju, stvaranju i održavanju na životu je to respektabilna brojka koja u najmanju ruku zaslužuje da se jednim tekstom osvrnemo na tih četvrt vijeka postojanja kroz koji su, zajedno s nama, ostarjele generacije Pakračana. Tu prvenstveno mislimo na one koje su, zajedno s nama, na početku tih, u hrvatskoj povijesti izuzetno burnom 90-tim godinama, i sami započinjali, ili bar bili na početku, svog životnog profesionalnog puta. Upravo tog proljeća, ili nekoliko mjeseci kasnije, uslijed ratnih okolnosti mnogo je Pakračana u dobi od 25 ili 30 godina, na iznenada upražnjenja radna mjesta, dobilo priliku započeti svoj profesionalni put. Danas, 25 godina kasnije, već izuzetno zreli ljudi koji više pogledavaju kalendar zbog odlaska u mirovinu, nego radi eventualnog profesionalnog napretka, ne bez razloga se pitaju: zar je moguće da je prošlo već toliko? Ali i što na radnom mjestu nosi sutra.
U sličnoj situaciji je i „Pakrački list“. I sami tražimo odgovor na pitanje svojih vršnjaka po radnom stažu: trebamo li, i možemo li, prihvatiti činjenici da nas je vrijeme tehnološki pregazilo i povući se u mirovinu, ili pokušavati još neko vrijeme voditi unaprijedi izgubljenu bitku s nasrtljivom tehnologijom i mlađim generacijama odškolovanih na Googleu i tipkovnici koji imaju predodžbu svijeta u kojem je papiru još mjesto pored WC školjke, ili mesarskog pulta u supermarketu gdje služi za zamotavanja salame ili kakvog odreska. Ako ga već i tu nije zamijenila plastika.
Kako se vrijeme mjeri u životu ljudskog bića, a kako društvenog i što je godina ili 25 u životu čovjeka, a što društvenog, kako se to moderno kaže čimbenika, pokušali smo izmjeriti prateći životni vijek naša tri sugrađana rođena u isto vrijeme kada i naš Pakrački list“. Odabrani uzorak čak nije niti slučajan: za to su poslužile matične knjige rođenih u proljeće 1992. godine koje su nas uputile na današnje Pakračane Filipa Hodaka, rođenog 18. travnja 1992. godine, Matea Pierobona rođenog 27. svibnja 1992. godine i Krešimira Delača, Badljevčana rođenog 31. svibnja 1992. godine.

Djeca rođena u prognanstvu
Svoj trojici, kao i Pakračkom listu, život je u startu namijenio istu sudbinu, bez nekog plana, rođeni smo u prognanstvu, daleko od roditeljskog doma: ova tri mladića u Zagrebu gdje su im majke bile u prognanstvu upravo zbog očekivanog poroda, a List u Kutini gdje su tog proljeća, kao i jesen ranije bile smještene ratom protjerane pakračke općinske službe s najodgovornijim osobama (povjereništvo) za civilni život protjeranih Pakračana, pri čemu porod u kojem će se roditi novine koje će unatoč brojnim društvenim teškoćama opstati još najmanje narednih 25 godina nije nitko očekivao, niti najavljivao pa je normalno da smo za većinu bili još jedno nedonošče tog vremena koje će na životu ostati kratko vrijeme. Prevarili su se.
Rođeni u prognanstvu, u nizu kasnijih različitosti, je jedna od rijetkih sličnosti između Pakračkog lista i njegovih ljudskih vršnjaka. Mi smo u trenutku nastajanja imali jednog roditelja čudnog imena – Povjereništvo RH za općinu Pakrac, a oni su u rodni list imali upisana svaki po dva roditelja: Filip današnjeg ratnog vojnog umirovljenika Stipu i bankarsku službenicu Miru, Mateo poduzetnike Vesnu i Dražena, a Krešimir prosvjetnu radnicu Sanju i poduzetnika Miroslava, svi i danas u sretnom braku za razliku od nas koji smo u međuvremenu najprije dobili tri nova roditelja: Grad Pakrac, Grad Lipik i Požeško-slavonsku županiju koji su se neprirodno okupljeni oko našeg roditeljstva u jesen 1993. godine jednako tako neprirodno rastali 2012. godine kada odlazi Županija, odnosno 2015. kada nas napušta i drugi „roditelj“ Grad Lipik.
Dečki se naravno ne sjećaju i nisu smatrali za shodnim da ikada saznaju kada su se i kako točno vratili u Pakrac (Badljevinu), svoje nesuđeno mjesto rođenja, ali pretpostavljaju da je to bilo u razmaku u starosti od jednog mjeseca (Krešimir) do jedne godine. Pakrački list je u vatru pakračkog ni rata ni mira ljeta 1992. bačen već idući mjesec kada zajedno s onim jednim roditeljem selimo u Pakrac u naš prvi od devet narednih radnih prostora u današnjem Centru za socijalnu skrb, da bi kasnije kao podstanari privremeno obitavali u Zavodu za zapošljavanje, Robnoj kući, Knjižnici, privatnoj kući Tomislavova 19, stanovima u Bolničkoj 72 i 70, nadcestariji u Gajevoj, sportskoj dvorani i sada na tržnici. Selili smo i tiskare: prvih devet brojeva u „rodnoj“ Kutini, potom od jeseni 1992. godine u Daruvaru sve do lanjskog ožujka kada prelazimo u Novu Gradišku.
Za razliku od nas, dečki su selili svaki po jednom, u vrlo mladoj dobi čim su im roditelji sagradili svoje kuće u kojima žive i danas. Što se tiče ostale obiteljske situacije bolje je, kada je u pitanju Pakrački list i ne spominjati. Dečki imaju po jednog mlađeg brata (Krešimir) ili sestru (ostala dvojica). Pakrački list je jedno od roditelja dobio ulaskom županije u ovu obitelj dva starija brata, Požeški list i Županijski radio, od kojih je prvi, „Požeški list“ iako stariji i znatno jači umro već sredinom 90-tih da bi se roditelj (županija) drugog odrekao početkom 2000. godina što je bio znak da će ubrzo napustiti i nas. S druge pak strane, napuštanje nas od strane drugog roditelja (Grad Lipik) značio je skori dolazak na svijet polubrata - lipički Compas, mada smo sami stvorili njegovog prethodnika kada smo od 33. broja i prosinca 1993. godine dio naklade koji se prodaje u Lipiku tiskali sa zaglavljem „Lipički list“.
I dok je naša ljudska pakračka generacija, kao i njihovi vršnjaci iz ratom nezahvaćenih područja pri čemu oni, kako kažu niti danas nisu svjesni te razlike niti danas srećom ne pamte ta vremena, s tri ili četiri godine krenula u dječji vrtić gdje su se i upoznali stvorivši još i danas neraskidivo prijateljstvo, naši roditelji su nas u jesen 1996. godine upisali u Trgovački sud registriravši nas od 1. siječnja 1997. godine kao d.o.o. i u starosti od nepunih pet godina poručili nam: „Idi sine, zarađuj za sebe“ u gradu u kojem nije bilo niti dovoljno kupaca niti novaca, ali je to bio trend koji su naši roditelji „pokupili“ u Varaždinu, Poreču i tko zna gdje sve gdje za rat jedva da su čuli. Naravno dečki, kako to obično s djecom biva, su rasli. S druge pak strane mi smo se u studenom 1998. godine smanjili i s formata A3, prešli na upola manji, današnji A4, ali tiskan na kvalitetnijem papiru i djelomično u boji, u pravilu s dvostruko više stranica.
Kada smo se mi u jesen 1999. spremali da uđemo u treće tisućljeće, nevoljko ispratimo „Papuk“ i „Budućnost“ iz naših života u vječitu povijest, gdje je već bila otpremljena Moderna, UPP Pakrac, „Jedinstvo“, brojni predratni obrti, dečki su krenuli u osnovnu školu; Krešo u Badljevinu s još 13 vršnjaka, a Filip i Mateo, već tada nerazdvojni susjedi s Praulje i Krndije, u isti razred u Pakrac. Naravno, djeca ko djeca, nisu iz osnovne škole zapamtili ništa neobično, osim što Krešo pamti prelaska u peti razred kada je iz Badljevine krenuo na nastavu u Pakrac. Za to vrijeme mi smo preko daljnjeg niza od tisuća stranica preturili niz lokalnih, državnih i predsjedničkih izbora, na desetke nerealiziranih obećanja iza kojih su stajali na stotine ministarskih posjeta iz Zagreba, nerijetko i članova stranaka koje više i ne postoje, ali i po koju uspješnu obnovu, izgradnju Srednje škole, sportske dvorane, bolnice stambenih zgrada..., vječitu teme razminiranja, promjene na čelu jednog i drugog grada, županije, proslavili i ožalovali na stotinu sportskih poraza i pobjeda, nagledali se raznih predstava. Godine 2007. naši su vršnjaci preselila iz osnovne u srednju školu, Krešo i Filip u gimnaziju, a Mateo u fizioterapeutsku, naravno gdje drugdje nego u svoj Pakrac, bune se dečki što ih se uopće tako nešto pita. Mi smo u Listu već dvije godine imali dva umirovljenika: novinara i urednika Davora Grbca, te grafičkog operatera Davora Černija, a te godine nas je smrću napustio i dugogodišnji i kod mnogih čitatelja upamćeni kolumnist Slavko Krejči.

Ludovanje računalne tehnologije
Naravno, još u osnovnoj školi u njihovim životima je počela ludovati računalna tehnologija. Prva kućna računala su Filip i Mateo dobili 2005. ili 2006. godine, a Krešo i pet godina ranije. No, koliko se sjećaju, Filip i Mateo su imali mobitele već 2003. ili četvrte godine, Krešo dvije godine poslije. Uglavnom od onda svake tri ili četiri godine mijenjaju računala, a mobilne uređaje, od kojih se ne odvajaju, mada tvrde da nisu ovisnici, i upola brže. Pakrački list je posudio od današnje Fine prvo računalo u jesen 1992. godine, prvo svoje nam je kupio „friški“ roditelj Županija 1993. godine. Od onda smo kupili još nekoliko ali ih, na žalost,ne mijenjamo često kao naši ljudski vršnjaci. U našoj maloj obitelji uvijek se krpalo i s novcem i s opremom što su valjda bila mjere kojima su nas roditelji držali na „uzdama“. Tih problema, kako kažu, dečki nisu imali. U kuću je bilo reda i pravila, ali zabrane su bile rijetke. Prve mobitele je tvrtka kupila svojim zaposlenicima umjesto božićnice 1998. godine i na našu žalost, veliki smo ovisnici o toj tehnologiji. Dečki su na Facebooku od njegovih razgranatih početaka, procjenjuju 2010. godine. Mi smo im se kao tvrtka pridružili tek pet godina poslije. Njihova dnevna komunikacija, kako međusobna, tako i s ostatkom društva, poznanika i svijeta je bez digitalne društvene mreže nezamisliva. Kod nas je ona još uvijek uglavnom jednosmjerna, od nas prema korisnicima.
Dečki su rodne domove, privremeno i povremeno, napustili 2011. nakon završetka srednje škole. Iste godine nas je napustio Duško Kliček koji nije otišao kao oni na fakultet, već upravljati pakračkim Crvenim križom. Krešo je otišao u Osijek na studij ekonomije. Filip i Mateo, kao nerazdvojni prijatelj iz dječjeg vrtića i pakračkog predgrađa u Zagrebu, Filip na studij povijesti i geografije, a Mateo na studij stomatologije i danas su obojica na zadnjoj, petoj godini. Krešo se već vratio i kao magistar ekonomije, smjer menadžment sada je pripravnik u istoj tvrtki koja je nama izdavač Lista, nakon 25 godina s tako različitih putova našli smo se pod istim pravnim krovom mada tvrdi da nas je čitao još od malena jer je Pakrački list bila redovita novina u kući njegovih roditelja, iz koje je, ako ništa drugo, redovito čitao tekstove o svom nogometnom klubu „Dinamu“ iz Badljevine o kojem je najviše pisao upravo naš novinar Mario Barać koji je iz naše redakcije otišao dok su dečki bili na fakultetu nakon lijepih 10 godina druženja i rada.

Vrijeme portala
Kako su on i usvajali nova znanja, mi smo se prilagođavali novoj tehnologiji. Uz pomoć svježih snaga Dinka Kličeka i Ive Milinčević, 2015. godine pokrećemo dnevni portal „Pakrački list“. Naši čitatelji, da bi se dužili s nama više, od tada ne moraju čekati svaki drugi petak, već nas čitaju svakodnevno i po više puta. Više nas ne moraju tražiti na kiosku kod Leša, ili negdje u trgovini uz krumpir i kisele krastavce, dovoljno je na najbližem računalu kliknuti mišem i evo svježih vijesti; i poslijepodne i nedjeljom, praznikom. I u pakracu i kod Kreše u Osijeku i kod Filipa i Matea u Zagrebu.
Stvorili smo novi medij, ali smo time ovaj stari koji nas je više od 20 godina vjerno služio brže pogurali prema umiranju.

Kakva nam je budućnost?
Sva tri dečka kažu da se vide isključivo u Pakracu. No, bit ćemo sretni ako se vrati jedan. Krešo je svakog drugog vikenda kod djevojke Anje, profesorice hrvatskog i engleskog u Osijeku. O odlascima u Osijek priča kao da je riječ o drugom selu poslije Badljevine, a ne 150 kilometara udaljenom gradu. Spominje brojne studentske prijatelje, udomaćio se i ostavlja dojam da mu ne bi bilo teško jedne nedjelje poslijepodne zaboraviti vratiti se u Badljevinu. Uostalom od nekadašnjih 14 učenike njegove područne škole u Badljevini ih je ostalo samo i četvero - jedva za belu, a kamoli za neki ozbiljni posao.
Mateo s ushićenjem priča o svom budućem pozivu. Već je demonstrator na fakultetu, asistira profesoru u njegovoj privatnoj ambulanti. Sa žarom priča o novim saznanjima i tehnologijama u struci. Ne vidim mogućnost da te snove realizira u Pakracu.
Mirnom i odmjerenom Filipu, nešto škrčem na riječima od preostale dvojice, je povratak u Pakrac nešto što se smatra pod normalno, ali što podrazumijeva i svakodnevni ulazak u učionicu sa svojim profesorskim znanjem povijesti i geografije. Ima li Pakrac narednih godinu ili dvije mogućnosti da to Filipu osigura? Ova dvojica, za razliku od Kreše, još nemaju cure. Ne uhvati li ih uskoro neka Pakračanka, eto razloga više za odlazak. Uostalom stan u Zagrebu imaju obojica čime je preskočena prva prepreka, a u Pakrac mogu dolaziti svakog drugog ili trećeg vikenda kako to rade godinama unazad otkako su studenti.
Za razliku od njih naša sudbina je poznata. Kad je u pitanju papirnato izdanje, teško da ćemo dočekati još jednu okruglu obljetnicu. Svijet se digitalizira i u takvom svijetu nema više mjesta za sitne radosti lijenčina kao što je čitanje novina uz ispijanje kave. Samo klikni mišom, na brzinu pregledaj i idi dalje. U takvom svijetu nema više mjesta za naše „Ljudi i život“, „Intervju“, „Priču s naslovne strane“, „Matični ured“, godinama naše vrlo omiljene i čitane rubrike.
Unatoč brojnim poratnim problemima, neimaštini, nedostatku stanovnika, i kad su mnogo veće sredine poput već spomenute Požege, ali i Bjelovara, Siska i drugih gasile svoje lokalne novine mi smo opstali i stvorili dosljednog suvremenog nasljednika istog imena u digitalnom svijetu. U 25 godina postojanja došli smo do današnjeg 533 broja, a u tom svijetu zasigurno je raritet da je prvi broj, kao i ovaj današnji, kao i veliku većinu između uredila ista osoba, potpisnik i ovog teksta. Hvala svima koji su pomogli da doživimo ovaj jubilarni rođendan, kako gradskim ocima koji su nas ipak čuvali od gašenja, tako i suradnicima, osim već spomenutih i Saši Lekoviću, Toniu Hnojčiku, Goranu Gazdeku, Slavici Bakić, Borisu Paveliću... Svi oni su prije nego što su postali izuzetno cijenjeni novinari bili naši česti suradnici.

DUŠKO KLIČEK: Mojih 19 godina u "Pakračkom"

Negdje u ožujku 1992. godine, obavijestio me kolega Darko Baronica da umjesto u tadašnjem Povjereništvu Vlade RH za Općinu Pakrac počinjem raditi kao novinar u tek pokrenutom Pakračkom listu. Bilo je to u Kutini, središtu pakračkog i lipičkog izbjegličkog vala… i, kako je to uobičajeno reći, sve ostalo je povijest.
Počeli smo s Darkovim Fićom pa redakcijskim Yugom koji je, iz samo njemu znanih razloga, uključivao sirenu čim se skretalo na raskrižjima. Mi skrećemo, auto trubi, a ljudi nas u čudu gledaju… Dvije smo godine vozili Forda s tablicama "na probu", na opće čuđenje daruvarske i policije ostalih normalnih gradova. Vozili smo Senatora i mijenjali ga za Yuga…
Sve prvo u našim novinama bilo je vezano za Kutinu: prvi broj tiskan je u Kutini, radna je promocija obavljena tamo, skromno u uredu povjerenika Vladimira Delača, a osim nekoliko redakcijskih primjeraka, broj je razgrabljen i distribuiran na prvim linijama obrane u Pakracu i Lipiku i po prognaničkim sobicama tko zna sve kako i gdje.
Sa stranica Pakračkog "gutalo" se baš sve, jer telefonske linije s Pakracom i Lipikom nisu radile, a u tadašnjim ratnim prilikama sve je bilo važno i zanimljivo: vijesti s ratišta, servisne informacije, umrli, vjenčani i rođeni pa i male ljudske priče i fotografije s razrušenih ulica. Bio je to jedini izvor stanja domova naših sugrađana.
Bio sam svako jutro, iz dana u dan, ponosan što sam s Darkom i Davorom (Grpcem) bio u tom, po svemu posebnom vremenu, dio tog malog tima izvjestitelja s ratnog područja i što sam pratio povratak i obnovu, ali i oslobođenje našeg kraja tijekom "Bljeska". Zapisano je i snimljeno baš sve, ili, gotovo sve. Tijekom profiliranja Lista "zapale" su me, meni posebno drage, reportaže "Ljudi i život". Tu sam se našao, obogatio svoju dušu, otkrio dio prošlosti Pakraca i Lipika, a junake tih priča gotovo uvijek vratio u prošlost iz koje se dugo nakon razgovora nisu vraćali.
Devet smo puta selili redakciju, mijenjali tiskare, format, prešli na kolore, ali novine su svakog petka oko 14 sati bile u prodaji. I to je bio naš uspjeh. Bilo je podosta tužnih zadataka kada smo izvješćivali o pogibijama naših branitelja, o terorizmu, o iskapanju posmrtnih ostataka civila… o sahranama i komemoracijama. Ali, bilo je u tih 19 godina moga novinarskog rada i bezbroj lijepih i dragih susreta sa sugrađanima. Od smiješnih zgoda izdvajam jednu: naime, Odjel za društvene djelatnosti je pozvao roditelje da prijave djecu za paketiće Djeda Mraza, a mi, umjesto telefona Odjela, objavimo telefon našeg sugrađanina koji nam se dan nakon izlaska Lista uz ljutnju i smijeh javi: "Ovdje Djed Mraz Boro".
Svoj rad kao novinar, i kraće vrijeme urednik i direktor, službeno sam završio 2011. godine, i s punim pravom i ponosom tvrdim da bi 25 ratnih i poratnih godina Pakraca i Lipika bile bez ovih naših novina znatno siromašnije.

: PIŠE: Pakrački List; 25. svibnja 2017; 1009

Ministarstvo kulture u ovoj godini s 350.000 kuna će sufinancirati tri projekta na području Pakraca.

Najveći iznos je odobren za nastavak sanacije Spahijskog podruma za što je Ministarstvo odobrilo 200.000 kuna. Plan je s tim sredstvima dovršiti postavljanje vanjske stolarije, postaviti snjegobrane i stabilizirati čeoni zid kako bi se mogao obnoviti i staviti u funkciju nogostup ispred tog objekta. Što će točno biti odrađeno, bit će poznato nakon što prikupimo ponude od potencijalnih izvođača i saznamo što koliko košta, rekla je Marija Čar voditeljica odsjeka za stambeno-komunalne poslove i graditeljstvo u pakračkoj gradskoj upravi.

Za sanaciju spomenika „Ranjenom borcu“, rad akademskog kipara Vanje Radauša, postavljenog 1955. godine iznad spomen kosturnice pred zgradom „općine“ Ministarstvo je odobrilo 100.000 kuna. Poznato je da će sanaciju spomenika obaviti restauratorski obrt „Ferrum“ iz Zagreba što će koštati 118.000 kuna. Ovo je prvi put od postavljanje da će ovo kiparsko djelo biti temeljito restaurira, a osim čišćenja obuhvaća i sanaciju pukotina i drugih fizičkih oštećenja nastalih od gelera i metaka.

Ministarstvo je odobrilo 50.000 kuna za početak arheoloških istraživanja koje će biti obavljeno na parkiralištu južno od općinske zgrade. Ovaj iznos koji će biti plaćen Institutu za arheologiju odnosit će se samo na rad stručnjaka arheologa, dok Grad mora osigurati osobe za fizički rad.

: PIŠE: Pakrački List; 24. svibnja 2017; 968

U organizaciji Vijeća srpske nacionalne manjine grada Pakraca i parohije Pakračke u utorak je održana prva ovogodišnja radna akcija košenja crkvenog zemljišta u blizini Saborne crkve Svete Trojice. Više od trideset okupljenih pokosili su crkveno zemljište iskrčeno u prošlogodišnjim radnim akcijama, a osim toga radili su i na uređenju dvorišta crkve Svete Trojice i Vladičanskog dvora.

Daljnje uređenje prostora iznad Saborne crkve planirano je u narednih dvadesetak dana, doznajemo od Nikole Ivanovića, predsjednika VSNM i novoizabranog dogradonačelnika Pakraca iz redova srpske nacionalne manjine.

: PIŠE: Pakrački List; 24. svibnja 2017; 958

Izbori su iza nas. Rezultati su poznati. Kako ih komentirate?

Naravno da sam zadovoljna kako s rezultatom koji smo ostvarili moj zamjenik i ja, ali još i više s rezultatom koji je ostvarila lista HDZ-a za Gradsko vijeće Pakrac. Nisam išla daleko u povijest statistike, ali ne pamtim kada je HDZ imao većinu da može u GV raditi komotno, da možemo imati svog predsjednika i to me strašno veseli.

No htjela bih čestitati svima koji su se uopće imali hrabrosti kandidirati. Mislim da treba hrabrosti i staviti svoje ime bilo na listu, bilo na pojedinačnu kandidaturu i na toj hrabrosti čestitam svima koji su na taj način sudjelovali u ovim izborima. Slažem se s Pakračkim listom da to pokazuje da su ti ljudi odlučili svoju daljnju sudbinu vezati uz ovaj grad i nešto pozitivno učiniti za njega. Naravno dodatnu čestitka svima onima koji su ušli u gradsko vijeće. Oni drugi su sigurno nezadovoljni, ali to su izbori i svaki vijećnik koji je ušao u gradsku vijeće predstavlja tamo i svoju listu i sve njene birače.

U pojedinačnom dijelu izbora najveća promjena se dogodila kod zamjenika gradonačelnika iz redova srpske manjine gdje je umjesto Gorana Labusa došao Nikola Ivanovića. Imate li tu komentar?

S Goranom sam, dok smo obadvoje bili zamjenici, a pogotovo posljednjih 15 mjeseci dobro surađivala. Goran se je dobro brinuo o pripadnicima svoje manjine i njegov zadatak je bio istočni dio Grada. Borio se za to i ostvarene su njegovim dolaskom na mjesto zamjenika pomaci u održavanju putova, putnih jaraka, radilo se na javnoj rasvjeti. Upravo jučer smo porazgovarali i zamolio me da započeti projekti i nakon njegovog odlaska idu dalje. To su radovi u Kraguju, nadogradnja mreže električne energije na Bučju, Dragoviću, Glavici, nešto u Branešcima. Nadam se da će suradnja s budućim zamjenikom biti bar na toj razini.

Miroslav Ivančić predsjednik Vijeća

Tko će biti predsjednik gradskog vijeće?

Kao što sam rekla napokon će to biti netko iz redova naše stranke. Dogovoreno je da to bude Miroslav Ivančić. Bio je drugi na listi, dugo je vijećnik, u prošlom mandatu i predsjednik našeg Kluba i potpredsjednik vijeće. Sada mu je to jedna stepenica više i mislim da će to dobro obavljati.

Tko vas mijenja u vijećničkom mandatu?

Nismo još odlučili. To će učiniti uskoro Gradski odbor HDZ-a. Isto tako i moj mandat u županijskoj skupštini prepustit ću nekome od preostala dva kandidata iz Pakraca na listu za skupštinu Županije.

Kako ocjenjujete izlaznost?

Mani je ona u skladu s nekim očekivanjima, mada bih voljela da je ona uvijek veća. Žao mi je što građani ne uzimaju u većem broju učešće u demokratskom procesu kojim izabiremo gradonačelnika i članove vijeća koji predstavljaju nas građane. Unazad dvije i pol godine smo imali troje izbore. Nekima je to sigurno puno. No to je demokracija i pravo je građana da samo odluče hoće li koristiti tu mogućnost ili neće.

Za razliku od prošlih 15 mjeseci dok ste bili obnašateljica dužnosti gradonačelnice sada imate svoj mandat. Spremate li neke kadrovske, metodološke i druge promjene u načinu rada?

Točno je da sam u tih 15 mjeseci obnašala dužnost na način da sam lanjski proračun provodila onako kako je ga je zamislio Davor Huška, kao i njegove projekte. Naprosto htjela sam završiti one zadatke koji je on pred sebe postavio jer sam mislila da je to koketno. U ovom mandatu ću nastaviti raditi kao i do sada, ali će biti promjena sa stvarima s kojima nisam bila zadovoljna. Na primjer morat ćemo presložiti gradsku upravu u dijelu gdje nemamo dovoljno ljudi, a to su rad na pripremi projekata. Neću to učiniti sama, na tome će surađivati pročelnik i voditelji odsjeka.