- PIŠE: Pakrački List
- 1142
Završen je ovogodišnji ciklus godišnjih skupština u 215 vatrogasnih društava ovog kraja kao i na razini Vatrogasne zajednice Pakrac-Lipik i Županije. Neke od njih su bile izvještajne, neke izborne. U ovom drugom dijelu napredovao je Ilija Turković mlađi, koji je ponovo izabran za zapovjednika DVD Pakrac, ali je postao i zapovjednik Vatrogasne zajednice Pakrac-Lipik te pomoćnik zapovjednika Vatrogasne zajednice Županije. S njim razgovaramo o stanju u vatrogastvu na našem području s naglaskom na njegovo društvo, DVD Pakrac koji se priprema iduće godine obilježiti 140 godina postojanja.
Prošle su ovoproljetne radne skupštine vatrogasnih društava i zajednica, kako na lokalnoj razini tako i na županijskoj. Bili ste prisutni na mnogim od njih. Što se na njima moglo čuti o problemima i uspješnostima lokalnog vatrogastva?
Točno je da je razdoblje skupština iza nas. Čuli smo na njima izvješća o prošlogodišnjem radu i financiranju, kao i ovogodišnje planove. Neka od društava i zajednica su dobila stare ili nove čelnike. Manje više sve je to uobičajeno i očekivano što je dobro jer znači da se nigdje nisu pojavili veći problemi. Osobno me veseli da su sva društva fokusirana na rad s djecom i mladeži što je jamstvo nastavka uspješne tradicije vatrogastva na ovom području koje će iduće godine kroz obljetnicu DVD Pakrac obilježiti 140 godina postojanja.
Što se tiče požarne situacije, najviše intervencija kako protupožarnih, tako i onih koje mi nazivamo tehničkim su po običaju imala stožerna društva; DVD-ovi Lipik i Pakrac. Financijski se Pakrac pomalo razlikuje od Lipika, ali smo sretni što u Pakracu imamo servis vatrogasnih aparata. Da ga nemamo, ne bismo mogli ništa jer su financijska sredstva iz proračuna dva grada nedostatna za sve troškove koje se kroz godinu pojavljuju, naročito u stožernim društvima koja imaju i najviše vatrogasaca i najviše tehnike, ali time i najviše troškova.
Koliko ima dobrovoljnih vatrogasaca na području Pakraca i Lipika?
Za intervencije obučeno 500 vatrogasaca
Naših 15 DVD-ova na području Pakraca i Lipika ima ukupno oko osamsto članova, no kada iz tog broja isključimo podupiruće članove, djecu i mladež te ostale, raspolažemo s oko petsto operativnih članova. Taj broj naglašavam jer samo operativni članovi su osposobljeni za gašenje požara i sve druge izlaske na terene i kod intervencija se oslanjamo na njih.
U Lipiku su dvojica profesionalnih vatrogasca, a u Pakracu imamo petoricu te četvero zaposlenika u DVD Pakrac i jednog u Vatrogasnoj zajednici. Velika je to snaga, dokazali smo to u nekoliko kritičnih situacija poput velikog požara u Studencu, poplave 2014. godine, suše 2012. godine i drugih elementarnih nepogoda koje se posljednjih godina javljaju gotovo redovito.
U kakvom su stanju vatrogasni objekti?
Vatrogasni dom u Pakracu je sagrađen prije 40 godina, to je vidljivo i po njegovim nedostacima. Najveći je problem u limenom krovu i brojnim limenim i staklenim površinama od kojih su sagrađeni zidovi spremišta što uzrokuje velike probleme u grijanju. Pored toga mi njega i danas grijemo na poprilično primitivan način, na drveni ogrjev uz pomoć takozvane bubnjare. Okolni vatrogasni domovi, kada je u pitanju Grad Pakrac, su sređeniji: u Badljevini je pred nekoliko godina otvoren posve novi dom, u Donjoj Obriježi i Velikom Banovcu su zidani objekti, također nakon rata obnavljani u više navrata. Mislim da je vrijeme da se počne ulagati u središnje društvo, u naš dom, kako bi ga doveli u skladu s modernim potrebama i trendovima kao što je energetska učinkovitost. Adaptacija je moguća, a projektanti su ti koji bi trebali reći kako to učiniti.
Nije sporno da je dom na odličnoj lokaciji. Nalazimo se na rubu središta grada pa smo time dostupni za naše vatrogasce u slučajevima hitnosti što nije nebitno jer mnogi članovi Društva nemaju automobil i da se nalazimo, primjerice u poduzetničkoj zoni, trebalo bi im puno vremena za stići na poziv sirenom. Isto tako zahvaljujući ovoj lokaciji u središtu grada brže smo na mjestu intervencije. Sve to govorim kako bi pojasnio, da netko krivo ne shvati, da se ne zalažem za izgradnju novog vatrogasnog doma, nego za nužnu sanaciju postojećeg objekta kojim bi se on uskladio sa suvremenim ekološkim i energetskim standardima, ali i našim objektivnim potrebama da se vozila i oprema nalaze u grijanom prostoru i da na njihovom održavanju cijele godine radimo u normalnim uvjetima.
Koliko je članova u DVD Pakrac osposobljeno za protupožarne intervencije?
Od 128 članova, 30 ih je operativno spremno, obučeno i zadovoljava sve zakonske standarde. Imaju minimalno zvanje vatrogasca, polažu ga u našoj zajednici gdje odrađuju i potrebnu obuku u trajanju dva tjedna te šest mjeseci obveznog stažiranja kada je budući vatrogasac prisutan u Društvu, ali ne sudjeluje u protupožarnim intervencijama. To je osnova za početak rada. Usto je obvezan i liječnički pregled čije troškove snosi društvo iz kojeg vatrogasac potječe, a vatrogasni tečaj je besplatan.
Postoji škola za vatrogasce, odnosno mogućnost prekvalifikacije, time se postiže puno više. Vatrogasac dobrovoljac ne može znati isto koliko i onaj koji se za taj posao školovao. Razlika je velika, a tako se raspoređuju i činovi u vatrogastvu – od vatrogasca do najvišeg čina, viši vatrogasni časnik prve klase, do kojeg se dolazi po završetku fakulteta.
Kakvu strukturu činova ima DVD Pakrac?
Struktura je raznolika. Imamo vatrogasca koji je u ovom poslu 20 godina i ne želi napredovati, a s druge strane imamo vatrogasce koji se trude i napreduju na redovnim godišnjim specijalizacijama i interes je dobar tako da imamo solidno posloženu hijerarhiju vatrogasnih činova. Primjer su toga i dvije vatrogasne časnice, dakle žene, što nije česti slučaj u vatrogastvu.
Naravno da za uključivanja u sustav dobrovoljnog vatrogasnog društva, što kazuje i sam naziv, nema privilegija niti benificija. To je jedan vid dobre volje koji se bazira na humanosti i želji da se nekome pomogne.
Lani ste imali 11 protupožarnih intervencija od kojih nijedna nije bila veća. Kako to ocjenjujete?
Dvije osobe smrtno stradale
Točno je da smo imali samo 11 protupožarnih intervencija što je odlična statistika za koju je uvelike zaslužan i preventivan rad vatrogasaca. Lani je bilo malo požara, ali nažalost smo imali dvije smrtno stradale osobe u Pakracu, što nismo imali puno godina unazad tako da prošlu godinu, sami mi vatrogasci, ocjenjujemo kao izuzetno tešku. Uvijek kažem da bih dao sto požarnih intervencija za jednu bez unesrećene osobe. I nakon požara sve se može vratiti i obnoviti osim ljudskog života. Stoga, tko se stavi u našu kožu, tko proba ovaj posao, ili će ga zavoljeti ili neće, ali zasigurno neće ružno pričati o nama.
Naplaćujete li vi svoje izlaske na protupožarne intervencije?
Izlasci na teren se ne naplaćuju, besplatni su, na nama je da dođemo, odradimo svoj posao, spriječimo ili umanjimo štetu. Drugi su zaduženi za to da utvrđuju uzrok požara i procjenjuju eventualnu nečiju krivicu i odgovornost.
Osim osnovne obuke, imate i specijalističke. Postoje li, u relaciji s tim, i specijalističke intervencije?
Svaki vatrogasac bi trebao za nešto biti obučen. Od 30 operativnih vatrogasaca koje imamo, 15 ih je sa svim specijalizacijama – bolničari, rad s hidrauličkim alatom, rad s motornim pilama, strojari, rukovođenje vozilima i ljestvama.
Prošle ste godine imali i 59 tehničkih intervencija, možete li objasniti što to podrazumijeva?
U tehničke intervencije se ubraja otvaranje stanova, poplave, uklanjanje drveća, različite tehničke intervencije prilikom automobilskih nesreća, izvlačenje i spašavanje životinja iz bunara, dakle sve ono što nije vezano za požar a zahtjeva našu pomoć ili nazočnost.
Tko uključuje vatrogasne sirene i tko uopće odlučuje o njihovom paljenju?
Sirenu uključuju iz požeškog centra 112 pošto mi na lokalnoj razini nemamo dvadesetčetverosatno dežurstvo.
Postoji li dežurni vatrogasac u domu? Što on radi kada nema intervencija?
Dežurstva od 7 do 22 sata
U Pakracu se radi od 7 do 22 sata preko tjedna, poslije toga ja kao zapovjednik DVD-a primam pozive na svoj mobitel. Vikendom se radi od 7 do 19 sati. Do 2009. godine smo imali dežurstvo od 0 do 24 sata, ali smo ga skratili zbog financijskih sredstava. Ta se promjena poprilično osjeti kod hitnih intervencija. Najveći je problem gubitak vremena. Nakon uključivanja sirena vatrogasci se trebaju okupiti u domu. Za to vrijeme dežurni vatrogasac je upalio kamione, istjerao ih iz garaže i na taj način uštedio nekoliko minuta do polaska na intervenciju, a minute su presudne. Kad nema intervencija, dežurni vatrogasac održava dom, vozila, opremu. Sada se kosi okoliš oko doma. Zimi loži vatra. Posla u domu i na opremi uvijek ima.
Kako stojimo s vozilima u DVD-u, a kako u širem okruženju?
Odlično s vozilima zahvaljujući donacijama
DVD Pakrac s vozilima stoji vrlo dobro. I za tehničke i za požarne i svake druge intervencije. Imamo šest kamiona za intervenciju, u to ne računam zapovjedno vozilo i kombi vozilo za prijevoz ljudi. DVD Lipik je opremljen tehničkim vozilom, navalnim vozilom. Centralna društva su opremljena vozilima dosta dobro. Većina vozila je donirana, što možemo zahvaliti Tirolu i gospodinu Logaru.
Koliko imate cisterni i osim na požarima gdje ih još koristite?
Cisterne su dvije, obje osposobljene za prijevoz pitke vode i tako će biti i ubuduće. To je posljedica toga što u niti jednoj cisterni nikada nije ubacivana voda iz Pakre, ili neka druga, osim iz gradskog vodovoda. Neupućenim se to čini nepotrebno. No u vrijeme iznimne suše 2012. godine mi smo veliki dio ljeta dnevno s te dvije cisterne razvozili vodu po kritičnim mjestima od 7 ujutro do 23 sata. Koliko bi tek taj posao trajao da smo imali samo jednu cisternu? Potreba za dovozom pitke vode postoji i izvan tih sušnih razdoblja, naročito na područjima gdje nema gradskog vodovoda. To su najčešće sela gdje se ljudi bave stočarstvom pa vodu dovozimo za životinje, a to je učestalije kako vrijeme postaje sve toplije. Cijena ovisi o udaljenosti na koju prevozimo, a količina po jednom prijevozu je 7.000 litara vode. Inače, u vrijeme suša, ta aktivnost je koordinirana, nekada s Komunalcem, a sada s tvrtkom Vode Lipik i tu suradnju ocjenjujem dobrom.
Govorili smo o vozilima. No, što je s osobnom opremom vatrogasaca?
Stanje s osobnom zaštitnom opremom se poprilično popravila, kao i kod ostale opreme, značajno i zbog donatorstva iz Tirola i gospodina Logara. Da bi se jednog vatrogasca adekvatno obuklo i opremilo potrebno je 10.000 kuna. To podrazumijeva zaštitne čizme, rukavice, potkape, zaštitne hlače, jakne, kacige, sve prilagođeno protupožarnom djelovanju. Mi imamo 25 kompleta, od čizama do kacige, i hvala Bogu da je onim mehaničarskim odijelima što smo nekada koristili došao kraj. Oprema bi se trebala mijenjati ili bar atestirati, svakih 5 godina, a to je skupo. Mislim da svako društvo s našeg područja može propisno za intervencije odjenuti desetero ljudi.
Ima li kod nas slučajeva da na intervenciju treba ići više od 10 vatrogasaca?
Sjetimo li se onog razdoblja iz 2012. godine kada je uslijed visokih temperatura bilo dnevno po tri do četiri požara što izmori ljude, ta potreba svakako postoji. Odjeljenje od 10 osoba je dovoljno i ako se dogodi veći požar u pomoć prilaze sva okolna vatrogasna društva. Kod nas je prosjek po protupožarnoj intervenciji od petnaestak ljudi koji odlaze na intervenciju.
Kako gasite vatru na otvorenom na terenu do kojega je teško ili nemoguće doći cisternom?
Treba nositi naprtnjače, odnosno vatrogasne naprave težine 25 kg na leđima i za takav je posao potreban veći broj ljudi. Dodatni je problem što kod nas u šumama i takvim terenima postoji još uvijek opasnost od mina. Ako požar zahvaća takvo minsko sumnjivo područje, tamo se ne ulazi nego pustimo da požar ide svojim prirodnim putem dok ne dođe do toga da možemo prići i sanirati požarište.
Zadnjih godina, konkretno 2014. godine, vatrogasce u ovom kraju najviše pamtimo po intervencijama u vrijeme poplave. Da li ste za to osposobljeni i opremljeni?
Opremljeni i za poplave
U tom razdoblju kada su bile aktualne poplave, nismo ni bili obučeni niti imali adekvatnu opremu za rad nego smo improvizirali. Tada smo uočili koje su nam slabosti i sada smo dobro opremljeni s vrećama, pijeskom i drugim potrebnim sredstvima za rad. Od tada uvijek u domu na raspolaganju imamo sedam kubika pijeska i 5000 vreća za punjenje. Dobili smo i automat za punjenje vreća pijeskom i općenito nakon tog iskustva sada smo puno opremljeniji i osposobljeniji nego što smo tada bili i sigurno je da danas više ne bismo bili danima mokri kao tada. Potreba, naravno, za boljom opremom uvijek ima. Prvenstveno bi trebalo češće mijenjati dotrajalu i zastarjelu opremu.
Dosta se spominje rad s mladima. Što taj rad podrazumijeva?
To su naši mladi članovi, djeca od 6 do 12 godina kojima je zanimljivo igrati se vodom i vježbati na našem igralištu. Učimo ih osnovama vatrogastva. Takve djece je u Pakracu dvadesetak. Svjesni smo da mi kod djece ne možemo izazvati toliko interesa koliko to može primjerice nogomet ili rukomet i stoga smo s tim brojem zadovoljni. Nitko ne može pristupiti društvu bez suglasnosti i pratnje roditelja. Postoji i skupina od 12 do 16 godina koji provode zahtjevniju vježbu, primjerice uče vezati vezove. Njima je malo teže, ali nadamo se da će od 10 mladih barem troje ostati i postati vatrogasci i taj rezultat je jako dobar.
Idete li još uvijek ljeti u priobalje na ispomoć?
Od 2012. godine DVD Pakrac ne sudjeluje u radu na dislokacijama, država je počela smanjivati broj mjesta na kojima se dežura tako da ni mi više ne idemo. Davali smo nekada vozilo i dva vozača što je u to vrijeme za naše Društvo bilo puno jer smo i sami imali malo, tada tek tri vozača cisterni u odnosu na današnjih osam.
Podliježete li nekoj inspekciji?
Podliježemo inspekciji Državne uprave za zaštitu i spašavanje koja dolazi u stožerna društva svake dvije godine i pregledavaju kompletnu dokumentaciju o zakonskoj osposobljenosti vatrogasaca, tehničkoj kvaliteti i ispravnosti vozila i opremu kojom raspolažemo. Naravno da ne mogu govoriti godinama unazad, ali otkada je zapovijedam Društvom, nikada nismo dobili opomenu ili ozbiljniju primjedbu, a uočene manje nepravilnosti rješavamo odmah.
Idete li na natjecanja?
Izlazimo na natjecanja, no mi smo se, u dogovoru s operativnim članovima, bazirali na našu prvenstvenu zadaću - zaštitu ljudi i imovine. Provodimo vježbe svake srijede i tu nam uskaču naši obrtnici auto struke koji nam daruju otpisana vozila pomoću kojih se uvježbavamo za tehničke intervencije.
Koja društva mogu očekivati pomoć od vatrogasaca? S kim najčešće surađujete? Postoji li konkurencija s drugim DVD-ovima?
Surađujemo sa svima, spremni smo svakom društvu izaći ususret. Sudjelujemo na svim manifestacijama u našem gradu, u svim oblicima kojima možemo doprinijeti. Ukoliko netko treba našu pomoć, neka se slobodno obrati u DVD Pakrac, tu smo na raspolaganju.
Što bih ste htjeli reći za kraj ovog razgovora?
Mi 22. lipnja na gradskom stadionu imamo natjecanje pomlatka i mladeži pa bih želio pozvati roditelje, djecu i sve zainteresirane da tom prigodom dođu vidjeti kako je to biti mladi vatrogasac. Nakon tog iskustva možda netko poželi postati vatrogasac i dio društva koje će iduće godine proslaviti 140 godina postojanja čime smo jedno do starijih društava, ne samo u regiji, nego i u cijeloj Hrvatskoj.
- PIŠE: Pakrački List
- 1244
Program „Multipaka“ otvoren je sinoć u Gradskoj knjižnici Pakrac projekcijom dokumentarnog filma „Tko bi rekao: fantazije umreženog svijeta“, za „Oscara“ norminiranog dokumentarista i proslavljenog njemačkog redatelja, Wernera Herzoga.
Herzog prikazuje virtualni svijet od njegovih početaka do krajnjih dosega, a digitalni krajolik istražuje jednako znatiželjno i maštovito kao što je dočarao raznolike zemaljske destinacije, od Amazone do Sahare, od Južnog pola do australskih divljina. Gledatelja vodi na putovanje kroz niz provokativnih razgovora koji otkrivaju kako je svijet interneta promijenio cjelokupno funkcioniranje stvarnog svijeta; poslovni svijet, obrazovanje, putovanja u svemir, zdravstvo, kao i samu srž naših privatnih odnosa.
Večeras je na rasporedu projekcija dokumentarnog filma Laure Nix, „The Yes Men: Pobuna!“ kojega možete pogledati u pakračkoj knjižnici od 20 sati. Film govori o klimatskim promjenama, pohlepi korporacija te, najvažnije, aktivistima koji prenose optimističnu poruku o običnim ljudima koji pobjeđuju paralizu i vraćaju svijet pod svoje okrilje.
- PIŠE: Pakrački List
- 851
Projekcijom dokumentarnog filma „Tko bi rekao: fantazije umreženog svijeta“, redatelja Wernera Herzoga, danas započinje najveća regionalna multimedijalna izložba „Multipak“ koja tijekom ovog tjedna, zaključno s 10. lipnja, donosi zanimljivosti te „posljednju modu“ i tehnološke inovacije s područja multimedije. Projekciju dokumentarca možete pogledati večeras od 20 sati u Gradskoj knjižnici Pakrac.
U tijeku su završne pripreme u dvorištu kurije Janković u kojemu će ovoga petka, 9. lipnja, biti upriličeno svečano otvorenje HI-FI izložbe u 12 sati, a istu će posjetitelji moći razgledati taj dan do 19 sati te sutradan, u subotu 10. lipnja, od 10 do 19 sati. Vrijedne ruke zaposlenica pakračkog muzeja, knjižnice i glazbene škole te članova Udruge „Latica“, ovog su dopodneva uređivali okoliš kurije, plijevili travu, poravnavali staze, čistili zelenu površinu kako bi sve bilo spremno za događaje koji nam predstoje. Osim izložbe, u dvorištu kompleksa Janković održat će se i događaj „Dobro dvorište“ u sklopu kojega je predviđeno druženje uz dobru glazbu i muzikoterapiju, radionice, geocaching (potraga za blagom pomoću GPS uređaja) i Multigrah. U „Dobro dvoriše“ možete ući 10. lipnja od 10 do 21 sat.
- PIŠE: Pakrački List
- 825
Treću godinu u nizu članovi udruge Društvo prijatelja Hajduka Pakrac – Lipik organiziraju humanitarni malonogometni turnir koji će biti održan 11. lipnja (nedjelja) na igralištu kod stare gimnazije. Podsjećamo, turnir svake godine ima humanitarni karakter pa je u svom premijernom izdanju sav prihod bio uplaćen za pomoć Dori Perčin, drugu godinu organizator je sredstva namijenio članovima dvije obitelji s područja Pakraca, dok će ove godine sav prikupljen novac biti uplaćen 19-godišnjem Tomislavu Manđušiću koji boluje od cerebralne paralize. Ulaznica za cjelodnevni turnir je 10 kuna za koje ćete moći uživati u cjelodnevnom razigravanju desetak ekipa s područja Pakraca, Lipika i Daruvra koliko ih organizator očekuje na ovogodišnjem izdanju turnira. Nagrade su skromne, kako i priliči humanitarnom turniru pa uz pehare i pojedinačne nagrade pobjedniku ide 1500, drugoplasiranom 800, a trećem 600 kuna. Turnir počinje u 10,30 sati, a finalna utakmica se očekuje oko 20 sati.
- PIŠE: Pakrački List
- 2502
Davno izgleda, ali…pomalo maglovita sjećanja vraćaju u sredinu osamdesetih godina prošlog stoljeća odakle kratki fleševi prikazuju grupu dječaka koji besciljno i pomalo dosadno lutaju ondašnjom Ulicom XII. proleterske brigade, današnjom Ulicom Matice hrvatske. Izdvaja se tek plavokosi, tad već momak od svojih petnaestak godina, izrazito plavih kovrčavih uvojaka montiranih u modernu frizuru tog doba – Viktor Vidović. Danas ugledni primarijus neurolog, u lipičkoj Bolnici, tad je bio tek srednjoškolac, sin svima dobro znane dr. Jasne Vidović, specijalistice školske medicine, zaposlene u bivšem Domu zdravlja Pakrac smještenom u danas nepostojećem objektu odmah do općinske zgrade.
Frizuru je promijenio “ne svojom voljom“ - no srdačnost, smiješak i pristupačnost nije. Započinje uz neizostavnu cigaretu - vjerojatno jedini porok u životu - no oblačak plavkastog dima savršeno pristaje uz polusatno vraćanje filma u rano djetinjstvo…
„Dobro društvo, puno djece, dobra atmosfera… Da, to su bili rani dani koje sam provodio većinom u svojoj ulici pod stanom u stambenoj zgradi, odmah do vrtića, s vršnjacima i prijateljima Davorom Konjevodom, Damirom Kozmarom, Sinišom Vujićem, Deanom Nezićem, Predragom Culićem i ostalima. Pamtim lijepe dane. Vratim li se u one tinejdžerske, budim uspomene i na prve posjete pakračkim kafićima od kojih sam, u konkurenciji Suzane, La bambe, Jedinice, R-a i Papige ipak preferirao ovu posljednju - Dražovu „butigu“ pored Pakre. Ne zaboravljam i toplu obiteljsku atmosferu s mamom Jasnom, sestrom Mirnom i Stjepanom Šircem – Stipom, s kojim je mama bila u čvrstoj emotivnoj vezi. Jako nas je volio, kao i mi njega. Danas ga, na žalost, više nema, no obitelj mi je bogata pa osim sestre imam i polusestru Augustinu i polubrata Krešimira iz tatinog braka s dr. Tomislavom Vidović“, s nekoliko rečenica sjećanja na djetinjstvo i poznatu pakračku obitelj Vidović, Viktor započinje i svoju priču, a za one koji ne znaju ili se ne sjećaju želi napomenuti da su mu otac Krešimir i njegova supruga Tomislava za ratnih dana do posljednjeg trenutka bili zaposlenici pakračke bolnice - on internista, a ona psihijatar. Aktivni su bili, kaže, i u nadaleko poznatoj i priznatoj evakuaciji bolesnika. Majka Jasna je rat dočekala u Domu zdravlja Pakrac gdje je radila dvadeset godina. Nakon što je za ratnih dana Dom razoren, službovala je u hitnoj službi pakračke bolnice sve do evakuacije i konačnog odlaska u Kutinu gdje počinje raditi u Ambulanti za branitelje i policiju osnovanu posebnim ukazom Ministarstva zdravstva.
Njegov pakrački pedigre ide otprilike ovako. Rođen je u Zagrebu 1970. godine, a u Pakrac dolazi prije prvog rođendana kad zajedno s majkom Jasnom dolazi živjeti kod oca Krešimira, tada već liječnika internista u pakračkom medicinskom centru. Vrtić i osnovnu školu odradio je u Pakracu kao i prva dva razreda srednje pedagoške škole u Pakracu. „Kako dolazim iz obitelji medicinara, samo po sebi se podrazumijevalo da će mi životni put biti vezan uz medicinu. No, oslobođen bilo kakvih pritisaka s roditeljske strane, medicina mi se svidjela i polako sam stvorio jasnu viziju što i kako dalje, međutim…“ Zbog tadašnjih zakonskih ograničenja iz 
Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje Pakrac nije mogao upisati medicinski fakultet što je bio razlog da se u drugom razredu ispiše iz pakračkog srednjoškolskog centra i 1986. godine odseli u Zagreb kod djeda i bake te dovrši srednjoškolsku naobrazbu u tamošnjem COUO u kulturi. „Bilo mi je teško otići iz Pakraca, no to je bila viša sila. Otišao sam s idejom da se jednom vratim.“ Nakon mature upisuje željenu medicinu, diplomira 1996. godine i kao mladi liječnik zapošljava se u Neuropsihijatrijskoj bolnici u Popovači. „U to vrijeme liječnika je za razliku od danas bilo puno. Gotovo sva mjesta su bila popunjena i ovo se ispostavilo kao dobro rješenje.“, kaže i dodaje da mu se dobro učinilo još boljim, jer je Popovača na pola puta između njegove dvije životne adrese – one zagrebačke i pakračke za koju je ostao čvrsto vezan. U Popovači 1996. godine započinje sa stažiranjem koje traje dvije godine, nakon toga počinje sekundarijat - liječnik je koji čeka natječaj za specijalizaciju iz neurologije koju dobiva ubrzo te ju upisuje i završava u Zagrebu.
Kod pakračkih branitelja nema glumaca
U Popovači je, prirodom posla, imao priliku susresti mnogo Pakračana koji su se liječili od PTSP. S našim sugrađanima neugodnih iskustava nije imao i tvrdi da su svi ljudi koji su tamo došli vrijedni svakog trenutka njegovog vremena. „Iako je percepcija javnosti ponekad okrutna, odgovorno mogu tvrditi da u Pakracu i Lipiku nema ljudi koji su pokušali „ishoditi“ dijagnozu „siguran sam da nema onog tko je okusio rat, a da nema simptome PTSP-a. Dapače, mogu posvjedočiti upravo obrnutoj situaciji gdje sam u svakondnevnoj komunikaciji kod dosta ljudi primijetio simptome bolesti, a da nikad nisu bili na pregledu niti zatražili pomoć.“
Danas je član liječničkog tima za psihosocijalnu pomoć Udruge oboljelih od PTSP-a Pakrac – Lipik, zajedno s dr. Maricom Topić.
On osobno nije ratovao, dug domovini odradio je kroz vojni rok 1997. godine u Požegi, ali i uz humanitarno djelovanje. Sredinom 90-ih godina, nakon „Bljeska“ kad je bilo najpotrebnije, zajedno sa sestrom i majkom sudjelovao je u organizaciji humanitarnih akcija za pakračko područje koja je dolazila iz talijanskog Caritasa grada Latine. Smještene između Rima i Napulja, talijanske obitelji slale su određene potrepštine ratom ugroženim obiteljima u Pakracu. „Talijanski Caritas obilazio je sva krizna mjesta u svijetu, a naša pomoć bila je najviše oko prevođenja i organizacije smještaja. Sve to uz pomoć Tomislava Peternela, Andice Nožarić, Maje i Martine Klanac, bračnog para Cecić i ondašnjeg pakračkog velečasnog Mate Rukavine. To je bila kontinuirana pomoć koja je u Pakracu trajala pet godina.
Žlica u med
Kao neurolog je u Popovači odradio ukupno četrnaest godina, što obavezno kao stipendista, što regularno, a posrećilo mu se, kako kaže, 2011. godine…
Oslobodilo se radno mjesto, našao sam natječaj u novinama - baš za mjesto neurologa u Lipiku i objeručke ga prihvatio. U vrijeme kad mladi svih obrazovnih profila pomalo napuštaju Slavoniju, doktor Vidović je požurio u Lipik. Obzirom na deficit liječnika u Hrvatskoj, možemo li ovdje govoriti samo o nostalgiji ili je u pozadini povratka bila nekakva druga profesionalna ambicija?
„Možemo pričati o nostalgiji koja je itekako pomogla tomu da odaberem Lipik kao radno mjesto. Obzirom na poznatu situaciju s nedostatkom liječnika praktično sam mogao birati mjesto u Hrvatskoj gdje želim raditi. No, da ponovo biram opet bih odabrao Lipik. Znate, pala mi je „žlica u med“, došao sam raditi u svoj kraj i struku koju sam specijalizirao – neuromišićne bolesti. Ne znam što bih, kao liječnik, bolje mogao poželjeti, osim da ovdje dočekam mirovinu. Doista sam jako zadovoljan s ljudima i radnim okruženjem. Ne mogu ne izdvojiti moje suradnike sestre i fizioterapeute s kojima odlično surađujem kao prim. Časar Rovazdi, prim.dr.sci. Rendulić Slivar, dr. Topić, prim. Kramlom, dr. Gajšak, dr. Nježić i dr. Dumančić. Također i glavnu sestru bolnice Ljerku Pavković, Kseniju Ljevaković, Milanku Tutić, Mihaelu Karačić i Vanju Barčan. U svemu tome želim posebno napomenuti da imamo snažnu potporu ravnatelja Darka Kelemena, čiji rad i entuzijazam na obnovi ustanove i podizanju kvalitete zdravstvene zaštite izuzetno cijenim.
Kako funkcionira obitelj koja je trenutno u Zagrebu? Suprugu Tijanu iz S. Broda, danas zaposlenicu u Ministarstvu znanosti i obrazovanja upoznao je prije 15 godina u Zagrebu, a danas su sretni roditelji 12-godišnje Tene. Razdvojenost? „Moderan način. Vrlo dobro smo to riješili. Pošto imam dežurstva, nakupi se nešto slobodnih dana pa uračunamo li vikende dođemo do lijepe satnice zajedničkog vremena. Mislim da u usporedbi s kolegama iz Zagreba čak više vremena provodim s obitelji nego oni. Uglavnom stvar funkcionira, svi su zadovoljni. Razdvojenost više izgleda strašno nego što, ustvari, jest.“
Slobodnog vremena i nema previše. Onog što ima koristi za stručno usavršavanje i rad na sebi. Posebnog hobija osim medicine i nema. Nedavno je stekao stručnu titulu primarijusa koja je izuzetno zahtjevna. „Da. Najmanje deset godina specijalističkog staža, potom uvesti nove metode liječenja u svojoj ustanovi, što sam ja i učinio u Popovači, izvršavati edukaciju zdravstvenih djelatnika te napisati određen broj radova i to citiranih u međunarodnim časopisima i održati određen broj predavanja na međunarodnim skupovima kao prvi autor.“
Sa strane gledajući dvadeset i četiri sata dnevno izgledaju malo pa i ne čudi da ne dangubi i troši sate pred televizorom, kompjutorom ili na sport. Osim lagane rekreacije - voli zaplivati „bolna leđa, a i kalendar mi polako uvjetuju ovu odličnu, a meni i nužnu sportsku aktivnost.“
I onda nazad na daktilo -stolicu vidjeti internet novosti na području multiple skleroze i neuromišićnih bolesti. Profesionalna budućnost? Namjerava ostati u Bolnici Lipik i dalje biti dio stručnog tima koji radi na uspostavi Regionalnog centra za rehabilitaciju oboljelih od multiple skleroze, a namjerava održavati znanstvene tribine otvorenog tipa u Pakracu i Lipiku, da bi građanstvu približio područje neurologije u cilju prevencije te načine liječenja neuroloških bolesti. Napredovati može još samo kroz subspecijalizaciju na području neurologije kojom bi postao jedan od najstručnijih liječnika na području neurologije u Hrvatskoj.
Kako se čini, još dugo ćemo u Pakracu i Lipiku na raspolaganju imati Viktora - vrhunskog stručnjaka neurologa. Optimizmom kojim zrači na trenutak je zarazio i mene, uvjeravajući da Pakracu i Lipiku dolaze bolji dani. „Vidjet ćeš, uvjeren sam u to! I Pakrac i Lipik vode ljudi koji žele napredak i nesebično rade na njemu. Još par godina i bit ćemo gradić kakav zaslužujemo biti“ uvjerava onako dječački iskreno. I tko mu ne bi povjerovao, kad kao garancija strši odluka da život i karijeru nastavi graditi skupa s nama u tom Pakracu i tom Lipiku.
A nije da nije mogao birati…
- PIŠE: Pakrački List
- 805
PRIČA S NASLOVNE STRANE (IZBORI): Birači HDZ-a potvrdili svoju stalnost
Objavljujemo opširno rezultate lokalnih izbora za dužnosnike i vijećnike Pakraca, uspoređujemo ih s onima iz 2013. godine, analiziramo izlaznost, donosimo izjave izbornih pobjednika i gubitnika
INTERVJU: Sa zapovjednikom DVD Pakrac i Vatrogasne zajednica Pakrac-Lipik Ilijom Turkovićem mlađim razgovaramo o stanju vatrogastva na našem području, lanjskim požarima sa smrtnim slučejevima, školovanju vatrogasaca, protupoplavnim intervencijama
LJUDI I ŽIVOT: Pratimo živni put primarijusa dr. Vitu Vidovića, Pakračanina koji je ostao i radi kao liječnik u lipičkoj bolnici
ENERGETSKA OBNOVA: Za fasade Pakraca i Lipika dvadesetak milijuna kuna stiže iz Fonda, 15-tak se mora osigurati iz drugih izvora
GRADITELJSTVO: Nastavljeni radovi na smetlištu „Crkvište“ i nogostupima, najavljen dolazak cestara RUEŠEVINE: Uklonjeno i „zarazno“
MINISTARSTVO KULTURE: 350.000 kuna pakračkim projektima
NEZAPOSLENOST: U travnju se zaposlilo 80 osoba
KULTURA: Smotrom folklora počelo „Pakračko ljeto“ , MULTIPAK: U Pakracu od 5. do 10. lipnja UDRUGE: Skupština Delfina, Dan otvorenih vrata „slijepih“
NOGOMET: Hajduk u finiš bez igrača i ambicija, Dva „fenjera“ u županijskim ligama
PRILOG: U ovom broju „Ukor“, list učeničkog doma SŠ Pakrac
Sve to i još više pročitajte u NOVOM BROJU PAKRAČKOG LISTA kojeg možete kupiti već danas na sljedećim lokacijama:
MLIN I PEKARE (Hrvatskih velikana, Matije Gupca, Prekopakra), KTC, TO KRNDIJA.
U Lipiku naše novine možete kupiti u trgovinama MLIN I PEKARE (Slavonska ulica) i u trgovini AQUA.