- PIŠE: Pakrački List
- 1267
Od ponedjeljka 2. listopada u Prekopakri su na terenu geodeti tvrtke „Geodist“ iz Zagreba, jednog od izvođača radova nove katastarske izmjere katastarskih općina Pakrac i Prekopakra koja će se naredne dvije godine provoditi za nešto manje od 9000 katastarskih čestica. U nepunih deset dana izmjeru je odrađene oko 200 čestica rekao nam je Antonio Luketić, mag. ing. geodezije, voditelj terenskih radova u „Geodisku“. U tijeku su radovi u zapadnom dijelu Prekopakre, na potezu od ceste za Klisu prema zgradi škole i zapadnije.
Jedan od problema je, ističe Luketić, neodazivanje vlasnika na poziv da prisustvuju izmjeri. Pozive koje je odobrila Državan geodetska uprava upućuje sam izvođač radova sukladno svom planu izmjere. Pozivi su najprije upućivani poštom. No ispostavilo se je, kako su nam potvrdili sami mještani Prekopakre, da se događalo da dođu nakon što je zakazani termin već prošao. Sada ih raznose zaposlenici gradskog komunalnog poziva. Potvrdila nam je to i Marija Čar, voditeljica Odsjeka za graditeljstvo i komunalne poslove Grada Pakraca. No unatoč tome vlasnici se ne odazivaju, ili ne odrade pripremne radnje, a jedan od razloga je što ne čitaju dvostranični poziv (primjerak objavljujemo na dnu ovog teksta) na kojem su sve upute, čak i sa shematskim prikazom. Osnovno je pravilo da pozvana osoba treba prije izlaska stručne ekipe na teren kontaktirati susjede (međaše), obilježiti zajednički poznatu i prihvaćenu među, odnosno označiti eventualno sporne dijelove.
Na pozivu je otisnut i broj mobitela voditelja radova na koji građani mogu zatražiti dodatne informacije ili u slučaju neodgodivih obveza u zakazanom terminu dogovoriti novi.
Od M. Čar smo doznali da je bilo i slučajeva da su ljudi vidjevši službeni karakter i zaglavlje poziva odbijali primiti što je upravo njima na štetu jer je ovo prilika, ističe Čar, da ljudi bez ikakvih osobnih troškova razgraniče među, ucrtaju naknadno legalizirane objekte, olakšaju prijenos vlasništva i srede puno toga što je katastarski i gruntovno neriješeno na njihovim nekretninama. Stoga se vlasnici prema ovom poslu, koji će u konačnosti gradski proračun u naredne četiri godine koštati oko 4 milijuna, a Geodetsku državnu upravu 2,7 milijuna kuna., trebaju odnositi odgovorno.
Rezultat izmjere će biti podložan javnoj raspravi gdje će građani imati prilike za prigovor, a u konačnosti će morati u gruntovnici i katastru potpisati suglasnost na izmjeru granica njihovih nekretnina ili je osporiti što će izazivati dodatne troškove. Stoga je i jedan od ciljeva izmjere da se ti troškovi izbjegnu pa stoga iz gradske uprave i od strane izvođača se poziva vlasnike nekretnina na suradnju.
Na sadašnjem području Prekopakre nakon idućeg tjedna će biti privremeno radovi obustavljeni i nastavljeni 30. listopada. Tjedan dana ranije, 23. listopada drugi izvođač, „Geo grupa“ započet će izmjeri i na području katastarske općine Pakrac. Daljnji tijek i redoslijed bit će poznatiji nakon ponedjeljka kada će se sastati gradsko čelništvo s direktorima izvođača.
- PIŠE: Pakrački List
- 975
Dugotrajni ili stalni odlazak u Njemačku već najmanje pola godine je hit tema, kako u medijima tako i u brojnim razgovorima među ljudima. Bez obzira vodili se oni na službenim mjestima poput sjednice gradskog vijeća ili u kafiću, obiteljskom krugu, svi govore o tome. Kako tamo žive naši ljudi pokušali smo doznati u prepisci elektroničkom poštom s Alenom Rovazdijem. Smatrali smo ga idealnim sugovornikom s obzirom da je tamo otišao prije više od tri godine, ali je kasnije povukao cijelu obitelj: suprugu Vandu (rođenu Pejša), kćer Irmu (11 godina) i sina Vitu (sedam godina). Naravno, ovo su njegova iskustva što ne znači da svi koji su otišli, a čiji broj je nemoguće utvrditi, misle jednako i da su na jednak način doživjeli svoju novu životnu i radnu sredinu. Razumljivo je da su neka pitanja, previše osobna, ostala neodgovorena, ali intervju je u svakom slučaju jedno interesantno osobno iskustvo. „Čuvali“ smo se zaključaka i savjeta želeći vam pružiti samo informacije na osnovu kojih ćete vi sami zaključiti isplati li se…
Kada ste otišli u Njemačku i u koje mjesto točno?
U Njemačku sam došao u lipnju 2014. godine. Sigurno godinu dana prije toga sam se pripremao i internetom tražio posao i smještaj. Poznanika ili rodbine u Njemačkoj nismo imali niti ja, ni Vanda. Kako su sva ta nastojanja bila bezuspješna, na preporuku poznanice angažirao sam "agenta" za zapošljavanje. U najvećem broju slučajeva ti "agenti" su naše gore list koji duže ili kraće vrijeme borave u Njemačkoj, bolje znaju jezik i pretražuju oglase za posao u Njemačkoj te angažiraju naše ljude. Uz simboličnu naknadu od 600 eura! U tom poslu nema nikakve pravne zaštite. Konkretno, mene je "agent" prodao pod kuhara u jedan ogroman restoran s tisuću sjedećih mjesta u malom mjestu Waging am See blizu Salzburga. Došao sam na dogovoreno mjesto vjerujući kako ću u restoranu prati suđe, guliti krumpir i slične poslove za koje sam bio kvalificiran. Međutim, nakon 10 minutnog razgovora sa šefom kuhinje pri čemu je on govorio, a ja sam samo odgovarao: ..."Kein Problem," - što sam jedino znao od njemačkog jezika, obukli su me u bijelu, krasnu kuharsku odoru, kuharska kapa na glavu, doveo me u kuhinju, u ruke dao dnevni jelovnik i ostavio. Tada sam prvi put u životu vidio neke naprave. Uglavnom, trebalo mi je sedam minuta da dam otkaz. Nisam školovani kuhar i ne znam kuhati, bio je moj odgovor na pitanje "Warum?". Nekako su me ipak nagovorili da ostanem, nahranili i tu je započela moja kuharska karijera koja se nastavila u još nekoliko restorana u Münchenu i okolici. Moram napomenuti da sam prvi mjesec postao lakši za 16-ak kg dok sam sljedećih mjesec dana rada u tom restoranu izgubio još dodatnih šest. I onda sam počeo dolaziti sat ranije na posao...da se najedem.
Prije odlaska prosječan život
Što ste ti i supruga radili u Pakracu prije odlaska?
Supruga, koje je ima srednju ekonomsku struku, radila je kao prodavačica u trgovinama mješovitom robom, kladionici, Hrvatskim šumama. Ja sam elektromehničar i 13 godina sam radio u Lipik Glasu, prije i poslije tog posla kao ugostitelj. Živjeli smo u vlastitom stanu na Jugu prosječnim pakračkim životom i standardom.
Ima li neki konkretan motiv ili razlog vašeg odlaska iz Pakraca i Hrvatske?
Ono što me nagnalo da spakiram kofere i krenem u Njemačku je nemogućnost pronalaska stalnog zaposlenja, s normalnim radnim vremenom i primanjima dovoljnim za pristojan život moje obitelji. Zadnje dvije godine mog boravka u Hrvatskoj, konkretno u Pakracu, to je bila nemoguća misija.
Koliko si tada imao godina?
U Njemačku sam otišao u 40. godini života.
Da li ste otišli svi skupa ili postupno najprije ti pa supruga, pa djeca?
Krenuo sam sâm. Godinu dan poslije mene došla je supruga Vanda u posjetu, bolje reći u izvidnicu. Ostala je raditi to ljeto. Tada sam već pronašao stan i uvjeti za dolazak cijele obitelji bili su spremni. Krajem kolovoza 2015. dolazi do preseljenja ostatka obitelji u mjesto Maisach nadomak Münchena.
Jezik najveća prepreka i povlastica
Jesi li ikad prije konačnoga odlaska bio u Njemačkoj?
Nikada prije nisam bio u Njemačkoj. Moji najveći dometi bili su shopping izleti u Barcz, i Bosansku Gradišku. Nisam bio baš svjetski putnik.
Je li itko od vas govorio njemački jezik i kako je brzo išao napredak s jezikom?
Njemački jezik učio sam u osnovnoj školi tako da osnove, ali samo osnove, gramatike sam poznavao. Bez aktivnog korištenja jezika mogu reći da sam došao totalno nepripremljen. Jezik je najveća prepreka, ali i povlastica, za dobivanje boljih, kvalitetnijih i bolje plaćenih poslova. Ne mogu reći da sam tijekom tri godine boravka u Njemačkoj zadovoljan svojim jezičnim napretkom, ali sam zato presretan s kvalitetom govora njemačkog jezika Irme i Vite. Nakon dvije godine, Irma priča bavarskim dijalektom. Usporedbe radi, to je kao međimursko narječje kod nas.
Što točno radite u Njemačkoj, jeste li prijavljeni ili radite na crno, jeste li već mijenjali poslove, je li vam poslodavac njemačka tvrtka ili neki stranac? Je li moguće mijenjati poslove?
Pronaći posao zaista nije teško, štoviše, izrazito je lako. Vanda trenutno radi kao pomoć u kućama starijih osoba u lokalnoj firmi Nachbarschafthilfe i pohađa tečaj za njegovatelja kako bi mogla raditi na boljim pozicijama i biti bolje plaćena. Cijeli tečaj financira joj tvrtka za koju radi. Zaposlena je na nepuno radno vrijeme, jer mora moći balansirati između djece, njihove škole i vlastita posla. Satnica joj je oko 120 sati mjesečno. Ali zato postoji i dodatni posao, u Njemačkoj to zovu Nebenjob koji je potpuno legalan i popularan. Ja posljednju godinu radim kao monter kuhinja za renomiranu tvrtku Segmüller i subotom dodatno radim u Coca-Coli. Oboje smo prijavljeni, uredno plaćeni. Kako za glavne poslove, tako i za dodatne. Ne mogu reći da sam imao većih neugodnih iskustava s isplatom zarađenog. Meni je ovo u Njemačkoj u tri godine šesti ili sedmi posao. Dakle, kao što vidite, u Njemačkoj možete birati.
Kako se odnose u Njemačkoj poslodavci prema radniku, radite li intenzivnije nego u Hrvatskoj?
Poslodavci, kao i općenito Nijemci, korektno se odnose prema nama, ausländerima. Nisam imao većih neugodnosti. Osobno osjećam nekakav pritisak, ali to nije nametnuto od strane poslodavca već više kao pritisak potrebe za dokazivanjem. U tuđoj zemlji s nedovoljnim znanjem jezika moraš raditi više od domicilnih ljudi. To je normalno.
Koliko sati tjedno radite, obračunava li poslodavac prekovremene, rad nedjeljom, noću, praznikom?
Vanda uz redovnih 120 sati glavnog posla, radi dodatni posao, oko 45 sati uz još ponešto na crno. Meni je mjesečna satnica 200-230 sati plus dodatni posao, sve definirano ugovorom o radu se plaća.
Kolika je plaća neto, može li se zaraditi više?
Prosječna neto plaća u Njemackoj je po nekim statistikama 1400 eura. Razlike su velike. Puno toga ovisi jesi li samac ili imaš obitelj. Porezna klasa za samce na mjesečnoj razini odnese oko 200 eura. Uz dodatne poslove koji su do 450 eura mjesečno neoporezivi može se zaraditi više.
Stan od 170 kvadrata
Gdje stanujete i koliko plaćate najamninu, koliko režije?
Stanujemo u iznajmljenom stanu veličine 170 četvornih metara. Mjesečna stanarina iznosi 1100 eura. Smatram se sretnikom, jer stan te kvadrature košta mnogo više.
Koliko je u Njemačkoj potrebno mjesečno za hranu, sanitarije i sve ostalo?
Mjesečno za hranu četveročlana obitelj potroši 350-400 eura. No taj iznos može jako varirati, jer službena statistika kaže da se po osobi za hranu potroši oko 240 eura. Naravno da to podrazumijeva hranu u restoranima što Nijemcima nije strano i mogu si priuštiti. Mogli bismo i mi, ali trenutno smo orijentirati na neke druge stvari. Prvenstveno na djecu i sve što njima treba.
Jeste li kupili nešto vrednije od namještaja ili kućanskih aparata?
Stan smo iznajmili potpuno prazan. Na početku sam ga opremio prikupljanjem i kupovinom namještaja preko oglasnika. Vrlo je popularan E-bay. Ljudi poklanjaju, mijenjaju, prodaju namještaj, električne uredaje. Fascinantno je koliko možete opremiti stan po povljnoj cijeni ili besplatno, jer ljudi ovdje drugačije razmišljaju, češće mijenjaju namještaj pa tako imaju dosta viška. Kako smo s vremenom financijski stabilizirali, dio tog istog namještaja smo poklonili i kupili novi.
Što je u Njemačkoj skuplje, a što jeftinije u odnosu na Hrvatsku?
Iznenadila me je cijena kruha. Vekna od 650g košta 2,5 eura, ali je zato pivo jeftino! Pakovanje od šest politrenih piva košta 1,67 eura. To je oko 12 kn.
Može li se uz takve cijene i troškove života od plaća za sve vaše poslove uštedjeti?
Ukoliko oba supružnika rade puno radno vrijeme nije problem nešto staviti na stranu, a živjeti pristojnim, ispunjenim životom.
Hrane se kao i u Pakracu
Jedete li hranu kao u Pakracu ili ste promijenili prehrambene navike?
Vanda kuha isto kao i u Hrvatskoj. Do nekakve velike promjene u prehrani nije došlo.
Nosite li hranu i piće iz Hrvatske kada dođete u posjet Pakracu?
Obvezno se iz Hrvatske dovoze Podravka juhe, Čokolino, suhomesnati proizvodi, Cedevita...
Idu li djeca u školu (njemačku ili hrvatsku), da li su imali problema s adaptacijom i jezikom?
Od prvog dana dolaska, Irma pohađa redovnu njemačku školu. Morala je samo ponovo pohađati treći razred koji je u Hrvatskoj već bila završila. Vito je krenuo u prvi razred nedavno, a Irma je sada upisala peti razred Gimnazije u Gröbenzellu. Ona putuje S-bahnom (lokalni željeznicki prijevoz Münchena) 10-ak minuta do škole, dok Viti toliko treba pješice do svoje škole.
Što si morao kupiti djeci za školu, a što su djeca dobila?
Na početku školske godine dobili smo spisak opreme koju moramo kupiti djeci dok su udžbenici i radne bilježnice besplatne.
Koliko je djeci udaljena škola, a koliko vaša radna mjesta?
Vanda radi u mjestu gdje živimo i bližoj okolici dok ja do mog radnog mjesta putujem 35 km. Irma putuje S-bahnom (lokalni željeznicki prijevoz Münchena) 10-ak minuta do škole, dok Viti toliko treba pješice do svoje škole.
Govorite li kod kuće hrvatski ili njemački?
Kod kuće govorimo hrvatskim jezikom, ali se djeca ponekad malo „izgube“ u igri pa zašprehaju.
Gledate li hrvatsku ili njemačku televiziju, pratite li na portalima vijesti iz Hrvatske i Pakraca?
Ne znam ni imamo li televizor u stanu. Šalim se, ali iskreno, gledamo samo filmove i serije na internetu. Ponekad pratim vijesti na hrvatskim portalima.
Idu ju li djeca na kakve slobodne aktivnosti, primjerice treniraju li sport, kulturne sekcije i slično?
Vito trenira nogomet u lokalnom klubu SC Maisach i to se ne plaća.
Idete li vi na utakmice, u kino, izlaske u restorane i slično?
Jako rijetko idemo u restorane, ali smo se Vanda i ja nedavno počastili koncertom Robbie Williamsa, a djecu smo odveli u Legoland, bili su oduševljeni.
S kim se družite (Hrvatima, Nijemcima, drugim narodima, miješano)?
Ono malo slobodnog vremena što imamo, provodimo s djecom, a ponekad s jednom obitelji, poznanicima iz BiH i jednom rumunjskom obitelji.
Jeste li koristili liječničku ili zubarsku uslugu i plaća li se to?
Zdravstveno osiguranje plaća poslodavac, ali neki zahvati kod zubara ili lijekovi moraju se dodatno platiti.
Koliko si puta u tih godinu dana bio kod kuće, sâm ili s obitelji?
U Hrvatsku dolazimo dvaput godišnje, bili smo nedavno, djeca su ostala tri dodatna tjedna kod svojih baka i djeda, a mi smo se morali vratiti na posao.
Jesi li bio na ljetovanju u Hrvatskoj s obitelji?
Ove godine smo (napokon) svi zajedno bili na ljetovanju na Jadranu.
Što bi se moralo dogoditi u Njemačkoj, a što u Hrvatskoj i Pakracu da se vratiš?
U Njemačkoj...da poskupi pivo. Naravno, to je šala, ali se ničega boljega nisam mogao sjetiti. Za Hrvatsku sam siguran da se ništa neće promijeniti za moga života, samim time, isto vrijedi za Pakrac. Stoga, ne, nemam planova za povratak.
Što bi još htio istaknuti za kraj ovog razgovora, a da te nisam pitao?
U Njemačkoj su 24. ovog mjeseca bili izbori za Bundestag - njihov parlament. Ima predizbornih plakata, ali nema pečenih janjaca i volova. Nema euforije među narodom kao da će im to nešto promijeniti u životu, da im to ima životno značenje. Država je uređena, sustav funkcionira, ima posla, ljudi su zadovoljni, imaju mogućnosti. Ovdje biti političar nije na listi sto najpopularnijih zanimanja, jer je velika odgovornost, a financijski ti ne osigurava ostatak života, kao što je to kod nas. U Njemačkoj te cijene ako si dobar stolar, kvalitetan soboslikar, bravar. Ljudi se ovdje ne srame svojih zanimanja, ponose se svojim radom i plaćeni su za njega, isto tako i cijenjeni. Ne kite sa ecc., bacc, dopisnim fakultetskim titulama. Koliko i kako radiš toliko i vrijediš.
- PIŠE: Pakrački List
- 912
Zajednica Talijana Liberta, Vijeće talijanske nacionalne manjine Požeško-slavonske županije i Grada Pakraca te Udruga proizvođača talijanske konjske salame u subotu 14. listopada u Ploštinama domaćini su tradicionalne priredbe Jesen u našem kraju – običaji i tradicije – dani konjske salame. Okupljanje gostiju počinje oko 14 sati, a službeno otvorenje je predviđeno za 15 sati.
- PIŠE: Pakrački List
- 823
Udruga za očuvanje narodnih običaja „Lido“ organizator je tradicionalnog kolinja koje će u Dobrovcu biti održano u subotu 28. listopada, a u sklopu kolinja po prvi puta će organizirati i Čvarkijadu – natjecanje u pečenju čvaraka. Na Čvarkijadi mogu sudjelovati svi zainteresirani koji se do 18. listopada prijave u prostorijama Turističke zajednice u Lipiku ili na mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.. Broj članova u ekipi je neograničen, kotizacija za sudjelovanje je 100 kuna po ekipi, a organizator će sudionicima osigurati stol, drva za vatru i 15-ak kilograma slanine koja će biti podijeljena razmjerno broju sudionika.
Marijan Poletto, predsjednik „Lida“, ističe da će osnovno pravilo natjecanja biti pečenje čvaraka po starinski.
– To znači da neće biti dozvoljeno topiti mast i peći čvarke na plin i slično nego isključivo na drvima. Također, sav prihod sa Čvakrijade je namijenjen pomoći Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Dobrovac za kupovinu nove pumpe za vatrogasno vozilo, a koja je uništena ove godine na požaru u Bjelanovcu, ističe Poletto.
Kolinje u 9:30. Čvakrijada u 11 sati
Predviđeno okupljanje sudionika Čvakrijade je na igralištu u Dobrovcu u 11 sati, u 12 je planiran početak natjecanja, a proglašenje pobjednika očekuje se oko 15 sati. Tri najbolje ocijenjene ekipe osvojiti će nagrade i to u opremi.
Samo tradicionalno kolinje započinje oko 9:30 i trajati će cijeli dan, a zanimljivo je da će posjetitelji moći kupiti domaće i svježe meso i mesne proizvode. Tako će se čvarci, koje tog dana ispeče organizator, prodavati po cijeni od 30 kn/litra, kilogram mljevenog mesa će prodavati po 30 kuna, par kobasica po 15, a par krvavica po 10 kuna. Također, u prodaji će biti i domaća svinjska mast i to po cijeni od 10 kuna po staklenki.
Uz bogatu ugostiteljsku i gastronomsku ponudu, cijeli dan će za dobru atmosferu biti zaduženi tamburaši, a u večernjim satima će u grijanom šatoru posjetitelje zabavljati „Joks band“.
- PIŠE: Pakrački List
- 834
Do 9. pakračkog sajma „Slavonski banovac“ ostalo je još 10 –tak dana (21. listopad), a od 60-tak izložbeno-prodajnih mjesta koje je predvidio organizator Grad Pakrac do sada je rezervirano 33 za izlagače s područja Požeško-slavonske, Osječko-baranjske, Brodsko-posavske, Virovitičko-podravske, Bjelovarsko-bilogorske, Sisačko-moslavačke, Zagrebačke županije te Grada Zagreba. Ovakav interes Vladimir Gazić, stručna osoba iz Poduzetničkog centra Pakrac, suorganizatora Sajma, zadužena za prodaju štandova ocjenjuje vrlo dobrim jer je ranijih godina najveći broj izlagača s prijavom čekao zadnji tjedan. Zainteresirani za izlaganje/prodaju na pakračkom sajmu to mogu učiniti javljanjem u PCP ili putem prijavnice koju mogu „podići“ na internet stranicama Grada odnosno PCP-a. Cijena štanda je 62,50 kuna (uključivo s PDV). Do sada prijavljeni izlagači dolaze iz Zagreba, Siska, Dugog Sela, Novske, Kutine, Slavonskog Broda, Požege, Pakraca, Prekopakre, Badljevine, Garešnice, Daruvara, Lipika, Bizovca, Našica, Suhopolja, Bjelovara, Popovače i Siska. Prema dosadašnjim prijavama predmete koje će izlagati ili prodavati su pretežito ručni radovi: od ukrasnih predmeta od kamena, drva, krzna, suvenira i tradicijskih proizvoda od drveta, šivanih rukotvorina, vezova na platnu, proizvoda od slame, zlatovez, suveniri od stakla do vlastite proizvodnje anatomskih papuča, masivnog namještaja od punog drveta kao i pčelinji proizvodi (med, propolis, mješavine meda), kupinovo vino, sok od aronije, proizvodi od lavande. Novost je da su među izlagačima po prvi put prijavila turistička agencija iz Kutine s ponudom turističkih aranžmana te Pučko otvoreno učilište Novska. Među prijavljenima su i neki dugogodišnji poput OPG Jareš koji su, unatoč tome što su prisutni na tržnici svakog četvrtka, izlagali na svim dosadašnjim sajmovima. Štandovi će na sajmu biti postavljeni duž Ulice hrvatskih velikana (od „Manive“ do trga). Radit će od 10 pa do 20 sati.
- PIŠE: Pakrački List
- 1647
Migracijska kretanja stanovništva na lokalnoj razini unazad nekoliko godina sve su učestalija. Nažalost, njihov predznak uglavnom je loš – odvija se u pravcu iseljavanja. Za mnoge jedan od posljednjih razloga ostanka su nekretnine, odnosno posjedovanje kuće ili stana. Prosječnom Pakračaninu mlađe ili srednje dobi posjedovanje nekretnine u drugim krajevima Hrvatske, kamoli u inozemstvu gotovo je nezamislivo. Istražili smo što se u kontekstu tih migracijskih kretanja događa na lokalnom tržištu nekretnina.
Prvi zaključak jest da je ono izuzetno burno i dinamično, ali samo u jednom pravcu. Na tržištu je sve veća ponuda kuća i stanova, pri čemu je njihova cijena sve manja. Možda ne toliko u pogledu prve (isklične) cijene, ali u konačnosti prilikom realizacije kupoprodaje, dakle promjene vlasnika, ona je drastična. Na to nas upozoravaju vlasnici agencija za posredovanje u prodaji nekretnina, ali i prikupljeni statistički podaci.
Istu temu smo u našem Listu obrađivali prije malo više od dvije godine, odnosno u lipnju 2015. godine. U dvije tada aktualne lokalne (pakračke) agencije za prodaju nekretnina, uz konstataciju da se nekretnine na pakračkom i lipičkom području među najjeftinijim u Hrvatskoj, konstatirali smo da ponuda stambenih jedinica znatno prelazi potražnju pa su i tada mnoge pakračke i lipičke kuće bile u ponudi i po dvije godine. U međuvremenu, osim dojmom, stanje se pogoršalo i statistikom.
U lipnju 2015. godine u dvije agencije u ponudi je bilo 262 samostalna stojeća objekta, dakle ono što najčešće nazivamo obiteljske kuće, 32 stana, 15 objekata s oznakom vikendice te 37 građevinskih zemljišta. Analizom ponuda u istim agencijama na dan 25. rujna ove godine u ponudi je bilo 313 kuća (porast od 20 posto), 26 stanova (pad od 20 posto), 6 vikendica, 44 građevinska zemljišta, 9 seoskih imanja, 13 poslovnih prostora, 6 poljoprivrednih zemljišta te jedan turistički objekt. U međuvremenu na pakračko-lipičko tržište nekretnina značajno je zakoračila i treća agencija, iz Daruvara, koja je tog 25. rujna na internetu nudila dodatne 62 nekretnine, konkretno 54 kuće i 8 stanova. Pored toga, internetska stranica „Njuškalo“ je dodatno nudila mogućnost kupoprodaje na području Pakraca 70 kuća, 15 stanova, 8 poslovnih prostora i 6 zemljišta, odnosno u Lipiku 32 kuće, 9 stanova i 4 zemljišta.
Stalna sezonska rasprodaja
Kako se prodaja posredstvom agencije naplaćuje vlasnicima, kao i oglašavanje na „Njuškalu“, upućeni u to tržište tvrde da se samo u 10 posto, najviše u 20 indeksnih poena, ponude preklapaju. Uzimajući sve to u obzir krajem rujna na području Pakraca i Lipika oglašena je prodaja najmanje 350 kuća, 40-ak stanova i isto toliko ostalih nekretnina. Isto tako upućeni tvrde da je još na desetke nekretnina u „tihoj prodaji“, neoglašeno čekaju povoljnog kupca. Netko neupućen zaključio bi da je u tijeku „sezonska rasprodaja“. No nije na snazi nikakva vremenski ograničena rasprodaja. To je stanje koje traje godinama, kažu upućeni.
Kako to izgleda u praksi najbolje pokazuje kratka šetnja pakračkim ulicama što ujedno omogućuje „nevjernim Tomama“ da provjere istinitost tvrdnji iz ovog teksta. Za „štih probu“ uzeli smo bez nekog posebnog razloga tek četiri središnje gradske ulice u krugu od oko 2000 metara. Na 21 kući se „kočeperi“ više ili manje velika tabla koja upozorava namjernike da je „kuća na prodaju“: Ulice 30. svibnja četiri, Strossmayerova pet, Kalvarija sedam i Kralja Tomislava pet, pri čemu ostavljamo mogućnost da sve table nisam niti uočio. Opet, upućeni tvrde da je još najmanje desetak kuća u „tihoj“ prodaji samo što njihovi vlasnici to nisu u vidu table istaknuli, jer to ruši cijenu, a njima se ne žuri čekajući zainteresiranog kupca koji je spreman platiti bar dio njihovih očekivanja. Upravo u tom raskoraku u pogledu očekivane cijene prodavača i potencijalnih kupca je najveći problem na našem lokalnom tržištu nekretnina.
Tržište u Hrvatskoj se oporavlja, u Pakracu ne
Čitajući na internetu brojne tekstove na temu tržišta nekretnina zaključak je da se ono u Hrvatskoj, nakon globalne ekonomske recesije, pomalo oporavlja. Cijene nekretnina u siječnju 2017. godine pokazuju blagi oporavak u odnosu na isti mjesec 2016. godine. No u odnosu na 2011. godinu još je uvijek u zaostatku po količini prometa oko 6 posto. Ovo je dodatno poražavajuće, jer smo u tom vremenskom razdoblju ušli u EU, dakle liberalizirali smo, po pitanju stranaca, pravo na posjedovanje nekretnina. Drugi poražavajući podatak s interneta, kada su u pitanju nekretnine, jest činjenica da se u prvom mjesecu ponude (oglašene prodaje), prema analitičarima tog tržišta, proda 10 posto ponuđenih nekretnina i to uglavnom stanovi na atraktivnim lokacijama u priobalju i Zagrebu. Ostale nekretnine na kupca čekaju mjesecima, ako ne i godinama što se naravno odražava izrazito nepovoljno na njihovu cijenu, a nekretnine koje su u ponudi na našem lokalnom tržištu su upravo takve – većina njih je oglašena za prodaju godinama unatrag pa su u međuvremenu prodavači drastično smanjili, nerijetko prepolovili iskličnu cijenu od prvobitne zamisli pri čemu niti ona sada izražena na oglasu nije konačno niska. Potvrdili su nam to i Sanda Škondro i Miroslav Kolar, vlasnici pakračkih agencija za prodaju nekretnina, kao i njihova kolegica Daruvarčanka Goranka Garača koji su neočekivano otvoreno pristali na razgovor na tu temu.
Prodaja stanova solidno
Osnovni zaključak razgovora je da se stanovi u etažnim zgradama prodaju solidno, a kuće nikako. Dodatno pravilo je da uopće ne postoji potražnja za građevinskim zemljištem, ali i poslovnim prostorima, dok poljoprivredno zemljište, posebice ako je riječ o većim površinama ima više kupaca od ponude. Šumskog zemljišta pak uopće nema u ponudi jer se takvo zemljište prodaje i prije nego što prodavači stignu na prag agencije pa nismo uspjeli saznati niti polaznu cijenu takve nekretnine.
Stanovi, ako su manje površine (40-tak kvadrata) i niže katnosti (prvi ili drugi kat) prodaju se u roku koji se u hrvatskom prosjeku smatra normalnim, onih već spomenutih mjesec dana. Stoga je njihova ponuda vrlo mala. Cijena je već drugi problem. Daruvarčanka Garača, koja posluje na širem prostoru od pakračkog, kaže da stan jednake veličine, starosti, komunalne opremljenosti i općenito uređenosti koji u Pakracu proda za najčešće 400 eura po kvadratu, u Daruvaru proda za 780 eura. Ona pronalazi u trgovini stanovima veliku sličnost između Daruvara i Lipika: male stanove (jednosobne ili garsonijere u prizemlju ili prvom katu) kupuju kupci iz ostatka Hrvatske, uglavnom stariji bračni parovi koji Lipik i Daruvar intenzivno koriste za lječilišne potrebe. S te strane u njenoj agenciji, a potvrdili su nam to i pakrački agenti, je prisutan nedostatak u ponudi takvih stanova. S druge pak strane, kupci pakračkih stanova su najčešće stariji bračni parovi koji u poodmakloj dobi nemaju životne snage ili novaca više održavati svoje, najčešće prevelike obiteljske kuće, i od tih troškova se „spašavaju“ bijegom u stanove. Takve transakcije imaju obilježje čisto komercijalne, što ćemo kasnije kod analize trgovanja s kućama vidjeti da nije slučaj.
Sve to su nam potvrdili i vlasnici pakračkih agencija koja imaju ista iskustva. Tržište stanova u Pakracu, ali još više u Lipiku, za razliku od tržišta obiteljskih kuća, ponaša se kada je u pitanju prodaja kao i u ostatku Hrvatske – ima kupaca. Jedino su cijene manje nego u velikim gradovima i priobalju, ali približno jednake kao i u sličnim dijelovima Hrvatske (Vukovar, Petrinja, Gospić...). Problem su stanovi na trećim i četvrtim katovima, a pravilo je da kupci stanova nisu spremni za dodatna ulaganja, odnosno interes kupaca uvelike ovisi o spremnosti za useljenje istog časa bez dodatnih ulaganja i radova kao što je zamjena stolarije, pločica, podova, instalacija i slično. Kupci žele stan po približno 400 do 500 eura po četvornim metru odmah useljiv, što je bitna razlika u odnosu na tržište kućama.
Kuće se ne prodaju nego poklanjaju
U razgovoru s ovim stručnjacima koji su svakodnevno u tom poslu, kada je u piranju prodaja kuća zaključak je neminovan: kuće se ne prodaju nego poklanjaju. Stoga tržište nekretnina nema komercijalno obilježje nego socijalno. To se objašnjava činjenicom da se trguje isključivo unutar stanovnika istog grada, a kao kupci se pojavljuju mlade obitelji koje se osamostaljuju od roditelja pri čemu su u toj trgovini limitirani svojom kreditnom sposobnošću u bankama. Oni traže obiteljske kuće, najčešće na obodima središta Pakraca i Lipika koje će adaptirati i čija cijena se u startu kreće do 25 ili maksimalno 30.000 eura. Zašto baš do tog iznosa, trgovci nekretnina imaju vrlo konkretan i argumentiran odgovor: s dvije prosječne plaće od oko 4000 kuna, što za naše prilike baš i nije malo i često, njihova kreditna sposobnost u banci doseže upravo spomenuti iznose nakon čega slijedi višegodišnje mukotrpno dodatno ulaganje financijama i radom u adaptaciju ili dovršetak njene izgradnje uz najčešće 20-ogodišnje kreditno ropstvo u banci. Naravno iz ovog su izuzeti sretnici kojima su roditelji u mogućnosti to realizirati posezanjem za zalihama iz „kredenca“. Njihova je sreća da je ponuda takvih objekata na području Pakraca i Lipika već godinama ogromna i ne smanjuje se, nego se čak i povećava. To je posljedica prirodnog odumiranja vlasnika čija su djeca davnih dana napustila Pakrac bez želje za povratkom, ali i činjenici da sadašnja migracijska euforija prazni i ovo malo preostalih naseljenih kuća. Rezultat svega je, kaže Sandra Škondro, da njezina agencija već godinama ima prosječno realiziranu prodaju kuća po cijeni od 250 eura po četvornom metru bez obzira na veličinu i uređenost okućnice koja kupcima može biti dodatni motiv prilikom odluke o kupovini, ali ne utječe bitno na cijenu.
O prosječnoj cijeni kvadrata kuće je zapravo iluzorno govoriti jer na to utječe lokacija, stupanj dovršenosti, veličina, starost i cijeli niz drugih faktora, ali prije svega, iskustva su agencije, zainteresiranost kupca upravo za taj objekt, ali i volja prodavača da se nekretnina stvarno proda. Upravo ovo drugo je često prisutno u cijeni nekretnine jer nerijetko, ističu agencije, prodavači u cijenu ugrađuju svoju emocionalnu povezanost s objektom što kupac nije spreman platiti.
Naravno, niske cijene, što nitko ne dovodi u pitanju, su posljedica ogromne ponude pri čemu su neke kuće prisutne na portalima i godinama, a jedina promjena je u istaknutoj cijeni koja se smanjuje proporcionalno dužini prodaje. Stoga, upozoravaju iz agencija, neke kuće su u odnosnu na početnu cijenu očekivanja vlasnika već prepolovila, a niti istaknuta cijena nije konačna, odnosno za ozbiljnog kupca može biti i manja. U agenciji kod Sandre Škondro najskuplja kuća u Pakracu od oko 175 ponuđenih ima iskličnu cijenu od 120.000 eura pri čemu se radi o kuću u samom centru grada s dva lokala u prizemlju i velikim stanom na katu. Sljedeća po visini cijene je već na 80.000 eura. Pravilo je, ističe Škondro da su cijene kuća sve manje.
Kuće iz obnove
Pregledavajući internetske stranice uočljivo je u ponudi posebna kategorija, takozvane „kuće iz obnove“ i njihova ponuda je ogromna. Obično se radi o kućama u prigradskim naseljima (Kusonje, Kukunjevac) koje se nude, ali se ne prodaju za 10 do 15 tisuća eura. Miroslav Kolar kaže da je u posljednje vrijeme takva ponuda sve veća, a jedan od razloga je što mnogima upravo sada istječe zakonski rok od 10 godina od vremena njihove izgradnje u kojem se takve kuće nisu smjele prodavati. Drugi razlog je onaj pravi, zapravo životni; građene su za osobe (obitelji) koje nikada nisu niti imale namjeru vratiti se živjeti u ovome kraju. No interes za njima je veoma malen, dijelom i zbog toga jer je riječ o poludovršenim malim objektima u koje je potrebno puno ulagati, pri čemu najčešće nisu niti lokacijski atraktivni. Jednako tako, ističu u agencijama je i gotovo nikakav interes za seoskim imanjima. Izuzetak su, istječe Kolar, seoska imanja kroz koja protječe nekakav potok, koja se nalaze u posebno lijepom prirodnom okruženju. Za takvim imanjem tragaju obično imućni ljudi koji su spremni platiti svoj bijeg iz urbanih sredina u kojima sada žive. On osobno posredovao je u prodaji jednog takvog imanja na rubu Pakraca umirovljenom liječniku s Raba, a upravo je u potrazi za takvim imanjem za liječnika s Visa koji se sprema u mirovinu. No takvih prirodno povlaštenih imanja je sve manje, mada je potencijalnih takvih kupaca sve više. Sudeći po tom trendu, Pakrac postaje sve više destinacija koju naseljavaju umirovljenici kojima je to drugo (povremeno) mjesto prebivališta.
U ponudi kuća naročito su jeftine zakorovljene ruševine na selima koje se mogu kupiti već za nekoliko tisuća eura, ali za koje uslijed bogatstva ponude uređenijih objekata nitko ne pita. Stoga, ističe Kolar, u svojoj agenciji više uopće niti ne uzima za prodaju takve objekte jer je velika vjerojatnost da neće biti prodane, odnosno ako i hoće nekada, cijena će biti takva da agencijska provizija ne pokriva niti njene minimalne troškove.
Gradilišta – nula bodova
Kada govorimo o tržištu nekretnina obično se misli na stanove i kuće. No taj pojam je puno širi i on obuhvaća i druge objekte poput poslovnih prostora, građevinskog i poljoprivrednog zemljišta. No ono je, iskustva su iz agencija, još manje živo.
Sandra Škondro prisjeća se da je unazad dvije godine posredovala u prodaji tek jednog poslovnog prostora. Potražnja za njima je nikakva. Razlog je prvenstveno u tome što nema investitora sa strane koji u ovaj kraj dolaze investirati s pripremljenim kapitalom. Domaći poduzetnici to najčešće rade iz egzistencijalne nužde pa se uglavnom odlučuju za najam, raspoređujući pritom početna ulaganja kroz mjesečnu rentu na dugoročno naredno razdoblje. Kada se prošeće Pakracom i vidi koliko je lokala u najužem centru u ponudi za najam, takvo stanje uopće ne čudi.
Posebno poglavlje na tržištu nekretnina je građevinsko zemljište za koje, kako kaže Miroslav Kolar, nitko ne pita, što je osnovni razlog male ponude. Niska cijena već prisutnih poludovršenih obiteljskih kuća razlog je što se malo tko odlučuje na gradnju pa stoga potražnja za gradilištima uopće ne postoji.
Kako kaže Kolar početna cijena zemljišta, potom cijena arhitektonskih projekata, raznih suglasnosti i naknada za priključenje na komunalnu infrastrukturu u startu bilo kakve izgradnje doseže cijenu poludovršenih objekata (10 do 15 tisuća eura). Stoga je potencijalnim investitorima jeftinije kupiti takvu nekretninu nego krenuti „na livadu“. Kolar kaže da bi investitor koji bi počeo graditi kuću „na livadi“, po završetku gradnje, u slučaju da je želi prodati, za jednu uloženu kunu dobio maksimalno 50 lipa.
Naravno da se takvo stanje odražava na graditeljstvo koje zbog toga trpi kao i trgovina građevinskim materijalom.
Kada je u pitanju lokalno tržište nekretnina dosad pobrojani segmenti (stanovi, kuće, gradilišta) bili su nepovoljni za prodavače. Onaj dio koji je pozitivan odnosi se na poljoprivredno zemljište i šume. No i tu ima pravila.
Traženo poljoprivredno zemljište i šume
Kod poljoprivrednog zemljišta traže se veće parcele pogodnije za bavljenje intenzivnom poljoprivredom, ali takvih više nema, ili su vrlo rijetki i prodaju se mimo agencija. Kolarevo iskustvo je da se ovisno o veličini parcele, mogućnosti njenog proširenje, zakorovljenosti i pristupačnosti cijene kreću od 80 lipa do dvije kune po četvornom metru. Što se tiče šumskih površina, kako smo već rekli, one se prodaju vrlo lako i u agencijama ih uopće nema u ponudi.
U odnosu na razdoblje od prije dvije godine na tržištu nekretnina, kažu u agencijama, napredak je u papirologiji. Uglavnom prodavači u agenciju dolaze s čistim stanjem vlasništva, sređenim papirima i kada se pojavi kupac, transakcija se odvija vrlo brzo. U tom dijelu je značajno pomogao i postupak legalizacije koji je država forsirala unazad nekoliko godina.
Naravno da smo pitali je li se na tržište nekretnina odrazilo najavljeno uvođenje poreza na nekretnine. Kolar kaže da ta najava nije utjecala ničime na tržište nekretnina, odnosno ničime nije utjecala na ponudu koja je i onako iz dana u dan sve bogatija, a cijene sve niže pa je uopće teško odrediti što sve utječe na formiranje cijene.
Naravno da se postavlja pitanje do kada (ili do kuda) mogu padati cijene nekretnina u našem kraju. Odgovor nitko ne zna. Kao što nitko ne zna odgovor na suprotno pitanje: do kada mogu rasti cijene nekretnina u priobalju ili središtima velikih gradova. Stoga ne čudi da kada se razgovara o nekretninama, najčešće se može čuti da se prodajom solidne obiteljske kuće u Pakracu, što je mnogim našim sugrađanima jedino što posjeduju, u Zagrebu se, a posebice na Jadranu ne može kupiti niti garsonijera ili apartman.
Naravno da je to loše (poražavajuće i frustrirajuće) i nepovoljno za nas. No s druge strane da tradicionalno nismo vezani uz svoju, najčešće jedinu nekretninu, koliko bi nas uopće u ovim vremenima ostalo u Pakracu? No i to se mijenja. Nove generacije su sve manje sklone posjedovanju nekretnina, s sve više prihvaćaju zapadni način življenja i razmišljanja, a to je najam. Uslijed toga, kraj svih ostalih nepovoljnih faktora, nekretnine u ovom kraju će biti sve manje na cijeni i tko se je želi riješiti ne mora razmišljati da sada nije trenutak za prodaju. Nikada više niti neće biti.
Konkretne brojke
Osim iskustva trgovaca nekretnina htjeli smo se, kada je u pitanju tržište nekretnina pozabaviti i nekim konkretnim brojkama. Niti kod javnog bilježnika, koji bi trebao svojim potpisom i žigom potvrditi končani promet, kao niti u poreznoj upravi koja je nezaobilazni čimbenik svake trgovine nekretninama nismo uspjeli doći do nekih konkretnih pokazatelja.
Kao brojčani pokazatelj ostao nam je tek porez na promet nekretnina koji se lani dijelio u omjeru 60 posto proračunu lokalne jedinice i 40 posto državnom proračunu.
S te pozicije gradski proračun Pakraca je u 2016. godini prihodovao 196.690 kuna (60 posto). Kako se lani svaka trgovina nekretninama oporezovala s pet posto od prodajne cijene proizlazi da je ukupno plaćeno poreza u iznosu od oko 327.000 kuna iz čega proizlazi da se lani na području Grada Pakraca trgovalo nekretninama u iznosu nešto većem od 6,5 milijuna kuna.
Ove godine je porezna stopa smanjena na 4 posto pri čemu je u potpunosti prihod proračuna lokalne jedinice samouprave i u prvih šest mjeseci pakrački proračun je s te stavke prihodovao nešto više od 90.000 kuna što znači da se u prvoj polovini godine nekretninama legalno i registrirano trgovalo tek u iznosu od oko 2,3 milijuna kuna.
Ekstremni primjeri
Zamolili smo u svakoj od tri spomenute agencije da nam iz svog poslovanja unazad godinu dana izdvoje neki poseban primjer.
Goranka Garača izdvojila nam je prodaju odmah useljivog prosječnog uređenog stana od 40 četvornih metara na pakračkom jugu koji je vlasnik, pritisnut financijskim teškoćama, prodavao za 10.000 eura. Prodan je treći dan od objave prodaje na internetskoj stranici, a kupio ga je naš sugrađanin koji ga planira iznajmljivati srednjoškolcima ili studentima.
Sandra Škondro je izdvojila nedavnu prodaju dviju susjednih kuća na selu, novije gradnje, posve useljive i upotrebljive s više pratećih gospodarskih objekata čvrste gradnje i okućnicama oko tri jutra u komadu. Sve te nekretnine prodane su za 12.000 eura.
Miroslav Kolar istaknuo je još uvijek aktualnu prodaju stana u Preradovićevoj ulici, drugi kat, 60 četvornih metara unazad par godina posve adaptiranog s novim namještajem i suvremenim uređajima koji vlasnik, koji je u njemu boravio jako rijetko prodaje zajedno s namještajem i uređajima za 37.000 eura