- PIŠE: Pakrački List
- 1299
Zbog prespajanja kućnih priključaka na nove vodovodne cijevi u Ulici Kalvarija, od sutra će povremeno bez vode ostajati stanari ove ulice, javljaju iz Gorenjske gradbene družbe, izvođača radova na projektu „Poboljšanje vodnokomunalne infrastrukture aglomeracije Pakrac-Lipik“.
Bez vode će u vremenu od 7 do 16 sati ostajati dijelovi ulice po sljedećem rasporedu:
8. prosinca kućni brojevi 6-34
9. prosinca kućni brojevi 7-27,
10. prosinca kućni brojevi 40-68, i
11. prosinca kućni brojevi 37-63.
Mole se potrošači za strpljenje i razumijevanje.
- PIŠE: Pakrački List
- 1928
Krajem listopada saznali smo da je, po tko zna koji put, postojala namjera od strane Hrvatskih željeznica Putnički promet da se reducira broj vlakova na pruzi Banova Jaruga – Virovitica, dakle i kroz Pakrac i Lipik, ali su na razgovoru s čelnicima Pakraca, Lipika, Daruvara i Sirača, članovi Uprave HŽPP-a pokazali razumijevanje te će i dogodine na ovoj relaciji, unatoč malom broju putnika, zadržati dosadašnji broj linija, što znači četiri u svakom pravcu radnim danom, odnosno jedan manje nedjeljom. Da bi se uvjerili tko putuje, kojim povodom i što misle o zadržavanju ovih linija provozali smo se vlakom od Pakraca do Banove Jaruge i natrag, i popričali sa nekoliko rijetkih putnika i kondukterom.
Prohladno jutro, ponedjeljak, „stara stanica“ ispod Praulje zjapi sablasno prazna. Društvo nam pravi jedino pakračka „parna ljepotica“, lokomotiva koja je nažalost, iako vrijedan spomenik tehničke baštine, prepuštena zaboravu. Kroz zvukove bagera koji dopiru sa obližnjih radova na aglomeraciji, probija se glasna truba vlaka koji dolazi iz smjera Virovitice točno na vrijeme, baš onako kao što piše u redu vožnje.
U vlaku već na stepenicama putnike čeka mnoštvo uputa i upozorenja o nošenju maski i držanju distance, kao i tekućina za dezinfekciju ruku. Sva su mjesta slobodna, putnika nema, tek strojovođa i kondukter. Pomalo nezainteresiran za razgovor, kondukter (koji je želio ostati anoniman) naplaćuje kartu i govori kako preko tjedna prevezu relativno malo ljudi. Najpopunjeniji je direktni vlak Virovitica-Zagreb koji vozi nedjeljom i 90 posto ga čine studenti. Nema tvornica, nema ljudi…, žali se. Nekad je Pakrac imao drvnu i tekstilnu industriju, a lipička staklana je zapošljavala mnogo više ljudi nego danas. Putnički promet se zbog toga znatno smanjio od prijeratnih vremena, dok teretnoga gotovo više ni nema, navodi kondukter koji ovaj posao obavlja 25 godina, a prije toga je radio kao vozni vlakovođa. Iako mu posao nije težak, kaže da broji vrijeme do zaslužene mirovine pa neka se problemima željeznice bavi netko drugi.
Na „novoj“ stanici u Pakracu ušle su dvije putnice, Marija i Tajana, majka i kćer iz Brezina koje su bile u kupovini u pakračkom trgovačkom centru. Kažu da nisu zadovoljne redom vožnje, pogotovo što je ukinuta linija kojom su ljudi mogli putovati ujutro na posao. Priznaju također da im je bio draži autobus, jer je stajao ispred njihove kuće, no ipak im ostanak vlaka na ovoj relaciji puno znači jer nemaju drugog prijevoza.
Ne može se ništa prigovoriti samom vlaku. Iako 40-godišnjak, pristojno se drži i redovito održava, čisti, dezinficira. Grijanje je radilo i više nego dovoljno, dok su utičnice za struju i besplatan wi-fi nešto što je ipak nerealno za očekivati u vlakovima ovog ranga i na ovoj pruzi. Ukratko, kakva pruga - takvi vlakovi. Treba navesti i da osim željezničke stanice u Pakracu, niti jedna kolodvorska zgrada do Banove Jaruge više nema blagajnu, odnosno nije niti u funkciji, tako da se karte mogu kupiti direktno u vlaku ili online, pri čemu je dovoljno pokazati ju kondukteru na pametnom telefonu.
Put do Banove Jaruge, koji je dug 30 kilometara, trajao je 46 minuta i prošao je relativno brzo uz pogled kroz prozor na obrađena polja, zelene livade, pokojeg fazana i krdo srna. Prije desetak godina je ovaj put trajao 6-7 minuta kraće, ali nećemo sitničariti, jer stižemo na vrijeme. No, da se ipak vozimo Hrvatskim željeznicama shvatili smo na povratku, kad nas je, čekajući da krenemo, ugodni glas s razglasa obavijestio kako će vlak prema Virovitici kasniti u polasku nekoliko minuta. Uobičajeno, rekli bismo.
U vlaku samo dva putnika
Ponovo je u vlaku bilo samo dvoje putnika. Profesorica klavira Kristina koja trenutno živi u Pakracu, dvaput mjesečno putuje kući u Križevce pri čemu izmjeni tri vlaka, a putovanje joj zbog puno čekanja traje i po 6 sati. Iako su ukinuti neki popusti koje je prije koristila, zadovoljna je cijenom karte i komocijom vlaka, no red vožnje bi svakako mijenjala. Vrijeme na putu uglavnom iskoristi za čitanje knjiga ili surfanje na mobitelu. Umirovljenica Francika iz Daruvara koja je putovala iz Zagreba, rekla je da se ne vozi često vlakom, tek nekoliko puta godišnje, ali smatra da je potrebna ova linija i njeno gašenje bi itekako falilo, pogotovo starijim ljudima.
Na ranije spomenutom sastanku predstavnika Uprave HŽPP i navedenih gradova dogovoreno je kako će ove jedinice lokalne samouprave sufinancirati troškove željezničkog prijevoza za svoje umirovljenike čije je polazište ili odredište na pruzi Banova Jaruga - Virovitica. Kako smo čuli od konduktera, umirovljenici Bjelovarsko-bilogorske županije su od ranije imali ove povlastice i u znatnoj mjeri su ih koristili, čak i za odlaske na more u Rijeku ili Split te u posjete udaljenijoj rodbini. Zašto i ne bi, kad već imaju priliku?
Za studente i učenike prijevoz besplatan
Osim umirovljenika, kako bi popularizirali željeznicu i zainteresirali mlade na putovanje vlakom, redovnim studentima i učenicima srednjih škola s prebivalištem na području Požeško-slavonske županije čije je polazište ili odredište na ovoj pruzi i ove je akademske godine također osiguran besplatan prijevoz vlakom, s tim da cijene karte sufinanciraju Županija i HŽ Putnički prijevoz. Za ostvarivanje besplatnog prijevoza učenici i studenti moraju imati izrađenu pametnu karticu s odgovarajućim profilom K-18 i K-33x, rekla nam je zaposlenica HŽ-a na blagajni pakračke stanice Ankica Špehar. Ova subvencija je s rokom važenja do kraja mjeseca studenog, no za očekivati je da će se produžiti u istom obliku i za narednu godinu. U studenom su na ovoj stanici prodali 13 ovakvih karata studentima, no to je samo ono što je prodano na blagajni, vjerojatno je nešto karata prodano i u samom vlaku, govori gospođa Špehar i dodaje da zbog korone i studenti manje putuju ili se snalaze na druge načine. Popularne su Facebook grupe kojima se studenti koji posjeduju automobil često koriste kako bi ponudili slobodno mjesto i time sa suputnicima podijelili troškove prijevoza do mjesta studiranja ili pri povratku kući.
Ako pogledamo red vožnje prema Daruvaru, kao mjestu kojem najviše gravitiramo, možemo zaključiti da se Pakračani slabo mogu služiti ovom linijom na svakodnevnoj bazi. Uglavnom ju mogu koristiti učenici i radnici koji iz smjera Daruvara (vlak kreće u 6.09 sati) dolaze u Pakrac u školu ili na posao (stiže u 6.58). No, isto ne vrijedi u obratnom smjeru, jer vlaka iz Pakraca za Daruvar nema sve do 8.32 sati, što je prekasno i jednima i drugima. To nam potvrđuje i A. Špehar koja kaže da učenici uglavnom ne putuju vlakom, jer je za njih puno bolja veza organizirana autobusom. U prilog ovoj vezi Pakrac-Daruvar sigurno ne ide i dužina putovanja od skoro sat vremena. Razlog tome je, saznajemo, što je prosječna brzina vlaka od oko 50km/h, zbog radova na relaciji od Badljevine do Sirača smanjena na samo 25km/h.
Neadekvatni red vožnje
Da je nužno napraviti izmjene u voznom redu smatra i drugi kondukter iz našeg vlaka koji je zamijenio onog jutarnjeg, kojemu je istekla smjena i napustio nas je na polovici putovanja. Ima ljudi i bilo bi ih još više kad bi se vozni red pravio u skladu s potrebama putnika, kaže i dodaje da je nekad po 50-ak ljudi išlo na posao vlakom jer su imali vezu. Sad se nas, koji smo u kontaktu s putnicima, ništa ne pita već se sve određuje na nekim višim razinama, ogorčen je kondukter, koji se kao i prijašnji nije želio predstaviti niti fotografirati.
Evidentan je i manjak putnika sad u vrijeme korone pa putuju samo oni koji moraju, primjećuju svi naši sugovornici iz vlaka. Nekad se u Pakrac barem putovalo na naručene preglede kod liječnika, odnosno na pretrage u bolnicu, ali sad je i to svedeno na najmanju moguću mjeru pa se većina toga rješava telefonom i mailom. Da se vrate ponovo stara vremena kad se tražilo u vlaku mjesto više, želja je i putnika i konduktera, jer je dobra prometna povezanost važna ne samo da bi se zadržalo stanovništvo na ovim prostorima već i kako bi se smanjila izoliranost ruralnih mjesta između Virovitice i Banove Jaruge.
Na kraju našeg putovanja zaključujemo da su potrebna znatna ulaganja u željezničku infrastrukturu na liniji Banova Jaruga- Daruvar - Virovitica, kako bi se povećala brzina prometovanja i time skratila duljina putovanja, a potom i usklađivanje reda vožnje sa stvarnim potrebama, jer bi u protivnom ovaj vlak mogao doživjeti sudbinu one lokomotive s početka priče i završiti kao muzejski primjerak na sporednom peronu neke zaboravljene željezničke stanice.
- PIŠE: Pakrački List
- 1187
U Požeško-slavonskoj županiji trenutno je aktivno 466 slučajeva zaraze koronavirusom od kojih se 409 osoba nalazi u kućnoj izolaciji, a 57 osoba je hospitalizirano. U samoizolaciji se nalazi 1117 osoba. Na posljednjem testiranju obrađeno je 204 uzorka, od kojih je 71 pozitivnih (35 posto) izvješćuje Stožer CZ Županije na svojim stranicama.
Tijekom prijepodneva smo poslali dva upita županijskoj epidemiološkoj službi o broju oboljelih na području Pakraca i Lipika, no odgovor nismo dobili što će vjerojatno uobičajeno pravdati zauzetošću.
No da je stanje ozbiljno i na lokalnoj razini dobili smo potvrdu od Marine Major, ravnateljice pakračke bolnice. Na nedavno ustanovljenom odjelu izolacije u pakračkoj bolnici gdje se liječe pacijenti od Covid-a, prijepodne je bilo 15 osoba i tijekom ovog tjedna su zabilježeni i smrtni slučajevi, ali nismo saznali broj. Pored toga, nešto pacijenata ima i na odjelu gdje se drže pacijenti sa simptomima kojima još nije potvrđena prisutnost virusa. Od prošlog tjedna pakračka bolnica provodi i brzo testiranje pri čemu se pozitivne osobe na tom testu smatraju oboljelima, a negativne idu na provjeru standardnim postupkom. O svim tim pacijentima brine osoblje povučeno s drugih odjela. Pored toga danas je 24 zaposlenika pakračke bolnice bilo u izolaciji ili samoizolaciji. No sve brojke, kada je u pitanju Covid 19, se mijenjaju iz dana u dan, upozorava ravnateljica. Zbog svega toga, uz činjenicu da dio osoblja radi na dvije trijažne točke prilikom ulaska u bolnicu, u pakračkoj bolnici se provode samo nužni i hitni postupci.
Po pitanju županijske statistike ovo je najveći broj uopće novopozitivnih osoba u jednom danu kao i najveći broj istovremeno aktivnih slučajeva Covid-a 19. Promatrajući samo prosinac, dakle dnevna izvješća Stožera za zadnja četiri dana, od 876 testiranih osoba pozitivno je 236 ili 27 posto. Istovremeno je broj aktivnih osoba u županiji narastao s 351 osobe 1. prosinca na današnjih 466 što je povećanje za 115 ili 33 posto. Prema evidenciji koju dnevno objavljuje po županijama portal Index.hr, broj ukupno umrlih u županiji sa 17 do 1. prosinca je u ova četiri dana povećan za pet.
Srednjoškolci na daljinsku nastavu
Danas je bio posljednji dan redovnog programa (model A) nastave u svim srednjim školama županije. Već od ponedjeljka, preostala dva i pol tjedna (do 23. prosinca) ovog polugodišta srednjoškolci će imati nastavu na daljinu, takozvani model C, a hoće li se 11. siječnja vratiti u školske klupe bit će poznato naknadno. Učenički dom se za korisnike zatvara.
Osnovci će nastavu nastaviti u redovnom obliku. Ovaj tjedan u pakračkoj osnovnoj školi dva su razreda imala nastavu na daljinu. No u ponedjeljak se i oni trebaju vratiti u školske klupe i ravnateljica Sanja Delač se nada da će bar do praznika izdržati u tom obliku uz povremene pojedinačne mjere samoizolacije kako među učenicima tako i među učiteljima kojih ima u posljednje vrijeme.
Stanje po pitanju zaraze se popravlja u Domu za stare i nemoćne osobe u Marinom Selu. Jučer se na posao vratilo svih 10 nedavno oboljelih zaposlenika Doma, dok su još u izolaciji dvoje zaposlenika GD CK Pakrac, ali koji ne rade izravno na poslovima Doma. Od 33 oboljela korisnika Doma četvero je hospitalizirano, a preostalih 29 imaju blaže simptome, rekla nam je ravnateljica Danijela Kiš.
- PIŠE: Pakrački List
- 2823
Daruvarčan Darko Havranek je od polovine studenog vršitelj dužnosti ravnatelja Centra za socijalnu skrb Pakrac. On je na toj dužnosti, za sada privremeno – najduže na godinu dana, naslijedio Dubravku Šebić Stoček koja je bila ravnateljica ove ustanove u tri redovna mandata, od 2008. godine te ove jeseni i jedan mjesec kao vršiteljica dužnosti s koje je otišla svojom voljom i to na rad u Centar za socijalnu skrb Požega. O razlozima nije htjela podrobnije razgovarati.
Da je imenovanje ravnatelja Centra za socijalnu skrb Pakrac postao ove jeseni problem potvrdila nam je i Alfreda Petani Grafina, predsjednica Upravnog vijeća Centra koji nakon javnog natječaja treba imenovati ravnatelja. Na naš upit nam je odgovorila: „Za ravnatelja/icu su bila provedena dva natječaja i na nijednom nitko od prijavljenih kandidata nije bio izabran. U prvom natječaju su bila dva kandidata od kojih nijedan nije izabran pa se natječaj poništio i raspisao novi. Na drugi natječaj se javio jedan kandidat koji, također, nije bio izabran od strane članova Upravnog vijeća CZSS Pakrac. Daljnje aktivnosti po pitanju imenovanja ravnatelja/ice CZSS Pakrac će biti provedene sukladno zakonskim propisima.“
No, mjesto čelnog čovjeka Centra nije najveći problem za njegov rad koji u ovom trenutku na različite načine skrbi za oko 1200 stanovnika jedinica lokalne samouprave Pakraca i Lipika.
U sistematizaciji radnih mjesta Centra, bez administrativnog i financijskog osoblja, je predviđeno devet stručnih suradnika. No sada ih je samo četvero, od kojih Havranek, inače diplomirani pravnik koji od 2008. godine radi u pakračkom Centru u stručnoj cjelini za novčane naknade, radi i kao v.d. ravnatelj. Od otišlih, jedna je na dužem bolovanju, a četvero su ove jeseni otišli iz ustanove, među njima i bivša ravnateljica D. Stoček, dvoje u Lipik u Centar za pružanje usluga u zajednici Lipik (Dječji dom), jedna se vratila u rodni Ivanić Grad. Kako je rekao v.d. ravnatelj Havranek Ministarstvo je odobrilo raspisivanje natječaja za tri radna mjesta i natječaj za njih je pri kraju. No iskazani interes je jako slab i kod njega postoji strah da će neka radna mjesta ostati nepopunjena i nakon natječaja. Jedan od razloga može biti i to što su se u Hrvatskoj, ne samo u Pakracu, stručno osposobljene osobe za rad u socijalnoj skrbi unazad godinu i nešto više dana masovno zaposlile u socijalnim projektima raznih udruga sufinanciranih od strane Europskog socijalnog fonda gdje je rad za stručne socijalne radnike znatno ugodniji, s puno manje odgovornosti nego u službenoj državnoj instituciji. S prepolovljenim stručnim kadrom, posebice u doba epidemioloških mjera, jako je teško raditi. Tim više jer su već imali ove jeseni i među njima slučajeva samoizolacije i rada od kuće i zbog toga se rad uopće ne može planirati na tjednoj nego na dnevnoj razini, kaže v.d. ravnatelja Havranek uz konstataciju da preostali zaposlenici daju sve od sebe kako bi se poslovi Centra, posebice u odnosu na korisnike, odvijali što normalnije.
- PIŠE: Pakrački List
- 1602
Ove sportske pričice zasigurno ne bi bilo da onoga dana nije stao pred ogledalo, pa nezadovoljan onim što vidi odlučio „krenuti s nečim“, sve kako bi skinuo nekoliko prokletih kilograma viška. Međutim, 33 godišnji Vedran Kelemen, učitelj razredne nastave iz Lipika, „pogriješio“ je baš tako, a suvišne kilograme istog je trenutka naumio otopiti trkačkim dionicima, ne sluteći odmah u što se zapravo upustio…
„Tako nekako je to krenulo. Prvenstveno je bilo zbog petnaestak kilograma viška, a privremeno sam promijenio i radno okruženje pa je to bila ujedinjena bitka protiv stresa i težine. Nisam se planirao utrkivati, to je došlo kasnije, posve slučajno“, prisjeća se početaka Vedran.
Malo pomalo, trkački je prohodao pa je ubrzo odlučio testirati koliko to sve vrijedi u kakvom slabijem natjecanju, ne očekujući od istog previše. „Prva utrka je bila 2018. u Novskoj na koju sam otišao slučajno, na ženin nagovor, jer je bila humanitarnog karaktera. Tamo sam ostvario drugo vrijeme, što mi je bio poticaj za dalje“, govori nam i dodaje da je nastavio rekreativnim ritmom, a utrke odabirao otprilike ovako: „Idemo u Koprivnicu kod rodbine pa usput na utrku“, ili „kad smo već kod punice u Požegi ništa ne košta da odem na utrku“, i tako se nastavilo. Dvije godine trčao je neredovito, bez plana, da bi se u posljednjih godinu dana stvari drastično promijenile.
Omanovac - šala mala
Lokalni kibici Vedrana znaju po tome što svako malo otrči na Omanovac, što običnim smrtnicima djeluje prilično impresivno. „Ovisi o vrsti treninga. Ako radim brze intervale onda odem negdje na ravnije, ako je trening od 10 km ili više u istom tempu ima me svugdje, od Kusonja, Japage, Pakraca, nasipa uz Pakru do Jagme. Ne znam jesam li dosad dvaput trčao doslovno istu rutu. Omanovac trčim kao brdski trening, zimsku bazu i pripremu za proljetne utrke. Ove kalendarske godine dvaput sam popravljao rekord utrke na Omanovac. Od pakračke Česme do planinarskog Doma se popnem za manje od 38 minuta. Na Omanovac se svatko u malo boljoj formi može popeti kombinirajući trčanje i hodanje, pogotovo ako ide u društvu. Lakše je gore doći trčeći nego biciklom“. Eto da znamo i to…
Više od 100 posto treninga. Nemoguće? Moguće.
Ne zaboravimo spomenuti onih desetak suvišnih kilograma uz koje je Vedran skinuo još pet, pa mu danas noge pod puno manjim pritiskom odrađuju sve brojnije trkačke dionice. No, to nije jedini razlog.
„Unazad zadnjih godinu i nešto trčim za Atletski klub Maratonjare iz Kutine pod vodstvom licenciranog atletskog trenera Gorana Todorova kojeg neki znaju kao bivšeg nogometaša Moslavine i malonogometaša s naših turnira. Trkački gledano to je bila neka prijelomnica i u mojim rezultatima, odnosu prema treningu, napretku, zapravo pun pogodak. Danas treniram bitno drugačije, trčim 4 do 5 puta tjedno. Nekad su ukupne tjedne dionice dugačke 100 km, nekad 30 do 50 km – sve ovisi je li sezona utrka, za koju utrku se pripremam, koji je intenzitet treninga, koja faza pripreme itd. Kako sve bilježim preko mobilnih aplikacija mogu vrlo precizno reći da mjesečno pretrčim oko 200 kilometara. Sve radim prema planu i u 14 mjeseci nisam propustio niti jedan zadani trening, dapače, imam ih i preko 100% jer često trenera tražim dodatan rad. Uz to, svakodnevno radim nekoliko serija snage“, otkriva detalje gotovo fanatične posvećenosti treningu kakvu niti sam nije očekivao.
Davno je Vedranovo trčanje prestalo biti borba s kilogramima, danas je sveprisutan na atletskim kratko i srednjoprugaškim utrkama gdje je vrlo ravnopravan pa i nadmoćan brojnoj konkurenciji.
I dalje sam rekreativac, samo treniram više od drugih
„Najčešće trčim cestovne utrke između 5 i 10 km, uz poneku kraću trail utrku. Najbolje se osjećam na ravnim utrkama od 5 km. Što se tiče konkurencije to ovisi o utrci. Bilo ih je i preko stotinu u Novskoj ili Koprivnici, Slavonskom Brodu, a dogodi se nekada da ih bude 30 do 50, najčešće na sezonskim ligama koje se trče češće i služe više kao treninzi. Nedavno sam u Šibeniku trčao protiv atletičara koji na državnoj razini trče vrhunske rezultate, no to su dečki koji se bave atletikom od malih nogu, i tu sam bio solidan šesti, što je iznad očekivanja.“
Ovo mu je, kaže, dosad najuspješnija godina iako je utrka bilo osjetno manje zbog korone. Osvojio je lokalnu Omanovac ligu s pet uvjerljivih pobjeda, na Sisačkoj nasip ligi ukupno bio drugi, skupilo se tu i medalja s Moslavačke gore, iz Gornje Gračenice, Slavonskog Broda, Mikleuške, štafetnog polumaratona Zagreb… Ukupno je ove godine trčao 15 utrka osvojivši 14 postolja. Za usporedbu, lanjske je godine, bez trenera, u 13 utrka ostvario 10 postolja. Ipak, ove godine su i nešto jače utrke nego lani, a rezultat sezone je stigao rano, već u ožujku u Bosanskoj Gradišci gdje je bio treći u utrci na 5 km s osobnim rekordom od 17:18 minuta, odnosno ispod tri i pol minute po kilometru. Prva dvojica s te utrke bili su višestruki pobjednici utrke i bosanski juniorski reprezentativci.
„Na toj utrci sam popravio osobni rekord za minutu i pol nakon svega par mjeseci treniranja s Todorovom. Također, ove sam godine sedam puta trčao „peticu“ ispod 18 minuta, što je sjajno za 30 + godina i nekog tko se kratko bavi trčanjem. Često se dogodi da pobijedim i dečke koji se atletikom bave od malih nogu, koji trče atletska prvenstva Hrvatske u juniorskoj pa čak i seniorskoj konkurenciji, znači natjecatelje s atletskim pedigreom, ali i dalje se smatram rekreativcem koji samo trenira ozbiljnije od drugih u uvjetima koje imam“, zadovoljan je neplaniranom trkačkom karijerom Vedran, kojeg nakon sportskih napora kod kuće čekaju supruga Vedrana i dvogodišnja kćerkica Mija.
Opijen kilometrima, Vedran vrijedno radi i na omasovljenju ovog sporta u lokalnoj zajednici. Prvu žrtvu pronašao je u vlastitom dnevnom boravku. Naime, upravo je suprugu Vedranu uvjerio da je trčanje pustih kilometara baš super. O tome ozbiljan kaže: „Da, zadnja tri mjeseca trenira i moja supruga Vedrana Molnar Kelemen, koja je u listopadu sa mnom trčala i utrku u Šibeniku povodom Draženovog (Dražen Petrović op.a) rođendana. Do prije tri mjeseca za nju nitko nije vjerovao da može otrčati i 100 metara u komadu, a sad trči po treningu više od 9 km solidnim tempom“, hvali Vedran najdražu, a na naš upit vidi li sebe ponajboljim dugoprugašem u okruženju odgovara: „Sve je to relativno. Sigurno ih ima koji bi me „poderali“ na kratkim dionicama, ali u dugoprugaškoj konkurenciji mi ovdje vjerojatno nitko nije ravan, ali nažalost nitko niti ne trenira organizirano i planski poput mene, još i s trenerom. U ženskoj konkurenciji, recimo, odlične rezultate postižu Antonija Demartini i Sendi Štrbac, brončana s PH na 50 km, ali ona se rijetko utrkuje na kratkim utrkama kojih ima puno više. U zadnje vrijeme ponekad mi se na treningu pridruži Mario Adžijević - Bego“, završava Vedran koji ne gleda predaleko u budućnost, a kao jedan od ciljeva navodi redovito držanje „petice“ ispod 18 minuta te novi napad na osobni rekord.
- PIŠE: Pakrački List
- 1213
Memorijalni 25. pohod Fokinom stazom planiran za 19. prosinca neće se održati zbog aktualnih protuepidemioloških mjera i zabrane masovnog okpljanja, doznajemo od Zorana Milakovića, predsjednika PD Psunja, organizatora vrlo cijenjenog Fokinog memorijala.
Podsjetimo, najmasovniji zimski planinarski pohod u ovom dijelu Hrvatske, pokrenut je 1996. godine na inicijativu Planinarskog društva Psunj, u znak sjećanja na svog predratnog člana Marijana Kulhavija Foku koji je zajedno s bjelovarskim braniteljima Ivanom Bedekovićem, Antom Ćurićem, Franjom Gašparom, Draženom Hudecom, Željkom Novoselom i Darko Perošem poginuo u četničkoj zasjedi 29. prosinca 1991. godine u sjevernim pakračkim vinogradima.
Memorijal svake godine okupi preko 250 sudionika, uglavnom članova planinarskih društava, ali i običnih zaljubljenika u prirodu, pristiglih iz Čazme, Bjelovara, Daruvara, Zagreba, Kutine, Pakraca i Lipika, ali i mnogih drugih krajeva Hrvatske. U čast Foke okupljanje obično bude u centru grada odakle kolona ide već poznatom trasom kroz Strossmayerovu te Gundulićevu ulicu sve do ulice sv. Roka i imanja obitelji Brus, smještenom nekoliko metara iza Rokove kapelice, gdje domaćin tradicionalno počasti sve sudionike.
Nakon paljenja svijeća i lampiona ispred spomen obilježja u sjevernim pakračkim vinogradima nastavlja se dalje sve do planinarskog doma na Omanovcu.
Ostaje nadati se da ćemo sve ovo ponoviti dogodine i zajedno, u boljim okolnostima, obilježiti mali jubilej uz 25. memorijalnu hodnju za Foku.