Početkom srpnja, poznati pakrački frizer i donedavni predsjednik Udruženja obrtnika Pakraca i Lipika Davor Lepka u Zagrebu je primio priznanje „Zlatne ruke“. Riječ je o najvišem priznanju Hrvatske obrtničke komore uglednim i časnim članovima Komore za izuzetna poslovna dostignuća u obrtu i zasluge u razvoju i promicanju obrtništva i malog poduzetništva, kao i drugim fizičkim i pravnim osobama, koje su svojim djelovanjem dali značajan doprinos razvoju obrtništva Hrvatske.

Nagrada pakračkom obrtniku, slučajno ili ne, stigla je baš na 20. godišnjicu djelovanja i rada Frizerskog salona Lepka. Sletjele su „Zlatne ruke“ u prave ruke točno dva desetljeća kasnije, nakon što se tada 26-godišnji Davor Lepka ohrabrio otvoriti vlastiti lokal, primiti se škara i prionuti poslu te oblikovati budućnost kao sam svoj gazda.

A „biti svoj gazda“ ili tek obrise tog pojma doživio je još davno, kao dječarac, odrastajući u Gupčevoj ulici u radničkoj obitelji „sa svime dovoljno, ali bez previše ičega“. Roditelji su bili zaposlenici lokalne tvornice NIK, odnosno lipičkog Studenca i živjelo se sukladno mogućnostima. Tako su i dječje igračke znale biti bolje ili lošije, ovisno o roditeljskoj platežnoj moći...  

„Kad sam odlazio kod strica Slavka Lepke, uglednog pakračkog frizera, na rođendane bratića Darija ili sestrične Mirele, tamo sam vidio igračke koje su meni bile nedostižne. Aha, pomislio sam, njihov je tata frizer i to je posao koji bi valjalo raditi ako želim imati više novca“, priča nam Davor o svojim prvim signalima i maštarijama kako bi obrtnički put mogao biti i njegov odabir.

Nakon završene osnovne škole u Pakracu odlazi u Zagreb. Izbor je pao na Obrtničku školu za osobne usluge u Savskoj 23, gdje je Davor usmjerio frizeraj. „To je bila četverogodišnja srednja škola još prema Šuvarovom sistemu. Uz školovanje išla je i obvezna stručna praksa. Prvu godinu takve odradio sam u stričevom pakračkom salonu u Bolničkoj ulici. Šišao sam mlađe mušterije, dok je stric imao svoje stalne. Sviđala mi se ta odanost gostiju jednom majstoru. To povjerenje prema njemu i skepsa istih kad ga slučajno nije bilo pa bi dopali meni pod škare. Meni je to bila odlična praksa, ipak te malo takvog pritiska i osjećaj odgovornosti očvrsnu. Međutim, ubrzo je došao rat i ja sam morao nazad za Zagreb“, prisjeća se Lepka i kaže da mu je ta nesretna situacija, gledajući s profesionalne strane pomalo i koristila…

Šišao besplatno izbjeglice

„Silom prilika morao sam osigurati praksu u Zagrebu i u Savskoj sam pronašao jednu uglednu zagrebačku brijačnicu. Gazda je bio sretan što je dobio šegrta, a ja sam uživao jer sam kroz brojne mušterije brusio vještinu. Šišao sam prognanike, koji su u to vrijeme uz poznati „žuti karton“ imali besplatno šišanje. Tu sam se dobro ispraksirao, a šišao sam i mnoge Pakračane koji su u to vrijeme bili tamo.“ Čim su se stekli uvjeti, Davor se vratio u Pakrac i nastavio godinama raditi kod strica. Sad već respektabilni frizer, polako je gradio rejting, ali i vlastiti krug mušterija, naročito onih mlađih.

„Radio sam većinom muška šišanja, iako se znalo zalomiti i pokoja ženska frizura, međutim nisam to previše volio. Ženama se treba više posvetiti, čavrljati s njima, a ja nisam uvijek bio raspoložen za to. No, sve je to škola, a stricu ću uvijek ostati zahvalan što mi je dozvolio da osam godina radim kod njega i omogućio da radni elan pretvorim u vještinu od koje ću sutra samostalno živjeti.“

„Sutra“ je došlo sredinom 2001. godine i odluke unutar obitelji kako bi se valjalo osamostaliti i krenuti svojim putem. Ostati u Pakracu ili možda pokušati u Daruvaru gdje posjeduju obiteljsku nekretninu, pitanja su koja su tih dana bila glavna tema u domu Lepkinih. Vidjevši oglas da „Budućnost“ prodaje objekt stare pakračke knjižare u ulici Gojka Šuška, Davorovi roditelji u dogovoru sa sinom konačno odlučuju prodati obiteljsku kuću i kupiti parcelu bivše knjižare.

„Za ostalo sam digao značajan poduzetnički kredit preko Grada Pakraca, uz gradske povlastice, ali i obvezu zapošljavanja pet osoba u narednom petogodišnjem razdoblju. Objekt je napravljen tako da mogu prodati pola prostora ako posao ne bude išao“, komentira Davor ondašnju odlučnost i svojevrsni hazard bez alternative, da u ranjeni i tek probuđeni Pakrac uloži sve i krene u privatluk.

2004. godina – godina tuge i radosti

Razdoblje života obilježeno ulaskom u obrtničke vode, osamostaljivanjem i jačanjem na poslovnom planu pamtit će doživotno, jednako kao i 2004. godinu koja je više nego i jedna prije bila isprepletenu boli, tugom, radosti i pjesmom…  

Te je godine Davor oženio Mariju Pijuko, današnju suprugu, a iste godine postali su roditelji djevojčice Erin. Bezgraničnu sreću koja u takvim trenucima obasja obiteljski dom, zasjenila je smrt Davorove majke Marjane – podrške i velikog životnog oslonca - koja je preminula samo deset dana prije dolaska na svijet unuke Erin. Mlada obitelj Lepka kompletirana je dvije godine kasnije rođenjem druge kćerkice Lare. Jedna od ove dvije mlade djevojke kasnije će krenuti očevim stopama, no o tome nešto kasnije…

Nije sve u novcu

Posao u Frizerskom salonu u Šuškovoj ulici Lepka je obavljao s frizerkom Marijanom Kovačić, a ubrzo u tim dolazi Jasmina Egredžija - djevojka, frizerka i primjer vrijednosti i vjernosti radnika, koja je u FS Lepka ostala raditi sve do 2019. godine. Marijana ostaje do 2010. godine, nakon čega otvara privatni frizerski salon. 

Kako gleda na to da u zanatskim radnjama vlasnici često odgajaju i obučavaju buduću konkurenciju?

„Bio bih prvoklasni licemjer kad bih rekao da mi smeta. Pa i ja sam to u neku ruku napravio i to je svačije pravo. Normalno da nikom nije drago kad se to dogodi. Istina je da svaka radnica ima svoje mušterije i ona sutra može otići, povući ih za sobom i otvoriti svoju radnju – to je realnost. Moje je da probam dobro platiti kvalitetnog radnika i da im osiguram pristojno radno vrijeme. Znate, mnogi će se prevariti misleći da je riječ samo o novcu. Plaća mora biti dobra, ali radnici jako cijene svoje slobodno vrijeme i jednosmjenski rad. Kad kreneš sam, onda treba raditi i dvokratno, a to nije lako…“

Nakon kapitalne investicije 2002. godine, kakva su tekuća ulaganja u frizerski salon. Koliko košta jedna radna jedinica u dobro opremljenom lokalu?

„Onako ugrubo, jedno radno mjesto košta oko 10 tisuća kuna. Od tekućih ulaganja, mašinice za šišanje su oko tisuću i one traju otprilike godinu dana bez oštrenja i brušenja. Fenovi se zbog prirode posla više troše, a ima onih od tristo pa do tri tisuće kuna koliko košta novi Dyson koji smo nedavno uzeli. Škare za šišanje su oko dvije tisuće kuna… ima toga…“, na brzinu je Davor preletio one nevidljive troškove sredstava za rad koja moraju biti vrhunska. 

Na naše pitanje kaje li se ponekad što je ovaj posao pokrenuo u Pakracu, malenom gradiću ograničene kupovne moći, umjesto da je probao negdje drugdje, Lepka odgovara negativno. 

„Sigurno da bih drugdje možda stekao više. Muški frizeraj se razvija, pojavljuju se nove tehnike šišanja, a to je mamac za mlade, uređene ljudi koji to žele platiti. Primjerice, tehniku osjenčanog šišanja, koje ja ne naplaćujem posebno već kao standardno šišanje, moj kolega u Splitu naplaćuje 80 posto skuplje. Na cijenu običnog šišanja! Mi to u Pakracu ne možemo.  Ali, Pakrac je moj grad, okružen sam dragim ljudima i prijateljima, a i slobodno vrijeme treba negdje provesti. Opet ću reći - nije sve u novcu…“

Biti zadovoljan često znači ništa ne mijenjati. Lepka, međutim, već razmišlja o budućem ustroju svog salona što podrazumijeva neke izmjene. Ranije spomenuta starija kćerka, danas 18-godišnja Erin, ove je godine donijela diplomu iz Obrtničke škole za osobne usluge – smjer frizer.

Završila je s odličnim uspjehom, priča otac, i kaže kako je već od 6. razreda u salonu radila pomoćne frizerske poslove i tako zarađivala džeparac. Erin, međutim, za sada ne vidi u salonu, vrlo je ambiciozna, govori Davor, i više preferira terenski posao te planira položiti za edukatora tj. prezentatora noviteta tvrtke kao što je npr. svjetski poznata tvrtka KEUNE - proizvođač profesionalnih boja za kosu. Postoji pet levela edukatora, a onaj najviši nudi prezentacije i putovanja po svjetskim destinacijama. 

Želja – vlastita brijačnica

„Budućnost otvara razne varijante. Najskloniji sam onoj da otvorim vlastitu berbernicu – brijačnicu i izdvojim ženski frizerski salon. S muškim dijelom izašao bih iz PDV-a koji danas plaćam, a Erin bi mogla voditi ženski program, čime bi na određeni način nastavila obiteljsku tradiciju frizeraja, ali… sve je to još faza razmišljanja“, progovara o mogućoj budućnosti nagrađivani pakrački obrtnik.

Da ne pomislite nakon ovih redaka posvećenih Lepkinoj profesionalnoj prošlosti kako ovaj čovjek sve vrijeme provodi u salonu sa škarama u ruci, spomenut ćemo i njegov vrlo intenzivan društveni život. Kreće se uglavnom u krugu prijatelja formiranom u ranoj mladosti. Onima koji će ovo čitati ne treba posebno predstavljati Skeju, Žareta, Crnca, Rendu, Špecu, dva Dekija, Kubu, Zubu, Žulja, Bertija, Zoku, dva Andreja, Baraća i one ostale koje možda nismo spomenuli, a čine Bad Club – samoprozvanu zajednicu prijatelja koja je svojim grupnim pojavljivanjem znala dizati atmosferu kako u lokalnim birtijama tako i na sportskim terenima. Tako su 2002. godine pod ovim imenom nastupali na pakračkom malonogometnom turniru. Svi odreda nogometaši samo u tragovima i s vaterpolo kapicama na glavi nisu igrali na rezultat nego više za raju, koja je burno pozdravljajući njihove manguparije odmarala oči od ozbiljnijeg nogometa.

Godinama kasnije baza društva ostala je ista. Uz neke nove likove koji su u međuvremenu ušli u priču, društvo se uozbiljilo i okupilo u okviru Kuglačkog kluba Slavonski Banovac. Ljubav prema kugli, keglama i svemu što ide uz ovaj sport drži ih zajedno, a na sportskom borilištu više nisu atrakcija već vrlo konkurentni, legitimni takmaci koji su na ovaj način uspješno povezali sport i druženje.

Obrtnik za primjer

Posebno poglavlje u Lepkinom životu zauzima angažman u lokalnom Udruženju obrtnika Pakrac - Lipik, na čega se u najvećem dijelu i odnose hvalospjevi s početka priče. S posebnim ponosom Davor se sjeća trenutaka kad ga je u Udruženje pozvao Vladimir Tessari, još jedna veličina pakračkog obrtništva. Aktivan član bio je sve do 2015. godina kad ga biraju za predsjednika Udruženja, na čijem čelu provodi dva mandata zaključno s 2022. godinom. Sa zadovoljstvom iz svog mandata izdvaja kupovinu pa opremanje Doma obrtnika u Tomislavovoj ulici te pokretanje Grahfesta u sklopu tradicionalnog Slavonskog Banovca, čija je masovnost u velikoj mjeri posljedica brojnih kontakata uspostavljenih upravo posljednjih osam godina.

Kad je krajem srpnja s čelne funkcije lokalnih obrtnika ispraćen aplauzom, poklonima i živom muzikom za sve učinjeno, doživio je to kao priznanje bliskih ljudi za višegodišnja odricanja i doprinose obrtništvu i vlastitom gradu. Od danas je opet u fokusu frizerski salon, budućnost kćerki i uređenje kućice za odmor u Badljevini gdje će polako „spuštati gas“.

Međutim, ako ostvari naum i otvori klasičnu mušku brijačnicu - poput onih iz starijih američkih filmova gdje muškarci pod frizerskim ogrtačem i britvom brijača pretresaju teme i ispod glasa „vode politiku“ - još ćemo se dugo družiti s ovim vrijednim Pakračaninom s kraja Gupčeve ulice.