- PIŠE: Pakrački List
- 938
Međunarodni dan bijelog štapa obilježava se svake godine 15. listopada od 1964., kada je Lyndon Johnson, tadašnji predsjednik SAD-a, taj datum proglasio Danom bijelog štapa. U Hrvatskoj se s obilježavanjem počelo 1996. godine kad se naša zemlja priključila mnogobrojnim državama u kojima je ovaj događaj postao prigoda da se najšira javnost upozna s problematikom slijepih osoba. Povodom toga Udruga slijepih Pakrac - Lipik objavila je priopćenje koje prenosimo u cijelosti:
Dragi sugrađani i sugrađanke,
Željeli bismo iskoristiti ovu priliku kako bismo vas informirali, obavijestili i podsjetili o postojanju i značenju Međunarodnog dana bijelog štapa – 15. listopada, dana koji neki čestitaju slijepim osobama, no Dana koji bi se trebao obilježiti svaki dan, a ne čestitati pa niti jednom godišnje. Sljepoća nije bolest, ali je stanje. I to, na žalost, stanje o kojem većina ljudi niti ne razmišlja dok se direktno s njim ne suoči.
Molimo vas da zamislite samo jedan dan kako bi izgledao u vašem životu kada ne biste vidjeli ništa ili djelomično. Ako nosite naočale, skinite ih i pokušajte obavljati svakodnevne aktivnosti bez njih. Ugasite svjetla u noći i pokušajte se istuširati, oprati zube i spremiti za krevet. Pripremite si obrok u potpunom mraku. Izađite i pokušajte samo ući u neko vozilo. Obavite kupovinu i platite račune razmišljajući kako slijepe osobe to rade. A rade ne samo to već i mnogo više.
Kao i kod svih ljudi, među članovima udruga slijepih postoje oni koji su samostalniji i koji ne dozvoljavaju da ih njihovo stanje spriječi u uživanju u životu punim plućima, kao i oni koji nemaju samopouzdanja i strah ih je. Strah ih je mraka, strah ih je života, strah ih je izaći iz poznata četiri zida i strah ih je da će ih drugi ljudi prosuditi, osuditi i nazvati raznim imenima.
Na našim ulicama nema mnogo ljudi s bijelim štapom. To ne znači da nema ljudi kojima je bijeli štap potreban. Naša Udruga slijepih Pakrac – Lipik broji 46 članova. Vaših sugrađana. Osoba koje su većinom starije životne dobi i kojima je najčešće potrebna samo lijepa riječ, razumijevanje i povremena ruka vodilja. Osoba koje većinom žive na samom rubu egzistencije jer su njihova prava i mogućnosti, osigurana u drugim državama Europske unije putem inkluzivnog doplatka, još uvijek na razini socijalne skrbi, a udruge koje o njihovim potrebama skrbe su prepuštene tržišnoj utakmici za i onako oskudna sredstva lokalnih i državnog proračuna zajedno s udrugama koje skrbe o pticama pjevicama i najboljim mogućim sportskim rezultatima. I slijepe osobe bi skrbile o pticama pjevicama. I slijepe osobe sudjeluju u sportskim natjecanjima. Ali slijepim osobama je potrebna dodatna i sustavna pomoć kako bi se time bavile.
Dan bijelog štapa je međunarodni dan čiji je cilj podići svijest u cijelom društvu o specifičnim potrebama slijepih i slabovidnih osoba, kao i obavezama zajednice prema njima. Slijepim osobama nije potrebno sažaljenje već osiguranje mogućnosti da ravnopravno sudjeluju u svim aktivnostima koje su u njihovoj mogućnosti i u mogućnosti zajednice. Naša udruga već godinama sustavno radi na povećanju broja aktivnosti koje provodimo za i sa svojim članovima te na povećanju događaja koje samostalno organiziramo za zajednicu.
Kao i uvijek, naša vrata su otvorena za sve, a ne samo za naše članove. Osobito u ponedjeljak, 16. listopada kada u prostoru udruge obilježavamo ovaj dan. Stoga vas pozivamo da na samo jedan dan zatvorite oči i uđete u naš svijet. U njemu možete naći mnogo toga, a najviše iznenađenja.
Srdačan pozdrav!
Stanko Kovačić, predsjednik
- PIŠE: Pakrački List
- 1422
Tristotine i pedeset učenika osmih razreda iz šest vinkovačkih osnovnih škola posjetilo je danas Pakrac u sklopu pilot projekta „Posjet učenika osmih razreda Pakracu“ koji provodi Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar, Grad Pakrac, Turistička zajednica grada Pakraca u suradnji s Udrugom dragovoljaca i veterana Domovinskog rata i Časničkim zborom Pakrac – Lipik. Ovo je samo dio učenika s istoka Slavonije od ukupno tisuću i tristo koliko ih je u četiri navrata posjetilo naš grad i kroz terensku se nastavu upoznalo s događajima iz Domovinskog rata specifičnim za ovo područje, ali i kulturnim i povijesnim vrijednostima ovog kraja.
Voditeljica i koordinatorica pakračkog dijela programa Gabrijela Sabo Seleši iz TZ Pakrac, učenicima s istoka Slavonije osigurala je program koji se započeo polusatnim predavanjem generala Miroslava Vaceka ispred Policijske postaje Pakrac o početku rata i napadu na Policijsku postaju, posjeta Muzeju grada Pakraca i Muzeju vojne i ratne povijesti te naposljetku polusatnog upoznavanja učenika s činjenicama i događanjima u samom Domovinskom ratu koje je učenicima prezentirao Božidar Lujanac, dragovoljac Domovinskog rata.
„Javna ustanova „Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar“ čuva sjećanje na Domovinski rat i Bitku za Vukovar obrazovnim i memorijalnim djelatnostima od kojih je najznačajniji projekt „Posjet učenika osmih razreda Vukovaru“. Projekt se provodi već drugu godinu u punom opsegu te uključuje učenike osmih razreda iz svih osnovnih škola u Republici Hrvatskoj, koji tijekom dvodnevne terenske nastave uče o vrijednostima Domovinskog rata i Bitke za Vukovar. Današnji posjet Pakracu je pilot projekt „Dvodnevni posjet učenika osmih razreda Pakracu“, a kao jednodnevna terenska nastava organiziran je za učenike Osječko – baranjske i Vukovarsko – srijemske županije kojima nudimo mogućnost da odu i na neku drugu lokaciju osim Vukovara gdje je također bio rat i vide stradanja ljudi i dobara. Jedna od tih i takvih lokacija je i Pakrac. On je ujedno i prvi grad koju smo posjetili van Vukovara“ o projektu je rekao brigadir Petar Ćavar, djelatnik Javne ustanova „Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar“.
- Jedan od ciljeva projekta je skupiti određene informacije s terena i da djeca spoznaju da se rat vodio i van Vukovara, a dojmovi i povratne informacije su izuzetno pozitivni. Danas je nekako štura spoznaja o obrani nekih manjih mjesta koja su manje eksponirana u medijima, a u konačnici djeca doznaju da i ovdje postoje iste domoljubne vrijednosti kao i u Vukovaru – i ovdje su ljudi branili svoju domovinu i pravo da njihove obitelji mirno žive, pravo na slobodu i pravo na svoje“ dodao je.
Ovaj pilot projekt u potpunosti financira Ministarstvo branitelja preko JUMCDRV, a Pakrac bi i u budućnosti trebao biti jedna od alternativnih lokacija koja će učenicima biti ponuđena u ovom programu. Tim više što su dojmovi učenika pozitivni, a bez sumnje pojačan doživljaj ostavila je i činjenica da su direktno komunicirali sa sudionicima Domovinskog rata s ovog područja. Pretpostavimo li, obzirom da su iz istočne Slavonije, da su se naslušali ratnih priča iz svog kraja, jasno je koliko truda i volje domaćin treba uložiti u sat terenske nastave ne bi li im zadržao pažnju i plasirao određenu informaciju. Višesatni program mladi Slavonci završili su ručkom na Omanovcu kod uvijek raspoložene obitelji Nagy, a za kraj im je organizirano kratko predavanje u Kusonjama gdje im je pred Kapelom Miroslav Vacek ispričao detalje o autentičnim tragičnim događajima koji su poslužili kao predložak popularnog filma domoljubne tematike „Br.55“.
Gabrijela Sabo Seleši iz pakračke TZ zadovoljna je posjetom učenika i nada se da će ih u budućnosti biti i više, a priželjkuje i višednevne terenske nastavne programe koji podrazumjevaju noćenja i popunjene smještajne kapacitete. „Ove je druga godina suradnje, a ove godine smo učenike ugostili tri puta - u lipnju oko 250 posjetitelja, u rujnu 330, a u listopadu će ih ukupno biti 720 posjetitelja, uračunamo li i narednu turu koja slijedi za četrnaest dana, točnije 27. listopada. Odlično smo koordinirani na zadovoljstvo naših gostiju koji hvale organizaciju, a ja bih javno zahvalila djelatnicima Grada Pakraca, Udruzi dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Pakrac – Lipik te Časničkom zboru Pakrac – Lipik. Hvala i našim vatrogascima i djelatnicima PU Pakrac na suradnji. Nema nas previše pa se moramo držati i raditi zajedno, a tada sve bude ovako kao danas – odlično“.
- PIŠE: Pakrački List
- 1174
Roditelji učenika koji se iz Pakraca (i okolice) školuju u Daruvaru, ali i drugim mjestima u koje stižu putujući svakodnevno autobusom ostali su zatečeni 1. listopada nenajavljenim poskupljenjem učeničke mjesečne autobusne karte. Udio roditelja u cijeni mjesečne karte iz Pakraca za Daruvar povećan je s rujanskih 92 kuna na listopadskih 200. Poskupljenje iznosi enormnih 117 posto ili 118 kuna pa će oni u ovoj školskoj godini za prijevoz svog djeteta učenika u Daruvar morati izdvojiti dodatnih oko 950 kuna.
Osim što poskupljenje nije najavljeno, roditeljima je predstavljalo dodatno neugodno iznenađenje jer se u isto vrijeme s cijenom benzina nije događalo ništa posebno, rekli su nam roditelji koji su nam ukazali na taj problem.
Što se dogodilo, zašto je prijevoz za roditelje poskupio, poslali smo upit u APP, požešku tvrtku koja prijevozi srednjoškolce na našem području no unatoč dva poslana maila do pisanja ovog tekst odgovor nismo dobili, što donekle ne čudi one kojima je poznata situacija na tržištu autoprijevoznika. Naime APP je promijenio vlasnika pa je to mogući razlog poskupljenja, ali i drugih preslagivanja u tvrci radi čega smo ostali uskraćeni za odgovor.
Međunarodna korporacija Arriva koja djeluje u 14 europskih zemalja, zapošljava oko 60.000 ljudi i prevozi više od 2,2 milijarde putnika godišnje je 21. kolovoza preuzela 78,34 dionica Autotrans grupe – najveće privatne autobusne tvrtke u Hrvatskoj kojoj je pripadao i APP.
Zaobilaznim putem, koristeći više izvora informacija, saznali smo da je u prošloj školskoj godini APP sudjelovao vlastitim popustom u dijelu cijene učeničke mjesečne karte.
Cijenu limitira Ministarstvo
Sustav prijevoza učenika u Hrvatskoj funkcionira tako da je cijena mjesečne karte razvrstana od strane Ministarstva prosvjete koje plaća 75 posto cijene u 6 kategorija, ovisno u udaljenosti lokacija: u prvoj kategoriji od 6 do 10 kilometara (Pakrac-Lipik) Ministarstvo ugovorenom prijevozniku priznaje cijenu od 450 kuna, u drugoj kategoriji je udaljenost od 11 do 20 kilometara (Badljevina-Daruvar ili Pakrac) Ministarstvo priznaje cijenu od 650 kuna. U trećoj kategoriji, nama najinteresantnijoj, je udaljenost od 21 do 30 kilometara (Lipik-Pakrac-Daruvar) i tu Ministarstvo priznaje prijevoznicima cijenu od 800 kuna. Ministarstvo posredstvom županija izravno plaća 75 posto priznate cijene karte što je u slučaju relacije Pakrac-Daruvar 600 kuna, a razliku do priznate cijene od 200 kuna plaćaju roditelji. Do 1. listopada, prema našim neslužbenim informacijama dio te cijene je preuzimao APP, a 92 kune roditelji. No, novi vlasnik je ukinuo tu subvenciju, pa cijeli iznos od 1. listopada plaćaju roditelji.
O cijeni karte raspravljali i u Županiji
Novonastalo stanje je bila i teme koordinacijskog sastanka načelnika i gradonačelnika sa županijskom vlasti održanog 3. listopada u Požegi nakon kojeg je dožupan Željko Jakopović prema pisanju medija dao izjavu u kojoj je rekao: „Dobili smo informacije da APP nešto poskupljuje karte i traži se rješenje da to ne ide na teret učenika, odnosno roditelja. Do univerzalnog rješenja nismo došli pa smo rekli neka sada listopad prođe onako kako su zamislili u APP-u a onda ćemo vidjeti kako svaki grad i općina mogu pomoći. Razmišljamo i da kao županija pomognemo s tri posto. Sredstva naizgled nisu velika, ali za naš proračun jesu. Tako želimo pokazati osjetljivost prema učenicima i roditeljima. Vidjet ćemo u sljedećem mjesecu kako to riješiti“.
U dva grada 280 učenika putnika
Prema informacijama prikupljenim u županijskim uredima s područja Grada Pakraca mjesečnu učeničku kartu u 1. grupi koristi 26 učenika, u drugoj pet, u trećoj (Pakrac-Daruvar) 147, a u četvrtoj (više od 30 kilometara) jedan tako da s području Grada Pakraca ima 179 učenika putnika. Brojke su tek nešto malo manje u Lipiku gdje svakodnevno putuje 101 učenik; 5 u prvoj, dva u drugoj, 77 u trećoj (Daruvar), 7 u četvrtoj i 10 u petoj grupi po kriterijima udaljenosti Ministarstva.
Komentirajući na naš zahtjev ideju Županije da gradovi sudjeluju u sufinanciranju prijevoza učenika putnika pakračka gradonačelnica Anamarija Blažević je istakla da ove proračunske godine to ne dolazi u obzir jer za to više nema prostora u proračunu, a toj ideji nije sklona niti u buduće osim za učenike koji iz pakračkih sela putuju na nastavu u pakračku srednju školu.
Stoga je vjerojatnost da će ipak roditelji morati svojoj djeci svakoga mjeseca izdvajati za kartu po 200 kuna (za Daruvar) što je puno nakon lanjskih 86. No preklani je ta karta za roditelja koštala 171 kunu, tako da taj trošak nije neka novost.
- PIŠE: Pakrački List
- 1440
Od ponedjeljka 2. listopada u Prekopakri su na terenu geodeti tvrtke „Geodist“ iz Zagreba, jednog od izvođača radova nove katastarske izmjere katastarskih općina Pakrac i Prekopakra koja će se naredne dvije godine provoditi za nešto manje od 9000 katastarskih čestica. U nepunih deset dana izmjeru je odrađene oko 200 čestica rekao nam je Antonio Luketić, mag. ing. geodezije, voditelj terenskih radova u „Geodisku“. U tijeku su radovi u zapadnom dijelu Prekopakre, na potezu od ceste za Klisu prema zgradi škole i zapadnije.
Jedan od problema je, ističe Luketić, neodazivanje vlasnika na poziv da prisustvuju izmjeri. Pozive koje je odobrila Državan geodetska uprava upućuje sam izvođač radova sukladno svom planu izmjere. Pozivi su najprije upućivani poštom. No ispostavilo se je, kako su nam potvrdili sami mještani Prekopakre, da se događalo da dođu nakon što je zakazani termin već prošao. Sada ih raznose zaposlenici gradskog komunalnog poziva. Potvrdila nam je to i Marija Čar, voditeljica Odsjeka za graditeljstvo i komunalne poslove Grada Pakraca. No unatoč tome vlasnici se ne odazivaju, ili ne odrade pripremne radnje, a jedan od razloga je što ne čitaju dvostranični poziv (primjerak objavljujemo na dnu ovog teksta) na kojem su sve upute, čak i sa shematskim prikazom. Osnovno je pravilo da pozvana osoba treba prije izlaska stručne ekipe na teren kontaktirati susjede (međaše), obilježiti zajednički poznatu i prihvaćenu među, odnosno označiti eventualno sporne dijelove.
Na pozivu je otisnut i broj mobitela voditelja radova na koji građani mogu zatražiti dodatne informacije ili u slučaju neodgodivih obveza u zakazanom terminu dogovoriti novi.
Od M. Čar smo doznali da je bilo i slučajeva da su ljudi vidjevši službeni karakter i zaglavlje poziva odbijali primiti što je upravo njima na štetu jer je ovo prilika, ističe Čar, da ljudi bez ikakvih osobnih troškova razgraniče među, ucrtaju naknadno legalizirane objekte, olakšaju prijenos vlasništva i srede puno toga što je katastarski i gruntovno neriješeno na njihovim nekretninama. Stoga se vlasnici prema ovom poslu, koji će u konačnosti gradski proračun u naredne četiri godine koštati oko 4 milijuna, a Geodetsku državnu upravu 2,7 milijuna kuna., trebaju odnositi odgovorno.
Rezultat izmjere će biti podložan javnoj raspravi gdje će građani imati prilike za prigovor, a u konačnosti će morati u gruntovnici i katastru potpisati suglasnost na izmjeru granica njihovih nekretnina ili je osporiti što će izazivati dodatne troškove. Stoga je i jedan od ciljeva izmjere da se ti troškovi izbjegnu pa stoga iz gradske uprave i od strane izvođača se poziva vlasnike nekretnina na suradnju.
Na sadašnjem području Prekopakre nakon idućeg tjedna će biti privremeno radovi obustavljeni i nastavljeni 30. listopada. Tjedan dana ranije, 23. listopada drugi izvođač, „Geo grupa“ započet će izmjeri i na području katastarske općine Pakrac. Daljnji tijek i redoslijed bit će poznatiji nakon ponedjeljka kada će se sastati gradsko čelništvo s direktorima izvođača.
- PIŠE: Pakrački List
- 1115
Dugotrajni ili stalni odlazak u Njemačku već najmanje pola godine je hit tema, kako u medijima tako i u brojnim razgovorima među ljudima. Bez obzira vodili se oni na službenim mjestima poput sjednice gradskog vijeća ili u kafiću, obiteljskom krugu, svi govore o tome. Kako tamo žive naši ljudi pokušali smo doznati u prepisci elektroničkom poštom s Alenom Rovazdijem. Smatrali smo ga idealnim sugovornikom s obzirom da je tamo otišao prije više od tri godine, ali je kasnije povukao cijelu obitelj: suprugu Vandu (rođenu Pejša), kćer Irmu (11 godina) i sina Vitu (sedam godina). Naravno, ovo su njegova iskustva što ne znači da svi koji su otišli, a čiji broj je nemoguće utvrditi, misle jednako i da su na jednak način doživjeli svoju novu životnu i radnu sredinu. Razumljivo je da su neka pitanja, previše osobna, ostala neodgovorena, ali intervju je u svakom slučaju jedno interesantno osobno iskustvo. „Čuvali“ smo se zaključaka i savjeta želeći vam pružiti samo informacije na osnovu kojih ćete vi sami zaključiti isplati li se…
Kada ste otišli u Njemačku i u koje mjesto točno?
U Njemačku sam došao u lipnju 2014. godine. Sigurno godinu dana prije toga sam se pripremao i internetom tražio posao i smještaj. Poznanika ili rodbine u Njemačkoj nismo imali niti ja, ni Vanda. Kako su sva ta nastojanja bila bezuspješna, na preporuku poznanice angažirao sam "agenta" za zapošljavanje. U najvećem broju slučajeva ti "agenti" su naše gore list koji duže ili kraće vrijeme borave u Njemačkoj, bolje znaju jezik i pretražuju oglase za posao u Njemačkoj te angažiraju naše ljude. Uz simboličnu naknadu od 600 eura! U tom poslu nema nikakve pravne zaštite. Konkretno, mene je "agent" prodao pod kuhara u jedan ogroman restoran s tisuću sjedećih mjesta u malom mjestu Waging am See blizu Salzburga. Došao sam na dogovoreno mjesto vjerujući kako ću u restoranu prati suđe, guliti krumpir i slične poslove za koje sam bio kvalificiran. Međutim, nakon 10 minutnog razgovora sa šefom kuhinje pri čemu je on govorio, a ja sam samo odgovarao: ..."Kein Problem," - što sam jedino znao od njemačkog jezika, obukli su me u bijelu, krasnu kuharsku odoru, kuharska kapa na glavu, doveo me u kuhinju, u ruke dao dnevni jelovnik i ostavio. Tada sam prvi put u životu vidio neke naprave. Uglavnom, trebalo mi je sedam minuta da dam otkaz. Nisam školovani kuhar i ne znam kuhati, bio je moj odgovor na pitanje "Warum?". Nekako su me ipak nagovorili da ostanem, nahranili i tu je započela moja kuharska karijera koja se nastavila u još nekoliko restorana u Münchenu i okolici. Moram napomenuti da sam prvi mjesec postao lakši za 16-ak kg dok sam sljedećih mjesec dana rada u tom restoranu izgubio još dodatnih šest. I onda sam počeo dolaziti sat ranije na posao...da se najedem.
Prije odlaska prosječan život
Što ste ti i supruga radili u Pakracu prije odlaska?
Supruga, koje je ima srednju ekonomsku struku, radila je kao prodavačica u trgovinama mješovitom robom, kladionici, Hrvatskim šumama. Ja sam elektromehničar i 13 godina sam radio u Lipik Glasu, prije i poslije tog posla kao ugostitelj. Živjeli smo u vlastitom stanu na Jugu prosječnim pakračkim životom i standardom.
Ima li neki konkretan motiv ili razlog vašeg odlaska iz Pakraca i Hrvatske?
Ono što me nagnalo da spakiram kofere i krenem u Njemačku je nemogućnost pronalaska stalnog zaposlenja, s normalnim radnim vremenom i primanjima dovoljnim za pristojan život moje obitelji. Zadnje dvije godine mog boravka u Hrvatskoj, konkretno u Pakracu, to je bila nemoguća misija.
Koliko si tada imao godina?
U Njemačku sam otišao u 40. godini života.
Da li ste otišli svi skupa ili postupno najprije ti pa supruga, pa djeca?
Krenuo sam sâm. Godinu dan poslije mene došla je supruga Vanda u posjetu, bolje reći u izvidnicu. Ostala je raditi to ljeto. Tada sam već pronašao stan i uvjeti za dolazak cijele obitelji bili su spremni. Krajem kolovoza 2015. dolazi do preseljenja ostatka obitelji u mjesto Maisach nadomak Münchena.
Jezik najveća prepreka i povlastica
Jesi li ikad prije konačnoga odlaska bio u Njemačkoj?
Nikada prije nisam bio u Njemačkoj. Moji najveći dometi bili su shopping izleti u Barcz, i Bosansku Gradišku. Nisam bio baš svjetski putnik.
Je li itko od vas govorio njemački jezik i kako je brzo išao napredak s jezikom?
Njemački jezik učio sam u osnovnoj školi tako da osnove, ali samo osnove, gramatike sam poznavao. Bez aktivnog korištenja jezika mogu reći da sam došao totalno nepripremljen. Jezik je najveća prepreka, ali i povlastica, za dobivanje boljih, kvalitetnijih i bolje plaćenih poslova. Ne mogu reći da sam tijekom tri godine boravka u Njemačkoj zadovoljan svojim jezičnim napretkom, ali sam zato presretan s kvalitetom govora njemačkog jezika Irme i Vite. Nakon dvije godine, Irma priča bavarskim dijalektom. Usporedbe radi, to je kao međimursko narječje kod nas.
Što točno radite u Njemačkoj, jeste li prijavljeni ili radite na crno, jeste li već mijenjali poslove, je li vam poslodavac njemačka tvrtka ili neki stranac? Je li moguće mijenjati poslove?
Pronaći posao zaista nije teško, štoviše, izrazito je lako. Vanda trenutno radi kao pomoć u kućama starijih osoba u lokalnoj firmi Nachbarschafthilfe i pohađa tečaj za njegovatelja kako bi mogla raditi na boljim pozicijama i biti bolje plaćena. Cijeli tečaj financira joj tvrtka za koju radi. Zaposlena je na nepuno radno vrijeme, jer mora moći balansirati između djece, njihove škole i vlastita posla. Satnica joj je oko 120 sati mjesečno. Ali zato postoji i dodatni posao, u Njemačkoj to zovu Nebenjob koji je potpuno legalan i popularan. Ja posljednju godinu radim kao monter kuhinja za renomiranu tvrtku Segmüller i subotom dodatno radim u Coca-Coli. Oboje smo prijavljeni, uredno plaćeni. Kako za glavne poslove, tako i za dodatne. Ne mogu reći da sam imao većih neugodnih iskustava s isplatom zarađenog. Meni je ovo u Njemačkoj u tri godine šesti ili sedmi posao. Dakle, kao što vidite, u Njemačkoj možete birati.
Kako se odnose u Njemačkoj poslodavci prema radniku, radite li intenzivnije nego u Hrvatskoj?
Poslodavci, kao i općenito Nijemci, korektno se odnose prema nama, ausländerima. Nisam imao većih neugodnosti. Osobno osjećam nekakav pritisak, ali to nije nametnuto od strane poslodavca već više kao pritisak potrebe za dokazivanjem. U tuđoj zemlji s nedovoljnim znanjem jezika moraš raditi više od domicilnih ljudi. To je normalno.
Koliko sati tjedno radite, obračunava li poslodavac prekovremene, rad nedjeljom, noću, praznikom?
Vanda uz redovnih 120 sati glavnog posla, radi dodatni posao, oko 45 sati uz još ponešto na crno. Meni je mjesečna satnica 200-230 sati plus dodatni posao, sve definirano ugovorom o radu se plaća.
Kolika je plaća neto, može li se zaraditi više?
Prosječna neto plaća u Njemackoj je po nekim statistikama 1400 eura. Razlike su velike. Puno toga ovisi jesi li samac ili imaš obitelj. Porezna klasa za samce na mjesečnoj razini odnese oko 200 eura. Uz dodatne poslove koji su do 450 eura mjesečno neoporezivi može se zaraditi više.
Stan od 170 kvadrata
Gdje stanujete i koliko plaćate najamninu, koliko režije?
Stanujemo u iznajmljenom stanu veličine 170 četvornih metara. Mjesečna stanarina iznosi 1100 eura. Smatram se sretnikom, jer stan te kvadrature košta mnogo više.
Koliko je u Njemačkoj potrebno mjesečno za hranu, sanitarije i sve ostalo?
Mjesečno za hranu četveročlana obitelj potroši 350-400 eura. No taj iznos može jako varirati, jer službena statistika kaže da se po osobi za hranu potroši oko 240 eura. Naravno da to podrazumijeva hranu u restoranima što Nijemcima nije strano i mogu si priuštiti. Mogli bismo i mi, ali trenutno smo orijentirati na neke druge stvari. Prvenstveno na djecu i sve što njima treba.
Jeste li kupili nešto vrednije od namještaja ili kućanskih aparata?
Stan smo iznajmili potpuno prazan. Na početku sam ga opremio prikupljanjem i kupovinom namještaja preko oglasnika. Vrlo je popularan E-bay. Ljudi poklanjaju, mijenjaju, prodaju namještaj, električne uredaje. Fascinantno je koliko možete opremiti stan po povljnoj cijeni ili besplatno, jer ljudi ovdje drugačije razmišljaju, češće mijenjaju namještaj pa tako imaju dosta viška. Kako smo s vremenom financijski stabilizirali, dio tog istog namještaja smo poklonili i kupili novi.
Što je u Njemačkoj skuplje, a što jeftinije u odnosu na Hrvatsku?
Iznenadila me je cijena kruha. Vekna od 650g košta 2,5 eura, ali je zato pivo jeftino! Pakovanje od šest politrenih piva košta 1,67 eura. To je oko 12 kn.
Može li se uz takve cijene i troškove života od plaća za sve vaše poslove uštedjeti?
Ukoliko oba supružnika rade puno radno vrijeme nije problem nešto staviti na stranu, a živjeti pristojnim, ispunjenim životom.
Hrane se kao i u Pakracu
Jedete li hranu kao u Pakracu ili ste promijenili prehrambene navike?
Vanda kuha isto kao i u Hrvatskoj. Do nekakve velike promjene u prehrani nije došlo.
Nosite li hranu i piće iz Hrvatske kada dođete u posjet Pakracu?
Obvezno se iz Hrvatske dovoze Podravka juhe, Čokolino, suhomesnati proizvodi, Cedevita...
Idu li djeca u školu (njemačku ili hrvatsku), da li su imali problema s adaptacijom i jezikom?
Od prvog dana dolaska, Irma pohađa redovnu njemačku školu. Morala je samo ponovo pohađati treći razred koji je u Hrvatskoj već bila završila. Vito je krenuo u prvi razred nedavno, a Irma je sada upisala peti razred Gimnazije u Gröbenzellu. Ona putuje S-bahnom (lokalni željeznicki prijevoz Münchena) 10-ak minuta do škole, dok Viti toliko treba pješice do svoje škole.
Što si morao kupiti djeci za školu, a što su djeca dobila?
Na početku školske godine dobili smo spisak opreme koju moramo kupiti djeci dok su udžbenici i radne bilježnice besplatne.
Koliko je djeci udaljena škola, a koliko vaša radna mjesta?
Vanda radi u mjestu gdje živimo i bližoj okolici dok ja do mog radnog mjesta putujem 35 km. Irma putuje S-bahnom (lokalni željeznicki prijevoz Münchena) 10-ak minuta do škole, dok Viti toliko treba pješice do svoje škole.
Govorite li kod kuće hrvatski ili njemački?
Kod kuće govorimo hrvatskim jezikom, ali se djeca ponekad malo „izgube“ u igri pa zašprehaju.
Gledate li hrvatsku ili njemačku televiziju, pratite li na portalima vijesti iz Hrvatske i Pakraca?
Ne znam ni imamo li televizor u stanu. Šalim se, ali iskreno, gledamo samo filmove i serije na internetu. Ponekad pratim vijesti na hrvatskim portalima.
Idu ju li djeca na kakve slobodne aktivnosti, primjerice treniraju li sport, kulturne sekcije i slično?
Vito trenira nogomet u lokalnom klubu SC Maisach i to se ne plaća.
Idete li vi na utakmice, u kino, izlaske u restorane i slično?
Jako rijetko idemo u restorane, ali smo se Vanda i ja nedavno počastili koncertom Robbie Williamsa, a djecu smo odveli u Legoland, bili su oduševljeni.
S kim se družite (Hrvatima, Nijemcima, drugim narodima, miješano)?
Ono malo slobodnog vremena što imamo, provodimo s djecom, a ponekad s jednom obitelji, poznanicima iz BiH i jednom rumunjskom obitelji.
Jeste li koristili liječničku ili zubarsku uslugu i plaća li se to?
Zdravstveno osiguranje plaća poslodavac, ali neki zahvati kod zubara ili lijekovi moraju se dodatno platiti.
Koliko si puta u tih godinu dana bio kod kuće, sâm ili s obitelji?
U Hrvatsku dolazimo dvaput godišnje, bili smo nedavno, djeca su ostala tri dodatna tjedna kod svojih baka i djeda, a mi smo se morali vratiti na posao.
Jesi li bio na ljetovanju u Hrvatskoj s obitelji?
Ove godine smo (napokon) svi zajedno bili na ljetovanju na Jadranu.
Što bi se moralo dogoditi u Njemačkoj, a što u Hrvatskoj i Pakracu da se vratiš?
U Njemačkoj...da poskupi pivo. Naravno, to je šala, ali se ničega boljega nisam mogao sjetiti. Za Hrvatsku sam siguran da se ništa neće promijeniti za moga života, samim time, isto vrijedi za Pakrac. Stoga, ne, nemam planova za povratak.
Što bi još htio istaknuti za kraj ovog razgovora, a da te nisam pitao?
U Njemačkoj su 24. ovog mjeseca bili izbori za Bundestag - njihov parlament. Ima predizbornih plakata, ali nema pečenih janjaca i volova. Nema euforije među narodom kao da će im to nešto promijeniti u životu, da im to ima životno značenje. Država je uređena, sustav funkcionira, ima posla, ljudi su zadovoljni, imaju mogućnosti. Ovdje biti političar nije na listi sto najpopularnijih zanimanja, jer je velika odgovornost, a financijski ti ne osigurava ostatak života, kao što je to kod nas. U Njemačkoj te cijene ako si dobar stolar, kvalitetan soboslikar, bravar. Ljudi se ovdje ne srame svojih zanimanja, ponose se svojim radom i plaćeni su za njega, isto tako i cijenjeni. Ne kite sa ecc., bacc, dopisnim fakultetskim titulama. Koliko i kako radiš toliko i vrijediš.
- PIŠE: Pakrački List
- 1035
Zajednica Talijana Liberta, Vijeće talijanske nacionalne manjine Požeško-slavonske županije i Grada Pakraca te Udruga proizvođača talijanske konjske salame u subotu 14. listopada u Ploštinama domaćini su tradicionalne priredbe Jesen u našem kraju – običaji i tradicije – dani konjske salame. Okupljanje gostiju počinje oko 14 sati, a službeno otvorenje je predviđeno za 15 sati.
