Vijesti

: PIŠE: Pakrački List; 05. travnja 2020; 1118

Renata Ružička Babić iz Pakraca pobjednica je nagradnog natječaja Zavoda za javno zdravstvo Požeško-slavonske županije "Pušenje odbaci, lovu nabaci".
Ovaj poticajni projekt provodi se već šestu godinu, a namijenjen je svim punoljetnim pušačima oba spola s više od godine dana pušačkog staža s ciljem odvikavanja od pušenja. Ove godine natjecalo se 37 osoba, a od ponoći 28. veljače kad je natjecanje započelo, narednih 30 dana bez duhana je izdržalo njih 29.
Do pobjednice se došlo izvlačenjem u nazočnosti stručnog žirija te zaključnim testiranjem nagrađenih. Osim slavljenice Ružička Babić, koja je osvojila novčani bon od 3 tisuće kuna, drugu nagradu u vrijednosti 750 kuna, uz devet drugih natjecatelja, osvojila je Kristina Colosetti iz Lipika i one su jedini nagrađeni od pet prijavljenih natjecatelja s područja Pakraca i Lipika.
Renata je diplomirana pravnica zaposlena u Bjelovaru kao viša inspektorica rada pri Državnom inspektoratu. O ranijem pušačkom stažu te dugim danima apstinencije, ali i o budućim danima s cigaretom ili bez nje, kratko je rekla:
„Dugogodišnji sam pušač, a neprekidno pušim posljednjih pet godina. Prijavila sam se na natječaj najviše zbog izazova, a prije samog početka apstinencije popušila sam 10 cigareta i spremila kutiju s ostalima. Nisam je više dirala. Posljednjih godina redovito sam pušila kutiju cigareta na dan. Uzevši to u obzir, odraditi ovo bilo je lakše nego što sam očekivala. Pripisat ću to karakteru jer držim da je prijava na ovakvo natjecanje ujedno i obaveza i ne želite iznevjeriti najprije sebe, a onda niti ostale ljude oko vas. Najveća podrška ovih mjesec dana bili su mi sinovi Slaven (13) i Juraj (10) koji niti trenutka nisu sumnjali u mamu“, kazala je Renata i dodala da ovo ne znači i potpuni oproštaj od cigarete.
Voljela bi, završila je, ubuduće zapaliti samo u društvu, svjesna kao višegodišnji pušač da u svijetu dima stvari tako baš i ne idu…

: PIŠE: Pakrački List; 05. travnja 2020; 1395

Zbog zabrana javnog okupljanja našu akciju „Pakračani svjetski putnici“ nismo zaključili, kako smo najavili 31. ožujka, nego ju produžujemo dok nam ne bude moguće izložiti rezultate vašeg sudjelovanje i nagradite najuspješnije. Od naše zadnje objave, prije otprilike tri tjedna, javila su nam se još tri čitateljice/čitatelja tako da je do sada sve skupa u konkurenciji 13 osoba s oko stotinjak fotografija.

Tako nam se pridružila Matea Ereiz, studentica 5. godine Učiteljskog fakulteta u Zagrebu s porukom da se i s malim studentskim budžetom puno toga može obići. Poslala nam je fotografije iz Krka, Dubrovnika, Novog Vinodolskog, Graza, Mostara, Stutgarta, a za ovu objavu smo odbrali ovu snimljenu na ušću Neretve.

Dr. Anđelka Gajšak-Špančić u studenom 2019. godine putovala je s turističkom agencijom u Kapadokiju, pokrajinu 600 kilometara u unutrašnjosti Turske u koju je stigla nakon slijetanja avionom u Antaliju. Koliko je oduševljena tamošnjim bajkovitim pejzažom potvrđuje podatak da joj je to bilo već treće putovanje u taj kraj u posljednjih pet godina u kojem je posebna atrakcija let balonom iznad predivnih stožastih ili trokutastih skulptura obojanih svim nijansama zemljanih boja.

Vladimir Tessari je s ekipom Pakračana u ljeto 2016. godine motorom obišao planine Balkana, a poslao nam je fotografiju na kojoj su snimljeni on i naš sugrađanin Zdenko Ružićka na cesti Transfagarašan u Rumunjskoj koja prolazi preko najviših vrhova južnih Karpata (2034 metra nadmorske visine). Duga je oko 90 kilometara predstavlja turističku atrakciju i radi uspona i brojnih zavoja vozači, naročito motoristi, je smatraju jednim od najljepših i najzanimljivijih cesta na svijetu.

Vjerojatno ste i sami zaključili da se u ovom setu novih prijava naši sugrađani izabrali „bijeg“ iz velikih metropola ili poznatih turističkih destinacija i odlučili nam pokazati svoje posjete interesantnim prirodnim predjelima što dodatno pozdravljamo.

Naš poziv da nam šaljete na adresu našeg uredništva Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. svoje fotografije na kojima se vidite vi, pojedinačno ili u grupi, na nekom od odredišta u Hrvatskoj, Europi ili svijetu te nam pošaljete kratki opis gdje i kada je fotografija snimljena i s kratkim opisom mjesta gdje ste putovali (ime i prezime, grad, država, lokacija), datum putovanja, svrha (privatno, bračno, sindikalni izlet, s agencijom, školski izlet, sportski događaj, posjet rodbini i slično) vrijedi i dalje. Nije nužno da to budu daleka putovanja u neke egzotične zemlje i atraktivne lokacije. Posebno sada u vremenima kada je i odlazak do Daruvara kompliciran. Zato se zajedeno sjetimo neki prošlih putovanja i boljih vremena.

: PIŠE: Pakrački List; 04. travnja 2020; 2146

Onako kako su današnji kafići u povijest otpremili kavane u kojima se nekad uobičavalo sjesti, porazgovarati, pročitati dnevni tisak, kušati kakvu slasticu ili samo uživati u tihoj glazbi, tako su i vlasnici modernih lokala promijenili - konobare. One školovane, finih manira i uniformirane zamijenili su golobradim mladićima u šarenim majicama. Uđete li, na primjer, danas u jedan takav kafić i naručite brzi espresso, on će vam stići kroz desetak minuta, a momak ili djevojka poslužit će vam ga onoliko spretno koliko je potrebno da vam ga ne prevrne u krilo. Ljubazni će biti taman toliko da im to ne prigovorite, a često će i prečuti da ste uz kavu naručili i vodu.
Pretjerujemo? Da, i to namjerno. Sve s ciljem da vam pažnju usmjerimo na 60 - godišnjeg Marka Martinellija iz Pakraca, školovanog ugostitelja 4. stupnja, posljednjeg konobarskog romantika s leptir mašnom oko vrata koji se za status konobara morao dobrano potruditi.

[caption id="attachment_27646" align="aligncenter" width="475"] Blizanci Marko i Branko s roditeljima s majkom Marijom i ocem Ivanom te sestrom Terezom[/caption]

Nije od fotelje i kauča

Iako je danas u mirovini, Marko nije čovjek od fotelje i trosjeda, pa ga naši sugrađani poznaju kao druželjubivog čovjeka kod kojeg se, recimo, može kušati odlično kupinovo vino nastalo od kupina obranih u malom voćnjaku u Kovačićevoj ulici, ponad kuće Martinellijevih. S druge strane poznajemo Marka i kao višestruko ranjavanog pakračkog branitelja pri čemu mu je teško oštećena desna ruka. Što je to tada značilo izučenom konobaru, možemo samo pretpostaviti…
No, priča je krenula ovako:
Kako svi osmaši moraju, tako je i petnaestogodišnji Marko morao vlastiti životni put odabrati vrlo rano. U osjetljivim godinama, kad dječak postaje mladić, po završenoj osnovnoj školi i obavljenom roditeljskom savjetovanju, napustio je roditeljski dom u Pakracu i zajedno s bratom jednojajčanim blizancem Brankom otišao u Crikvenicu u srednju ugostiteljsku školu.
„Otac mi je bio trgovac, a mama domaćica i samo je htjela da imam siguran kruh u rukama – pa nek budem brico ili mesar. Nakon kućnog savjeta te zbrojenih želja, ali i ocjena nas blizanaca, izbor je ipak pao na Crikvenicu. Olakotna okolnost u ranom odlasku od kuće bila je u tome da su s nama dvojicom u Crikvenicu (tada po jačini ugostiteljskog obrazovanja odmah iza Opatije) krenuli i Pakračani Đuro Marošević, Slavko Rek i Josip Delorenci. Dotad sam tek jednom u životu bio u Zagrebu pa je odvojenost za mene bila svojevrstan šok“, priča Marko i prisjeća se da je povremeno pomišljao na bijeg kući. No, vremena za takve misli nije imao previše jer su odmah po dolasku, uz pohađanje nastave bili poslani na paralelnu praksu u hotele u kojima su se i hranili. Kad nije bilo dovoljno radne snage, kaže, navlačili bi radne uniforme i odmah bili upućeni „među stolove“. Međutim, ne zaboravlja prve dane, crikveničke ulice i smrad ribe iz obližnje ribarnice koji može osjetiti i danas, iako ribu voli i često je na jelovniku.

Zanat tesao u hodu

Iz tog vremena pamti i razne anegdote pa prepričava kakve je impresije stekao ulaskom u glasoviti hotel Omorika gdje je naukovao. Pamti šale i pošalice starijih kolega koje su znale ponekad natjerati i suzu na oko, kao onda kad su mu za vrijeme posluživanja gostiju, stariji konobarski mangupi složili problem s ključem od blagajne, kojeg je Marko naivno ostavljao u bravici blagajne, pa je iz potencijalno bogate smjene izašao sa znatnim gubitkom. „Svako znanje se plaća i od tad je ključ od blagajne uvijek privezan špagom o pojas“.Strukovne vještine smo stjecali u hodu, radili smo u hotelu visoke B kategorije s četiri sale i 800 sjedećih mjesta. Ono što nismo naučili dotjerao je dril kakvog danas više nema, odnosno u današnje vrijeme nije više dozvoljen. Naravno i oštar šef kao iz filma. Ruke na leđima, polunaklonjen, a opet pred gostom dovoljno dostojanstven izazivao je strahopoštovanje. „Pet jezika je govorio, a nas je satima učio „hodati“ tako što nas je s jušnikom punim vode tjerao da se krećemo po sali. Ne smiješ kap proliti. S knjigom na glavi smo hodali da dotjeramo držanje.“
Tijekom 4 godine izmjenjivali su se paralelno škola i posao. Osim strukovnih vještina, Marko je odlično ovladao i njemačkim jezikom jer su crikveničke hotele punili većinom gosti iz Njemačke i Austrije. Nakon četiri godine školovanja Marko s ostatkom pakračke ekipe stječe zvanje ugostitelja IV. stupnja.

[caption id="attachment_27650" align="aligncenter" width="496"] Sa suprugom Ankicom u ljubavi od 1982. godine[/caption]

Slijedilo je odsluženje vojnog roka nakon čega blizanci odlaze raditi u Sloveniju gdje Branko ostaje i dan danas živi, a Marko se vraća u Crikvenicu pa potom u Pakrac.
Nedugo nakon toga, 1982. godine u Pakracu upoznaje buduću suprugu Ankicu. Pridošla iz Moslavine, točnije Janje Lipe, Ankica počinje raditi u pakračkoj bolnici. Nakon dvogodišnje veze i Markovih povremenih odlazaka na sezonske poslove u Crikvenicu i slovensko skijalište Vogl, par se vjenčava 1984. godine, a iste godine mlada obitelj dobiva i novog člana - kćerkicu Mariju. Tri godine kasnije rodila se i Anita. U to vrijeme Marko već naveliko radi u poznatom lipičkom hotelu, gdje je ispočetka trebalo malo vremena da dovede u red mlade i priučene djelatnike, kako bi poštovali pravila struke na zadovoljstvo brojnih gostiju, dobrih platiša.

Konobari uvijek prosječno plaćeni

„Bio sam osjetljiv na šlamperaj i nisam dozvoljavao u mojoj smjeni da tanjur ne bude tip-top. Primijetili su to i gosti, jer to su bili nerijetko bogati ljudi koji nisu žalili platiti, ako su vidjeli da im pristupaš s poštovanjem. A iz posluženog tanjura se vidi štošta…“, sumira sjećanja s lipičkog radnog mjesta i prisjeća se Miće Kosijera i Miće Komlenca kao vrlo dobrih radnika.
Financijski gledano, biti ugostitelj i nije bilo nešto sjajno, ali ne žali se. Usporedbe radi, kaže: „Danas se srozala kvaliteta usluge pa je shodno tome manje i plaćena. Nije ni tada plaća bila visoka. Ja sam mogao suprugu Ankicu, koja je imala 500 DEM-a plaću, sustići samo ako je taj mjesec bio dobar bakšiš. Kad sam radio u caffe baru „R“, najboljem gradskom kafiću u vlasništvu Ranka Prodanovića, osnovica mi je bila oko 300 DEM-a, ostalo se svodilo na sposobnost i zadovoljnog gosta.“

[caption id="attachment_27654" align="aligncenter" width="955"] S lijeva: Štula, Šarčević, Marko, Dragica “Tetka”, Frane Pešut i Vlado Kosijer[/caption]

Bilo dovoljno ili ne, financije su bile dostatne da se mladi bračni par Martinelli nekako tih godina odvaži upustiti u gradnju kuće. U podnožju Markove roditeljske kuće u Starčevićevoj 66 u Prekopakri, na parceli pored buduće ulice Ivana Gorana Kovačića, do 1990. godine niknula je kuća - sagrađen je dom.

"Heroj čovječnosti"

Teško buduće vrijeme iste je godine nagovijestila smrt Markovog oca Ivana, a već sljedeće godine neprijateljske granate poslane s druge strane brda označile su kraj jedne i početak druge priče.
Od tisuća četničkih granata koje se pale na Prekopakru, nekoliko je pogodilo i novi objekt u Kovačićevoj. „Jedna je pogodila direktno potkrovlje, a bezbroj drugih oštećenja tijekom ratnih djelovanja bilo je procijenjeno kao oštećenje 4. kategorije“, kaže nam Ankica. Kao spomenik ratnim danima, i danas stoji geler na vratima spavaće sobe i oštećeni dio potkrovlja garaže.

[caption id="attachment_27651" align="aligncenter" width="1024"] Humana vojna akcija evakuacije pacijenata - uvijek zanimljiva široj javnosti[/caption]

Istovremeno, Marko je u Domovinski rat ušao kao hrvatski dragovoljac. Od prvog dana je sudionik obrane grada, a u ratnim djelovanjima dvaput je ranjavan i to 6. listopada 1991. godine u Batinjanima te 15. rujna 1992. godine, kad je od mine stradao u Ulici 40. divizije, današnjoj Kalvariji. Posljedica tog ranjavanja je i trajno oštećenje na desnoj ruci koje je od strane komisije u konačnici procijenjeno kao 70 postotno. „Tu sam doživio prve površnosti sustava jer sam kao višestruko ranjavani branitelj podcijenjen s procjenom trajnog invaliditeta koje je kao na tržnici spuštano nakon prvotnih 90 na smiješnih 60 posto. Nakon žalbe priznato mi je konačnih 70 posto“, s dozom ogorčenja govori Marko i konstatira da po toj procjeni on danas dobiva 1100 kuna na ime invalidnine i problem vidi u tome što je država umjesto visokih invalidnina mnogim braniteljima dala (pre)velike mirovine.

O svojoj invalidnosti kaže: „Sve mi se okrenulo u životu. Dešnjak sam i morao sam sve ponovo učiti. Od potpisivanja lijevom rukom do vezanja žniranca na cipeli. Bilo je faza kad sam psihički bio na dnu, no izvukao sam se uz pomoć obitelji“. Ratnoj crtici dodajmo i da je Marko bio sudionik najveće humanitarne akcije u Domovinskom ratu – evakuaciji duševnih bolesnika iz pakračke psihijatrije. Kao sudionik i zapovjednik voda ZNG, nagrađen je poveljom „Heroj čovječnosti“. Rat, kaže, u konačnici nikome ništa dobrog nije donio osim međusobnog poštovanja kojeg je bilo među ljudima više nego danas.

Najsretniji u vlastitom voćnjaku

Supruga Ankica za svog „pacijenta“ kaže da je vremenom ovladao svojim hendikepom, prihvatio ga i funkcionira sasvim normalno. Štoviše, bolje nego netko zdrav. Svjedoči tome i okućnica unutar koje nas je primio na ovaj razgovor. Sve je napravljeno vlastitim rukama odaje velik trud i uloženo vrijeme, a sve to uz tek poneku asistenciju nekog od ukućana.

[caption id="attachment_27652" align="aligncenter" width="900"] Ljevica u akciji - trebalo je vremena i vježbe da stekne povjerenje u lijevu ruku[/caption]

„Nakon oporavka odlučio sam krenuti raditi. S obitelji smo najprije otišli na more prodavati voće. Imali smo dva štanda, isprva je bilo dobro, no kako je vrijeme odmicalo, zarada je postala nedostatna. Sustav me kao invalida DR nije niti malo razlikovao od ostalih i više nije bilo računice. Vratili smo se kući i nakon pokušaja s jabukama koje su vrlo zahtjevne za raditi, poznanik mi je preporučio kupine. Zasadili smo ih u voćnjaku iza kuće na nekih 700 kvadrata površine, kao i nešto grožđa, jagoda…To je moja terapija, tu provedem dan. Posla ima, ima i uroda, ali sve je to u ograničenim količinama dostatnim za prodaju s kućnog praga te za vlastite potrebe. Najveći problem su berbe, no to odradimo u obiteljskom krugu i s prijateljima“.
Ne škrtari Marko niti prema sugrađanima. Često ga možemo zateći za improviziranim štandom na Trgu dr. Franje Tuđmana kako prodaje kupine ili kupinovo vino. Isto ono vino, upakirano i lokalno etiketirano, koje prigodno za Uskrs ili Božić podijeli prijateljima ili poznanicima koje sretne u gradu.

Danas kad odvrti film, Marko doista ima što vidjeti. Kćer Mariju koja je u Zagrebu završila Odnose s javnošću i kao PR stručnjak radi u Javnim resursima. Mlađu Anitu koja je magistrirala mikrobnu biotehnologiju, dok je sina Ivana (rođen 1997.) sa završenom elektrotehničkom školom morao pustiti da sreću potraži u Njemačkoj.

[caption id="attachment_27649" align="aligncenter" width="576"] Sa kćerkama Marijom i Anitom. Sin Ivan danas je u Njemačkoj[/caption]

Greta - djedova nova radost

Najnovija radost u životu Marka i Ankice Martinelli je rođenje Marijine kćerkice Grete koja je ove drage ljude po prvi puta učinila djedom i bakom.
Treba li na kraju priče reći da Marko i dalje konobari? Danas ga se može vidjeti na gradskim događanjima kako sam ili s odabranom ekipom pokriva kompletan ugostiteljski program i pritom, poslužujući, spretno ponese i po pet punih tanjura. Nema možda leptir mašne, ali gard je i dalje prisutan. Ne skriva niti neprirodno savijenu desnu podlakticu koja danas posluži koliko može, sasvim dovoljno da u njemu opet prepoznamo onog spretnog maturanta crikveničke Ugostiteljske škole.

[caption id="attachment_27656" align="aligncenter" width="900"] Na ulazu u voćnjak uz suprugu Ankicu i bocu odličnog kupinovog vina iz vlastitog gospodarstva[/caption]

: PIŠE: Pakrački List; 03. travnja 2020; 1156

S obzirom da ranije izdane papirnate propusnice za kretanje izvan mjesta življenja vrijede još samo do nedjelje 5. travnja do 24 sata, od jučer su građanima dostupne e-propusnice za kretanje izvan mjesta stalnog boravka, obavijestio je Marijan Širac, načelnik Stožera civilne zaštite Grada Pakraca.

Sustav e-Propusnice dostupan je na internetskoj adresi https://epropusnice.gov.hr i omogućuje građanima jednostavno slanje zahtjeva za izdavanje propusnica korištenjem usluga e-Građani i NIAS (Nacionalni identifikacijski i autentifikacijski sustav), a podrobne upute i video demonstraciju mogu se pronaći na stranici koronavirus.hr.

Ukoliko građani ne raspolažu tim sustavom do e-propusnice mogu doći popunjavanjem obrasca (u prilogu ovog teksta) te ga poslati mailom na adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.. Ukoliko ne raspolažu mailom, mogu doći na portu zgrade gradske uprave gdje će dobiti papirnati obrazac koji će popuniti i doći u roku sat vremena po propusnicu. U dane vikenda (subota, nedjelja) papirnati zahtjevi za propusnicu će se primati na porti „općine“ od 9 do 12 sati, a sustav e-propusnica radi non-stop.

Marijan Širac naglašava da gradski Stožer CZ u skladu s Odlukom o zabrani napuštanja mjesta stalnog boravka propusnice izdaje samo u slučajevima iz vitalnih obiteljskih razloga, poput pružanja skrbi djeci ili starijim osobama ili kupnje hrane i osnovnih potrepština, (nužnim slučajem smatra se i kupnja hrane i hranjenje životinja) uz određene restrikcije, dok za odlazak na radno mjesto propusnice i dalje izdaju poslodavci, a kod liječnika u drugi grad izabrani liječnik obiteljske medicine. Važeći rok jedne propusnice je maksimalno dva tjedna.

Od 24. ožujka od kada su ove mjere na snazi pa do danas Stožer civilne zaštite Grada Pakraca je izdao 302 propusnice, a u sedamdesetak slučajeva je uskratio propusnicu jer za izdavanje nije bilo vitalnog razloga.

: PIŠE: Pakrački List; 03. travnja 2020; 1042

U uobičajenim životnim uvjetima čak i u manjim gradovima kao što je Pakrac svakodnevno stotinama građana ističe vremenska važnost raznih dokumenata, bilo osobnih, registracije automobila, tehnički servisi raznih uređaja poput protupožarnih aparata pa čak i obveza cijepljenja pasa. Što činiti u tim slučajevima u sadašnjim uvjetima ograničenih socijalnih kontakata pokušali smo saznati kod nadležnih.

Za dokumente se informirajte telefonski

„Obzirom na epidemiološku situaciju, Odlukom Ministarstva unutarnjih poslova RH, Policijska uprava požeško-slavonska od 20. ožujka ne radi sa strankama osim u slučajevima izdavanja osobnih iskaznica u opravdanim i žurnim slučajevima kao i izdavanja vozačkih dozvola u profesionalne svrhe“, odgovorila je na naš upit Nikolina Janković, glasnogovornica Policijske uprave Požeško-slavonske.

Kako je pojasnila, započela je propisana procedura prema kojoj se za osobne dokumente čiji rok važenja ističe za vrijeme trajanja epidemije bolesti COVID-19 predviđa produžetak roka važenja, a o čemu će javnost biti pravovremeno obaviještena na web stranici Ministarstva unutarnjih poslova: https://mup.gov.hr/, a preporučuje građanima da sve upite šalju na e-mail adresu Policijske uprave požeško-slavonske: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili kontakt ostvare telefonom u Policijskoj postaji Pakrac i to za prijavništvo i osobne isprave na tel. 454-621, putne isprave 454-621, statusna pitanja stranaca, državljanstvo 454-616, vozačke dozvole i vozila: 454-619, oružje 454-624.

Stanica za tehnički pregled vozila u Pakracu radi u nešto skraćenom radnom vremenu (od 8 do 15 sati) što automatski znači da je vozilo u prometu za sada dužno imati ispravnu registraciju po pitanju tehničkog pregleda. Isto je i s osiguranjem vozila, reklo nam je dvoje pakračkih službenika osiguravajućih društava. Osiguranje vozila se može produžiti i platiti internetom, a oni policu osiguranja šalju elektronskim putem što je prihvatljivo i stanicama za tehnički pregled koji produžuju prometnu dozvolu i MUP-u. No kako su nam rekli spomenuti osiguravajući agenti kod dijela stanovništva je problem još uvijek nedovoljna informatička pismenost.

U DVD-u Pakrac kao i u normalna vremena servisiraju protupožarne aparate, rekao je zapovjednik Ilija Turković mlađi i nema razloga da oni kojima ističe tehnička ispravnost, uz primjenu propisanih mjera socijalnih kontakata ga ne dovezu na servis. Osim servisa protupožarnih aparata vatrogasci i dalje redovno po narudžbama dostavljaju cisterne s pitkom vodom.

Ako vam je ovih dana isteklo redovno godišnje cijepljenje pasa protiv bjesnoće i to možete odraditi kao u normalna vremena. Veterinarska stanica Pakrac u ambulantama na Gavrinici kao i u Gaju rade od 7 do 14, odnosno od 16 do 19 sati i psa možete cijepiti u ambulanti, ili naručiti dolazak kući (411-019). Osim cijepljenja pasa pakrački veterinari obavljaju i dalje sve vrste hitnih liječenja životinja te osjemenjivanja stoke, rekao je direktor dr. vet. Siniša Horvat.

: PIŠE: Pakrački List; 03. travnja 2020; 991

Budući da je sukladno Odluci Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske od 19. ožujka Gradska knjižnica Pakrac zatvorena za korisnike na rok od 30 dana, s mogućnošću produljenja roka, iz knjižnice poručuju kako neće biti naplate zakasnine na sve knjige posuđene prije donošenja izvanrednih mjera te građani stoga nisu dužni zvati niti obnavljati posudbu.

Svi ljubitelji knjige pozvani su da se slobodno koriste malom knjižnicom na otvorenom, u dvorištu kompleksa Janković, koja je napunjena novim knjigama, uz napomenu da se posuđene knjige prije čitanja prebrišu dezinfekcijskim sredstvom, a nakon čitanja obavezno vrate.

Za sve one koji knjigu vole pročitati i na svojim računalima, pametnim telefonima ili tabletima, knjižnica prilaže link na jednu od postojećih e-knjižnica gdje mogu pročitati neku od besplatnih elektroničkih knjiga kako domaćih tako i stranih autora.

Pakračka knjižnica je u prošloj godini imala 1389 članova, koji su najviše čitali beletristiku, odnosno kriminalističke i ljubavno-povijesne romane. Također, čitalo se i memoarsko štivo, popularno-znanstvene knjige, popularna psihologija, hobističke knjige, ali i slikovnice i knjige za djecu.