- PIŠE: Pakrački List
- 1516
Prodavaonica pića tvrtke Metalija-trans d.o.o. Požega koju Pakračani popularno zovu „rupa“ radi pristupačnosti automobilom često je omiljeno mjesto za kupovinu većih količina alkoholnih pića i bezalkoholnih napitaka što naročito dolazi do izražaja u predblagdanske dane. Naravno da je odlazak u takvu nabavku istovremeno i zgodna prilika da se riješe zalihe povratne ambalaže koja se nakupi kroz nekoliko mjeseci. No problem nastaje kada dođete u prodavaonicu s jednom ili dvije vreće povratne ambalaže i tamo saznate da baš u to vrijeme ne primaju ambalažu jer je gužva te ne preostaje ništa drugo nego vreće vratiti kući. To se, što je gotovo pravilo, dogodilo i pred ovaj Božić. Kako su nam javili čitatelji, u što smo se uvjerili i sami, 20. prosinca ponovo nisu radi gužve, kako je objasnio tamošnji zaposlenik, primali ambalažu, a na primjedbe ljutih potrošača je odgovorio samo da to nije njegova odluka.
Stoga smo odlučili poslati upit u Državni inspektorat sljedećeg sadržaja: „Obraćam vam se nakon upita naših čitatelja koji se žale na trgovinu u Pakracu, u Ulici Augusta Cesarca koja djeluje u sastavu tvrtke Metalija-trans d.o.o. Požega.
Kako sami pišu na svoj internet stranici ta trgovina, koja se zapravo sastoji od više raznih skladišta prikladnih za auto-kupovinu, dio je njihovog lanca veleprodaje i distribucija pića i ugostiteljskog asortimana i kao takva je, vjerojatno, obvezna primati povratnu ambalažu i isplaćivati naknadu od 50 lipa po boci/konzervi.
No, kako se žale naši čitatelji, vrlo često ne primaju ambalažu natrag, nekad uz izgovor da nemaju vreća, nekada radne snage, nekada da je gužva, ali istovremeno obavljaju prodaju. Je li zakonski to dozvoljeno i ako nije kakva je sankcija?“
Kazne astronomske
Odgovor smo primili vrlo brzo i u njemu se kaže: “Odredbom članka 24. Pravilnika o ambalaži i otpadnoj ambalaži („Narodne novine“ broj 88/15, 78/16 i 116/17) propisano je da su prodavatelji koji prodaju pića, a čiji je prodajni prostor veći od 200 četvornih metara dužni od potrošača preuzimati svu otpadnu ambalažu od pića koja je propisno označena sustavom povratne naknade.
Za nepoštivanje odredbi Pravilnika kao podzakonskog akta Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 94/13, 73/17 i 14/19) predviđena je novčana kazna (čl. 172 ZOGO) u iznosu od 100.000 – 800.000 kn za pravnu osobu i 30.000 – 70.000 kn za odgovornu osobu u pravnoj osobi.“
- PIŠE: Pakrački List
- 2473
Kako pokazati voljenoj da je doista jedina, Dinamu ili Hajduku da je vječan ili samo Isusu da ga voliš? Jedan od češćih alata prešutne korespondencije s bližim okruženjem je - tetovaža. Ako vam je pri ruci dobar tattoo majstor lako ćete, za relativno malu lovu, na odabranom dijelu tijela uraditi trajni biljeg i poslati unaprijed pripremljenu poruku. Lagat će oni koji tvrde kako im barem jednom u životu takva ideja nije pala na pamet i da im se tih nekoliko minuta boli koje morate pretrpjeti nisu činili kao dobra ideja.
Možda bi se lakše odlučili da vam je tada, kao danas, pri ruci bio Badljevčanin Željko Štampf, višegodišnji majstor od igle i odnedavno vlasnik Signum tattoo – novootvorenog studija za ukrašavanja tijela smještenog na lipičkoj tržnici.
„Svaka tetovaža posebna je priča, dobiješ ju za cijeli život i prije konačne odluke o tetoviranju valja dobro promisliti. Prve se spominju još kod plemena Maora s Novog Zelanda. Vjeruje se da riječ tetovaža dolazi upravo od maorske riječi tatau koja je prvi put zabilježena 1796. godine, u brodskome dnevniku kapetana Jamesa Cooka, a na maorskom znači “obilježiti“, objašnjava Željko i tvrdi da Pakračani i Lipičani s obilježavanjem u posljednje vrijeme stoje sasvim dobro. Pod njegovu se iglu podjednako usuđuju doći i muškarci i žene. No, krenimo redom…
„Već sam kao klinac bio pomalo umjetnički nastrojen,“ prisjeća se i kaže kako mu je olovka oduvijek najbolje pristajala. Nerijetko je majku Zlatu i danas pokojnog oca Viktora znao ostaviti bez riječi kakvim crtežom razrađenim do najsitnijih detalja. Talent ga međutim nije odveo u razne umjetničke škole, već je Željko bez većeg rizika, išao na sigurno…
„Škole sam pozavršavao onako kako je to onda išlo - osnovnu u Badljevini, a srednju elektrotehničku 1999. godine u Daruvaru. Slobodno vrijeme kratio je crtanjem pa kasnije i umjetničkim slikanjem i to tehnikom ulja na platnu i olovkom na papiru „Volio sam zasvirati bas gitaru s lokalnim bendom kojim smo žarili i palili po seoskim zabavama“, vraća polako film i kaže kako glazbena strast prisutna i danas, a da je slikarski talent zaokružio prigodnom izložbom vlastite zbirke slika u Pakracu.
Kum i brat Žarko prvi modeli
S tetoviranjem se prvi put susreo sasvim slučajno i to kad se kum Štef Žužnjak vratio iz vojske s tetovažom. „Samostalno sam izradio prvu mašinicu, a kao prvi modeli poslužili su upravo Štef, ali i moj stariji brat Žarko pa se taj trenutak može označiti kao moj ulazak u svijet tetoviranja“. Bockao je poslije tu i tamo lokalno, sve do odlaska u vojsku 2000. godine gdje je, kako to već ide, usavršio ovaj zanat. Po povratku iz „armije“ odlazi trbuhom za kruhom u Njemačku gdje njegovu ljubav prema tetoviranju prepoznaje bratić Saša koji mu nabavlja prvu pravu tattoo-opremu.
„Nisam se u pečalbi dugo zadržao, vratio sam se i zaposlio na lipičkoj staklani, a tetoviranje sam doveo do vrlo pristojnog nivoa čemu je svjedočila sve brojnija klijentela. Dodaje da je zanat usavršio na sezonskom radu na obali Jadrana gdje je u Trogiru i Makarskoj radio za drugog vlasnika. Na tisuće odrađenih tetovaža, doduše polusatnih i promjerom manjih, poslužilo je za stjecanje iskustva i umirivanje ruke.
Povratka više nije bilo i od 2016. godine vlasnik je studija za tetoviranje. Na zakazani razgovor došli smo u Željkov novootvoreni lipički studio smješten na lipičkoj tržnici i zatekli ga u pola posla s višegodišnjim klijentom kojemu je upravo ukrašavao leđa. „Potvrda kvalitete je kad se mušterija vrati. S ovim gospodinom smo kroz višegodišnju suradnju odradili preko 36 sati efektivnog rada“. Polegnuti mladić, razumljivo, i nije bio previše razgovorljiv, ali smo iskoristili priliku i upitali ga koliko doista boli izrada tetovaže.
„Boli prijatelju, kako ne bi boljelo… Kad sam radio ruku tamo je bol zanemariva, ovdje po leđima boli osjetno, a kad ide preko kralježnice onda je užas“, kroz usiljeni će smiješak dok mu Željko, obučen u crne gumene rukavice, mašinicom vrijednom petstotinjak eura vrijedno „prekopava“ veliku sliku na gornjoj leđnoj četvrtini. Na upit koliko košta majstorska oprema, Željko kaže da osim spomenute mašinice za tetoviranje, u salonu uvijek mora biti boje koje su po 150 kuna. Set igala je oko 300 kuna pa su stalna ulaganja neizbježna. Sve nabavlja većinom iz inozemstva.
Podrazumijeva li to da je onda cijena tetovaže visoka ili...? „Svaka tetovaža košta drugačije. Cijena se u principu formira po veličini uzorka, količini materijala i utrošenog vremena. Primjerice, jedan križić ne košta isto na ruci ili rebrima. Potonje će trajati dvostruko duže. Start je fiksan i on iznosi 250 kuna i bez toga ne počinjem posao. Gledajte, tetovažu radite za cijeli život i ako tako postavite stvari onda ona nije skupa. Za razliku od tenisica ili mobitela koje mijenjate svake godine…“. Da doista nije skup svjedoče mušterije iz šire okolice koji po njegove usluge često dođu iz Kutine, Daruvara, Novske, Gradiške, Garešnice, Zagreba…
Motivi koji se traže su različiti i često su to nekakvi radovi pronađeni na internetu pa isprintani na papiru. Željko kaže da do danas nije napravio dvije iste tetovaže. Objasnio je ukratko i postupak tetoviranja od ideje do realizacije.
„Svaki traženi motiv ja još dodatno uredim. Ako je to nekakav čest crtež, izmijenim ga malo i dam mu svoj završni štih, tako da bude originalan. Ima dosta ljudi koji zatraže da im predložim nešto, kao nedavno jedna žena koja je donijela dvije narukvice iz rodilišta. Uslikali smo ih, pred njom sam potom prema uzorku napravio konture i to se prebaci na nešto poput indigo papira koje potom prenesem na željeno mjesto na tijelu. Kada su konture na željenom mjestu kreće proces tetoviranja. Nakon završetka preko gotove tetovaže ide posebna folija i maže se sa specijalnom kremom kako bi kroz nekoliko dana dobila otpornost i trajnost“.
Unatoč tome, kaže da i one najbolje s vremenom ponešto blijede zbog prekomjernog izlaganja suncu, ali i zanavljanja slojeva kože jer tako tetovaža na neki način tone pod novim slojevima. Rješenje je u osvježavanju istih što je također jedna od usluga koje nudi.
Koje motive ljudi najčešće tetoviraju? Ruže – nećeš vjerovati… ruže u svim varijantama i oblicima, a česte su i tzv. „lettering“ odnosno tekstualne tetovaže, izreke i slično. Njih napravim i po desetak mjesečno. Osim toga idu umjetnički, vjerski, sportski motivi. Politička izražavanja ne radi iako tvrdi da su takvi zahtjevi i inače vrlo rijetki. Žene u principu rade manje tetovaže, muškarci veće, ali su zato muškarci veće kukavice na „radnom stolu“ od žena koje, poznato je to, bol podnose jako dobro. Bila je tek jedna koja je poljulala tu teoriju. Ugledavši iglu, čim sam okrenuo leđa mirno se ustala i odšetala iz lokala zaboravljajući pritom i zbunjenog momka koji je došao u pratnji. „Otišao čovjek za njom, što će.. nisu se više vraćali“.
Žene su inače slobodnije, raznovrsnije, ali i maštovitije i po izboru mjesta tetoviranja. Nerijetko je prema zahtjevu Željko znao raditi i na nešto nepristupačnijem terenu ženskih grudi ili stražnjice, dok su muškarci ovdje dosta zatvoreniji. „Šta se mora nije teško. Kod muških je tek jedan čovjek tražio logotip mesnice na stražnjicu i što ću…napravili smo to. Sve ima svoju cijenu“. Iako ih je napravio na tisuće, najljepše izrađenu tetovažu nije mogao izdvojiti. Pamti tek jedan portret Indijanke koja mu je bila onako po njegovom guštu.
Koliko su još u našem društvu snažne predrasude oko ukrašavanja tijela? „Gotovo da ih i nema, danas je čak dozvoljeno tetoviranje i maloljetnih osoba. Uz pismeni dopust i pratnju roditelja, ali ima i takvih mušterija.“ Dodaje da su od 1. siječnja tekuće godine vojska i policija također ukinule zabranu tetoviranja na vidljivim dijelovima tijela pa je već imao nekoliko uniformiranih mušterija.
Kako gleda na profesionalnu budućnost? Razgovor je iz prikrajka slušala i osmogodišnja kćerka Tena koja je čekala stariju dvanaestgodišnju Hanu da se vrati iz škole. Upravo u djeci Željko vidi budućnost obiteljskog biznisa, naravno ako cure pokažu interes. „Volio bih da se bave ovim poslom jer on doista ima prednosti. Znate, radio sam i vani i kod kuće kao sezonac po 12 sati dnevno pa znam cijeniti komociju privatluka. Odradim 6,7 sati dnevno i pristojno živim. U ovim vremenima možda bi i bezobrazno bilo tražiti više. Želim samo djeci osigurati bolje sutra. Valjda ne tražim puno…“
Ono što je sigurno je da će im otac imati što prenijeti od iskustva koje prikuplja i na međunarodnim konvencijama gdje susreće tattoo majstore iz cijelog svijeta i prikuplja nove ideje, ali i savjete. Sve u svemu Željko polako pušta korijenje u poslu u kojem zasigurno treba mnogo truda i kvalitete da bi osigurao kruh.
„Ako si dobar u svom poslu i posvetiš mu se maksimalno, naravno da se može živjeti od njega. U budućnosti planiramo širiti ga držeći se teme ukrašavanja tijela. Danas uz tetovaže radimo i piercing, a što će budućnost ponuditi, tek ćemo vidjeti.“
- PIŠE: Pakrački List
- 1099
Sudeći prema jutrošnjem policijskom biltenu u Pakracu, ali i u Lipiku, dani božićnih blagdana protekli su izuzetno mirno. Spominju tek događaj od sinoć kada je u 20.10 sati u Ulici Matice hrvatske, u prometu zatečen 36-godišnjak koji je pod utjecajem alkohola od 3,03 promila upravljao osobnim automobilom. Budući da je postojala opasnost da će nastaviti s činjenjem prekršaja 36-godišnjak je smješten u posebnu prostoriju policije i protiv njega slijedi prekršajni nalog zbog upravljanja vozilom pod utjecajem alkohola.
No u Požegi je bilo manje mirno pa policija u svom biltenu ističe krađu osobnog vozila, tri prometne nesreće s materijalnom štetom, pronalazak marihuane, narušavanje javnog reda i omalovažavanje policijskih službenika od strane pijanog devetnaestogodišnjaka kao i jedan slučaj odbijanja alkotestiranja od strane vozača koji je i onako vozio u vrijeme pod već izrečenom mjerom zabrane.
Iz policije upozoravaju da će i ovog vikenda provoditi pojačane mjere nadzora u prometu.
- PIŠE: Pakrački List
- 1110
Piše: velečasni Jozo Zorić
Prošle godine u poznatoj njemačkoj publikaciji opisano je jednom slikom kako se današnji svijet priprema za Božić. Navedena slika je prikazivala ogromnu robnu kuću pred kojom je bila velika gužva, kupci žure i jure iz robne kuće natovareni kutijama i vrećicama. U tim vrećicama svega i svačega, od igračaka do robe. Pred tom robnom kućom bila je velika slika svete obitelji Isusa, Marije i Josipa u Betlehemu, oni stoje na toj slici pred tom velikom robnom kućom no nitko od brojnih kupaca na tu sliku i da bi oči okrenuo, a kamoli zastao. Ispod te slike je pisalo: „Za njih nema mjesta u ovom društvu jednako kao i u Betlehemu“.
Mi za Božić ne slavimo nekakvu bajku, priču ili mit nego slavimo stvarnog Boga koji je postao stvarni čovjek u ovom stvarnom svijetu. Na misama polnoćkama se čita evanđelje koje opisuje i kazuje kada i gdje je to bilo u Betlehemu za vrijeme cara Augusta. Zanimljiva je povijesna činjenica da je u tadašnjem Rimskom carstvu štovanje cara kao boga bilo na vrhuncu. Je li slučajno da se Isus rodio baš kada se cara kao božanstvo najviše častilo i bojalo? U takvom duhovnom ozračju ulazi Bog u povijest svijeta na sporedna vrata na marginama, rubovima, ne veličajno i slavodobitno nego jednostavno i nenametljivo. Promatrajući ljudsku povijest nema više Augusta kao cara i božanstvo, ostao je samo blijedi spomen na njega u povijesnim knjigama, dok betlehemsko dijete Isus živi u srcima milijuna onih koji će slaviti njegov rođendan. Ljudsko prolazi, Božje ostaje u činjenici da vrijednost Isusovog rođenja i Betlehema su trajno duboke i nadnaravno velike koje ako ih čovjek provodi vode u vječni život.
U srednjem vijeku živio je veliki mistik (osoba okrenuta molitvi i meditaciji) imenom Angelus Silesius koji je napisao zanimljivu i poučnu rečenicu koja glasi: “Mogao se Krist tisuću puta roditi u Betlehemu, ali ako se nije rodio u meni, uzalud je“.
Što znači slaviti Božić?
Koji je stvarni smisao Isusovog rođenja?
Dok pjevamo lijepe hrvatske božićne pjesme, znamo li što se krije iza njih i koje je njihovo duboko značenje?
Blagdan Božića je prvenstveno simbol nutarnjeg života, kada dopustimo da stvarnost i vrijednost Božića zaživi u meni onda on dobiva stvarni smisao. Zato smo kao vjernici pozvani da pronađemo put koji vodi iz vanjskog Božića prema nutarnjem Božiću. Vanjski Božić je često površan i izvanjski dekorativno prolazan. Zar je Božić samo lijepa jelka, blještavilo boja i mirisa ili je to vrijeme žive Božje prisutnosti. U Isusu se Bog lišio svoje moći i svemoći da bi nam u njemu očitovao ono što jest Izvor i Uvir našeg života i postojanja. Kaže lijepo kardinal Franjo Kuharić: „Bog se učinio malenim i neznatnim da bi odbačenima podario dostojanstvo koje se ničim ne može postići osim u Bogu“. To je ono što često kritičare kršćanstva nervira da ovaj maleni i neznatni čovjek postaje u Isusu Kristu Božji prijatelj kojega Bog voli i prihvaća i čini ga bogolikim jer je Bog čovjekolik u djetetu Isusu iz Betlehema.
Božanska misao i poruka postaje čovjekom. Bog dolazi u tišini noći kao malo dijete povijeno u pelenama, leži u jaslama bez ikakve medijske senzacije, nikakve pompe samo novorođeno dijete u jaslama okruženo Marijom i Josipom i pastiri žure gledaju i vjeruju da to je otkupitelj. Evanđelje jasno kaže: “Pastiri su slavili i hvalili Boga za sve što su vidjeli“. Za Božić prihvatimo to dijete u vjeri utisnimo ga u srce. Gledati Božansko Dijete očima vjere otvorenog srca znači slaviti Božić vraćajući se na onaj primjer na početku članka; ne proći pored nego zastati, vidjeti i povjerovati. Neka božićna sveta slavlja budu poziv da dublje shvatimo i životom ispovjedimo Bog je velik i svake slave predostojan. U jednom nagovoru naš papa Franjo jasno kaže: “Velikog Boga možemo častiti, a dijete Isusa možemo ljubiti“. Neka nas ovog Božića svojim rukama zagrli i kroz život prati i čuva ljepota i veličina Betlehemskog Djeteta čiji rođendan slavimo.
- PIŠE: Pakrački List
- 1079
Tradicionalno objavljujemo čestitku i obraćanje gradonačelnice Anamarije Blažević povodom božićnih blagdana.
Drage Pakračanke i Pakračani, poštovane sugrađanke i sugrađani, imam čast kao gradonačelnica obratiti Vam se i zaželjeti Vam čestit Božić, obilje Božjeg blagoslova, te sretnu, veselu i uspješnu novu 2020. godinu, kako na poslovnom, tako i u obiteljskom životu.
Tradicija je, pri kraju godine, na ovaj način, izvijestiti vas ukratko o radu gradske uprave.
Vjerujem kako ste pratili naš rad i želju da stvorimo za sve stanovnike bolje uvjete za život u našem gradu i svim naseljima. U skladu s tim nastojanjima trudili smo se ulagati u sve segmente i na cijelom području našega grada. Gradilo se i obnavljalo u našim naseljima s ciljem pružanja pretpostavki za što ugodniji i kvalitetniji život svih nas. Uvijek nam je želja više pažnje posvetiti djeci i mladima jer kada su oni zadovoljni, zadovoljni smo svi – kao društvo.
Posebno smo zadovoljni ovogodišnjim sajmom "Slavonski banovac" i koristim još jednom zahvaliti svima koji su sudjelovali u organizaciji.
Ugostili smo mnoge osobe iz društvenog ili političkog života naše domovine, a zasigurno je trag ostavila Predsjednica Republike Hrvatske koja je po drugi put bila u Pakracu na obilježavanju početka Domovinskog rata. Svojim je sudjelovanjem odala priznanje hrvatskim braniteljima koji su iz cijele Republike Hrvatske dolazili na pakračko bojište braniti svoju domovinu. Svojim dolaskom odala je i priznanje nama, Pakračankama i Pakračanima.
O svemu što se radilo, gradilo i događalo možemo ispisati nekoliko stranica, ali najvažnije je zajedništvo i želja svih nas da nam Pakrac i okolica bude bolje i ljepše mjesto za živjeti. Zajednički puno toga možemo postići. To nam svima želim u novoj godini, zajedništva i razumijevanja jednih za druge. Bez obzira na različitosti imamo zajednički cilj.
Hvala ustanovama i tvrtkama na pomoći i zajedničkoj realizaciji projekata. Zahvale članovima/icama gradskog vijeća na suradnji, a posebna zahvala poduzetnicima i obrtnicima bez čijeg rada ne bi mogli gledati u bolju budućnost našeg grada.
Na kraju, veliko hvala svim mojim sugrađanima na podršci, prijedlozima, sugestijama i inicijativama. Hvala i na pokojoj pritužbi, jer nas one potiču na bolji rad.
Čestit Božić, obilje Božjeg blagoslova i zdravlja, te sretnu, veselu i uspješnu novu 2020. godinu.
Gradonačelnica Anamarija Blažević