- PIŠE: Dinko Kliček
- 2030
U pakračkoj gradskoj vijećnici Kurije Janković 9. siječnja održana je početna konferencija projekta „Žena spretna, starost sretna“ (UP.02.1.1.16.0411) koji se provodi u sklopu III. faze programa „Zaželi - program zapošljavanja žena“ (UP.02.1.1.16), financiranog bespovratnim sredstvima Europskog socijalnog fonda u financijskom razdoblju 2014.-2020 iz Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali.
Korisnik projekta vrijednog 1.480.485 kuna (nešto manje od 200 tisuća eura) je Grad Pakrac koji u treću fazu provedbe programa ulazi s partnerima Centrom za socijalnu skrb Pakrac i Hrvatskim zavodom za zapošljavanje-PU Požega.
Kako je predstavila Zrna Garača, voditeljica projekta, cilj je omogućavanje pristupa tržištu rada i unaprjeđenje radnog potencijala teže zapošljivih žena te pružanje adekvatne pomoći podrške za starije, nemoćne te osobe u nepovoljnom položaju. Time se pridonosi smanjenju nezaposlenosti, riziku od siromaštva i socijalne isključenosti.
Radni odnos s trideset žena je temeljem ugovora sklopljen na šest mjeseci tijekom kojih će one skrbiti o 180 odabranih korisnika s područja Grada Pakraca. Svaka će voditi brigu o šest korisnika, a obveze podrazumijevaju klasičnu pomoć u kući starijim i nemoćnim osobama, već predstavljenu kroz ranije održane ovakve projekte.
Nazočnima se obratila gradonačelnica Pakraca i saborska Anamarija Blažević izrazivši zadovoljstvo što je u Pakracu nastavljen već udomaćeni i sjajno prihvaćen projekt, kako od strane uposlenica tako i od krajnjih korisnika.
„Već smo pomalo sentimentalno vezani za ovaj projekt i kada smo prije nekoliko godina krenuli s njim, nismo ga gledali tako kako ga danas gledamo. Bio je zamišljen prvenstveno kao dobra prilika za zapošljavanje žena, ali se vremenom pokazalo da je na našem području, pa i uopće u ruralnim područjima, vrlo djelotvoran za krajnje korisnike koje vi danas obilazite. Taj benefit iščitavamo iz gotovo svakodnevnih poziva zainteresiranih strana vezanih za njegov opstanak u budućnosti. Stari i nemoćni naši sumještani ostaju zapostavljeni ili zaboravljeni. Manji smo gradić, ali imamo 42 naselja koja moramo pokriti sa uslugama i brigom o potrebitima. Vi, svojim predanim radom, praktično postajete dio njihove obitelji i shvatite to kao određenu privilegiju“, poručila je Blažević nazočnim zaposlenicama projekta te izrazila nadu da „Zaželi“ postane višegodišnji projekt kako bi svi njegovi dionici mogli dugoročnije i jasnije planirati budućnost.
Na te želje se nadovezao Dragan Jelić, vršitelj dužnosti ravnatelja Središnje agencija za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije.
D. Jelić: Višegodišnja budućnost projekta je neupitna
„Zaželi je jedan od najvećih, konačno i najboljih projekata na kojima sam ranije i radio. On pokazuje svu raskoš i sve ono što naše žene drže u sebi i nesebično pomažu starijim osobama kojima je potrebna skrb da ostanu u svojim domovima. Projekt je prepoznat od Europske unije, nagrađivan i čak se naša iskustva prenose u druge zemlje. Mogu s ove pozicije najaviti da se aktivno radi na tome da sljedeći projekt „Zaželi“ bude dugoročniji – najmanje dvije, a vjerojatnije tri godine. Već vam danas s velikom sigurnošću mogu potvrditi da će tako i biti. To je na tragu upravo onog što je gradonačelnica maloprije Blažević poželjela - dugoročnija sigurnost zaposlenima i samim korisnicima usluge“, poručio je Jelić te još dodao vezano za program "Zaželi..." da je u daljnjim planovima neupitno osiguranje financijskih sredstava, ali i njegovo potencijalno uvrštenje u sustav socijalne skrbi te povezivanje s ministarstvom zdravstva što bi značajno proširilo spektar usluga na zadovoljstvo svih.
Sadržaj ove objave isključiva je odgovornost Grada Pakraca.
- PIŠE: Pakrački List
- 1735
Na e-mail adresu naše redakcije pristiglo je priopćenje potpredsjednika Domovinskog pokreta Požeško-slavonske županije, nekadašnjeg saborskog zastupnika i pakračkog gradonačelnika Damira Špančića koje prenosimo u potpunosti.
Obilaznica Pakraca i Lipika je sastavni dio europskog cestovnog koridora E661. Spomenuta obilaznica dio je hrvatskog naziva ceste D5, a u svom planu prolazi iz Mađarske preko graničnog prijelaza (Virovitica), do granice s Bosnom i Hercegovina (Stara Gradiška) na kojem je prijelazu izgrađen novi most, a doseže preko Banja Luke do Splita. To je koridor europskog značaja koji brzom cestom povezuje sjevernu Europu s Jadranom prolazeći pored manjih gradova, ujedno stradalnika Domovinskog rata, kojima se njime pruža mogućnost bržeg razvoja boljom prometnom povezanošću (Virovitica, Grubišno Polje, Končanica, Daruvar, Sirač, Pakrac, Lipik, Okučani, Stara Gradiška).
Na sjednici Vlade RH održanoj u svibnju 2005. godine u Požegi donesena je odluka o uvrštavanju iste cestovne dionice u strategiju izgradnje brzih cesta koje su od posebnog interesa RH. Na istoj sam sjednici, u svojstvu saborskog zastupnika, predložio dopunu koja podrazumijeva izgradnju dionice Lipik – Novska što je usvojeno i uvršteno u plansku dokumentaciju. Godine 2016. organizirao sam u suradnji s Ministarstvom prometa i infrastrukture RH sastanak s načelnicima i gradonačelnicima spomenutih gradova, a istim je predsjedavao državni tajnik Miro Škrgatić. Na sastanku je zaključeno intenziviranje projektiranja spomenute dionice Lipik – Lipovljani u odnosu na ostale dijelove ceste D5 te je započelo, a za isto je u proračunu Hrvatskih cesta za godinu 2021. planirano 2,3 milijuna kuna (DC47; Bair – Donji Čaglić, duljine 12 km). U istom proračunu 2021. planirano je (Hrvatske ceste, pozicija 1.136 – 400/21 – faza I i V) 184 milijuna kuna za izgradnju ceste obilaznice Pakrac – Lipik. Zatim (pozicija 1.137 – 400/21) 8,5 milijuna kuna je za nadzor nad izvođenjem radova na istoj obilaznici te još dvije proračunske pozicije (1.138 – 400/2) zaštita arheoloških istraživanja prilikom izgradnje dionice – 2 milijuna kuna i (2.139 – 400/21) arheološki nadzor prilikom izgradnje obilaznice s 160.000,00 kn.
Drugim riječima, u proračunu Hrvatskih cesta za 2021. godinu, nositelja cestogradnje u RH, bilo je planirano ukupno 194,660.000,00 kn za izgradnju obilaznice Pakrac – Lipik, a bez 2,3 milijuna za projektiranje ceste DC47. Tijekom te 2021. godine iz spomenutih sredstava je izrađena tehnička dokumentacija, a ostala sredstva su rebalansirana u korist izgradnje Pelješkog mosta kao općeg prioriteta u RH što uistinu smatram opravdanim. Istovremeno sam smatrao, na temelju odluka Vlade RH, prihvaćenih strategija, prethodno pripremljene izvedbene dokumentacije, da nema nikakve bojazni da će se ubrzo započeti, nastaviti, izgradnja naše obilaznice, već sredstvima proračuna u 2023. godini.
To se nije dogodilo! Tijekom 2022. godine snažnim političkim lobiranjima čelništva Požeško - slavonske županije nestao je prioritet izgradnje naše obilaznice (Pakrac – Lipik), a na mjesto prioriteta ulazi izgradnja brze ceste Brestovac Požeški – čvorište Godnjak, 14,7 km. Dokaz tomu je ovogodišnji proračun Hrvatskih cesta koji planira za tu cestu oko ukupno 126 milijuna kn. Istovremeno za obilaznicu s gotovom tehničkom dokumentacijom koja čeka javni poziv izvođenja i izgradnju, planirano je svega oko 25,7 milijuna kuna. Kako sam uistinu s radošću prihvatio informaciju smanjenja stavki u korist izgradnje Pelješkog mosta kao domoljub, ova „igra“ mi je nerazumljiva i neprihvatljiva ne samo kao domoljubu, Pakračaninu već i kao osobi koja je veći dio radnoga vijeka provela u politici skrbeći i radeći za svoj Pakrac i Lipik.
Na moj prijedlog susreo sam se sa čelnicom naše Županije prigodom obilježavanja Dana Grada Lipika u listopadu 2022. godine. Tema je bila upravo izgradnja obilaznice Pakraca i Lipika, a razgovor toliko neugodan da sam već iz njega mogao zaključiti da do izgradnje s planiranim iznosom iz 2021. (184 milijuna) u 2023. neće doći jer ista to ne smatra prioritetom naše Županije, iako su Pakrac i Lipik na obilaznici, dijelu europskog koridora. Čelništvo Županije je, što je pohvalno, uspjelo otvoriti potpuno novu poziciju za cestu Brestovac Požeški – Godnjak, što me raduje, no revoltiran sam jer je obilaznica Pakraca i Lipika žrtva istog političkih lobiranja.
Gradovi heroji! Parola koja se spominje kad god ima slušatelja. Tolika stradanja, toliko poginulih, prognanih. Toliko obiteljskih tragedija, dana mraka i bezrezervne borbe za slobodu. Gospodarskih i financijskih stradalnika. Obnova suočena sa smanjenim brojem stanovnika i nemogućnošću pokretanja prijeratnih proizvodnji. Mine! U ovim gradovima, dragi Pakračani i Lipičani, svatko je stradalnik i za nas riječ „ostanak“ ima posebno značenje. Na svemu tome, uz osobne borbe da zadržimo svoje obitelji TU, kap na kap, ova je prelila čašu. Tako smo tijekom komemoracija koje su Pakracu i Lipiku svakodnevica svakoga prosinca kada se većina Hrvata s radošću priprema za blagdan Božića, opet čuli u Šeovici od naše čelnice koja se trebala prisjetiti velebnog zaustavljanja divljaštva zloglasnog Banjalučkog korpusa u osvajanju teritorije naše Domovine 1991. godine: „Vi ste gradovi heroji!“!
No, kad su djela u pitanju, kada se osiguravaju sredstava da bi heroji mogli dostojnije živjeti i napredovati samo parole ostaju, a novac i dalje; kap na kap. No, vjerujem da čelništvo Požeško-slavonske županije opet može iskoristiti vještine političkog lobiranja te predložiti rebalans proračuna Hrvatskih cesta za 2023. godinu na dobrobit gradova heroja!
Ovo potpisujem kao potpredsjednik Domovinskog pokreta Požeško – slavonske županije, ali i u svojstvu domoljuba, oca, dragovoljca i invalida Domovinskog rata. Nadasve sam Pakračanin koji je zajedno sa svojim sugrađanima kao bivši gradonačelnik u teškim vremenima poraća, povratka i obnove, procesa mirne reintegracije doprinosio gotovo svim međunarodnim integracijama RH, zabilježenih i u izvješćima UN.
Damir Špančić
- PIŠE: Darko Baronica
- 1615
Od 1. veljače za oko 6700 obiteljskih i poslovnih korisnika s područja gradova Pakraca i Lipika poskupit će sustav sakupljanja komunalnog otpada koji obavlja tvrtka Komunalac. Umjesto dosadašnjih 3,90 eura koliko su obitelji mjesečno plaćali takozvanu obveznu minimalnu uslugu s jednim pražnjenjem 120-litarske kante miješanog komunalnog otpada (zelena) te s jednim pražnjenjem spremnika za papir (smeđa) i jednim spremnika za plastiku (žuta ili plava) računi za veljaču, isporučeni u ožujku, iznosit će 6 eura, što je povećanje za 54 posto. Dodatno pražnjenje zelene kante u istom mjesecu i dalje će se naplaćivati 1,05 eura, odnosno pražnjenje mjesečno druge, treće i četvrte kante neće poskupjeti.
Josip Bišćanin, direktor Komunalaca, ističe da poskupljenje nema nikakve veze s uvođenjem eura već su ona posljedica izmijenjenog i skupljeg sustava načina sakupljanja otpada.
Prije ovoga sakupljanje otpada je poskupjelo u studenom 2020. godine kada je naknada za obveznu minimalnu uslugu s jednim pražnjenjem zelene kante domaćinstvima otišla s 19 na 26 kuna. Od tada je poskupjelo gorivo koje pokreće kamione, uvedena je besplatna žuta/plava kanta za plastiku što podrazumijeva iz domaćinstva jedno pražnjenje mjesečno više, zakonski su pooštreni uvjeti gospodarenjem smetlištem što je između ostalog zahtijevalo bankovnu garanciju za pokriće eventualnih šteta, češća ispitivanja utjecaja na podzemne vode i slično.
„Komunalac je do sada od prosječne cijene nama sličnih pružatelja usluge odstupao gotovo 100 posto, odnosno, pružana je usluga sa uključenim jednim odvozom u iznosu 26 kuna bez PDV-a dok je prosjek pružatelja usluge bio oko 52 kune bez PDV-a“, kaže Bišćanin ilustrirajući naš upit s cjenikom 23 takve tvrtke na prostoru od Preloga do Vinkovaca prema kojemu jer osnovna mjesečna usluga Komunalca doista najjeftinija.
Naravno da bi i zaposlenici htjeli veće plaće, a od 31 zaposlenog u Komunalcu njih 20 na različite načine cijelo ili dio radnog vremena bave se djelatnosti sakupljanja otpada. Sve to su razlozi zbog kojih je Komunalac morao u suglasnosti s predstavnicima vlasnika, gradova Pakraca i Lipika, podići cijenu ove usluge, pojašnjava direktor Bišćanin.
- PIŠE: Pakrački List
- 2121
PIŠE: Duško Kliček
Već je tradicija da uoči blagdana ili nekih značajnijih manifestacija, cvijeće te ukrasi od slame i zelenila više ili manje diskretno i maštovito uljepšavaju pakračke ulice i trgove. Autori tih ukrasa su znani i neznani zaposlenici gradskih tvrtki, volonteri pa i školarci svih uzrasta, a već nekoliko desetljeća, uz duže ili kraće pauze, profesionalno, volonterski ili tek kao kolegijalna pomoć, u adventskim vijencima, uskršnjim skulpturama ili ljudima od slame… vrijedne su ruke Marije Kavajin, naše sugrađanke, cvjećarke u mirovini.
Marijinih ruku djela su i buketi i aranžmani koji su ušli u dvorišta i kuće u prigodi raznih blagdana i obiteljskih svečanosti pa nije stoga niti čudo da se uz njeno ime češće upotrebljava nadimak Cvjećarka, nego prezime Kavajin s kojim je prije 48 godina stigla iz Solina u Pakrac - stigla s tek 18 navršenih godina - i ostala. I tako, već gotovo pola stoljeća.
Život u cvijeću
Najveći dio svog radnog vijeka provela je s cvijećem i zelenilom koje je s mnogo pažnje i ljubavi oblikovala u veće ili manje bukete i vjenčiće i vijence za trenutke radosti ili žalosti. Uz njene aranžmane na svečanim košuljama ili reverima kaputa i na svatovskim stolovima sklopljeni su mnogi brakovi, ili su, s druge strane, mnogi ispraćani na vječni počinak. Marijini aranžmani bili su, tako, tihi svjedoci najvećih radosti i najvećih žalosti, ali i izvor zarade za nju i njenu obitelj.
Na žalost, sve to nije bilo dovoljno za miran i skroman život Marije Cvjećarke nego su ju, pored dana radosti i sreće, nosile oluje i šibali vjetrovi, a najveća potpora, snaga i lijek joj je bila, kako je to više puta isticala tijekom razgovora, njena obitelj. „Bila sam uglavnom sama i ne znam da li sam uvijek odabirala pravi put, ali, i danas sam sigurna da u trenutcima ni malo lakih odluka - jesam. Potvrda toga je i danas bliskost s djecom i njihovim obiteljima, česte posjete i obiteljska druženja. U svemu tome najsretnija sam da nisam sama“, ispričala je Marija, koja je rođena 1956. godine u sinjskoj bolnici, a potom najraniju mladost proživjela u selu Čapolica pored Trilja“.
Otac Duje je radio u Poduzeću za ceste, a majka Mara je bila domaćica, kućanica, vrlo sposobna, svestrana i vrijedna žena koja je odgajala šestoro djece: kćeri Mariju, Milenku, Nedjeljku i Vesnu, te sinove Mladena i Željka. Da bi povećali kućna primanja, majka je plela, vezla, šivala, a kako bi ipak otišli iz sela u grad, bliže školi i drugim većim mogućnostima za život, ova radnička obitelj najprije seli u Kneževe Vinograde, a potom se vraćaju bliže kući, u blažu klimu, u Solin.
Rani dani planinarstva. U planinarskom domu (s lijeva) Marija Merić, Margita Gombarević i Marija.
Umjesto trgovine - cvjećarstvo
Biti trgovac, Marijina je bila želja od početka školovanja. Međutim, zbog velikog interesa za trgovačku školu mogli su se upisati samo odlični đaci, ili oni drugi preko veze. Za Mariju tu nije bilo mjesta pa je mamina sestra skovala plan, koji kod nas živi još i danas, da krene u poljoprivrednu školu i da se nakon prvog polugodišta prebaci u trgovačku. „Meni se poljoprivredna škola cvjećarskog smjera svidjela, profesor Drpić me uključio u grupu mladih nadarenih aranžera, koja je aranžirala prostore za prigodne priredbe. Tako sam mnogo toga naučila što mi je koristilo u kasnijem radu. Nakon završene četverogodišnje škole željela sam nastaviti školovanje na fakultetu za pejzažnu hortikulturu, ali bila su samo dva u državi: jedan u Srbiji i drugi u Sloveniji. Srbija mi je bila daleko, a nisam znala slovenski jezik pa sam ostala u roditeljskoj kući uzaludno tražeći posao kako bih, kao najstarije dijete, što prije pomogla obitelji. Svagdje sam odbijena pa i u Imotskom, gdje su na radno mjesto cvjećarke uzeli frizerku,“ opričala je Marija te svoje cvjećarske početke.
Dolazak u Pakrac
U završnom, četvrtom razredu došla je k nama u školu u Kaštel Štafilić, Nehaj, Vlasta Božić iz Nove Gradiške koju je školovao tamošnji PIK. Sprijateljile smo se, dopisivale nakon škole i jednoga dana ona me pozove da dođem raditi u njenu cvjećarnicu u Pakrac. Naime, njeni rođaci su u Pakracu otvorili cvjećarnicu u kući obitelji Ražov, u kojoj se i ona, nakon problema u PIK-u zaposlila. Budući da se u međuvremenu udala, otišla je iz Pakraca i mene pozvala na to radno mjesto. Ja sam prihvatila. Mama je od sestre posudila novce i kupila mi kišobran, čizme i kaput i ja sam s 19 godina krenula u nepoznati svijet, u Pakrac za koji do tada nikada nisam čula.
Imala sam u svemu tome i sreću da sam, radeći u cvjećarnici „Paloma“, prvootvorenoj u Pakracu, u istoj kući obitelji Ražov dobila i sobicu. S vremenom sam postala dio velike obitelji Ražov koju su, uz gospođu Faniku činili: Željko, Đurđa, Vlado, Zdenka, Vesko i Ratko. Posebno je na mene ostavila pozitivan utisak gospođa Fanika jedna divna žena, prava pakračka gospođa, koja me je tijekom narednih mjeseci i godina, poput majke učila kuhati, peći kolače…“ ispričala je Marija dio priče o njenim prvim danima u Pakracu.
Vrlo brzo je preuzela cvjećarnicu i postala obrtnica o čemu (knjigama, porezima…) nije znala baš ništa. Spas je stigao u vidu „Staklenika“ Dobrovac koji su preuzeli cvjećarnicu i Mariju pa je umjesto vlasnice postala zaposlenica. Za to preuzimanje nije ništa financijski dobila, ali je direktor Bojanić pokazao da „Staklenici“ misle ozbiljno. Naime, kako bi podigli kvalitetu rada poslao ju je u zagrebački Žitnjak da uči aranžiranje od vrhunske aranžerke Maje Topić, koja je osvojila Kup aranžera Jugoslavije 1979. godine. Već godinu dana kasnije, Marija je aranžirala samostalno štand „Staklenika“ na Prvoj izložbi cvijeća u Zagrebu.
Kratak radni izlet u Daruvar i povratak
I „Staklenici“ su polako ulazili u probleme. Mariju su počeli slati s posla na posao, a cvijeća je u tome bivalo sve manje i manje. Nekako u to vrijeme otvoren je novi hotel „Termal“ u Daruvaru pa se Marija javila na natječaj za radno mjesto vrtlar - cvjećar na koje je i primljena. U novoj sredini, novi zalet. Stjecala je nova znanja i širila na radne kolege svoja. „Imali smo naš mali staklenik u kojem smo uzgajali cvijeće i zelenilo za hotel, park i okolinu. U to vrijeme Pakračanka Jasna Erb, prelazi iz Poljoprivredne apoteke u Pakracu u Daruvar kod poznatog cvjećara Janoša i poziva me da putujemo i radimo zajedno. To mi je bio novi izazov i odlazim na novi posao.
Za vrijeme izbivanja zbog posla iz Pakraca, Marija je i dalje bila podstanarka kod obitelji Ražov. U slobodno je vrijeme izlazila, širila društvo i poznanstva pa je tako 1982. godine upoznala Milu Kurjaka, budućeg supruga, inače radnika u „Papuku“ i svirača u orkestru tvorničkog KUD-a. Iste su se godine i vjenčali, rođen je i sin Mihael - Miki i počeo je za Mariju novi i drugačiji život. Sa suprugom je kupila malu staru kuću od obitelji Drahnik na početku Radićeve ulice u Pakracu, koju su srušili i izgradili novu u kojoj su u dovršenom dijelu otvorili cvjećarnicu „Anemona“.
Godine 1985. rođena je kćerka Milena, ali, već 1988. godine dolazi do rastave braka i Marija nastavlja život kao samohrana majka dvoje djece.
Brojna obitelj Kavajin - Kurjak. Stoje s lijeva zet Ivan, kćerke Milena i Martina. Donji red Sofia, Max, Marija, Noa, Suzana (snaha) i sin Mihael.
Ponovo u svojoj cvjećarnici
Nakon završetka Domovinskog rata i ratnih razaranja, Marija se vraća kući i obnavlja cvjećarsku radnju. Zapošljava Renatu Zandona (danas Demicheli), dok na ispomoć dolazi Margita Gombarević.
U privatnom životu cvijeća je sve manje, a Mariju sustiže trnje. Ostaje u drugom stanju i odlučuje napustiti Pakrac. U Renault 4 (popularnu neveliku četvorku) smješta dvoje djece, stvari i cijeli pakrački život i u veljači 1994. godine vraća se kući, u Solin. „Planirala sam otvoriti obrt za holtikulturu mjesta. Obitelj je bila uz mene. Prikupila sam dokumentaciju, ali nisam dobila liječničku dozvolu jer sam bila trudna. Planovi mi padaju u vodu. Ponovo sve trpam u Renola, i djecu i stvari i moj život i vraćam se u Pakrac 8. rujna iste godine. Nakon nekoliko dana rodila sam moju novu veliku ljubav - kćerku Martinu. Život nastavljam kao samohrana majka, od mnogih neshvaćena i to je najteži dio mog života. U mojoj cvjećarnici kao da je život stao. Promet je mali ili nikakav, a porezni dug se povećava. Nitko kod mene ne kupuje cvijeće, ne radim vijence. Iznajmljujem prostor kuće za jednu od prvih trgovina u Pakracu. Nastojim da djeca ne osjete teškoće, snalazim se svakako pa, budući da u kući nema struje, posuđujem agregat kako bi sin Miki mogao vježbati sa svojim bendom… „ opričala je Marija dio života u kojemu je imala potporu i ljubav djece i tek nekoliko prijatelja. U crkvi traži mir, a u Bibliji nalazi i prepoznaje svoj život.
Budući da nije zaboravila raditi, da su aranžerski poslovi ostali u njoj, a treba i obitelj prehraniti, školovati djecu, želi otvoriti kućnu radinost. Ali, tog posla tada nema u državnim propisima. Dobiva posao u Radnoj grupi, Ponovo sadi cvijeće, uljepšava gradske ulice…
Godine 2000. Grad traži cvjećarku i Marija dobiva posao. Sadi cvijeće, Uređuje se nova Venecija uz Pakru… Međutim, nakon isteka ugovora stiže otkaz… a stari porezni dug visi nad glavom… „Da nije bilo vjere u Boga i u istinu, slomilo bi me to, ali, i u najtežim trenucima vjerovala sam da ću sve to nadvladati, da ću dobiti posao i izvesti djecu na pravi put. I, tako je i bilo. 2008. godine se zapošljavam u „Šumariji“ Pakrac na pošumljavanju. Ponovo me primaju na posao u Grad, pa onda u Crveni križ. Vodim i radionicu za djecu s posebnim potrebama u Udruzi „Latica“. Ma, ne želim se vraćati u prošlost niti spominjati ljude i događaje … To je prošlost“, završila je tužni dio priče o svom životu.
Najmlađa unučica Helena
Obitelj je jedan veliki lijepi cvijet
Njeno znanje nije zaboravljeno pa i danas ponešto odradi na ugovor o djelu, ili pomogne kada ustreba. U uglu sobe složeni su materijali za izradu adventskog vijenca, likova iz povijesti kršćanstva, jaslica: perušovina, slama, ljepilo, žica, mahovina, suhe gljive, kora od drveta… Danas radi obitelji, prijateljima, onako, za svoju dušu.
Za svoju dušu već je niz godina planinarka. Obilazi šume i najljepše planine Hrvatske. Društvo je, kaže, dobro, a i priroda ju snaži, jer te ljepote najbolji su lijek za dušu.
Priča o sve brojnijoj obitelji je ljepši, pa i najljepši dio Marijinog života. Mikijevu obitelj čine supruga Suzana i sin Noa. Danas je Miki kuhar, profesionalni vozač, izučeni vatrogasac i nekadašnji svirač u „Dimmos-u“; Milena, izučena viša fizioterapeutkinja, udana Getliher, živi i radi u Daruvaru. Suprug joj je Ivan, a djeca: Max, Sofia i tek rođena Helena. Martina, jedna od najboljih učenica pakračke osnovne škole, je magistrica ekonomije, radi i živi u Sloveniji. „Zovu me često, djeca i unučad mi dolazi, a posebno su lijepa obiteljska okupljanja. Za sve to lijepo nije mi žao niti jednog trenutka mog života. Isplatilo se tako živjeti, jer obitelj je moj najljepši cvijet. Najljepši“, završila je priču Marija.
- PIŠE: Pakrački List
- 1213
Iz Komunalca obavještavaju korisnike iz Pakraca da će zbog blagdana Sveta tri kralja (6. siječnja), odvoz otpada iz dijela Pakracakoji se inače radi petkom, odraditi iznimno sutra (četvrtak, 5. siječnja). Mole se korisnici da ujutro pripreme svoje spremnike s otpadom.
- PIŠE: Pakrački List
- 1162
Tržnica Pakrac u suradnji sa Ribnjačarstvom Končanica organizira prodaju svježe ribe (šarana) koja će biti održana na pakračkoj tržnici u četvrtak 5. siječnja, obavijestio nas je Alen Stipić, voditelj Tržnice Pakrac.