Osim što je čoporu djece s loptom, iz tada Miljanić-Ratarove ulice, ovo bio najkraći put do sportskih sadržaja na „Partizanu“, odraslima je bio prečica do Robne kuće, Planike, Varteksa, Boja i lakova ili Steve Šarafića, zatrebaju li štogod iz ponuđenog im asortimana.

Ipak, najviše su ga koristila djeca. „Protjerana“ od starijih stanara stambenih zgrada, iziritiranih bjesomučnim nabijanjem lopte u metalna vrata od garaže, mladi bi časkom projurili onuda, pa se preko glavnog pakračkog mosta doslovno za minut stvorili na gimnazijskom igralištu.

„Sjećam se dobro, svaka je zgrada imala stanare tanjih živaca i točno se znalo koji će se prozor otvoriti i s njega se na dvadesetak preglasnih klinaca sručiti salva psovki i svakojakih uvreda. Nismo se previše bunili ili, ne daj Bože, vrijeđali. Voljeli smo te ljude, susjede, sretali smo ih po hodnicima istih zgrada, bili su uljudni, dragi i sasvim normalni sve dok ne začuju udarac lopte o garažu. Stoga smo se mirno pokupili pa stepenicama pored Robne zaputili put Partizana“, prisjeća se jedan, danas srednjovječni, bivši stanar ove ulice tik uz Pakru, kojeg prolaz ovom prečicom uvijek vrati u djetinstvo.

[caption id="attachment_31751" align="aligncenter" width="720"] Dio društva iz Ratarove ulice, snimljeni krajem 80-ih godina: Tihomir i Mladen Bajić, Vlado Peašinović, Senci Valentin, Andrej Širac, Pavičić Hrvoje -Mravac, Vedran Mladinić i Pavle Glodić-Pajo.[/caption]

Često rauban puteljak pored stare robne stanarima ovog višestambenog kvarta bio je i vječna alternativa onom novijem, kasnije sagrađenom, kroz zgradu banke. Priznat ćemo, oba prolaza bila su uvijek prilično prljava i naružena svakojakim smećem, međutim i takvi su bili dovoljno romantični zaljubljenima, što su u centru grada tražili samo malo polumraka.

„Osim toga, nama djeci iz Ratarove, oba su bila i jedina prečica do centra grada. Do popularnog  majmunarnika gdje se već znalo popiti u društvu, potom Mendinog Zdravljaka s uvijek sjajnim burekom ili trafike Borba gdje smo često zaletjeli po najnoviji roman Lunov Magnus stripa, zadnji broj časopisa Rock s posterom u sredini ili Tempo s najsvježijim sportskim događajima. Očevima, katkad, uplatiti Loto, otići po nove tenisice u Borovo, Astru, Zagreb, Proleter, Šimecki, Planiku…koliko je već takvih trgovina cipelama onda egzistiralo. Sve to nije bilo teško jer je trajalo nekoliko sekundi, idete li kroz jedan od prolaza. Moglo se naravno i okolo, pored današnjeg Konja, ali tko bi lud išao naokolo…Doslovno, takve prečice nudile su nam „tri sekunde do centra“ pa smo ih takve, valjda nesvjesno i voljeli svih onih godina.

I danas oba prolaza služe svrsi… „Onaj kod banke još hajde, ovaj drugi slabije. Robna kuća je takva kakva je, a ni Partizan više ne izgleda najbolje. Što na kraju i ne čudi. Novi klinci iz danas Preradovićeve ulice njeguju nove navike. Umjesto lopte, milija im je tipkovnica pa mnogi od njih i ne znaju gdje je i čemu služi Partizan, Sokol ili kako ga već tko želi nazvati.

A ispred garaža…. Ispred njih je umjesto golmana danas parkirana gomila automobila. Nema nogometa, djeca nogomet igraju online, ne treba ih tjerati pa nema više tko jurišati starim zavijenim betonskim prolazom koji, eto, još i danas probudi kakvu lijepu uspomenu.