PIŠE: Pakrački list

18. ožujka 2026

841

Idealizirani prikaz najstarijih naselja na podrucju Pakraca/Foto: Krešimir Vacek

Zamislite cijelu Pakračku kotlinu prekrivenu stoljetnim šumama hrasta, brijesta i graba. Nema cesta, ulica, zgrada ni kuća. Pakra divlje vrluda kotlinom, a njezini brojni rukavci formiraju barice pune šaša i trstike. Potoci deru krajolik. Naizgled nedirnuta divljina. Tisućama godina ranije jedini ljudski dodir ostavile su malobrojne zajednice u vidu manjih drvenih lovnih kampova i privremenih šumskih stazica. Život se uvelike odvijao u pećinama, špiljama i pripećcima Psunja. Čovjek je ovdje bio samo gost, a divljina domaćin.

Mračno je razdoblje od šestog do petog tisućljeća prije Krista, jer o njemu, na našem prostoru gotovo ne znamo ništa. Ubrzo je zasjala svijeća civilizacije. U petom tisućljeću prije Krista formiraju se prva trajna naselja, a razvoj tehnološki naprednog kremenog alata - izum kamene sjekire i keramičkog posuđa omogućio je astronomski civilizacijski skok. Ruše se šume, nastaju livade i obradiva polja, a procvalo je i stočarstvo, ovčarstvo i kozarstvo.

Zajednice žive na povišenim terasama iznad potoka, rijeka i jezeraca koja obiluju ribom. Blizu svakog malog „grada“ nalazi se nepresušan izvor pitke vode. Čuje se žamor, vidi komešanje, a ljudi još uvijek nisu poznavali ratovanje. Život se iz špilja preselio u polu ukopane kućice i kolibice prekrivene slamom i blatom. Započela je revolucija uzgoja žitarica, život na rubu gladi, napokon je nestao.

I naš grad bio je svjedok ove transformacije. Tisućama godina stari ostaci prve civilizacije kriju se na nekoliko mjesta, koja su zubi vremena nažalost nepovratno prožvakali. Najstarija nalazišta mlađeg kamenog doba (neolitika) na užem području grada Pakraca nalaze se na brežuljku Kalavarija, i na lokaciji Čimen (Gavrinica), točnije na brežuljku iznad nogometnog igrališta Hajduk. Njihova devastacija recentnom gradnjom onemogućila je provedbu arheoloških istraživanja, pa o njima informacija ima vrlo malo.

Prema oskudnim podacima znamo kako pripadaju linearno-trakastom kompleksu odnosno korenovskoj kulturi koja ostaje prepoznatljiva po izradi kvalitetnih sivog posuđa ukrašenog geometrijskim motivima i jednostavnim urezima. Glavni alat za obradu voća, povrća i mesa izrađivan je od kremena u obliku nekoliko centimetara dugih nožića, a krupni alat tehnikom glačanja. Glačane sjekire tehnološki su skok naspram svog ranijeg kamenog alata.

Iako ih danas zbog izgleda nazivamo sjekirama, one su ujedno bile i motike i dlijeta, a takva svestranost omogućila je i prvotno gospodarenje šumom i poljodjelstvo, a ujedno i ukopavanje i podizanje nastamba. Naseljima korenovske kulture nedostaju bedemi i fortifikacijski sustavi što ukazuje na relativno mirno razdoblje bez učestalih migracija i borbi za resurse. Smještaj na istočnim padinama vjerojatno upućuje na mitološku želju za snažnijim urodom usjeva, koje će okupati jutarnje sunce.

O žiteljima ovog Zlatnog doba znamo vrlo malo. Groblja gotovo pa izostaju, a vrlo rijetki ukopi ispod podnica kuća sramežljivo govore. Kada oni ipak postoje, prikazuju pokojnika u zgrčenom, fetusnom položaju koji asocira na spavaća. Grčki pjesnik Heziod (oko 750 do oko 650g. pr. Kr.) tvrdio je kako je sretan život ljudi zlatnog doba prekidala mirna smrt što je dolazila kao san.

Nažalost, temelji najstarijeg Pakraca u prošlome stoljeću preživjeli su neke od tragičnih devastacija. Komunistička vlast je izgradnjom ulice Kalvarija (današnji naziv) 1970-ih trajno izbrisala neolitičko naselje i staro katoličko groblje pored. Podizanjem logora jugoslavenskih vlasti za hrvatske ratne zarobljenike i civile s Križnog puta 1945. na mjestu nalazišta Čimen na Gavrinici, te ubrzana urbanizacija nakon izbrisali su i tragove prve civilizacije na južnom dijelu grada.

Piše: Krešimir Vacek, arheolog Muzeja grada Pakraca

PIŠE: Pakrački list

18. ožujka 2026

1975

Stari grad Pakrac oko 1500., Ivo Geber, crtež, Muzej grada Pakraca

Uoči Dana grada Pakraca koji ćemo proslaviti sutra zastanimo na trenutak i zapitajmo se koliko je zapravo star naš grad? Koliko je generacija prije nas hodalo istim ulicama, gledalo istu rijeku i gradilo život na istim temeljima? 

Ove godine ne slavimo samo Dan grada, već i velikih 770 godina od prvog pisanog spomena Pakraca – gotovo osam stoljeća povijesti utkane u svaki pedalj našega grada. Najstariji siguran zapis o Pakracu pronalazimo u povelji kralja Bele IV. iz 1256. godine. U istoj toj povelji spominje se i prva hrvatska kovnica novca, smještena upravo u Pakracu.

Slavonski banovac 13.st Muzej grada Pakraca

U 13. stoljeću, dok su mnogi europski gradovi tek stasali, u našem su se gradu kovali srebrni slavonski banovci – novčići iznimne kvalitete i ljepote, koji se i danas smatraju među najcjenjenijim europskim srednjovjekovnim kovanicama. Ta činjenica jasno svjedoči o gospodarskoj i političkoj snazi koju je Pakrac imao još prije gotovo osam stoljeća.

Pakračka utvrda

Pakrac je izrastao iz moćne nizinske utvrde koja se nalazila na prostoru današnjeg središta grada. Okružena močvarnim terenom i velikim vodenim opkopom, s kulama koje su dosezale i više od 30 metara visine, bila je simbol sigurnosti, moći i organiziranosti. Unutar njezinih zidina nalazile su se palača, gotička kapela, vjerojatno i domus – kuća križarskog reda ivanovaca – te brojni drugi objekti. Graditelji utvrde bili su ivanovci, moćni križarski red, a Pakrac je dugo bio sjedište vranskog priorata – političkog i vojnog središta hrvatskog kraljevstva. Vlasnici starog pakračkog grada bili su i poznata braća Talovac, a neposredno prije osmanskih osvajanja grad je bio u posjedu Nikole Zrinskog.

Dolaskom Osmanlija Pakrac postaje važno upravno središte, jedno vrijeme i sjedište sandžaka. Njegovu veličinu i značaj u 17. stoljeću zabilježio je i poznati putopisac Evlija Čelebi, ostavivši nam dragocjen opis tadašnjeg grada. Kroz stoljeća Stari grad Pakrac je mijenjao gospodare, doživio rušenja i prenamjene. Nakon oslobođenja od Osmanlija utvrda postupno gubi svoju funkciju, a u 18. stoljeću, po nalogu carice Marije Terezije, vojna se posada seli u novu vojarnu. Stari grad s vremenom postaje izvor građevinskog materijala, a njegovi su posljednji ostaci porušeni sredinom 20. stoljeća.

Stari grad u Pakracu, fotografija, prva polovica 20.st

Na mjestu nekadašnjih kula i zidina niknule su nove zgrade, a unutrašnjost je pretvorena u parkiralište. Desetljećima su stanovnici ovoga grada hodali tim dijelom grada često i ne znajući da pod tom zemljom leže slojevi gotovo osam stoljeća povijesti.

Povratak srednjovjekovnog identiteta

Ovako duga i važna povijest se ipak nije mogla izbrisati, a od 2017. godine arheološka istraživanja postupno vraćaju Pakracu dio njegova izgubljenog srednjovjekovnog identiteta. Svaki pronađeni kamen, svaki ulomak keramike, svaki ostatak zida podsjetnik je da naš grad nije nastao jučer, nego ima dugi i slojeviti kontinuitet.

Dan grada Pakraca zato nije samo svečani datum u kalendaru već je podsjetnik na identitet koji baštinimo. Malo je gradova naše veličine koji se mogu pohvaliti sa 770 godina pisanog kontinuiteta, prvom hrvatskom kovnicom novca i utvrdom koja je bila političko i vojno središte kraljevstva.

Hrabrost u Domovinskom ratu

Važnost Pakraca u nacionalnoj povijesti ne pripada samo dalekim stoljećima. Proslavi Dana grada prethodi i obilježavanje početka Domovinskog rata, koji je započeo upravo u Pakracu. Time je naš grad postao simbol borbe za slobodu i jedan od temelja stvaranja samostalne hrvatske države. Pakrac je pokazao hrabrost, izdržljivost i odlučnost i u novijoj povijesti – iste one vrline koje su ga održale kroz burna prethodna stoljeća.

Stari grad Pakrac fotografija prva polovica 20.st

Živjeti u Pakracu zato znači živjeti u gradu koji pamti kraljeve, vitezove, trgovce, vojnike i obične ljude koji su, svatko u svom vremenu, gradili ovaj grad. Na nama je da tu baštinu istražujemo poštujemo i čuvamo. Stoga u Muzeju grada Pakraca nastavljamo s različitim aktivnostima kojima istražujemo i prezentiramo važnu i kompleksnu povijest ovoga grada. Novi Pakrac gradimo na vrlo starim, ali čvrstim temeljima, a u povezanosti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti leži naša snaga i naš razlog za ponos.

Piše: Jelena Hihlik, ravnateljica Muzeja Grada Pakraca

PIŠE: Pakrački list

15. ožujka 2026

377

PIŠE: Pakrački list

15. ožujka 2026

388

Pripadnici Zrinske garde Čakovec na manifestaciji Slavonski banovac u Pakracu, 15. listopada 2022. godine

Nakon Kumpanjije, predstavljamo vam još jednu vrijednu povijesnu odoru iz fundusa našega muzeja – ovaj put iz Čakovca, grada Zrinskih.  Riječ je o odori Zrinske garde Čakovec, koju smo na dar primili prilikom njihova posjeta Pakracu u sklopu sajma „Slavonski banovac“, održanog 15. listopada 2022. godine. Tom su prigodom pripadnici Zrinske garde našem muzeju poklonili jednu od svojih povijesnih odora, čime su dodatno obogatili našu zbirku. Za one koji možda nisu upoznati, Zrinska garda Čakovec osnovana je kao udruga 30. travnja 2001. godine s ciljem očuvanja i promicanja baštine slavne hrvatske plemićke obitelji Zrinski, koja je u Čakovcu stolovala od 1546. do 1670. godine.

Uz svoju odoru pripadnici garde donijeli su i poklonili izložbenu lutku koju su sami obukli i postavili u muzejskoj prostoriji posvećenoj starijoj hrvatskoj povijesti

Želja osnivača Udruge jest da se spomen na obitelj Zrinski ne zatre, već da i budući naraštaji, u domovini i izvan nje, uče kako se njeguje čovjekoljublje, poštuje obitelj, brani dom, čuva domoljublje i bogoljublje. Posebnu simboliku ova donacija ima i zbog snažnih povijesnih veza Pakraca i obitelji Zrinski, budući da je grad Pakrac u jednom razdoblju bio u vlasništvu Zrinskih, čime se dodatno potvrđuje duboka ukorijenjenost ove plemićke obitelji u povijest našega kraja.

Pripadnici Zrinske garde Čakovec u posjetu Muzeju vojne i ratne povijesti 2022. godine

Uz povijesnu poveznicu, želimo istaknuti i onu noviju, iz vremena Domovinskog rata, kada su branitelji iz sjeverozapadne Hrvatske, među kojima i brojni Čakovčani i Međimurci, dali nemjerljiv doprinos obrani Pakraca, Lipika i šireg zapadnoslavonskog ratišta. Njihova žrtva i zajedništvo trajno su upisani u povijest ovoga prostora, a ova donacija dodatno učvršćuje veze sjevera i istoka Hrvatske, nastale upravo u najtežim trenucima naše novije povijesti. Poklonom odore našem muzeju žele pobliže upoznati ljubitelje vojne i povijesne baštine iz cijele Hrvatske sa svojim radom i djelovanjem. U sklopu njihove Udruge djeluje povijesna postrojba koju čine gardisti, topnik te bubnjarski orkestar, te su svi odjeveni u vjerno rekonstruirane povijesne odore iz vremena Zrinskih.

Uz odoru počasno – zaštitne bojne koju smo prvu dobili u postav, sada se u muzeju mogu vidjeti još i povijesne odore Trenkovih pandura, Zrinske garde Čakovec, Varaždinske građanske garde, Kostelske pištole – Keglevićeve straže, Turopoljskog banderija, Karlovačke građanske garde, Ličke pukovnije Gospić, Kumpanjije iz Blata, Gradske straže Bakar i Gradske straže Požega

Zrinska garda Čakovec iza sebe ima stotine nastupa i sudjelovanja na manifestacijama u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu – u Mađarskoj, Slovačkoj, Poljskoj, Austriji, Francuskoj, Italiji te u Vatikanu. Na kraju, ali nipošto manje važno, iskrenu zahvalu na realizaciji ove vrijedne donacije upućujemo i našim suradnicima iz Muzeja Međimurja Čakovec, čiji su nas predstavnici, predvođeni ravnateljicom gđom Mašom Hrustek Sobočan, posjetili u Pakracu te dali preporuku Zrinskoj gardi za donaciju odore našem muzeju. Budući da je naš muzej podupirući član Saveza povijesnih postrojbi Hrvatske vojske, vjerujemo da će se broj povijesnih odora i vrijednih eksponata u našem postavu i ubuduće nastaviti povećavati.

Piše: Mario Tušek

Pripadnici Zrinske garde i Počasno – zaštitne bojne na vojnom hodočašću u francuskom svetištu Lourdes 2019. godine

Promidžbeni plakat Zrinske garde Čakovec

PIŠE: Suzana Bartolić

14. ožujka 2026

1585

Almir Delihodžić, upravitelj Vlastitog pogona Grada Pakraca

Vlastiti pogon Grada Pakraca ima važnu ulogu u svakodnevnom funkcioniranju grada Pakraca, od održavanja javnih površina i prometnica, do brige o zelenilu i provođenja zimske službe. Iako se njihov rad često podrazumijeva, iza urednih ulica, pokošenih zelenih površina i prohodnih cesta stoji velik trud, organizacija i predanost zaposlenika u često zahtjevnim vremenskim uvjetima. O svakodnevnim izazovima, opsegu posla, zimskoj službi, ali i planovima za budućnost, razgovarali smo s Almirom Delihodžićem, dugogodišnjim upraviteljem Vlastitog pogona Grada Pakraca.

Upravitelj ste Vlastitog pogona Grada Pakraca već duži niz godina. Kakva su Vaša dosadašnja iskustva u radu?
Dužnost upravitelja Vlastitog pogona Grada Pakraca obnašam već gotovo dvadeset godina. Riječ je o sredini koja je uvelike stradala tijekom Domovinskog rata, što se odrazilo kako na infrastrukturu, tako i na same ljude. Tijekom svih ovih godina radio sam s velikim brojem zaposlenika, upoznao različite karaktere i životne priče, što je uvelike oblikovalo moje profesionalno iskustvo. Mogu reći da su dosadašnja iskustva uglavnom pozitivna. Bilo je dobrih dana, ali i onih izazovnijih, no takve su situacije sastavni dio svakog posla. Izazova je bilo i bit će ih i u budućnosti, ali unatoč svemu, radim posao koji volim i koji smatram važnim za našu zajednicu.
Koliko trenutno zaposlenika radi u Vlastitom pogonu i je li taj broj dostatan za nesmetano obavljanje svih poslova?
U Vlastitom pogonu Grada Pakraca trenutno je zaposleno osam djelatnika. Taj broj, nažalost, nije dostatan za nesmetano i kvalitetno obavljanje svih poslova. S obzirom na veliko područje koje pokrivamo, oko 358 km², idealno bi bilo da broj zaposlenika prati postojeću opremu, mehanizaciju i strojeve kojima raspolažemo, kako bi se svi zadaci mogli obavljati pravodobno i u punom opsegu.
Koja područja grada pokriva Vlastiti pogon te tko je zadužen za održavanje županijskih i državnih cesta u zimskim uvjetima?
Vlastiti pogon pokriva područje cijele općine, odnosno ukupno 42 naselja. Na tom području postoji oko 600 kilometara različitih prometnica, od kojih naša zimska služba održava približno stotinu kilometara asfaltnih i makadamskih cesta.
Za održavanje županijskih cesta u zimskim uvjetima zadužena je Županijska uprava za ceste (ŽUC), dok je za državne ceste nadležno Poduzeće za ceste (PZC), odnosno nadcestarija Pakrac. Održavanje se provodi kroz redovne aktivnosti tijekom vegetacijske i zimske sezone, ali i interventno u slučaju izvanrednih situacija, poput vremenskih nepogoda, na temelju dojava i poziva.
Kojom mehanizacijom Vlastiti pogon raspolaže za održavanje vegetacije tijekom ljeta, a kojom za potrebe zimske službe?
Tijekom vegetacijskog dijela godine djelatnici raspolažu ručnim kosilicama (trimerima), manjim komunalnim traktorima te traktorima opremljenima običnim i kranskim malčerima, odnosno „škarama“ za uređenje putnih jaraka i bankina.
Za potrebe zimske službe koristimo vozila i radne strojeve opremljene ralicama, kao i vučene rasipače soli za kamione te nošene rasipače za traktore.
Koje su najčešće pritužbe građana vezane uz čistoću grada i kako se one rješavaju? Postoje li „kritične točke“ koje zahtijevaju pojačano čišćenje?
Najčešće pritužbe građana odnose se na zapuštene površine koje imaju vlasnike, ali su oni nedostupni ili su preminuli, kao i na pojavu divljih odlagališta otpada. Takvi se problemi rješavaju po prijavi ili pozivu građana.
Kao „kritične točke“ izdvojio bih sam centar grada, gdje je, osobito početkom radnog tjedna, potrebno pojačano čišćenje. Ručno čišćenje javnih površina provodi se svakodnevno, dok se u izvanrednim situacijama čišćenje obavlja interventno i pojačano.
Kako se održavaju nova gradska šetnica i trg?
Nova gradska šetnica i trg održavaju se svakodnevnim ručnim čišćenjem otpada, a po potrebi i strojno, električnom čistilicom. Tijekom proljetnih, ljetnih i jesenskih mjeseci strojno čišćenje provodi se uglavnom dva puta tjedno, ponedjeljkom i petkom.

Zaposlenici Vlastitog pogona Grada Pakraca

Koja je temperatura problematična i pri kojoj se smanjuje učinkovitost posipanja soli?
Prema važećim standardima, sol je učinkovita do temperature od oko –7 °C. Na nižim temperaturama njezina učinkovitost značajno opada. U slučaju pojave tzv. ledene kiše, prometnice se posipaju mješavinom soli i agregata. Važno je naglasiti kako je kvalitetna priprema ključna – preventivno soljenje znatno smanjuje opasnost od poledice i olakšava kasnije ralenje i čišćenje snijega.
Kolikim količinama soli i agregata raspolažete te koliko je potrošeno ove zime? Što se radi s agregatom koji ostaje na cestama nakon topljenja snijega i leda?
Raspolažemo dovoljnim količinama soli i agregata. Tijekom dosadašnje zimske službe u sezoni 2025./2026. utrošeno je približno 120 tona soli i oko 15 m³ agregata. Nakon stabilizacije vremenskih uvjeta, agregat ručno uklanjamo s prometnica te se odlaže u dvorištu Vlastitog pogona.
Jesu li građani obvezni čistiti nogostupe ispred svojih objekata? Ima li propisanih kazni za nepoštivanje tih obveza?
Građani su obvezni čistiti nogostupe ispred svojih objekata, bez obzira radi li se o javnoj površini. Ta obveza odnosi se na stanare u stambenim zgradama ili njihovih upravitelja zgrade te vlasnike ugostiteljskih i poslovnih prostora. Pitanje u vezi sankcija za nepoštivanje i obveze u toj nadležnosti je djelatnost komunalnog redara. 
Dolazi li do stvaranja rupa na kolnicima zbog soljenja cesta?
Do pojave udarnih rupa na kolnicima dolazi, no sve uvelike ovisi o vremenskim prilikama. Što je više snijega i leda, veći je broj naših izlazaka na teren, a time i veća potrošnja soli i agregata, što povećava vjerojatnost oštećenja prometnica.
Kako Vlastiti pogon reagira kada snijeg padne noću, vikendom ili tijekom blagdana?
Kontinuirano pratimo vremensku prognozu te se, sukladno najavama, organiziraju izlasci na teren bez obzira radi li se o radnim danima, vikendima ili blagdanima.
Koji je dio godine zahtjevniji – vegetacijska sezona ili zimska služba?
Za Vlastiti pogon zahtjevnija je vegetacijska sezona. Površine koje je potrebno održavati sve su veće, košnja započinje sve ranije, a završava sve kasnije, što značajno povećava obim posla.

Novi kranski malčer /Foto: Grad Pakrac

Provode li se pripreme prije početka vegetacijske sezone?
Nakon završetka zimske službe, 15. ožujka, sva vozila i strojevi temeljito se peru od soli, dok se ralice i rasipači dodatno konzerviraju do iduće sezone. Na ista vozila i strojeve montira se oprema za košnju i održavanje zelenih površina. Po završetku sezone, sredstva i strojevi ponovno se uređuju, podmazuju i konzerviraju.
S obzirom na povećan opseg poslova tijekom sezone košnje, redovi se posljednjih godina popunjavaju i kroz program Javnih radova.
Gdje se odlaže zeleni otpad i granje?
Nakon redovitog jesenskog orezivanja, dio zelenog otpada i granja spaljuje se ondje gdje je to dopušteno, dok se ostatak odvozi na preradu u sječku.
Na koji se način održava mlado zelenilo tijekom sušnih razdoblja?
Tijekom sušnih razdoblja mlado zelenilo se zalijeva ručno i obilno, kako bi se osiguralo njegovo pravilno ukorjenjivanje i rast.
Ima li Grad Pakrac dovoljan broj kanti za pseći izmet i opuške?
Smatram da Grad ima dovoljan broj kanti, no one se, nažalost, ne koriste u mjeri u kojoj bi trebale.
Koji oblici vandalizma predstavljaju problem i kako se postupa prema počiniteljima?
I dalje se susrećemo s vandalizmom, poput devastacije urbane opreme i dječjih igrališta, lomljenja novoposađenih stabala te uništavanja imovine, primjerice tijekom manifestacija poput božićnih sajmova u Pakracu i Prekopakri. Grad i gradske službe o takvim pojavama pravovremeno obavještavaju javnost putem medija. Ako se utvrdi počinitelj, praksa je da se on sankcionira.

Posađene sadnice u Bolničkoj ulici /Foto: Grad Pakrac

Što smatrate najvažnijim za građane kada je riječ o poštivanju komunalnog reda?
Želio bih pohvaliti građane koji ukazuju na probleme i eventualne propuste. Važno je da se i dalje pridržavaju obveza koje im nameće komunalni red, jer samo zajedničkim djelovanjem možemo održati grad urednim i ugodnim za život.
Planirate li veće projekte i imate li poruku za građane?
U planu je nastavak ulaganja u opremanje Vlastitog pogona, kao i daljnje ozelenjavanje i uređenje grada te prigradskih naselja. Građane bih zamolio za strpljenje i razumijevanje te ih potaknuo da se više uključuju u zajedničke aktivnosti, poput „zelene čistke“, kako bismo zajedno doprinijeli ljepšem i urednijem gradu.

PIŠE: Pakrački list

09. ožujka 2026

679

Hrvatski dom, nacrt

U povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, 27. siječnja, prisjećamo se života Pakračanina Zlatka Neumanna i njegove obitelji kao podsjetnik na stradanje pakračkih Židova, ali i na snagu humanosti, solidarnosti i odgovornosti prema povijesnoj istini. Zlatko Neumann, jedan od najvećih hrvatskih arhitekata i začetnik hrvatske moderne arhitekture. Rođen je 1900. godine u Pakracu kao sin dugogodišnjeg i iznimno cijenjenog općinskog liječnika te uglednog člana Židovske općine Pakrac, Juliusa Neumanna.

Zlatko Neumann

Njegovo porijeklo, obiteljsko okruženje i rani život u Pakracu snažno su obilježili njegov identitet, ali i sudbinu koja će biti neraskidivo povezana s tragičnim događajima 20. stoljeća. Osnovnu školu završio je u Pakracu, a od 1910. do 1918. godine pohađao je Realnu gimnaziju u Zagrebu. Nakon mature odlazi u Beč, gdje upisuje Visoku tehničku školu na odjelu za visokogradnju.

Presudno razdoblje njegova obrazovanja započinje između 1920. i 1922. godine, kada pohađa arhitektonski seminar kod Adolfa Loosa, jednog od najutjecajnijih arhitekata europske moderne. Diplomirao je 1925. godine, a već od 1922. radio je u Loosovu bečkom atelijeru, najprije kao crtač, a potom kao suradnik na brojnim projektima. Nakon što je Adolf Loos 1932. godine preselio u Pariz, Neumannu je povjereno vođenje njegova bečkog ureda, što svjedoči o iznimnom profesionalnom povjerenju. Tijekom 1925. godine Neumann boravi u Kraljevini Jugoslaviji na odsluženju vojnog roka, a 1926. odlazi u Pariz, gdje u Loosovu atelijeru sudjeluje u projektima vila za Tristana Tzaru i Josephine Baker.

U tom razdoblju sudjeluje i na brojnim javnim natječajima te međunarodnim arhitektonskim izložbama u Parizu, Londonu i Berlinu, a svoje je stručne tekstove objavljuje u Arhitekturi, Tehničkom listu, Morgenblatu, Jutarnjem listu i Novostima. Po povratku u Beč 1927. godine, a zatim i u Zagreb 1928., stječe zvanje civilnog arhitekta i pokreće samostalnu projektantsku djelatnost. U svom radu polazio je od Loosovih načela prostorne ekonomije i jasno strukturiranih volumena, čime je ostvario niz zapaženih realizacija koje danas čine antologiju hrvatske moderne arhitekture. Unatoč velikim profesionalnim uspjesima, Neumann nije zaboravio svoj rodni Pakrac. Bio je angažiran na nekoliko lokalnih projekata, od kojih je djelomično realiziran Hrvatski dom 1937. godine. Projekti pregradnje Umobolnice, paviljona za zarazne bolesti u Pakracu te Dječje bolnice za kiruršku tuberkulozu u Lipiku ostali su nerealizirani, kao i planovi za novu zgradu općine, čiju je realizaciju prekinuo početak Drugog svjetskog rata.

Nacrt za uređenje glavnog gradskog trga

Zbog svog židovskog podrijetla, Zlatko Neumann tijekom Drugog svjetskog rata biva progonjen te zatvaran u logorima u Njemačkoj i Nizozemskoj. Rat je preživio, ali je to razdoblje duboko obilježilo njegov život. U tom kontekstu posebno se ističe i sudbina njegova nećaka Dana Stockhammera, kojeg je od stradanja spasila Neumannova zaručnica, a kasnije supruga, Zagrepčanka Olga Rajšek. Na Neumannov poticaj, Olga Rajšek otišla je po dječaka u Pakrac i dovela ga k sebi u Zagreb, svjesna opasnosti kojoj se izlaže. Nakon što je bila prijavljena zbog skrivanja židovskog djeteta, Danko je 12. travnja 1943. godine odveden u sabirni centar u Savskoj. Zahvaljujući brzoj reakciji Olge Rajšek i uz pomoć nadbiskupa Alojzija Stepinca, dječak je vraćen te, radi sigurnosti, smješten u katoličko sirotište do kraja rata. Time mu je spašen život.

Za taj čin hrabrosti i humanosti Olga Rajšek-Neumann 2004. godine primila je najviše priznanje Države Izrael koje se dodjeljuje nežidovima – naslov „Pravednica među narodima“. U ratnim godinama nastaje i Neumannov značajan teorijski rukopis „Kuda ide arhitektura?“. Nakon Drugog svjetskog rata nastavlja s intenzivnom projektantskom i stručnom djelatnošću. Radio je u Ministarstvu građevine NR Hrvatske, vodio atelijer u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu, a od 1954. godine djelovao je kroz vlastiti projektni biro „Neumann“.

Poslovno- stambena četverokatnica Rosinger, Vlaška ulica 69, Zagreb, 1936.-1937.

Zlatko Neumann preminuo je 9. siječnja 1969. godine. Njegovo djelo trajno ga svrstava u sam vrh hrvatske, europske i svjetske moderne arhitekture, a vjerujemo kako ga je i njegov rodni Pakrac dijelom inspirirao za vrhunska ostvarenja koja je ostavio iza sebe.

Piše: Jelena Hihlik