Najnovije mjere kojima se od 15. veljače omogućuje rad ugostiteljima s prodajom pića za van, te otvaraju teretane i fitness centri, kladionice i casina u Pakracu su dočekane prilično ravnodušno. Barem iz perspektive ugostitelja koji u novoj odluci i dalje ne vide dovoljno dobru ekonomsku računicu da bi službeno otvorili svoja vrata. Prema odluci Vlade oni će do kraja veljače imati pravo na potpore za očuvanje radnih mjesta i pokrivanje fiksnih troškova, ali niti to nije bitno promijenilo stajalište lokalnih vlasnika kafića.

„Coffee to go“ program kako ga nazivaju, uz prodaju kave za van podrazumijeva i prodaju kompletnog tekućeg asortimana, ali bez zadržavanja gosta u prostoru. Jasno je da bi navedeni kafić trebao biti grijan s uredno plaćenim najmom, režijama koje u zimskim mjesecima nisu male, ali i s barem dva konobara koji će za svoju plaću pokriti dvije smjene. Da bi za to vrijeme eventualnom gostu skuhali kavu i natočili piće te mu ljubazno pokazali vrata. Koliko je takav sustav doista održiv u malom gradiću s inače vrlo solidnom ugostiteljskom ponudom?

Dario Rovazdi, vlasnik Cubisma, svoj lokal neće otvoriti. „Ne vidim računicu, pričekat ću do 1. ožujka kad vidim hoće li Vlada paralelno uz rad nuditi i mjere za pad prometa koji će, bez dozvoljenog zadržavanja u lokalu, biti neminovan. To bi me eventualno motiviralo da otvorimo građanima svoja vrata, ali sada i pod ovim uvjetima sigurno nećemo raditi“, tvrdi Rovazdi.

Ništa drugačije ne razmišlja niti Ante Jozić, vlasnik Caffe bara Conversano u Bolničkoj ulici, koji nema namjeru raditi sve dok ne dozvole kafićima normalan i potpun rad. Jedan od razloga je i strah od gubitka zagarantirane potpore za očuvanje radnih mjesta, a drugi… „Ma da dozvole i rad na terasi pa to uvjetuju s nekakvim razmacima, ne bih otvorio. Pa ja ću imati tri gosta vani!!! Ništa dok ne dozvole normalan rad uz pridržavanje osnovnih mjera kakve smo već imali prije posljednjeg zatvaranja“.

Slaže se s tim i Matija Tessari iz 50 metara udaljenog Elixira. Kaže da mu kuhanje kave čini eventualno trećinu prometa, a ne vjeruje da bi potražnja za ostalim pićima u plastičnoj ambalaži, (sok, točeno pivo i slično)  sredinom veljače bila ikakav izvor zarade. Međutim, pitanje otvaranja kafića u ponedjeljak ostavlja otvorenim i odlučit će u zadnji trenutak.

To su samo neka razmišljanja lokalnih ugostitelja koji se očito nisu prepoznali u „nagrađivanju građana“ odnosno novoj relaksaciji postojećeg stanja. Pošteno gledajući, iz njihove perspektive logično se zapitati tko će od građana doći po „kavu za van“ u kafić koja kod njih prosječno košta 7 kuna, kad takvu ili sličnu na novopostavljenom automatu, u prolazu banke, dobiju za cijenu od 4 do 5 kuna ili na tri pakračka kioska Tiska za 5 do 6 kuna. I jednako se smrzavaju vani dok ju ispijaju. Ili, recimo, trebao bi valjda netko doći po hladno pivo u plastičnoj čaši i umjesto u zagrijanom ambijentu kafića popiti ga vani na „nuli“, na ulici pred prolaznicima.

Da i zanemarimo sve te nelogičnosti, interes u ovako uvjetovanim mjerama u malom Pakracu bi mogao pronaći jedan ili najviše dva istovremeno otvorena kafića, pod uvjetom da ostali ne rade, jer tri s ovako osakaćenim programom je već previše…

Sve u svemu, sve izglednijim se čini da ćemo prvi espresso iz omiljenog kafića morati pričekati barem do 1. ožujka. Ako i tada.