Piše: Duško Kliček

Ako kojim slučajem okrenete naopako neku staru žuto-zlatnu džezvu za kuhanje kave - ili radi pranja, ili radi znatiželje, ili ostavljene negdje za otpad, moguće je da ćete vidjet na podlozi otisnuti znak, nešto poput stiliziranih slova PMP i natpis u krugu: „Pakrac Made in Jugoslavija“. Tek rijetki Pakračani će u znaku prepoznati natpis „Pakram“, a prateći natpisi  ukazuju  da je džezva napravljena u Pakracu,  u  nekadašnjem metalnom poduzeću  „Pakram“, jednoj od niza pakračkih tvrtki čijih tragova  više  nema. Upravo taj znak i natpis je jednu takvu džezvu spasio od neizbježne sudbine  trajnog premještanja u otpad, jer je  posve slučajno  pronađena  ljetos prilikom  čišćenja obiteljske vikendice na otoku Prviću i nakon više od pola stoljeća vraćena u grad u kojemu je i nastala.

Metalna proizvodnja „Pakram“

Priča o metalnim servisima za crnu kavu, kino-projektorima, vijčanoj robi, brodskim pepeljarama i raznim oprugama… počinje u Pakracu prije 62 godine, u listopadu 1959. godine, kada se iz sastava također pakračke tvrtke Zanatsko - uslužnog poduzeća „Jedinstvo“, odlukom politike, izdvojila tvrtka Metalna proizvodnja „Pakram“.

Nova tvrtka rad je počela s desetak zaposlenih u zgradi  bivše pekare „Budućnost“, a kasnije trgovine „Metalko“,  pored današnjeg autobusnog kolodvora. Prvi zaposlenici su bili ljudi iz Samobora: šef Fajgl s tri do četiri majstora kojima su pridružili i nekoliko radnika s područja Pakraca, prisjeća se Lipičanin Drago Kuruc, koji je bio među prvim radnicima nove tvrtke, tada upravo izašli učenik Industrijske škole u Zagrebu. Kao izučeni metalac raspoređen je u grupu za izradu servisa za crnu kavu.

Drago Kuruc iz Lipika

„To je bio potpuno novi posao za sve nas zaposlene, jer izrada džezvi nije jednostavan posao. Najprije se bakreni lim izreže u krugove, zatim se lim centrira i potom vrti pa se kuglastim polugama mota u željeni oblik i veličinu.  Zatim ide na „ausgrijanje“ u peć… Unutrašnjost i vanjski dio džezve se cinaju  kako ne bi oksidirali, a potom slijedi obrada ručke (na kojima su bili brojevi 2 - 12), pa poliranje…“ opisao je  dio  tehnološkog procesa proizvodnje džezvi Drago, inače, „druker“ u proizvodnji.

Servisi za crnu kavu, džezva i fildžan od bakra i taca od mesinga, u kompletima za dvije, šest i dvanaest osoba bili su vrlo traženi na domaćem i inozemnom tržištu i, onako lijepo zapakirani, čest poklon dragim osobama i poslovnim partnerima.  

Vijci nakon kino-projektora

„Pakram“ je kratko vrijeme proizvodio i kino-projektore. Neke dijelove je proizvodio sam, a dio je  nabavio od kooperanta „Iskre“ Kranj.  Kuruc je, uz nadzor majstora iz Samobora,  radio zajedno s Flegarom i Nikolom - Nidžom Puhmajerom  i na spajanju kinoprojektora, a s  Puhmajerom je išao u slobodno vrijeme po selima prikazivati filmove s tim projektorom.

Grupa radnika „Pakrama“ uz svoj proizvod – kino projektor. Prvi  desna od projektora je  Nikola Puhmajer  koji nam je ustupio fotografiju

U proizvodnom procesu „Pakrama“ bila je izrada teških (da ne klize sa stolova u slučaju ljuljanja broda),  metalnih pepeljara za brodove u raznim bojama.  Bile su i obavezan inventar gotovo svih gostionica i hotela Pakraca i Lipika.

Nakon rada u prostoru u Gupčevoj ulici, „Pakram“ seli 1968. godine u halu u blizini „Uroševca“, igrališta Hajduka, na prostor između današnjih hala tvrtki Trimprojekt i Stanice za  tehnički pregleda vozila.

Plasman servisa za kavu je s godina sve više slabio pa „Pakram“ kupuje 1968. godine strojeve za dužinsko tokarenje metala i u novom prostoru  počinju u tri smjene proizvodnju vijčane robe.  

Od samog osnivanja „Pakram“ je bio u problemima  koji su se manifestirali u nedostatku osnovnih i obrtnih sredstava  te stručne radne snage. To ga je pratilo svih petnaestak godina postojanja, iako su se u promjenama proizvodnje nastojali održati na tržištu.

Grupa radnika „Pakrama“ uz stroj na kojem su proizvodili džezve. Prvi s desna je Antun Širac koji nam je ustupio fotografiju

Posljednji proizvodni program „Pakrama“ u borbi za opstanak bio je polovinom 1975. godine proizvodnja građevinske bravarije i čeličnih konstrukcija namijenjenih građevinarstvu. Godinu dana kasnije počeo je postupak pripajanja „Pakrama“ Drvno-industrijskom kombinatu „Papuk“ i njegovom metalnom kompleksu, čime „Pakram“ postaje samo dio industrijske povijesti Pakraca. (Podatke za tekst uzeti iz knjige „Pakrac 1945. - 1975.“, str. 92,  sjećanje Dragutina Kuruca iz Lipika, fotografija obitelji Antuna Širca, majstora u Pakramu.)

Vrijedni muzejski eksponat

Džezva, veličine oko tri decilitra, ljetos  s Prvića vraćena u Pakrac, je svoje mjesto našla u Gradskom muzeju gdje će joj društvo praviti šest  fildžana i jedna mala taca čime je kompletiran nekadašnji Pakramovog kućni komplet za crnu kavu. Dio je to eksponata koji oslikavaju pakračku industrijsku povijest i Jelena Hihlik, ravnateljica, i ovom prigodom poziva građane da Muzeju poklone  slične predmete  proizvedene pred više desetljeća u Pakracu, ili pak one koje su naši preci koristili u svakodnevnoj upotrebi, a njihovi nasljednici ih više ne trebaju. Nakon restauracije oni postaju vrijedni eksponati koji će s vremena na vrijeme biti izlagani na prigodnim izložbama i novim generacijama svjedočiti o tom dijelu  pakračke povijesti.