- PIŠE: Domagoj Ajman
- 826
Međusobnim Sporazumom o suradnji Grada Pakraca i Hrvatske gorske službe spašavanja (u nastavku HGSS) Stanice Požega - ispostava Pakrac iz 2020. godine lokalni su HGSS-ovci dobili na dugoročno korištenje gradsku stambenu ošasnu imovinu (imovinu bez nasljednika) u Ulici Matije Gupca na atraktivnoj lokaciji u centru grada, točno preko puta Konzuma, a nakon odrađenih rekonstrukcija i adaptacije prostora njihovim potrebama, uskoro će i službeno njihove volonterske akcije započinjati iz novog doma. Iz kojih razloga su ovu lokaciju prepoznali kao idealnu za vlastite potrebe, s kojim se izazovima najčešće susreću te koje su najčešće kobne greške koje ljudi učine u prirodi, između ostalog, upitali smo Zvonimira Milera, pročelnika HGSS Stanica Požega - ispostava Pakrac, predsjednika Udruge za održivi razvoj, šport i rekreaciju „CRO OUTDOOR“ te vlasnika tvrtke Open Way d.o.o. - poslovno savjetovanje za EU fondove i javnu nabavu.
Možete li našim čitateljima ukratko pojasniti na koji način funkcionira HGSS i kako se financira?
HGSS je volonterska organizacija, nitko od nas nema nikakvu naknadu niti plaću, a izvor financiranja je na nacionalnoj razini koji se ciljano dotira za troškove infrastrukture, opreme, goriva i slično, isto kao i financijska sredstva jedinice lokalne samouprave s kojima sklapamo Sporazume o suradnji na godišnjoj razini. HGSS je udruga od posebnog značaja za RH, koja djeluje kroz 25 stanica na području cijele RH, a naša požeška je jedna od najstarijih u Hrvatskoj budući da postoji oko 60 godina te trenutno broji oko 40-ak članova.
Prije same primopredaje objekta, isti je doveden u uporabno stanje sa svim potrebnim priključcima, dok ste ostale građevinske radove financirali vlastitim sredstvima. Je li to bio zahtjevan ukupan iznos i biste li odustali da ste tog dana znali o kojoj se „cifri“ radi što se tiče Vašeg dijela sufinanciranja?
Objekt posjeduje ured, salu za sastanke, sanitarni čvor, malu kuhinju, veliku terasu i garažu sa spremištem za opremu koja je u prizemlju te je ukupna investicija prešla 80.000 eura kojih smo uglavnom financirali sredstvima HGSS-a nacionalne razine pa vlastitim koje smo skupili, a veliki je tu udio našeg osobnog rada i donatora u vidu nabavke materijala kojima ćemo se zahvaliti kad dođe vrijeme za to i naravno najveća pomoć nam je došla od Grada Pakraca koji nam je i ustupio objekt na korištenje te omogućio sve priključke, dakle struju, vodu, plin, kanalizaciju i slobodno mogu reći da bismo dvaput razmislili bismo li se upustili u to sve bez takve pomoći.
Iz kojih razloga ste ovu lokaciju prepoznali kao idealnu za Vaše potrebe?
Bilo je nekoliko opcija, a kad smo od Grada dobili ponudu za ovaj prostor, odlučili smo ga prihvatiti zbog mogućnosti proširenja objekta kako nama odgovara i sada je rasprostranjen na preko 140 kvadrata ukupne površine te upravo ovih dana završavamo tehničke preglede. Lokacija nam odgovara i zbog toga što ima veliko dvorište s izlazom na glavnu cestu, poslije ćemo izgraditi nadstrešnice za vozila i neku drugu opremu koja ne stane u objekt.
Kako ste se odlučili pridružiti HGSS-u, koliko dugo radite i koje ste sve dužnosti obavljali?
Baš sam nedavno, odnosno 27. rujna kada smo slavili 75 godina postojanja HGSS-a, dobio priznanje za 20 godina rada u službi. Radio sam u MUP-u do 2006. godine, a prije toga sam se bavio planinarenjem. Neposredno prije odlaska iz MUP-a stupio sam u kontakt s ekipom iz stanice Požega i polako krenuo u tom smjeru. Tadašnji pročelnik bio je dr. Dario Švajda koji je i dan danas dopročelnik službe. 2006. godine prvi put je donesen zakon u HGSS-u i tako je sve skupa krenulo, organizacija koja mi ponudila ono što volim - boravak u prirodi i planinama te mogućnost da pomažem ljudima koji su u nevolji. Što se tiče dužnosti, pročelnik sam regionalne stanice Požega posljednje dvije godine, a na nacionalnoj razini sam koordinator za organizaciju dežurstava u nacionalnim parkovima Plitvice, Paklenica, Biokovo i donedavno Mljet te koordinator za organizaciju edukacije koju provodim u suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom, a za nositelje organizatora poslovnih aktivnosti u prirodi. Također, u komisiji sam za potrage i licencirani voditelj potraga i instruktor za organizaciju spašavanja i upravljanja u velikim katastrofama kad su u pitanju poplave.
Kako izgleda jedan prosječan dan u HGSS-u – kad nema akcija i kad ih ima?
Prosječan dan HGSS-ovca je da radi svoj posao i živi svoj život te pokušava to uskladiti s HGSS obavezama. Kad nema intervencija, osim što moramo individualno održavati svoju tjelesno-fizičku sposobnost, održavamo školovanja, vježbe i edukacije interno za naše članove.
Koji se postupak provodi da bi netko postao član HGSS-a?
Član HGSS-a se postaje isključivo na poziv, odnosno moraju vas predložiti minimalno tri gorska spašavatelja nakon čega pročelnik odlučuje o prihvaćanju tog prijedloga. Vaši predlagatelji postaju vaši mentori i kasnije odgovaraju za sve vaše postupke. Dužni su o njemu voditi brigu, podučavati ga, davati potporu, ali naravno i prepoznati naznake da možda ta osoba iz nekih razloga nije za službu, a takvih je slučajeva znalo biti, primjerice životne obveze koje jednostavno ne možete uskladiti s obavezama službe ili preseljenje u drugu sredinu i slično. U slučaju ozljede, uvijek postoje poslovi koje ta osoba može raditi i biti vrlo korisna. Nakon toga slijedi školovanje koje je praktički doživotno, ali koje je zamišljeno kroz nekoliko koraka, a da biste od suradnika i pripravnika dospjeli do licenciranog gorskog spašavatelja treba vam 3 do 4 godine. Prva obuka je četverodnevni tečaj prve pomoći nakon čega slijedi osnovni tečaj u kojemu se uči o potragama. Zatim slijede još tri tečaja koja se tiču ljetnih i zimskih tehnika spašavanja te spašavanja iz špilja. Po uspješnom završetku minimalno dva od navedena tri tečaja, stječete pravo izlaska na ispit spašavatelja nakon kojeg slijedi 24-satni ispit za licenciranog gorskog spašavatelja u kojemu pri simulaciji situacije spašavanja nije dozvoljena niti jedna pogrješka jer u našim intervencijama nema mjesta krivim koracima. Naposljetku, obuke se razgranjuju na specijalizacije poput spašavanja u vodama, spašavanja u speleološkim objektima (špilje i jame), voditelja pasa, digitalnih kartografa itd.
Kako izgledaju i koliko često održavate obuke za članove HGSS-a?
Nastojimo svake srijede održati sastanke koji ujedno budu i obuke, a tijekom godine održavamo tri glavne takmičarske vježbe - ljetnih, zimskih i speleoloških tehnika spašavanja te četvrtu - vježbe na vodama. Osim toga postoje individualne vježbe kad se članovi pripremaju za određene tečajeve sa svojim mentorima i na razini HGSS-a državne vježbe po svim tim područjima gdje uvijek nekog pošaljemo.
Koje osobine smatrate najvažnijima za uspješnog člana Vašeg tima?
Zasigurno visoka razina empatije prema ljudima gdje vas tuđa nesreća motivira i nadvlada sve one nedaće. HGSS je služba koja je dostupna 24 sata dnevno 365 dana u godini, dakle nema mogućnosti da nazovete naš dežurni broj i da vam netko kaže da mi ne radimo, a na to se mora naviknuti i vaša obitelj.
Koja je najzahtjevnija akcija spašavanja u kojoj ste sudjelovali i s kojim se izazovima najčešće susrećete na terenu?
Najčešće se susrećemo sa slučajevima kada se ljudi izgube. U sjećanje se najviše urežu akcije koje imaju veze sa stradavanjem i nestankom djece, koje i imaju najviši stupanj hitnosti kad su u pitanju stradavanje i nestanak djece. Tu naravno moramo sačuvati profesionalnost i hladnokrvnost te organizaciju akcije voditi prema svim pravilima, ali ipak postoji taj jedan onako ljudski pritisak, moment ili šok i to je jako teško držati na razini profesionalnosti jer želite što prije sve napraviti. Ako govorimo o najkompleksnijim akcijama, tu bih naveo potrage u kojima se koristi najviše ljudi, najviše resursa i najduže traju. Postoje dvije vrste osoba koje mi tražimo - one koje su svjesne da su se izgubile i one koje nisu i upravo su takvi slučajevi najzahtjevniji, dok je ustanovljen i psihološki profil kod djece do 7. godine koji kaže da kad se izgube ili sakriju ne javljaju se, što iz osjećaja krivnje i straha od batina, što iz nekakve njihove igre. Recimo vodio sam potragu za zrakoplovom koji se srušio na području Psunja, pilot i još jedna osoba, to je bila jako kompleksna akcija. Došli smo do njih, izvukli smo ih i hvala Bogu preživjeli su obojica.
Na koji način je najbrže dozvati HGSS?
Dojave primamo kroz sustav 112 ili direktno na naš telefon 091 112 9340 s tim da pozivom na 112 njihov tim odlučuje koju službu će poslati u pomoć nakon što ustanovi o kakvoj se situaciji radi. Možete poslati i SMS poruku na 112 čak i kada signala gotovo i nema, ali na većini lokacija ima signala.
Kojom opremom raspolažete i koliko Vam ona olakšava posao, koristite li dronove, GPS uređaje i druge moderne tehnologije u potragama?
Svaka stanica i ispostava mora biti opremljena opremom i ljudima. U Pakracu trenutno imamo desetak aktivnih članova, opremljeni smo s po jednim terenskim i osobnim vozilom koja su u našem dvorištu 24 sata. Raspolažemo svom kompletnom opremom za spašavanje, tzv. akcijskim kompletom, uključujući i opremu za spašavanje u vodama, odnosno čamcima, plutajućim užetom i slično. Imamo pse, dronove, GPS i sve moderne tehnologije i kada se izlazi u potražnu, stijensku ili bilo kakvu drugu akciju, svaki naš član mora znati izaći na teren i započeti akciju dok se ne skupe ostali sa specijalistima.
Što biste savjetovali ljudima koji planiraju izlet u prirodu?
Pitanje je dobro formulirano jer sadrži u sebi riječ planiranje, znači oni koji planiraju odlazak u prirodu, upravo to moraju odraditi adekvatno. Predvidjeti gdje se ide, koliko će to trajati, što bi nas sve tamo moglo zadesiti, što nam treba i što može poći po zlu. To nije crni nego realan scenarij kojeg jednostavno treba uzeti u obzir. Adekvatno se obući ovisno o vremenskim temperaturama, ponijeti dovoljno vode i hrane, ne ići sam, napuniti mobitel, ponijeti lijekove ukoliko imate određene zdravstvene probleme, voditi računa o lokaciji i obavijestiti nekoga gdje idete i za koliko vremena se planirate vratiti. Treba voditi računa i o divljim životinjama jer postoji mogućnost napada od vukova i medvjeda kada bi došli u blizinu stoke nakon čega bi ih ljudi koji čuvaju stoku tjerali od svog teritorija prema šumi. Naravno nije preporučljivo bacati hranu i ostatke hrane oko sebe, sve što se sa sobom ponese u prirodu mora se iz nje i iznijeti. Također jedna preporuka, kada stupite u kontakt s nama i mi vas lociramo i organiziramo akciju, nemojte se udaljavati s te pozicije jer se znalo događati da kad smo došli do lokacije, tih osoba više nije bilo tamo. Doći ćemo za pola, tri, pet sati, ali doći ćemo sigurno, još se nije dogodilo da nismo došli.
Što Vam u akcijama najviše otežava posao – vrijeme, teren ili nešto treće?
Što se tiče vremena, mi to zovemo GSS vrijeme, dakle vrijeme kad nitko ne ide van, a ovi koji odu najčešće tada i dožive nesreću, a naravno da su akcije dodatno otežavajuće ukoliko se odvijaju po noći.
Postoji li situacija koja Vas je posebno dirnula?
Nažalost, bilo ih je više, a to su one kad pronađete osobu, no ne živu, a bilo je takvih slučaja i s djecom. To je jedan dio našeg posla koji je neminovan, a kada se nađete u takvoj situaciji vrti vam se u glavi jeste li mogli brže stići do njih ili nešto bolje napraviti po tom pitanju, to su sigurno stvari koje ostavljaju trag na ljudima i mi stariji članovi vodimo posebnu pažnju o mlađim članovima da ih barem donekle pripremimo na takve situacije. Poseban žal ostavlja i činjenica da mi se u svojoj 20-godišnjoj karijeri, doduše samo dvaput dogodilo da nismo uspjeli pronaći tražene osobe, na području Kutine i Psunja. Što ne mora značiti da su mrtvi jer zna biti i slučajeva kad ljudi jednostavno odluče nestati, imali smo slučajeve kad obitelj prijavi nestanak osobe, mi osobu pronađemo, no ona nakon toga ne želi da se obitelj o tome obavijesti, a nama je na kraju najbitnije da je osoba živa i zdrava.
Kako usklađujete privatni život s ovako zahtjevnom obavezom?
Teško. Privatni život, to je ono što obitelj tolerira, jer da ne toleriraju, ne bi bilo izvedivo. Članovima koji imaju fiksno radno vrijeme znatno je teže, no zato nas ima 40-ak te će na teren uvijek moći izaći dovoljan broj spašavatelja.
Koliko Vam znači edukacija građana i jeste li zadovoljni koliko ljudi prate savjete HGSS-a?
Radimo edukacije s djecom u školama, vrtićima, ali i sa građanima u vidu orijentacije na terenu, prve pomoći, radimo i sa zaposlenicima tih ustanova. U zadnje vrijeme pokušavamo i u naše vježbe uključiti građane na siguran način i u obliku koliko oni mogu kako bismo im približili naš rad.
Što Vas osobno najviše motivira u ovom poslu?
Bez neke patetike, najveći motiv je mogućnost preko koje si osposobljen da na siguran način možeš pomoći ljudima koji su stvarno u ozbiljnim nevoljama. HGSS je služba koja dolazi na područje gdje druge službe ne idu, dakle ti ljudi koji su tamo stradali ili koji su se našli tamo u problemu nemaju nikog drugog osim nas i ako nema nas, neće ni biti nikoga tko će im moći pomoći, nema većeg motiva od sretnog završetka kojim usrećimo tu obitelj.
- PIŠE: Pakrački List
- 3231
piše: Duško Kliček
Pakrac je, vjerojatno, prema broju stanovnika, u vrhu Hrvatske po broju velikana hrvatskog glumišta koji su rođeni u tom našem tako malom gradu.
Naime, osim Svena Laste (rođenog 1925. godine) i Žarka Potočnjaka (1946.) poznatih glumaca i likova iz mnogih TV serija i filmova koji su rođeni u Pakracu, i Dubravka Gall, glumačka diva, filmska, kazališna i televizijska glumica, je životni put počela u Pakracu.
Na to je podsjetio Kruno Gall iz Osijeka, Dubravkin brat po ocu, koji nam se javio, pročitavši ime svog oca Božidara u posljednjem Zborniku Povijesnog društva Pakrac - Lipik u tekstu o društvenom životu u pakračkom prigradskom naselju Pilana. Kako je napisao, nije našao ništa što već nije znao o svom ocu Božidaru, ali je još jednom potvrdio već poznate mu stvari.
Dubravka na početku glumačke karijere
U glumačkoj eliti Hrvatske
Božidar i Ljubica, roditelji Dubravke, su bili službenici u „Slavexu“ u Pakracu. Vjenčali su se 1929., a u lipnju 1930. rođena je kćerka Dubravka. Nakon 5-6 godina rastali su se. Dubravka je bila kod majke, a kad je ona zbog posla otišla u Zagreb bila je kod bake i ujaka.
Godine 1945. odlazi majci u Zagreb, gdje se nakon pakračkih glumačkih početaka, opredijelila za glumu. Odmah je primljena u prvu generaciju novoustanovljene Zemaljske glumačke škole (od 1950. godine Akademija za kazališnu umjetnost), koju završava 1948. godine u klasi Tita Strozzija.
Božidar i supruga Ljubica Štantejsky
Nakon školovanja nastupa u brojnim filmskim i kazališnim ulogama. Postajala je sve više tražena. Kazališna scena trebala je takvu vrstu glumice. Bila je mlada atraktivnog izgleda, izrazito blond kose. Od šezdesetih godina prošlog stoljeća, pa sve do umirovljenja, stalna je članica drame Hrvatskog narodnog Kazališta u Zagrebu. U svojih gotovo pola stoljeća glumačkog života odigrala je više desetaka uloga u svjetskom i domaćem repertoaru, a nastupala je ina Dubrovačkim ljetnim igrama. Utjelovila je likove i junake u predstavama na djelima klasika dramske literature: Shakespearea - Hamlet, Kralj Lear, Goldonija - Ribarske svađe, Gogolja - Revizor, Čehova - Višnjik, Shawa - Đavolov učenik… U hrvatskom repertoaru glumila je u Ogrizovićevoj Hasanaginici, Krležinoj Ledi, Budakovoj Mećavi, Marinkovićevim Kiklopu, Inspektorovim spletkama i Pustinji…
Glumila je u filmovima „Tri Ane“ B. Bauera, „Depsu“ A. Vrdoljaka, „U mreži“ B. Stupice, „Donatoru“ V. Bulaića…
Televizijski gledatelji pamte je iz drama i serija koje su režirali A. Marti, I. Hetrich, Z. Bajsić…
Dubravka Gall - Oreščanin imala je dva supruga: Josipa Depola, književnog kritičara i drugog supruga dr. sci. Marka Oreščanina, doktora znanosti - ginekologa. Umrla je 16. listopada 2008. godine u Zagrebu u 79. godini života.
U predstavi pakračkog gradskog kazališta. Božidar sa šeširom (drugi s lijeva) i kćerka Dubravka kao djevojčica
Božidar Gall, glumac i nogometaš
Ostavio je trag u kulturnom i sportskom životu Pakraca od 1928. pa do 1943. godine. Bio je vrstan igrač i jedno vrijeme tajnik Nogometnog kluba „Hajduk“ („100 godina NK „Hajduk“ Pakrac, D. Kliček 2019.). pa je zbog zasluga za razvoj nogometa u Pakracu dobio 1958. godine, 15 godina nakon odlaska iz Pakraca, priznanje Bjelovarskog nogometnog podsaveza.
Nakon što je na Pilani osnovan Radnički omladinski športski klub (ROŠK) „Sloga“, uz nogometnu, biciklističku i planinarsku sekciju osnovana je i glumačka koju je vodio Božidar Gall, a u kojoj je bila i njegova kćerka Dubravka. Sekcija je izvodila kratke igrokaze - skečeve prije čajanki (prema sjećanjima Franje Kličeka, jednog od osnivača ROŠK „Sloge“, i Dragutina Krimera).
Uz dramsku sekciju na Pilani, otac i kćerka Gall bili su i članovi Gradskog amaterskog kazališta u Pakracu, o čemu svjedoče i fotografije.
Božidar je rođen 1901. u Zagrebu u, za ono vrijeme, obitelji višeg srednjeg staleža. Nakon 6 razreda realne škole polazio je kadetsku školu austrougarske mornarice u Boki Kotorskoj i ostao još tri godine u Jugo mornarici do 1921. godine. Nakon toga školovao se na privatnoj trgovačkoj školi i našao posao u drvnoj industriji kao privatni činovnik. Radio je na pilanama u Turopolju i Slavonskom Brodu gdje je stekao znanja i iskustvo u toj grani gospodarstva u kojoj je radio do umirovljenja. Godine 1928. dolazi zbog posla u Pakrac u „Slavex“ ili Pilanu, gdje je dobio i stan. Oženio je Ljubicu Štantejsky čiji su roditelji bili Marija (rođena Kalkus) i Vojteh, soboslikar po zanimanju, prvi predsjednik „Češke besede“ iz Prekopakre, režiser, glumac i slikar. Razveli su se 1935. godine.
U braku s drugom ženom, Vilmom Bakač, rođeni su Ljerka (1941.) i Božidar (1940.) također u Pakracu, a kršteni u crkvi Marijina Uznesenja.
U Pakracu je Božidar imao vrlo široki krug prijatelja, kako među uglednim građanima tako i među pilanskim i šumskim radnicima. Bio je uvijek elegantno odjeven, pakrački „dendy“, poznat po čašćavanju u društvu u kavani ili u klijetima. Početkom 1943. odlazi s obitelji u nešto mirniji Sl. Brod, a 1944. u Zagreb.
Nakon Drugog svjetskog rata i posebno u mirovini nastavio je veze s Pakracom s obiteljima Josipa Kordića, limara, činovnika Kolomana Krimera i Johana Rohrbachera … dolazeći povremeno u Pakrac, obnavljajući uspomene iz lijepog dijela pakračke mladosti.
- 3540
Užurbani stil života ispunjen brojnim poslovnim i privatnim obvezama svake godine naglo usporava dolaskom ljeta i godišnjih odmora kada nam se svakodnevica rasterećuje za barem upola. Tek u tom laganijem tempu možemo zamijetiti određene aspekte života koje smo zanemarivali tokom godine, pogotovo kada se presvlačimo u laganiju i kratku odjeću koja upravo to otkriva. Govorimo o ljetnoj liniji iliti bolnoj točki mnogih žena, potajno i pokojeg muškarca, koji čak ni ne moraju imati direktan sukob s vagom da bi se barem dijelom pronašli u toj temi. Bilo da se radi o zdravlju, fizičkom izgledu, sportskom performansu, svemu navedenom ili nečemu drugom, više je razloga zašto mijenjamo prehranu, a ljeto je zasigurno najčešći razlog zbog kojega ju većina revidira te se nerijetko odlučuje na neku vrstu dijete.
Robert Klobučarević
Neslužbeni razgovori s pobornicima ekspresnih dijeta otkrivaju nam da je većina upoznata s njenom kratkoročnošću te da se uglavnom koriste dijetama kako bi pomoću njih skinuli nagomilani višak kilograma, a nakon toga bi se vratili uobičajenoj prehrani uz nekoliko manjih izmjena. Zanimljivo je da se velika većina pronašla u začaranom krugu gdje u jednom trenutku kampanjski šprintaju prema vitkoj liniji, a nakon dosegnutog cilja postepeno podliježu starim navikama te se vraćaju na prvotno stanje. O opisanoj problematici razgovarali smo s našim sugrađaninom Robertom Klobučarevićem, poznatog brojnim vježbačima u teretani i na treninzima u Hrvatskom domu, koji je inače fizioterapeut i fitness instruktor s položenim tečajem nutricionizma.
Kada biste googlali nešto poput „kako smršaviti“ dobili biste oko 200.000 rezultata među kojima se nalazi preko 1000 dijeta koje to obećavaju, upravo zato što većina ljudi koja se želi riješiti viška kilograma pokušava najprije s brzim dijetama, kaže Klobučarević. Neovisno o tome hoćemo li odabrati Liposucijsku, Kupusnu, Mesnu, Jabučnu, Limun dijetu, Warrior diet ili Mjesečevu dijetu istina je da ako se držimo plana one će funkcionirati. Razlog tomu je jedina im zajednička poveznica kalorijski deficit, koji jednostavno označava unos manje kalorija od onoga što nam je potrebno kako bismo izgubili na tjelesnoj težini, što se sada popularno zove mršavljenje.
Podlijeganje brzim dijetama može ugroziti i zdravlje
Problem sa brzim dijetama je zapravo višestruk. Premalen unos kalorija, razne restrikcije i pravila često nisu dovoljni za normalno funkcioniranje organizma i suočavanje sa stresom, zbog čega će dijeta neizbježno rezultirati prejedanjem upravo onih namirnica koje su zabranjene. U tom slučaju, ne samo da ćemo vratiti sve izgubljene kilograme nego ćemo dobiti nove s manje mišićne mase nego na početku dijete, jer naglim mršavljenjem bez adekvatne tjelovježbe se gube ne samo masne naslage već i mišići. Također, podlijeganje brzim dijetama može ugroziti i zdravlje uzrokovanjem dehidracije, pada imuniteta, umora, konstipacije te brojnih drugih negativnih promjena u tijelu, zaključuje Klobučarević.
Prehrambeni stil koji uključuje zdravo i ono „manje zdravo“
Ono što se kroz primjenu određene dijete najčešće propusti jest zapravo ključno za nekakvo trajno i sigurno rješenje, a to je usvajanje zdravih prehrambenih navika koje su održive. Na pitanje kako to postići Klobučarević kaže da je važno kreirati prehrambeni stil koji ćemo voljeti i u kojem ćemo uživati, a koji će uključivati sve – i „zdravo“ i ono „manje zdravo“, ali u adekvatnom omjeru uz tjelesnu aktivnost. Takva je, kako navodi, i njegova osobna prehrana koja uključuje baš sve: masno, slatko, ljuto, kruh, sladoled… Osim odmjerene količine namirnica, vrlo je korisno izračunavanje količine makronutrijenata (proteina, masti i ugljikohidrata) koje trebamo unijeti te konzumacija raznovrsnog voća i povrća kojim se dobivaju mikronutrijenti i u konačnici zdravlje.
Praćenje dijetetskih trendova popularnih u stranim zemljama lako može zamagliti činjenicu da smo na pakračkom području još uvijek zapravo u velikoj prednosti kada je u pitanju kvaliteta hrane i da još uvijek nema potrebe zamijeniti domaće namirnice s raznim egzotičnim pripravcima.
- PIŠE: Pakrački List
- 4123
Piše: Duško Kliček
Ako kojim slučajem okrenete naopako neku staru žuto-zlatnu džezvu za kuhanje kave - ili radi pranja, ili radi znatiželje, ili ostavljene negdje za otpad, moguće je da ćete vidjet na podlozi otisnuti znak, nešto poput stiliziranih slova PMP i natpis u krugu: „Pakrac Made in Jugoslavija“. Tek rijetki Pakračani će u znaku prepoznati natpis „Pakram“, a prateći natpisi ukazuju da je džezva napravljena u Pakracu, u nekadašnjem metalnom poduzeću „Pakram“, jednoj od niza pakračkih tvrtki čijih tragova više nema. Upravo taj znak i natpis je jednu takvu džezvu spasio od neizbježne sudbine trajnog premještanja u otpad, jer je posve slučajno pronađena ljetos prilikom čišćenja obiteljske vikendice na otoku Prviću i nakon više od pola stoljeća vraćena u grad u kojemu je i nastala.
Metalna proizvodnja „Pakram“
Priča o metalnim servisima za crnu kavu, kino-projektorima, vijčanoj robi, brodskim pepeljarama i raznim oprugama… počinje u Pakracu prije 62 godine, u listopadu 1959. godine, kada se iz sastava također pakračke tvrtke Zanatsko - uslužnog poduzeća „Jedinstvo“, odlukom politike, izdvojila tvrtka Metalna proizvodnja „Pakram“.
Nova tvrtka rad je počela s desetak zaposlenih u zgradi bivše pekare „Budućnost“, a kasnije trgovine „Metalko“, pored današnjeg autobusnog kolodvora. Prvi zaposlenici su bili ljudi iz Samobora: šef Fajgl s tri do četiri majstora kojima su pridružili i nekoliko radnika s područja Pakraca, prisjeća se Lipičanin Drago Kuruc, koji je bio među prvim radnicima nove tvrtke, tada upravo izašli učenik Industrijske škole u Zagrebu. Kao izučeni metalac raspoređen je u grupu za izradu servisa za crnu kavu.
Drago Kuruc iz Lipika
„To je bio potpuno novi posao za sve nas zaposlene, jer izrada džezvi nije jednostavan posao. Najprije se bakreni lim izreže u krugove, zatim se lim centrira i potom vrti pa se kuglastim polugama mota u željeni oblik i veličinu. Zatim ide na „ausgrijanje“ u peć… Unutrašnjost i vanjski dio džezve se cinaju kako ne bi oksidirali, a potom slijedi obrada ručke (na kojima su bili brojevi 2 - 12), pa poliranje…“ opisao je dio tehnološkog procesa proizvodnje džezvi Drago, inače, „druker“ u proizvodnji.
Servisi za crnu kavu, džezva i fildžan od bakra i taca od mesinga, u kompletima za dvije, šest i dvanaest osoba bili su vrlo traženi na domaćem i inozemnom tržištu i, onako lijepo zapakirani, čest poklon dragim osobama i poslovnim partnerima.
Vijci nakon kino-projektora
„Pakram“ je kratko vrijeme proizvodio i kino-projektore. Neke dijelove je proizvodio sam, a dio je nabavio od kooperanta „Iskre“ Kranj. Kuruc je, uz nadzor majstora iz Samobora, radio zajedno s Flegarom i Nikolom - Nidžom Puhmajerom i na spajanju kinoprojektora, a s Puhmajerom je išao u slobodno vrijeme po selima prikazivati filmove s tim projektorom.
Grupa radnika „Pakrama“ uz svoj proizvod – kino projektor. Prvi desna od projektora je Nikola Puhmajer koji nam je ustupio fotografiju
U proizvodnom procesu „Pakrama“ bila je izrada teških (da ne klize sa stolova u slučaju ljuljanja broda), metalnih pepeljara za brodove u raznim bojama. Bile su i obavezan inventar gotovo svih gostionica i hotela Pakraca i Lipika.
Nakon rada u prostoru u Gupčevoj ulici, „Pakram“ seli 1968. godine u halu u blizini „Uroševca“, igrališta Hajduka, na prostor između današnjih hala tvrtki Trimprojekt i Stanice za tehnički pregleda vozila.
Plasman servisa za kavu je s godina sve više slabio pa „Pakram“ kupuje 1968. godine strojeve za dužinsko tokarenje metala i u novom prostoru počinju u tri smjene proizvodnju vijčane robe.
Od samog osnivanja „Pakram“ je bio u problemima koji su se manifestirali u nedostatku osnovnih i obrtnih sredstava te stručne radne snage. To ga je pratilo svih petnaestak godina postojanja, iako su se u promjenama proizvodnje nastojali održati na tržištu.
Grupa radnika „Pakrama“ uz stroj na kojem su proizvodili džezve. Prvi s desna je Antun Širac koji nam je ustupio fotografiju
Posljednji proizvodni program „Pakrama“ u borbi za opstanak bio je polovinom 1975. godine proizvodnja građevinske bravarije i čeličnih konstrukcija namijenjenih građevinarstvu. Godinu dana kasnije počeo je postupak pripajanja „Pakrama“ Drvno-industrijskom kombinatu „Papuk“ i njegovom metalnom kompleksu, čime „Pakram“ postaje samo dio industrijske povijesti Pakraca. (Podatke za tekst uzeti iz knjige „Pakrac 1945. - 1975.“, str. 92, sjećanje Dragutina Kuruca iz Lipika, fotografija obitelji Antuna Širca, majstora u Pakramu.)
Vrijedni muzejski eksponat
Džezva, veličine oko tri decilitra, ljetos s Prvića vraćena u Pakrac, je svoje mjesto našla u Gradskom muzeju gdje će joj društvo praviti šest fildžana i jedna mala taca čime je kompletiran nekadašnji Pakramovog kućni komplet za crnu kavu. Dio je to eksponata koji oslikavaju pakračku industrijsku povijest i Jelena Hihlik, ravnateljica, i ovom prigodom poziva građane da Muzeju poklone slične predmete proizvedene pred više desetljeća u Pakracu, ili pak one koje su naši preci koristili u svakodnevnoj upotrebi, a njihovi nasljednici ih više ne trebaju. Nakon restauracije oni postaju vrijedni eksponati koji će s vremena na vrijeme biti izlagani na prigodnim izložbama i novim generacijama svjedočiti o tom dijelu pakračke povijesti.
- PIŠE: Dinko Kliček
- 5618
Našu redakciju jučer je posjetila Ljubica Brkašić, umirovljenica iz Pakraca kako bi nam prepričala događaj iz proteklog tjedna kad je prilikom posjeta tržnici izgubila novčanik s novcem i dokumentima. Istinski je ovo primjer poštenja, kazala je, kojeg treba naglasiti i javno zahvaliti takvim ljudima. Što se zapravo dogodilo?
„Sad kad odvrtim film sve mi je jasno. Suprug mi je zastao autom pored pijace da izađem i obavim kupnju dok on pronađe parkirno mjesto. Dok sam vadila masku iz torbice novčanik sam stavila u krilo i prilikom izlaska iz auta samo je skliznuo na cestu. Možete zamisliti moj užas kad sam shvatila da ga nema. Umalo mi je pozlilo, najmanje zbog novca pripremljenog za tržnicu, više zbog svih dokumenata i kartica te procedure što slijedi u takvim situacijama, od blokiranja kartica nadalje", ispričala nam je Ljubica.
Istovremeno, dok je ona muku mučila s novom brigom, novčanik je pronašla Dragica Ljevaković, Pakračanka s Pilanskog puta koja pritom, kako tvrdi, nije imala nikakvih moralnih dvojbi.
Ni trenutka nisam dvojila
„Čim sam ugledala crni, lakirani ženski novčanik, bilo mi je jasno da je netko u problemu. Bez puno razmišljanja sam ga uzela i odnijela na šalter policije. Nisam ga niti otvarala. U času mi je kroz glavu prošla slična situacija moga supruga koji je svojevremeno izgubio novčanik sa svim karticama, vozačkom, osobnom i znam kako je teško ponovo sve prikupiti. Najmanje zlo u svemu je novac", rekla nam je Dragica dodavši kako vjeruje da je njena gesta gospođi Ljubici Brkašić puno značila.
Ljubica objašnjava da je nastala zbrka riješena u nekih sat vremena dugih kao vječnost. Dok je tražila kontakt svog bankarskog agenta kako bi blokirala kartice, zazvonio je telefon iz policije s informacijom da je novčanik pronađen. „Odmah sam tražila kontakt gospođe Ljevaković kako bih joj osobno zahvalila“.
„Istina, gospođa Brkašić me ubrzo nazvala i zahvalila, ponudila je nagradu koju nisam prihvatila. Smatram da to treba biti normalna reakcija svakog poštenog čovjeka, nema tu puno mudrosti. Takvi smo vam mi Pakračani“, zaključila je Dragica.
- PIŠE: Dinko Kliček
- 4615
Tržište elektro automobila postaje neizbježan način prijevoza sutrašnjice i time se pobuđuje svijest potrošača o samoj kupovini istog. Istovremeno, koliko je manje predrasuda i nepoznanica po tom pitanju toliko ćemo se lakše odlučiti na ulaganje, koje se do prije samo desetak godina običnim smrtnicima s prosječnom dubinom džepa činilo tek kao sanak pusti.
Svjedoči tome i trend kupnje električnih vozila u Hrvatskoj koji je u porastu, a osim ekološke osviještenosti pojedinca, jedan od važnijih razloga svakako leži i u kvalitetnim financijskim poticajima prilikom ostvarivanja takve kupnje, konkretno u vrlo popularnim potporama Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost koji godinama nude sufinanciranje u visini i do 40 posto ukupne vrijednosti vozila. S državne razine gledajući sve se događa s ciljem poticanja čišćeg transporta odnosno korištenja energetski učinkovitih vozila kako bi se zaštitio okoliš te smanjila emisija štetnih plinova koja je prešla i one gornje tolerantne granice.
Prema javno dostupnim podacima na hrvatskim je cestama u masi od 2 milijuna registriranih cestovnih vozila evidentan porast električnih i hibridnih vozila. Od 2012. godine kad je bilo zabilježeno samo 13 električnih automobila, brojka se popela na danas obećavajućih 860. Dodamo li tome sve popularnija hybrid vozila, koja koriste kombinirani električni i benzinski pogon, lako je zaključiti da kolektivna ekološka svijest u Hrvata raste, barem što se prometne problematike tiče.
Spustimo li priču na lokalnu razinu, konkretno u Pakrac, vidjet ćemo da se i u malim sredinama stvari pomjeraju s mrtve točke. O motivima da s klasičnog vozila s unutarnjim sagorijevanjem pređe na ekološki prihvatljivo električno vozilo razgovarali smo s našim sugrađaninom Vinkom Saletom iz Pakraca, jednim od prvih vlasnika potpuno električnog vozila. Saleta već drugu godinu vozi VW E-up koji za pogon troši samo struju, a evo i razloga zašto je kupnja takvog vozila u njegovom slučaju bila gotovo pa neizbježna.
Vinko: U obitelji imamo dva električna auta, planiramo i treći
„Pošto sam elektrostruke radio sam davno u Končar lokomotivama pa sam praktično upoznat s razvojem električnih vozila još tamo od 1986. godine. Odlučio sam se 2018. godine za kupnju VW Up-a (60 kw/82KS) koji je ukupno koštao 205 tisuća kuna, a pritom sam koristio poticaje Fonda u iznosu 80 tisuća kuna što je moj trošak spustilo na 125 tisuća. Postupak kandidiranja na natječaj Fonda tada je bio takav da su kupci, nakon prikupljanja natječajem propisane dokumentacije, istu osobno slali poštom i čekali rješenja o prihvatljivosti. Nakon toga sam uplatio kompletan iznos, a Fond mi je nakon mjesec dana vratio ugovoreni poticaj. U mom slučaju to je ispoštovano u rokovima“, prepričava Saleta.
O nekakvom ekonomskom prosperitetu u priči s električnim vozilom Saleta kaže da ga je lako usporediti s benzincem koji umjesto 7 ili 8 litara troši samo 1L/100 km, tj. trošak struje na pređenih sto kilometara je od 8 do 10 kuna. U ukupnu računicu valja ukomponirati i amortizaciju baterije koja ima garanciju 10 godina, a izmjena košta 6 do 7 tisuća eura. Teoretski doseg njegovog VW Up – je 150 kilometara, a puni ga priloženim punjačem većinom na običnu kućnu šuko utičnicu. Do punog kapaciteta baterije treba mu 5 do 6 sati punjenja koje odrađuje noću na niskim tarifama. Račun za struju stoga mu je porastao za nekih dvjestotinjak kuna.
Oduševljenje automobilom Vinko je prenio i na kćerku Vinku odnedavno vlasnicu novog „strujića“, Škode CITIGOe iV. Uz korištenje Fondovih poticaja Vinku je automobil s automatskim mjenjačem snage 61kw/83 KS dosega 250 kilometara u konačnici izašao nešto više od 10 tisuća eura.
Iskustva s kvarovima električnog automobila naš sugovornik gotovo da i nema. „Ako se nešto eventualno dogodi, nema tu popravljanja. Auto se ne smije „šlepati“ zbog elektro motora, a preostaje ga samo otpremiti na servis. Koji? Ha… samo u AC Zubak u Gorici ili u Osijeku“, tvrdi Saleta. Naši lokalni servisi mogu eventualno popravljati mehaničke kvarove poput kotača, kočnica i sl. Ostalo su, kaže, kompaktni moduli koji se ne diraju.
„Godišnje pređem oko 20 tisuća kilometara. Većinom vozim gradske relacije pošto imamo pčelinjake u okolici pa nemam problema s dometom vozila i trajanjem baterije. Nemam problema niti s međugradskom vožnjom jer već postoji dovoljno punionica da se može bez problema stići do Zagreba ili Jadrana. Diljem Hrvatske svakodnevno niču javne punionice raznih brzina i snage. Većinom su besplatne, što također nije zanemarivo. Čitam da će osim nedavno postavljene u Lipiku, za koju sam osobno agitirao kod gradonačelnika Kasane, uskoro biti jedna slična i u Pakracu“, najavljuje nam naš sugrađanin i dodaje da bi bilo dobro uvesti jednu bržu, poput one u Požegi koja bateriju vozila napuni do 98 posto za samo 17 minuta.
Punionica na parkiralištu Hotela Pakrac
Potvrdu o tome potražili smo u pakračkoj gradskoj kući odakle doznajemo da je u tijeku projekt koji bi do kraja ljeta trebao rezultirati punionicom na parkiralištu između stare Gimnazije i Hotela Pakrac. Ona će po svemu sudeći ipak biti prosječne snage 22 kw, brza po vokaciji. Takva punionica bateriju automobila napuni za 4 do 5 sati. Projekt punionice za električne automobile ukupne vrijednosti nešto više od sto tisuća kuna financira Grad Pakrac uz 40 posto poticaja FZOEU.
Osim strogo električnih automobila po Pakracu se može susresti i nekoliko klasičnih hybrid vozila, većinom iz Toyotine serije. Iako ih nije moguće puniti strujom iz vanjskog izvora klasični hibridi itekako dobro iskorištavaju električnu energiju za pogon. Struja se generira prilikom kočenja i radom klasičnog motora te se pohranjuje u bateriju i koristi pri kretanju, jakom ubrzanju ili pri blagoj ujednačenoj vožnji. Zato je i njihova potrošnja izuzetno mala. U gradu će klasični hibridi trošiti osjetno manje od dizelaša, a u kombiniranoj vožnji će ta potrošnja biti na razini dizelaša. Još jedna prednost je da kod klasičnog hibrida ne morate razmišljati o punjenju auta. Također, pokazali su se vrlo izdržljivima. Nerijetki hibridi su već prevalili više od 500.000 kilometara bez većih kvarova. Također vrlo su mirni i tihi u radu ne pretjerujete li s gasom.
Goga: Hybridna Toyota je tih, pouzdan i mali potrošač
Hybridi posjeduju automatski mjenjač za prijenos i naročito su omiljeni kod mlađih vozača. Mi smo o razlozima kupnje, ali i o iskustvu vožnje takvog automobila iz ženske perspektive, porazgovarali s Gogom Radmilović, liječnicom fizikalne medicine i rehabilitacije iz Pakraca, vlasnicom hibridne Toyote CHR.
„Nakon što sam postala majka, nisam više imala potrebe za autom od 200 konja kakav sam prije posjedovala. Niti mi treba, niti ga prema strogim prometnim ograničenjima imam gdje voziti. Odlučila sam se stoga za testnu vožnju hybrida i ostala oduševljena. Pri kupnji nisam koristila klasične poticaje Fonda, ali sam kao određeni poticaj dobila popust 25 tisuća kuna za hibrid vozila. Izašao me u konačnici 205 tisuća kuna sa sniženjem. Automobil ima dosta dodatne opremu i izuzetno je tih. Priznajem da se pri kupnji nisam vodila samo tehničkim performansama, jer sam više vizualni tip pa sam pozornost posvetila i izgledu vozila koje je stvarno ugodno oku. Dvojila sam između VW Tiguana i Toyote i odlučila za ovaj sportski terenac“, kaže Goga i dodaje da niti razlika u potrošnji goriva nije zanemariva, ali i to da je trebalo kratko vrijeme za usvojiti optimalan način vožnje kako bi potrošnju svela na minimum. Ukupna je od 3,2 litre do 4,5 litre na 100 kilometara. Naravno, to se ne odnosi na življu vožnju autocestom. S obzirom na to da trenutno radi više strukom povezanih poslova po cijeloj Slavoniji, što podrazumijeva dosta putovanja, stavka goriva nije mala u obiteljskom proračunu.
Vozilo je novo pa nema smisla razgovarati o iskustvu s kvarovima. Dodaje jedino da je garancija na bateriju 5 godina i 100 000 tisuća, nakon čega se produžuje na godišnjoj bazi do 10 godina ili 200 tisuća, no samo uz redovan uvjetovan ovlašteni servis.
Novi način natjecanja za sredstva Fonda
Za sve buduće vlasnike električnih ili hybrid vozila recimo i to da je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost u 2021. godini osigurao 105 milijuna kuna za sufinanciranje kupnje energetski učinkovitih vozila - 90 milijuna za fizičke i pravne osobe te 15 milijuna za javni sektor. Za građane i tvrtke prijavu će podnositi prodavatelji vozila putem prijavne aplikacije dok će se javni sektor, kao obveznik Zakona o javnoj nabavi, i dalje prijavljivati izravno Fondu. Također navode da će svi podaci o poticajima i dobitnicima poticaja biti javno objavljeni, a na stranicama fonda su navedena i sva prodajna mjesta na kojima se električna vozila mogu kupiti.