Svi oni rođeni u selima pakračke općine prije početka šezdesetih godina prošlog stoljeća imaju dva neopisivo različita života: onaj prije - život bez struje i onaj poslije - život sa strujom. Jedan od takvih je Marko De Martini, rođen 1942. godine, stolar u mirovini, koji je cjelokupni svoj život prije i poslije struje smjestio u pravi muzej uspomena, u nekoliko prostorija svoje kuće, u dio štaglja, ali i u kuću bivšeg svog učitelja, svog majstora stolara Marka Savija, koju je za svoj OPG kupio prije dvije godine sin Silvano, piše Duško Kliček.

Stigla struja u Veliki Banovac

Odluka o izgradnji električne mreže kroz Veliki Banovac donesena je točno na Josipovo 1961. godine, a nakon što su mještani osigurali bandere, sate i sate dobrovoljnog rada i nešto novca po domaćinstvu, sve je bilo spremno da u 20 sati na staru godinu struja stigne u svaku kuću i osvijetli, za prvu ruku, tri do četiri mjesta - kuhinju, sobu, štagalj i dio dvorišta.

„Gotovo cijelo selo se okupilo u Društvenom domu gdje su mještani uz glazbu i petrolejke više čekali struju, nego novu godinu. Vani snijeg - šezdeset centimetara. Dvadeset je sati, osam na večer, a struje nema. Dođu k nama elektraši i kažu da je ledena kiša, negdje kod Majura, polomila žice i ne znaju kada će to popraviti, jer i njima je neradni dan. Međutim i njima je, izgleda, netko „odozgo“ zapovjedio da struja mora stići, i tako je i bilo. Kada se u 21 sat upalila sijalica u domu, mi svi izađemo van, a ono svijetle sijalice kroz selo. Svi smo se razbježali kućama da vidimo kako to kod nas gori svjetlo…“ dio je priče Marka De Martinija, koju je ispričao za naš list u siječnju 2011. godine.

Za ovu priču struja u Velikom Banovcu je značajna utoliko što s njom počinje novi život kako za mještane, tako i za majstore i njihove naučnike, jer s dolaskom struje, elektromotori počinju zamjenjivati ljudske ruke pa rad i život postaju ponešto lakši i ugodniji. Tako je bilo i u stolarskoj radnji kod Marka Savija, vrlo sposobnog i pedantnog majstora, kod kojega je mladi Marko De Martini bio samo jedan od desetak šegrta.  

Umjesto za učitelja i šnajdera, Marko otišao u stolare

Marko je bio odličan đak, od 1. do 4. u Donjoj Obriježi, a od 5. do 8. u Ploštinama, najbolji u razredu. Kada se trebalo odlučiti kuda i što dalje, Marko je želio biti učitelj, majka da bude šnajder, a prevagnula je riječ oca, glave kuće, da ide u zanat, tri kuće dalje, kod susjeda stolara Marka Savija.

I, počelo je naukovanje. Marko je bio peti naučnik u majstorovoj radnji (Marko Klobučarević, Vitomir Calvi, Antun Sandrini i Boro Kadežabek). Struje nema, i zanat je Marko završio bez struje, radi se sve ručno uz plinsku lampu i petrolejke, od 6 do 18, 19 sati, uz sat pauze za ručak. Za namještaj i stolariju za kuće, moraš biti pravi majstor, a majstor Savi je upravo to i bio. Pedantan i točan i to je prenosio iz dana u dan na nas. U to vrijeme bile su popularne spavaće sobe i kuhinjski namještaj: kredenci, natkasli (noćni ormarići), klupice za vodu, umivaonici, stolovi, štokrle (stolice bez naslona)… Na kuhinje se moralo čekati i po godinu dana, ali bilo je i gotovo točno u vrijeme kada je majstor rekao da će biti gotovo. S ručnom izradom nije se moglo brže, ali, sve je bilo čvrsto i kvalitetno pa i danas ima naših i mojih uradaka. Jer, ako nema vlage, vijek im je i duži od 100 godina“, kaže Marko.

Stolarski alat iz vremena prije struje

Ništa se nije radilo od vlažnog drveta, kojega je tada bilo, ali je i bilo na cijeni. Za izradu namještaja rezane su daske od lipe i topole, na 27 do 30 milimetara debljine i sušene prirodno 2-3 godine, a radilo se i s hrastom i višnjom. Kvalitetnog drveta je bilo mnogo u ovom kraju.

Nakon odsluženja vojnog roka Marko je još dvije godine radio kod majstora Savija, a potom se zaposlio u „Jasenu“, pa u „Papuku“ gdje je dočekao i mirovinu.

Početak nastajanja muzejske zbirke

Mnogi su, za razliku od Marka, kroz naredne godine i desetljeća jednostavno brisali i prebrisali život bez struje, bacajući alate i druga pomagala na smeće ili, na kraju, nakon više desetaka godina čuvanja za, „ako slučajno zatreba“, na otpad. Tako su mnogi učinili, mnogi, ali ne i Marko, koji je, zaljubljen u svoj zanat, ali i starine koje je naslijedio od oca, ili ih sam kupovao za svoju radnju, čuvao i sačuvao sve do danas.

Marka, međutim, nisu samo zanimali alat i strojevi s kojima je radio, nego su to i svi napisani dokumenti koji su svjedok njegove mladosti i radnog vijeka, ali i svjedok našeg vremena od početka 50.- ih godina prošlog stoljeća pa do njegovih poznih godina.

Kola i saonice ispred prostora muzejske zbirke

Prikupljao je polako i knjige i novine o njegovom pakračkom kraju, sačuvao je on i mnoge diplome i priznanja koja je dobio kao odličan učenik svih škola i tečajeva koje je polazio, za uzornu i dugogodišnju vatrogasnu službu, a priznanja su mu i dijelovi namještaja koji još i danas stoje.

Šetnja muzejom

Muzejska zbirka svoj početak ima s prvim danima školovanja, a potom naukovanja, jer, Marko nije ništa bacao, ništa odbacivao. Kuća i dio štaglja postali su kroz godine pretijesni, a dolaskom sve kvalitetnijih strojeva i pomagala na struju, sve više je starih dobrih alata postalo suvišnim pa su svoje mjesto, umjesto na otpadu, nalazili u policama i na zidovima. I, uskoro je sve što Marko ima, postalo pretijesno.

U dnevnom boravku, na regalu, smještene su diplome, priznanja, vatrogasna odlikovanja, značke i ostalo. U posebnoj su prostoriji knjige o Pakracu, novine, a samo mu nekoliko brojeva nedostaje pa da ima kompletna izdanja „Pakračkog lista“, svih 584 broja. U prostoriji iza, čekići su svih vrsta i oblika: drveni, metalni…, turpije svih veličina, pile i testere, male i velike, stege, starinska peć, vreteno i kolovrat…

Zbirka knjiga i "Pakračkog lista"

U ovećem prostoru uz štagalj, strojevi su koje je sam osmislio Marko: blanjalica, brusilica, razne šablone i uzorci za ograde, lamperiju i koješta drugoga od drveta.

Budući da je ponestalo mjesta za sve eksponate, a Marku je baš sve važno, dobro mu je došlo to što je sin Silvano kupio za svoj OPG kuću u susjedstvu, upravo kuću i okućnicu majstora Marka Savija, onog majstora kod kojega je naš Marko izučio zanat. I, nije samo kuća u pitanju, nego tu je i radionica u kojoj je Marko proveo prve stolarske godine i iz koje potječe i prvi alat za ručnu obradu drveta, temelj Markovog muzeja.

Pod krovom verande u bivšoj Savijevoj radionici, nalaze se drvena kola i saonice na konjsku vuču koje je izradio Markov otac, čovjek, koji je jednostavno znao raditi sve. U bivšoj radionici pun je zid raznog alata, svrdala i borera. U okviru su fotografije svih Savijevih šegrta s osnovnim podacima. U hodniku su ljuljačka i dječja kolica, kakvih se sjećaju samo najstariji. U kuhinji kredenc, stol i stolice (hoklice) iz onog vremena, umivaonik…, a u spavaćoj sobi ormari, kreveti i natkasli sa psihom, sve staro preko nekoliko desetljeća, ali sve u takvom stanju da bi kompletan namještaj mogao već ove subote biti poklon nekom od mladih, upravo vjenčanih bračnih parova.

Strojevi u muzejskoj zbirci: malo drveta, malo željeza i malo ideja majstora Marka

Čega sve nema u Markovom muzeju

I dok će izlošci u Markovom, ili nekom drugom muzeju trajno ostati kao spomen prohujalom vremenu, podosta toga će Marko ponijeti zauvijek sa sobom. To su neispričane priče, ili ispričane pa zaboravljene o životu u Velikom Banovcu koji je vrlo sličan životu ljudi u okolnim selima.

Budući da su stanovnici Velikog Banovca dobrim dijelom talijanskog porijekla čiji su preci došli u ovaj kraj 1880. godine i kasnije, i u Markovoj se obitelji govorilo talijanski (majka je iz obitelji Baschiera) tako da ni dan danas Marko, kako kaže, ne govori dobro hrvatski. Otac je bio ciglar, što je bilo zanimanje mnogih Talijana, a žganci, uz ponešto konjske salame, bili su hrana sirotinje. I uz teške poljoprivredne radove, pjesma se često čula, posebno za nedjeljnih večeri kada se pjevalo, hodajući kroz selo, a lijepe priče su mogle biti zapisane i o čestim druženjima, čijalima i perušalima za zimskih večeri, pa i o tome kako se samo u njihovoj kući popilo i do tisuću litara vina godišnje.

Za stolom kao i prije 50 godina: (s lijeva) Đurđica, Loriana i Marko

Zna Marko i priče o „Papuku“ od kojeg su živjele i mnoge obitelji ovog kraja, izgradile kuće, školovale djecu... Na posao se krenulo već u tri sata u jutro, zimi se moralo i prtiti snijeg, Bara Debona je gotovo uvijek bila na čelu, pa bi se putem skupljali radnici iz okolnih sela. Do Pilane bi ih oko pola šest stiglo dvadesetak. Nakon smjene, opet „put pod noge“ pa nazad kući, na neki drugi posao. „Žao mi je, Pilana nije smjela ovako završiti. Plaća je bila redovna, mogao si uzeti i predujam za koji još nisi ništa napravio. A bilo je novaca i za kuću, i za auto, i za ljetovanje…“, kaže i danas Marko.

Lijepe su i tek malo ili ni malo zapisane priče o nogometu, vatrogastvu, o radu mladih. Godine 1961. osnovano je u Velikom Banovcu Dobrovoljno vatrogasno društvo, čiji je Marko bio godinama tajnik i kroničar. Zapisnike čuva i danas. Ima časnički čin, viši je počasni vatrogasac i nositelj Medalje vatrogasnog veterana, pohvaljivan je i nagrađivan…

Muzej na kućnom broju 47

Marica, djevojački Jozipović iz Donje Obriježi i Marko su se vjenčali 1964. godine i na mjestu stare kuće Markovih roditelja, na broju 47 u Velikom Banovcu, izgradili obiteljsku kuću. Sin Silvano je s obitelji u dijelu obiteljske kuće „do puta“, a kćerka Zdenka (udana Giacometti) je s obitelji u kući „preko puta“. O eksponatima i sjećanju na mladost za sada skrbi samo Marko.

Marica i Marko - 57 godina u braku

Da danas, kojim slučajem ponestane na duže vrijeme struje, a nekome žurno zatreba sobni ili kuhinjski namještaj, kakva hoklica, šamlica, umivaonik ili, pak, drvene papuče, trebalo bi samo doći Marku i vrlo brzo bi počeo rad, ručni, bez struje. Sav alat i znanje ima, a još ga, koliko se vidi, ruke služe, iako je, kako kaže, sa svojih 79 godina na leđima, uz Marka Klobučarevića i Antuna Sandrinija najmlađi stolar u ovom kraju.

Sve što je za života radio i skupio, smjestio je u nekoliko prostorija. U njima, na zidovima i policama, je cijeli njegov život. O vrijednoj zbirci brinut će, kada Marku ponestane snage, snaha Đurđica, obrisati prašinu i po potrebi otvoriti zainteresiranima da vide kako i s čime je prije sedam i više desetljeća Marko De Martini radio kredence, ormare, umivaonike, hoklice, šamlice koji, ako ih vlaga ne uhvati, mogu služiti ljudima i više od 100 godina.