- PIŠE: Domagoj Ajman
- 2548
Vremena se mijenjaju te ste sigurno i vi nekad pomislili kako na nekakvom okupljanju ima više automobila nego posjetioca, školska parkirališta pa čak i ona ispred sportske dvorane jutrom su prije prvog školskog sata popunjena gotovo do zadnjeg mjesta, djeca sve rijeđe pješače, a unatoč nekolicini koji imaju prebivalište u blizini škole, u današnja vremena skoro je pravilo da roditelji djecu dovezu pred školu zbog bojazni od prometnih nezgoda, jer kako kažu “što je sigurno - sigurno”, što je i razumljivo, jer svakome je prioritet sigurnost djeteta.
Iako Pakrac nije pregusto naseljen stanovništvom, nerijetko doživimo i “čepove” u prometu pri početku i završetku prve smjene. Ubrzaniji ritam života iziskuje posjedovanje vozila te često korištenje istog. Jedna od grupa ljudi koja često koristi i provodi vrijeme u automobilu su instruktori vožnje, koji kruh zarađuju osposobljavajući kandidate svih dobi pravilno upravljati vozilom. Neven Jakša i Tomislav Širac, vlasnici jedine dvije autoškole u Pakracu prenijeli su nam kakav je posao instruktora vožnje, koje su izmjene uvedene kroz godine i jesu li cijene autoškola poskupile.
Početak rada i osnovne informacije
Tomislav Širac je vlasnik autoškole “Trag” osnovane 1992. godine gdje i danas radi kao predavač i instruktor vožnje. Njegov “Trag” broji još dva zaposlenika, a to su Mladen Zednik koji radi kao instruktor vožnje te Krešimir Ećimović, instruktor vožnje i predavač. Njihov vozni park čine Toyota Auris, Volkswagen GOLF 7 za obuku B kategorije, a polaznici A1 kategorije osposobljavaju se na Yamahi YBR.
Neven Jakša preuzeo je autoškolu “Sport” 2011. godine nakon očeve smrti, koji je bio osnivatelj i vlasnik iste od 1991. godine. Osim što je instruktor vožnje, Neven je predavač, a funkciju instruktora vožnje uz njega obavlja i Krunoslav Lalić. Automobili na kojima polaznici autoškole “Sport” bruse svoje vozačke vještine za B kategoriju su Volkswagen GOLF 7 i Volkswagen Polo.
Značajne tehnološke promjene uveli 2021. godine
Kako obje pakračke autoškole rade više od 30 godina, jasno je da su tehnološkim napretkom prilagođavali i svoju obuku instalirajući tehnološka pomagala u svoj repertoar ne bi li potaknuli bolju i kvalitetniju osposobljenost kandidata te veću sigurnost u prometu. Kako je gradivo iz predmeta prometnih propisa opsežno, Širac smatra nužnim temeljito razumijevanje prometa te prisustvovanje predavanjima, stoga njegovi polaznici imaju mogućnost testiranja na stranici autoškole.
Tomislav Širac
Praktični dio također je zahtjevna obuka gdje je potrebna koncentracija i maksimalna pažnja, a prije nekoliko godina HAK je u provedbu ispita vožnje uveo kamere koje zvučno i vizualno snimaju cijeli proces. Pomoću tableta ispitivači mjere kilometražu i trajanje vožnje koja ne smije biti vožena ispod 30 minuta.
Jakša je objasnio proceduru gdje ispitivač nakon uspješno završene ispitne vožnje šalje informacije polaznika putem aplikacije s tableta na policijski server u obliku e-Uvjerenja o položenom vozačkom ispitu. Ta uvjerenja su se prije dobivala u papirnatoj verziji, a sad se nakon poslanog zahtjeva dobije kartonska probna vozačka s kojom vozač ne smije voziti van Hrvatske sve dok ne dobije pravu vozačku, a cijeli proces potraje i do 14 dana. Takva metoda polaganje ispita čini brže i transparentnije. Prednost je svakako i smanjenje dokumentacije koja je bila potrebna tijekom polaganja vozačkog ispita.
Neven Jakša
Ako automobil ima kameru i senzore, korisnici ju koriste pri parkiranju, novost je i elektronska kočnica umjesto klasične ručne, a koristi se i senzorni sustav kočenja gdje vozilo samo zakoči ako se u vožnji nađe u preriskantnoj blizini automobila ispred sebe, no u praksi se taj dio rijetko kad koristi budući da se satovi vožnje ne odvijaju pri većim brzinama, a i sami instruktori stignu reagirati na svoje komande ukoliko prepoznaju potencijalno riskantnu situaciju.
Poligona jedno vrijeme nije bilo, a nakon uvođenja je imao više radnji, dok se na današnjoj verziji zadržao samo na vožnji po pravcu unaprijed-unatrag s promjenama smjera te kočenju i zaustavljanju. Prvi dio polaznik odrađuje sam kako bi ispitivač mogao vidjeti prelazi li kotačima preko označenih crta, a zbog sigurnosti polagača, intenzivno kočenje provodi uz prisustvo ispitivača.
Granica od sedam godina starosti automobila u kojemu se odvija vozačka obuka, podignuta je na deset, ali mora biti u stopostotnom ispravnom stanju uz obavezne redovne tehničke i periodične preglede. Obavezna oprema vozila autoškole su oznaka autoškole na krovu, aparat za gašenje požara, dodatni vanjski i unutarnji retrovizor na suvozačevoj strani te dodatne komande na suvozačevoj strani.
Vozači registriraju vozila na stanici tehničkog pregleda, umjesto u policijskoj postaji. Ukoliko je vozač najmanje tri puta pravomoćno kažnjen zbog upravljanja vozilom s nedopuštenom količinom alkohola u krvi, obavezno mora obaviti liječnički pregled.
Simulator vožnje ne koristi se više od 30 godina, a za kojeg sugovornici imaju samo riječi hvale jer je pomagao polaznicima pri stjecanju navike, prepoznavanju i poziciji prometnih znakova što su mogli primijeniti u stvarnoj vožnji.
Cijene ne mijenjaju od 2009. godine
2017. godine ukinuto je i ograničenje dozvoljenog broja polazika po gradovima. Oni koji ispunjavaju opće uvjete za otvaranje autoškole, mogu to učiniti bez obzira što na određenom području već postoji dovoljan broj autoškola.
Kao još jednu novost koja će biti uvedena nagodinu, Jakša navodi kako će u Daruvaru pismeni dio biti održavan u e-učionicama preko tableta gdje se zasad još uvijek ispit propisa i prometnih pravila vrši papirom i penkalom.
Istu cijenu (oko 750 eura) osposobljavanja za vozača, koju smatraju primjerenom bez obzira na porast troškova u zadnjih godinu dana, drže od 2009. godine, kada je na snagu temeljem Pravilnika Ministarstva unutarnjih poslova stupila odluka o minimaloj cijeni sata u autoškolama, čak i nakon 2018. godine kada je ista ukinuta te nakon koje su autoškole postale dio slobodnog tržišta.
Bez imalo iznenađenja, u obje autoškole korisnici najčešće polažu ispit za automobil, odnosno B kategoriju. Pojavila se i zainteresiranost za A, dok su primili i par poziva za KOD 95 kategoriju čija se oznaka upisuje na stražnju stranu vozačke dozvole te se obnavlja svakih 5 godina, a odnosi se na izobrazbu profesionalnih vozača kamiona i autobusa uvedenu 2013. godine.
Broj kandidata im je iz godine u godinu podjednak, a osim naših sugrađana, tu brojku svake godine dopunjavaju i polaznici pakračke srednje škole s prebivalištem izvan Pakraca. Virusna pandemija Korona im nije utjecala na poslovanje, nastavu su održavali online te im je ostao isti broj kandidata, a sve je vraćeno na staro ukidanjem epidemioloških mjera. Posla obje autoškole imaju dovoljno te se ne moraju otimati za kandidate, naravno ne bi se žalili ni da imaju kojeg kandidata više, ali da u Pakracu postoji samo jedna autoškola, ne bi uspjeli pokriti toliko kandidata niti bi mogli naći toliko radnika. Rijetki su i oni slučajevi kada je kandidat prešao iz jedne autoškole u drugu, a iako rijetki, dogodili su se u oba smjera. Znaju im se priključiti i kandidati koji su odustali od polaganja praktičnog dijela ispita u Zagrebu jer im je ovdje lakše položiti, dok poneki Požežani koji se školuju u Pakracu ne stignu položiti do kraja ispite ovdje pa ih dovrše u rodnoj im Požegi.
Prema podatcima Hrvatskog autokluba (HAK), u 2022. godini prosječna prolaznost autoškola u Hrvatskoj iznosila je 57,15 posto iz polaganja prometnih propisa i pravila, a iz vožnje 51,06 posto. Drugim riječima, polovica kandidata minimalno jednom ponavljaju praktični dio vozačkog ispita, dok je nešto bolja situacija na pismenom dijelu. U HAK-u smatraju da u polaganju propisa i pravila ključnu ulogu imaju način i kvaliteta izvođenja nastave te motivacija i razina znanja, dok su za vožnju bitne sposobnosti i kompetencije instruktora vožnje, motivacija i psihofizičke osobine kandidata, kao i složenost prometnih situacija te prometno-tehnički uvjeti.
Vozači romobila nerijetka opasnost u prometu
Za vrijeme obuke često imaju priliku vidjeti kako vozači krše pravila i propise kada ne uključe pokazivače smjera, prekorače dozvoljenu brzinu, ne vežu pojas, ne staju na znak obaveznog zaustavljanja te upozoravaju kandidate da ne preuzmu takvo ponašanje po uspješnom završetku vozačke obuke. Potvrdili su nam iz svog dugogodišnjeg iskustva kako definitivno postoji razlika u ponašanju vozača prema vozilima autoškola gdje ih pretiču na punoj liniji, u zavojima, nervozno trube itd. Također dijele isto mišljenje i u vezi s najugroženijim učesnicima prometa, uz pješake i bicikliste, posebno upozoravaju na vozače električnih romobila koji su često nepažljivi te dovode sebe i ostale prometne sudionike u opasne situacije. Uz dozvoljenu brzinu od 25 kilometara na sat, spada pod osobno prijevozno sredstvo te nikome ne bi bilo ugodno doživjeti sudar pri takvoj brzini, upravljali električnim romobilom ili mu se našli na putu. Nadalje, ne nose zaštitne kacige koje su obavezne niti reflektirajuće oznake, prsluke i svjetla, imaju lošu stabilnost zbog malih kotačića koja naposlijetku uzrokuje gubitak ravnoteže. Oni bi morali voziti po nogostupu ili po biciklističkim stazama, a voze često i po cesti, dobna granica je 14 godina, ali često svjedočimo i upravljačima romobila koji su mlađi od 14 godina. Od sumraka do potpunog svanuća (noću) obavezno moraju imati upaljeno bijelo svjetlo s prednje strane te crveno sa stražnje. No obojica potvrđuju kako ih srećom nema previše u Pakracu.
Nisu svi isti, ali svi nauče voziti
Za svoj posao kažu kako ništa nije teško dok se kandidati trude i daju sve od sebe kako bi uspjeli. Potrebno je imati puno strpljenja jer nisu svi isti, a najlakše im je raditi s onima koji već znaju voziti. Mlađi brže upijaju, imaju bolji vid i reflekse pa se slažu da je s njima lakše raditi. Dodaju kako je s početnicima isto lako kad slušaju, dok naravno ima i onih pojedinaca, većinom starijih, koji su ponešto tvrdoglaviji i neposlušniji. Iako kažu da muški imaju bolje predznanje, nema velike razlike između muških i ženskih polaznika, nauče svi.
Lakši dio posla i fizički i psihički im je predavanje u učionici. Svakodnevne vožnje u Daruvar uz postojanu napetost i konstantnu koncentraciju iziskuju poduža sjedenja i nepomičnost nakon čega se s godinama počinje stvarati bol u leđima, dok predavanje dozvoljava slobodno kretanje u opuštenijim okolnostima. Vrijeme nije fiksno, radni dan počinje u satnici dogovorenoj s kandidatima, a većinom to dnevno potraje između osam i deset sati. Sat vožnje traje 45 miniuta, a s instruktorom se većinom voze dva polaznika, dok ih istovremeno uz instruktora u automobilu maksimalno smije biti troje.
Ponekad se nađu i u tragikomičnim situacijama kad se kandidati u najbitnijem trenutku pojave bez osobne iskaznice ili knjižice te im ne bude dozvoljeno polaganje ispita. Dogodila se čak i jedna prometna nesreća u kojoj su se sudarili sa ženom nakon njenog nepoštivanja znaka obaveznog zaustavljanja, a koja je tri mjeseca prije tog sudara položila vozački ispit u njihovoj autoškoli.
Svi automobili koje koriste pokreću se dizel gorivom iz razloga što je tako prije bilo gotovo dvostruko isplativije pri gradskim vožnjama i polaznicima je lakše voziti “dizelaša” nego “benzinca”. Iako su danas “benzinci dotjeraniji” što se tiče potrošnje goriva, dizel je i dalje jeftiniji.
Posao s ljudima nije samo posao
Ove dvije autoškole izučile su Pakračane i ostale polaznike iz okolnih mjesta kako ispravno sudjelovati u prometu te su neprimjetno sudjelovali u jednoj od najbitnijih stepenica naših života. Kako i sam Jakša kaže - kad kandidati dođu u autoškolu, slušaju i stari i mladi. Nama je drago da smo vas slušali i što ste uz svoj posao zadovoljni stvorili sretne obitelji u rodnom vam Pakracu, a Šircu je, vidjevši nedavno na upisu u “Trag” unuke svojih prvih polaznika, ovaj posao podario lijepe trenutke i uspomene baš kao simboličan “trag na srcu”.
- PIŠE: Pakrački List
- 2922
Piše: Duško Kliček
„... Dobro jutro preko polja, ili brijegom kud nas volja, srce pozna svaki put.
Dobro jutro, dobri maju, dobro jutro, rodni kraju, tisuću i prvi put…“
Ovim je stihovima i pjesmom iz poznatog filma „Vlak u snijegu“ dočekao 4. rujna prvoškolce, u okviru prigodne svečanosti, dječji zbor Osnovne škole „Braća Radić“ u Pakracu pod ravnanjem učiteljice Kornelije Kobetić, koja je tom prilikom, zajedno s kolegama i djelatnicima škole dočekala, na najljepši mogući način, novu generaciju učenika.
Da mi je biti učiteljica
U obitelji Josipa - Zlatka Kobetića, milicajca pa policajca, i Vesne, djevojački Tepeš, djelatnice pakračke bolnice, rođeno je troje djece: Kornelija, 1981. godine, naša sugovornica, a danas učiteljica u OŠ „Braća Radić“ u Pakracu, Martina, 1982., dipl. ing biologije, profesorica u OŠ Lipik i Srednjoj školi Pakrac i Domagoj, 1993. godine, liječnik, specijalizant kardiologije u bolnici Dubrava u Zagrebu.
Kornelija sa sestrom Martinom
Pakrac, Prekopakra i šira okolina znaju Korneliju, crnku krupnih crnih očiju i prepoznatljivih „kobetićevih“ crta lica: znaju ju s mnogih nastupa „Seljačke sloge“ iz Prekopakre, znaju ju kao plesačicu, kao pjevačicu, kao čuvaricu domaćih pjesama i napjeva, kao sudionicu mnogih priredaba, ali, znaju ju i kao učiteljicu koja je ovih dana započela svoju sedamnaestu godinu rada s djecom u pakračkoj osnovnoj školi.
„Od malena sam željela biti učiteljica i ništa više pa sam u čestim igrama škole u našem i susjednim dvorištima ili bilo gdje drugdje, gotovo uvijek ja bila učiteljica. Tu želju osnažila sam u prvim razredima osnovne škole gdje mi je učiteljica bila Anđelka Roček, divna osoba, stručna, smirena, pedagoginja i psihologinja - sve u jednom, koja je učiteljsko zvanje usadila duboko u mene. I tada sam, gledajući u nju, gledala sebe pred razredom učenika kako im prenosim znanje i učim ih kako da budu dobri i pošteni ljudi, kako da vole i poštuju druge… upravo tako, kako nas je učila i učiteljica Anđelka koja je, inače, bila polaznica jedne od posljednjih generacija nadaleko poznate pakračke učiteljske škole.
Promocija - najsretniji dan za roditelje
Kada sam završila gimnaziju, dileme što ću i kuda dalje, kod mene nije bilo, nego sam, uz podršku roditelja, upisala učiteljski fakultet, grupu razredna nastava i hrvatski jezik“, počela je priču učiteljica Kornelija u razredu u kojem je dočekala svoje mališane, sada učenike trećeg razreda i s njima otpočela novu školu života. Uči ih, kako je rekla, svemu onom što je naučila o temeljima ljudskosti, pripremajući ih za život u duhu uvažavanja i tolerancije, jer, kako ju je naučio život, slova i brojke često nisu najvažnije u životu i tome ih upravo ona mora pripremiti i učiti baš kao što su učili i nju.
Donja Obrijež - najljepše učiteljsko iskustvo
Nakon završenog fakulteta i nekoliko mjeseci rada na određeno vrijeme, Kornelija je dobila stalno mjesto učiteljice u Područnoj školi u Donjoj Obriježi. Bio je to njezin prvi susret sa školom kakvu je zamišljala i za kakvu se pripremala. „Mještani, roditelji ali i djeca u razredu su me poštivali i uvažavali. Čuvala sam odgovornim radom i autoritet profesije i autoritet škole. Tako sam i nastavila kada sam nakon dvije godine dobila stalni posao u pakračkoj osnovnoj školi.
S bratom i sestrom
Odmah sam, već pri prvom susretu s učenicima i mještanima Donje Obriježi vidjela da odnos djece prema učitelju dolazi uglavnom iz roditeljskog doma. Na žalost, danas je toga ipak nešto manje i ovo je, ponekad, neka drugačija škola nego što sam ju ja upoznala u Donjoj Obriježi, iako i kod nas i danas prevladavaju lijepi primjeri odnosa učenika i roditelja i prema učiteljima i prema školi“, iznijela je svoje mišljenje Kornelija, ističući u više navrata kako niti jednog trenutka nije požalila što je učiteljica i da bi opet ponovila isti put, jer, kako je novljanski profesor Lončar rekao u jednoj svojoj pjesmi: „… od učitelja samo su bozi (bogovi) veći“:
Korijeni od 1760.
Kornelija, inače, potječe iz velike prekopakranske obitelji Kobetić, koja se spominje još 1760. godine u jednom od najranijih popisa stanovništva pakračkog kraja. Među i danas u Prekopakri prisutnim prezimenima: Širac, Drašković, Martinović, Ivanović, Nožarić, Jednaković… zapisan je i Ilija Kobetić.
Predsjedniku Tuđmanu uručila je poklon Grada
Priča se po selu, ili legenda tako kaže, da je još davno, prapradjed Kobetić prodao tada malu kuću u dvorištu, smještenom negdje na sredini dugačke ulice Ante Starčevića, nekom Hašpelu i tek ju je desetak ili stotinjak godina kasnije ponovo kupio Kornelijin djed Antun. U tom dvorištu izgradili su, uz štale i štagalj, obiteljske kuće Zvonimir i njegov brat Josip - Zlatko, Kornelijin otac, i, zanimljivo je, pa i poučno kako su se ta dva brata, zajedno s trećim, Tomom dogovorili da će stanovati u istom dvorištu i da ih buduće supruge, ali niti nitko drugi ne smiju posvaditi. I, tako je i bilo, pa i danas - je. Još jedna zanimljivost potječe iz tog istog i ne baš velikog dvorišta: u svijet su otišla dva doktora: Tomo, poznati infektolog koji je još davno nakon Pakraca posao nastavio u KBC-u Dubrava, i mladi Domagoj, Kornelijin brat, upravo sada specijalizant kardiologije.
Pjesme i ples - značajan dio života
Za Korneliju je otac Zlatko, nakon njezinih djetinjih akrobacija znao reći da je „trebala biti muško“. Bila je vrlo, vrlo živa, pa i preživa: lomila je dva puta desnu ruku, tri puta lijevu i jedan puta nogu, dok se one sitne ranice, padove s bicikla i čvoruge ili otekline nisu ni brojile. „Bila sam često u središtu nevolja, pa su se problemi uz mene jednostavno vezali i stizali jedni druge“, kaže uz smijeh Kornelija o tim, ipak lijepim, danima.
Kao malu, sve ju je interesiralo pa je još kao dijete upisana, kao uostalom i svi Kobetići i većina Prekopakrana, u Kulturno-umjetničko društvo „Seljačku slogu“ u kojoj je još i danas. Ljubav prema pjesmi ponijela je iz roditeljske kuće gdje se upoznala sa starim prekopakranskim i božićnim pjesmama. Slušala je starije i pamtila riječi. To joj je pomoglo da nešto kasnije sudjeluje u izradi knjige izvornih pjesama i napjeva Prekopakre, čime je dala nemjerljiv doprinos očuvanju bogate kulturne baštine ovog kraja.
Lede (s lijeva: Gordana Cecić, Martina Kobetić, Martina Lopar, Martina Svjetličić, Anita Širac i Kornelija)
S pjesmom je, uz ples, polako u KUD-u narastala i kao vrsna pjevačica postala je počimalja (ona koja počinje pjesmu) i dio tek osnovanog ženskog pjevačkog sastava „Lede“ (Leda - lijepa djevojka). Bile su to, uz Korneliju: njena sestra Martina, pa Anita Širac, Martina Lopar, Martina Svjetličić i voditeljica i pjevačica Gordana Cecić. Plesni sastav KUD-a vodile su glazbene pedagoginje i zaljubljenice Justina Justa Puhmajer i Cvija Grčević.
„Lede“ su snimile „a capella“ 2005. godine lijepe stare izvorne prekopakranske pjesme i napjeve i ostavile ih na dva nosača zvuka pod imenom „Prekopakro, milo selo moje“, naraštajima koji dolaze. Uslijedili su, zajedno s plesačkim i tamburaškim dijelom KUD-a brojni nastupi u zemlji i inozemstvu na etno smotrama i prigodnim priredbama, na Đakovačkim vezovima, Zagrebačkoj smotri folklora, zatim u Škotskoj, Njemačkoj… uvijek i svugdje u službi promocije Grada Pakraca i Prekopakre.
Poseban doživljaj joj je, kako kaže, ostao u sjećanju, kada je 1999. godine u Pakracu, predsjedniku Republike Hrvatske doktoru Franji Tuđmanu, uručila, obučena u prelijepu prekopakransku nošnju, poklon u ime Grada.
„Ti nastupi i sve oko glazbe i KUD-a ispunjavali su me srećom. I nisam ja bila počimalja samo na nastupima, ma, zapjevala sam ja često prva, i na obiteljskim okupljanjima i proslavama, smotrama, u autobusu ili u centrima gradova gdje smo nastupali. Uvijek me je pjesma pratila i bila je neizostavni dio mog života.
Veliko glazbeno iskustvo i znanje, Kornelija je primijenila i u pakračkoj osnovnoj školi, gdje vodi mali pjevački zbor, onaj, koji na najljepši način, pjesmom dočekuje svake godine male đake prvašiće.
2. A sa svojom učiteljicom
S pjesmom nisam živjela samo u KUD-u, nego sam jedno vrijeme pjevala i s bendovima, uz Željka Gašparović - Gašu i u „Moslavačkim lolama“ na svadbama, zabavama, veselicama i gradskim događajima“, ispričala je Kornelija o tim glazbenim danima koji i danas traju, doduše u skromnijim količinama.
I nije to sve što se tiče pjesme. Bila je Kornelija i dio glazbenog sastava „Vita nova“, koji je po dolasku župnika Dražena Radigovića osnovan u pakračkoj župnoj crkvi. Uz novi sastav pokrenut je i festival ili smotra crkvenih glazbenih sastava pod nazivom „Hodočašće u došašće“.
Lijep učiteljski život
Posljednjih godina Korneliju su naši sugrađani i gosti znali susresti tijekom ljeta, u za, po mnogim predrasudama, neobičnom za jednu učiteljicu, radnom mjestu - s bocom piva, soka ili kave na pladnju, poslužujući goste. Bila je, tako, učiteljica Kornelija, tijekom ljetnog školskog raspusta, konobarica, kaže - s ponosom, jer doživjela je samo pohvale. „Ja jednostavno, ne mogu ne raditi ništa i zato sam odabrala rad u kafićima „Manivi“, „Malom caffeu“ u Lipiku i na bazenima kako bih ispunila slobodno vrijeme, ostala s ljudima u komunikaciji, ali i osobnim primjerom pokazala i mogla pričati, posebno mojim učenicima, da nije ništa u životu sramota raditi. Ponosna sam na to, jer sam dobila pohvale od dragih prijatelja, poznanika pa i roditelja mojih učenika. To je u nekim slučajevima bio šok kod nekih koji su me vidjeli u neuobičajenoj ulozi, ali negativnih kritika nije bilo. Uslijedile su čak i čestitke što osobnim pozitivnim primjerom pokazujem da se svaki posao treba voljeti i cijeniti i da svaki ima svoje dostojanstvo. I o tome pričam svojim učenicima. To je škola života.
U kafiću
I, još nešto, radeći u kafiću shvatila sam koliko je posao učitelja gospodsko zanimanje i koliko je lakši u odnosu na konobara, jer i to čovjek mora iskusiti kako bi drugima mogao prenositi osobna iskustva“, rekla je Kornelija o tom svom ipak neobičnom, ali mudrom izboru.
Povratak u Prekopakru
Kornelija je zadovoljna životom. „Radim posao koji volim, kolege na poslu su profesionalne i kvalitetne, međusobno se poštujemo i uvažavamo; zdravi smo, imam drage prijatelje, pjesma je i dalje moj hobi, moj život, jer su me preko pjesme mnogi upoznali i s njom sam proputovala dio Europe i gotovo cijelu Hrvatsku, s njom sam doživjela lijepe trenutke u mom životu“, zahvalna je pjesmi Kornelija.
Danas živi s petnaestogodišnjim sinom Jakovom u Pakracu, koji je postao srednjoškolac u daruvarskoj gimnaziji. Normalno je da su sva majčina ljubav i velik dio njenog životnog iskustva usmjereni njemu, k njegovoj sreći. Godinama je bio nogometaš „Hajduka“, sada je rukometaš „Pakraca“. Naravno, majka sve to i mnogo toga drugog podržava.
Sa Jakovom, njenom najvećom ljubavi
Nakon smrti oca, u kući u Prekopakri je majka Vesna. Sama. Djeca su se, kako se to kaže, razbježala po svijetu, iako Kornelija, Martina i Domagoj navraćaju. Naravno, majci uvijek premalo.
U dvorištu Kobetićevih u Prekopakri dvije su kuće, dvije obitelji - Zvonkova i Zlatkova, i dvije snahe - Vesna i Matilda - koje se, kako su se braća dogovorila, ne svađaju. Kornelija kaže, kako njihova kuća neće ići na bubanj jer će se ona jednoga dana vratiti, u Prekopakru. Previše ju uspomena veže uz nju. Sjeća se prelijepih badnjih i božićnih večeri, božićne jelke okićene bombonima u „staniolu“, slame pod stolom i oraha… odlazaka na polnoćku… u toj kući je naučila prve pjesme i plesove, obukla prvu nošnju, odživjela uz brata, sestru i roditelje lijepo djetinjstvo i ispunila si jednu, najveću želju, postala je učiteljica.
- PIŠE: Pakrački List
- 729
U pakračkoj župnoj crkvi 22. listopada u 11 sati bit će održana Sveta misa na kojoj će gostovati zbor "Zagrebački liječnici pjevači", obavijestio je velečasni Jozo Zorić.
Ovaj muški pjevački zbor čine isključivo liječnici-medicinari i liječnici-stomatolozi, kao i studenti navedenih struka. Djeluju kao dio Glazbene sekcije Hrvatskog liječničkog zbora, a repertoar zbora čine djela hrvatske i svjetske sakralne i svjetovne glazbene baštine.
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 984
U sklopu Nacionalnog programa ranog otkrivanja raka dojke u Pakracu su u protekla tri dana provedeni besplatni preventivni pregledi oko 150 žena na mobilnom mamografu ispred Gradske sportske dvorane, u organizaciji djelatnika Zavoda za javno zdravstvo Požeško-slavonske županije, a financirano od strane Grada Pakraca.
Dolazak mobilnog mamografa organiziran je u kooordinaciji s gradom Pakracom te Nastavnim zavodom za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar" iz Zagreba u čijem je vlasništvu mamograf. Pozivanje i naručivanje žena organizira Zavod za javno zdravstvo Požeško-slavonske županije, a pozvane su žene koje su obuhvaćene Nacionalnim programom ranog otkrivanja raka dojke u dobi od 50 do 69 godina s područja Pakraca. Troškove dolaska uređaja, odnosno mobilnog mamografa, financira Grad, dok su troškovi pretrage, odnosno mamografskog snimanja, financirani kroz Nacionalni program i plaćeni od strane HZZO-a, doznajemo od dr. Jasmine Kovačević, voditeljice županijske Službe za javno zdravstvo. Pregled za sve pozvane žene bio je potpuno besplatan.
Kako nam je rekla dr. Kovačević, na potrebu dolaska mobilnog mamografa ukazao je Zavod za javno zdravstvo Požeško-slavonske županije kako bi se ženama s našeg područja omogućilo jednostavnije sudjelovanje u Nacionalnom programu i ne bi morale putovati u Požegu na pregled. Naime, već nekoliko godina je u našoj županiji mamografski pregled u sklopu Nacionalnog programa moguće obaviti samo u Požegi budući da je mamograf u pakračkoj bolnici isključen iz Programa. „Nekoliko puta je Liga protiv raka organizirala prijevoz žena u Požegu, a Grad Pakrac ponudio pomoć u organizaciji prijevoza, no kao struka smatrali smo da je najbolje rješenje dolazak mobilnog mamografa i da jedino na taj način možemo očekivati zadovoljavajući odaziv žena“, naglasila je dr. Kovačević i zahvalila gradonačelnici i Gradu koji su prepoznali potrebu i osigurali sredstva da se Nacionalni program neometano odvija na zadovoljstvo građanki, ali i struke.
Mobilni mamograf je u Pakracu i Lipiku bio nekoliko puta od proljeća 2022. godine. Predviđen je nastavak ovakvog načina organizacije mamografskih pregleda žena s našeg područja, a idući dolazak predviđen je na proljeće.
- PIŠE: Franjo Delač
- 1229
Tvrtka Ceste d.d. – Bjelovar izvođač je radova na rekonstrukciji pakračke ulice I. G. Kovačića koja je u zadnje dvije godine pretrpjela značajna oštećenja uslijed radova na projektu aglomeracije. Prema riječima Marijana Malogorskog, pročelnika Odjela za graditeljstvo i komunalne djelatnosti Grada Pakraca, radnici su na teren izašli prekjučer, a predviđeni datum završetka radova je 15. studenoga.
U prvoj fazi bit će zamijenjeni oštećeni rubnjaci, nakon čega će se pristupiti presvlačenju postojeće površine kolnika habajućim slojem asfalta. Ukupna vrijednost radova je 94.640 eura s PDV-om, a u financiranju sudjeluje Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije u iznosu od 55.000 eura, dok preostali iznos od nešto manje od 40.000 eura pokriva Grad Pakrac.
- PIŠE: Pakrački List
- 984
Novoobjavljena zbirka poezije „Putnik“, čija je autorica naša sugrađanka Mihajla Marčetić, bit će predstavljena u četvrtak 19. listopada, u 18 sati u prostoru Gradske knjižnice Pakrac, kao još jedno događanje u sklopu programa ovogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige.
„U ovom pjesničkom druženju i predstavljanju druge po redu zbirke naše pakračke pjesnikinje sudjelovat će Kristina Koren Kudelić (izdavačka kuća Diligo liber, izdavač zbirke), autorica Mihajla Marčetić i Monika Lucić Fider, ravnateljica knjižnice, dok će stihove čitati Jadranka Antunović, Senka Slivar i Andrea Bervida. Glazbenu podlogu cijeloj priči dat će učenici Osnovne glazbene škole Pakrac“, navodi se u najavi iz pakračke knjižnice.
Prošle godine Mihajla Marčetić je predstavila prvu zbirku poezije „Trenutak u vremenu“ s kojom je na natječaju izdavačke kuće Diligo liber osvojila četvrto mjesto.
