- PIŠE: Domagoj Ajman
- 2262
Od završetka Domovinskog rata prošlo je gotovo 30 godina, no u Pakracu se još uvijek mogu pronaći oštećenja obrambenog sukoba Hrvata sa srpskim agresorima te iako je grad danas zadovoljavajuće saniran i obnovljen, pakračke braniteljske udruge u suradnji s Gradom Pakracom vrlo aktivno sudjeluju u organizaciji raznih manifestacija i komemoracija s ciljem očuvanja uspomene na sve časno poginule i stradale branitelje našeg područja te prenošenja na mlađe naraštaje vrlo bitnog dijela povijesti kako našeg Pakraca, tako i Republike Hrvatske. Još jedan pomak u tom smjeru Pakrac je ove godine napravio otvorenjem ureda Centra za psihosocijalnu pomoć Ministarstva hrvatskih branitelja, a kako danas žive i s kojim problemima se susreću branitelji i njihovi članovi obitelji, upitali smo Miroslava Ivančića, predsjednika Udruge hrvatske policije branitelja Pakraca i Lipika te koji u velikoj mjeri surađuje i pomaže braniteljima.
Koliko dugo obnašate funkciju predsjednika Udruge hrvatske policije branitelja Pakraca i Lipika i jeste li zadovoljni dosadašnjim rezultatima projekata i aktivnosti u tom periodu?
Udruga je osnovana 2005., a predsjednik sam od 2009. godine. Više puta sam nudio članovima mjesto predsjednika, međutim nije bilo zainteresiranih. Možda je malo subjektivno da sam ocjenjujem rad i rezultate, ali mislim da smo napravili jako puno, možda i više od očekivanog. Inače uloga policije u Domovinskom ratu nije od samih početaka stvaranja Države na pravilan način prezentirana i vrednovana iako je upravo policija bila prva oružana sila Republike Hrvatske te je iz redova policije nastao ZNG (Zbor narodne garde), a poslije i Hrvatska vojska. Kako je uloga policije loše vrednovana, uloga Pakraca i Lipika, te njihovih branitelja bila je još lošije prezentirana i vrednovana. Mislim da smo puno u tom pogledu učinili, od obilježavanja početka Domovinskog rata u RH, snimanja filmova, prisutnosti u medijima, kako lokalnim, tako i nacionalnim. Možda ću opet biti malo subjektivan, ali mislim da kada negdje spomenete Pakrac, prvo će ljudi pomisliti na Domovinski rat i njegov početak u Pakracu. Na obilježavanju početka Domovinskog rata bila je bivša predsjednica RH, predsjednik Vlade, veliki broj ministara Vlade RH, kao i osoba iz javnog života. Mislim da ni na jednom događanju u Pakracu i Lipiku nije bilo toliko značajnih osoba iz javnog života kao prilikom tog događanja. To je dokaz da su ljudi počeli vrednovati ulogu Pakraca i Lipika u stvaranju suvremene Republike Hrvatske. Moram naglasiti da smo jedina udruga koja ima i svoju podružnicu u Čazmi i to je jedina udruga koja nosi naziv Pakraca i Lipika, a registrirana je izvan naših gradova.
Koji je glavni cilj udruge i koje sve aktivnosti provodite?
Cilj Udruge je pravilno i istinito vrednovanje gradova Pakraca i Lipika te njenih branitelja, posebno policije, u stvaranju Republike Hrvatske. Pomoć članovima udruge u ostvarivanju njihovih prava, rad za opće dobro te pomoć institucijama Republike Hrvatske u rješavanju ratnih zločina. Mislim da bi bilo potrebno puno više prostora za opisati sve aktivnosti pa ću pokušati navesti samo najznačajnije. Prva aktivnost koju smatramo vrlo važnom je obilježavanje početka Domovinskog rata u RH. To već provodimo 18 godina, a sastoji se od čitavog niza aktivnosti poput Dječjeg festivala domoljubnih pjesama, književnih večeri, izložbi do okupljanja branitelja iz cijele RH pa i BiH. Od ostalih obilježavanja potrebno je navesti „Križni put Grada Pakraca“ kojem smo idejni začetnici, obilježavanje VRO „Bljesak“, a u sklopu toga i Susrete prijatelja, Dana branitelja Grada Pakraca te spomen na prvu žrtvu srbočetničke agresije na području Zapadne Slavonije, hrvatskog policajca Vlade Laučana. Važno je spomenuti i da smo proveli projekt „LAMPSI“ (na grčkom „BLJESAK“) za što smo od Vlade Republike Hrvatske, Europske unije i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva dobili 47.939,45 eura. Cilj projekta je bio osposobiti branitelja za pravilno reagiranje u slučaju elementarne nepogode. Također, već četvrtu godinu provodimo projekt Institucionalne podrške braniteljskim udrugama, a koji je prerastao u Temeljnu sustavnu podršku, opet u suradnji s Vladom RH i Nacionalnom zakladom, kroz koji nam je osigurana plaća za zaposlenicu u uredu Udruge te jedan dio potrebnih sredstava za funkcioniranje Udruge. U suradnji sa Županijom osigurali smo nazočnost pravnog savjetnika svaki četvrtak u uredu Udruge, koji pomaže i braniteljima, a ne samo članovima Udruge u rješavanju njihovih prava. Udruga je također u suradnji s Gradom Pakracom i Koordinacijom udruga podnijela kaznenu prijavu za odgovorne za logor Bučje. Prema našim informacijama, prijava je prihvaćena, ali zbog nedostupnosti hrvatskom pravosuđu postupak nije završen.
Volim društveno koristan rad
Iako ste u mirovini, predsjednik ste i Gradskog vijeća, predsjednik Zajednice branitelja HDZ „Gojko Šušak“ PSŽ, član Nacionalnog vijeća Zajednice te član Župskog ekonomskog vijeća naše Župe. Upućeni ste u većinu gradskih projekata i planova, koliko je teško obnašati toliko funkcija i ostane li Vam slobodnog vremena za sebe i obitelj?
Netko voli slikati, netko uzgajati voće i povrće, a ja se volim baviti društveno korisnim radom. Nema mi većeg zadovoljstva nego pomoći nekome. Kada dođe čovjek koji je bio više od 1500 dana u ratu i otišao je u nekakvu prijevremenu mirovinu od koje mjesečno dobije manje od 300 eura, onda mu pomognete da dobije skoro 700 eura. U očima tog čovjeka vidite suze radosnice, mislim da to nitko ne može platiti. To nije financijski isplativo kao neki konkretan rad, ali postoji ono neko unutarnje zadovoljstvo. Što se tiče obitelji, naravno da za nju mora biti vremena i uz pravilno planiranje sve se može uskladiti. Naravno, uvijek je potrebno razumijevanje bračnog partnera, a to u svojoj supruzi Kseniji imam. Sinovi su završili fakultete, zaposlili se i imaju svoj život.
Možete li nam usporediti koliko je nakon Domovinskog rata bilo pomaka u vidu obnove grada te informiranosti građana i mlađih generacija o nemilim događanjima koja su se odvijala na našem području?
Prije godinu i pol dana u Pakracu je bila jedna delegacija branitelja iz Ivanca, došli su odati počast svojim poginulim suborcima. Nakon polaganja vijenaca na našem spomen obilježju, otišli smo na piće u obližnji kafić. Tada je jedan od njih izjavio: „Danas nećemo pričati o ratu, već o ovome što vidimo kako je Pakrac postao lijep grad. Mislim da nakon ovoga nikome tko je bio u Pakracu devedesetih nije žao zbog toga i da je ponosan na Pakrac“. Što se tiče mladih, odgajajući svoje sinove uvijek sam ih poticao da poštuju ovaj grad, ovu državu, jer su za nju mnogi dali svoje živote. I mislim da prvenstveno obitelji trebaju biti te koje će to mladima prenijeti istinu o Domovinskom ratu. Ponosan sam što sam potaknuo mlade da osnuju Udrugu djece branitelja Pakraca i Lipika, što je bila prva takva udruga u RH. Uz Tomislava Novinca koji se primio te zahtjevne uloge predsjednika, tu su bili moji sinovi i njihovi prijatelji. Drago mi je da još uvijek dobro funkcioniraju, mladi su, imaju nove ideje, obrazovani su i imaju razna zanimanja koja im omogućuju korištenje novih tehnologija. Isto tako moram spomenuti naše učitelje i profesore, kao što je gospođa Božica Mandić, profesor Branko Križan i profesor Stjepan Benković, koji su pokazivali i pokazuju posebno poštovanje za tu našu bližu povijest.
Prije šest mjeseci u Pakracu je u prostorijama Doma hrvatskih branitelja otvoren Centar za psihosocijalnu pomoć Ministarstva hrvatskih branitelja. U čemu sve točno branitelji mogu očekivati pomoć?
Centri za psihosocijalnu pomoć Ministarstva hrvatskih branitelja uglavnom se otvaraju u sjedištima županija. Budući da smo relativno udaljeni od sjedišta naše Županije već duže vrijeme postojala je inicijativa da takav Centar dobijemo i u Pakracu, što je zahvaljujući razumijevanju potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, inače našeg počasnog građanina, i ostvareno. Međutim moram dodati da uz Centar, svaki četvrtak u Domu, u uredu Udruge policije dolazi gospodin Miroslav Bagarić, voditelj odsjeka za hrvatske branitelje Požeško-slavonske županije. Tako da uz djelatnicu Centra gospođicu Ivanu Feltrin i gospodina Bagarića, branitelji i članovi njihovih obitelji mogu dobiti sve potrebne informacije o pravima koja mogu ostvariti sukladno Zakonu o pravima hrvatskih branitelja, a vrlo često savjet i pomoć koji nisu u domeni istog Zakona. Primijećeno je da su vrlo česti dolasci u urede i branitelja iz susjednih županija, što je dokaz vrlo kvalitetnog rada, a mogao bih reći i odnosa prema braniteljima s osobitim poštovanjem i željom za pomoći. Ovdje svakako treba istaknuti zaslugu naše županice Antonije Jozić što je omogućila da gospodin Bagarić dolazi u Pakrac, a i našu gradonačelnicu Anamariju Blažević zbog njezinog angažmana da se ovi uredi otvore.
Razne institucije pomažu braniteljima
Ima li još branitelja na našem području koji nisu ostvarili svoja prava?
Naravno da ima. Ima onih koji nisu ostvarili svoja prava, a još više je onih koji su ostvarili djelomično. Vrlo čest slučaj je da branitelji nisu dovoljno ili ispravno informirani. Dobivaju informacije iz raznih izvora, koje su netočne ili djelomično točne. Često to kod branitelja izaziva ogorčenost, zatvaranje u sebe, osjećaj da su prevareni. Međutim, događa se čak da i određene institucije ne daju točne podatke. Imam primjer branitelja koji je u jednoj državnoj instituciji u jednoj županiji upitao ima li određeno pravo i odgovor je bio negativan. Isto pitanje postavio je u drugoj županiji, ali istoj instituciji i dobio je pozitivan odgovor. Podnio je zahtjev u instituciji koja mu je prvotno dala negativan odgovor, budući da je mjesno nadležna te dobio pozitivno rješenje na njegov zahtjev. Zato pozivam sve branitelje, sve članove njihovih obitelji, ali i osobe koje imaju u svojoj neposrednoj blizini branitelja i vide da si možda ne zna sam pomoći, da dođu u Centar za psihosocijalnu pomoć Ministarstva hrvatskih branitelja ili svaki četvrtak u Ured za hrvatske branitelje Požeško-slavonske županije. Sve je to u Pakracu, na adresi Ulica Hrvatskih velikana 4.
Koje projekte i programe Grad Pakrac nudi braniteljskoj populaciji?
Grad redovito raspisuje natječaj za financiranje projekata braniteljskih udruga. Isto tako postoji i natječaj za financiranje pokroviteljstva i sponzorstva gdje se braniteljske udruge mogu prijaviti. Stvarno ne znam ni jedan događaj u koji su uključeni hrvatski branitelji da Grad Pakrac nije sudjelovao u financiranju i pomoći u organizaciji. Sa svakom inicijativom ili idejom koja bi mogla koristiti braniteljskoj populaciji uvijek se branitelji mogu obratiti u Gradsku upravu i način za realizaciju inicijative se pronađe. Iz iskustva mogu reći, budući da surađujem s braniteljskim udrugama od Konavla do Vukovara, da sam rijetko gdje naišao na ovakvu suradnju između jedinica regionalne i lokalne samouprave s jedne strane i branitelja s druge.
Postoji li jedinstvo branitelja?
Nažalost, naše društvo je dosta podijeljeno. Međutim, za braniteljsku populaciju prije bih rekao da se jedan dio „povukao u sebe“ zbog razno raznih razloga. Ne žele sudjelovati u događanjima vezanim za Domovinski rat, zapravo povukli su se općenito iz društvenih događanja. Iako vjerujem da kada bi prepoznali neku veću nepravdu prema braniteljima ili nekoj drugoj društvenoj skupini, branitelji bi vrlo brzo pokazali jedinstvo.
Budući da često surađujete s braniteljima, kako ocjenjujete njihov život u Pakracu i žive li oni danas životom dostojnog čovjeka?
Mislim da većina branitelja živi životom dostojna čovjeka. Međutim, uvijek ima i onih za koje zbog raznih razloga to ne možemo reći. Nekada su to razlozi osobne prirode, nekada obiteljske prilike, nekada je to nerazumijevanje okoline. Imao sam slučaj da sam se morao posvađati sa ravnateljicom jedne institucije, sada više nije ravnateljica i ne pozdravlja me na ulici, zato što nije htjela odraditi svoj posao koji je po zakonu bila dužna napraviti jednom branitelju beskućniku.
Koliko puta godišnje branitelji imaju besplatne sistematske preglede?
To je jedan od projekata Ministarstva hrvatskih branitelja za koji možemo reći da je spasio puno života. Pravo na pregled imaju svake dvije godine, a ako je potrebno, moguće je i češće. Procedura je vrlo jednostavna i sve informacije se mogu dobiti u Područnim odjelima Ministarstva branitelja ili Centrima za psihosocijalnu pomoć. U suradnji s koordinatorima za branitelje u bolnicama se pregledi obavljaju u vrlo kratkom roku, bez nepotrebnih čekanja. Podatci prikupljeni pregledima se analiziraju te na temelju tih podataka Ministarstvo definira opseg budućih pregleda. Problem je što neki branitelji ne žele ići na preventivne preglede i mislim da bi se tu trebale uključiti i obitelji, ali i prijatelji kako bi ih nagovorili da to obave.
Što biste istaknuli kao najbitniju stavku pri pomoći braniteljima?
Uz materijalnu egzistenciju, što je naravno potrebno svima, mislim da je braniteljima potrebno razumijevanje njihovih problema. Vrlo često u ured dođu branitelji s određenim problemom, ali kada ih se sasluša, objasni što se može, a što ne može, odu zadovoljno iako nikakvo pravo nisu ostvarili. Mogu navesti primjer jednog branitelja iz Baranje, koji je boravio u Domu hrvatskih veterana u Lipiku. Pratio sam ga na društvenim mrežama. Prva objava je bila: “Evo dovezli su me i ostavili“. Kako je protjecalo vrijeme, objave su bile sve pozitivnije i pozitivnije. Zadnja je bila: „Evo zadnja fotografija ispred institucije gdje niste samo broj i gdje vam ne trebaju pilule za spavanje“. U principu braniteljima puno ne treba.
U kojoj fazi je projekt izgradnje Centra za hrvatske branitelje u prostorijama bivše psihijatrijske bolnice?
Grad Pakrac je pokazao da razmišlja o budućnosti svojih sugrađana, a posebno branitelja. Projektna dokumentacija već postoji više godina, Gradsko vijeće je na zadnjoj sjednici nekretninu darovalo Republici Hrvatskoj te očekujemo da će vrlo brzo krenuti i s javnom nabavom. Potpredsjednik Vlade i ministar Tomo Medved su u svom obraćanju 2. ožujka 2024. godine izrazili uvjerenje da će na sljedećoj obljetnici početka Domovinskog Rata u Republici Hrvatskoj radovi biti u punom obimu. Mislim da će ovaj projekt uvelike poboljšati kvalitetu života branitelja, ali isto tako ovaj projekt moramo gledati i sa strane zapošljavanja naših sugrađana. Ovdje bih želio istaknuti i planove izgradnje hostela u prostoru Stare gimnazije, budući da su vrlo česti komentari kako taj objekt propada i nitko ništa ne planira. Pojavila se ideja, s ponosom mogu reći iz Udruge policije, da se u Pakracu otvori Memorijalni centar Domovinskog rata zapadne Slavonije. S tom idejom smo gradonačelnica Blažević, Davor Huška, ravnatelj Uprave za financije i informacijsko-telekomunikacijske sustave u Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije i ja otišli kod ministra Tome Medveda. Ideja mu se naravno svidjela i tada su počeli posjeti učenika osnovnih škola iz Slavonije, a s izgradnjom hostela dolazili bi učenici iz cijele Republike Hrvatske.
Novim zakonom povećana prava branitelja
U kojem području je, po Vašem mišljenju, u zadnjih desetak godina napravljen najveći pozitivni pomak u pravima branitelja i njihovih članova obitelji te u kojem nije, a mogao je biti?
Novi Zakon o pravima hrvatskih branitelja napravio je veliki zaokret u odnosu prema hrvatskim braniteljima i njihovim obiteljima. Prava su se povećala, vraćena su neka koja su oduzeta, dodana su nova. Međutim, imam osjećaj da ima branitelja čiji su problemi specifični i vrlo ih je teško riješiti držeći se „čvrsto“ Zakona. Isto tako ima i osoba koje rješavaju probleme branitelja, a to ne rade na način koji bi trebali. Je li to zato što ne znaju svoj posao, fali li im empatije za branitelje ili je neki drugi razlog, ne znam, ali otežavaju život braniteljima.
U kolikoj mjeri je Pakrac obnovljen od ratnih oštećenja?
Već sam naveo primjer kako je Pakrac opisao branitelj iz Ivanca. Nisam sreo branitelja koji je bio devedesetih u Pakracu, a da nije oduševljen njegovim izgledom. Naravno ima još posla, ima nekih objekata koji su u derutnom stanju, ali zbog vlasničke strukture Grad ne može ništa poduzeti ili može vrlo malo. Međutim, može se primijetiti da i vlasnici privatnih kuća sve više uređuju svoje kuće i okućnice te ulice izgledaju sve ljepše i ljepše.
Koliko u Pakracu i Lipiku ima braniteljskih udruga, kakva im je suradnja?
Nažalost, kako godine prolaze, priroda radi svoje što se tiče starosti, tako pojedine braniteljske i stradalničke udruge prestaju s radom. Koordinaciju braniteljskih udruga čini 15 udruga te gradovi Pakrac i Lipik. Neki rade više, neki manje, a neki su još uvijek „na papiru“, ali bez aktivnosti.
Koje su im najčešće aktivnosti?
Glavne aktivnosti su obilježavanje značajnih obljetnica iz Domovinskog rata. Tu ima vrlo važnih događaja koji nisu na vrijeme i dovoljno prezentirane hrvatskoj javnosti. Donekle to uspijevamo ispraviti, ali ne u potpunosti. Naravno tu je i briga o svojim članovima i još niz aktivnosti.
Pokušava li se branitelje potaknuti na uključenje i u ostale manifestacije i aktivnosti koje nemaju veze s Domovinskim ratom?
Prije je toga bilo puno više. Navedimo primjer samo Ljetnog malonogometnog turnira gdje je HVIDR-a Pakrac dugi niz godina bila organizator. Humanitarne koncerte Mate Bulića i Mladena Grdovića koje je organizirala Udruga policije. Pa možemo navesti i naš Dječji festival domoljubnih pjesama koji je ove godine bio peti po redu i nadamo se da nećemo stati. Učenje djece domoljublju i ljubavi prema Domovini nije direktno povezano s ratom.
Postoji li još koji plan koji Vaša udruga želi ostvariti?
Udruga je napravila projekt te ga kandidirala za fondove EU, koji je za cilj imao nabavku kombi vozila te zapošljavanje ljudi koji bi obilazili branitelje u potrebi i pomogla im u obavljanju određenih aktivnosti. Često tim ljudima ne treba ništa osim lijepe riječi. Projekt je pozitivno ocijenjen, međutim zbog potresa u Zagrebu i na Banovini, sredstva su opravdano preusmjerena tamo. Još uvijek nismo odustali od te ideje i ako se ukaže prilika pokušat ćemo je i ostvariti. Puno smo toga rekli, ali na kraju bih htio pozvati hrvatske branitelje koji to nisu napravili, da obave preventivne liječničke preglede, jer im mogu život učiniti lakšim i dužim. Isto tako u našoj Općoj županijskoj bolnici Pakrac i bolnici hrvatskih veterana imamo svog koordinatora za branitelje, glavnu sestru bolnice gospođu Đurđicu Stokić, koja vrlo kvalitetno i sa srcem radi svoj posao, budući da je i sama hrvatska braniteljica. I moram na kraju zahvaliti svima koji pomažu Udruzi policije da kvalitetno radi. Naravno uz naše Ministarstvo, Županiju, Grad Pakrac i Lipik, vrlo značajnu ulogu imaju i druge institucije grada kao što su Muzej grada Pakraca, Gradska knjižnica, Osnovna glazbena škola, pakrački vatrogasci, Osnovna i srednja škola, lovačka društva, pojedine tvrtke. Zapravo mogu reći u radu Udruge sudjeluje čitav grad.
- PIŠE: Pakrački list
- 1760
Zbog radova na sanaciji ceste oznake PKC-2307 u Ulici A.G.Matoša u naselju Kusonje do 4. rujna će biti zatvoren promet za sva vozila od križanja s Ulicom Eugena Kvaternika do križanja s Ulicom Stjepana Radića, osim za stanare u toj ulici. Obilazni pravac je kroz Ulicu Stjepana Radića, obavještava Dino Briški, viši stručni suradnik za graditeljstvo u Gradskoj upravi.
- PIŠE: Franjo Delač
- 2081
Ravnateljica bolnice Marina Major, ministar zdravstva Vili Beroš i kirurg Branko Sudar izvijestili su javnost o stanju pacijenata hospitaliziranih u pakračkoj bolnici nakon bezumnog masakra u staračkom domu u Daruvaru.
„U Opću županijsku bolnicu Pakrac i bolnicu hrvatskih veterana danas je u objedinjeni hitni bolnički prijem zaprimljeno šest pacijenata iz Daruvara povodom pucnjave koja se dogodila u staračkom domu. Naše stručne snage i ekipa medicinskog osoblja odradili su svoj posao, a odmah nakon nesretnog događaja javio nam se ministar zdravstva i izašao na teren“, rekla je ravnateljica Major, prepustivši zatim riječ ministru.
„Izražavam žaljenje što se danas dogodio ovaj tragičan događaj u kojemu je šest osoba izgubilo život, dok ih je još pet tjelesno ozlijeđeno, od čega njih četiri teško. Izražavam sućut obiteljima svih preminulih. Želio bih zahvaliti svim zdravstvenim djelatnicima uključenima u zbrinjavanje ranjenih, a to su djelatnici županijskog Zavoda za hitnu medicinu, kao i djelatnici pakračke bolnice, na aktivnostima koje su poduzeli u borbi za zdravlje naših građana“, rekao je ministar Beroš, potvrdivši kako je u stalnoj komunikaciji s nadležnim medicinskim službama.
„Teško ozlijeđeni pacijenti zbrinuti su odmah po prijemu. Dominantne su ozljede prsnog koša koje imamo kod četiri pacijenta, dok je kod jednog u pitanju ozljeda glave. Dva su pacijenta operirana i stabilni su. Operirani pacijenti bili su u životnoj ugrozi i unutar sljedeća 24 sata tako će i ostati. Ipak, napominjem kako su nakon postoperativnih zahvata oba pacijenta stabilizirana“, izjavio je dežurni kirurg Sudar.
Iz Doma hrvatskih veterana u Lipiku došla je Ivana Marin koja će danas poslijepodne razgovarati sa svim hospitaliziranim ozljeđenicima kako bi im pomogla umanjiti psihičke traume koje su doživjeli.
Podsjetimo, danas se u Daruvaru dogodio šokantan i rijetko viđen čin bezumlja u kojemu je 51-godišnji bivši vojni policajac Krešimir Pahoki iz Donjeg Daruvara upotrebom vatrenog oružja usmrtio i ranio više osoba u domu za starije i nemoćne osobe. Petero osoba smrtno je stradalo na licu mjesta, dok je naknadno u virovitičkoj bolnici preminula još jedna. Ubojica je ubrzo nakon svog krvavog pohoda uhićen, a između ostalih žrtava, ubio je i vlastitu majku.
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 1828
Na zagrebačkim ulicama i trgovima u samom središtu grada od 17. do 21. srpnja održana je 58. Međunarodna smotra folklora Zagreb, tradicionalna manifestacija i jedan od najznačajnijih događaja u području folklora i tradicijske kulture u Hrvatskoj na kojoj je nastupio i prekopakranski KUD „Seljačka sloga“, doznajemo od Dubravke Arland, predsjednice KUD-a.
Tijekom pet dana manifestacije, narodnom pjesmom, plesom, običajima i narodnim nošnjama predstavilo se više od 30 društava i 1000 izvođača iz Hrvatske, regije i drugih zemalja širom svijeta koji su tako prezentirali bogatstvo i raznolikost folklorne baštine svoga područja.
Centralni događaj, svečana priredba pod nazivom “Šokadijo sve ti je na glasu - folklorne tradicije Šokaca u Panoniji”, koju je uživo 19. srpnja prenosila Hrvatska radio televizija, prikazala je folklorne tradicije Hrvata Šokaca Slavonije, Baranje, Bosanske Posavine, Podunavlja, Srijema i Bačke - njihove pjesme, pjevana šetana kola, kao i kola uz tambure ili gajde. Na njoj je nastupio i KUD „Seljačka sloga“ koji svojim vrijednim angažmanom i predanošću čuva bogatu tradiciju i kulturno naslijeđe našeg kraja.
„Organizacija je bila odlična, od samog dolaska pa do povratka kući u kasne sate. Bez obzira na podmladak koji imamo, sve je odrađeno profesionalno, predivno, bez greške. Vjerujem, ako su nas gledali i slušali naši stari od kojih smo sve to učili, da su ponosni na nas. Dobili smo veliku pohvalu za nastup i naravno za našu nošnju od jednog od glavnih ljudi u organizaciji MSF-a Josipa Forjana, a to nije mala stvar. Nama srce do neba!“, osvrnula se na nastup predsjednica Arland i dodala da ih već u rujnu čeka novo važno gostovanje, ono na Vinkovačkim jesenima.
Na ovom linku možete pogledati svečanu priredbu i nastup prekopakranskog KUD-a koji počinje od 10:10min.
Fotografije: KUD "Seljačka sloga"
- PIŠE: Franjo Delač
- 3147
U zadnje dvije godine vjerojatno ste barem nekoliko puta primijetili jedan bračni par koji pakračkim ulicama uvijek trči zajedno. Teško ste ih zapravo i mogli vidjeti zasebno, jer oni se najčešće ne odvajaju. Sva ona pravila, sve one regule koje uzimamo zdravo za gotovo i koje nas ponekad u životu i koče te odvlače s puta našeg pravog životnog poziva, ili kao što bi Dimcho i Mariana rekli, od naše misije, za njih ne vrijede. Odlučili su sebi i svijetu pokazati i dokazati što se sve može kad se donese čvrsta odluka i kad se ustraje. Presudno je doduše da ta odluka bude stopostotna i da se ne obaziremo na prepreke – a tad štošta onoga što je djelovalo nemogućim odjednom malo po malo, uz naprstak dosljednosti i upornosti, postaje mogućim.
Pa tko je ovo dvoje naših nesvakidašnjih protagonista koji žive svoj pakrački san? Oboje sviraju klavir. Dimcho Velichkov rođen je 1987. u Staroj Zagori, u Bugarskoj, a Mariana Koval 1995. u Perehinske, u regiji Ivano-Frankivsk, u Ukrajini. Prije šest godina, Dimcho je bio učitelj klavira u Beču, a Mariana mu je bila učenica. Svidjeli su se jedno drugom čim su se upoznali, pa bismo mogli reći da se ljubav rodila na prvi pogled. Već dva mjeseca od upoznavanja bili su sigurni kako su jedno za drugo, a nakon desetak mjeseci su se vjenčali.
Ljubav na prvu i skok u tenisice
„Mnogo sam godina proveo u Beču, 15-ak godina. U Beč sam stigao kad sam imao 18 godina. Ondje sam godinama studirao, a zatim i poučavao dvije ili tri godine prije nego što smo se Mariana i ja vjenčali 2019.“, započinje priču Dimcho. Nakon vjenčanja otišli su u Mađarsku, u kojoj su proveli dvije godine. To je bilo u vrijeme prije COVID-a, kad je glazbenicima bilo teško, čak i onima u Beču. „Puno je lakše zaraditi novac kao učitelj, ali to nije ono zbog čega smo se pripremali, to nije naša misija, nije nam cilj poučavati. Misija nam je da budemo koncertni pijanisti, a to je teško ostvariti, jer bez veza nije bitno koliko si dobar, ne vrijediš ništa. Ako imaš veze, možeš svirati bez obzira na to jesi li dobar, izvrstan ili tek osrednji izvođač. Ta situacija vrijedi za čitav svijet i nije specifična za određenu zemlju“, opisuje Dimcho kako favoritizam dotiče i tu sferu ljudskog djelovanja, gdje ga možda na prvu i ne bismo očekivali.
U Mađarskoj su živjeli u gradiću blizu austrijske granice, 60-ak kilometara udaljenom od Beča. Tamo 2020., 2021. godine postali su očajni, pripovijeda Dimcho, jer koncerti se nisu održavali, a oni su željeli nastupati. „Jedino što nam je preostalo bila su natjecanja, online natjecanja. Sudjelovali smo na brojnim natjecanjima, ali ništa nismo uspjeli postići. Kao što sam rekao, ako nemaš veze, nitko si i ništa. Nije važno kako sviraš, ako nisi poznat, ne možeš napredovati. Nakon četiri, pet, šest natjecanja, rezultat bi uvijek bio isti – ništa, ništa, da, jako ste dobri, ali – ništa. Došli smo do točke u kojoj smo bili toliko očajni da smo počeli razmišljati o tome da se ostavimo glazbe i krenemo se baviti nečim drugim“, kaže Dimcho.
U to su vrijeme započeli s trčanjem i odlučili doći do profesionalne razine. To je bilo vrlo teško, jer su kretali od nule. „Znali smo da će nam za postizanje zacrtanog cilja, a to je pobjeđivanje u utrkama na natjecateljskoj razini, trebati dvije do tri godine. Nadali smo se da ćemo jednog dana doći u situaciju da nas ljudi zamijete kao trkače, a da će nas onda istovremeno prepoznati i kao glazbenike koji mogu biti profesionalci u dva različita područja“, pojašnjava Dimcho njihovu ideju.
Trčanjem se, kaže, bavio već dugo. Amaterski je trčao 15-ak godina, doduše vrlo polagano i samo ljeti. Danas trče svakodnevno, od približno 10 do 15 kilometara, odnosno oko sat vremena dnevno. „To je postalo dio naše rutine. Do prije dvije godine nije bilo tako. Kad smo tek započinjali, kretali smo s polaganih 2-3 kilometra, nakon čega bismo bili umorni. Dva do tri dana nakon toga ne bismo trčali, već samo hodali, kako bismo se oporavili. Nakon nekoliko mjeseci podigli smo tempo na triput tjedno, pa nakon nekog vremena na četiri puta tjedno, pa onda na gotovo svaki dan – za što nam je trebala godina dana“, podsjeća se. Dodaje kako su s trčanjem krenuli u rujnu 2021., što će reći da trče nešto preko dvije i pol godine.
Panonija previše ravna za trkače, Pakrac idealan
Od trčanja se može zaraditi, kažu, iako sponzore nemaju, što im predstavlja određeni problem. I dalje traže sponzore koji bi im mogli pomoći, međutim napominju da ako si došao do određenog vremena, a njihova je dionica ona od pet kilometara, u Hrvatskoj na lokalnoj razini možeš zaraditi solidan iznos. „U proljeće, ljeto i jesen, gotovo svaki tjedan se negdje održava utrka, dok se one plaćene održavaju dva do tri puta mjesečno. Ako si dovoljno dobar, možeš zaraditi oko tisuću eura mjesečno. Krenuli smo od ničega, preko manjih iznosa, pa do sve većih“, kaže Dimcho, pridodajući kako trenutačno zarađuju podjednako od glazbe i od trčanja.
Dimcho nema braće ni sestara, a roditelji, koji su nekoć radili u glazbenoj školi u njegovom rodnom gradu i dalje žive u Bugarskoj. Zahvaljujući njihovom utjecaju, klavir je počeo svirati još kao dijete. Redovito odlaze onamo kako bi posjetili njegove roditelje i školske prijatelje, a isto tako redovito posjećuju i Marianinu obitelj u Njemačkoj. Njena je obitelj inače u Njemačku preselila prije mnogo godina, zbog studija i profesionalnog napredovanja, nakon čega su ondje našli i poslove te ostali živjeti.
„Kad smo počeli trčati, razmišljali smo kako želimo nešto dijametralno suprotno glazbi. Sport se nametnuo sam po sebi. Trčanje je odličan odabir, jer ne treba ti bicikl koji košta 10-ak tisuća eura, već samo tenisice i trčiš. To je vrlo jednostavna, vrlo prirodna aktivnost koju možeš obavljati svakodnevno. Kad sjedimo i sviramo klavir, sjedimo satima, a to nije dobro. Nedostaje nam pokret, sport, trčanje. Jedno tako nadopunjuje drugo – glazba razvija mozak, a sport razvija tijelo“, objašnjava Dimcho.
S trčanjem su započeli u Mađarskoj, međutim teren je ondje posve ravan. Dva ili tri mjeseca nakon trčanja po ravnicama, shvatili su kako moraju preseliti negdje gdje teren nije posve ravan, što će im pomoći da unaprijede treninge. „Tražili smo neke brdovitije terene u drugim državama, u Češkoj, Poljskoj, Austriji. Pogledali smo kakvo je stanje u Hrvatskoj, odlučili provjeriti i na kraju se prije dvije godine odlučili ovamo i preseliti“, kaže Dimcho.
Ciljevi umjesto planova, Eliud Kipchoge kao inspiracija
„Što se tiče budućnosti, ne bih rekao da imamo planove, već ciljeve. Planovi su promjenjivi, zbog čega je bolje imati ciljeve. Kad imaš ciljeve, ako se neki planovi u međuvremenu i promijene, to ne mijenja cilj. Isto vrijedi za trčanje i za glazbu. Zato ne planiramo budućnost, ali imamo ciljeve. Želimo svirati na koncertima kao i drugi normalni glazbenici, dvaput-triput mjesečno“, otkriva Dimcho jedan od glavnih ciljeva ovog dinamičnog dua. Budući da je to bez veza nemoguće ostvariti, prije dvije godine pokrenuli su Instagram profile, jedan glazbeni i jedan sportski. Na „klavirskom“ Instagramu imaju preko 10 tisuća pratitelja, a na sportskom preko 2 tisuće.
„U zadnje dvije godine napravili smo brojne snimke, videosnimke koje smo sami uređivali. To su glazbeni spotovi u kojima izvodimo klasičnu glazbu na klaviru. Sve smo to izradili sami i potrudili smo se to napraviti na profesionalnoj razini. Što god da činimo, nastojimo da to bude profesionalno – ne zanimaju nas hobiji ni amaterizam“, odlučan je Dimcho.
Kad ljudi čuju da trče, a imaju relativno puno godina za trkače, često ih proglašavaju starima, kaže. „Željeli smo svima dokazati da je dob samo broj. Ako uistinu nešto želiš, možeš to učiniti. Maratonci Eliud Kipchoge (39) i Kenenisa Bekele (42) i dalje trče i bolji su od 99 posto konkurenata. Ako znaš kako tijelo funkcionira, kako trenirati, što je optimalno za tvoje tijelo – ne treba ga forsirati, treba ostaviti prostora za oporavak, treba paziti na prehranu – u takvim okolnostima možeš trčati godinama, bez problema i bez ozljeda. U slučaju urođenih mana, primjerice sa srcem, krvnim žilama, ne možeš biti profesionalac. U suprotnom, ako nisi ekstremno visok ili nizak, možeš bez problema biti trkač“, uvjerava Dimcho, dodajući kako genetika igra određenu ulogu, ali najčešće ne presudnu, dok je najbitnije zdravlje.
Vratio se na onaj presudan trenutak, dok su u Mađarskoj bili očajni zbog nedostatka koncerata i neuspjeha na natjecanjima. „U ljeto 2021. bili smo u Bugarskoj, u vrijeme kad su se održavale Olimpijske igre. Vidio sam Eliuda Kipchogea koji je predvodio ceremoniju. Tad nisam znao tko je on, ali djelovao je kao netko tko je pun samopouzdanja, kao netko tko je zaslužio to zlato. Mogu reći da me na neki način nadahnuo, aktivirao je neku sklopku u mom mozgu i dva-tri tjedna nakon toga, nakon što smo se već vratili u Mađarsku, na osnovu toga dobio sam ideju. Poveo sam Marianu u slastičarnicu i uz kolač joj izložio svoju ideju. Pitao sam je, jesi li spremna biti profesionalna trkačica? Vrlo je teško, počet ćemo od ničega, trebat će nam godine, suočavat ćemo se s preprekama, ali nećemo odustajati ni pod koju cijenu“, predložio je supruzi Dimcho, na što je ona izrekla sudbonosno „da“.
Dodaje kako žele ljudima pokazati da pravila – poput onih da moraš trenirati od djetinjstva, da moraš imati vrhunsku genetiku, da moraš imati trenera, da moraš biti mlađi – da sva ta nepisana pravila koja je netko zacrtao i kojih se ostali drže nisu odraz stvarnosti. „Ta nas „pravila“ ograničavaju. Mnogi su ljudi pokušali pokrenuti nešto, bilo kao sportaši ili na drugim područjima, da bi im članovi obitelji ili prijatelji rekli, ne možeš to, prestar si, predebeo si, prenizak si, nećeš uspjeti, izgubit ćeš… ti glasovi obeshrabruju mnoge koji nakon njih niti ne pokušaju ili pak brzo odustaju“, dodaje Dimcho.
Kaže kako ne mogu znati koliko će dugo ostati u Pakracu, ali zasad su ovdje. Ovdašnji im ljudi odgovaraju, mentalitetom su vrlo slični Bugarima i Ukrajincima. Govore kako je i hrana također vrlo slična te kako im mnogo bolje odgovara boravak ovdje nego u Austriji, Njemačkoj i ostalim zapadnijim državama.
Neiskorišteni potencijali našeg kraja
Dimcho i Mariana imaju dva prijedloga za Pakrac za koje smatraju da bi ga mogla unaprijediti. „Kao prvo, iako postoji klavir u glazbenoj školi, mislimo da bi bilo dobro da grad kupi još jedan profesionalni koncertni klavir. Osim toga, grad bi ljeti mogao organizirati glazbeni festival koji bi trajao mjesec ili dva. Primjerice, ljetni festival u makedonskom Ohridu traje dva mjeseca i gotovo svake večeri održava se koncert. To je vrlo velik događaj s polustoljetnom tradicijom i na njega dolaze poznati međunarodni glazbenici koji nastupaju na žičanim, puhačkim instrumentima, na klaviru, s orkestrima... Kad bi Pakrac imao profesionalni koncertni klavir, moglo bi se organizirati nešto slično u ljetnim mjesecima, a takav bi festival dodatno privukao turiste, ali bi privukao i glazbenike iz okruženja“, smatra ovaj proaktivni bračni par. Kažu kako bi to napunilo hotel, kao i bazene u Lipiku. Kad bi Pakrac organizirao takav mjesec u suradnji s Lipikom, on bi primjerice mogao uključivati i jahanje na konjima iz lipičke ergele, od Lipika do Pakraca i natrag.
Misle kako bi turizam trebao biti okosnica gospodarstva ovog kraja, jer imamo gore, rijeku, Daruvar i Lipik imaju toplice, a tu su i konji. Turizam ovog kraja treba biti autentičan i oslanjati se na ono što ga i čini posebnim, predlažu.
Dimcho i Mariana članovi su Atletskog kluba Fit Zaprešić. „Zbog administrativnih potreba neophodno je imati klub, jer bez toga ne bismo mogli ni sudjelovati na nekim utrkama i vremena nam ne bi bila službeno priznata. Na utrkama nam je cilj biti među prvih tri, a dosad smo to manje-više svaki put uspijevali“, kaže Dimcho, dodajući kako na utrkama zna biti od 50 pa čak do 700 trkača.
Mariana je ostvarila vrhunske rezultate na nekim velikim utrkama te je u Splitu primjerice pobijedila, u Zagrebu bila druga, a u Beču dvaput treća. „Najradije trčimo na pet kilometara. Postoje brojne utrke na kojima udaljenosti nisu precizne. Utrka je možda deklarirana kao utrka na 5 kilometara, a zapravo je 5,2 ili 4,8 kilometara. Amaterima to nije presudno, ali nama to čini veliku razliku jer te razlike utječu na ostvarena vremena. Zato trčimo samo na certificiranim utrkama, na kojima je certifikatom zajamčena stvarna duljina staze“, objašnjava Dimcho.
Pet kilometara trenutačno trči nešto iznad 17 minuta, dok je Mariana nekih pola minute sporija. Kažu kako im je cilj biti još puno brži od toga, premda to nije lako postići, pogotovo za nekoga tko je krenuo u njihovim godinama. Ipak, kaže Dimcho, ako uspiješ pronaći odgovarajuće vježbe za svoje tijelo, pravi režim i prehranu, sve postaje puno lakše. Dodaje i kako u zadnjih šest mjeseci treninge više i ne osjećaju, već su im postali nešto normalno te ih više i ne umaraju.
Analizirajući njihove tipične dane, kaže kako nemaju puno slobodnog vremena, ali s druge strane, sve im je slobodno vrijeme. Kaže kako njima posao nije nešto što ne žele raditi, već upravo suprotno, a dani su im isprepleteni omiljenim aktivnostima – vježbanjem sviranja i trčanjem. Kaže i kako slobodno odlučuju kad što žele raditi, pa tako, ako je ljeti prevruće, neće trenirati u 13 ili 14 sati, kao što to rade zimi, već u 18 ili 19 sati.
Kad trčimo, onda smo trkači, a kad sviramo, onda smo glazbenici
„Sve radimo zajedno. Otpočetka smo shvatili da smo jedno za drugo, a naša je veza skladna jer imamo iste životne ciljeve. Bavimo se istim stvarima, što jača i osnažuje našu ljubav. Prepreke uvijek postoje, uvijek su tu glasovi u glavi koji obeshrabruju, bilo da se radi o trčanju ili muziciranju. Važno je pronaći svoju misiju – poučavanje nas nije ispunjavalo i u to vrijeme nismo bili sretni, ali kad smo počeli s trčanjem i kad smo krenuli raditi ono što želimo, sve poteškoće postale su beznačajne“, kaže Dimcho.
„Udobnost nas srozava, u udobnosti ne radiš ono što uistinu želiš, nisi zadovoljan i polagano propadaš. Sve počinje u glavi – ako želiš početi s tjelovježbom, to mora biti stopostotna odluka i na nju ne smiju utjecati druge okolnosti. 95 ili 99 posto nije dovoljno, odluka mora biti stopostotna“, pojašnjava njihovu životnu filozofiju Dimcho. Kaže i kako je u jednoj fazi imao preko 100 kilograma, a u međuvremenu ih je skinuo 25. Do toga je došlo jer je svirao, a pritom sjedio, zatim bi predavao, a sve to bez fizičkih aktivnosti. Nije pomoglo ni što je pritom jeo hranu koja nije najzdravija.
Zamolio sam ga da savjetuje sve nas koji smo svjesni važnosti tjelovježbe, ali kod kojih to većinom ostaje samo na teoriji. „Primjerice, možeš krenuti s hodanjem, jednom dnevno po 30 minuta ili sat vremena. To je odličan početak. Ako osjetiš da ti treba još aktivnosti, možeš početi raditi i druge stvari, recimo sklekove. Tjedan dana jedan sklek dnevno, pa svaki sljedeći tjedan jedan sklek više. Možeš početi igrati tenis, bilo što što uključuje pokrete“, savjetuje Dimcho. Dodaje i kako je dosljednost od presudne važnosti, kako kod sviranja klavira, tako i u trčanju – bolje je napredovati polagano, ali dosljedno.
Za kraj mi kažu kako se osjećaju podjednako glazbenicima i trkačima te da su ono što rade u tom trenutku. „Kad trčimo, onda smo trkači, kad sviramo, onda smo glazbenici. Kad sviraš jedan komad, trebaš razmišljati o njemu, a ne o sljedećemu. Isto je na treningu, ne razmišljaš o sljedećem kilometru ili sljedećem ponavljanju, već trebaš biti u trenutku“, kažu mi za kraj.
Pozdravljajući se s ovim netipičnim Pakračanima, nisam mogao nego zamisliti se na trenutak. Kao da sam bio u prisutnosti dvojca koji je probio životnu šifru, koji je shvatio da se na neka pravila ne treba obazirati, da se puno toga može kad se stvarno hoće, da prava ljubav ne posustaje i preskače prepreke kao da ih i nema te da je Pakrac, gle čuda, savršen poligon za srednjoprugaše. Još da nam je onaj profesionalni koncertni klavir, pa da popraćeni zvucima Brahmsovog prvog klavirskog koncerta u d-molu na lipicancima odjašemo u zvjezdanu ljetnu noć…
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 1709
Još jedan Kulturni piknik koji je sinoć u dvorište kurije Janković privukao veliki broj najmlađih Pakračana i njihovih roditelja ponudio je pregršt zanimljivih sadržaja od dječjeg kutka s igračkama, knjižnice na otvorenom, izložbe dječjih radova izrađenih u sklopu ovogodišnjeg Coolturnog ljeta, pa sve do male kreativne radionice na kojoj su se izrađivale lepeze i čajanke koju je pripremio majstor čaja Đorđe Cvijić.
Raznolik program nastavljen je predstavom za djecu ”Kraljevna na zrnu graška” u izvedbi Hane Kunić i Vida Ćosića iz zagrebačkog kazališta ”Mala scena”. Riječ je o kultnoj predstavi koju su više od tisuću puta diljem Hrvatske i svijeta izveli njeni autori i osnivači kazališta Vitomira Lončar i Ivica Šimić, a koja uz glazbu i interakciju s publikom progovara o snazi mašte, važnosti prave ljubavi i zajedničkog stvaranja. Ova najdugovječnija predstava „Male scene“ uspjela je razveseliti, nasmijati i uljepšati večer svim posjetiteljima Kulturnog piknika, a zabavni dio programa završen je plesnom izvedbom dviju članica Plesnog kluba Dolce.
Uslijedilo je putopisno predavanje Marijana Kudrne, profesora kineziologije i aikido majstora iz Zagreba koji je 2022. godine prehodao prvi hrvatski long distance trail, Via Adriatica, dužine 1100 kilometara. Za ovaj pothvat trebalo mu je 55 dana, a prešao je kroz 14 planina, 12 rijeka, 2 jezera, 18 zaštićenih područja, 7 županija i 52 općine. Radi se o stazi koja ide blizu mora, a opet se uzdiže do najvišeg vrha Hrvatske i prikazuje svu raznolikost prirodne i kulturne baštine naše domovine. „Čovjek kad prolazi kroz sva moguća okruženja na kraju završava kao da nije sa ovoga svijeta“, rekao je Kudrna i u jednoipolsatnom predavanju ispričao koji su mu bili motivi, najveći izazovi i strahovi te što ga se posebno dojmilo i kako se kroz ovo putovanje povezao s prirodom.
Organizatori Kulturnog piknika bili su Gradska knjižnica Pakrac i Muzej Grada Pakraca pod pokroviteljstvom Grada Pakraca, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Požeško-slavonske županije.
