- PIŠE: Silvia Feltrin
- 1409
Povodom današnjeg Dana planeta Zemlje ispred pakračke sportske dvorane posađeno je stablo divljeg kestena u sklopu projekta “Gea oprosti” kojeg provodi Palijativni tim LiPa, čime je nastavljena ideja stvaranja Gea parka – parka prijateljstva koja je započeta 2015. godine.
Sadnji su već tradicionalno prisustvovali mališani Dječjeg vrtića Maslačak predvođeni ravnateljicom Katarinom Lahovsky Kobetić, a svoj doprinos ovoj ideji dali su i pakrački srednjoškolci, Inkluzija Pakrac-Lipik te ispred Grada Pakraca Marijan Širac, pročelnik Upravnog odjela za društvene djelatnosti i gospodarstvo.
„Projektom „Gea, oprosti“ Palijativni tim raznim aktivnostima posvećuje osobitu pažnju očuvanju okoliša i prirodnih bogatstava našeg planeta, uz naglasak kako je svaki, pa i onaj najmanji korak, jednako bitan“, rekla je Vesna Božić, dopredsjednica Palijativnog tima LiPa i dodala kako su se sva do sad posađena stabla – primila!
- PIŠE: Domagoj Ajman
- 3011
Svi smo tijekom školovanja imali omiljenu osobu čije smo nastavne sate i predavanja pozorno slušali zato što su nas „kupili na prvu“ pa je tako i autoru ovog teksta, a vjerujem i mnogim drugima 80-godišnja učiteljica u mirovini Ružica De Zan sinonim za stručnu prosvjetnu radnicu te sjajnu pedagoginju i osobu. Ova istovremeno subjektivna i objektivna reportaža ujedno je i zahvala te iskaz časti što sam bio polaznik razredne nastave kojom je kormilarila. Nakon apsolvirane prve životne etape, učitelji i učiteljice su tu da nam nakon vrtića instaliraju znanja i sposobnosti kojima ćemo se služiti u budućnosti, a isto tako igraju ulogu drugog roditelja te sudjeluju u oblikovanju našeg odgoja, ponašanja prema drugima i prema pripadajućim nam obavezama. I tijekom ove reportaže imao sam osjećaj da sam još uvijek u učionici gdje slušam lekcije svoje učiteljice iz koje profesiju ne mogu izbiti ni mirniji niti ležerniji dani mirovine.
Prilaskom kući obitelji De Zan, pogled će vam zapeti na pokošenom i urednom dvorištu te nekolicini cvijeća različitih boja, a ukoliko imate sreće, pristojno i staloženo dočekat će vas i simpatična kujica Lora. „Nemoj ju samo podragati jer će se početi šmajhati pa je se nećeš moći riješiti“, nasmijala me Ružica već u startu kao prvašića kada je imenikom oponašala upravljač autobusa kojim bi nas povezla do školske kantine na gablec. Nakon čaja, reda slanog, slatkog i čašice razgovora, pristigao je i suprug Marijan (Marino) koji nam je smućkao smoothie od par vrsta voća te je sve bilo spremno za prionuti reportaži.
Učiteljica odmalena
Kako krenuti nego od početka, Ružica je rođena u Ramljanima kod Otočca. Obitelj je bila brojna, u kući je bilo veselo uz igru, pjesmu, ples i pratnju tamburice. „Nažalost, s tri godine izgubila sam oca. Kroz neko dogledno vrijeme život se opet vratio među nas i ipak sam imala lijepo djetinjstvo. Voljela sam gledati kroz prozor kako učiteljice vode svoje učenike u šetnju i prozivaju ih poimence pa bih poslagala našu obuću u red po dva komada, dala im imena i prozivala Ivicu, Anu i slično. Improvizirano sam “pisala“ kredom po pločici na kojoj je visjela spužvica, kažu kako sam već u četvrtoj godini života izrazila želju postati učiteljica kad budem velika“, prepričala je Ružica.
Iz Like je s osam godina doselila u Pakrac kod najstarijeg brata Franje koji je živio sa suprugom Mirom u stanu na prvom katu Hotela Krndije, a kako tada nisu imali djece, može se reći da im je poslužila kao prvo dijete. Nakon što su dobili sina Borisa, u zabavljanju i čuvanju spremno je pomagala i Ružica. Danas živi sa suprugom Marijanom u Filipovcu, a obitelj De Zan čine još stariji sin Dario sa snahom Božidarkom, njenom kćeri Lucijom i unukom Laurom koja je udana za Ivana Filipina. Oni su podarili Ružici četverogodišnju praunuku Emili. Slijede mlađi sin Robert sa snahom Stanislavom, oboje zaposleni u Toplicama Lipik, a s njihove strane Ružica ima dvije unuke, Enu, polaznicu prvog razreda daruvarske Gimnazije te sedmašicu pakračke škole Franku. „Sretna sam s njima dok ih sve vidim, družimo se, zajedno slavimo rođendane i blagdane, uređujemo dvorište, okoliš, voćnjak, nije nikad dosadno. Svi imaju svoje obaveze, ali drago mi je da nas stignu posjetiti te nam pomoći u liječenju i što god nam je potrebno.“
Osnovnu i Učiteljsku školu je završila u Pakracu, a Pedagošku akademiju u Zagrebu. Prva misao koje se sjetila tijekom tema o njenom školovanju bila je ona o položenoj maturi 15. lipnja 1963. godine jer su prošle godine u isto vrijeme proslavili 60. godišnjicu mature. Takav običaj imaju svake godine, prošle ih je bilo deset te navodi kako ih je nažalost iz godine u godinu sve manje.
Sa svježih uspomena, vratili smo se na one starije. U lijepom sjećanju ostao je period kada je njena majka doselila u Filipovac gdje je Ružica upoznala i išla u 4. i 5. razred s dragim prijateljicama Ivankom, Erikom, Maricom i Mirnom za koje ju vežu mnoge anegdote poput one kada su se toliko zapričale putem do škole hodajući cestom da nisu čule kako autobus iza njih nervozno pokušava doći do svog cilja, nakon čega su prijavljene i pozvane ravnatelju na razgovor kojemu nije preostalo ništa drugo nego se od srca nasmijati čuvši njihovu verziju sporne situacije.
Klupe zamijenila pločom
Prve radne dane Ružica je upisala 1963. godine u Turčević Polju kod Grubišnog Polja, odmah po završetku Učiteljske škole. Tamo je s kolegicom Macom imala mali zajednički stan blizu škole, no već iduće godine vratila se u Pakrac budući da je dobila posao u Šeovici. Iste godine se udala za Marijana te su živjeli u Filipovcu pa je svaki dan pješačila sedam kilometara do škole u Šeovici i natrag jer tamo nije bilo stana. „Uspjela sam kupiti bicikl pa ako je vrijeme bilo bez padalina, brže sam se i vratila kući. Bile su duge i oštre zime, a kako smo polako počeli financijski napredovati, uspjeli smo kupiti i auto nakon čega je bilo puno lakše i brže otići na posao i vratiti se kući.“
Tri godine nakon rodio se sin Dario, a krajem sljedećeg trogodišnjeg perioda tj. 1969. godine otvorila se nova bitna stranica u Ružicinom životu kada je postala izvanredna studentica za nastavnicu razredne nastave te je iste godine prešla raditi u Prekopakru. „Tamo sam radila 13 godina i ta opcija mi je bila puno bolja budući da nije bilo daleko, sljedeće godine kupili smo stan u zgradi pored škole u Pakracu za koji su nam kreditima pomogli Građevinsko poduzeće Konstruktor i Privredna banka Zagreb. Bilo je jako lijepo raditi s marljivom, pristojnom djecom te surađivati s naprednim i kulturnim roditeljima. Također, u Prekopakri sam imala kolegicu Veru Drašković s kojom se i dalje često čujem jer ona živi u Zagrebu. Uz nastavu smo pripremale programe za blagdane, a posebno zanimljivi bili su oni za Dan žena. U međuvremenu sam 1971. godine diplomirala u Pedagoškoj akademiji u Zagrebu“, prepričava Ružica.
Sinu Dariju 1975. godine pristigao je brat Robert kojemu je sam i odabrao ime, a obitelji De Zan je donio dodatnu radost u život te nam Ružica kaže kako su se uvijek znali lijepo igrati i nasmijavati ih.
Još jedna upečatljiva godina bila je 1982. kada je Ružica prešla u matičnu školu u Pakracu u kojoj je radila do 2009. godine i više nego zaslužene mirovine. Posebno ju je privlačila glazba i ples pa je vodila s kolegicom Marijom Sommer plesnu i folklornu skupinu koja je uvijek brojala oko 60 učenika. Nastupali su na gradskim i humanitarnim priredbama.
Primila odlikovanje odlukom dr. Franje Tuđmana
Tijekom svog radnog staža primila je brojne nagrade, priznanja, zahvalnice i pohvalnice što je samo dokaz koliko je bila cijenjena ne samo od učenika, nego i od svojih kolega i nadređenih, stoga ne čudi ni njeno odlikovanje Redom Danice hrvatske koje je 1996. godine odlukom donio tadašnji i prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Još jedan događaj povezao je godinu ranije predsjednika Tuđmana i našu učiteljicu. „Poslije Bljeska 16. rujna 1995. godine, predsjednik je posjetio Pakrac budući da je znao kako je ovdje započeo Domovinski rat te se ispred zgrade gradske uprave obratio s nekoliko rečenica okupljenima iako je bio jako prehlađen. Moj 1. A razred imao je čast pozdraviti ga, a baš su Tihana Veber (Franji) i autor teksta (supruzi Ankici) prikladno dodijelili cvijeće“, prisjetili smo se.
Za vrijeme rata radila je u Šestinama kod Zagreba gdje su ju lijepo primili, ravnatelj je čak nudio posao na neodređeno, no srce je ipak odlučilo vratiti se u Pakrac, prepričala je Ružica.
O poslu učitelja
Prije se u odgojno-obrazovnom procesu najmanje pozornosti pridavalo djetetu, a danas ima najbitniju ulogu. Kako nam je rekla, obostrano poštovanje i povjerenje izgrađuje pravi odnos. Prvo te djeca vide kao roditelja, kasnije kao prijatelja i naravno da kasnije kad naiđeš na bivše učenike te pitaju kako si, prenose kako žive, čime se bave, kažu pokoju o obitelji, to su uvijek lijepi susreti.
„Plaće su uvijek bile male u odnosu na druge poslove i ovisile su o općini, tek kad se prešlo na financiranje od strane Ministarstva onda su se barem izjednačile, makar i dan danas vidim da koeficijenti još uvijek nisu „sređeni“. Učitelji konstanto moraju učiti, pratiti promjene, reforme. Neupućeni misle da je naš posao samo ono u školi s djecom, no puno posla utroši se na pripreme sata gdje se raspoređuje u kojoj etapi će se što i koliko vremena raditi, a do 1986. godine nismo imali ni slobodne subote“, objasnila je. Jednom se dogodilo da učiteljica iz Klise nije mogla doći na nastavu pa su njeni učenici iz četiri razredna odjeljenja proslijeđeni Ružici koja je taj dan morala održati nastavu istovremeno učenicima šest različitih razreda. Većinom su imali kombinirane razrede, a jedan je činio do 46 učenika, dok danas imamo razrede i po manje od deset učenika.
Jedne godine okupila je skupinu od šest učenika koji su voljeli Prirodu i društvo te su za HTV snimili emisiju Magnet i magnetno polje koji je tada imao jutarnji Školski program pa su prikazivali i tu njihovu emisiju u kojoj su uvježbanim pokusima učenici dokazivali u čemu sve magnet koristi čovjeku. Nažalost, ta emisija više ne postoji. „Meni je to bio voljeni posao, zanimljiv i lijep, uživala sam kada su moji učenici bili posebno sretni zbog odlaska u maškare, tijekom priprema za Dan kruha, petica iz Matematike, Hrvatskog jezika, Prirode i društva, lektire i ostalog, a jako su se veselili i satovima Tjelesne i zdravstvene kulture na kojima su se u svim igrama i vježbama natjecali do pobjede“, sročila je. I zaista, moram se nadovezati na spomenuti Dan kruha koji mi je jako dobro ostao u sjećanju. Nakon što smo se naoružali pekarskim proizvodima, prodavali smo ih prolaznicima gdje smo prvi put i doživjeli taj osjećaj sreće kad netko nešto s osmjehom kupi od tebe i razveseli te što si zaradio novac kojim barataju odrasli. Isto tako, bilo je i razočaravajućih trenutaka gdje shvatiš da ipak ne žele i neće svi kupiti proizvod koji nudiš, ali situaciju smo popravili otišavši do radnih mjesta svojih roditelja gdje je u trenutku sve planulo pa trčiš učiteljici pohvaliti se kako smo sve prodali i zaradili tu određenu svotu novca.
Da nije sve lijepo, prepričala nam je Ružica koja je najtežim nastavničkim danima smatrala ekskurzije autobusima. Uvijek je postojao određeni strah od prometnih nesreća, gledala je na sve nas kao na svoju djecu, no srećom uvijek je sve dobro prošlo. Mora ju utješiti činjenica kako se učenicima takvi izleti posebno urežu u pamćenje kao npr. nama kada nas je vodila u Požegu u tvornicu čokolade Zvečevo, gdje smo po obilasku cijelog pogona proizvodnje i pakiranja na ispraćaju svi dobili punu vrećicu čokoladica, keksa i ostalih slastica. Učiteljice, definitivno je vrijedilo istrpjeti malo stresa!
Odlazak u mirovinu s veseljem
Spomenula je i svoju posljednju generaciju učenika za koje kaže kako su imali istančan smisao za humor, bili su kao naručeni da ju isprate u mirovinu uz puno viceva, dosjetki i smijeha. „Vrijeme brzo prolazi, a tako su došli i posljednji dani mog 46-godišnjeg rada u školi. Bili su lijepi, zanimljivi, ispunjeni različitim događajima, doživljajima s puno više veselja i vedrine nego tuge. Pripremila sam oproštajku s ićem i pićem, a ravnateljica, kolegice i kolege su se čudili mom veselom raspoloženju očekujući ipak malo tužnije izraze lica. Nakon što su mi poklonili umjetničku sliku i album sa svojim slikama i potpisima te pismo s lijepim željama u mirovini, bila sam još sretnija. Pamtit ću ju i po tome što smo pjevali, plesali, a igrali smo i našu staru igru u kojoj svira glazba te tko ne nađe para za ples na dani znak, morao je plesati s metlom, baš smo bili veseli i dobrano se ismijali“, prisjetila se Ružica. Kod kuće ju je čekala njena osmomjesečna unučica Ema s kojom je provodila lijepe dane odgoja i obrazovanja u domu, ali naravno teški su joj bili trenutci pozdravljanja sa svima pri odlasku kućama, a primjećuje i kako joj sada vrijeme još brže leti.
Nemjerljiva ljubav prema Pakracu i domovini
„Ponosna sam na svoju obitelj, što smo živi, što smo u Pakracu, meni najljepšem i najdražem gradu. Sretna sam i što je ovaj mjesec naš grad bio bogat događajima, što se zahvaljujući objavi i sudjelovanju gospodina Miroslava Ivančića u emisiji Veterani mira diljem Lijepe naše zna da u Pakracu postoji Dječji festival domoljubnih pjesama. Isto tako, drago mi je što je zahvaljujući umjetničkim ostvarenjima gospođe Dubravke Špančić Pakrac promoviran i izvan naše Hrvatske, a mi ne moramo biti željni ni kazališta niti kina. To je potvrda da je Pakrac opet onaj centar prosvjete i kulture što je uvijek bio u prošlosti“. Puno je toga na što je Ružica ponosna, uspjesi članova obitelji, bivših učenika i svih Pakračana, pobjede hrvatskih sportaša, posebice voli gledati utakmice Dinama te nogometne i rukometne reprezentacije. „Želim „Vatrenima“ da osvoje prvo mjesto i zlatne medalje pa da se svi opet veselimo i dišemo kao jedan bez raznih podjela i ratova“, dodala je.
Ima što raditi i u mirovini
„Lijepo je biti u mirovini, kuham za nas dvoje, obavljam kućanske poslove, uređujem dvorište, cvijeće, to najviše volim. Svakodnevno se čujem sa šogoricom Mirom, prijateljicama i prijateljima, razmjenjujemo recepte, pričamo o unucima, praunucima, djeci, naizmjenično idemo na kavu jedna kod druge. Volim pogledati neke serije i emisije na TV-u, rješavam križaljke, pečem kolače, čitam, tražim zanimljivosti po internetu, uvijek nešto“, rekla je. Neizostavni su i susreti s poznanicima u trgovinama, bolnici, na ulici, gdje se ispričaju o bolestima, lijekovima, o lijepom životu iz školskih dana, lijepim današnjim događanjima i raznim zajedničkim temama. Posebno ih razveseli kada prime pozivnice od ravnateljice i suradnika za Dan škole ili proslavu Božića čime vide da nisu zaboravljeni.
„Na kraju bih pozvala sve čitatelje Pakračkog lista da dođu u Slavoniju u naš Pakrac koji još ima velikih rana od rata, jer je bilo lakše uz pomoć mržnje srušiti, nego to sve iznova izgraditi uz veliku pomoć želje i volje za tim, ali meni je naš mali gradić najdraži i najljepši i sa srušenim kućama te u njemu ima puno ljepota u koje se mogu uvjeriti svojim dolaskom“, poručila je Ružica.
Ima nešto u tom Pakracu budući da ga vole i ovako stručne, obrazovane, kulturne i enormno dobre osobe, koje su imale mogućnosti i raznih opcija napustiti ga, ali ih je srce zadržalo među nama. A budući da svi vole reći kako ovdje nema dovoljno stanovnika, uz ovakve kvalitetne nam ih više ni nije potrebno te ćemo uvijek imati predstavnice i predstavnike koji svjetlaju obraz našeg grada.
- PIŠE: Pakrački list
- 936
Udruga hrvatske policije branitelja Pakraca i Lipika i Grad Pakrac već tradicionalno organiziraju obilježavanje VRO „Bljesak“ i Dan branitelja grada Pakraca, u subotu, 4. svibnja, od 11 sati na Omanovcu.
U sklopu obilježavanja organizira se druženje branitelja, članova njihovih obitelji te svih onih koji poštuju branitelje, pod nazivom „Susreti prijatelja – Bljesak 2024“. Sastavni dio druženja je i natjecanje u kuhanju Slavonskog čobanca. „Kako bismo bili u mogućnosti kvalitetno izvršiti pripreme za isto, ekipe se trebaju prijaviti najkasnije do 29. travnja. Organizator za svaku ekipu osigurava 2,5 kg mesa divljači, 2 kg kruha te pribor za jelo za 20 osoba, a za prva tri mjesta osigurane su nagrade“, javio nam je Miroslav Ivančić, predsjednik Udruge hrvatske policije branitelja Pakraca i Lipika.
- PIŠE: Franjo Delač
- 1231
Jučer su održani parlamentarni izbori na temelju kojih će biti imenovan novi saziv Sabora, ali i čiji će nam rezultati donijeti novog (starog?) mandatara koji će oformiti svoj uži ministarski kabinet. Predizborni rusvaj obilježio je predsjednik države Zoran Milanović koji je gotovo izazvao ustavnu krizu kandidiravši se kao premijer najveće oporbene stranke, da bi se nakon toga formalno „povukao“ na predsjedničko mjesto, iako je javna tajna bila da je upravo on SDP-ov kandidat za premijera, a ne predsjednik stranke, Peđa Grbin.
Polarizacija koju predsjednik uporno izaziva neumornim prozivanjem premijera, ali i ostalih članova HDZ-ove Vlade potaknula je, čini se, građane da ovaj put masovnije izađu na izbore. Tako smo jučer dobili izlaznost od preko 2,2 milijuna birača, odnosno, 62 posto svih registriranih birača u RH, što ove izbore čini trećim najmasovnijim izborima nakon 2000. godine, pri čemu je gotovo izjednačena s izborima iz 2015. godine, kad je svoje demokratsko pravo – a neki bi rekli i obavezu – odlučilo iskoristiti 63 posto birača.
Konačni rezultati nisu naročito šokantni. Najviše glasova osvojio je HDZ sa 61 mandatom, SDP-ove „Rijeke pravde“ dogurale su do 42 saborska zastupnika, a nakon njih posložili su se Domovinski pokret s respektabilnih 14 mjesta, Most-ova koalicija s 11 i Možemo s 10 mandata. Regionalni IDS i NP Sjever ugrabili su po dva mandata, a Fokus Republika jedan.
Na prvi pogled djeluje kako bi HDZ mogao osigurati saborsku većinu koaliranjem s tradicionalno suradljivim predstavnicima manjina, kojih ukupno ima osam predstavnika i jednom od desno orijentiranih stranaka koje su im programski sklonije, bio to Domovinski pokret ili Most. Međutim, u praksi su i Most i Domovinski pokret imali i imaju svojih internih sukoba s HDZ-om i u mnogočemu su svoje programe prezentirali upravo kao kontrapunkt određenim HDZ-ovim politikama. Stoga će takvu koaliciju, iako na prvu djeluje izvedivo, možda ipak biti teže ostvariti u praksi, pogotovo sjetimo li se originalnog pokušaja koaliranja HDZ-a s Most-om i propalog eksperimenta s nestranačkim premijerom Oreškovićem kao jedne neslavne epizode moderne hrvatske politike. Izglednijim stoga djeluje koalicija s Domovinskim pokretom ili možda čak i dijelom zastupnika Domovinskog pokreta, ali o tome je još preuranjeno spekulirati.
HDZ u petoj izbornoj jedinici uvjerljiv
Što se tiče naše, pete izborne jedinice, rezultati su također bili manje-više u razini očekivanja. Inače, naša izborna jedinica obuhvaća Vukovarsko-srijemsku, Brodsko-posavsku, Požeško-slavonsku te istočni dio Sisačko-moslavačke županije. Ukupna izlaznost bila je manja od one na državnoj razini te je glasanju pristupilo nešto manje od 55 posto glasača. Najviše glasova očekivano je pripalo HDZ-ovoj koaliciji koju je predvodio nositelj liste, dosadašnji ministar rada i mirovinskog sustava, Novljanin Marin Piletić. Na 11. mjestu iste liste nalazila se i pakračka gradonačelnica, Anamarija Blažević, koja je uzgred budi rečeno, osvojila i nešto više preferencijalnih glasova no na prethodnim izborima, gotovo 1500.
HDZ je tako u našoj izbornoj jedinici osvojio gotovo 43 posto glasova, slijede SDP-ove Rijeke pravde s nešto manje od 20 posto. Možemo je osvojio 18 posto, Most 9,5, Domovinski pokret nešto ispod 9 posto, a Fokus/Republika nešto ispod 8 posto, što im je i donijelo spomenutog jedinog predstavnika u Hrvatski sabor.
Anamarija Blažević kao pakračka gradonačelnica i dosadašnja saborska zastupnica, izrazila je veliko zadovoljstvo prije svega izlaznošću. „Izlazak na izbore demokratsko je pravo svakog građanina i izuzetno me raduje što smo nakon dugo vremena u Pakracu imali izlaznost od gotovo 3500 glasača, što je velika stvar. Zahvaljujem svima koji su izašli na izbore i iskoristili svoje građansko pravo, a naročito, dakako, onima koji su svojim glasom podržali HDZ. Smatram kako smo svojim radom i rezultatima koje smo ostvarili u zadnjih osam godina pokazali da smo povjerenje zaslužili i drago mi je što su to građani prepoznali i nagradili svojim glasovima“, rekla je Blažević.
Rekli bismo, citirajući naslov legendarnog akcijskog filma, Na Zapadu ništa novo. Psi laju, karavane prolaze, a HDZ osvaja izbore. Izbornim pobjednicima čestitamo i želimo im da časno obnašaju svoju dužnost narodnih zastupnika te da kao predstavnici tog istog naroda čije su povjerenje dobili nastupaju u interesu svih stanovnika Republike Hrvatske.
- PIŠE: Pakrački list
- 857
Članice Centra za podršku i razvoj civilnog društva “DELFIN” i udruge S.O.S. Virovitica su danas obilježile Dan ravnopravnosti (17. travnja) javnom akcijom kod Gradske tržnice Pakrac na kojoj su podijeljeni informativni i promotivni materijali s ciljem osvještavanja važnosti ravnomjerne raspodjele roditeljskih i kućanskih obveza. Ista je i dio projekta „SuperTata“ koji provodi udruga S.O.S. Virovitica u partnerstvu s Centrom za podršku i razvoj civilnog društva “DELFIN” uz financiranje Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade.
„Ravnopravnost predstavlja temelj pravednog društva u kojemu svaka osoba ima jednake mogućnosti i prava. Naš zakon ravnopravnost definira kao jednako prisustvo žene i muškarca u svim područjima javnog i privatnog života, posjedovanje jednakog statusa, jednakih mogućnosti za ostvarivanje svih prava te jednake koristi od ostvarenih rezultata. Roditeljske uloge koje su često tradicionalno podijeljene mogu predstavljati prepreku u ostvarivanju ravnopravnosti pa kako bi navedena definicija uistinu zaživjela potrebno je raditi na aktivnijem uključivanju očeva u odgoj djece te ravnomjernoj raspodjeli kućanskih poslova. Očeva uključenost ima pozitivan utjecaj kako na djetetov kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj tako i na cijelu obiteljsku dinamiku. Ostvarivanju očinske uloge značajno pridonose pozitivni propisi kao što su očinski i roditeljski dopust. Ovi propisi otvaraju prilike za razvoj ravnopravnog roditeljstva, ali važno je da i cijela zajednica prepozna dobrobit ovakvog načina odgoja djece. Želimo podsjetiti sve osobe na važnost pružanja podrške kako bi svaki otac mogao ispuniti svoju ulogu na najbolji mogući način te kako bismo mogli stvoriti kvalitetnije i ravnopravnije okruženje za djecu, ali i cijelo društvo“, poručile su članice Delfina.
U sklopu projekta udruga S.O.S. Virovitica pruža pomoć, podršku i informacije očevima o ostvarivanju njihovih prava propisanih Zakonom te o aktivnijem uključivanju u djetetov život. Ove informacije dostupne su svakog radnog dana od 10:00 do 16:00 sati pozivom na broj 033 721 500.
- PIŠE: Silvia Feltrin
- 5157
Početkom travnja odrađeno je manje zaštitno arheološko istraživanje u trajanju od deset dana na arheološkom lokalitetu Badljevina-Zidine, smještenom između današnjih naselja Badljevina i Gornji Sređani uz rijeku Bijelu, a prostire se na površini od približno pet hektara što ju svrstava u red najvećih hrvatskih zemljanih utvrda, doznajemo od voditelja istraživanja Krešimira Vaceka.
Istraživanje je po vrsti zaštitno jer se intervencijom nastoji dokumentirati preostale arheološke strukture koje nisu oštećene ili uništene zemljoradnjom, prikupljanjem građevinskog materijala sa lokaliteta i raznim pokušajima traženja dragocjenosti što je rezultiralo ozbiljnom devastacijom. Nakon istraživanja sve su sonde ponovno zatrpane kako bi se omogućila daljnja zemljoradnja, otprije, od kada se zna za lokalitet, propisana konzervatorskim smjernicama.
„Na objektima ove srednjovjekovne dominantno zemljano-drvene utvrde uvelike je korištena i srednjovjekovna opeka, a utvrda se sastoji od zemljanog brežuljka odvojenog od ostatka utvrde (ili dvorišta utvrde) dubokim zemljanim jarkom. Na brežuljku se nalazila plemićka kula od drveta i/ili opeka u kojoj je stanovao vladar posjeda sa svojom obitelji, a zapadno i sjeverno od utvrde nalazilo se podgrađe (naselje) sa gospodarskom i sakralnom zonom u kojoj je postojala kapela ili crkva sa grobljem. Sve zone su branjene dubokim opkopom i zemljanim bedemom sa palisadama“, kaže Vacek i dodaje da se utvrda, zajedno sa feudalnim posjedom, prvi puta spominje u 13. stoljeću, a većina informacija danas upućuje da se radi o utvrdi Pakar često nazivanom i Petrovina. Utvrda je višeslojna tako da osim srednjovjekovnog sloja sadrži i antički i prapovijesni sloj.
Otvorene dvije sonde
Manja zaštitna arheološka istraživanja su provedena na središnjem dijelu podgrađa gdje su otvorene dvije arheološke sonde dimenzija 3x2, odnosno 1,5x 2,5. Na prostoru istočne sonde pronađen je zemljani bedem, najvjerojatnije nastao prilikom gradnje najranije faze utvrde u 13. stoljeću, a na njegovim rubovima formiran je i arheološki sloj tamnije boje ispunjen fragmentima srednjovjekovnog posuđa. Ovdje je formirana i ciglena podnica koja je nešto kasnije uništena, a bedem je u kasnom srednjem vijeku prekriven debljim slojem. „Formiranje debelog arheološkog sloja može uputiti na značajnije klimatske promjene, odnosno zahlađenje od kraja 14. stoljeća, čije povezanosti vidimo i na lokalitetu Stari grad u Pakrac u približnom vremenu“, zaključuje Vacek.
Druga, zapadna sonda otvorena je na blagom uzvišenju u zoni podgrađa te je ovdje zahvaćen kut srednjovjekovnog kvadratnog objekta orijentiranog sjever-jug sa blagim otklonom na zapad. Oko objekta je u kasnom srednjem vijeku izvršeno debelo nasipavanje riječnim pijeskom i ulomcima opeka koji su konačno rezultirali „brežuljkastim“ izgledom dvorišta ove utvrde. Podnica objekta je izrađena od nabijene ilovače i glinastog sloja, a u kasnijem periodu djelomično je korištene i žbuka. „U ranijoj fazi utvrde, u sakralnoj zoni uz kapelu ili crkvu, nalazilo se groblje. Iako se fragmenti ljudskih kostiju pronalaze u obje sonde što upućuje na prekopavanje groblja u srednjem vijeku, odnosno na pregradnju utvrde, u zapadnoj sondi je pronađena ljudska palčana kost i dio nadlaktične kosti, antemortalno (nakon smrti) presječene u blizini zgloba što govori o prekopavanju, odnosno prenamjeni groblja u kasnijim građevinskim fazama utvrde“, stručno objašnjava voditelj istraživanja.
Vrijedan turistički potencijal
Cilj istraživanja primarno je zaštitne prirode sa nastojanjem da se obogati znanstvena spoznaja o pakračkom kraju u srednjem vijeku. Također, za sada prvi puta detaljno dokumentirani rezultati nastali posljednjim arheološkim istraživanjem iskoristiti će se za proširenje kulturno-turističke ponude grada Pakraca i naselja na području grada Pakraca jer je naš grad iznimno bogat srednjovjekovnom i prapovijesnom sakralnom i fortifikacijskom arhitekturom čiji se potencijal sve intenzivnije počinje prepoznavati.
Osim Vaceka, na istraživanju su sudjelovali arheologinja Tea Lokner kao njegova zamjenica te učenici, odnosno studenti Katarina Lovrić, Mislav Balešić, Lana Žoldoš, Duga Žoldoš i Leon Perić koji su se međusobno izmjenjivali u poslu. Za više informacija o ovom lokalitetu možete pogledati članak https://hrcak.srce.hr/file/450138, stranice 253 do 255.
„Istraživanje je financirano projektom "Pakračka gora-srednjovjekovna gradišta" Ministarstva kulture i medija RH, a Grad Pakrac je pružio punu logističku potporu. U sklopu istog projekta se planira istražiti najugroženije područje još nekoliko lokaliteta na šumskom području, a po završetku sav će se iskopani depozit vratiti nazad. Trenutačno na području Pakraca i Lipika imamo zabilježenih oko 30 srednjovjekovnih ili prapovijesnih utvrda s čime bi se svakako trebali više ponositi“, navodi Vacek.