- PIŠE: Pakrački List
- 1079
U organizaciji Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Pakrac-Lipik u petak (30. rujna) će biti obilježena 25. obljetnica evakuacije psihijatrije pakračke bolnice provedene u noći 29. na 30. rujna 1991. godine. Riječ je o akciji kojom su hrvatski branitelji s područja Pakraca i Lipika te zatečeno medicinsko osoblje iz ratnog okruženja evakuirali 270 pacijenata s Odjela psihijatrije i intenzivne njege Bolnice Pakrac što je kasnije prozvanom najhumanijom akcijom u Domovinskom ratu.
Program obilježavanja je uobičajen: sudionici će se okupiti u 17 sati kod zgrade bivše psihijatrije. S početkom u 18 sati u bolničkoj kapeli će biti služena sveta misa, a sat kasnije u gradskoj vijećnici (kurija Janković) bit će održana prigodna tribina „Sjećanje na junake humanog podviga“.
Uz same sudionike akcije, najavljeno je sudjelovanje gradskih čelništva Pakraca i Lipika te izaslanstva Predsjednice RH i Ministarstva branitelja, rekao je Miroslav Vacek, predsjednik udruge organizatora.
- PIŠE: Pakrački List
- 1035
Dom hrvatskih veterana Lipik na internetskim stranicama Zavoda za zapošljavanje jutros je objavio oglas i natječaj kojim traže stručnu radnu snagu, 14 izvršitelja za 9 radnih mjesta. Zapošljavaju predstojnika (fakultetsko obrazovanje), po jednog kineziologa, psihologa, socijalnog radnika, radnog terapeuta, fizioterapeuta, dva viša stručna referenta, te po tri medicinske sestre/tehničara i tri njegovateljice.
Svi poslovi su naznačeni s punim radnim vremenom, na određeno vrijeme, a uz adekvatnu stručnu spremu za većinu radnih mjesta se traži i jednogodišnje iskustvo. Natječaji su otvoreni do 13. listopada, a ponude se šalju pismeno u Zagreb.
- PIŠE: Pakrački List
- 1015
Povodom Dana policije koji se obilježava 29. rujna, naši su najmlađi sugrađani, polaznici pakračkog dječjeg vrtića Maslačak, već tradicionalno posjetili policijsku stanicu gdje su upoznati s načinom rada naših policajaca. Njihovi domaćini, kontakt policajci Darko Major i Darko Demartini, jednostavnim su rječnikom primjerenim njihovoj dobi, dočarali svoj radni dan i upoznali ih sa sadržajima policijske postaje te policijskim voznim parkom. Osim dojmljivog razgledanja zatvora u sklopu stanice, mališani su najviše interesa pokazali ispred postaje gdje su razgledali vozni park, a oni najhrabriji su probali kakav je to osjećaj sjesti za upravljač pravog policijskog motora i upaliti sirenu.
„Najviše oduševljenja izazvala je vožnja u policijskoj marici“, priča Demartini „ali, tako je svake godine, to djecu valjda najviše impresionira“. Složit ćemo se, bolje i sada nego u kasnijoj životnoj dobi… Posjet policiji zadovoljna dječica su završila bogatija za bombon i lizalicu, dar pakračkih "bobija".
Major i Demartini naglašavaju aktivnosti policije u prometnoj prevenciji i kod osnovnoškolaca, pa ističu radni posjet svim školama s područja Pakraca i Lipika gdje su sa prvašićima, novim sudionicima u prometu, početkom rujna odradili kratak program o osnovama ponašanja u prometu.
- PIŠE: Pakrački List
- 1023
Povremeni sastanci, poneka radna akcija uz pristojan odaziv te tekuća problematika koja se planski rješava glavne su odlike rada Mjesnog odbora Sjever, jednog od tri gradska mjesna odbora.
„Aktivni smo po više pitanja i zadovoljan sam uključivanjem ljudi u rad MO u cilju poboljšanja životnih uvjeta u djelu grada gdje živimo. Svjedoči tome i odaziv ljudi na povremene radne akcije poput ove posljednje u kojoj smo odlučili urediti poznato pakračko izletište Hrastik smješteno uz glavnu pakračku prometnicu u smjeru Daruvara. Dotrajale nadstrešnice i klupe smo uklonili, postavili nove stupce i uz pomoć ponekog privatnika potpuno ga preuredili. Grad nam je donirao limove koji su prilikom sanacije skinuti s dječjeg vrtića Maslačak pa ćemo njima natkriti nadstrešnice i zamijeniti i stare, dotrajale azbestne ploče. Akciju odrađujemo u više navrata, a posebno me raduje odaziv ljudi i djece koji dolaze samoinicijativno obnoviti ovo popularno okupljalište“, doznajemo od Marijana Gašpara, predsjednika Mjesnog odbora Sjever.
Gašpar posebno ističe odličnu suradnju s gradonačelnicom Anamarijom Blažević pa osim Hrastika, pa navodi i najavljeno konačno asfaltiranje ulice Leptirovo brdo kod pakračke stare kuglane koje je već duže vrijeme na čekanju. Od problema na sjevernom dijelu grada najviše smeta nedostatak kanalizacije u ulicama Marinkovac i Grigora Viteza oko koje se još pregovara i dogovara. „Bili smo kod gradonačelnice, moj zamjenik Zoran Hofman i ja, pa smo joj ponovo ukazali na taj problem. Tko je mogao, priključio se na gradsku kanalizaciju o svom trošku, no ne mogu si svi to priuštiti pa je to jedan od važnijih problema koje valja rješavati“
U planu je razgovor oko osposobljavanja dječjeg igrališta iznad pakračke Akademije koje danas samo travnatom površinom podsjeća da je tamo igralište, no tamo su još nerazriješeni imovinsko pravni odnosi pa se za konkretnije korake čeka jasniji status tog zemljišta.
Za dječje igralište će zato biti bogatiji Pilančani koji bi trebali dobiti dječji poligon na mjestu bivše Bećarske kuće i nekadašnjeg Papukovog parkinga. Plan postoji, a kako doznajemo od Gašpara, uz obećanja postoji i dobra volja pa je za očekivati da će se „pilanska“ djeca uskoro radovati.
Ono za što se Gašpar posebno zauzima su nadstrešnice na autobusnom stajalištu koje su postavljale Hrvatske ceste. Jedna takva nedostaje na desnoj strani ceste gdje autobus čekaju djeca putnici u daruvarsku školu koja bi se pred nadolazeću zimu i dane pune oborina trebala imati gdje skloniti.
- PIŠE: Pakrački List
- 1002
Program pomoći starijim samačkim obiteljima pod imenom „Zaželi“ koji je proljetos pokrenuo Hrvatski zavod za zapošljavanja, a koji u Pakracu od 1. travnja provodi Gradsko društvo HCK produžit će se za dva mjeseca. To znači da će se radni odnos za 8 zaposlenih žena, kao i pomoć za stotinjak starijih samačkih obitelji produžiti do 30. studenog, obavijestili su iz HZZO. Zaposlene žene je obavijest zatekla na godišnjem odmoru kojeg su već počele koristiti nakon odrađenih pet mjeseci programa. Vijest će ih sigurno obradovati, ali još više osobe koje primaju pomoć.
U Lipiku je na istom programu zaposleno 15 osoba koje skrbe za 137 korisnika pa će njihova suradnja također biti produžena za dva mjeseca.
- PIŠE: Pakrački List
- 1147
Prošlo je od tad dosta godina, sjećam se, jedna subota još u 20. stoljeću i dopodnevni uobičajeni prolaz Bolničkom ulicom do kafića gdje su društvo i jutarnja kava već čekali. Pješačka trasa vodila je pored veselog ženskog društva smještenog oko malog barskog stolića na susjednoj birtijskoj terasi gdje se iz tipično ženskog višeglasnog nadglasavanja izdvajao jedan glas – onaj najglasniji. Ako tog dana baš i niste bili u najboljoj formi, valjalo je pronaći stol dalje... Prvi dojam o Martini Lopar bio je … – glasna je, brate! Prvi i krivi dojam. Tek dan ili dva potom upoznao sam onu pravu „malu od galame“ - vedru, uvijek nasmijanu i dobro raspoloženu djevojku punu dobre vibre koja i sve oko sebe čini takvima. U razgovoru, doduše, jest glasna, ali i jasna.
U Pakrac je došla slučajno. Kao i mnogima od tada, nevolja i ratni vihor odredili su da iz rodne Banjaluke mora otići. Kocka je pala na Pakrac i Martina nije bila previše razočarana jer je grad poznavala od ranije. Rođena 1981. godine, jasno se sjećala prijeratnih obiteljskih druženja s obitelji Franje Sarvaša iz Filipovca proizašlih iz očevog i Franjinog prijateljstva još sa služenja vojnog roka …
Iz Banjaluke ih je potjeralo očevo izbjegavanje mobilizacije od strane Banjalučkog korpusa koji je baš u to vrijeme činio razna zla upravo na našem području. Izbjegavanje koje je završilo traumatičnim odvođenjem oca pred očima obitelji u vojni zatvor. Čim je oslobođen otac Marko, obitelj sprema u čamac i preko Save sklanja u Hrvatsku kod obitelji tada već pokojnog hrvatskog branitelja Franje Sarvaša.
Kratak je to presjek životnog puta i razloga koji su Loparove od Banjaluke doveli do Pakraca. Dalje je sve išlo nekako. Otac je ubrzo u Pakracu dobio posao, počeo raditi, a te 1995. godine valjalo se i osamostaliti u novoj sredini, pa obitelj Lopar dobiva kuću na korištenje od pakračkih časnih sestara. Martina posebno izdvaja susretljivost i pomoć tadašnjeg pakračkog župnika Dražena Radigovića. Peteročlani Loparovi, jer otac Marko i majka Ernesta su uz Martinu imali desetogodišnjeg sina Marija i trogodišnju kćer Ivanu, tamo su se zadržali 4 godine nakon kojih sele u stan naselja Jug i paralelno grade svoje buduće stalno boravište – kuću pod Gavrinicom.
Martina je po dolasku u Pakrac upisala srednju medicinsku školu. Srednjoškolske dane uz knjigu kratila je na vjeronauku i satima pjevanja gdje je upoznala novo društvo i stvorila prijateljstva koja njeguje i danas. „Bile su tu sestre Kobetić, Anita Širac, Andreja Rihtarić, Martina Svjetličić i ostali. Razvilo se to u prava prijateljstva i danas su to ljudi kojima se javim kad sam ovdje i s kojima volim provesti slobodno vrijeme.“
Od malih nogu vezana je za crkvu. Baka je, kaže, bila veliki vjernik i crkva je uvijek bila tema. Roditelji su, kao i danas, pjevali u crkvenom zboru. Osim u crkvi Martina je desetak godina bila aktivna i u Seljačkoj slozi. „Nas nekoliko cura iz crkveno zborne Vita Nove osnovale smo i pjevačku skupinu Lede, snimile smo i dva CD- a.“ Dok su snimale s Vita Novom kod poznatog pakračkog čovjeka od glazbene struke Jozza i prijatelja mu Slaviše iz Dobrovca cure su zapjevale onako za dušu i momke ostavile bez teksta. Otud i ideja da snime CD izvornih narodnih pjesama koje su izvodili troglasno a capella. CD je svjetlo dana ugledao uz pomoć Grada Pakraca koji ga je financijski pomogao, a promocija je održana u pakračkoj sportskoj dvorani uz koncert Slavonskih lola i tamburaškog sastava Satir iz Davora. Za njim je slijedio drugi, ujedno i posljednji nosač zvuka na kojem su Lede na isti način, višeglasno, pjevale božićne pjesme.
Od pjevanja se u Pakracu ne živi, pa Martina po završetku srednje škole, sada sa stečenim zvanjem medicinske sestre, upisuje Katolički bogoslovni fakultet. „Pohađala sam ga tri godine, da sam završila vjerojatno bi bila vjeroučiteljica, no nije bilo sreće i odustala sam na trećoj godini pa sam kruh odlučila zarađivati kao medicinska sestra“.
Pripravnički nije uspjela odraditi u Pakracu, ali jeste u Domu zdravlja pri bjelovarskoj bolnici gdje je i živjela godinu dana. Potom se vraća u Pakrac i zapošljava se u novoosnovanoj tvrtki „Njega i skrb“.
„Radila sam tamo godinu i pol, bila voditeljica podružnice i bilo je ok, sve dok mi poslodavac nije uvjetovao odlazak u zagrebačku podružnicu iste tvrtke gdje se ukazala potreba. Bilo je uzmi ili ostavi pa izbora i nije bilo. Od te 2007. godine sam u Zagrebu.“
U „njezi“ je ostala tek nekoliko mjeseci, već krajem 2007. godine prelazi na novo radno mjesto asistenta u zagrebačkoj stomatološkoj poliklinici gdje se zadržava 4 godine, a nakon petogodišnjeg radnog iskustva na poliklinici za štitnjaču vraća se u stomatološki fah gdje je danas ponovo asistent na stomatološkoj poliklinici.
U Pakracu je viđamo rijetko, sve rjeđe. Terase u Bolničkoj, posljednjih godina su tihe, Martina svrati rijetko. Kaže, tek jednom ili dvaput mjesečno. „Nekad kad sam dolazila to se „probančilo“. Danas je drugačije, svelo se na obiteljska druženja i privatne feštice. I naravno, nedjeljna misa pod obavezno. No, kažem, nisam ovdje previše. Posao traži svoje, a ima i obaveza u slobodno vrijeme.“ Slobodnog duha i znatiželjna kakva je, ima je posvuda. Pa i na televiziji. Mnogi su ostali iznenađeni kad su je ugledali na TV reklami na nacionalnoj televiziji gdje reklamira jednu banku. „Maznula si im lovu, a nisi ni glumila..“ rekoh joj, aludirajući na spontanost i prirodnost pri odrađivanju glumačkog zadatka.
„Nije mi to prvi tv – nastup. Imam ja iza sebe staža pred kamerama“. Navodi tako kulinarski jednodnevni show Kruške i jabuke na koji se hrabro prijavila 2003. godine bez neke veće prakse u kuhinji i kuhanju. „Par godina potom prijavila sam se na „Uzmi ili ostavi“, sjećate se toga, vodio je Željko Pervan pa Mirko Fodor. Snimanje je trajalo 6 mjeseci, a na kraju sam osvojila 25.000 kuna“, smije se Martina i dodaje kako se oprobala i u „Punom parom“, TV emisiji gdje svaki dan pred gostima u restoranima serviraju sljedovi jela – pobijedila je dva puta.
Vole ju i televizijske reklame. Snimila je već tri. Do angažmana je došla preko svojih veza i vezica, a o njima kaže: „tražili tako osobu sličnu meni za reklamu Erste banke, recimo preteču današnje reklame s Andrijom i Milom Hrnićem. Odaberu me i ja kao na ulazu glumim zaštitara… .i sve super, ali reklama iz nekog bezveznog razloga ne bude emitirana. No, honorar je sjeo. Drugu sam radila za Ledo sladoled Snjeguljicu, ali ova treća za OTP banku je najupečatljivija jer imam glavnu ulogu. Gazde su zadovoljne, honorar je pristojan i otvara se mogućnost za dalje, ali s druge strane, posao mi ne dozvoljava previše vremena pa mi je karijera pred kamerama vrlo, vrlo upitna“, kroz smijeh će Martina.
Iako je dojam da je EPP za Martinu laka lova, obzirom da se odlično snalazi pred kamerama, pa se nađe i onih što tvrde da pod jarkim svjetlom reflektora ne glumi već da joj duhoviti scenariji leže i dođu kao prirodno - posao je posao.
Slobodno vrijeme kad nije u Pakracu krati čestim vikend putovanjima. „Zapalim do sestrične u Split ili kume u Poreč. Imam „kola“, no niti autobus mi nije mrzak. Mozak na pašu, a i ostane više kuna za dernek.“
Kad ne otputuje, ostaje joj Zagreb. Iako nije sportski tip, kako sama kaže, kad je „doma“ može ju se pronaći na maksimirskom stadionu, ne baš na atletskoj stazi, već „samo i isključivo gledajući nogometaše s obzirom da mi je frendica kondicijski trener Dinama.“
Ode li do Banja Luke? Ipak je tamo rođena i iza nje je 14 godina života uz Vrbas… „Slabo“, odgovara i objašnjava „ne skrivam da sam iz Banja Luke, nit se toga sramim. Međutim, sve te godine nekako ubijaju one posljednje četiri - teške i ružne. Čujem se s nekim ljudima, kontakti postoje, međutim ja se danas zovem Pakračankom, moj dom je ovdje. Tu sam prihvaćena i ja i moja obitelj. Ponekad odem tamo, na dan dva, ali vraćam se kući u Pakrac.“
Budućnost? „Puno me pitaš, odmah da ti kažem. Cigan sam Čergar po tom pitanju, promijenila sam dosta toga i u nekoj daljoj budućnosti cilj mi je more i morska obala. Tamo da ubodem neki poslić, mogu se zamisliti…Ostalo? Sve isto. Pakrac? Nikad ne reci nikad…“
