Naš sugrađanin Mario Tušek, profesor tjelesne i zdravstvene kulture u Srednjoj Školi Pakrac, poznat i kao trener ratničke vještine Bujinkan Seishin Dojo, kolekcionar je predmeta vezanih uz vojnu i ratnu povijest svih razdoblja i podneblja, ali najviše iz pakračke i hrvatske povijesti. Baveći se time unazad 15-tak godina stvorio je impozantnu kolekciju u kojoj se nalazi oko 500 eksponata od oružja, streljiva, odora, zaštitne opreme, fotografija, zastava, amblema, video zapisa, knjiga i svega ostalog. Od 2012. godine je svoju kolekciju uz pomoć Grada u prostoru nekadašnje vijećnice (poslije muzeja) u Ulici hrvatskih velikana, stvorio muzej ratne i vojne povijesti. S njim razgovaramo o toj strasti, nastanku tako impresivne zbirke, planova za dalje...

Otkud ideja i kako je to sve počelo?   

Ideja je nastala iz potrebe treninga u našem klubu ratničkih vještina Bujinkan Seishin Dojo kada smo počeli skupljati kacige, zaštitne prsluke, replike oružja. To je sve bilo negdje poslije 1999. godine, a prijelomna je bila 2012. godina. Te 2012. godine smo u suradnji s Muzejom grada Pakraca, u povodu Dana Grada Pakraca napravili izložbu „Ratnici“ na kojoj smo osim tog japanskog oružja i japanskih ratnih vještina izložili i jedan dio koji smo posudili raznih privatnih kolekcionara na temu Domovinski rat. Izložba  je pobudili veliki interes, dovedena je i vojska iz Petrinje koja je našu izložbu uveličala svojim tehničkim zborom na kojoj su između ostalog pokazali i po prvi puta oklopno vozilo „Patria“. Radi velikog interesa izložbu smo  produžili do kolovoza. Nakon toga smo u razgovoru s gradonačelnikom Davorom Huškom došli na ideju da Grad osigura prostor gdje bi bio stalni postav takve izložbe s naglaskom na Domovinski rat.  No, ja sam u startu želio imati širi postav,  želio sam imati nešto što drugi nemaju. Postoji više gradova koji imaju za postav temu Domovinski rat. Imam dobre odnose s nekima od njih, primjerice u Novoj Gradišci imaju spomen sobu s postavom 121. brigade, u Požegi sa 123. brigadom, u Daruvaru nešto slično. Dakle svi imaju takav neki postav gdje djeca uče u Domovinskom ratu i da sam se ograničio na tako nešto ne bih imao posjetitelje sa strane, bio bih tek još jedan takav muzej u nizu. Iako se naravno pakračka ratna priča ne može s nikime od njih usporediti budući da je kod nas započeo Domovinski rat i završio „Bljesak“.  Bit tog postava je da se samofinancira od ulaznica. Tako je tijekom vremena zbirka sve više rasla.

Prvobitna ideja je bila da to bude vojni muzej pakračke povijesti, dakle bez obzira na  povijesno razdoblje. Trebala je obuhvaćati materijale vezane uz rimske legije, Ivanovce, Templare, Trenkovi panduri... njihov boravak u Pakracu.  Međutim kako pakračke udruge proizašle iz Domovinskog rata imaju dobre odnose sa sličnim udrugama iz drugih gradova i održavaju susrete, tako su dolazili i u Pakrac, posjećivali moj muzej pa su došli Riječani i poklonili svoju odoru, došli su Splićani pa poklonili svoje i tako redom. Tako se i ta priča kada je u pitanju Domovinski rat počela širiti. No Pakraca je ostao bit i on obuhvaća oko 80 posto svih  eksponata dok je preostalih 20 posto izvan njega.

Tako je vaš muzej postao neizostavni dio u obilasku Pakraca?

Da pri čemu su mi neke posjete posebno zadovoljstvo. Meni svake godine dolaze u posjet iz dočasničke škole Franjo Tuđman iz Zagreba. Oni svake godine dolaze u posjet u Požegu na dio nastave i u sklopu toga dolaze u obilazak pakračke bojišnice, a u okviru toga u moj muzej. Dvije godine za redom dolaze djece iz osnovnih škola iz Vukovara koji na ovaj način uče o Domovinskom ratu jer svi iz Hrvatske dolaze o Domovinskom ratu učiti kod njih. Dio te njihove nastave odvija se kod mene u muzeju. Za srpanj mi je najavljen dolazak kadetske škole. Prema evidenciji koju vodim ove godine ćemo priječi više od 2000 posjetitelja.

Dio eksponata odnosi se na razdoblje jugoslavenske vojne povijesti. Otkuda ti eksponati i kako ljudi reagiraju na to? 

Većinu toga kupim, najviše putem interneta,  mada još uvijek se kod ljudi mogu pronaći dio takve opreme koja je zaostala iz vremena kada su oni služili Jugoslavensku narodnu armiju, što je nekada bila obveza za sve muško stanovništvo, a posebne kod onih koji su bili profesionalni dio njihove časničke strukture koja je 1991. godine dijelom prešla u Hrvatsku vojsku gdje su postali značajan dio zapovjedne strukture, primjerice generali Tus, Agotić i drugi pri čemu su ova dvojica najpoznatiji, ali postoji cijeli niz njih koji su ostali anonimni. Primjerice posjedujem odoru kadeta jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva, danas zrakoplovstva, Zvonimira Berića iz Nove Gradiške koji je jedan od prvih pilota koji je prešao na hrvatsku stranu i postao zapovjednikom novogradiške protuzračne obrane. To je nepoznato jer nije prešao s MIG-om i onda su iz spomen sobe iz Nove Gradiške meni poklonili njegovu odoru jer se njima nije uklapala u postav. Uglavnom od  tisuće ljudi koji su prošli kroz muzej možda su jedan ili dvojica izrazili negodovanje radi posjedovanja eksponata koji su vezani uz JNA što je zanemariv broj. Drugima je to zanimljivo vidjeti. No jednako tako u istoj sobi, jer je riječ o sobi koja je koncipirana kao vojno razdoblje 194.-45. godina postoje i ustaške uniforme, odnosno obilježja vezana uz ustašku vojsku. Recimo da je to jedna protuteža pa neka svatko razgleda što ga interesira.

Da li ste se nekada bojali da bi ste s zbog nekih eksponata mogli imati  neugodnosti, odnosno imate li eksponata koje niste iz tih razloga izložili, primjerice vojske srpske krajine?

Naglasak na hrvatskoj vojnoj povijesti

Njih nisam izložio jer to nije hrvatska ratna povijest. Nije to jedini slučaj kada eksponat završi, za sada, sa strane. Osim oružja i vojne opreme posjedujem i kolekciju raznih novčića što mi je interesantno jer je Pakrac kroz slavonski banovac poznat i po novcu. Dobio sam od ljudi novac koji je u opticaju bio u vrijeme srpske krajine. Takve eksponate za sada čuvam sa strane. Poveznica mi mora biti Hrvatska i hrvatska ratna povijest. Primjerice imam nekoliko izložaka vojnih šapki vojske takozvane srpske krajine, ali u obrazloženju piše da je to dio predmeta oduzetih za vrijeme „Bljeska“, dakle  naglasak je na hrvatskoj vojnoj povijesti. Praksa mi je pokazala da i takve stvari netko mora spremiti, arhivirati. Već u više navrata sam posuđivao za različite kazališne predstave eksponate koji su služili kao dio kostimografskih rekvizita i nedavno se je upravo iz tih razloga pokazalo da i tu odoru netko treba spremiti. Ako ni zbog čega drugog onda zbog kazališnih i sličnih predstava.

Postoji li najdraži eksponat?

Većina eksponata priča priču

To je uobičajeno pitanje, kao i koji je najvrjedniji. Ne mogu reći niti za jedan eksponat da mi je najdraži. Iz većine eksponata stoji priča i kada znaš od koga je i kako je dobivena, kada poznaješ njegovu povijest, to  je kao s osobom. Odora nekog pakračkog hrvatskog branitelja koji je poginuo 1991. je nemjerljive vrijednosti. I u emotivnom smislu i kao eksponat.  Isti slučaj je i s jednim običnim vojničkim hlačama koje sam dobio od vojnika iz Drniša koje su rasparane jer je on u njima bio ranjen i jedva preživio. On mi je poklonio dio svog života. Ili odora sada već pokojnog Stjepana Klasnića, zapovjednika 76. bataljuna. Može li netko odrediti novčanu vrijednost takvog eksponata? Sretan sam na svaki eksponat koji dobijem.

Postoji li način, recept,  kako se dolazi do eksponata?

Ne, toga nema. Kao što postoji tisuće eksponata, tako postoji i tisuće načina na koji sam došao do njih. Nedavno je jedna od mojih kolegica, izvan Pakraca, naslijedila neku staru obiteljsku kuću i čisteći je pronašla raznih predmeta iz ranijih života te obitelji. Između ostalog i stričevu privatnu arhivu  svega i svačega, između ostalog i časopisa „Hrvatska  krila“ koji se odnosio na tadašnje ratno zrakoplovstvo. Ispostavilo se je da je njen stric kao student strojarstva surađivao s tim časopisom i da posjeduje sva brojeve koji su izašli tog časopisa kao i negative fotografija, razne bilješke vezane uz nastajanje pojedinih brojeva časopisa. To nema nitko i to ima veliku vrijednost već i zbog protoka vremena, ali i zbog činjenice da je on to sačuvao cijelog vremena komunizma. To čuvam kao zasebnu zbirku koju sam nazvao njegovim imenom „Zbirka Zlatka Živkovića“. Vjerojatno da to zna, bi bio sretan.

Prostor  u kojem čuvate i izlažete eksponate je gradski. Plaćate li ga?

Plaćam, ali ne kroz novac. Muzej je otvoren, besplatno za sve prilike kojem Gradu to treba.   Na taj način smo spojili moju ljubav prema tome i njihove potrebe.

Prostor je apsolutno pretijesan kako za čuvanje i izlaganje, a kamoli za grupne posjete. Spominjalo se da će te seliti u bivšu zubnu ambulantu, u Ulicu Gojka Šuška. Što je s tim?

Kada sam sve razmotrio i pregledao ispalo je da se ne radi o puno većem prostoru i da bi on ubrzo postao jednako tijesan kao i sadašnji. U razgovoru s gradonačelnicom Anamarijom Blažević složili smo se da bi se stanje po pitanju prostora popravilo, ali ne puno. S druge strane to bi tražilo prevelika ulaganja pa ukupno uzevši bi dobit bila premala.

Idealna bivša zgrada gimnazija

Moj plan je oduvijek bila zgrada bivše gimnazije koja i sama ima svoju povijesnu vojnu poriču jer je u njoj prvobitno bila vojarna baruna Trenka. Odlične je veličine, odličnog oblika za izlaganje; jedinstveni hodnik s odvojenim ulaskom u pojedinačne velike prostore bi omogućilo da se izložba postavi kronološki i tematski. Po potrebi se fragmentarno može zatvarati ili otvarati. Ima mjesta za depo, predavaonicu, suvenirnicu. Nije nebitan niti vanjski prostor jer koliko mi je poznato HVIDR-a i Časnički zbor priželjkuju na nekom vanjskom prostoru postaviti velika oružja poput tenka ili topa za što ima mjesta u gimnazijskom dvorištu. Odmah do je i veliko i uređeno parkiralište Dakle idealna je za sve.

Manje je poznato da osim raznog oružja, odora i sličnih predmeta posjedujemo ni knjižnicu na temu vojne povijesti u kojoj se nalazi oko 500 knjiga, kao i brojni časopisi te video materijali. To je na raspolaganja učenicima i studentima za potrebe pisanja seminara, završnih radova i sličnoga. Već sam tu literaturu posuđivao čak i za izradu jedne disertacije. Da bi se taj dio zbirke mogao koristiti na taj način mora biti dostupan, odnosno pregledno složen jer više niti ja ne mogu pamtiti što sve posjedujem. Naravno da i za to treba prostora.

Ta strast i ljubav prema svemu što je povezano s vojnom poviješću zahtjeva vremena i novaca. Osjeti li to obitelj?

Naravno da se osjeti mada se trudim da to bude što manje. No mislim da nam ništa zbog toga ne nedostaje, od materijalnog do ljubavi i vremena koje provodimo skupa.

Financira li što Grad?

S Gradom imam odličnu suradnju, najviše po već spomenutom prostoru. Pokušavam biti realan i od Grada, kada je u pitanju novac, ništa ne tražim. Da nemam na raspolaganju ovaj prostor ne znam gdje bih to držao, a kamoli izlagao, dakle ne bih mogao funkcionirati. Smatram da je za sada to dovoljno i za to ne tražim nikakva dodatna sredstva.

Sadašnja lokacija ima, uz sve svoje nedostatke i prednosti, nalazi se odmah preko puta gradskog muzeja pa pakrački posjetitelji uglavnom prelaze iz jedne zgrade u drugu.  Stvara li to dojam kod posjetitelja da su vidjeli jedan ili dva muzeja?

 U Pakracu jedan ili dva muzeja

Ljudi to uglavnom doživljavaju kao jedan muzej. Meni to osobno ne smeta, ali mislim da Pakrac treba potencirati kao grad s dva muzeja jer je to doista tako. Naravno razlika je u tome što je ovaj muzej ratne povijesti moj privatni projekt. Već sam rekao da puno eksponata dobivam kroz poklone ili donacije. Ta činjenica da postoje dva muzeja stvara pomutnju i kod neupućenih donatora koji napišu da predmet poklanjaju muzeju Grada Pakraca što onda može, ali ne mora doći do mene. Naravno da postoje ljudi koji žele svoj predmet donirati gradskom muzeju, ali ne nekoj zbirci privatnog vlasnika. Ja to poštujem, ali i zbog toga smatram da je razdvojenost bolje rješenje da se ni u kom pogledu ne stvara zabuna.

Dobiju li što donatori?

Svaki eksponat ima  zabilježeno svoje porijeklo koje se najčešće ističe kod izlaganja. Također svaki dobiveni eksponat odmah pojedinačno ističem na Facebooku s imenom, ako to  želi donator. Kada bude novaca bit će jednog dana izrađen i katalog eksponata sa svim tim podacima.

I ovom prilikom pozivam sugrađane da ako imaju neki eksponat iz drugog svjetskog rata, ili bilo kojeg drugog povijesnog razdoblja,  neki komad djedove ili tko zna čije odore bilo koje vojske, fotografiju ili slično da mi se jave, da mi, ako im to više ne treba poklone, ili da napravimo neku presliku ili fotografiju pa im vratim original.

Kada je moguće  posjetiti muzej?

Svima je jasno da ja ne dobivam plaću od par tisuća kuna pa tamo sjedim dnevno nekoliko sati i čekam kada će doći posjetitelj. Ili možda neće.  Muzej se otvara kada se najave grupe izvana,  prigodnim manifestacijama zajedno s Muzejom  grada Pakraca kao što je Noć muzeja, Dan Grada i slično te uz prethodnu najavu. Ako nekoliko osoba iz Pakraca žele razgledati muzej vojne i ratne povijesti potrebno je stupiti u kontakt i brzo ćemo naći termin koji odgovara svima. Spomenuli smo taj nedostatak prostora i nisu uvijek svi eksponati spremni za izlaganje tako da meni treba dvadesetak minuta da pripremim izložbu i još toliko da je pospremim što znači da meni svaki posjet u startu znači potrošnju najmanje 40 minuta. Naravno kontakt je moguć telefonom, mailom (Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.), Facebookom (www. facebook.com/ratna.povijest.pakrac.)

Dolaze li Pakračani?

Nedovoljno i to ide jako teško, sporo. Najviše dođu kao  pratnja ili domaćini nekoj grupi koja je u Pakrac došla sa strane. I onda su reakcije najčešće takve da ostanu zatečeni s onim što vide i ne jedanput mi se dogodilo da su nakon posjeta mi prilazili sugrađani i rekli da pojma nisu imali što to u Pakracu ima. Naravno u tome je dodatan problem što ja priču o eksponatima prilagođavam gostima, ovisno odakle dolaze i kojeg su uzrasta. Naglasak je nekada na nečemu, uglavnom Domovinski rat i moderna vojska. Da mi dođe grupa starijih Pakračana naravno da naglasak ne bih stavio na ono što je njima poznato ili čega se sjećaju jer su to doživjeli nego bi otišao u dalju povijest i ispričao priče koje još nisu vjerojatno čuli. Dakle tko je u mom muzeju bio jednom s nekom grupom sa strane neka ne misli da je sve vidio ili čuo.

Ima li negdje nešto slično u Hrvatskoj?

Mogu sa sigurnošću reći da u Hrvatskoj nema nigdje ništa slično. Postoji u Zagrebu vojni muzej. Međutim on za sada eksponate samo prikuplja i arhivira tako da se nigdje  na jednom mjestu ne mogu vidjeti vojne odore iz doba Trenkovih pandura, odore ustaša, partizana, JNA, milicije, policije, odore iz Domovinskog rata; oružje od kugle za kuburu nabijaču pa do moderne automatske puške. Toga sada ima samo u Pakracu. Nažalost meni, osim novaca za prezentaciju i marketing, nedostaje za to i vremena, ali vjerojatno i stručnog znanja u korištenju suvremenih prezentacijskih alata i načina prikupljanja novaca poput natječaja na raznim fondovima i ministarstvima, tako da je to već godinama isključivo moja briga. Bili su tu ljudi iz Ministarstva kulture, Ureda Predsjednice RH i svi su ona „vau“, ali se na tome ostalo. Da je to u Zagrebu... Druga je stvar sama atraktivnost lokacije. Ja gostima izvana mogu zajamčiti 45 minuta  zabavnik, edukativnih, dakle dobro iskorištenog vremena.  Ali onda se u tu priču uključuju i drugi kakao bi svojim sadržajima upotpunili cjelodnevnu ponudu: ergela, Toplice Lipik, Omanovac, Muzej grada Pakraca...