Petnaestog dana lipnja počeo je prelazni rok za nogometaše. To znaju i oni koji nogomet ne prate. Dva su razloga tome. Prvi je u činjenici da nas informativni portali svakodnevno bombardiraju najavama prelazaka igrača iz klub u klub odštetama vrijednim desetaka milijuna eura. Drugi je razlog priča s osječkog suda vezana uz suđenju Zdravku Mamiću gdje se u neugodnoj ulozi svjedoka pojavljuje i ljubimac nacije Luka Modrić.

Naravno, Pakrac nema veze niti s jednom od te dvije priče, ali je činjenica da je 15. lipnja počeo prijelazni rok i za naše lokalne nogometaše, rekreativce ili amatera kako ih definira Pravilnik o registraciji klubova i igrača Hrvatskog nogometnog saveza, koji je jedan od dva pravilnika koji izuzetno precizno, ali istovremeno i komplicirano, definira ovu materiju. Također prelazni rok se odnosi i na sve mlađe kategorije, što zapravo, čak i na lokalnoj razini, ovu priču čini znatno interesantniju.

Dva pakračka profesionalca

Pakrac, ljubiteljima nogometa je to poznato, ima dva igrača profesionalca: Matej Grafina (23 godine) i Filip Matijašević (21).  Riječ je o osobama koji su upisani u registar djelatnika koji se bave samostalnim radom, kako ih definira državna administracija, a jednostavnim rječnikom rečeno riječ je o nogometašima obrtnici, dakle u životu bi  kao i svi obrtnici trebali živjeti od svog rada. No, vidjet ćemo, da to baš i nije tako.

Obadvojica su pakrački „obrtnici“ koji su u prošloj sezoni imali  profesionalne ugovore: Matej unazad dvanaest mjeseci s vinkovačkim prvoligašem „Cibaliom“, a Filip s donedavnim  drugoligašom Zagrebom. Prema spomenutom Pravilniku igrači prve i druge lige su ili igrači s profesionalnim ugovorom ili mladi igrači sa stipendijskim. U nižim ligama, osim u trećem rangu gdje se dozvoljavaju izuzeci, HNS nogometaše definira kao amatere  - igrač koji nema pisani ugovor s klubom i koji za svoje igranje nije plaćen više nego što iznose troškovi koje je stvarno imao igrajući nogomet za neki od klubova.

HNS je propisao kao najnižu plaću igrača profesionalca  u iznosu od 6 tisuća kuna bruto na što on je dužan na ime doprinosa za mirovinsko i zdravstvene osiguranje platiti nešto manje  od 3.200 kuna, dakle ostaje mu neto 2.800 kuna. Ostvare li   veće iznose primanja, što klubovima nitko ne brani, na godišnjoj razini kao i svi ostali plaćaju i porez i prirez na dohodak.

Igrač profesionalac svakoga mjeseca klubu za koji igra fakturira ugovoreni iznos i nakon toga dužan je platiti doprinose. Ne dobije li igrač plaću što se u  obadvije profesionalne hrvatske nogometne lige događa relativno učestalo, igrač je svejedno dužan platiti doprinose, dakle država se je elegantno riješili vječitih neplatiša, nogometnih klubova i tu obvezu prebacila na žive ljude koji će kada tad taj dug morati podmiriti uz zatezne kamate na godišnjoj razini od oko 18 posto.

Naša obadva profesionalca su u potrazi za novim klubom, a ono što je dobro slijedom spleta okolnosti su slobodni igrači, dakle stari klub od njihovog transfera nema pravo potraživati nikakvu odštetu; Filip u Zagrebu stoga jer je klub ispao u amatersku ligu (treću) pa se svi ugovori profesionalnih igrača poništavaju, a  Matej u Vinkovcima stoga jer mu je, kako nam je rekao otac Goran, Cibalia nije ispoštovala ugovor pa je dobio u dvanaest mjeseci samo dvije plaće. U trenutku pisanja teksta još nisu bili definirali svoj novi klub; kod Mateja otac Goran spominje prvoligaš Istra ili drugoligaš Novigrad (istarski), a kod Filipa drugoligaš Hrvatski dragovoljac i eventualno ostanak u Zagrebu, u svakom slučaju ostat će profesionalni nogometaši.

Prelazak amatera

Kod igrača amatera prijelazni rok ima dvije faze: u prvoj od 15. lipnja do 31. srpnja igrači mogu neometani od strane svog sadašnjeg kluba prelaziti u druge klubove. Dovoljno je da prilikom registracije za novi klub dostavi potvrdu od Hrvatskih pošta da je preporučenom poštanskom pošiljkom od starog kluba zahtijevao istupnicu. Drugi dio prijelaznog roka traje od 1. do 31. kolovoza i tu igrači mogu prelaziti samo uz suglasnost kluba za koji su bili registrirani do tada. Postoji još i zimski prelazni rok koji traje od 18. siječnja do 15. veljače s tim da je u siječnju on neograničen kao srpanjski, dok dio u veljači se odnosi samo na   igrače koji prelaze uz suglasnosti dotadašnjeg kluba. U jednoj natjecateljskoj sezoni u svim kombinacijama,  igrač može nastupiti maksimalno za dva kluba.

Prijelazni rok i njegova pravila vrijedi za sve starosne uzraste, od 6. godine na dalje, uključujući i veterane.

Unazad nekoliko godina HNS za evidenciju registriranih igrača koristi kompjutorski program nazvan Comet HNS. Riječ je o informatički sustavu temeljenom na internetu putem kojeg se obavljaju registracije klubova i igrača koji je u mnogome olakšao praćenje registracije, ali i povećao regularnost natjecanja.

Za potrebe registracije klubova i igrača ovog kraja pred desetak godina je osnovana Nogometno središte Pakrac (najniža terenska organizacija HNS)  i od onda igrači ne moraju putovati radi registracije u Požegu. Nogometnim središtem Pakrac upravlja bez ikakve naknade u pakračkom sportu sveprisutni Sadmir Delihodžić Skejo.  Zahvaljujući njemu i Cometu s nekoliko klikova mišem na internetu doznajemo da je na području Pakraca i Lipika,  u naših osam lokalnih  nogometnih klubova, u prošloj sezoni bilo registrirano 458 igrača, od kojih 213 u mlađim kategorijama, od juniora do prednatjecatelja (vidi tablicu). Skejo kaže da ih je pred nekoliko godina bilo i za četvrtinu više što je pokazatelj da interes za organizirano igranje nogometa nažalost sve manji, ali i da nas je i kao stanovnika sve manje.

Interes za nogomet sve manji

Čak što više, bolji poznavatelji ovih prilika kažu da je lako moguće da čak 30 posto od ovih lani registriranih  nije odigralo u sezoni niti jednu službeno utakmicu.

Mada daleko od medija, upravo zbog tog gubitka interesa za nogomet pa onda i manjeg broja raspoloživih igrača, i kod amatera će prelazni rok, posebice posljednjih dana srpnja, biti vrlo živ, prelaziti će se na sve strane, nerijetko svađajući susjedne klubove koji nemaju alata za zadrže nogometaša. Zbog toga se i malonogometni turnir koji se u Pakracu upravo igra zove još i nogometnom pijacom.

Više je razlog zbog kojeg nogometaši, neki učestalo, mijenjaju nogometne sredine. Jedan od najčešćih je što žele ići i probati se u većem rangu i ozbiljnije trenirati nego što je to bilo u dosadašnjem klubu. Jednako tako često je i obrnuti razlog, žele otići u niže rangirani klub jer nemaju više vremena ili volje za učestalim treniranjem i odlaze u klub gdje su te obveze manje i u lige gdje će bolje doći do izražaja njihovo trenutno nogometno umijeće.

Drugi razlog je društvo – u nekom klubu se okupi klapa koja se druži i izvan nogometa pa onda u njega dovode svoje prijatelje. Naravno, treći razlog je materijalna – novac koji kako smo vidjeli i Pravilnikom HNS  ostavlja mogućnost da i igraču amater  dobiva neku naknadu na ime troškova koje je stvarno imao igrajući nogomet.

Amaterski troškovi

Dovoljno je trenirati ili biti u upravi kluba nekoliko mjeseci da se spozna realnost da ti troškovi postoje. Kao prvo to je prijevoz na trening, ali često i na utakmice kada igrač iz nekog razloga ne može putovati autobusom jer radi ili studira na terenu i slično. Kopačke su obuća koje igrači sami kupuju i koje su izvan nogometnog terena neupotrebljive. Nakon svakog treninga, naročito kasno u jesen ili rano u proljeće igrač majci ili supruzi donese punu torbu blatne opreme u vidu donjeg rublja, čarapa, ali i sportske opreme (majice, gaćice, trenerka) u kojoj je trenirao. I neophodno tuširanje nakon utakmice  ili treninga povlači za sobom dodatne potrošnju raznog higijenskog pribora. Naročito su problematične povrede koje se događaju, a koje često znaju uzrokovati višetjedna bolovanja, dakle i umanjenje plaće, povećava nezadovoljstvo poslodavca, ali naročito pogađa one koji samostalno privređuju, obrtnike i slično.  Uz to svaki dolazak na utakmicu u Požegu, a još više u Županju ili drugdje, znači da te subote ili nedjelje, kao i u vrijeme treninga, igrač nije bio u mogućnosti kod kuće niti brati kukuruze, cijepati drva, betonirati ploču ili raditi bilo koji drugi  posao. Isto je, samo vremenski kraće i subotom ili nedjeljom poslijepodne kada igraju kod kuće.

Kolika je ta naknada ne postoji pravilo i to najčešće ne znaju niti svi članovi uprave nekog kluba jer to uglavnom rješavaju sponzori, ali je sigurno da se u Pakracu od toga nitko nije obogatio niti može preživjeti mjesec. Tim više jer je  sponzora i donatora, pa onda i novaca u nogometu sve manje što je jedan od razloga zašto smo na području Nogometnog središta Pakrac u nekoliko godina ostali bez toliko nogometaša, približno oko četvrtine.

Naravno materijalno se  motivirati igrača može i drugačije – prvenstvenom pomaganjem da nađe neki posao što je sve popularnije jer su svi svjesni da će mladi čovjek otići za poslom u drugu sredinu, posljednje vrijeme i drugu državu pa ovaj vid se čini i za širu zajednicu prihvatljiv. No problem je što kada se igrača jednom zaposli, on bez ikakve sankcije može prestati igrati nogomet ili preći u drugi klub što je pakrački Hajduk ne jednom iskusio potrošivši tako i vrijeme i trud, ali i priliku za nečije zapošljavanje, uzalud.

Interesantniji prelasci mlađih kategorija

Kada je u pitanju prelazni rok nogometaša Pakrac je specifičan po nečemu što će teško shvatiti ljudi koji nisu u nogometu: od prelazaka igrača seniora iz klub u klub znatno su interesantniji prelasci mlađih kategorija.

Poznato je da Hajduk posljednjih godina ima poprilično uspješnu školu nogometa za mlade kategorije u kojoj se prošle sezone bilo registrirano 92 igrača u starosti od 6 do 18 godina te oko dvadesetak neregistriranih (mlađih) u igraonici. S generacijom djece rođenih krajem prošlog stoljeća, odnosno početkom ovog, 2006. godine se počela raditi već u dobi od 6 godina, a što danas daje, kako ćemo vidjeti, rezultate mada ne treba zanemariti da su još prije toga u Hajduku radili dobro što pokazuju i ova dva pakračka profesionalna nogometaša koji su, trenirali u Hajduku;  Grafina do 15. godine, odnosno Matijašević do 19.

Zahvaljujući tako ranom početku, ali i kvaliteti rada Hajdukovi igrači su ili već otišli u mlade pogone prvoligaških klubova ili su na njihovom radaru.

Cijeli mladi sastav u vrhunskom nogometu

Giuliano Perabon (rođen 1999.) je junior u NK Lokomotivi iz Zagreba kao i Franko Zandona (2000.)  i Filip Dietzman (2000.) U NK Osijeku  su kadeti Adrian Grgić (2000.),  Ivan Keć (2001.) i Matija Jošćak (2001. – Sirčanin koji je kao pionir trenirao dvije godine u Hajduku), slično kao i Badljevčanin David Šugić (2.000.) koji je u Hajduku bio jednu godinu, a sada je u Slaven Belupu iz Koprivnice.

Prošlu natjecateljsku sezonu kadeti Matija Vuić (2001.) i Bruno Pierobon (2001.) su igrali Prvu kvalitetnu ligu HNL za Slaviju iz Pleternice.

Od veljače pionir Marko Milošević (2003.) mada živi i trenira u Pakracu, igra 1. ligu za NK Osijek i već nakon tri mjeseca je bio pozvan u hrvatsku nogometnu reprezentaciju U14 za koju je odigrao 4 utakmice od čemu smo pisali u prošlom broju Lista.

Ta već podosta brojna kolonija Hajdukovih igrača koji igraju u mlađim kategorijama prvoligaški nogomet bi se ovog ljeta još mogao i povećati jer, uz Miloševića čije preseljenje je u Osijek radi nastavka  standardnog i nogometnog školovanja već riješeno,  s još nekim igračima „ofira“ NK Osijek, ali i NK Dinamo Zagreb pa smo imali neuobičajenu situaciju da su igrači Hajduka  početkom lipnja na jednom od najvećih kadetskih turnira u regiji u Bjeljini (BiH) igrali za druge klubove. Tako je Tvrtka Krpan za taj turnir bio posuđen Dinamu, a Nikša Grubišić Osijeku. Za ova oba kadeta  rođena 2001. godine, ali i za godinu dana mlađeg Filipa Vuića, NK Osijek je zainteresiran još od lani jer su velikim klubovima najinteresantnija djeca koja završavaju osmi razred i trebaju se upisati u srednju školu što se smatra vrlo dobrim razlogom, ali i vremenom za promjenom sredine, kako životne tako i školske i nogometne i većina spomenutih mladih nogometaša je upravo u toj fazi otišla iz Hajduka.  Tako je i Tvrtko Krpan već dvije godine povremeno u programu Dinama. S njima je lani igrao turnir u Međugorju, išao na desetke treninga u Zagreb. Prošlog tjedna je za Dinamo igrao i sličan međunarodni turnir u Karlovcu gdje su zabilježene i prve neobične situacije da su nekadašnji suigrači Hajduka igrali jedan protiv drugog: za Dinamo Krpan, a za Osijek Keć i Joščak. Krpanovi  sada čekaju hoće li polovinom srpnja Tvrtko biti pozvan na pripreme što bi trebala biti slijedeća ozbiljna faza. U međuvremenu roditelji kod sva ova tri nogometaša (Krpan, Grubišić, Vuić), zajedeno s njima trebaju donijeti važne životne odluke: nastaviti školovanje u Pakracu gdje su jako dobri učenici, ili staviti sve to na kocku i nastaviti školu u većim sredinama uz dodatni teret brojnih nogometnih obveza koje se stavljaju pred potencijalne profesionalne nogometaše  već u toj životnoj dobi što znatno povećava izostanke u školi, smanjuje slobodno vrijeme za učenje, razdvaja obitelji pri čemu  15-togodišnjaci ostaju bez nadzora roditelja, ali i unatoč nerijetko prisutnim stipendijama i smještajem u za roditelje besplatni učenički dom povećava financijske izdatke (vidi okvir Iskustvo roditelja). Naravno, odluka bi bila lakša da konkurencija za bavljenje profesionalnim nogometom nije tako brojna pa odrastanjem u seniorskoj konkurenciju kada treba potpisati profesionalni ugovor brojni ostanu zabilježeni samo kao talenti. Uz sve to, kao što smo već konstatirali, novaca u hrvatskom nogometu je sve manje što polučuje dva negativna efekta za nogometaše: čak i prosječni prvoligaški igrači u HNL ostvaruju prosječna primanja hrvatskih zaposlenika, dok su „utješne“, nekada solidne nagrade koje su ostvarivali  igrajući amaterski za naknadu u nižim ligama,  svedene na neveliki džeparac, odnosno doista postaju oni kako se i zovu: naknade troškova.

Brojne prednosti, ali i nedostaci

Kakav interes ima Hajduk u stvaranju visoko kvalitetnih mladih nogometaša. Odgovor  bi trebalo biti  jednostavan – kvalitetan rad se uvijek nagrađuje i stoga ga treba podržavati. No nije, bar u nogometu, uvijek tako.

Kvalitetnim kontinuiranim radom s vremenom što pokazuje trenutno stanje među Hajdukovim kadetima i pionirima stvaraju se kvalitetni igrači koji postaju meta kvalitetnijih klubova pa su odlasci u veće sredine normalna posljedica.

S druge pak strane nisu sva djeca, a još više roditelji, zainteresirani za takav rad koji podrazumijeva 10 ili 11 mjeseci godišnje  tri ili četiri treninga tjedno i aktivnost (utakmica velikog ili malog nogometa, neki puta čak i više)  vikendom. Uz to nije isto 15-tak puta u sezoni putovati na gostovanje  „samo“ u Požeštinu,  ili u Vinkovce, Osijek, Županju, Đakovo, povremeno na turnire i dalje pa čak i u inozemstvo. Neki roditelji za to nemaju novaca, vremena, smatraju da njihovo dijete nije dovoljno kvalitetno za to ili mu je takav ozbiljna angažman teret iz bilo kojeg drugog razloga. Sve to utječe da manje kvalitetni mladi nogometaši ranije odlaze iz kluba, u manje ambiciozne, ili uopće iz nogometa te sada Hajduk, uz odlaske najboljih u veće klubove i prestanke treniranja ovih drugih ima problema u starijim mlađim kategorijama s fizičkim brojem igrača.

S druge strane kvalitetan rad ima i svoje prednosti, Hajduk je postao okupljalište ambicioznih mladih igrača i njihovih roditelja iz drugih gradova koji radi ozbiljnosti rada i suradnjom s prvoligaškim klubovima dovode svoju djecu na treniranje u Pakrac (primjer Sirčana Joščaka). Diže se rejting kluba. Kvalitetom se dižu treneri koji su u stalnom kontaktu s najboljim nogometnim školama. Primjerice voditelj Hajdukove nogometne škole Siniša Grubišić je u jednoj sezoni počevši od lokalnog kampa slavnog londonskog Arsenala održanog u Pakracu, preko regionalnog u Županji, subregionalnog u Ateni došao do završenog u Londonu.   Uprava kluba gradskim vlastima i poreznim obveznicima lakše objašnjava uložen proračunski novac.

Koristi, osim najboljih izdanaka nogometne klupske škola imaju i ostala djeca. Zahvaljujući dobrim kontaktima cijele generacije odlaze na utakmicu nacionalne selekcije. Ili, kao nedavno, cijela selekcija osmogodišnjaka i desetogodišnjaka je uz izravni televizijski prijenos izvodila prvoligaške igrače na teren u Osijeku. Osim spomenutih najboljih, i brojna druga djeca svake sezone polaze županijske, regionalne i nacionalne nogometne kampove, međusobno se druže, stići sportski odgoj. Zimi igraju dvoranske turnire pred ugodno popunjenim gledalište i uz bučno navijanje. Poput pravih sportskih zvijezda donose kući medalje, Faceboock „stenje“ pod teretom njihovih fotografija.

Iz transfera još ni lipe

No kad je u pitanju materijalna odšteta za razvoj mladog nogometaša, jer sve to košta, Hajduk do sada još nije dobio niti lipe mada  pravilnik HNS koji se zove Odluka o visini naknade za treniranje i razvoj igrača to predviđa.

Spomenuta Odluka predviđa da klubovi koji su sudjelovali u odgoju i razvoju mladog igrača u dobi od 12 do 21 godine života prilikom potpisivanja ugovora imaju pravo na novčanu odštetu.

Ovisno o tome da li je igrač potpisao stipendijski ili profesionalni ugovor klub koji je u spomenutoj životnoj dobi sudjelovao u razvoju mladog igrača ima pravo na 10.000 eura  nagrade za svaku provedenu godinu ako je   riječ o klubu članu 1. HNL, odnosno 3.750 eura ako je riječ o klubu članu 2. HNL, odnosno 2.000 eura za svaku nižu ligu. Isplata takve odštete se obavlja na način da se 10 posto tog iznosa isplaćuje kada mladi igrač potpisuje stipendijski ugovor, 40 posto prilikom potpisivanja prvog profesionalnog ugovora i 50 posto prilikom potpisivanja ugovora s inozemnim klubom.

Pravila dakle postoji no problem je utjerati te novce. Problem je u materijalnom stanju u profesionalnim klubovima 1. i 2. lige gdje osim njih nekolicine, većina živi na rubu egzistencija i odrađuju minimum obveza uglavnom na teret brojnih vjerovnika pa odštete za mlade igrače sigurno nisu među prioritetima financijskih obveza, odnosno nerijetko nikada ne dođu na red. Drugi problem, što je Hajduk već osjetio, su menađeri skloni ucjenama, izvrdavanju propisa, lažnim obećanjima i visokim provizijama. Zbog takvih okolnosti Hajduk na dobrovoljnoj bazi još za potpisivanje bilo kakvih ugovorenih obveza (stipendija ili profesionalnih ugovora) još nije dobio niti lipe.

Naravno, gdje postoji mrkva, postoji i batina. U nogometnoj organizaciji je to arbitražni sud gdje klubovi i igrači mogu prijaviti svoja nenaplaćena potraživanja prema profesionalnim klubovima nakon čega bi trebala uslijediti suspenzija ili, još gore, gubitak licence. Mada su za potrebe pisanja ovog teksta neki vrlo dobri poznavatelji hrvatskih nogometnih prilika me uvjeravali da to nije problem utjerati i da ako je pravno sve čisto funkcionira, nisam baš stekao takav dojam.

Problem je i u Hajduku. Njegov predsjednik Marijan Prohaska, kao i voditelj nogometne škole Siniša Grubišić žele imati prema svima vrlo korektne odnose i očekuju da će se prema Hajduku tako i odnositi i druga strana te još ništa nisu pokušali utjerati silom. Iz NK Osijeka, Hajdukovog najozbiljnijeg partnera, su ovog proljeća na sastanku objasnili da su do ulaska lanjskog mađarskog investitora prolazili kroz vrlo teško financijsko razdoblje kada nisu imali dovoljni niti za sebe, ali da se sada to mijenja pa će se i prema Hajduku odnositi partnerski, pri čemu je već nekih naznaka doga bilo.

Vremenski rok predviđen spomenutom Odlukom za naplatu naknade za razvoj mladog igrača je 24 mjeseca od potpisivanja prvog ugovora. Dakle za većinu vremena još ima jer, ne računajući Gafinu i Matijaševića, riječ o maloljetnicima, nekima još i bez ikakvog ugovora. Stoga se još uvijek smije računati da će Hajduk od ove generacije, koju teško da će ponoviti jer ovi mladići dolaze redom iz nogometnih obitelji što nije nebitno, jednom naplatiti svoj trud i ulaganja.

Dodatne je u svemu težina priča o međunarodnim transferima i u tom dijelu stvarno u Hajduku imaju razloga da priželjkuju inozemnu, makar i „malu“ (ako tako što postoji) karijeru u međunarodnom nogometu. FIFA je tu nemilosrdna i prema našim izvorima u svakom takav transferu pet posto od odštete klubu iz kojeg igrač odlazi pripada proporcionalno dužini boravka klubovima koji su sudjelovali u njegovom razvoju između 12 i 21. godine. Prema našim neslužbenim informacijama, nogometni klub iz Velike bi trebao od siječanjskog  prelaska hrvatskog reprezentativca  Mateja Mitrovića, koji je svojevremeno bio njihov pionir iz NK Rijeke u turski Fenerbahče, dobiti 45.000 eura na ime njegovog razvoja što je za županijskog ligaša nezamisliv novac.

Nadajmo se da će netko od spomenutih, ali i ovdje nespomenutih Hajdukovih  igrača, napraviti sličnu karijeru. Zbog svojih odricanja, zbog isto takvih zasluga roditelja, ali i zbog Hajduka koji bi na taj način riješio one dileme spomenute u ovom tekstu – isplati li se ili ne raditi kvalitetno i predano. Tada niti najsumnjičaviji više ne bi bili u dilemi.

ISKUSUTVA JEDNIH RODITELJA: GORAN GRAFINA

„Ne bih ponovio ovaj životni put“

Matej  Grafina (rođen 1994. godine) u Hajdukovu školu je došao negdje u vrijeme polaska u redovnu osnovnu školu i u njoj je ostao do kraja osmog razreda. Igrajući za mlade kategorije nametnuo se je te ja kao i drugi njegovi vršnjaci nekoliko godina pozivan u  županijsku selekciju, potom i u selekciju regije Slavonija s kojom je išao u nogometni kamp HNS u Poreč (Ivan Hofman, Deni Štrbac...). Na prijelazu u srednju školu pozvao ga je NK Osijek nudeći nastavak školovanja za grafičkog dizajnera, boravak u učeničkom domu i treniranje u njihovim mladim selekcijama  što je sve odgovaralo ambicijama Mateja, ali i oca dr. vet. Gorana, te majke Alfrede Petani, profesorice glazbe u našoj glazbenoj školi. Naravno, prisjeća se Goran, bilo je i drugih obećanja oko skrbi za kvalitetan boravak u školi i domu („tata više neće imati nikakvih briga“). Matej je dvije godine poslije potpisao i stipendijski ugovor, mada i dalje puno toga od obećanog nije odrađeno, kaže otac, ali i dodaje da je Matej imao nesreću da je bio u Osijeku u vrijeme kada je „prvoligaš s Drave“ imao puno financijskih i organizacijskih teškoća, i bila je u klubu situacija znatno lošija nego danas.

Matej je, ovisno da li je bio ulazno ili izlazno godište u selekciji, igrao za osječke kadete i juniore i išao na posudbe u Višnjevac i Belišće te bio proglašen za najboljeg mladog igrača 3. lige. No pravu priliku među osječkim profesionalcima nije dobio, te je lani potpisao profesionalni ugovor s novim prvoligašem NK „Cibaliom“ iz Vinkovaca.

Sve vrijeme razvoja Mateja u Osijeku značajno su potpomagali roditelji. Bilo je u interesu sina puno odlazaka u Osijek, raznih putnih i drugih troškova i odricanja. No stanje se nije popravilo niti u Vinkovcima. Dapače, roditelji su morali plaćati stan, hranu i svakodnevna putovanja u Vinkovce.  U godinu dana, kako kaže Goran, Matej je od ugovora koji bi omogućavao pristojan život dobio tek dvije plaće. Država nije ovršila za neplaćanje u mirovinski i zdravstveni fond Cibaliu, nego Mateja. Dug se gomila, kamate rastu.

Ukupno uzevši, zaključuje Goran, ne želi davati nikome od roditelja savjete jer iskustva mogu biti različita, kada bi mogao vratiti vrijeme unatrag, ne bi ponovio za sina i za obitelj ovakav životni put.

Matej će uslijed neispunjavanja ugovora od strane Cibalie ovih dana postati slobodan igrač. Nema menađera i Goran razmišlja da po prvi put uzme jer ponuda ima. U cilju nastavka Mateove profesionalne nogometne karijere u kontaktu je s jednim hrvatskim prvoligašem i jednim drugoligaškim što bi trebalo biti realizirano ovih dana. Želja mu je da Matej ostvari karijeru u nekom solidnom drugoligaškom klubu u nekoj od nogometnih solidnih i sređenih  liga poput Belgije i Austrije i stoga će kod izbora kluba u ovom prijelaznom roku prednost dati klubu koji će Mateju moći jamčiti kontinuitet u igranju za što nije dobio priliku u Vinkovcima (dijelom i zbog povreda ramena u središnjem dijelu sezone) mada je upisao nekoliko ulazaka u prvoligaškim utakmicama kao i startnu postavu u kupu.