- PIŠE: Pakrački List
- 1347
Dani između Badnjaka i Tri kralja uobičajeno prepuni su blagdana, svetkovina, obiteljskih i prijateljskih okupljanja oko uvijek prepunog stola. Takva tradicija oduvijek je bila prisutna i u brojnoj i poznatoj pakračkoj obitelji Major, već tri generacije nastanjenoj na početku istočnih pakračkih vinograda, u odvojku koji se na vrhu brda u Gundulićevoj ulici, poznatog kao Švabin brijeg, odvaja na desno. No ove godine posebno svečano bilo je u jednom od rijetkih datuma u tom razdoblju, petak 28. prosinca, koji nije bio nikakav poseban blagdan. Osim za Majore. Razlog je bio pedeseta obljetnica braka kojeg su Mira i Vinko sklopili toga dana, sada već daleke 1968. godine.
[caption id="attachment_20742" align="alignright" width="225"]
Nakon 50 godina ponovo "svadbeni" ples[/caption]
Proslava organizirana„u ilegali“
Nisu se Mira i Vinko ništa posebno spremali za proslavu te obljetnice i za taj dan. Sinovi Željko i Darko su im ranije najavili da će ih u povodu toga odvesti na večeru. No nisu se javljali cijeli dan pa je Mira, kako nam je pričala kasnije, već mislila da od toga neće biti ništa. Ipak, pojavili su se na večer i rekli da idu na večeru. Kako su krenuli prema Požegi, priča Mira, mislila je da će u neki požeški restoran. No, ubrzo su u Španovici skrenuli u Šumetlicu pa se zaustavili odmah po skretanja ispred lovačke kuće pred kojom je bilo već puno automobila. Pravo iznenađenje ih je čekalo tek unutra: u dobrano popunjenoj sali nalazili su se svi članovi šire obitelji, prijatelji, bogato postavljeni stol, glazba. Sve to u organizaciji obitelji njihova dva sina, odrađeno u, što se njih tiče, potpunoj ilegali tako da je predstavljalo veliko iznenađenje. Čak su uspjeli nezapaženo ukrasti iz spavaće sobe njihovu vjenčanu fotografiju, dobrano oštećenu u ratu. Bilo je skoro više gostiju na toj proslavi obljetnice braka, nego u svatovima 50 godina ranije odrađenih u obiteljskoj kući Mirinih roditelja na Pilani, prisjeća se Vinko, za mnoge u Pakracu poznatiji kao Vinja.
U brak ušli vrlo mladi
Mira, djevojački Jakšić, i Vinko znali su se od djetinjstva, a sudbina ih je spojila vrlo mlade, u ljetu 1968. godini kada je Miri bilo tek sedamnaest, a Vinku 22 godine. U ljeto te godine su se zaručili, ali je Vinko otišao raditi u Njemačku. To je i bio razlog što su svatove imali u te, za takvu svečanost, ipak neuobičajene blagdanske dane između Badnjaka i Tri kralja.
Vinko nije dugo bio u Njemačkoj. Vratio se na posao, gdje drugdje onda nego u Drvnu industriju „Papuk“. Najprije su neko vrijeme dijelili kuću s Mirinom roditeljima na Pilani, potom s Vinkovima na Švabinom brijegu, malo kao podstanari na Krndiji. Već povećana obitelj s starijim sinom Željkom, u Pakracu poznatijim po nadimku Žuja, rođenim 1969. godine i mlađim Darkom, pakračkim policajcem rođenim 1974. godine, dobila je od „Papuka“ stan u današnjoj Stepinčevoj ulici. No vinogradi, u koje je još prije Drugog svjetskog rata doselio Vinkov djed Mijo, potom živio u njima i Vinkov otac Štef s troje djece (osim Vinka, Vlado i Stjepan-Braja) bili su prevelik izazov, pa su Vinko i Mira tamo izgradili kuću u koju su uselili 1987. godine. Naravno, kao i svi prijeratni Pakračani mislili jednom i zauvijek. No rat i sudbina su nalagali drugačije, pa su na istom mjestu nakon što je kuća u ratu spaljena, gradili još jednom i ponovo uselili 1998. godine. Danas i od tada, ponosno kaže majka Mira, i dovršava i dograđuje sin Darko koji s obitelji živi na katu čuvavši tradiciju Majorovih u vinogradima.
Četiri godišnja značajna datuma
Iz doba rata ostalo je još jedno obilježje u obitelji Major. Baš na dan godišnjice braka, ponovo 28. prosinca, Vinko je kao pripadnik Hrvatske vojske ranjen u oslobodilačkoj akciji u Šeovici tako da taj datum, uz Božić, Uskrs i nezaobilaznu tradiciju u Majorovih, a to je 16. kolovoza proslava blagdana Svetog Roka, zbog istoimene kapelice u susjedstvu, čine posebne dane u godini.
Vinju u Pakracu poznaju po dvije stvari; kao dugogodišnjeg vozača u „Papuku“ i kao kuglača što su nastavili sinovi. Obje su bile nezaobilazna Vinkova strast i rijetko se doživi da netko s toliko ljubavi priča o svom poslu kao Vinko. Volan i vožnju je obožavao još od doba mladosti pa ne čudi da je vrlo mlad položio auto-školu u Daruvaru, a vještinu dozvolama svih kategorija nadogradio u vrijeme služenja u JNA što mu je kasnije postala dugogodišnja profesija. Vozio je, kao što je danas normalno, ali to nekada nije bilo, i izvan radnog vremena, svoje automobile, a prvi od njih je bio kao i kod većine, tada nezaobilazni „fićo“. No već dvije godine, od moždanog udara 2017. ne može voziti, ali, priča Vinko, i danas u snu sanja vožnju i nogom pritišće pedalu kočnice.
Kada pitate Miru nakon 50 godina braka, što bi mijenjala spremno odgovora da ne bi prekidala posao na Pilani u kojoj je radila osam godina, ali se ponajviše, na zahtjev Vinka, posvetila obitelji i kućanskim poslovima. Kao drugu promjenu koju bi napravila u životu ističe da bi polagala vozački ispit. Uz Vinka je naučila voziti, ali to znanje nikada nije legalizirala vozačkom dozvolom. Ostalo bi manje-više prihvatila da se ponovi, mada nije uvijek bilo niti jednostavno niti lagano. Jer živjelo se u znatno siromašnijem i skromnom okruženju nego danas, ali su i očekivanja svih bila znatno manja, realnija i skromnija, kažu Majori. Uglavnom - bilo je lijepo, suglasni su supružnici Major.
[caption id="attachment_20740" align="aligncenter" width="900"]
sjede: sin Željko, Mira, Vinko, sin Darko; stoje s slijeva: snaha Ksenija, unučad Stela, Roko i Lara te snaha Dijana[/caption]
Završnu ocjenu smo prepustili Miri. Šlag na ovih 50 godina su unučad Roko (rođen 2001.), sin Željka i Ksenije te Lara (1999.) i Stela (2003.), kćeri Darka i Dijane, a jagode na tom šlagu je lovački dom u Šumetlici i 28. prosinac 2018. godine – proslava njihove 50. obljetnice braka koju su tako dobro i u ilegali organizirali sinovi okupivši još jednom sve one njima drage ljude. A kako drugačije nego oko prebogatog stola i dobre glazbe, tek jedne od prepoznatljivosti Majorovih iz pakračkih vinograda.
Doista lijepa priča za predstojeće Valentinovo.
- PIŠE: Pakrački List
- 1130
Lokalna razvojna agencija - Poduzetnički centar Pakrac d.o.o. u sklopu projekta „ Korisnička podrška PCP-a“, financiranog bespovratnim sredstvima Europske unije i Europskog fonda za regionalni razvoj organizira radionicu na temu „Pravno savjetovanje - UGOVORNI ODNOSI“ koje će biti održano 8. veljače u 9,30 sati u konferencijskoj dvorani Poduzetničkog centra Pakrac.
Predviđeno trajanje je dva školska sata, a predavanje će voditi stručnjakinja iz prakse, Melita Baričević-Prohaska, dipl. iur. Sklapanje ugovora, zastupanje, tumačenje ugovora, nevaljanost ugovora, učinci ugovora te ugovor o kupoprodaji teme su koje će biti obrađene na radionici.
Svoje sudjelovanje zainteresirani poslodavci i poduzetnici mogu prijaviti na e-mail adresu: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. najkasnije do četvrtka, 7. veljače.
- PIŠE: Pakrački List
- 2133
Još tamo krajem 2016. godine aktualni ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić najavio je da će u državnim institucijama uvesti tzv. kratki lanac opskrbe, što znači da bi primjerice u policiju, vojsku, škole ili vrtiće hrana i piće stizali od polja do stola u roku od najviše 48 sati. Posljednih mjeseci medijski pritisak se u tom smjeru samo pojačava, a lokaliziramo li priču onda ćemo vas podsjetiti da ste nedavno na našem portalu i novinama mogli pročitati vijest kako su s takvom praksom otprilike u isto vrijeme krenuli i u pakračkom Dječjem vrtiću „Maslačak“ kada su postepeno počeli uvoditi zdravu ishranu certificiranih lokalnih proizvođača, dok se ta praksa danas intenzivirala.
Kakva je situacija danas te kakva budućnost čeka lokalne proizvođače u svijetlu ovakvog pružanja ruke nadležnih tijela koji obećavaju olakšati plasman i ozakoniti spomenuti način opskrbe „domaćim“, provjerili smo kod Brune Skalnika, voditelja Poljoprivredne zadruge Voćko koja se bavi preradom voća i proizvodnjom domaćeg 100% voćnog soka.
„Mogu reći da smo danas na zdravim nogama i zadovoljni smo kako se stvari odvijaju. Zadruga Voćko je osnovana 1999. godine voljom sedam zadrugara voćara koji su imali zasađenog voća, uglavnom jabuka, na 13 hektara zemlje. Opstanak na tržištu vidjeli su u udruživanju. Uz mog oca Dragu Skalnika, tu su bili još Zdenko Skalnik, Tihomir Čop, Katica Straga, Zdenko Sudetić, Tihomir Szabo i Boro Kobetić. Zahvaljujući međunarodnim sredstvima u vrijednosti 300 tisuća njemačkih maraka u pakračkoj poduzetničkoj zoni ubrzo je nikla i suvremena hladnjača – prvi objekt u tada novom poduzetničkom prostoru - koja je isprva služila za skladištenje voća i kao premosnica do tržišnog plasmana. Potom smo sami nabavili strojeve za preradu voća i proizvodnju soka što se pokazalo kao dobar potez“, kratko nam povijest Zadruge prepričava Bruno. Dodaje da su na još jednom natječaju ministarstva gospodarstva dobili smo 140 000 kuna koje su uložili na proširenje i nadogradnju na hladnjaču, današnju sokaru.
Danas troše već desetu godinu kako se bave preradom voća i to im je primaran način zarade koji donosi oko 70% zarade. Dobra godina podrazumijeva preradu preko 200 tona voća. Najzastupljenija je naravno jabuka, ne i najomiljenija jer joj cijena zbog prenapučenosti tržišta osjetno pada. Zato je dobra aronija, iako se i oko nje provotni bum polako stišava jer se proizvodnja drastično povećala što joj je posljedično srušilo cijenu. No i dalje je zadovoljavajuća. „Rekao bih da u spomenutih dvjestotinjak tona 40 posto otpada na preradu jabuke, isto toliko na aroniju, a preostalih 20 na ostalo voće“. A prerada voća, nećete vjerovati, nije bila u planu u vrijeme kupovine hladnjače. Dogodilo se sasvim slučajno…
„Kako smo slagali jabuke u gajbe, tako je u jednom trenutku došlo do zarušavanja nekoliko njih i jabuke su bile natučene. Da bi spasili stvar, od njih smo napravili sok… i tako je zapravo krenula priča o bistom domaćem soku koja traje i danas“, prepričava Skalnik.
Dio gotovih proizvoda na tržište plasiramo preko KTC-a, no to još uvijek nisu ozbiljne količine. Prerada je ipak primarna, a ono što je možda zanimljivo, voće u Pakrac na preradu pristiže iz svih krajeva Hrvatske pa i iz inozemstva. Iz Osijeka, Čakovca, Virovitice i isto kao i iz Metkovića, jednako kao i iz susjedne Slovenije. Što to motivira proizvođače da voće prerađuju baš u Pakracu? „Naši kapaciteti i cijena. Ovaj iz Metkovića doveze 3 ili 4 tone voća i pričeka jednodnevnu obradu koliko nam je potrebno za tu količinu i odmah poveze proizvod spreman za prodaju natrag“. Cijenu su prošle godine povisili za nekih desetak posto, no nisu osjetili nikakve posljedice što tumače kao zadovoljstvo kvalitetom i uslugom.
U Voćku nisu u cijelosti zadovoljni postignutim pa se redovito prijavljuju na natječaje financirane iz EU fondova. Upravo ovih dana stiglo je odobrenje za sljedećih 150 tisuća kuna iz ministarstva gospodarstva zatraženih za namjensko moderniziranje proizvodnje kroz novi i jači pasterizator, filtere i kiper za box palete.
Osim usluge prerade, sokove proizvedene iz vlastitih zaliha prodaju na lokalnom tržištu po izuzetno prihvatljivim cijenama, a sva gradska događanja koriste za direktnu promociju proizvoda. „Imamo sokove u staklenim pakiranjima od 3 dcl koje smo ponudili lokalnim ugostiteljima pa ih možete probati u caffe barovima Garden, Maniva, Vrata Slavonije ili na Omanovcu. Na moru dobro poslujemo sa restoranom Oliveto u Medulinu. Preko Organicofood trgovine zdrave prehrane iz Omiša pokušavamo se probiti i na Jadran, ali to je tek početak priče i količine su zasad reklamne. Isto je i s inozemstvom, gdje smo za promo količine dobili upit iz Njemačke“.
Lokalno stanovništvo ima priliku sokove nabaviti direktno u Voćku, ali i u vinariji Ćasić, gdje u ponudi osim soka od jabuke imaju i mješavine okusa jer su jabuci dodali višnju, đumbir, aroniju i bazgu… Uskoro će biti dostupan i voćni sok jabuke sa neretvanskom mandarinom. Tehnologa nemaju, sokove miješaju prema vlastitoj procjeni, a rezultati su odlični.
Bitno je za napomeniti da su sokovi proizvedeni od čistog voća te s mininimalnim dodatkom vitamina C kao antiosidansa, bez drugih dodataka kao što su voda, arome, šećeri, zaslađivači i slično.
Nisu zanemarili niti veliku ambalažu pa ćete sok s udjelom 100% voća dobiti savršeno upakovane u Bag in Box 3 i 5 litara plastično kartonskoj ambalaži. Ako poželite sok iz vlastitog voćnjaka pa dođete s najmanje 300 ili 400 kilograma ubranog voća, za to će vam se vratiti oko 200 litara domaćeg soka u ambalaži po cijeni od 4 kune za litru. Sokove u maloprodaji građani mogu kupiti ili naručiti po cijeni od 40 kn za 5 litara soka jabuke. Ostali sokovi su nešto skuplji zbog cijene dodataka drugog voća.
„Ovi sokovi su jednostavan način uvođenja zdravog i prirodnog u Vaš život, a time i u život vaše obitelji. Zato Vam i nudimo najbolje i čisto iz prirode“, stoji kao službeni slogan na web stranici PZ Voćka što je ujedno i glavni način promidžbe pakračkih zadrugara.
Što nudi budućnost? Bruno ne bi previše mijenjao, poželio bi tek da se sezona produži na cijelu godinu za razliku od sada kad traje najčešće od srpnja do prosinca te da se omjer vlastite proizvodnje i prerade sa sadašnjeg 30:70 u postotku barem ravnopravno raspodjeli. To bi otvorilo i radna mjesta što bi ih automatski učinilo konkurentnijima na raznim natječajima kojima je osnovni preduvjet zapošljavanje i održavanje radnog odnosa. PZ Voćko danas ima dvije stalno zaposlene osobe, a kroz godinu pogonom prođe dosta honoraraca jer Zadruga ima mogućnost dnevnih i višednevnih ugovora što je i normalno obzirom na prirodu posla.
Želje, priznate ćete, i nisu neostvarive. Pogotovo ako odgovorni ispune obećanja i olakšaju plasman proizvoda favorizirajući domaće proizvođače, makar to značilo i koju lipu skupljeg izvorno domaćeg. Za početak dovoljno će biti da se pojavi na stolu naše djece u vrtiću ili školi...
- PIŠE: Pakrački List
- 1680
Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost prikuplja podatke o objektima koje još uvijek imaju krov pokriven azbestnim pločama. U povodu toga na internetskoj stranici Grada Pakraca od listopada stoji obrazac za prijavu vlasnika/korisnika građevine u kojima se nalazi azbest.
Do sada je takav objekt prijavilo tek osmero građana od čega se dva odnose na stambeni objekt, a šest na razne pomoćne gospodarske zgrade, rekao je komunalni redar Tomislav Luksetić koji u pakračkoj gradskoj upravi radi na toj problematici.
Kako je pojasnio, ova anketa ima za cilj da se vidi o kojima površinama u Hrvatskoj je riječ kako bi se mogao odrediti modalitet kojim bi se stimulirao i pomogao vlasnicima u zamjeni ovog po zdravlje opasnog građevinskog materijala. Stoga je poželjno da se vlasnici ili korisnici takvog prostora prijave (internetom ili osobno) u gradsku upravu.
Otpad koji sadrži azbest (salonitne ploče, izolacijski materijali koji sadrže azbest i slično) se smatra opasnim otpadom i kao takav se ne može baciti na smetlište ili deponiju građevinskog materijala već se isključivo mora predati ovlaštenoj tvrtki koja ima dozvolu za gospodarenje takvom vrstom otpada. Nama najbliža takva tvrtka kao i odlagalište, jedno od 17 u Hrvatskoj, je Darkom u Daruvaru.
Kada se na proljeće na Crkvištu otvori reciklažno dvorište, niti oni neće moći primati opasni otpad, odnosno smjet će primiti od jednog građanina svakih šest mjeseci do 200 kilograma takvog otpada.
Istraživanja su pokazala, piše na internetskoj stranici Fonda, da čestice azbesta odnosno azbestna igličasta vlakna koje se oslobađaju u zrak (emisija azbesta) izazivaju kod ljudi, nakon izvjesnog vremena teške kronične bolesti (azbestozu) pa i smrt.
Zabrana proizvodnje, prometa i upotrebe azbesta i materijala koji sadrže azbest u Republici Hrvatskoj stupila je na snagu 1. siječnja 2006. godine. Neko vrijeme je Fond plaćao zbrinjavanje azbestnog otpada. No, s tom praksom je prestao te navode da je „radi daljnjeg nastavka financiranja potrebno, temeljem Zakona o održivom gospodarenju otpadom, donijeti Uredbu temeljem koje će Fond uprihoditi naknadu za odlaganje građevinskog otpada. Iz tih namjenskih prihoda osigurala bi se sredstva za financiranje sustava gospodarenja građevinskim otpadom koji sadrži azbest te sufinanciranje izgradnja reciklažnih dvorišta za građevni otpad.“ Za sve to su im potrebne i informacije o još uvijek prisutnoj količini azbesta na našim ulicama te je poželjno da se vlasnici takvih objekata jave na ovu anketu.
- PIŠE: Pakrački List
- 1416
U pakračkom Dječjem vrtiću „Maslačak“ 1. veljače (petak) počinje se s popodnevnim radom kada će vrtić biti otvoren do 21 sat te se mole roditelji koji imaju potrebu za takvom uslugom da se jave matičnim odgajateljicama, obavještavaju iz pakračkog vrtića.
Višnja Klobučar, ravnateljica vrtića, ovim putem još jednom naglašava kako popodnevna grupa djece koja će boraviti u matičnom vrtiću nije fiksna nego roditelji djecu mogu dovoditi po potrebi uz prethodnu najavu odgajateljicama barem dan ranije kako bi se na vrijeme mogli prirediti i obroci za mališane gdje će uz ručak i popodnevnu užinu dobiti i večeru u 18 sati. U popodnevnoj smjeni mogu boraviti sva vrtićka djeca s pakračkog područja uključujući i područne vrtiće.
„Ovo je mogućnost koja ostavlja roditeljima da sami isplaniraju vrijeme boravka svoje djece u vrtiću sukladno njihovim radnim obvezama. Ono što svakako treba voditi računa da dijete zakonski ne smije biti dnevno duže od 10 sati u vrtiću“, dodala je ravnateljica Klobučar.
- PIŠE: Pakrački List
- 1838
U ovo doba godine provode se intenzivne lovačke aktivnosti, kako u lovu tako i u prihrani divljači. Posljednjih godina naših pet lovačkih društava u mnogome je unaprijedilo svoje objekte, bilo da se radi o lovačkim domovima, bilo gospodarskim objektima, poput čeka, hranilišta i slično. O stanju lovstva, nemaloj cijeni tog hobija, zakonskoj regulativi koja je vrlo živa, razgovarali smo s Antunom Giacobijem, predsjednikom jednog od najvećih naših lovačkih društava, Lovačke udruge „Psunj“.
Koliko članova ima udruga?
Sada imamo 72 člana i svi s položenim lovačkim ispitom. Od toga je 63 matična člana i devet pridruženih, što znači da je ta osoba matični član u još nekom lovačkom društvu. Nisu svi s područja Pakraca i Lipika. Među članstvom imamo osobe i iz Zagreba, Požege, Bjelovarske županije, Rijeke, Pule, Sl. Broda, ali i iz Švicarske. Po brojnosti članstva među pet naših lokalnih udruga mi smo drugi po veličini, kao i po veličini lovišta koje imamo u lovozakupnini s tim da je naše lovište veće jer na njemu ima manje naseljenih područja i prometnica. Lovište nam se proteže na istočnom, sjevernom i zapadnom dijelu Psunja, od Požeške ceste do Mijača desno, do Javorice, repetitora, kamenoloma u Rogoljici i do Omanovca. To je s divljači jedno od bogatijih lovišta.
Je li taj broj članova konstantan, u rastu ili u opadanju?
Broj je zadnjih pet godina konstantan. Godišnje odu dvije ili tri osobe, ali toliko dođe i novih. Značajno povećanje smo zabilježili 2013. i 2014. godine kada smo narasli s 57 na ovaj broj. Do tada je to bilo premalo članova za ono što mi zovemo hladan pogon, a odnosi se na razne obveze i troškove koje imamo u tako velikom lovištu.
Je li skupo biti lovac?
Je, i jako je teško mladom čovjeku uz ovakva primanja i financijske obveze postati lovac, tj. položiti lovački ispit, a tada tek počinju financijske obveze i razni prateći troškovi.
Koliko košta ispit, upisnina, članarina?
U startu 15.000 kuna
Polaganje ispita je oko 2500 kuna. Upisnine u društva na području Pakraca i Lipika su od 10.000 kuna na više s tim da određenim kategorijama, posebno mlađim ljudima, omogućujemo, ovisno o godinama, popuste. Godišnja članarina je kod nas 1500 kuna, a slično je i u ostalim društvima što znači da je za start, uz liječnički pregled i još ponešto potrebno oko 15.000 kuna.
To je papirnati dio, no što je s opremom od čizama do šešira i, onim najvažnijim, puškama?
To je poprilično proizvoljno, zavisi što sve lovac želi imati i koje kvalitete i brojnosti, ali za opremu je potrebno minimalno oko 8000 kuna, a krajnje granice ne postoje, posebno kada su u pitanju puške. Moguće je nabaviti polovnu za 2000 kuna kakva nova košta oko 5000 kuna, a cijene vrhunskih se penju do 50 pa i do 70 tisuća kuna. Naravno, ozbiljan lovac će imati bar tri puške.
Ima li onda interesa među mlađim ljudima za lov ili je članstvo ipak svake godine starije?
Svake godine je starije. Ne radi se o tome da mlade osobe nemaju interesa za lov, nego im je problem podnijeti taj startni financijski teret.
Kad dođe lovac iz Austrije ili Italije raspoznaje li se on po kvaliteti opreme među našim lovcima?
Definitivno da. Opremljeni su puno bolje, od odijela, čizama, šešira, ali i dodatne opreme poput dvogleda, uređaja za noćno posmatranje. O puškama i autima da i ne pričamo.
Osim financijskih izdataka lovac tijekom godine u društvu ima i mnogih radnih obveza. Što je sve obvezno u društvu i koliko je i to razlog za odvraćanje od lovstva?
Velike radne obveze
Kod nas u udruzi je godišnje potrebno odraditi 4 radna dana, od 7 do 15 sati i odraditi ono što je tog dana predviđeno radnim planom. Jedan radni dan se dodatno mora odraditi na lovačkoj kući i dvorištu, jedan radni dan na sakupljanju sjena, jedan radni dan na izvozu kukuruza, jedan radni dan u lovu na štetočine. Dva radna dana u lovu s gostima. Obvezne su u dvije godišnje skupštine, ali i u lovište unijeti jedan kubik (oko 450 kilograma) svog kukuruza u klipu na hranilicu za koju ste zaduženi. Mora se tijekom godine održavati i čeka za koju ste zaduženi, što podrazumijeva da je dobar prilaz, ispravno krovište i ljestve, dobru preglednost. Sveukupno je to najmanje 12 do 13 dana, u što ne ulazi samo vikend te se polovina toga mora odraditi do početka lova što je početkom svibnja.
Zašto bi mladi ljudi izdvojili toliko novaca i toliko besplatnog rada kada se meso divljači može jeftinije kupiti? U čemu je tu zadovoljstvo?
Svaka osoba ima svoje zadovoljstvo u lovu. Nekima je to meso divljači, nekima boravak u prirodi, mir koji to omogućuje, ali svakako i druženje u društvu kojemu ne postoje među članovima nikakvih socijalnih razlika, ni prema dobi, obrazovanju, zaposlenosti. U lovu smo svi isti. Naravno, kod mnogih je motiv kombinacija svih tih i vjerojatno još nekih nespomenutih čimbenika.
Za sve to, koliko godišnje lovci imaju pravo kući iz lovišta odnijeti mesa?
Zavisi od odstrela. Meso se dijeli na način da 30 posto ostaje za udrugu, a 70 posto se dijeli među lovcima koji su toga dana sudjelovali u lovu što znači da nije bitno tko je odstrijelio vepra ili srnu nego se dijeli proporcionalno na sve sudionike.
Imate li u udruzi lovačkih pasa?
Imamo, oko 20 pogoniča. Neki lovci imaju jednog, neki i pet i nikada nam nije nedostajalo pasa.
Jeste li dobro naoružani?
To je subjektivna procjena svakog lovca. Lovac bi u pravilu trebao imati tri puške; dvije s užebljenim cijevima, jednu većeg i jednu manjeg kalibra te lovačku pušku sačmaricu.
Jesu li dozvoljeni snajperi i noćni nišani?
Jesu za osmatranje, ali ne za odstrel i toga se striktno pridržavamo. Nama lovcima je jako bitno pridržavati se bilo kojeg zakona jer nepridržavanje najčešće znači pokretanje postupka oduzimanja oružja, kod nekih slučajeva, primjerice obiteljskog nasilja, taj postupak podrazumijeva automatizam.
Je li rigorozniji liječnički pregled za lovački nego za vozački ispit?
Da, s tim da po novom zakonu liječnički pregled važi dok god obiteljski liječnik smatra da je osoba zdravstveno sposobna rukovati oružjem. Kada smatra da to više niste, šalje obavijest nadležnoj policijskoj postaji, što podrazumijeva vanredni liječnički pregled.
Može li osoba oboljela od PTSP dobiti dozvolu za lovačko oružje?
Dijagnoza PTSP nepoželjna u lovu
Može, što je za mene neprihvatljivo. Ako osoba zbog psihičkih smetnji nije sposobna raditi, funkcionirati u nekim društvenim segmentima bez skrbništva ne bi smjela imati niti pristup oružju. Možda radi relaksacije bi to moglo biti na streljanama uz nadzor instruktora ili za to predviđene osobe. Ali sudjelovati u lovu s dijagnozom PTSP mi je neprihvatljivo.
Imate li u lovištu još minsko-sumnjivih područja?
Da, poprilično. U početku 1996. godine je bilo više od 75 posto sada je ostalo 38 do 40 posto, najviše oko naselja Kričke, Cicvare i Šumetlica.
Je li to problem?
Je, mada su obilježena tablama kao minsko-sumnjiva područja svejedno zahtijeva oprez.
Predsjednik ste ove lovačke udruge šest godina, a bili ste i ranije član izvršnog odbora. Kakva je suradnja među naših pet lovačkih društava?
Dobra suradnja rezultira lovačkim balom
Dobra, nemamo uopće spornih dijelova oko razgraničenja, nemamo zabilježenih pojava ulaska u tuđa lovišta. Postoji učestala suradnja među društvima, kako među predsjednicima i izvršnim odborima tako i među samim lovcima. Redovito razmjenjujemo informacije posebno sa susjednim lovištima. Jedna od primjera dobre suradnje je i naš godišnji lovački bal na koji je uvijek dobar odaziv, odnosno sala je maksimalno popunjena. Pripreme za taj bal su upravo u tijeku s tim da će ove godine, radi organizacijskih promjena u „Slogi“, umjesto u Hrvatskom domu biti održan 1. ožujka na Ergeli u Lipiku. Uglavnom tradiciju nastavljamo.
Vaš središnji objekt je na izlazu iz Španovice prema Šumetlici. U kakvom je sada stanju?
Riječ je o starom mlinu koji smo kupili 1999. godine od jedne osječke banke. U međuvremenu je on preuređen u lovačku kuću koja je na ovom prostoru trenutno jedan od najvećih lovačkih objekata. Zbog te veličine i ambicioznosti gradnja i dalje traje, evo sada već skoro dvadeset godina, ali smo napokon u završnoj fazi. Sređujemo unutrašnji dio prostora namijenjenog za spavanje lovaca, oko 22 ležaja. Nakon toga ostat će nam fasada i uređenje dvorišta koje planiramo u potpunosti ograditi jer unutar njega imamo niz pomoćnih prostorija kao što je klaonica s hladnjačom, drvarnica, nadstrešnica s pecarom, garaža, spremište. Među prvim objektima koje smo dovršili još 2010. godine bila je hladnjača, ali nismo registrirani, kao niti jedno naše društvo, za prodaju mesa, već samo za internu upotrebu.
Osim vlastitog članstva, imate li u lovu i gostujućih lovaca?
Naravno, imamo svoja društva prijatelje kod Splita, Virovitice i svake godine imamo tradicionalni lov za goste prijatelje i on je održan upravo u vikendu polovinom siječnja gdje su u lov pozvani prijatelji društva, šumari, policija, osobe koje su tijekom godine na bilo koji način pomogli rad udruge. Jedanput godišnje imamo također lov koji je namijenjen gostima koje pozove bilo koji član naše udruge tako da godišnje programom rada imamo predviđena dva gostujuća lova.
Spomenuli ste smještaje kapacitete. Znači li to da se možete baviti i lovnim turizmom?
Možemo, ali trenutno to ne radimo jer čekamo da u potpunosti dovršimo objekt, ali i da se promjeni zakonska nomenklatura koja sada nije dobra. Interes stranih lovaca za lov na našem području ima, ali usudio bih se reći da je sada nešto manji. Dijelom zbog još uvijek prisutnog minsko sumnjivog područja, ali i dijelom jer je smanjen broj divljači, ne samo u našem lovištu nego na širem području Hrvatske. No upita i dalje ima puno, ali realiziramo jako malo toga.
Po pitanju dolaska u lov stranih lovaca je li se što promijenilo ulaskom Hrvatske u Europsku uniju?
Promijenilo se jer sada s europskom oružanom propusnicom mogu ući u Hrvatsku bez ikakvih poteškoća, bez dodatne papirologije ili procedure. Takav lovac može u Hrvatsku doći samo s pozivnicom lovačkog društva ili udruge koja će mu biti domaćin što je vrlo jednostavna procedura. Jednako je tako lakše i nama jer sada bez poteškoća možemo oružje kupljeno u drugim državama EU dopremiti u Hrvatsku.
Posvetimo se malo i divljači. Rekli ste da je lani godinu obilježilo smanjenje divljači, konkretno veprova. Zašto?
Divljači ipak manje
U biti je manjak divljih svinja, i veprova i krmača. Vjerojatno su na tu pojavu utjecale vremenske prilike jer je lani u vrijeme prasenja krmača bilo hladno i snježno pa je dio mladih prasaca uginuo. Drugi dio manjka je nastao neobjašnjivim migracijama. S određenih dijelova lovišta unutar Hrvatske su preselili u druga lovišta. Tako imamo informaciju da je lani na dijelu Brodsko-posavske županije, gdje je inače malo divljih svinja, ove godine bilo jako puno.
Jesu li to cikličke pojave koje se ponavljaju pa će ove godine divljih svinja biti više?
Ne, nisu, zavisi o događajima u prirodi kao što su vremenski uvjeti, poplava nestašice vode ili hrane. Lani je godina bila jako rodna po pitanju bukvica i žira, a divljač, naročito crna, je neobjašnjivo otišla, dok se jelenska divljač povećala. Divljači ima, ali ne onoliko koliko je bilo.
Ministarstvo je upozorilo na pojavu svinjske afričke kuge u susjednim zemljama i zahtjeva dodatni odstrel divljih svinja na biološki minimum. Što to za vas znači?
Takva naredba je došla 20. prosinca. Zahtijevaju da sve lovačke udruge svedu brojno stanje divljih svinja na biološki minimum što znači na polovinu one brojnosti koja je predviđena gospodarskom osnovom. No mi imamo problem s već objašnjenim biološkim manjkom divljih svinja i nemamo potrebu za dodatni odstrel.
Koliko ste odstrijelili prijašnjih godina?
Uvijek se odstreljuje broj koji je predviđen gospodarskom osnovom. Kod nas je to godišnje 125 divljih svinja, 36 komada srneće divljači.
Kako stojite s fazanima, zečevima?
Povećan je broj. No nama to nije divljač koja je kroz lovno-gospodarsku osnovu provedena kao matična, nego kao ostala ili sporedna pa nemamo točno broj koji smijemo odstrijeliti nego je vodimo kao ostala.
Jeste li lani imali ulova koje ste nosili na ocjenjivanje?
Jesmo, i imamo svake godine. Redovito osvajamo i zlatne medalje za kvalitetu veprova, tako da možemo reći da imamo kvalitetnu divljač.
Kada dođu u lov stranci, smiju li oni meso odnijeti kući u svoje zemlje?
Smiju uz potvrdu o porijeklu mesu i uz plaćanje prema unaprijed napravljenom dogovoru. U pravilu je to nešto više nego domaćem lovcu.
A što ako ima i trofeja poput kljova ili rogova?
Opet sve ovisi o unaprijed postignutom dogovoru.
Jeste li imali lani problema s bolestima poput trihineloze, kuge, bjesnila?
U šest godina smo imali pojavu trihinelozu u tri slučaja i u tim slučajevima se postupilo kako to nalaže zakonodavac. Drugih nekih registriranih pojava bolesti nismo imali kao niti drugih pojava promjena zdravstvenog stanja kod životinja. Nismo registrirali niti pojavu bjesnoće kod lisica. Obvezu odrađivanja odstrela lisica i njihovu predaju na analizu na bjesnoću na Veterinarski fakultet redovito odrađujemo i nikada nismo dobili povratnu informaciju da su registrirali bjesnoću.
Imate li problema s predatorima?
Do sada ne. Lisica čak možda i nemamo koliko bi ih trebali imati. Nedavno samo imali prijavu jednog lovca koji je po prvi put vidio čaglja. Razlog tako malog broja predatora vjerojatno leži i u činjenici da je u našem lovištu vrlo malo naseljenih mjesta, a oni, osim što su mesožderi su i biljožderi, a kada nema ljudi nema niti biljnih proizvoda za njih.
Više imamo problema s psima lutalicama koji se samoprehranjuju i postaju udruženi u čopore opasne za mladunčad divljači.
Idealno lovište bez stanovnika i prometnica
Više puta ste ponovili da imate u svom lovištu jako malo stanovnika. Znači li to da imate i znatno manje problema sa štetama na poljoprivrednim površinama, kao što je to slučaj kod LD „Jelena“ ili na okućnicama kao što je to kod LD „Fazan“?
Može se to reći. Imamo samo nekoliko naseljena mjesta. Međutim, i kod njih je stanovništvo sve starije i sve se manje bave poljoprivredom. Uglavnom je to nešto ovčara oko Bučja. Stoga su i naše štete znatno manje od susjednih društava. Slično je i sa štetama u prometu. Mi imamo u svom lovištu samo jednu državnu cestu Pakrac-Požega dok na ostalim sporednim cestama uopće nemamo zabilježenu pojavu naleta na divljač. Stoga imamo znatno manje problema s naknadama štete koju uzrokuje divljač.
Imate li problema s krivolovom?
Bilo je slučajeva protuzakonitog lova, dio smo utvrdili imenom i prezimenom, jednu osobu čak u dva navrata i oni su procesuirani, ali nažalost osoba nije doživjela kraj sudskog postupka. Mislim da iz godinu u godinu je takvih pojava sve manje. Razlog je što su u lovištu lovci sve češće i svakodnevno, unaprijed radimo planski raspored prisutnosti pa je područje dobro prikriveno.
Ima li krivolova među lovcima?
Ne bih to nazvao krivolovom već odstupanje od dogovorenog. No i to je sve manje prisutno. Za to nema potrebe jer ima dovoljan broj dana u godini kada se može ići u lov. Mislim da je situacija identična i u drugim društvima i nema potrebe ići u protuzakonit lov.
Par dana prije Božića čitatelj nam je poslao fotografiju ostataka srne (iznutrice i kožu) koju je snimio u Pakri kod petlje. Odakle ona tamo? Je li moguće da je to učinio lovac?
Sve je moguće, ali mislim da je ta vjerojatnost vrlo mala. Lako je moguće da je ona u Pakri završila nakon naleta automobila, prvenstveno kamiona noću kada vozač možda i ne osjeti da je došlo do naleta. Takva divljač, ako nije uginula na mjestu, obično se zavlači u blizini vode i moguće je da je tako završila u Pakri.
Kada dođe do prometne nesreće naleta na divljač, koga treba vozač zvati?
Prvenstveno policiju, bilo izravno, bilo preko broja 112. To je vozačeva dužnost, a policija će poduzeti sljedeće korake, konkretno kontaktirati nadležnog lovočuvara, evidentirati slučaj i sve ostalo.
Iz medija smo čuli da je nedavno na susjednom području bio slučaj ranjavanja lovca u lovu. Jeste li vi imali takvih problema?
Ne, od osnutka, od 1996. godine kada smo nakon rata obnovili rad udruge nemamo niti jedan slučaj ranjavanja i mislim da smo po tome jedina udruga na ovom području. Sigurno je da je to povezano s disciplinom u lovu i pripremom lova, rukovanjem oružja i načinom postupanja.
Taj nesretan događaj je bio dodatno interesantan javnosti jer je u njemu sudjelovalo visoko crkveno lice. Imate li vi situacija da svećenstvo dolazi u lov?
Ne, kod nas takvih situacija nije bilo bez obzira radilo se o lokalnom svećenstvu ili nekima gostujućim crkvenim licima.
Kakva je suradnja s Gradom Pakracem i Županijom?
Preko Županije dobivamo koncesiju na lovište, znači suradnja je nužna i ona se odvija jako dobro. Iz sredstava koje kao koncesionari uplaćujemo u županijski proračun smo prošle jeseni dobili 11.500 kuna kao pomoć za plaćanje franšize kod osiguravajućih društava u slučajevima štete koju divljač radi na usjevima ili u prometu. Surađujemo i s gradovima kroz razmjenu raznih donacija i održavanju nerazvrstanih cesta, mada ima prostora i za efikasniju i bolju suradnju s gradovima. Bar kada je u pitanju naša udruga.
U šumi sve veća gužva
Šuma je ljudima sve interesantnija. Osim lovaca i šumara, u nju sve češće idu razni rekreativci poput planinara, biciklista, sakupljača kestenja, jagoda, vozači quad-ova, roštiljanje. Može li to biti problem jer nije baš zgodno da se netko ideći sakupljati kestene nađe u području vašeg lova?
Međusobno se dogovaramo, posebice kada su u pitanju organizirane aktivnosti koje provode društva, klubovi, udruge i slično. Kada su u pitanju različite manifestacije koje su nama prijavljene, u to vrijeme ne idemo u lov. Kada su u pitanju pojedinačne aktivnosti, mi kada krećemo u lov na početku i na kraju područja lova stavljamo vidljive oznake na kojima piše da je na tom području lov u tijeku. Do sada nismo imali problema, mada je gužva u šumi sve prisutnija.
