- PIŠE: Franjo Delač
- 3733
Hrvatsku je jučer potresla vijest o brutalnom ubojstvu koje se dogodilo u Pierottijevoj ulici u središtu Zagreba, u prostoru Autonomnog kulturnog centra Medika. Ono što izvještaje o svirepom ubojstvu oštrim predmetom čini dodatno zaprepašćujućima jest to što svi domaći mediji pišu o 36-godišnjoj ženi koja je usmrtila 43-godišnjeg muškarca, što je posve netočno. Naime, prava je istina da je 43-godišnjeg muškarca usmrtio 36-godišnji muškarac.
Tko je Njec Hranjec?
Iz poštovanja prema svim pravim ženama, govoreći o našem ubojici koristit ću se imenom pod kojim je bio poznat prije nego što se odlučio početi lažno predstavljati kao žena, a to je – Njec. Njec je bio društveni aktivist, glazbenik, književni autor, pa čak i koautor video-igre Super Vili. Bio je i natjecatelj u popularnom kvizu Potjera u kojemu je pokazao zavidno znanje. Uglavnom, očigledno je kako se radi o svestranom i inteligentnom pojedincu.
Ono što je u čitavoj priči problematično, osim toga što je jučer usmrtio čovjeka, činjenica je s kojom su spremnošću mediji poduprli deluziju očigledno psihološki izmučene ličnosti koja je odlučila da više neće biti muškarac, već će postati žena.
Međutim, žena se ne može postati naknadno. Žene mogu postati isključivo djevojčice. A Njec nikad nije bio djevojčica. Pa samim time nije mogao postati žena.
Čitav hrvatski novinarski prostor ovdje je pao na ispitu i to na tri razine. Prvo, oslovljavajući Njeca kao ženu, pokazali su kako u ime neke izvitoperene političke korektnosti podupiru njegovu deluziju, čime i njemu i društvu čine medvjeđu uslugu. Drugo, priznajući Njeca kao ženu, pokazali su nepoštovanje prema svim pravim ženama, prema svojim kćerima, suprugama, majkama, bakama. I treće, a možda i najbolnije, propustili su nazvati stvari pravim imenom, a upravo to je jedna od glavnih novinarskih zadaća.
Osobno nemam problem s transrodnim osobama niti s osobama homoseksualnih sklonosti. Ipak, očigledno je nužno jasno reći ono što je svim generacijama ljudi u povijesti čovječanstva bilo posve jasno – muškarac ne može postati žena. Ono što me zabrinjava je što smo kao društvo oguglali na tu ideju te smo odlučili prihvatiti da je s nekoliko medicinskih zahvata moguće promijeniti spol.
Nije. Njec nikada neće biti Sonja, koliko god puta to izrekao, koliko god puta se to napisalo i koliko god puta da je otišao „pod nož“. Zato, u ime javnosti, u ime svih svojih kolega novinara koji su to propustili učiniti, imam dužnost napisati istinu – jučer je u Zagrebu 36-godišnji muškarac prerušen u ženu osumnjičen da je oštrim predmetom usmrtio drugog 43-godišnjeg muškarca.
Foto: index.hr
- PIŠE: Pakrački list
- 629
Zbirku knjižnice Muzeja vojne i ratne povijesti obogatila je nova knjiga „Hrvatska tanka plava linija“, autora Nevena Materljana, objavljena u vlastitoj nakladi ove godine. „Na 178 stranica autor donosi snažno i emotivno svjedočanstvo o počecima stvaranja hrvatske države, s posebnim naglaskom na presudnu ulogu policijskih postrojbi u prvim danima Domovinskog rata. Iako se podnaslov knjige odnosi na razdoblje 1990. i 1991. godine, autor širi vremenski okvir te donosi i vrijedne osvrte na ključne vojno-redarstvene operacije u razdoblju od 1992. do 1995. godine. Poseban doprinos u stvaranju ove knjige dao je naš dugogodišnji suradnik i kolekcionar Damir Batistić, koji je publikaciju i darovao muzeju. Ovo je već peta knjiga Nevena Materljana, autora koji ustrajno i predano dokumentira povijesno-političke teme hrvatske, ali i svjetske povijesti te s nestrpljenjem iščekujemo njegove buduće naslove“, poručuju iz muzeja, pozivajući sve zainteresirane da knjigu prelistaju u njihovoj muzejskoj knjižnici.
Tko je Neven Materljan?
Dr. Neven Materljan član je Hrvatskog časničkog zbora PGŽ, inače dragovoljac Domovinskog rata, od 20. svibnja 1991. u pričuvnom sastavu MUP-a kao prvi liječnik na području Hrvatskog primorja. U MUP-u ostaje do 2. srpnja kada prelazi u 111. brigadu ZNG-a. U 111. brigadi ZNG/HV je bio godinu dana kao načelnik sanitetske službe. U čin pričuvnog satnika promaknut je 27. svibnja 1992.g. Do kraja Domovinskog rata bio je načelnik zdravstvene struke 305. Logističke baze. Sudjelovao je u operaciji „Oluja“. U poraću Domovinskog rata završio je Višu časničku školu u Zagrebu, specijalizirao epidemiologiju i magistrirao te završio tečaj za podvodnu medicinu i hiperbaričnu oksigenaciju u Institutu pomorske medicine Hrvatske ratne mornarice u Splitu. Neven Materljan časno je otpušten iz Hrvatske vojske i umirovljen 2004. godine. Autor je nekoliko radova i knjiga iz povijesti medicine i povijesti ratovanja.
- PIŠE: Pakrački list
- 889
piše: Marijan Lukić - Luky
... ponekad se pitam: Što je ovo meni trebalo. Ok, nekoliko sam puta u uvodima svojih opisa navodio kako mi je neki lokalitet bio želja duže vrijeme. Tako je i sa ovom utvrdom plemenita imena: Dobra kuća. No gotovo da i nije bila tako dobra prema meni. Put sam onako letimično kartografski proučio znajući kako ću kao i nekoliko puta do sada dojezditi do neke pozicije motorom, a potom na noge lagane. Krenuh prema Daruvaru, a prvo mini odredište selo je Vukovije.
... od Vukovija se spuštam prema kamenolomu, krajcajući se sa nekoliko traktora koji na uskoj asfaltnoj cesti ostavljaju svoje opasne blatne tragove. Istu ne široku prometnicu gaze i teški kamioni, neki prazni, a neki pretovareni kamenom, agregatom kamena, pa skoro i granitnim šljunkom iz kamenoloma. Kamiondžije su prema meni obazriviji nego traktoristi. Neki su i zastali kako bih prošao pored njih u što manjem oblaku prašine što ih njihovi veliki kotači podižu. Sada slijedi R&R koji ne volim, govorim samome sebi u kacigu. Strmi spust polu makadamom kamenoloma prema nastavku makadamske prašnjave staze što vodi kroz šumu do utvrde. Nakon dva tri kilometra ostavljam prašnjavog ljubimca na sigurnoj osami te nastavljam pješice polu blatnom stazom izrovanom traktorskom i kamionskom mehanizacijom. Vrijeme je i šumskih radova. Traju dok još možemo ponuditi drvno blago svojih šuma domaćim i stranim pohlepnicima. Nisam pozorno pratio cipelcug kilometražu. No uživam u mirisima šume, žuboru potoka, cvrkutu ptica i "lovljenju" kukaca fotoaparatom. Približavam se lokalitetu. Evo me na šumskom raskrižju gdje GPS koordinate govore: Stigli ste! Ma gdje sam to stigao? Nema tu nikakvog signala osim osjećaja! Šumetina kojoj je jedini civilizacijski znak ovaj makadam iza mene te putevi lijevo i desno ispred moga nosa. Brdovito šumovit pogled u svih 360 stupnjeva.
... no evo mi Dobre kuće! Naciljao sam je intuicijom na visokom brdu lijevo od račvanja ceste. Nigdje staze, nigdje markera. Potok nepristupačan, visoka trava i drač, a dosta širok, bez mostića. Njuškam desetine metara gore-dolje gdje ga prijeći. Ipak nađoh prijelaz bez da sam smočio čizme. No sad mi prijeti gustiš šumetine.
Iz ove donje perspektive ne može se steći dojam velike uzbrdice. Penjući se sve sam češće osim štapova tražio pomoć prirode loveći se za jače korijenje te mlado drveće. Odmarao sam sjedeći u bočnom položaju, koljena su mi blatnija od čizama. Puzim prema gore na sve četiri. Pomišljam na vodu koju sam ostavio u koferu motora. Uh što ću je slatko ispiti kada se vratim. Ukoliko se vratim. U tim trenutcima već pomišljam i na spust. Najteži i najklizaviji mi uspon do sada. Nema naznake nikakvoj prastaroj stazi koja je vodila prema utvrdi. Toliko o održavanju staza pojedinih planinarskih društava i turističkih zajednica kulturnoj baštini. Izuzetno je naporno. Istinski se bojim pada i otklizavanja u neku bukvu. GPS-a ovdje nema!
... velika kamena gromada negdje na pola puta ohrabrila me da sam na dobrom tragu naći povijesni lokalitet. Gdje ima ogromnog kamena, ima i utvrda. Opet bacam žedni pogled prema makadamu na kome sam ostavio motor i vodu u njemu. No negdje na pola brda eto nagrade. Čini mi se kako kroz vegetaciju vidim utvrdu. Još pedeset metara i gore sam! Uspon od ceste do vrha je nekih tristotinjak iscrpljujućih metara. Sada je još strmije, na tridesetak metara do utvrde. O Bože kud sam zašo, krik (bol) me snađe u divljini!!! Na vrhu sam! Ostatci zidina glavne kule, djeluju i danas kao dvije sestre iz legende o nastanku utvrde. Dva šumska krila!
... konačno trebam napisati i pokoju riječ o ovoj srednjevjekovnoj utvrdi iznad rijeke Toplice, svega 8 km od Daruvara komu je utvrda nekada pripadala. Sagrađena je nakon sestrinske utvrde Stupčanica u današnjoj općini Bastaji. Nju tek trebam posjetiti.
* Grad Dobra Kuća spominje se prvi puta godine 1335. i on je tada u vlasništvu ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika. Nakon njega Dobru Kuću nakratko drže plemići bosanski- Hrvatinići, a kasnije ga kupuju Nelipići, koji su ujedno i najznačajniji vlasnici grada. Oni se nazivaju Nelipići od Dobre Kuće. Benedikt Nelipić dao je sagraditi 1412. godine pavlinski samostan Sv. Ane u Maslenjači. Turci su 1542. zauzeli grad.Dobra Kuća je kao gradina imala veoma visoke zidove, iako se nalazi na samom vrhu uzvišenja sa veoma strmim prilazom.
Bile su tu tri prostorije za stanovanje, branič kula, ulazna vrata, te u središtu grada cisterna. Poslije turskog povlačenja grad je ostao zapušten i više nikada nije naseljen. Utvrda je brzo propala jer je građena od kamenih oblutaka. Sada se jedva vide njezini tragovi u gustoj šumi. Inače zabilježena je jedna legenda o nastanku Dobre Kuće i susjedne Stupčanice. Navodno su dvije sestre plemenita roda odlučile da svaka sebi podignu grad. Kad su se nakon dugo vremena srele, samo se jedna uspjela pohvaliti da je uspjela izgraditi „dobru kuću“. I tako je utvrda dobila ime. Druga je za to vrijeme izgradila samo kulu koja je izgledala kao stup, pa se nazvala Stupčanica. No bez obzira na legendu činjenica je da su vladari Dobre Kuće i Stupčanice bili u velikim svađama, koje su nerijetko rezultirale i krvavim sukobima.
Na Wikipediji sam ovo našao o lokalitetu: prvi put se Dobra kuća spominje 1335. godine, kada je kralj Karlo I. Robert razmijenio kraljevski posjed Čabradský Vrbovok u Slovačkoj za Dobru kuću. Dobra kuća je pravo utočište, na osamljenom brežuljku okružena planinama sa svake strane. Vidi se samo iz blizine. Poslije je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. dao Dobru Kuću dao Nelipićima (bos. grani Hrvatinića) u zamjenu za Greben-grad. Dobra kuća, kao mjesto trgovine, spominje se i 1510.-ih, a pripadala je Bjelovarsko-križevačkoj županiji. Procvat naselja i regije završio je, zbog osmanskih osvajanja. Osmanski vojnici osvojili su Dobru kuću 1542. godine i postavili stražu od 30 vojnika. Nakon odlaska Osmanlija, Dobra kuća je propadala i više se nije koristila. Prenosim i dio pronađena opisa ovog lokaliteta sa još jedne stranice: ** U dvorištu grada bila je cisterna čiji se ostaci još vide. U grad se ulazilo sa sjeverne strane preko pokretnog mosta koji je bio iznad prokopa. Grad je, prema jugu, proširen novim i nižim obrambenim zidom, ali nije utvrđeno kada. Dobra Kuća je zidana od neobrađenog i lomljenog kamena, a kao vezivno sredstvo upotrebljavalo se vapno i pijesak.
... označih klupskom zastavicom osvajanje ovog vrha kao pravi kvazi planinar pa krenuh kroz gustiš obići okolo ostatake zidina. Strmo, totalno nepristupačno, da sam barem mačetu ponio!? Htjedoh naći hvatište na jednom drvetu - no puče. Nije mi djelovalo suho. Dobro da nisam prebacio težište tijela. No slijedi iznenađenje. Gnijezdo u duplji drveta!!!
... slijedi spust, odabirem drugu stranu nadajući se lakšem silasku od uspona. Kadriram fotićem nametnike gube na drvetu i radove na stablima vrijednica iz porodice djetlića. Radim spomen fotku za predah nakon prvih sto metara spusta. Nekako se dočepah potoka, ali jedno stotinjak metara dalje od mjesta gdje sam prešao potok u početku uspona. Ajme totalno sam promašio! Ovdje izlaska na čistinu nema! No ima papkara, samo mi još veprići trebaju. Trag je prilično svjež! Slijedi foto susret sa skupinom malih veprića. Gdje ima mladeži - ima i odraslih!? Nadam se da ih nema!Nastavljam povratak vračajući se stotinjak metara nazad do ispod utvrde te do dijela kojim sam se uspinjao. Konačno, spustih se sretno i zdravo. Blatan no neoštećen. Sretan i žedan! Žurim prema motoru, vodi, makadamu i spasu iz šumetine!
Izvori navedeni na: https://lukylipik-vrijemeodluke.blogspot.com/2025/05/oci-pune-hrvatske-utvrda-dobra-kuca.html
- PIŠE: Pakrački list
- 1422
U petak 25. srpnja oko 7.05 sati u mjestu Orljavac, 32-godišnji vozač koji je upravljao osobnim automobilom nije se kretao sredinom obilježene prometne trake te je sletio na travnatu bankinu i udario prednjim dijelom vozila u kolni ulaz.
U prometnoj nesreći teško je ozlijeđena 32-godišnja putnica, a protiv vozača slijedi kaznena prijava zbog počinjenog kaznenog djela Izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu.
Istog dana u mjestu Antunovac, 44-godišnjak je dragovoljno policijskim službenicima predao tijelo minobacačke mine, pancirno zapaljivo streljivo, puščanu cijev, tri nastavka za ispaljivanje tromblona, 30 komada streljiva i 213 komada iskorištenih čahura.
Navedeno je izuzeo policijski službenik za protueksplozijsku zaštitu i pohranio u prostorije policije do uništenja, dojavili su iz Policijske uprave požeško-slavonske.
Foto: ilustracija
- PIŠE: Pakrački list
- 844
Upravo nam je stiglo priopćenje za javnost iz Tekije d.o.o., podružnica Pakrac-Lipik, koje prenosimo u cijelosti:
Nakon prijenosa podataka u jedinstveni računovodstveni program započeli smo s izdavanjem računa za mjesec lipanj. Mole se korisnici da pregledaju zaprimljene račune i ako utvrde nepravilnosti da prijave našoj službi za korisnike (034-211-140, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.), jer je moguće da neki podaci ne budu ispravni nakon povezivanja iz staroga u novi program.
Zahvaljujemo na razumijevanju i strpljenju dok se sustav u potpunosti ne uskladi.
- PIŠE: Domagoj Ajman
- 2020
Pakrački Muzej vojne i ratne povijesti od jučer je bogatiji za SNAR-10, oklopni bojno-nadzorni sustav koji se od 1970-ih godina koristio za detekciju i praćenje pokretnih kopnenih, vodenih kao i niskoletećih objekata (zrakoplovi i helikopteri), kao i za usmjeravanje topništva kako bi strana koja se brani što prije locirala s koje točke pristiže neprijateljska artiljerijska vatra te istovremeno koristeći radarske podatke prema Forbesu usmjerila svoj protunapad na iste koordinate.
Poznat i kao "Big Fred" u NATO terminologiji ili AFMS-10 kako su ga zvali istočni Nijemci, ovaj sovjetski osmatrački artiljerijski radar u originalnoj verziji teži preko 12 tona te može detektirati ciljeve na udaljenosti do 40 kilometara, a obično ga je koristila posada od četiri člana te je bio u naoružanju JNA od sredine 70-ih.
„Oklopnjak je bio u vlasništvu MORH-a te su nam ga ustupili i sada smo prvi muzej, osim MORH-ovog muzeja, koji ima izložen radarski sustav SNAR-10 što nas čini vrlo ponosnima. U skladištu je preko 20 godina pa nije mogao biti osposobljen za vožnju, no mi ćemo ga „ulickati“ i pokušati upaliti, tj. dovesti u funkciju. U njega nije utočena nafta, a samo da se ulije nafta u njega bi se morala izdvojiti vrlo velika financijska svota, no pokušat ćemo sve što možemo. Ovo je prvi oklopnjak koji smo dobili od MORH-a, već raspolažemo s dva policijska, a nadam se da ćemo nagodinu dobiti i tenk koji bi nam bio sjajna i adekvatna akvizicija. Zahvalio bih Gradu Pakracu, radnoj grupi, svim sponzorima i onima koji su omogućili da naš muzej bude bogatiji za ovaj oklopnjak i pomogli nam u realizaciji ovog projekta“, izjavio je Mario Tušek, voditelj Muzeja vojne i ratne povijesti.
